JUGOSLAVIJA JE PROPALI PROJEKT A NE HRVATSKA

JUGOSLAVIJA JE PROPALI PROJEKT A NE HRVATSKA

                U Hrvatskoj je zaista sve moguće, pa nas stoga ne treba čuditi što je knjiga Dejana Jovića „Rat i mit“, koju je objavila „Fraktura“ 2017. godine, proglašena knjigom desetljeća (2010.-2020.). Jovićeva knjiga – o kojoj sam iznio svoje mišljenje u Hrvatskom tjedniku broj 702. od 8. ožujka 2018., str. 44. i 45. – za koju je dobio priznanje „Krunoslav Sukić“ kao tobože knjiga koja „predstavlja na činjenicama utemeljenu protutežu dominantnim narativima koji znanstvenoj i zainteresiranoj javnosti omogućuje uvide u potpuniju sliku naše nedavne prošlosti“, ustvari nije ništa drugo već pokušaj etabliranja velikosrpske politike kroz usta kakti jednog velikog znalca i znanstvenika koji nas Hrvate želi podučiti što je to istina. I to istina o domovinskom ratu, drugom svjetskom ratu, dr. Franji Tuđmanu prvom hrvatskom predsjedniku te hrvatskoj povijesti. Ali Jovićeva istina nije ono što istina jest, već je laž koja se na jedan rafinirani način, i k tome zamotana u znanstvenom celofanu želi prikazati kao nešto što je zasnovano na znanstvenim činjenicama, a zapravo je običan velikosrpski pamflet.

                Jaroslav Pecnik glede te „knjige desetljeća“ napisao je pravi panegirik kojeg se ne bi posramio niti jedan pristaša velikosrpske politike. Jovićeva knjiga je u službi velikosrpske politike i to je prava istina o toj knjizi. Od početka do kraja knjige vidi se i osjeća da je Jović na tragu velikosrpske politike, a da je sveučilišni profesor zaista autentičan primjer velikosrpstva, govori nam njegova reakcija na izjavu Pere Kvesića „da je Hrvatska propali projekt“, za koju Jović kaže da je konačno netko rekao pravu istinu i da se, naravno slaže s tom izjavom negdašnjeg pripadnika komunističke mladeži, propalog književnika, novinara i scenarista. Na tavu skandaloznu izjavu Jovića odmah je reagirao Boris Havel profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, koji je rekao da ga je upravo sram što jedna takva osoba kao što je Jović uči studente.

                Kada je izašla Jovićeva knjiga, sam sebe sam prisilio da pročitam takvo nešto, koje kao znanstveni uradak vrvi neistinama, a na koje sam ukazao u „Otvorenom pismu“. Jovićeva knjiga „Rat i mit“ samo je nastavak velikosrpske politike drugim – „znanstvenim“ – sredstvima. Taj velikosrpski pamflet nije ništa drugo, već pokušaj derogiranja dezavuiranja kako domovinskog rata, hrvatske politike i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđman. Nije profesore Joviću Hrvatska propali projekt kojem se vi tako slatko i zlurado radujete zajedno s Pecnikom i autorom te zaista stupidne izjave Perom Kvesićem, a koju može izreći samo netko tko je retardiran – već je propali projekt Jugoslavija za kojom vi profesore i sva vaša bratija plačete i suze ronite zajedno s Pecnikom, Kvesićem i sličnim likovima izgubljenim u prostoru i vremenu. Jugoslavija je propali projekt u kojoj su Srbi htjeli biti apsolutni gospodari svim narodima, a to se i danas može vidjeti u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Srbi i danas žele posrbiti Crnu Goru, naprosto ukinuti crnogorski narod i na silu ih pretvoriti u Srbe. Kao što danas, nakon propasti Jugoslavije te tamnice naroda, činite Crnogorcima, tako ste čitav vrijeme činili i svim ostalim narodima: Hrvatima, Slovencima, Makedoncima, Albancima, kao i svim onima – nacionalne manjine nestale Jugoslavije – od kojih ste htjeli napraviti Srbe. Zato je i došlo do disolucije Jugoslavije, jer je to bila jedna obična velikosrpska i umjetna tvorevina, i bilo je samo pitanje vremena kada će se nešto takvo nakaradno raspasti, jer sve ono što je umjetno kratko traje. Zato se je raspao i SSSR, a takvu sudbinu očekuje i Europska unija. Jugoslavija nije bila ništa drugo nego li velikosrpski masonski projekt i nastala je samo iz razloga da Srbi gazduju u jednoj takvoj umjetnoj tvorevini. Jugoslavija je već na samom početku bila osuđena na propast, jer je bila zamišljena kao srboslavija u kojoj će vladati i dominirati Srbi nad svim ostalim narodima koji prema velikosrpskoj politici nisu ništa drugo već Srbi. Vi ste profesore Joviću u funkciji te velikosrpske politike, a vaša knjiga o tome najbolje govori.

Miljenko Jerneić

Zdrav razum je ustuknuo pred pandemijom virusa Covida 19

Zdrav razum je ustuknuo pred pandemijom virusa Covida 19

            U globalnoj ofenzivi lažnih vijesti uputno je prisjetiti se znamenite izjave legendarne ikone istraživačkog novinarstva vlasnice “Washington Posta” Catherine Graham koja je nakon otkrića “afere Watergate” prisilila američkog predsjednika Richarda Nixona na ostavku. Ta izjava glasi: “Vijesti su ono što netko ne želi da vi saznate. Sve ostalo je reklama”. Ne ulazeći u pravu istinu na globalnom planu o pandemiji corona virusa Covid 19 jer se prava istina o praktički Trećem svjetskom ratu koji se vodi protiv čovječanstva tek nazire, analizirat ćemo sa stajališta zdravog razuma situaciju u kojoj se u takvom ratu našla Hrvatska.   

            Kad su se pojavili prvi znaci pandemije u Hrvatskoj zdravorazumski je bilo s obzirom na određeni stupanj. izvanrednog stanja u skladu s Ustavom tu temu staviti na dnevni red Hrvatskoga sabora. Međutim u neutaženoj težnji da autokratski upravlja Hrvatskom kako bi je promijenio premijer Plenković je tražio da Vlada dobije ovlasti upravljanja krizom putem uredbi kao što je to u slučaju izvanrednog stanja. Ustav propisuje u članku 17. da se u slučaju velikih prirodnih nepogoda u što spada pandemija mogu ograničiti pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom, te da o tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom, a ako se sabor ne može sastati  na prijedlog Vlade i uz supotpis premijera o tome odlučuje predsjednik Republike. Hrvatski sabor u to doba nije tu temu stavio na dnevni red, pa je predsjednik Republike Zoran Milanović svojim potpisom protuustavno ustanovio Stožer civilne zaštite. Čak je Plenkovićeva Vlada pokušala na mala vrata uvesti posvenašnju kontrolu nad građanima, jer je predložila da Hrvatski sabor po hitnom postupku donese zakon o elektroničkim medijima koji bi omogućio kontrolu svih mobitela, dakle cjelokupnog stanovništva. To je srećom izbjegnuto, ali time nisu prestali pokušaji premijera Andreja Plenkovića za uvođenje izvanrednih ovlasti. Protiv toga se pobunio GONG pa je Hrvatskome saboru, predsjedniku Republike i Vladi uputio pet točaka: 1. Popis svih izvanrednih mjera, 2. Strogo ograničeno trajanje svih izvanrednih mjera, 3. Uvođenje parlamentarno-građanskog nadzora, 4. Dvotrećinsku saborsku većinu za ograničavanje ljudskih prava i sloboda, 5. Analizu uvođenja dopisnog i elektroničkog glasovanja. Od svega toga nije bilo ništa, jer protuustavni Stožer na čelu s ministrom Davorom Božinovićem i dalje djeluje prije svega šireći strah i paniku, a ne umirujuće na javnost.

            Prije svega postavlja se zdravorazumsko pitanje kolika je stvarna opasnost od pandemije korona virusa Covid 19. On naravno nije nešto teže oboljenje nego što je to karijes kako ga je u svom stilu okartakterizirao predsjednik Republike Zoran Milanović, ali nije tako opasan kako ga se svaki dan predstavlja na redovnim izvješćima protuustavnog stožera civilne zaštite. U prvi plan radi objektivnog informiranja javnosti trebalo bi stavljati koliko je ljudi uspješno izliječeno, a ne koliko je ljudi umrlo. I kad se govori o smrtnosti ne govori se da je većina umrlih bolovala od težih bolesti, odnosno kako se to stručno kaže osobe s komorbiditetom  i da se radi o dobno ugroženoj populaciji od preko 70 godina, nego se jednostavno kaže, očito u svrhu stvaranje psihoze strana i panike, da su umrli od covida 19. To je tipična situacija lansiranja “lažnih vijesti” kako ju je svojedobno definirala legendarna vlasnica “Washington Posta” Catherine Graham.

            Pogotovo je upitno kolika je stvarna opasnost odnosno smrtnost od Covida 19 kad se to usporedi sa podatcima o smrtnosti od sezonske gripe. U Hrvatskoj je prema podatcima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo godišnje od gripe oboljevalo nekoliko desetaka tisuća osoba,a smrtnost je iznosila godišnje oko 500. Što se događa s gripom u doba pandemije virusa Covid 19 ne informira se javnost, jer to je “vijest koju netko ne želi da saznate”. Jednako je tako vijest koju netko ne želi da saznate da je prošle godine od siječnja do listopada, što uključuje i osam mjeseci pandemije virusa Covid 19,  u Hrvatskoj umrlo prema službenoj statistici 43.795 ljudi, dok je u istom razdoblju prethodne, dakle 2019. godine kad nije bilo nikakve pandemije umrlo 44.028, dakle 233 ljudi više. O tome ne izvješćuje na HRT, dakle televizija i radio koji su po zakonu obvezni istinito informirati javnost, a da ne govorimo o vodećim dnevnim i tjednim tiskovinama koji su se upregnuli u kola neustavnog stožera za civilnu zaštitu, nad kojim ne postoji nikakav parlamentarno-građanski nadzor. Virus Covid 19 je činjenica, ali je još važnija činjenica da je u Hrvatskoj on protuustavnim djelovanjem Stožera civilne zaštite na čelu s politički upitnim ministrom unutarnjih poslova iskorišten za uzbunjivanje a ne za istinito zdravorazumsko informiranje javnosti.

Vjekoslav Krsnik

Preko Igora Peternela duboka država minira Domovinski pokret nepouzdanog Miroslava Škore

Preko Igora Peternela duboka država minira Domovinski pokret nepouzdanog Miroslava Škore

            Izlazak Karoline Vidović Krišto i dr. Milana Vrkljana iz Domovinskog pokreta samo je još jedna potvrda uspješnog djelovanja “duboke države” u sprečavanju bilo kakvog pokušaja da se na hrvatskoj političkoj sceni pojavi pouzdana politička opcija koja bi mogla ugroziti postojeću političku moć. Tu moć je u ovih 30-tak godina stekla i sačuvala vlastodržačka kasta sastavljena od dvije vodeće stranke – HDZ-a i SDP-a koje su obje nastale iz jugoslavenskog Saveza komunista Hrvatske. Treba podsjetiti da je u ovih deset mandata Hrvatskoga sabora bilo više pokušaja da se za nezadovoljno biračko tijelo na ljevici i desnici ponudi treća opcija. Počelo je s demokršćanima dr. Marka Veselice,tu je bio i Budišin HSLS,  nastavilo se sa Đapićevim HSP-om, pa su se onda pojavili Lesarovi “Laburisti” zatim “Orah” Mirele Holy, a u novije doba Most koji je čak ušao u Vladu, da bi se priča u novom mandatu svela s jedne strane na Domovinski pokret zajedno sa Suverenistima a s druge strane na Možemo i njihove satelite.

            Neke od tih protestnih stranaka imale su čak i do 20-tak zastupnika, ali su političkim inženjeringom u kratkom ili nešto dužem roku izgubile tu moć. Klasičan primjer bio je Đapićev HSP s nekoliko istaknutih zastupnika (Kandare, Rožić, Tadić) kojega je samljela Sanaderova mašinerija. Tako je nakon posljednjih predsjedničkih izbora naglo skočila biračka popularnost Domovinskog pokreta kao lidera nove desnice koja je s Mostom i Suverenistima osvojila čak 24 mandata. Treba se sjetiti izjave, ne prvi put, premijera Andreja Plenkovića kako on garantira da Domovinski pokret nikad ne će osvojiti vlast. Isto tako je kancelarski premijer garantirao na početku prvog mandata Živom zidu što se na kraju i dogodilo, jer je Živi zid postao parlamentarna stranka u Europskom parlamentu, ali ga više nema u Hrvatskome saboru. Ta značajna skupina na desnici s ukupno 24 zastupnika već na početku drugog Plenkovićevog mandata oslabljena je soliranjem Mosta kojega vode metkovski politički provincijalci a jednako tako soliranjem Zekanovićevih Suverenista. Ostao je dakle Domovinski pokret sa 12 zastupnika. Od njih su osobito Karolina Vidović Krišto, pa dr Milan Vrkljan kao predsjednik saborskog kluba, te vukovarski gradonačelnik Ivan Penava. pa donekle i Stipo Mlinarić otvorili baražnu vatru na politiku hrvatsko-velikosrpske trgovačke koalicije. Posebice je Karolina Vidović Krišto svojim direktnim i argumentiranim istupima u sabornici, precizirajući korupciju, pravosuđe i financijski kriminal kao tri najvažnij rak-rane Plenkovićeve Vlade izrasla preko noći u nacionalnu heroinu.

            U HDZ-u je zbog toga nastala panika jer Plenkovićevo glumatanje s rukama i obrvama i faraonsko vladanje više ne prolaze kod dosad zaluđene javnossti.. Karolina Vidović Krišto je postala opasna i zbog predstojećih lokalnih izbora osobito u Zagrebu, gdje je  Andrej Plenković po svim indicijama već sklopio pakt s Milanom Bandićem da ovaj dobije i sedmi mandat. Karolina Vidović Krišto je opasno zasmetala Domovinskom pokretu i nekim ljudima u njemu koji su bliski i sa HDZ-om i SDP-om. Po pouzdanim naznakama politički tajnik Domovinskog pokreta Mario Radić kao vlasnik “Pevexa” ima ambicije prema nekim dijelovima “Fortanove” dakle bivšeg “Agrokora”, a s druge strane Igor Peternel kao bivši član SDP-a nije bio sretan napadima svojih kolega na još uvijek jugoslavenski SDP. Samo jedan detalj: kad su neki članovi DP-a u Puli namjeravali organizirati presicu protiv crvene zvijezde u Rijeci iz središnjice im je došla naredba da ne smiju prosvjedovati protiv te provokacije.

            Ovdje dolazimo do pitanja tko je uopće taj Igor Peternel. Taj drug-gospodin dobio je samo 806 preferencijalnih glasova, što mu nije bilo dovoljno da postane zastupnik. Igor Peternel pored toga što je bio član SDP-a u Domovinski pokret pristupio je iz Čičkovog kontroverznog Hrvatskog helsinškog odbora koji je tobože zalažući se za ljudska prava jedan od kotača “duboke države” u funkciji unutarnje agresije na Hrvatsku. Iza HHO-a stoji Socijalistička internacionala koja je u doba raspada Jugoslavije bila žestoki protivnik hrvatske državne nezavisnosti. Igor Peternel je svojedobno izjavio “Bitan je uvijek samo brend, SDP, HDZ, HHO. A ja sam u brendu”. U tom nizu on je sad kao politikantski šminker u brendu Domovinskog pokreta. Igor Peternel nikad nije dao neku izjavu o ključnim problemima ove države, pa je indikativno da je takvog Igora Peternela po struci inženjera kemijske tehnologije prihvatio Miroslav Škoro da mu bude predstojnik Ureda potpredsjednika Sabora. Miroslav Škoro je pokazao u slučaju Igora Peternela  isti promašaj kao i na početku s Matom Radeljićem kojega se kasnije oslobodio. Igor Peternel  je bio jedan od glavnih protivnika udarnih istupa Karoline Vidović Krišto u Saboru i drugih zastupnika Domovinskog pokreta, što znači da je Igoru Peternelu  to bila dodijeljena zadaća “duboke države” da neutralizira Domovinski pokret kao najveću opasnost za trgovačku hrvatsko-velikosrpsku vladajuću koaliciju.  S takvim Igorom Peternelom dovedena je u pitanje vjerodostojnost Miroslava Škore.

Vjekoslav Krsnik

Dno dna sveučilišnog profesora Milorada Pupovca i sljedbenika, uključujući premijera Plenkovića

Dno dna sveučilišnog profesora Milorada Pupovca i sljedbenika, uključujući premijera Plenkovića

            Izjava koju je Milorad Pupovac, zastupnik SDSS-a u Hrvatskom saboru dao nakon katastrofalnog potresa na Banovini u kojoj je on dijelio žrtve po etničkoj pripadnosti razotkrila je pravu prirodu karaktera tog samoproglašenog čelnika Srpske nacionalne manjine u >Hrvatskoj. Odgovarajući na do krajnjih granica  neprimjereno pitanje Tanjugove novinarke rekao je da je među žrtvama dvoje Srba i jedna djevojčica iz miješanog braka. Ta izjava razotkriva svu ljudsku  bijedu Milorada Pupovca i politike koju on zastupa ne samo kao čelnik tzv. Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik nego i kao navodni intelektualac s funkcijom profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Za njega dakle u ovom katastrofalnom potresu nisu poginuli ljudi nego pripadnici srpske etničke zajednice u Hrvatskoj koju on i njegovo SNV uporno i ustrajno žele izdvojiti od hrvatskog statusnog identiteta kojemu kao građani ove države pripadaju.

            Ovom izjavom saborski zastupnik u Hrvatskome saboru i profesor na zagrebačkom filozofskom faklultetu koji odgaja akademske građane još jednom šalje jasnu poruku o tome kako vidi svoje djelovanje u državi koja se zove Republika Hrvatska. Za njega ona postoji samo kao pravni okvir u kojemu njegova skupina kao manji dio Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj može ostvarivati posebna prava omogućena nakaradnom manjinskom ustavnopravna konstrukcijom i ucjenjivim vladajućim strankama, bilo to HDZ ili SDP. Za Milorada Pupovca dakle ne postoje jednakopravni građani Republike Hrvatske nego prije svega privilegirani pripadnici tog manjinskog dijela Srpske nacionalne manjine koji imaju jednaka krvna zrnca kao i ostali hrvatski ljudi, ali u velikosrpskoj politici “nebeskog naroda” i “Srpskog sveta” i u takvim općeljudskim tragedijama kakav je bio ovaj potres trebaju biti izolirani od ostalih. To je u suštini isti koncept po kojemu se Hitlerova Njemačka odnosila prema nearijevskim narodima.

            Uostalom to Miloradu Pupovcu nije prvi put jer je njegovo političko djelovanje od momenta kad se hrvatski politički narod odlučio za osamostaljenje od totalitarne komunističke Jugoslavije usmjereno u pravcu segregacije njegovih Srba u u novostvorenoj hrvatskoj državi. Svi njegovi postupci išli su u tom smjeru, počevši od lažne optužbe protiv Katoličke crkve o prisilnom pokrštavanju 11.000 srpske djece, preko njegovog sramotnog kao potvrđenog svjedoka u ubojstvu poznatog hrvatskog humanitarca dr. Ivana Šretera, potom  izjave da je Oluja koja je oslobodila okupirana područje Hrvatske predstavljala etničko čišćenje, do tvrdnje da je za njegove Srbe u Hrvatskoj glavni grad Beograd, pa usporedbe demokratske Hrvatske s NDH-a, sudjelovanja na četničkim dernecima u Srbiji gdje se Hrvatska uspoređivala s Hitlerovom Njemačkom pa do sustavnih pokušaja da se fašistička velikosrpska agresija na Hrvatsku proglasi građanskim ratom iza čega je stajao njegov prošlogodišnji performans u Vukovaru.  Od takvog Milorada Pupovca nije se ni moglo očekivati da će prirodnu katastrofu na Banovini ocijeniti kao tešku nepogodu za sve ljude i stanovnike toga kraja ne dijeleći ih po etničkoj pripadnosti. Njegovo licemjerje je tim veće jer tobože njegova briga za pripadnike srpske manjine na Banovini je najobičnija laž budući da njegovo Srpsko narodno vijeće nije učinilo ništa ili vrlo malo za te stanovnike u tom dijelu Hrvatske koji im trebaju samo kao birači na izborima.

            Ipak treba ustanoviti da takav Milorad Pupovac ne bi mogao provoditi takvu segregacionističku politiku u normalnoj hrvatskoj državi. Hrvatska država nije u pravnom smislu, dakle što se tiče vladavine prava, normalna država. Jer da je normalna država Milorad Pupovac bi već bio sankcioniran onog trenutku kad je na početku fašističke velikosrpske agresije izrekao kolosalnu laž o prekrštavanju 11.000 “srpske dece”. Budući da pravna država tada nije funkcionirala nitko se od nadležnih u nenormalnoj hrvatskoj državi barem politički nije ogradio od Pupovčeve izjave o poginulima u potresu na Banovini. Najmanje se to moglo očekivati od premijera Andreja Plenkovića koji nizom postupaka u posljednje vrijeme nastoji Domovinski obrambeni rat pretvoriti u “građanski rat” kako bi amnestirao Pupovčeve Srbe koji su podržali četničku velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Da je neki hrvatski političar ili javna osoba u sličnoj situaciji dijelio hrvatske građane po etničkom mjerilu digla bi se velika graja ne samo tzv. nevladinih udruga, te vodećih medija na čelu s tzv. javnom televizijom i naravno političara koji se natječu da Hrvatsku u raznim prilikama što više oblate. Takvo je stvarno stanje stvari nakon skandalozne izjave Milorada Pupovca, čelnika 12 posto Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj koji se takvim postupcima sustavno izruguje državi i građanima, a oni ga zbog izdajničke trgovačke politike prije svega HDZ-a moraju podnositi.  

Vjekoslav Krsnik

POVRATAK HRVATA

POVRATAK HRVATA

                Za sve one koji misle – da je moguće govoriti i pisari o hrvatskoj povijesti, a da se ne akceptiraju Hrvati koji su raseljeni diljem svijeta – od Europe, Sjeverne Amerike (SAD i Kanada), Južne Amerike (Brazil, Čile, Argentina), Afrike (Južnoafrička Republika), Azije i Australije – krivo misle ili možda je bolje za reći, ne znaju misliti. Hrvata se u svijetu trenutno nalazi negdje oko četiri milijuna, ništa manje nego li nas ima u Hrvatskoj. Samo u SAD-u živi oko dva milijuna Hrvata, u Kanadi oko tristo tisuća, u Njemačkoj oko petsto tisuća, u Australiji oko dvjesto tisuća, u Mađarskoj devedeset do sto tisuća Hrvata… To je strašan potencijal – u gospodarskom, financijskom, znanstvenom, kulturnom i sportskom pogledu, a isto tako Hrvati u svijetu trebali bi biti – a nisu – vrlo važna komponenta u pronatalitetnoj politici Hrvatske. Procjenjuje se da naši hrvati u svijetu raspolažu kapitalom u iznosu oko 350 milijardi dolara!

                Zbog svega toga, treba otvoreno reći da bez Hrvata u svijetu nema, niti može biti hrvatske povijesti. Hrvati u svijetu dio su hrvatske povijesti, a to su dokazali i pokazali u mnogo navrata – od Domovinskog rata, za vrijeme postojanja nekoliko Jugoslavija – od kraljevine do SFRJ – i uvije su im misli i dijela bili usmjereni prema Hrvatskoj.

                Danas imamo svoju državu i možemo povezati sve Hrvate diljem svijeta te ih pozvati da ulažu u Hrvatsku, da njihova djeca i unuci dolaze na školovanje i ono što je najvažnije, da se vrate u svoju domovinu Hrvatsku. No hrvatska država zakazala je u svim tim segmentima. Od naših političara, jedino je dr. Franjo Tuđman znao i smatrao da je bitnim  za Hrvatsku naše iseljenike u svijetu zvati, te ih je osobno i zvao, da se vrate u Hrvatsku. Tuđman je bio svjestan, da je iseljenička Hrvatska dio hrvatskog korpusa i da bez Hrvata raseljenih po mnogim državama svijeta ne možemo stvoriti Hrvatsku, a isto tako da je zajednički moramo graditi. Zadnji su cajti – kak mi Zagorci velimo – da se nešto konkretno pokrene po tom pitanju.

                Sadašnja HDZ-ova vlast mora to što prije – već na proljeće iduće godine – pokrenuti, a u taj proces treba obavezno uključiti Crkvu u Hrvata. Plenković treba što prije pozvati sve značajnije Hrvate iz čitavog svijeta, sa svih kontinenata i država gdje Hrvati žive i stvoriti Svjetski nacionalni kongres Hrvata koji će provoditi jednu aktivnu i kontinuiranu politiku i biti glavna spona između iseljene i domovinske Hrvatske. Za jedan takav – mogu slobodno reći veličanstven skup – potrebno je zadužiti naše poznate Hrvate najprije na pojedinim kontinentima, a onda i pojedinim zemljama na tim kontinentima gdje Hrvati žive, tako da se ništa ne prepusti slučaju. Jedan od bitnih zadataka SNKH bio bi napraviti popis svih Hrvata u državama gdje oni žive, njihova glavna obilježja – od struke, čime se bave, njihova zvanja, potencijale (intelektualne, financijske, materijalne, sportske…) – s kojima raspolažu, te ih usmjeravati prema Hrvatskoj.

                Hrvatska si više ne smije dozvoliti da se i dalje maćehinski i neodgovorno odnosi prema hrvatskim iseljenicima, jer bez njih mnogo toga ne bi u Hrvatskoj bilo. Hrvatska mora početi stvarati uvjete za povratak Hrvata u Hrvatsku, a za takvo nešto vrlo je bitno što više pojednostaviti legislativu. Komplicirana birokracija je ono što Hrvatima u svijetu najviše smeta, naravno uz mito i korupciju. U svim segmentima hrvatskog društva. Hrvatska recentna politika treba se probuditi iz svoje tromosti i letargije i biti aktivna na tom polju ali i svim drugim područjima.

                Danas su naši Hrvati u svijetu prepušteni sami sebi. U mnogim zemljama gdje Hrvati žive, nemaju nikakve logistike niti financijske pomoći, nemaju vlastitoga prostora u kojem bi se mogli slobodno sastajati, a najbolji primjer je tu odmah pokraj nas, u susjednoj Srbiji-Beogradu u kojem živi oko osam tisuća Hrvata, a po nekim procjenama i deset tisuća, a nemaju svoj vlastiti prostor. Hrvatski kulturni centar u Beogradu egzemplaran je primjer o stanju Hrvata u tom gradu, jer nemaju svoj vlastiti  prostor, nego moraju moljakati Vladu Srbije da im dodijeli prostor za korištenje, umjesto da im je Hrvatska već odavno kupila prostor u Beogradu. Hrvatskoj to treba biti prioritet broj jedan kada je u pitanju nacionalna strategija, bez obzira da li su na vlasti plavi, crveni, zeleni, žuti ili pitaj dragog Boga koji. Neka se naša hrvatska recentna vlast osvrne oko sebe i pogleda koliko kulturnih centara pojedinih stranih zemalja djeluje u Zagrebu, a niti jedan takav kulturni centar Hrvatska nije nigdje otvorila u svijetu. Hrvati izvan domovine, naša iseljenička Hrvatska mora se uključiti u sve tijekove hrvatske zbilje, jer bez Hrvata u svijetu nema niti Hrvatske, onakve kakva treba biti svaka istinska domovina.

Miljenko Jerneić

Kontrolira li najkorumpiraniji ministar Ćorić premijera Plenkovića?

Kontrolira li najkorumpiraniji ministar Ćorić premijera Plenkovića?

            Drugi put otkako je predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković se suočio s glasovanjem o povjerenju jednom njegovom ministru što je dovelo u pitanje cijelu njegovu Vladu         odnosno raspisivanje novih izbora. Prvi put to je bilo na početku njegovo prvog mandata kad je Hrvatski sabor glasovao naravno na zahtjev oporbe o povjerenju  ministru financija Zdravku Mariću naslijeđenom iz afere “Agrokor”. Tada je Plenkovićevu Vladu spasio oporbeni zastupnik iz redova Dijaspore Željko Glasnović koji je odustao od glasovanja, pa je konačni rezultat bio 75:75 čime je spašena prva Plenkovićeva Vlada. Drugi put se to dogodilo ovog mjeseca glasovanjem o povjerenju ministru gospodarstva i održaivog razvoja Tomislavu Ćoriću koji je bez dvojbe najkorumpiraniji ministar u ovoj Vladi. Ovaj put oporba nije bila tako jedinstvena kao u slučaju Zdravka Marića, pa je za smjenu Tomislava Ćorića glasovalo samo 56 zastupnika, dok je monolitna vladajuća većina  ostala dosljedna pa je protiv opoziva glasovalo svih 76 zastupnika trgovačke koalicije premijera Plenkovića.

            Postavlja se temeljno pitanje zašto premijer Andrej Plenković koji je zbog raznih oblika korupcije bio primoran iz prethodne Vlade  smijeniti većinu od 14 bivših ministara, dok u slučaju Tomislava Ćorića uporno prelazi preko niza njegovih korupcijskih i nepotističkih afera. Andrej Plenković je naslijedio ministra Ćorića iz Vlade Tihomira Oreškovića gdje je vodio resor mirovniskog osiguranja. U prvoj Plenkovićevoj Vladi Tomislav Ćorić vodio je resor energetike i zaštite okoliša. U oba sektora počinio je niz koruptivnih i nepotističkih radnji. Prije svega to se odnosi na poslovanje energetskih tvrtki u državnom vlasništvu na čelu s Hrvatskom elektroprivredom d.d. Nevjerojatno zvuči podatak, a taj je pred zastupnicima u Saboru  iznijela Karolina Vidović Krišto iz Domovinskog pokreta da je Tomislav Ćorić glavom i bradom jedini člana Skupštine HEP-a (?!). Kao takav on je Vladi predložio da se njegov vjenčani kum Petar Sprčić postavi za člana Uprave HEP-a. To za premijera Plenkovića nije bilo uopće sporno. Čudno je međutim i može poslužiti kao zorna  indikacija neodgovornosti u obavljanju svoje funkcije da je Povjerenstvo o sukobu interesa na čelu s Natašom Novaković samo konstatiralo da je u ovom slučaju došlo do povrede savjesnosti i nepristranosti, za što nije propisana nikakva sankcija (?!). Dugi je spisak korupcijskih radnji sadašnjeg ministra gospodarstva i održivog razvoja. On je bio prokurist u tvrtki bez zaposlenih koju je vodila njegova supruga Dubravka Sinčić s milijunskim prihodom ostvarenim poslujući s javnim poduzećima. Tomislav Ćorić posebno je uključen u aferu oko izgradnje vjetroelektrane Krš Pađene,  pogodujući hercegovačkom tajkunu Milenku Bašiću koji se od prayosudnog progona sklonio u Bosnu i Hercegovinu, omogućujući mu povlaštenu cijenu energije iz obnovljivih izvora i poništavajući odluku prethodnog ministra zaštite okoliša Slavena Dobrovića koji je taj projekt bio zaustavio dok se ne izradi nova ekološka studija.   Tomislav Ćorić produžio je mandat predsjedniku Uprave Janafa Draganu Kovačeviću iako su postojali opravdani razlozi da se ispita poslovanje te tvrtke u državnom vlasništvu.Treba podsjetiti da je HEP akumulirao čak 4 milijarde kuna neutrošenog novca. To potječe još iz doba vladavine Kukuriku koalicije na čelu s budućim predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem kad je njegova vlada donijela odluku o poskupljenju električne i toplinske energije za 25 odnosno 30 posto na ime novih investicija. To je bio ozbiljan udar na standard građana kao što je s takvim cijenama i danas. Međutim otada do danas ni jedna investicija nije realizirana, ali je zato prosječna plaća u HEP-u te godine iznosila vrtoglavih čak 25.000 kuna, što je doduše kasnije smanjeno na solidnih 10.000 kuna. Prosto rečeno HEP guli hrvatske građane navodno radi izgradnje novih kapaciteta, ali kad njih nema ni ministru ni Vladi nije palo na pamet da predlože smanjenje tako povišene cijene energije.Ali zato HEP čuvajući se od razotkrivanja korupcije u njegovim redovima troši milijunske svote na nepotrebno oglašavanje u vodećim medijima, kupujući tako njihovu šutnju o malverzacijama unutar te državne strateške tvrtke.Naravno nije odgovoran u ovom slučaju bio samo ministar Ćorić, nego i sam predsjednik Uprave HEP-a Frane Barbarić i predsjednik Nadzornog odbora Goran Granić, a u krajnjoj liniji i sam premijer Andrej Plenković.Takav ministar ni u drugom sektoru svojeg prethodnog  portfelja, zaštiti okoliša, ne obazire se puno na mišljenje javnosti ili odluke službenih organa. On štiti svoju simpatiju i ljubimicu Nellu Slavicu koja je s dvije stranačke iskaznice a bez potrebnih stručnih uvjeta izabrana za ravnateljicu Nacionalnog parka Krka. Unatoč nekoliko službenih  instanci, pa tako i iz Državnog inspektorata koje su donijele odluku da je Nella Slavica nezakonito izabrana u konkurenciji s braniteljicom i stručnjakinjom Ljiljanom Zmijanović, Tomislav Ćorić ne poduzima ništa.

            Na sve te argumentirane primjere Ćorićevog korupcionaškog djelovanje i ponašanja premijer Andrej Plenković jednostavno kaže da je Tomislav Ćorić “dobar čovjek”. Postavlja se pitanje zašto  Andrej Plenković uporno i bez ostatka brani i štiti “dobrog čovjeka” Tomislava Ćorića. Svoju političku moć nad premijerom Andrejom Plenkovićem Tomislav Ćorić je svojedobno  iskazao prilikom smjene Marija Gudelja, predsjednika Uprave tvrtke Hrvatski operator prijenosnog sustava (HOPS) kao dijela HEP-a .  Njegovu smjenu zbog navodnih sumnji u namještanju jednog natječaja zatražio je sam Tomislav Ćorić, čemu se usprotivio predsjednik Uprave HEP-a Frane Barbarić. Kad se premijer Plenković, prema navodima jednog tjednika, pokušao umiješati u spor između ministra i predsjednika Uprave HEP-a Frane Barbarića, Tomislav Ćorić je premijeru rezolutno rekao „Ili on ili ja“. Takav istup ministra prema premijeru nedvojbeno ukazuje da je ministar zaštite okoliša i energetike imao jaku pozadinu koja mu daje političku snagu da postavlja uvjete svojem nadređenom, dakle predsjedniku Vlade.

            Budući da se tako bahato ponaša prema i onako bahatom premijeru jasno je da Tomislav Ćorić i na novoj ministarskoj poziciji ima jaku političku pozadinu iza sebe. Postoje utemeljene indicije da je Tomislav Ćorić već u funkciji moćnog energetskog lobyja koji je formiran oko Prvog plinarskog društva. Ono je postalo isključivi dobavljač ruskog plina nakon što je pod Vrdoljakovim ministarstvom ugašena tvrtka iz sastava Ine Prirodni plin d.o.o. Taj loby sačinjavaju Milijan Brkić, Ivan Vrdoljak, Pavao Vujnovac, Josip Jurčević, Tomislav Dragičević, Ante Ćurković, Ante Ćurić, Petar Sprčić, Zoran Miliša, Vuk Hamović, Tomislav Šambić i Robert Golob. O kakvom se moćnom lobyju radi najbolje će ilustrirati financijski podatci sljedećih trgovačkih društava u energetskom sektoru koja djeluju usporedo s HEP-om. Na prvom mjestu je RWE Energia s jednim zaposlenim i prihodom od 725 milijuna kuna, pa RWE Plin bez ijednog zaspolenog i prihodom od 74 milijuna kuna, PPD s 15 zaposlenih i prihodom od 7,7 milijardi kuna, Pro Energy s 20 zaposlenih i prihodom  od 633 milijuna kuna, te GEN-I Hrvatska s 9 zaposlenih i prihodom od 1,4 milijarde kuna. Kad se sve to skupa zbroji onda proizlazi da 45 zaposlenih u spomenutim tvrtkama ostvaruju prihod od 10,5 milijardi kuna. Usporedbe radi HEP d.d. s ukupno 10.000 zaposlenih ostvaruje tek samo nešto veći prihod.

            U takvim okolnostima pitanja za premijera Plenkovića moraju biti: Je li Tomislav Ćorić osoba koja zadovoljava namjere spomenutih lobyja i njihovih vodećih osoba kako bi se realizirao pomno zamišljen projekt potpunog preuzimanja strateške hrvatske energetske tvrtke kroz mogući „lex HEP”, za što se svojedobno zauzimala ministrica Martina Dalić, je li tako pozicionirani Tomislav Ćorić u perspektivi. novi Ivo Sanader  uz koga se vežu prodaje važnih hrvatskih tvrtki? Posljednja zbivanja u HEP-u i oko njega upozoravaju da moćni loby koji je bacio oko na stratešku tvrtku u državnom vlasništvu ne odustaje od svojih planova, pa je sukob Frane Barbarića i ministra Ćorića samo jedna usputna epizoda u scenariju privatizacije najvažnije državne tvrtke, kao što je to bilo s INOM ili Plivom. Ide li to čak toliko daleko da spomenuta moćna ekipa u energetskom sektoru priprema Tomislava Ćorića za nasljednika Andreja Plenkovića?

Vjekoslav Krsnik

HERCEG BOSNA

HERCEG BOSNA

                Sada je više nego jasno da će Daytonski sporazum – potpisan 21. studenoga 1995. godine u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson pokraj Daytona – doživjeti svoje promjene, u smislu nadogradnje, a u cilju opstanka Bosne i Hercegovine kao države. Daytonski sporazum donio je Srbima zasebni entitet i 49 posto teritorija, a Hrvatima i Bošnjacima Federaciju i 51 posto teritorija. Zna se da je Daytonski sporazum bio nužan kako bi došlo do prekida rata, ali isto tako treba otvoreno reći, da su Hrvati u tom sporazumu prošli najlošije, jer su kao konstitutivni narod naprosto umočeni u Federaciju, u kojoj su Bošnjaci daleko brojniji od Hrvata i nakon Daytona, bilo je samo pitanje vremena kada će ti isti Bošnjaci započeti politiku supremacije nad Hrvatima, a za takvo nešto, najbolje im je poslužio „janjičar Željko Komšić“, kojeg su kakti Hrvata izabrali Bošnjaci, a ne Hrvati kao svojeg službenog predstavnika. I prije sam u svojim tekstovima – kada je u pitanju Bosna i Hercegovina – posebno isticao ukidanje Herceg Bosne kao hrvatski entitet od strane međunarodnih političkih mešetara, kao najveću grešku međunarodne politike. Radi svega toga, danas Bosna i Hercegovina ima velikih problema u funkcioniranju Bosne i Hercegovine kao države, jer se prema Hrvatima od strane Bošnjaka vodi jedna nacionalno isključiva politika, kao da Hrvati uopće ne postoje.  

                Bosna i Hercegovina danas – zahvaljujući Bošnjacima – izgleda kao nekad Jugoslavija u kojoj su Srbi – kao što danas u Federaciji čine Bošnjaci – htjeli dominirati i biti gazde svim narodima u bivšoj državi. Zbog takve rigidne politike Bošnjaka, Bosna i Hercegovina bi se mogla raspasti isto kao i Jugoslavija. U Bosni i Hercegovini postoje tri konstitutivna naroda – Hrvati, Srbi i Bošnjaci – i eliminacijom bilo kojeg od ta tri naroda Bosna i Hercegovina prestaje postojati kao država. Tome svemu najviše je doprinijela salonska politika zapadnih političara koji Bosnu i Hercegovinu gledaju iz birokratske vizure i onako ako to odgovara interesima tih država – Francuska, Velika Britanija, Rusija, SAD – koje od Bosne i Hercegovine žele napraviti nešto poput čudnovatog kljunaša, a najmanje rade u interesu tri konstitutivna naroda – Hrvata,  Srba i Bošnjaka – bez kojih nema postojanja Bosne i Hercegovine. Takva politika ili bolje rečeno politikantstvo od međunarodnih političkih čelnika čisti je politički avanturizam od kojeg Bosna i Hercegovina ima najmanje koristi.

                Da bi se sagradila kuća, prije svega treba napraviti prave temelje, jer samo na pravim temeljima može se dalje graditi kuća. Bosna i Hercegovina je kao država nastala na trošnim temeljima, te je zato danas dovedena u situaciju da se potpuno uruši. Bosna i Hercegovina je složena država. Sastoji se od dvije entitetske jedinice i tri entiteta. Srbi imaju svoju Republiku Srpsku, a Hrvati i Bošnjaci imaju Federaciju. Pa gdje je onda problem? Odgovor je vrlo jednostavan. Hrvati kao konstitutivni narod – uz Srbe i Bošnjake – nemaju svoj zasebni, hrvatski entitet, pa se zbog toga u Federaciji Hrvate pokušava majorizirati od strane Bošnjaka u svakom pogledu. To je glavi razlog zbog kojeg danas Bosna i Hercegovina ne može normalno funkcionirati kao svaka druga država. Eurounijski političari ne mogu, ne žele i(li) neće shvatiti da bez hrvatskog entiteta nema niti Bosne i Hercegovine, a Bošnjaci mogu samo sanjati Bosnu i Hercegovinu kao građansku državu. Amerikanci su jedini koji mogu urediti Bosnu i Hercegovinu kao državu tri konstitutivna naroda i tri entiteta – Hrvatski, Srpski i Bošnjački. Tek kada Hrvati dobiju svoj entitet u Bosni i Hercegovini, ta ista država se može početi graditi kao građanska država, a nikako ne obratno. Stoga hrvatska politika treba inzistirati na tome da Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju svoju entitetsku jedinicu ili bolje rečeno, da im se vrati Herceg Bosna. Bez Herceg Bosne, isto kao i bez republike Srpske i zasebno Bošnjačke entitetske jedinice nema niti Bosne i Hercegovine kao države. To je jedino pravo i pravedno rješenje za sva tri naroda i bitno za opstanka Bosne i Hercegovine. No, međunarodna politika ili bolje rečeno Amerikanci danas moraju platiti ceh svoje negdašnje promašene i ad hoc politike, o čemu sam pisao u svojim knjigama i na to upozoravao čitavo vrijeme. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, hrvatska politika tu se treba postaviti maksimalistički i od toga se ne smije ni zeru odustati, ako želimo da Hrvati opstanu kao narod u Bosni i Hercegovini, a Bosna i Hercegovina kao država. U suprotnom, doći će do disolucije Bosne i Hercegovine, a onda ćemo na svojim granicama imati veliku Srbiju i džalmahiriju. Nama Hrvatima, a i svijetu, to je najmanje potrebno.

Miljenko Jerneić

DRVENO ŽELJEZO

DRVENO ŽELJEZO

                Nažalost, mnogim ljudima u Hrvatskoj politika se ogadila, ali ne zbog toga što politika nije opravdala samu sebe kao jednu plemenitu ljudsku djelatnost – u interesu čovjeka, društva i države – već radi političara koji su iznevjerili te osnovne postulate politike. Devijacije u politici koje su prisutne, posljedica su devijantnosti političara. Političari su uzrok devijacija u politici tako da ljudi u Hrvatskoj bježe od politike kao vrag od tamjana. Mnogi bježe u apolitičnost – to jest ne žele se baviti politikom – što je najgora politika od svih politika, jer samim skrivanjem od politike u odabiru apolitičnosti, politika se počinje baviti ljudima umjesto da se ljudi bave politikom. Ima i onih koji u politici nastupaju kao nezavisni. Nezavisni od koga i čega!? U politici se ne može biti nezavisan, jer nameće nam se pitanje: koga ti nezavisni predstavljaju, čije političke interese oni zastupaju i kao takvi, tobože nezavisni, mogu politički djelovati u svakodnevnim političkim okolnostima. Nezavisni kandidati prije svega predstavljaju sebe i svoju osobnost zajedno s nezavisnim kandidatima na pojedinim listama za općinska, gradska i županijska vijeća ili za Sabor. Za politiku takvog, kakti nezavisnog društva možemo reći da oni predstavljaju politiku bez okusa i mirisa, ili kak bi mi Zagorci rekli bez duhe. Ima i onih nezavisnih kandidata koji se u svojim osobnim kandidaturama uzdaju  u logistiku drugih političkih stranaka, pa sami sebe time već na početku svojom neuvjerljivošću politički diskvalificiraju. Postoje i oni nezavisni kandidati koji idu na liste drugih političkih stranaka, želeći kakti sebe pokazati u očima birača kao nešto drugačije i bolje od ostalih političara koji nastupaju ispred svojih političkih stranaka. Postavlja se pitanje samo od sebe: kako to da netko tko je nezavisan može nastupiti na listi HDZ-a ili SDP-a ili bilo koje druge političke stranke? Nezavisni u politici su jedna obična politička farsa u kojoj ti isti nezavisni sami sebe diskvalificiraju na samom početku. Oni koji tvrde da se u politici može biti nezavisan i kao takvi se predstavljaju, najgori su mogući politički izbor za birače. U politici se ne može biti nezavisan, jer jednostavno, čim si u politici, već samim time što djeluješ u politici, tvoj politički angažman ovisi ili zavisi o xy faktora. Oni koji tvrde da se može biti nezavisan u politici obmanjuju javnost, jer biti nezavisan u politici je poput drvenog željeza.

Miljenko Jerneić

SVEMU DOĐE KRAJ

SVEMU DOĐE KRAJ

                Gledam neki dan na hrvatskoj televiziji emisiju „Otvoreno“ u kojoj su sudjelovali predstavnici oporbenih stranaka lijeve političke provinijencije predvođeni SDP-om, predsjednik zagrebačkog HDZ-a Mislav Herman i predstavnik MOST-a Zvonimir Troskot. Gordan Maras predsjednik zagrebačke organizacije SDP-a u toj emisiji djelovao je poput nekoga koji ne zna što hoće, a kada bi i znao, tek tada bi nastao problem. Potpuno izgubljenog pogleda stalno je pogledavao na mobitel koji je čitavu emisiju držao u ruci i čito poruke, valjda savjete svoje partije kaj da pita i kaj da veli. Pitam se kako netko Marasa može predlagati za gradonačelnika Grada Zagreba kad je taj isti Maras dok je obavljao ministarsku funkciju u Milanovićevoj vladi bio najlošiji ministar, ne samo u toj vladi već u svim hrvatskim vladama od kada postoji hrvatska država. Stoga  ništa ne čudi kada  Bernardić – eks predsjednik SDP-a i gubitnik parlamentarnih izbora – misli da je Maras pravi kandidat za gradonačelnika Grada Zagreba. Slušam Marasovu ispraznu retoriku i kažem sam sebi: o dragi Bože pa kaj bu ovaj gradonačelnik Zagreba. Lijevo od njega – na propisanoj udaljenosti, molim lijepo – sjedi Katarina Peović iz Radničke fronte koja svojom anarhističkom spikom želi biti glavna u televizijskom nastupu, koristeći hrvatsku televiziju za svoje retrogradne izjave, za koje smo mislili da su već odavno za nama. No, nažalost nisu. Još vijek se pojavljuju rudimentarni ostaci negdašnjeg vremena, koji na svu sreću više nikada neće biti u prilici pokazati da ,ljudsko zlo nema granica. Pitam(o) se u kojem vremenu živi Katarina Peović, a imam(o) dojam da bi bili najsretnija kada bi sve mogla riješiti po kratkom postupku, kao što su to nekad radili partizani i komunisti. Onda i ne čudi, da su se rigidna lijeva opozicija i SDP ogradili od jedne takve crne i sumanute politike i da ne žele u koaliciji za Zagreb Radničku frontu. S druge strane, pitam(o) se kako bi Maras mogao predvoditi SDP ili lijevu koaliciju kao kandidat za gradonačelnika Zagreba. Kada bi se to desilo, tada bi Milan Bandić bez problema po osmi put pobijedio na izborima za Grad Zagreb, a građani Zagreba – gle čuda – opet bi izabrali Pajaca za gradonačelnika. Marasu bi za SDP i dobrobit hrvatske politike bilo najbolje da se ostavi politike, jer u svojim govornim nastupima Maras puno priča, a ništa ne kaže, pa od neke suvisle politike ni traga ni glasa.

                Mnogi Tomislava Tomaševića vide kao najboljeg kandidata za gradonačelnika Zagreba ispred koalicije lijevog političkog spektra, koji bi navodno uspio skinuti s trona Milana Bandića. No, kada se malo bolje pogleda to društvo, dobijete dojam kao da se opet vraćamo u bivšu Jugoslaviju u kojoj se sve partijski rješavalo, a naročito imenovanje gradonačelnika Zagreba. Niti Tomašević, a još manje Maras mogu parirati Pajacu na izborima. Jedini koji to može je HDZ i to s kandidatkinjom – o kojoj sam pisao u prijašnjim člancima koja trenutno uživa u basnoslovnoj sinekuri, daleko od politike, ali ne i Zagreba. Naravno, nitko pametan ne bi se više nikada vratio u politiku kada mjesečno dobivaš plaću za koju mnogi u Hrvatskoj moraju raditi godinu dana.

                Tuđman sigurno nikada ne bi dopustio – što i nije, jer je imao takve mogućnosti (ovlasti) – da netko samo tako preuzme Zagreb glavni grad Hrvatske. HDZ zbog toga – ako želi biti vjerodostojan – treba dotičnu damu kandidirati za gradonačelnicu Zagreba. To je od nacionalne važnosti, ne samo za Grad Zagreb već i čitavu Hrvatsku. Ovog trenutka, za HDZ bio bi to politički optimum i to bi bilo najbolje za sve purgere, da ta zagorska puca – koja zna reći – preuzme metropolu. Milanu Bandiću mora biti jasno da svemu dođe kraj, pa tako i njegovom vlastovanju u Gradu Zagrebu, od kojega metropola ima više štete nego li koristi.

Miljenko Jerneić

Jedina ispravna politička odluka: američki F-16 Block 70

Jedina ispravna politička odluka: američki F-16 Block 70

            Nabava novog višenamjenskog borbenog zrakoplova za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo predstavlja ključni test za hrvatsku vanjsku politiku, jer se radi o strateškoj odluci državnog establišmenta u pozicioniranju Hrvatske u idućih nekoliko desetljeća. Kao što je poznato ponude su dali Sjedinjene Američke Države za novi avion F-16 Block 70, Izrael za polovni F-16 Block 30, Francuska za polovni Rafale, te Švedska za novi JAS-39 C/D Gripen.

            Vladino Međuresorno povjerenstvo za nabavu višenamjenskoga borbenog zrakoplova završilo je svoj posao i proslijedilo preporuku  nadležnim saborskim i državnim tijelima koje bi svoj izbor trebale preporučiti Vladi, a ona bi na temelju tog izbora u siječnju trebala zaključiti posao s odabranim ponuđačem. Važno je ukazati da se posljednjih mjeseci intenzivirala lobistička bitka pojedinih ponuđača, pri čemu se osobito angažirala Francuska. Gledajući s političkog aspekta Francuska u Hrvatskoj ima snažno uporište u vladajućim strukturama na čelu sa premijerom Andrejom Plenkovićem. Uz njega su tu još ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, predstojnik premijerovog ureda Zvonimir Frka Petešić, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, pa i sam ravnatelj Sigurnosno obavještajne agencije  Danijel Markić koji uz hrvatsko ima i francusko državljanstvo. Svi su oni više ili manje  na ovaj ili onaj način, a tu je i dio vodećih medija  s navodno neovisnim vojnim stručnjacima, favorizirali francusku ponudu rabljenog Rafalea o čemu je, između ostalog,  još početkom godine za posjeta Parizu premijer Plenković razgovarao s francuskim predsjednikom Macronom. 

            Francuska lobistička ofenziva kulminirala je nedavnim dolaskom francuske ministrice oružanih snaga Florence Parly u Zagreb. Ministrica Parly je kazala da Francuska želi s Hrvatskom, bez obzira na projekt nabave borbenih zrakoplova, “u cijelosti osnažiti strateško partnerstvo”, Naglasila je da se Francuska zalaže za snažniju europsku obranu i veću stratešku autonomiju, posebice s obzirom na brojne izazove s kojima se Europa suočava, Njezina najava uklapa se u nedavnu šokantnu izjavu predsjednika Macrona da je “NATO trenutno u stanju moždane smrti”, Ministrica Parly je podvukla kako je “više nego ikada ključno da Europljani osvijeste zajednički izazov… znamo da na Hrvatsku možemo računati”,

            U nabavi višenamjenskih borbenih zrakoplova koji će zamijeniti dotrajala ruske Migova Hrvatska se po svim parametrima mora voditi isključivo političkim prioritetima. To znači da s obzirom na nedavnu burnu  prošlost u kojoj je hrvatski narod uz velike ljudske i materijalne žrtve ostvario svoju državu u ovom velikom  milijarde eura teškom poslu treba voditi prije svega računa o političkim prioritetima. Taj prioritet znači da po novijem povijesnom iskustvu Francuska nikad nije bila strateški partner hrvatskom narodu i hrvatskim nacionalnim interesima, jer je uvijek bila vezana za Srbiju. To je osobito došlo do izražaja u Domovinskom ratu kad je francuski predsjednik Mitterand otvoreno davao podršku politici Slobodana Miloševića kako u odnosu na fašističku agresiju na Hrvatsku tako i na rat u Bosni i Hercegovini. S druge strane činjenica je da je Hrvatska očuvala svoje granice iz propale federacije zahvaljujući predsjedniku francuskog Ustavnog suda Robertu Badinteru, te da podršku francuskog naroda borbi hrvatskog naroda za slobodu i demokraciju simbolizira herojska smrt Jean Michele Nicoliera u Vukovaru.

            Uostalom zalažući se za “strateško partnerstvo” s Hrvatskom Francuska i dalje gaji prisne obrambene odnose s današnjom s hrvatske pozicije četničkom Srbijom. Ista Florence Party posjetila je prošle godine Beograd podsjetivši na višedesetljetno prijateljstvo Srbije i Francuske naglasivši da su Srbi i Francuzi ‘braća po oružju’. Ministrica Parly  pohvalila je tom prilikom visoku razinu suradnje Francuske i Srbije po pitanju naoružanja. Baš te godine Srbija je nabavila  francuski raketni sustav Mistral 3. Riječ je o modernoj opremi za rušenje borbenih zrakoplova, baš takvih kakve Francuska sada nudi Hrvatskoj u obliku rabljenih Rafalea. Taj podatak ne predstavlja samo vojno pitanje nego još više političko jer bi u slučaju da se Hrvatska odluči za francuski borbeni zrakoplov Francuska na području bivše Jugoslavije imala dva strateška partnera od koji bi teoretski jedan francuski strateški partner napadao a drugi francuski strateški partner se branio(?!).             Cijela ova priča s francuskom ponudom potrebna je da se rasvijetli temeljna dilema hrvatske vanjske politike, ona politike koja počiva na argumentima i neoborivim činjenicama iz Domovinskog rata. U tom ratu ključni, osobito u njegovoj završnoj fazi strateški partner Hrvatskoj bile su Sjedinjene Američke Države, što se pokazalo logističkom potporom Hrvatskoj vojsci u realizacije Vojnoredarstvene operacija Oluja koja je nanijela poraz Miloševićevoj agresiji i dovela do Daytonskog sporazuma. Oluja je bila vojni uvod u pristupanje Hrvatske NATO savezu koji predstavlja garant hrvatske mirne budućnosti. Europa se u cjelini, naravno osim nekoliko iznimaka, nije istakla u potpori hrvatskom narodu za slobodu i demokraciju kao što su to učinile Sjedinjene Države. I zato u odabiru novog višenamjenskog borbenog zrakoplova za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo u konkurenciji četiri ponuđača jedini ispravan politički

IZGUBLJENA HRVATSKA

IZGUBLJENA HRVATSKA

                Svake godine, kako se približava 10. prosinca (1999.), dan kada umro prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u našim medijima objavljuju se tekstovi pojedinih novinara koji pišu o Tuđmanu, stvaranju hrvatske države i o deset godina njegove vladavine. Oni koji ga vole i oni koji ga nisu mogli smisliti, ne mogu, da mu ne priznaju da je „bio veliki hrvatski političar i državnik koji će ostati debelim slovima upisan u hrvatskoj povijesti“. Sigurno je jedno: Tuđman je bio jedini hrvatski političar koji je zaslužan za stvaranje hrvatske države; da nije bilo Tuđmana, danas ne bismo imali hrvatske države i samo dragi Bog zna što b bilo s nama Hrvatima. Tuđman je bio politički lumen, vizionar, imao je politiku u malom prstu, znao je što hoće i cijeloga sebe dao je u pravcu stvaranja hrvatske države. Njegova politička filozofija najbolje govori o njemu samom, samo je treba znati iščitavati na ispravan način. Tuđman je od svih naših hrvatskih političara jedini imao onu iskru u oku koja je govorila sve – stvoriti hrvatsku državu. Prvi hrvatski predsjednik, jako dobro je znao da se  bez jedinstva hrvatskog naroda ne može ići na stvaranje hrvatske države i stoga je ujedinio sve Hrvate – Hrvate u svijetu s Hrvatima u Hrvatskoj, unuke i djecu partizana i ustaša, te je time dobio političko i svako drugo jedinstvo hrvatskog naroda bez obzira na politička opredjeljenja tih istih. Za najistaknutije političke pozicije u hrvatskoj politici k sebi je zvao sve ono najbolje što je Hrvatska toga trenutka imala. No, nažalost mnogi su ga tada odbili ne shvaćajuću taj njegov poziv kao poziv da se služi hrvatskoj domovini, a ne Tuđmanu  kako su to oni krivo procijenili i tumačili.

                Oni koji misle da je bilo lako stvoriti hrvatsku državu, koju su Hrvati sanjali gotovo tisuću godina, ili o politici ne znaju ništa ili im nije bilo u interesu stvaranje hrvatske države. Stvoriti državu u takvoj konstelaciji svjetske politike i okruženja oko Hrvatske, mogao je samo netko tko nije imao nikakvih dvojbi. A to je bio dr. Franjo Tuđman. Dr. Franjo Tuđman, ne samo da je veliki političar i državnik – Tuđman je najveći od svih onih političara koji su se u hrvatskoj povijesti borili za hrvatsku državu.

                Ti isti koja ga hvale, ujedno ga i kude: „Tuđman je imao mnogo mana. Tko ih nema? Bio je političar pomalo autokratskog vladanja. Nije do kraja razumijevao demokratske procese. Petljao se tamo gdje nije trebao, primjer su drame oko Dinama ili blokiranje oporbe u preuzimanju vlasti u Zagrebu. Nije se razumio u ekonomiju i nije ga zanimala, pa su se tu sjatili i svakojaki ´jebivjetri´ i ratni profiteri. Sve to svejedno ide njemu na dušu“. (Vidi Večernji list od 5. prosinca 2020. godine, autor Zvonimir Despot.)

                Nakon smrti Tuđmana, u hrvatskoj politici izredalo se sijaset političara koji su obnašali predsjedničke , premijerske i ministarske dužnosti i za mali broj njih se može reći da su svoje političke obveze obavljali na način koji je to iziskivala njihova politička pozicija. Hrvatska dana nema ni približno niti jednog političara ranga Tuđmana, a na tu, mogu reći veliku političku tragediju upozorio sam dr. Tuđmana u našem razgovoru u prisustvu predstojnika ureda predsjednika Hrvoja Šarinića, 16. veljače 1991. godine. Tuđmanu sam tada rekao, da je najveća politička tragedija u Hrvatskoj. To što Hrvatska nema političara, a kamoli političare koji su sposobni nositi se s bjelosvjetskom političkom bagrom koja Hrvatskoj svakodnevno radi o glavi. Naš Francek je toga bio svjestan i to ga je mučilo do kraja života. Hrvati su odlični sportaši, doktori, kuhari, vojnici ali su nažalost vrlo slabi političari. To je danas najveća boljka hrvatske politike. Zato nije ništa čudno što neki danas zazivaju novog Tuđmana, a to je samo dokaz da je hrvatska politika jadna, jalova i puna političkog kukavičluka. Oni koji zazivaju Tuđmana, ne žele njegovu presliku već političara i vizionara poput prvog hrvatskog predsjednika. Mi danas političara takvog kalibra naprosto nemamo, a zašto nemamo – krivica leži samo u nama Hrvatima.

                Tuđman je bio jedan i jedinstven, on je neponovljiv, Tuđman je najveći političar u hrvatskoj političkoj povijesti – Tuđman je u politici ono što je Dražen Petrović bio u hrvatskoj košarci. I to će vrijem  više odmicati, u našim očima Tuđman ć biti sve veći, a u mislim maštat ćemo da Hrvatska jednoga dana opet ima političara s vizijom, gardom, političkom filozofijom i neiscrpnom snagom. No takvi se rađaju samo jednom u sto godina.

Miljenko Jerneić

Kako vas sustavno varaju CRO Demoskop, Promocija Plus i RTL

Kako vas sustavno varaju CRO Demoskop, Promocija Plus i RTL

Po ustaljenom redoslijedu nacionalni televizijski kanal RTL objavio je rezultate mjesečnog anketnog istraživanja javnog mnijenja o rejtingu političkih stranaka i pojedinih političara pod nazivom CRO Demoskop. Istraživanje je provela agencija Promocija Plus.

Po tom istraživanju vodeća je stranka i dalje HDZ sa 29,2 posto ispitanika ispred SDP-a sa 20,5 posto. Treći je Most sa 8,7 posto ispred Domovinskog pokreta sa 7,9 posto i Možemo sa 5,4 posto. Neodlučnih je 13,4 posto. Najpozitivniji je političar premijer Andrej Plenković sa 21,5 posto, pa zatim slijede predsjednik Zoran Milanović sa 15,8 posto, novi čelnik SDP-a sa 3,3 posto  Ispred Miroslava Škore (2,6 posto= nalaze se Tomislav Tomašević, Vili Beroš i Zdravko Marić, dok Nitko od mostovaca nije  dobio više od 1 posto glasova ispitanika. U ovoj kategoriji čak 18,6 posto ispitanika smatra da nitko nije pozitivan. Među najnegativnijim političarima je Andrej Plenković je s 21,4 posto ispred Zorana Milanovića sa 17,7 posto, pa Milan Bandić sa 8,4 posto, za Miroslava Škoru opredijelilo se 4 posto, Gordana Jandrokovića    2,6 posto, a Milorada Pupovca 2,2 posto. Da su svi političari ostavili negativni dojam  smatra 0,6 posto. Čak 67,4 posto građana smatra da političari vode državu u pogrešnom smjeru. 

Budući da nešto znam o anketiranju javnog mnijenja jer sam prije desetak godina imao malu agenciju za politički marketing “KrsnikMedia”, pa sam se bavio i anketama mogu slobodno ustvrditi da su sve ankete, a to se pokazalo njihovim pogrešnim procjenama na nekoliko prethodnih izbora, više manje nepouzdane ili čak namještene. Ne radi se samo o agenciji Promocija Plus nego i o drugoj većoj agenciji Ipsos Puls. Temeljna zamjerka tim anketama što ih rade ove dvije firme leži u modelu anketiranja. Taj model se zove CATI. To je anketiranje uz asistenciju računala a svodi se na pozivanje telefonskih brojeva dakle anketiranih ispitanika koji imaju ime i prezime. Te ankete dakle nisu anonimne, kao što su na primjer terenske ankete koje se obavljaju na ulici i na javnim mjestima. Kad voditelj dnevnika recimo RTL-a objavi kako je anketa obavljena na 1000 ispitanika s mogućom pogrješkom od nekoliko postotaka, on u stvari prodaje gledateljima, a budući da to objavljuju i vodeći tiskovni mediji veliku “lažnu vijest”. Radi se o velikoj “lažnoj vijesti” prije svega zato što se u najavi rezultata ankete ne ukazuje da ona nije anonimna, jer je rađena telefonski. I što ja najvažnije u toj informaciji ne kaže se koliko je pozvanih mogućih ispitanika odbilo sudjelovati u anketi. Po jednoj istraživanju čak 70 posto

-2-

pozvanih mogućih ispitanika odbija sudjelovati u anketi i jednostavno prekine vezu. Drugim riječima ono što nam kao pouzdano istraživanje javnog mnijenja o rejtingu političkih stranaka i političara plasiraju anketne agencija je najobičnija prijevara javnosti. Docent s Fakulteta političkih znanosti Goran Čular svojedobno je upozorio “kako kod anketa postoji sistemski problem odbijanja ispitanika da sudjeluju u istraživanju, posebice kod telefonskih, i da je taj problem vrlo izražen u svijetu i kod nas. Postotci odbijanja dovode u pitanje samu reprezentativnost uzorka. Ako trebate nazvati 7 ili 8 osoba kako biste tek jednu anketirali, onda se praktički to selektira”.

Ako ovu činjenicu uzmemo u obzir  analizirajući ovu posljednju anketu CRO Demoskopa, onda proizlazi da je ona rađena s naklonošću prema HDZ-u i SDP-u, odnosno da su u njoj pristali sudjelovati glasači te dvije vodeće stranke. Poštena i objektivna informacija o ispitivanju javnog mnijenja o političkim strankama i političarima trebala bi u uvodu glasiti: Prema telefonskoj dakle neanonimnoj anketi CRO Demoskopa koju je provela agencija Promocija Plus u kojoj je sudjelovalo 1000 od 7000 tisuća pozvanih ispitanika…” Budući da takvu najavu ne ćete nikad čuti, imajte na umu da u gigantskoj izbornoj prijevari jedan dio snose i anketne agencije i sami mediji koji prenose takve njihove “lažne vijesti”

Vjekoslav Krsnik

NEBO SE PLAVI, BIJELI SE ZAGEB GRADI…

NEBO SE PLAVI, BIJELI SE ZAGEB GRADI…

                Upravo je bila prava milina gledati Dinamo kako u Rotterdamu maestralnom igrom zbija golove Feynoordu te osvaja nova tri boda, što mu donosi, ne samo prvo mjesto u skupini K već i osigurava proljeće 2021. godine. To prvo mjesto u skupini Dinamu je omogućilo da bude nositelj prilikom ždrijeba, te će samim time u šesnaestini finala dobiti lakšeg protivnika, ako takvih nogometnih klubova uopće ima u daljnjem natjecanju. Dinamo je odigrao pet utakmica, a da nije primio gol! Dakle, 450 minuta Livaković nije vadio loptu iz svoje mreže, a nadam se, da niti neće u narednoj utakmici protiv CSKA u Zagrebu. Dinamo je jedina od momčad u Europi – liga prvaka i europska liga – koji nije primio gol, jedina od 80 nogometnih momčadi! Ne pamti se da je neka momčad pet utakmica za redom sačuvala svoju mrežu. Ne primi li Dinamo gol protiv CSKA, bit će to rekord za nogometne anale, svjetski rekord kojeg će malo koja momčad dostići, a kamoli prestići. U toj zadnjoj utakmici od srca želim pobjedu Dinama, a Livakoviću da sačuva svoju mrežu i time bude vijeke vjekova zapisan u nogometnoj povijesti.

                Kao dinamovac – od kada znam za sebe – bio sam ponosan na igru modrih koji su se borili kao lavovi prve sekunde, pa sve do posljednjeg sučevog zvižduka. Bravo dečki, tako se igra i samo nastavite u tom tempu, a svi mi znamo da vi svakako možete još i bolje i više, a to bolje i više zalog vam je za buduće pobijede.

                Mnogi se pitaju kako to Dinamo u Europi ne može primiti gola?! Pa vrlo jednostavno. Kao što reče njihov kapetan Arijan Ademi, modri su prije svega klapa, a igra im je svi za jednoga, jedan za sve. Plavi lavovi pokazali su kako treba igrati i to je najbolji recept za naredne utakmice koje su pred njima. Bio bih nepravedna kada bi nekoga posebno istaknuo iz pobjedonosne utakmice protiv Feynoorda, no ne mogu, a da ne spomenem mladog Joška Gvardiola kojem je tek 18 godina, a svojom ozbiljnom i odgovornom igrom zgleda kao da ima 28. Nikada Dinamo nije imao takav igrački i obrambeni talenat, a koji istovremeno igra lijevog beka i po potrebi trećeg stopera i to kojom lakoćom, ozbiljnošću i snagom! Gvardiol je modri nogometni biser koji će u svijetu nogometa narednih godina zasjati svojim punim sjajem i bit će zasigurno jedan od najboljih svjetskih nogometaša, ako ne i najbolji. Zbog proljeća Dinama i njegovog nogometnog stasanja, Dinamo mora inzistirati kod RB Leipziga, da Gvardiol ostane u Dinamu do ljeta. S Gvardiolom u obrni Dinamo može osvojiti i europsku ligu. Isto tako, Dinamo se mora preko zime pojačati s tri-četiri igrača, a Mamić, Krznar i društvo znaju koji su to igrači. Ne želim ih ovaj puta javno spominjati, ali jedno ime moram spomenuti, a to je Robert Murić koji je kao Dinamovo dijete – zbog nesporazuma – prerano otišao u inozemstvo. Sada je najbolja prilika da se naš Zagorec vrati u Dinamo i da do kraja razvije svoj raskošni nogometni talent. Robert Murić kao zagorski sin nek  pokaže svima, da i mi Zagorci znamo igrati odličan nogomet i da u Hrvatskom zagorju ima nogometnih talenata.

                Dragi moji dinamovci! Borite se i dalje poput lavova za plavu boju u svakoj utakmici, za Dinamo i Hrvatsku. Budite hrabri, jer hrabre i Bog čuva.

Miljenko Jerneić

Je li premijer Plenković izdajnik?

Je li premijer Plenković izdajnik?

U ovih pet godina, koliko je na čelu hrvatske Vlade predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, nakupilo se toliko njegovih protuustavnih poteza i izjava na temelju kojih se može postaviti pitanje je li njegova politika u skladu sa prisegom koju je dao kao predsjednik Vlade. Obnaša li on svoju dužnost “savjesno i časno”, poštuje li Ustav i zakone, te pravni poredak, te zauzima li se “za svekoliki napredak Republike Hrvatske”. Drugim riječima predstavlja li politika koju provodi premijer Plenković povredu odanosti i lojalnosti prema Republici Hrvatskoj i njezinim građanima koji su mu poklonili povjerenje. Ako je tome tako onda se može postaviti pitanje je li predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković izdajnik.

Kad je u pitanju poštivanje Ustava Andrej Plenković kao predsjednik hrvatske Vlade mora i te kako voditi računa o članku 1. u kojemu doslovno stoji da “vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu” te da tu vlast narod ostvaruje “izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem”. U više navrata svojim djelovanjem, djelovanjem njegovih ministara i svojim izjavama Andrej Plenković je grubo prekršio taj uvodni članak Ustava. Radi se prije svega o izjavi da je “njegova misija promijeniti HDZ a potom promijeniti Hrvatsku”. Kao predsjedniku jedne političke stranke to mu nitke ne može osporiti, što je s HDZ-om na diktatorsko-klijentelistički način i postigao, ali odakle mu pravo da faraonski izjavi kako je njegova misija da promijeni Hrvatsku, na čemu uporno radi. On svakako nema autoritet prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana da bi mijenjao Hrvatsku, štoviše nema nikakav osobni legitimitet za tako nešto, jer ako tko ima pravo mijenjati Hrvatsku onda je to u skladu s člankom 1. Ustava jedino hrvatski politički narod. Jedini legitimitet koji može stajati iza te njegove izjave jest njegova veza s Europskom unijom, odnosno bolje rečeno s Europskom komisijom u kojoj je bio dogurao čak do kandidata za predsjednika “europske  vlade”.

Na tu njegovu prepotentnu izjavu nadovezuje se i ona “mogu što hoću”. To je opet izravan napad na Ustav, jer nigdje u njemu ne stoji da predsjednik hrvatske Vlade može izvan demokratske procedure samostalno donositi političke odluke. Štoviše tom izjavom prekršio je prisegu u kojoj se obvezao da će svoju dužnost obavljati “savjesno i časno”, poštujući Ustav. Najočitiji dokaz tog njegovog protuustavnog djelovanja bila je smjena po njegovoj naredbi tri Mostova ministra, što je predstavljalo flagrantno kršenje Ustava, jer je to mogao učiniti samo Hrvatski sabor u kojemu su ministri izabrani. Ono što hoće on to može, a u tome i uspijeva, u Hrvatskoj demokratskoj zajednici koja je s takvim autokratskim predsjednikom postala “stranka opasnih namjera”, kako ju je u jednom drukčijem kontekstu

-2-

okarakterizirao tadašnji postkomunistički predsjednik SDP-a Ivica Račan. Andrej Plenković je flagrantno prekršio Ustav i kad je u pitanju odredba članka 1. da narod ostvaruje vlast “neposrednim odlučivanjem”, što znači referendumom. Međutim njegova Vlada je grubo ignorirala nekoliko narodskih inicijativa, a prije svega onu za raspisivanje referenduma o novom izbornom zakonu, iako je za njegovo održavanje bilo prikupljeno više od zakonom određenog cenzusa.

Najteži oblik Plenkovićevog protunarodnog djelovanja dakle izdajničkog,  u okviru njegove misije da “promijeni Hrvatsku” ogleda se u sustavnom nastojanju da promijeni karakter Domovinskog obrambenog rata koji je u stvari bio rat protiv velikosrpske agresije. Tako ga je kvalificirao Međunarodni sud pravde u Haagu u tužbi Hrvatske za genocid protiv Srbije. Misiju da Domovinski obrambeni rat pretvori u “građanski rat” dobio je od Europske unije koja nije odustala od namjere stvaranja tzv. Zapadnog Balkana. Andrej Plenković potpuno ignorira slovo i duh Deklaracije o Domovinskom ratu u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila”pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski” rat u kojemu je branila svoj teritorij od “velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica”. U svojim istupima nikad se nije pozvao na tu deklaraciju, jer se njegova politika svodi na procjenu da su se na ovim prostorima dogodili “neki sukobi” kako se izrazio na međunarodnom “Croatia forumu” u Dubrovniku. Još je teža njegova odluka da po zahtjevu (!?) srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića  iz svojeg političkog rječnika izbaci odrednicu “velikosrpska agresija”.

Kulminacija njegovog izdajničkog ponašanja dogodila se ove godine kao posljedica njegovog pristanka da udovoljava zahtjevima vođe velikosrpske pete kolone Milorada Pupovca opet u definiranju karaktera Domovinskog rata. Štoviše u Plenkovićevoj agendi pretvaranja tog rata u “građanski rat” on je išao tako daleko da je uoči službenog posjeta Beogradu, do kojeg nije došlo zbog pandemije, odustao od  zahtjeva Srbiji za rješavanje sudbine nestalih hrvatskih branitelja i civila. U takvom kontekstu on je potpuno prihvatio politiku Milorada Pupovca kojoj je krajnji cilj proglašenje Domovinskog rata “građanskim ratom”, kako bi se s tog manjeg dijela srpska nacionalne manjine skinula odgovornost za četničke zločine počinjene zajedno s JNA u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Tako su se dogodili Pupovčevi igrokazi s dolaskom Borisa Miloševića u Knin, gdje se on ni jednom riječju nije ispričao za te zločine ili uoči Kolone sjećanje u Vukovaru Pupovčevo bacanje vijenca u Dunav za srpske žrtve u velikosrpskoj agresiji. Štoviše Andrej Plenković izveo je  klasičnu travestiju nudeći Miloradu Pupovcu pomirbu kao da je hrvatska država kriva za pravno do kraja neistražene pojedinačne zločine u Gruborima i Varivodama. Takvog Milorada Pupovca Andrej Plenković tolerira i nakon što je on izjavio da je za njegova Srbe u Hrvatskoj glavni grad Beograd, ili optužujući Hrvatsku da vodi politiku NDH-a, ili sudjelujući u četničkim dernecima po Srbiji na kojima srbijanski predsjednik Aleksandar uspoređuje Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom.

Kad se sve skupa zbroji onda je potpuno jasno da Andrej Plenković kao predsjednik Vlade ne obnaša svoju dužnost “savjesno i časno”, da krši Ustav i zakone, te ne poštuje pravni poredak. Jednostavnije rečeno Andrej Plenković vodi politiku koja se može ocijeniti kao izdajnička u odnosu na nacionalne i državne interese.

Vjekoslav Krsnik

STABLO BOGOVA

STABLO BOGOVA

                Hrvatska je zaista Bogom dana zemlja. Mi Hrvati imamo najljepše more na svijetu, razvedenu morsku obalu u dužini više od tisuću kilometara i preko tisuću otoka. Imamo planine, gore i brda diljem čitave Hrvatske. Imamo nizine, oranice i plodna polja koja su nažalost u velikom broju zapuštena, rijeke i jezera. Imamo sve, a u stvari nemamo ništa. Spomenut ću jedan primjer kako e mi Hrvati reklamiramo sa svim tim prirodnim ljepotama i u tome isto pokazujemo kako smo polovični, da ne kažem aljkavi. Naime, neki dan, onako usput otišao sam u jedan prodajni centar u Zaboku gdje sam kupio ono što sam namjeravao kupiti, ali nisam imao svoj ceker za kupljenu robu. Blagajnica mi je ponudila vrećice ispod blagajne, a meni je odmah jedan lijepo uređena – više torba nego vrećica – zapela za oko. Na njoj je naslikana Hrvatska i sve njezine Bogom dane ljepote, mjesta i gradovi. No, odmah sam uočio da je to sve o Hrvatskoj, tek samo pola Hrvatske, a u drugoj polovici ili bolje rečeno sjeveru Hrvatske spominju se samo Zagreb, Vukovar i Osijek. Ne spominju se niti Gospić, Karlovac, Sisak, Zaprešić, Zabok, Krapina, Varaždin, Čakovec, Bjelovar, Koprivnica, Križevci, Slavonski Brod, Virovitica, Vinkovci…, ali zato na jugu Hrvatske spominju: Umag, Poreč, Rovinj, Pula, Rijeka, Krk, Rab, Novalja, Pag, Mali Lošinj, Nin, Zadar, Biograd, Vodice, Trogir, Split, Primošten, makarska, Hvar, Brač i Dubrovnik. Opet smo sami sebi zabili autogol, pa me uopće ne čudi kada naši susjedi traže pojedine dijelove Hrvatske jer se mi Hrvati prema našoj domovini odnosimo tako aljkavo i površno.

                Hrvatska bi mogla – s obzirom na svoje resurse – hraniti oko 30 milijuna stanovnika, a mi ne možemo prehraniti ni sami sebe, a kamoli turiste koji svake godine u sve većem i većem broju dolaze na odmor na naše Jadransko more. Raduje me kad čujem da Istrijani i Dalmatinci sade masline, no to je još daleko od mogućnosti koliko se u Hrvatskoj može posaditi maslina.

Trenutno je u Hrvatskoj posađeno oko tri milijuna stabala maslina, a naš kapacitet je deset milijuna stabala maslina. Dakle, kada su masline u pitanju, tu se najbolje vidi koliko samo još daleko od cilja.

                Prije nešto manje od mjesec dana, 11. studenoga 2020. godine u jednim dnevnim novinama na zadnjoj stranici objavljen je tekst: „Hercegovci pjevaju „malina je obrana““. Pročitavši članak bio sam oduševljen saznanjem da se u Hercegovini sade masline, da niču veliki maslinici koji se prostiru i na 50 hektara, i u kojem raste 7000 stabala maslina. Upravo je nevjerojatno, kako Hercegovci na kršu sade masline, jer svakoj maslini treba od 150 do 200 litara vode svaki dan. Tko bi rekao da će Hercegovci jednog dana saditi maslinu uz svoje vinograde u kojima se dobivaju svjetska poznata i priznata kvalitetna vina žilavka i blatina.

                Kako sam puno puta bi u Hercegovini – najviše u Širokom Brijegu – imao sam priliku probati hercegovački sir od ovčjeg mijeha za koji tvrdim da je najbolji sir na svijetu. Hercegovci ga proizvode samo za svoje potrebe, a bilo bi jako dobro kad bis i dali truda i u uzgoju ovaca, tako da i Hrvati širom Hrvatske mogu uživati u toj hercegovačkoj deliciji, najboljem siru na svijetu. Pršut, janjetina, hercegovački sir iz ovčjeg mijeha – sve to treba dobro zaliti blatinom i(li) žilavkom i Bog te veseli!

                Mnogi Hrvati ne znaju i nikad nisu čuli za taj famozni hercegovački sir iz ovčjeg mijeha, deliciju u kojoj sam uživao kad god bi došao u Hercegovinu. Svaki put kada bih došao u Hercegovinu, htio sam kupiti jednu mješinu sira i pošteno platiti – i suhim zlatom- ako treba – no nikada mi to nije uspjelo, jer sir iz ovčjeg mijeha je poslastica koja se može platiti i probati samo u Hercegovini, a da je kupite na veliko kao što sam ja htio, ne dolazi u obzir. Sada se je svim tim hercegovačkim slasticama pridružila i maslina, te uopće ne sumnjam da će vrijedni, marljivi i nadasve uporni Hercegovci vrlo brzo biti poznati i po uzgoju masline.

                Štošta bi mi Hrvati mogli naučiti od Hercegovaca, a mi Zagorci pogotovo, jer nije sramota učiti da bi bili bolji, sramota je ako ostanemo po strani i indiferentni prema onome što svaki od nas može učiniti za našu Hrvatsku.

Miljenko Jerneić

Ključna uloga Hrvatske uoči Daytonskog sporazuma

Ključna uloga Hrvatske uoči  Daytonskog sporazuma

Nedavno je obilježena 25. obljetnica potpisivanja Daytonskog sporazuma kojim je okonćana agresija što ju je nakon raspada komunističke federalne Jugoslavije poveo srbijanski predsjednik Slobodan Milošević protiv Hrvatska i Bosne i Hercegovine. Povodom ove obljetnice treba podsjetiti na ključnu ulogu koju je odigrala Hrvatska da bi se zaustavio rat na prostorima bivše Jugoslavije. Ta uloga se često podcjenjuje iako je nedvojbeno da je tek hrvatska pobjeda u vojnoredarstvenoj operaciji Oluja nad srpsko-crnogorskom agresijom prisilila Slobodana Miloševića na pregovarački stol.

            Kao slobodni novinar pratio sam iz New Yorka zbivanja u Daytonu, kao i događaje koji su uslijedili na terenu, ali i kasnije odjeke u američkoj javnosti. Prije svega treba konstatirati ključnu činjenicu. Sjedinjene Američke Države  su u potpori Hrvatskoj za realizaciju vojnoredarstvene operacije Oluja odigrale vodeću ulogu, kako bi se Slobodana Miloševića prisililo na pregovore. Za to je bilo potrebno da u velikosrpskoj agresiji u Bosni i Hercegovini koja je u jednom trenutku imala kontrolu nad 70 posto teritorija Srbima nanijeti poraz na bojnom polju. To je ostvareno Olujom u kojoj je Amerika imala i te kako važnu ulogu. Gotovo je nepoznato da su tri američka umirovljena generala s firmom MPRI stigli u Hrvatsku na inicijativu zajednice američkih Hrvata okupljene u to doba u udruzi “Croatian American Association”. Predsjednik te udruge koja je lobirala za američku pomoć Hrvatskoj čikaški poslovni čovjek koji je preminuo prošle godine Mate Mihaljević u posjetu Billu Clintonu zamolio ga je da Amerika pomogne Hrvatskoj. To u tadašnjim američkim političkim okolnostima nije bilo moguće službeno odobriti, ali je Bill Clinton rekao gospodinu Mihaljeviću “Ne mogu vam pomoći, ali ću vam pomoći”. Tako su u Hrvatsku u privatnom aranžmanu stigla tri iskusna američka umirovljena generala koji su zajedno sa Glavnim stožerom Hrvatske vojske isplanirali Oluju.

            Temeljno pitanje za američku administraciju od trenutka kad se odlučila angažirati na rješavanju postjugoslavenske krize bilo je hoće li vojno intervenirati da se rat zaustavi. U publicističkim knjigama koje su objavljene nakon veličanstvene pobjede Hrvatske vojske u Oluji otkrivaju se slabe strane američke politike prema Balkanu na kojemu su glavnu riječ u podržavanju Srba vodile Britanija i Francuska. Istaknuta američka vanjskopolitička komentatrica Georgie Anne Geyer u knjizi “Conceit od Innocence” koju je priredio Stjepan Meštrović, profesor sociologije na teksaškom A&M Sveučilištu piše da joj je bivši predsjednik George Bush rekao 1996. godine, dakle četiri godine nakon njegova mandata da  mu Pentagon nikad nije rekao da bi bombardiranje srpskih položaja moglo riješiti sukob. “Uvijek su govorili da će na Balkan trebati poslati 250.000 američkih vojnika, a nekad je ta brojka dostizala

-2-

500.000″. Komentatorica piše da je za tako dobro organiziranu vojsku kao što je američka takva procjena bila sramota, ali daje i odgovor zašto je bilo tako. Na jednoj večeri s vodećim generalima Pentagona dobila je jednostavan odgovor “da vojska uopće nije htjela analizirati taj rat i smatrala ga je za Ameriku beznačajnim”  Kriva američka procjena o vojnoj snazi Srba sadržana je i u izjavi tadašnjeg ministra obrane Lesa Aspina iz 1993. godine koji je na pitanje jednog kongresnika o vojnoj sposobnosti Srba odgovorio da “ne zna jesu li oni slabi kao Iračani ili otporni i tvrdoglavi kao Vijetnamci”.

            Postoji i drugo objašnjenje koje je u svojoj knjizi “War in a time of peace – Bush, Clinton and the generals” dao novinar David Halberstam. On piše da su Ministarstvo obrane i CIA  vjerovali u vojnu premoć Srba, a tu ukorijenjenu “srbofiliju” objašnjava time što su američki vojni časnici i čelni obavještajci osobno poznavali sve vodeće ljude JNA. Pentagonu je bilo u interesu da preuveličava moć Srba i umanji snagu Hrvata. Isti autor piše da je podrška vojnom oslobađanju tzv. “krajine” bila najveća među američkim diplomatima, pri čemu posebno ističe američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha koji se u proljeće 1995. godine otvoreno zalagao za takvo rješenje. “Pad Bihaća bio bi još veća katastrofa od Srebrenice”, tako je Halberstam sažeo Galbraithov stav. Richard Holbrooke je takođerr smatrao da bi Srbi trebali doživjeti poraz na bojnom polju kako bi ih se prisililo na pregovarački stol. Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake bio je nešto suzdržaniji, pa se prema Halberstamu zalagao za to da se Zagrebu za operaciju da ne zeleno nego žuto svjetlo, a slično je mislila i tadašnja američka predstavnica u Ujedinjenin nacijama Madeleine Albright. Akciju nije podržao tadašnji državni tajnik Warren Christopher koji se držao procjena CIA-e i Ministarstva obrane.

            Kad je sredinom 1995. godine u Londonu prilikom jednog međunarodnog skupa američkom diplomatu Bobu Fraserue koji je kasnije poginuo u promatnoj nesreći na Igmanu prišao jedan visoki hrvatski vojni dužnosnik i pokazao mu plan operacije Oluja američki diplomat mu je rekao “dobro, ali budite oprezni”. Tu operaciju isplanirali su po zapadnim vojnim standardima američki generali uključeni u privatnoj vojnoj kompaniji “Military Professional Resources Incorporated” koju je operativno angažirao tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak. Oni su nakon što su dobili dopuštenje Državnog tajništva prvi tim od 14 vojnih stručnjaka još u listopadu 1994. godine, 10 mjeseci prije Oluje poslali u Hrvatsku. Imali su tri glavne zadaće. Prva je bila uvježbavanje dočasničkog kadra, druga poboljšanje borbene koordinacije među postrojbama i treća podučavanje hrvatskih vojnika nekim temeljnim borbenim vještinama pješačke borbe. S hrvatske strane Gojko Šušak je umirovljenim američkim generalima dao instrukcije da vojsku ustroje po zapadnim uzorima kako bi ušla u NATO, drugo da vojska postane profesionalna pod strogom civilnom kontrolom i treće da se Srbi izbace iz zemlje. Bivši zapovjednik NATO saveza Wesley Clark pišući u knjizi “Waging Modern War” o ministru Šušku ističe da je zbog toga što je ono što je obećao i izvršio u Washingtonu bio poštovan pa je čak postao prijatelj s tadašnjim ministrom obrane Williamom Perryjem. O samoj operaciji “Oluja” novinar David Rhode u knjizi “The Endgame” ukazao je da se široki krilni napad opkoljavanja Knina odvijao prema klasičnom obrascu taktike NATO saveza.

Vjekoslav Krsnik

BITI ILI NE BITI

BITI ILI NE BITI

                I prije pojave korone svijet se nalazio u jednoj velikoj političkoj, gospodarskoj i socijalnoj krizi. Korona je „samo pomogla“ da se bolje vide, ali i nažalost osjete posljedice jedne takve sveopće svjetske depresije. Europska unija u mnogim kriznim situacijama koje su se dešavale kako unutar nje same tako i na periferiji – jugoistok Europe – pokazala je da nije sposobna riješiti probleme u svom dvorištu, od zaustavljanja rata u Bosni i Hercegovini (Daytonski sporazum); sloma velikosrpske miloševićevske politike bombardiranjem Srbije od NATO snaga na čelu sa SAD-om; pitanje samostalnosti Kosova i nakon svega toga trajno riješiti stanje u Bosni i Hercegovini, ali i najnovije – omogućiti crnogorskom narodu da sačuva svoju državu, opet pred naletom velikosrpske politike.

                U svojim knjigama pisao sam o Europskoj uniji u svim mogućim aspektima njezine faličnosti, o nemogućnosti da jedna takva umjetna tvorevina duže postoji, jer sve što je umjetno kratko traje i pitane je samo vremena kada će se Europska unija raspasti i time prestati postojati. Usporedio sam Europsku uniju s bivšim SSSR-om i Jugoslavijom koje su isto tako bile umjetne tvorevine i nisu dugo trajale, a kamoli opstale. Da je tome tako, u svom intervjuu Večernjem listu od 21. studenoga 2020. godine, pod naslovom: „Pravo je pitanje hoće li EU postojati za 10 godina“, potvrđuje nam Gordon Bardos, američki stručnjak za Balkan, te posebno ističe kako su Brexit, migrantska kriza i COVID-19 strahovito „napregnuli Uniju“, a spominje i Sorosa koji je prošle godine za Europsku uniju rekao da „sve više izgleda kao Sovjetski savez prije raspada“. O svemu tome Bardos kaže: „Predložak povijesti od 1789. sugerira da se svaka europska struktura moći i geopolitičkog poretka raspala ili je bila zamijenjena svake dvije do tri generacije. Ako se taj predložak nastavi i pretpostavimo li da se posljednje restrukturirane dogodilo 1989., vjerojatno smo pred takvom promjenom europskog poretka ili usred nje. Očigledno, Brexit, migrantska kriza i COVID-19 strahovito su napregnule Uniju kakva sad postoji. Baš je prošle godine George Soros rekao da EU sve više izgleda kao Sovjetski savez prije raspada. Tako da je i više nego pošteno pitati hoće li uopće biti Europske unije kojoj bi se te balkanske države mogle pridružiti za 10 ili 20 godina“.

                Da li je svega toga svjesna hrvatska recentna politika s Plenkovićem na čelu!? Ako jeste, onda se moramo zapitati kako to da Hrvati sile, to jest da se odreknu kune i da uvedu euro. No i ovaj slučaj silovanja hrvatskog naroda kada je u pitanju kuna koje se „moramo odreći“ u korist eura, samo pokazuje da smo mi Hrvati u stanju odreći se svega, pa i same hrvatske države. Hrvati se nipošto ne smiju odreći svoje valute smo zato, jer to želi nekolicina prodanih duša koji bi prodali i vlastitu mater za svoje osobne interese i politike. Hrvati sami na referendumu moraju odlučiti što žele, zadržati svoju hrvatsku valutu kunu ili uvesti umjesto kune euro kao novo platežno sredstvo u svojoj hrvatskoj državi. O tome ne može i ne smije odlučiti politika već hrvatski narod na referendumu. Kina ili euro, pokazat će da li je Hrvatska  stvarno demokratska zemlja.

                U posljednje vrijeme hrvatski novinari poput Davora Ivankovića – zagovara kupnju francuskih borbenih aviona RAFALE – Denisa Romca – piše hvalospjeve o francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu – pa se stoga moramo zapitati, ne pripremaju li to oni nas Hrvate, da što bezbolnije prihvatimo danas-sutra-za nekoliko mjeseci – odluku Plenkovića i ostalih francuskih đaka oko njega, da je za nas Hrvate najbolje kupiti taj francuski borbeni avion!?

                Sve osim kupnje američkim borbenih aviona F-16 bilo bi pogubno za Hrvatsku i hrvatski narod. Kada bi se Hrvatska odlučila za bilo koji  drugi borbeni avion, a ne za F-16, tada bi Hrvatska u SAD-u zauvijek izgubila, možemo to slobodno reći najjačeg partnera kako u politici tako i u svemu ostalome. Kupnja bilo kojeg drugog aviona – osim F-16 – bilo bi prvo političko samoubojstvo za Hrvatsku. U svemu tome treba reći glasno i jasno, da Hrvatska nikad nije bila Francuzima mila kao što je to na primjer Srbija, pa stoga isto tako Hrvatska mora u svakoj situaciji gledati svoje hrvatske nacionalne interese, a za takvo nešto ne treba se ulagivati nikome pa ni Francuzima i njihovom predsjedniku Emmanuelu Macronu. Macron se zalaže za politiku Europske unije samo zbog toga, kako bi Francuska bila broj jedna u svemu, pa i u obrani te iste Europske unije i  zbog svega toga ne želi veću prisutnost SAD-a na europskom tlu. Njemačka ne može i nikada neće moći – zbog svoje prošlosti – razviti svoja krila i poletjeti, a kada bi joj to „slučajno“ i uspjelo, doživjela bi sudbinu Ikara.

                U iluziji žive oni koji smatraju da je Europa=Europska unija, a onda i da se takva umjetna tvorevina kao što je Europska unija može suprotstaviti Rusiji, sutra Kini i prekosutra tko zna kome. Povijest je pokazala da bez SAD-a, Europa a niti svijet u cjelini, ne mogu riješiti niti jedan veći svjetski problem. Oni koji misle da je to moguće, krivo misle i to je još jedan od razloga da Hrvatskoj nije mjesto u Europskoj uniji čiji se miris truleži već osjeća od Francuske, preko Njemačke i tako redom u svim njezinim članicama.

                Ono što je već odavno Hrvatska trebala učiniti, a nije, da od Srbije traži ratnu odštetu i to ne 43 milijarde eura kao što to na naslovnoj stranici donosi jedan politički tjednik, već puni iznos ukupne ratne štete koja iznosi 252 milijarde dolara. Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku, Srbi su ubijali hrvatske građane u Hrvatskoj, Srbi su rušili i razarali hrvatske gradove i domove, i Srbima se za ta zlodjela mora ispostaviti puni iznos ratne odštete bez ikakvog popusta. Naplata ratne odštete od Srbije za Hrvatsku je biti ili ne biti.

Miljenko Jerneić

Velikosrpska predstava u Vukovaru u prešutnoj režiji Andreja Plenkovića

Velikosrpska predstava u Vukovaru u prešutnoj režiji Andreja Plenkovića

Da bi se shvatilo što se ove godine dogodilo s Kolonom sjećanja u junačkome Vukovaru treba podsjetiti na izjavu koja je glavni motiv politike Andreja Plenkovića. On je izjavio da je njegova “misija promijeniti HDZ, a potom i Hrvatsku”. Nije obrazložio tko mu je zadao tu misiju, ali budući da dolazi iz birokratiziranog eurounijskog Bruxellesa u kojemu je čak dogurao do toga da bude jedan od kandidata ni manje ni više za predsjednika Europske komisije jasno je da je tu misiju dobio od Europske unije. Promijeniti Hrvatsku u Plenkovićevoj misiji znači promijeniti sam temelj njezine državnosti ostvarene uz brojne ljudske i materijalne žrtve u Domovinskom obrambenom ratu koji je po mojem sudu bio Srpsko-hrvatski rat, što je konačno potvrdila i presuda Međunarodnog suda pravde. U Hrvatskoj se uvriježila odrednica “velikosrpska agresija” koja naravno smeta službenom Beogradu, pa je predsjednik Aleksandar Vučić tražio od vodećih hrvatskih dužnosnika da tu odrednicu izbjegavaju, čega se Andrej Plenković dosljedno i drži.

            Iako je pokušaja relativizacije Domovinskog rata bilo čak i za vrijeme Tuđmanove vladavine kad je njegov ministar vanjskih poslova Mate Granić u Beogradu kao u hrvatskoj Canossi 1996. potpisao sramotni sporazum sa SR Jugoslavijom, ta namjera da se taj ratni sukob  svede na “građanski rat” pod pritiskom raznih međunarodnih institucija i država dobila je svoj zamah u Mesić-Račanovoj politici, zatim se nastavilo sa Sanaderom, pa Jadrankom Kosor, predsjednikom Josipovićem i premijerom Milanovićem da bi to kulminiralo s Andrejom Plenkovićem za kojega je velikosrpska agresija spadala u “neke sukobe” na ovim prostorima.

            U okviru tih “nekih sukoba” Andrej Plenković sustavno provodi politiku izjednačavanja krivnje u velikosrpskoj agresiji što je glavni cilj Memoranduma2 SANU. Andrej Plenković to provodi u dogovoru s vođom velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Miloradom Pupovcem koji se lažno predstavlja kao čelnik srpske nacionalne manjine.. Predstavlja se lažno prije svega zato što njega podržava po izbornim rezultatima samo 12 posto hrvatskih Srba, a kao drugo najveći dio te nacionalne manjine prihvaća Hrvatsku kao svoju domovinu što su i dokazali u Domovinskom ratu u kojemu je njih oko 10.000 branilo Hrvatsku od velikosrpske agresije. Unatoč svemu Andrej Plenković ustrajno radi na ostvarenju glavnog cilja svoje misije – pretvaranja velikosrpske agresije na Hrvatsku u građanski rat. Prvi je korak bio dovođenje Pupovčevog predstavnika Borisa Miloševića u Knin na obljetnicu Oluje. Naravno on se nije ispričao za velikosrpsku agresiju tako da je njegovo sudjelovanje na obilježavanju pobjede Hrvatske vojske nad agresorom

 

-2-

predstavljalo običan blef. Drugi je korak te Plenkovićeve agende bio preuzimanje državne odgovornosti za zločin nad nekoliko srpskih civila u Gruborima nakon Oluje, iako sudski nikad nije utvrđeno tko su počinitelji tog zločina, a kalkulira se da je to bilo subverzivno djelovanje srbijanskih tajnih službi, kao što su one djelovale u operacijama “Labrador” i “Opera” za vrijeme Domovinskog rata.   

            U taj scenarij trebalo je uključiti i ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja u Vukovaru, što se nažalost zbog više protokola pretvorilo u običnu lakrdniju. Ako postoji zakon o obilježavanju posebnog domovinskog pijeteta u Vukovaru  onda se njega trebslo i držati. Naravno prvi ga je prekršio sam Milorad Pupovac sa svojim performansom bacanja  vijenaca u Dunav za one srpske civile koji su ubijeni prije ratnih operacija u Vukovaru. To njemu nitko ne osporava, ali taj čin nikako ne spada u obilježavanje posebnog domovinskog pijeteta u Vukovaru, što je povezano s okupacijom grada 18. studenoga. Što je najgore tom činu trebalo je po naputku Andreja Plenkovića dati s hrvatske strane službeni karakter sudjelovanjem državnog tajnika i samog vukovarskog branitelja Zvonka Milasa. To se međutim nije dogodilo, jer se on iznenada razbolio, ali sama konstrukcija da hrvatska strana službeno sudjeluje u Pupovčevom performansu je skandalozna. Da se ovogodišnji protokol u Vukovaru pretvorio u lakrdiju pobrinuo se i sam predsjednik države Zoran Milanović koji je ostao dosljedan svojoj svojedobnoj izjavi kako “Kolona sjećanja” nije za pristojne ljude, pa je izdvojeno položio vijenac na spomen obilježju na Ovčari. Sa srbijanske strane u duhu njihove politike izjednačavanja krivnje posebni izaslanik predsjednika Aleksandra Vučića Veran Matić kleknuo je pred spomen obilježjem na Ovčari, ali je isto tako bacio vijenac u Dunav te nije dao nikakvu izjavu iz koje bi se dalo naslutiti da službena Srbija prihvaća odgovornost za agresiju na Hrvatsku, jer to jednostavno nije politika Beograda prema Hrvatskoj. Ako se k tome doda neutralna izjava premijera Andreja Plenkovića kako je Hrvatska pobijedila u Domovinskom ratu, naravno ne spominjući velikosrpsku agresiju, te dodao da “ima ispruženu ruku” prema manjinama što znači i srpskoj, onda je jasno da je uz  rijetke prosvjede pojedinih političara ovogodišnje obilježavanje vukovarske žrtve prošlo u duhu one srbijanske “tko nas bre zavadi”. Svakako nije problem u politici Beograda koji prelazi preko svih obveza što su proistekle iz poraza u Srpsko-hrvatskom ratu, nego za hrvatsku službenu politiku i dalje ostaje problem uvezena Plenkovićeva misija koju u tom smislu vodi po željama Europske unije, zanemarujući zbog toga naraslo nezadovoljstvo pretežitog dijela hrvatske javnosti.

Vjekoslav Krsnik

DANAS JESI SUTRA NISI

DANAS JESI SUTRA NISI

                S kakvim si „prijateljima“ bio okružen možeš tek znati – tako nas ući život i politika – kada su životu nađeš na vjetrometini, napušten od svojih „prijatelja“ ili onda kada u politici izgubiš ključnu bitku, a to se desilo – sada već slobodno možemo reći – bivšem predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu. I Trupm i Joe Biden – novi 46. američki predsjednik – imali su podršku među biračima diljem Amerike, ali i navijače širom svijeta. U svom četverogodišnjem mandatu Donald Trump je zasigurno najviše učinio za Izrael – mada se osobno ne slažem s premještanjem veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem i proglašenjem Jeruzalema glavnim gradom Izraela – koji je uz podršku SAD-a ili bolje rečeno Donalda Trumpa potpisao Ugovor o miru, diplomatskoj suradnji i punoj normalizaciji odnosa između Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE). Sporazum je potpisan između Izraela i UAE 15. rujna 2020. godine, a kojem su se kasnije priključili Bahrein i Sudan. No, taj isti Izrael pokazao je svoj pravo lice – kako nas informira izraelski portal The Wallah news – „objavio je kako je Trump razočaran premijerom Benjaminom Netanyahuom, koji je kalkulirao i nije ga podržao na predsjedničkim izborima, ističući kako američka administracija smatra da ju je Netanyahu „izdao“ i da nije javno podržao Trumpa unatoč tome što je Trump priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela, preselio veleposlanstvo i prisilio UAE, Bahrein, Sudan da potpišu sporazum o normalizaciji odnosa s Izraelom“.  

                Bez podrške SAD-a, Izrael bi bio na brisanom prostoru i stalna meta radikalne arapske politike, a tako prepušten sam sebi Izrael zasigurno ne bi dugo opstao bez američke podrške. Zato pomalo čudi jedan takav indiferentan politički stav Izraela prema Trumpu koji je kao 45. američki predsjednik najviše učinio upravo za tu zemlju. No to je tako u politici – dok te trebaju dobar si, a kad im više ne trebaš, odmah zaborave sve ono što si učinio za njih.

                Ono što je najbolje u mandatu Trumpa je to što „ni s kim Sjedinjene države u njegovu mandatu nisu počele rat, a i izvlačio se iz postojećih“.(Vidi Večernji list od 6. studenoga 2020. godine, autor teksta Milan Ivkošić.) Donald Trump je u izbornoj kampanji imao i svoje strane „navijače“, to jest one zemlje koje su priželjkivale njegovu pobjedu i ostanak u Bijeloj kući narednih četiri godine, poput jedne Srbije i predsjednika Vučića te Milorada Dodika srpskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine koji je – umjesto Vučića – pozvao sve Srbe u SAD-u da svoj glas daju Trumpu. Na strani Trumpa bila je i Slovenija, čiji je premijer Janez Janša, prije objave službenih rezultata čestitao Trumpu na pobjedi. Slovenci su iz simpatije prema Melaniji – koja je rođena u Sloveniji – bili na strani Trumpa i donedavno prve dame SADA-a. u Hrvatskoj jedan dio političkog establišmenta bio je otvoreno za Joe Biden, a tu prije svega mislim na sadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića koji je od samog početka „navijao“ za Bidena, dok je drugi dio – vlada Republike Hrvatske na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem – bila, recimo to politički suzdržana, ili bolje rečeno diplomatski iščekivala završetak američkih predsjedničkih izbora.

                Oni koji su otvoreno podržavali gubitnika Trumpa – kao što su Srbi i Slovenci predvođeni Janšom koji je na Twitteru prije vremena proglasio Trumpa pobjednikom – mogli bi za to snositi i određene političke konzekvence, na što je i upozorio Peter  Galbraith u svom intervjuu Večernjem listu 8. studenoga 2020. godine: „Mislim da premijer Janša ne bi trebao računati na bilo kakvu pozivnicu na Bijelu kuću i slijedeće četiri godine. bizarno je uplitati se u američke izbore, a još bizarnije uplitati se na strani kandidata koji gubi izbore ili nakon što je zapravo izgubio“.

                Za Donalda Trumpa treba reći da je izgubio predsjedničke izbore iz nekoliko razloga. Prvi razlog svakako je njegov karakter, odnosno njegova arogantnost i bahatost, a sve to pratila je Trumpova politička isključivost. Trump nije znao slušati one koji o politici znaju više od njega, pa samim time je u kreiranju politike imao niz propusta. Drugi razlog zbog kojeg je Trump izgubio izbore od Bidena je taj što Trump nije imao političke naobrazbe i političkog iskustva poput Bidena, pa je taj svoj veliki nedostatak prikrivao svojom arogantnošću i bahatošću. Treći, i zasigurno najvažniji razlog – kada ste u politici – je taj što je – nazovimo to – svojom političkom nespretnošću četiri godine iritirao veliku većinu američkih građana prema kojima nije imao niti političkog, socijalnog niti ikakvog drugog senzibiliteta.

                Kakav će biti Joe Biden predsjednik, to tek trebamo vidjeti. Međutim, ono što je već sada izvjesno, da je 46. američki predsjednik Joe Biden osoba koja se u politici snalazi kao riba u vodi, za razliku od Trumpa koji je čitavo vrijeme dok je obavljao predsjedničku dužnost izgledao nezgrapno i nespretno, što se tiče hrvatske politike treba istaći da je Joe Biden odlično upoznat s politikom na prostorima bivše države, kojeg je primila na Pantovčaku bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i koja je od svih političara u Hrvatskoj s Bidenom imala najbolje odnose. Sada se još jednom vidi kratkovidnost, a mogu slobodno reći i politička glupost hrvatske desnice koja je omogućila da Zoran Milanović postane hrvatski predsjednik, za kojeg se pouzdano zna da je više naklonjen ruskoj političkoj opciji, za razliku od Kolinde Grabar Kitarović koja je bila prozapadno orijentirana i uvijek dobro primljena i rado viđen gost u američkim političkim krugovima. Hrvatski birači ponovno su nasjeli na „trik“ koji već sada podosta košta hrvatsku cjelokupnu politiku, a sveukupnu cijenu znat ćemo na kraju Milanovićevog mandata.

                Ono što je bitno i ne smijemo zaboraviti je, da je Joe Biden prvi predsjednik SAD-a nakon John Fitzgeralda Kennedya koji je katolik i irskog je podrijetla. Novom američkom predsjedniku zaželimo puno zdravlja i sreće i da uspješno završi svoj mandat, te se nadajmo da će ono što bitno povezuje Kennedya i Biden ostati samo na te dvije sličnosti.

Miljenko Jerneić

Vlada podržava tvrtke bez zaposlenih i smanjuje im porez(?!)

Korupcijska megaafera(2)

Vlada podržava tvrtke bez zaposlenih i smanjuje im porez(?!)

         Nastavljajući se na prethodnu analizu o tvrtkama bez zaposlenih koje sasvim legalno posluju u Hrvatskoj dodatni prilog toj zaprepašćujućoj korupcijskoj mega aferi dao je sam premijer Andrej Plenković s najavom Vlade da će smanjiti porez na dobit takvim firmama. Tim tvrtkama ministar financija Zdravko Marić povećao je plafon za plaćanje poreza na dobit s 3 na 7,5 milijuna kuna, a porez im je smanjio prvo s 20 na 12 posto i sad dodatno na 10 posto. Onim tvrtkama koje ostvaruju dobit veću od 7,5 milijuna kuna porez na dobit je smanjen sa 20 na 18 posto.

         Kako Plenkovićeva Vlada tretira tvrtke bez zaposlenih uz gore spomenuto smanjenje poreza pokazuju i sljedeći podatci. Za vrijeme njegovog prvog mandata silno se razvio unosan biznis s tvrtkama bez ijednog zaposlenog. Od 2016. do 2019. godine broj takvih tvrtki povećao se sa 34.508 na 41.577, a njihov ukupni godišnji prihod sa 14,5 milijardi na 23,3 milijarde kuna. Među kapitalcima s ukupnim prihodom od milijardu kuna bez ijednog zaposlenog nalaze se “Cervesia” (nastala nakon prodaje Zagrebačke pivovare) odgovorna osoba Miroslav Holjevac, zatim “Atlantic Media” odgovorna osoba Vesna Barišić, TE “Plomin” odgovorna osoba Predrag Bogičević. Tu spadaju Iljko Ćurić kao odgovorna osoba u  tvrtki “Poštak d.o.o.” i Tomislav Ćurković s još više od dvadesetak firmi bez ijednog zaposlenog.

         U prethodnoj analizi na ovu temu ukazano je na korupcijsku mega aferu s tvrtkama koje posluju bez uposlenih, a takvih je u prošloj godini bilo više od 41.000  Od 2002. godine, kad je jednom odlukom Ustavnog suda omogućeno poslovanje takvih tvrtki, njihov ukupni prihod do 2019. godine iznosio je vrtoglavih 230 milijardi kuna. Te tvrtke su vrlo značajni dio korupcijske hobotnice kao financijskog temelja “duboke države”.koja

 

-2-

obuhvaća krajnje korumpirano pravosuđe, umrežene medije na čelu s javnom televizijom HRT-a, te političkom kastom koja tu korupciju uspješno  pokriva. Najbolji primjer kako takav sustav neometano funkcionira jest činjenica da je Sigurnosno obavještajna agencija (SOA) prije četiri godine u svojem godišnjem izvješću ukazala na 20 sudaca koji predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. U tom izvješću stoji kako je korupcija u javnoj upravi, državnim institucijama i tijelima, te državnim i javnim tvrtkama jedan od najznačajnijih izazova Republike Hrvatske koji ugrožava funkcioniranje tržišta, gospodarski rast, smanjuje porezne izvore i oštećuje državni proračun te stvara nesigurnost i gubitak povjerenja u državne institucije. Od tog izvješća prošlo je četiri godine ali Plenkvićeva Vlada nije učinila ništa da se po tom pitanju bilo što poduzme. To  znači da tih 20 sudaca, a očito se radi o onima na višim sudskim instancama nesmetano i dalje predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Tome se ne treba nimalo čuditi ako je prozvani predsjednik Ustavnog suda, dakle najviše sudbene instance u državi, Miroslav Šeparović u komunizmu i bio suradnik Udbe s kodnim imenom “Gavun”, a da je član Ustavnoga suda bivši HDZ-ov ministar pravosuđa Davorin Mlakar bio uhićen u Austriji zbog primanja mita.

         Za vrijeme Plenkovićevog mandata Hrvatska se po percepciji korumpiranosti utaborila na samom dnu među članicama Europske unije, a prošle godine dodatno je pala za jedno mjesto. Među najkorumpiranijim zemljama Europske unije Hrvatska se nalazi na petom mjestu. Na toj ljestvici gore od Hrvatske su Rumunjska, Mađarska, Grčka i Bugarska. Međutim kad je Andrej Plenković u pitanju onda on jednostavno rečeno u svojim ocjenama o borbi protiv korupcije sustavno obmanjuje javnost. Treba samo podsjetiti da je većina od 14 ministara iz njegove prethodne Vlade moralo otići upravo zbog korupcije, a u ovom trenutku još nekoliko velikih korupcijskih  afera potresaju njegovu Vladu. Naglasak je na ministru gospodarstva Tomislavu Ćoriću koji je upleten u niz korupcijskih afera zbog čega oporba traži glasovanje o njegovom povjerenju. Unatoč svim tim očiglednim aferama Andrej Plenković uporno brani Tomislava Ćorića i mrtav hladan izjavljuje: “Cijeli ovaj proces gledam onako kako sam ga gledao cijelo ovo vrijeme, kako sam gledao u prvom mandatu – to je beskompromisna borbu protiv korupcije. Neovisno neprestano i zakonito postupanje svih tijela poput DORH-a Uskoka i policije.”

 

-3-

         Od Plenkovićeve “beskompromisne borbe” protiv korupcije nema ni “b”, pa je to još jedna od velikih obmana koje taj briselski gubernator nastoji prodati hrvatskoj javnosti. Ipak čini se da su na razini Europske unije konačno shvatili kako se konačno treba uhvatiti u koštac s tim najvećim problemom u samoj uniji a posebice u državama kakva je Hrvatska. Zato je poznata rumunjska pravnica koja se istakla u borbi protiv korupcije u svojoj zemlji Laura Kovesi imenovana za glavnu europsku tužiteljicu. Ona će imati i svoj ured u Hrvatskoj s domaćim tužiteljem s europskom legitimacijom za borbu protiv korupcije koja je temeljni politički problem u državi. Njegova zadaća će biti da počisti Hrvatsku od masovne korupcije kao što je to Laura Kovesi učinila u Rumunjskoj gdje je smijenila čak 2.400 sudaca. Tad će konačno na red doći i onih 20 sudaca koji u Hrvatskoj još uvijek predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost.

            Vjekoslav Krsnik