KONZISTENTNOST VELIKOSRPSKE POLITIKE

KONZISTENTNOST VELIKOSRPSKE POLITIKE

                Hrvatska svake godine 5. kolovoza na dostojanstven način obilježava Dan pobjede, dan kada je u operaciji Oluja – koja je započela 4. kolovoza 1995. godine i završila 7. kolovoza 1995. – izvojevana veličanstvena pobjeda. Oluja je bila velika vojna operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljan paradržava takozvana Republika Srpska Krajina. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni prostor cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije. Oluja je uz Bljesak ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.

                I ove godine, 5. kolovoza 2020. godine Hrvatska je obilježila Dan pobjede u Kninu, i to 25 godina od pobjede svih pobjeda. Na ovoj jubilarnoj dvadesetpetogošnjici Oluje, u Kninu su govore održali: general Ante Gotovina, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović koji je odlikovao generale HVO-a koji su to zasluženo odlikovanje dobili s 20 godina zakašnjenja; premijer Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Kao kuriozitet – ako tako možemo reći – proslavi Oluje, po prvi puta svjedočio je i predstavnik Srba iz Hrvatske, dopredsjednik Vlade Boris Milošević. Svečanom činu obilježavanja Oluje bila je prisutna i čitava Vlada republike Hrvatske.

                Prisustvo Borisa Miloševića u Kninu, ne samo da je razjarilo čitav politički establišment u Srbiji, već isto tako i neke od predstavnika srpske nacionalnosti iz Hrvatske. Naime, radi se o dogradonačelniku Vukovara Srđanu Milakoviću koji između ostaloga kaže: „Odluka je uvijek na Srbima u Hrvatskoj, ali prirodno bi i razumno bilo da se prije donošenja ovako važnih odluka komunicira i surađuje s vlastima u Beogradu. Svakako bi korektno bilo da se s njima razgovaralo o odlasku na proslavu Oluje i uvažio stav srpskih vlasti“. (Novi list, 8. kolovoza 2020. godine). S ovakvim političkim stavom Srđana Milakovića slažu se i Jovan Ajduković nekadašnji zamjenik župana u Vukovarsko-srijemskoj županiji, načelnik općine Borovo Zoran Baćanović i načelnik općine Jagodnjak Stevo Mlinarević. Zoran Baćanović i Stevo Mlinarević na Facebooku „napisali su da su protiv odluke SDSS da se ide u Knin“.

                Dakle, ne misle, to jest nemaju svi Srbi u Hrvatskoj isti politički stav glede proslave Oluje, što se i može iščitati iz gore rečenoga, te smatraju da su Milorad Pupovac i Boris Milošević trebali konzultirati Beograd prije odlaska na obilježavanje proslave 25 godina Oluje. To pokazuje, da kada su Srbi u pitanju, i to ne samo u Hrvatskoj već i u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori – i tako dalje i bliže – da se za svaki potez trebaju pitati Beograd bez kojeg Srbi ne mogu kakti normalno funkcionirati. Kao da se radi o političkoj nedonoščadi koja stalno ovisi o svom skrbniku Srbiji. To je tipičan primjer političkog paternalizma Beograda nad svim Srbima koji žive u drugim državama.

                Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Gordan Grlić Radman dobro je poručio Srbima u Hrvatskoj da „ne trebaju mentora sa strane“. Srbi koji žive u Hrvatskoj moraju konačno shvatiti da kao nacionalna  manjina u Hrvatskoj imaju prije svega i svih povlašteni politički status, jer im je zakonom zagarantirano pravo na tri saborska mjesta u Saboru, a da izbori nisu ni počeli, te da shodno tome njihovo političko djelovanje mora proizlaziti od njih samih a ne od Aleksandra Vučića, Vulina, Dačića i Šešelja koji su svojom politikom i retorikom i doveli do rata u Hrvatskoj i svega onoga što je bilo post festum jedne bjesomučne i nakaradne srpske politike. Srbima mora biti jasno za svagda da ne mogu vladati drugim narodima, jer je takva politika i dovela do raspada Jugoslavije, a koja nije bila ništa drugo nego li tamnica naroda. Nastave li Srbi s takvom politikom supremacije i političke isključivosti, to će dovesti i do disolucije same Srbije, a Kosovo je najbolji primjer.

                Vrlo interesantna je izjava srpskog političkog analitičara Aleksandra Popova koji kaže: „Svi drugi su pod kontrolom Beograda i rade što im se poruči, jedino Pupovac nije na daljinski upravljač. Beograd srpsku manjinu u okolnim državama instrumentalizira u funkciji bilateralnih odnosa, pa oni često budu moneta za potkusurivanja. Otuda nervozne reakcije Beograda na samostalne poteze Pupovca, a posebno sada zbog Miloševićevog prisustva na obilježavanju Oluje. Vučić je netrpeljivost prema Pupovcu otvoreno pokazao prilikom posjeta Zagrebu u veljači 2018., kada mu se podcjenjivački obraćao. Međutim, Pupovac je ostao dosljedan sebi, što očigledno iritira Beograd. Baš zbog toga je žalosno da desnica u Hrvatskoj Pupovca smatra agentom Beograda“.

                Pupovac je, bez obzira na prozivku Vučića i gnjev ostalih srpskih političara, ali i srpske javnosti, nagovijestio „da razmišlja o odlasku u Škabrnju“. Pupovac glede toga ističe: „Što se Škabrnje tiče, to je moj zavičaj i dugo nosim potrebu da podijelim svoje osjećaje i empatiju s rođacima, bliskima, koji su izgubili u tom činu svoje najbliže“. (Jutarnji list, 9. kolovoza 2020.).

                Da se nešto mijenja kod Srba u poimanju Oluje dao je naslutiti Slaven Rašković koji je imao jedanaest godina kada je „s roditeljima bio u izbjegličkoj koloni“. Danas Slaven Rašković radi kao „projektni menadžer u njemačkoj organizaciji Forum ZFD“, a za Jutarnji list od 8. kolovoza 2020. godine između ostalog izjavio je: „Razumijevanje konteksta u kojem se događa svaki pojedinačni događaj je nužan uvjet za bilo kkavo dubinsko i suštinsko suočavanje s našom nasilnom prošlošću“, te dalje nastavlja: „o zloičinima koje su Srbi počinili na području Hrvatske, ali i drugih država, šutjeti o Vukovaru, Škabrnji, Baćinu, Joševici, Kostrićima, i brojnim drugim zločinima i onda izdvojiti samo Oluju kao veliko stradanje Srba“.

                Slaven Rašković politički zrelo misli i na najbolji je mogući način pokazao kakvu politiku trebaju voditi Srbi, ne samo u Hrvatskoj već prije svega u Srbiji. U hrvatsko srpskim odnosima neće biti nikakvog napretka dok Srbi i srpska politika ne priznaju agresiju na Republiku Hrvatsku, ne plate ratnu odštetu, ne vrate sva opljačkana kulturna i umjetnička blaga, ne otkriju popis nestalih Hrvata, te dok ne obiđu sva ona mjesta gdje su u Hrvatskoj, ako i drugim državama napravili teške zločine, kao što kaže i sam Slaven Rašković. Srbi moraju priznati sve svoje zločine, ali i mi Hrvati sami sebi moramo priznati gdje smo načinili zločine protiv Srba u Hrvatskoj, ma kako to teško i bolno bilo. Ni na jednoj niti na drugoj strani ne smije biti izuzetaka. Srbi u Hrvatskoj moraju shvatiti – kako to ističe kolumnist Večernjeg lista od 9. kolovoza 2020. godine – „da potpunog pomirenja Hrvata i Srba unutar Hrvatske nikada neće biti bez Hrvata, a bez Srbije“. Hrvati, Srbi kao i svi ostali narodi na kugli zemaljskoj – a to se odnosi i na sve nas ponaosob – moraju znati da se vlastita sreća ne može graditi na tuđoj nesreći. Tko to ne shvaća ili ne želi shvatiti, u svojoj kući sretan nikada biti neće.

Miljenko Jerneić

Politička kapitulacija Plenkovićeve Vlade u Kninu

Politička kapitulacija Plenkovićeve Vlade u Kninu

            Svečano obilježavanje 25. obljetnice Vojnoredarstvene operacije Oluja koja je zadala završni udarac velikosrpskoj fašističkoj agresiji na Hrvatsku potvrdilo je odlučnost Andreja Plenkovića da u okviru njegove misije zadane u Bruxellesu da promjeni Hrvatsku relativizira karakter Domovinskog obrambenog rata. Njegova je misija da velikosrpsku agresiju svede u krajnjoj liniji na građanski rat,  amnestirajući onaj manji dio hrvatskih Srba od odgovornosti za pobunu protiv domovine Hrvatske.

            Ovogodišnja proslava 25. obljetnice Oluje u Kninu predstavljala je po svojim učincima klasičnu izdaju, čak i veleizdaju hrvatskih nacionalnih i državnih interesa, prije svega i prvenstveno u režiji predsjednika HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića. Izjednačiti veličanstvenu i s vojničke strane čistu pobjedu hrvatske vojske nad velikosrpskim fašističkim agresorom s pojedinačnim i to još do kraja neistraženim zločinom nad srpskim civilima u Gruborima,  i to nakon Oluje, predstavlja zdravorazumski klasičan primjer političke izdaje. To je agenda koju postupno i ustrajno otkako je stao na čelo Hrvatske demokratske zajednice provodi briselski činovnik Andrej Plenković. Za njega vrijedi ona klasična izreka genijalnoga Antuna Gustava Matoša: “U šarmantnoj pozi moderni poganac/ Najmio ga stranac, da nam metne lanac/ Taj klatež, što o pravdi blebeće/ On za tuđu korist laže, kleveče”. Iz njegovog govora u Kninu nije se očitovala pobjednička poruka kakvu je ta prigoda  zaslužila i kakvu je poručio u svojem govoru predsjednik Zoran Milanović, nego sramotno prenemaganje i ulizivanje njegovom koalicijskom partneru prikrivenom četniku u Hrvatskome saboru i čelniku velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu.

            Kako je nisko spala hrvatska vladajuća kasta, dakle ne samo Andrej Plenković, nego i njegova Vlada  kao i društvene institucije na čelu s HAZU, ustvari JAZU najbolje ilustrira podatak da je onima koji su časno sudjelovali u obrani Domovine, postrojbama HOS-a bilo onemogućeno da službeno sudjeluju u obilježavanju 25. obljetnice pobjede nad velikosrpskim fašizmom. Najblaže rečeno apsurd je da se tom velikosrpskom fašizmu kojega politički predstavlja Milorad Pupovac i njegov SDSS, osnovan od osuđenog ratnog zločinca Gorana Hadžića, priklonio HDZ na čelu s Andrejom Plenkovićem. Tako je on bez ustručavanja, zanemarujući pravi sadržaj pobjede u VRO Oluji, mrtav hladan izjavio: “Kao zemlja koja je pobijedila u nametnutom ratu, žalimo zbog svih civilnih žrtava, ne samo Hrvata, nego i Srba. S tugom se prisjećamo stotina tisuća prognanika koji su protjerani sa svojih ognjišta. Žalimo i za žrtvama ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane”, Kao prvo nije se radilo o nametnutom ratu nego o velikosrpskoj agresiji koja je kao pojam nestala iz Plenkovićevog rječnika po zahtjevu Aleksandra Vučića. Kao drugo ne mogu se staviti u istu ravninu hrvatske civilne žrtve kojih je u velikosrpskoj agresiji bilo preko 8.000 s pojedinačnim žrtvama srpske nacionalne manjine a ne Srba, jer takvi u Hrvatskoj ne postoje. I kao treće nekoliko stotina tisuća prognanika, iako je mislio na hrvatske Srbe iz tzv. Krajine, odnosi se na Hrvate koji su okupatori potjerali iz njihovih domova, a ne na pripadnike srpske manjine koje su njihove vlasti etnički očistile prije Oluje s područja tzv. Krajine.

         Kad je u pitanju položaj Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj Andrej Plenković, odnosno HDZ sustavno marginaliziraju većinski lojalni dio te manjinske zajednice i oslanjaju se isključivo na minornu Pupovćevu skupinu u toj zajednici. Milorad Pupovac  uzima sebi za pravo da govori u ime cijele srpske manjinske zajednice, iako ima podršku od samo 7 posto pripadnika te  nacionalne manjine. Treba podsjetiti da je oko 10.000 hrvatskih Srba borbeno sudjelovalo u obrani Domovine, što su sve hrvatske Vlade dosad, a posebice Plenkovićeva, potpuno ignorirale. I konačno prema odluci Ustavnog suda iz 2011. godine Milorad Pupovac je protuustavni zastupnik u Hrvatskome saboru, jer je Ustavni sud ocijenio da su XI. i XII.  izborne jedinice protuustavne. Prema tome Milorad Pupovac ne samo da nema legimitet da zastupa cijelu Srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, nego čak nema ni legalitet. I takav samozvani predstavnik hrvatskih Srba uzima sebi za pravo da diktira Hrvatskoj kako se problem nestalih, ratnih zločina i promjena načina na koji se slave neki dani moraju diskutirati između Hrvatske i Srbije, drugim riječima da se Beograd miješa u unutarnje stvari Republike Hrvatske.

            Što je manje poznato Andrej Plenković je u zbog pandemije neostvarenom a najavljenom posjetu Srbiji već bio pristao da u Beogradu problem nestalih ne bude na dnevnom redu. Od toga nije čak odustajala ni Vesna Pusić kao ministrica vanjskih poslova. Očigledno je da Plenković u svojoj misiji zadanoj u Bruxellesu maksimalno izlazi ususret zahtjevima četničkog Beograda preko njihovog agenta Milorada Pupovca u Hrvatskoj. Pri tome mu je savjetnik notorni Mate Granić koji je još 1996. godine, dakle samo godinu dana nakon Oluje u Beogradu kapitulantski potpisao tzv. Sporazum o normalizaciji odnosa s tadašnjom SR Jugoslavijom u kojemu se Hrvatska odrekla žrtve velikosrpske agresije, a Domovinski rat praktično sveden na građanski rat pri čemu nema odgovornosti Srbije za ratnu odštetu. Kad se sve okolnosti uzmu u obzir onda je jasno da je na djelu uistinu prekretnica u hrvatsko-srpskim odnosima Ta, kako su je neki u drukčijem kontekstu “bratstva i jedinstva” nazvali, povijesna prekretnica ne temelji se na istini i pravdi nego, kao što je to nažalost bilo u hrvatskoj povijesti, na podaničkom odnosu prema Beogradu. Ključ je dakle u prihvaćanju podjednake odgovornosti za “neke sukobe”, kako se svojedobno na jednom međunarodnom skupu u Dubrovniku izjasnio “šarmantni poganac” Andrej Plenković kao poslušni suradnik nelegitimnog predstavnika Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i beogradskog agenta Milorada Pupovca.

Vjekoslav Krsnik

Nova Plenkovićeva Vlada za nesigurnu Hrvatsku

Nova Plenkovićeva Vlada za nesigurnu Hrvatsku

            Na početku novog mandata Plenkovićeve koalicijske Vlade treba podsjetiti s kakvim je sloganom Hrvatska demokratska zajednica vodila predizbornu kampanju. Slogan je bio “Sigurna Hrvatska”. To je još jedna od prijevara stožerne hrvatske političke stranke koja je potpuno izgubila svoj početni politički  identitet kad je na čelu s Franjom Tuđmanom hrvatski narod krenuo u borbu za osamostaljenje od komunističke totalitarne Jugoslavije  i ustanovljenje demokratske države Hrvatske.

            U političkom smislu Hrvatska je nesigurna država još od početka 2000. godine kad je s predsjednikom Stipom Mesićem i jugokomunističkim aparatčikom Ivicom Račanom s novim kancelarskim Ustavom postala u svakom pogledu nefunkcionalna država, prije svega zato što u njoj ne vlada vladavina prava, a sudci se po starom Titovom naputku ne drže zakona kao pijan plota. Da je tome tako neka posluže samo dva podatka. Od 35 sudaca Vrhovnoga suda, čak ih je 29 iz komunističkog režima koji su trebali  biti lustrirani, ali je zakon o lustraciji u Saboru bojkotirao baš HDZ još za vrijeme Tuđmanove vladavine. Kao posljedica takvog stanja u sudstvu Hrvatska je progonila svoje istaknute branitelje (Norac, Glavaš, Brodarac, Merčep), ali ne jugoslavenske generale koji su uz domaće četnike sa JNA sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Drugi podatak leži u nalazu Sigurnosno obavjetajne agencije (SOA) da u Hrvatskoj 20 sudaca predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Na to se Hrvatski sabor potpuno oglušio, što znači da ti sudci, a to svakako nisu oni na nižim razinama, i dalje predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. U to se uklapa i izjava bivšeg ministra unutarnjih poslova Mostovca Vlahe Orepića da bi cijeli Ustavni sud trebao podnesti ostavku, što nažlost nije obrazložio ali očito je izjavio na temelju njemu dostupnih informacija. Drugim riječima Hrvatska nije sigurna država, kako je to u kampanji prodavala biračkom tijelu navodno stožerna hrvatska stranka na čelu s eurounijskim činovnikom Andrejom Plenkovićem.

            Hrvatska nije sigurna država jer je već godinama s manjim ili većim intenzitetom izložena sofisticiranoj unutarnjoj agresiji iza koje stoji Samostalna demokratska srpska stranka pod vodstvom Milorada Pupovca kao čel(t)nika velikosrpska pete kolone, a iza njega srbijanska tajna služba BIA.  I na to je upozorila prije dvije godine Sigurnosno obavještajna agencija (SOA), navodeći porast četništva u državi, ali ni Vlada ni Hrvatski sabor nisu ništa poduzeli da se to suzbije. Konačno kao kruna te velikosrpske  unutarnje agresije Andrej Plenković je nakon nedavnih parlamentarnih izbora kao važnog koalicijskog partnera izabrao baš SDSS, stranku koju je osnovao osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić. Za potpredsjenika Vlade imenovao je jednog od čelnika SDSS-a Borisa Miloševića kojemu je povjerio resor ljudskih prava, a ovaj je mrtav hladan izjavio da je dobro da Srbin u društvu, ne spominjući atribut “hrvatskom”, vodi računa o ljudskim pravima nakon svega što su fašistički agresori u koje politički spada i SDSS počinili hrvatskom narodu u velikosrpskoj agresiji. Kakav odnos prema Domovinskom ratu ima SDSS najbolje ilustrira izjava potpredsjednika stranke, opet jednog Miloševića, ovaj put Saše “kako je Oluja istovremeno legitimna i kriminalna, oslobađajuća, ali i etničko čišćenje”. Provodeći svoju misiju koju mu je zadao Bruxelles da promijeni Hrvatsku, što znači da se Domovinski rat proglasi građanskim, Andrej Plenković je uspio dovesti Borisa Miloševića u Knin a ministra branitelja Tomislava Medveda šalje u Grubore, što je vrhunski skandal, jer se VRO Oluja koja je slomila velikosrpsku agresiju izjednačava s jednim pojedinačnim ratnim zločinom. Nešto slično pokušao je bivši predsjednik države Ivo Josipović kad je s tadašnjim srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem uspoređivao tragediju Vukovara s pojedinačnim ratnim zločinom u Paulin dvoru. Takva politika Andreja Plenkovića definitivno ne će doprinijeti sigurnoj Hrvatskoj, jer će samo potencirati već izraženo nezadovoljstvo njegovoj kapitulantskoj politici prema Miloradu Pupovcu.

            I u drugim državnim pitanjima nikako se ne može ustvrditi da je Hrvatska sigurna država ako je sastav nove Plenkovićeve Vlade takav da ne garantira tu sigurnost. Uzmimo za klasičan primjer imenovanje dosadašnjeg ministra zaštite okoliša i energetike Tomislava Ćorića za novog ministra gospodarstva. To je treće ministarstvo  koje je Tomislav Ćorić dobio u mandatu Andreja Plenkovića, iako je u prethodnom  on bio umiješan u niz korupcijskih i klijentelističkih afera. Između ostalog denlokirao je projhekt vjetroelektrane u koji je bila umiješana uhićena državna tajnica Josipa Rimac. Odobrio je izvoz hrvatske nafte u Mađarsku i Slovačku što praktički vodi gašenju rafinerija u Sisku, a u slučaju imenovanja ravnateljice Nacionalnog parka Krka Tomislav Ćorič jednostavno ne poštuje odluke Upravnoga suda i Državnog inspektorata. Kako se u slučaju notornog Tomislaca Ćorića može govoriti o sigurnoj Hrvatskoj kad taj manistar ne poštuje  pravomoćne odluke državnih institucija, dakle opstruira vladavinu prava.To su samo neke od afera u koje je umiješan Tomislav Ćorić koje se nikako ne mogu podvesti pod slogan “sigurne Hrvatske”.

            U novoj Plenkovićevoj Vladi, iako bi se o gotovo svakom ministru moglo raspravljati u smislu “sigurne Hrvatske” svakako je najveći upitnik novi ministar obrane Mario Banožič koji je dosad bio ministar državne imovine. Nakon  očitih propusta u ministarstvu obrane koji su doveli do ostavke dosadašnjeg ministra Damita Krstičevića postaviti na to izuzetno važnu faunkciju potpunog anonimca dok Srbija jača svoje vojne potencijale čak i najavljenom kupnjom američkih borbenih zrakoplova predstavlja potez koji demantira i raskrinkava Andreja Plenkovića i njegovu politiku  “sigurne Hrvatske”.

Vjekoslav Krsnik

PERSONA NON GRATA

PERSONA NON GRATA

                Najveću opasnost za grad Zagreb – nisu više ni potres ni poplave – predstavlja sadašnji gradonačelnik grada Zagreba gospodin Milan Bandić, bude li, nedaj nam dragi Bože, ponovno izabran za gradonačelnika metropole. Uz to, što je velika neznalica, a k tome i nesposobnjaković da vodi glavni grad svih Hrvata, trenutni gradonačelnik iz dana u dan pokazuje – svojim izjavama – da nikad više nije bio toliko otuđen od Zagrepčana kao što je to ovih dana. Milan Bandić je nakon potresa, poplave i političkog debakla na netom završenim parlamentarnim izborima potpuno izgubljen, iznuren i „praznih baterija“ te se na njemu vidi da je zaista došlo do „zamora materijala“ kako piše u jednom dnevnom listu. U tim istim dnevnim novinama (J.L. od 30. srpnja 2020. godine) u tekstu se posebno ističe: „Nastavi li Bandić s zajedljivim primjedbama i prebacivanjem odgovornosti za štetu od prirodnih katastrofa na sugrađane, netko će postaviti pitanje: „Milane, osjećaš li ti ovu zemlju?“.

                Treba reći da Milan Bandić nikad nije osjećao „ovu zemlju“, a to je na najbolji mogući način pokazao u svojoj „vladavini“ Zagrebom prošlih dvadeset godina. Milan Bandić – najgori gradonačelnik u povijesti grada Zagreba – ništa korisnog nije napravio za metropolu, a i ono što je napravio, vrlo brzo se počelo raspadati i propadati. Elementarne nepogode poput potresa i poplave pokazale su pravu ćud i karakter Milana Bandića koji je unesrećene građane proglasio odgovornima „za štetu od potresa jer nisu održavali svoju imovinu, ili da su u poplavi nastradali jer su uređivali stanove u podrumima“. Takvo nešto, može reći persona koja nema niti zerice empatije prema Zagrepčanima koji su – ne svojom krivnjom već krivnjom upravo Milana Bandića – stradali od potresa i poplave. Milan Bandić svih ovih godina stihijski je vodio Zagreb, kod njega nikada nije bilo sustavnosti i sistematičnosti u rješavanju mnogobrojnih problema Zagrepčana. Sada je došlo sve na naplatu, a ceh je preveliki ne samo za grad Zagreb nego i za čitavu Hrvatsku.

                Zbog dvadesetogodišnjeg javašluka Milana Bandića, Zagreb je stagnirao kao grad u mnogim područjima: od infrastrukturnih, što su na najbolji mogući način pokazale nedavne poplave, građevinskih , što se može vidjeti u nedavnom potresu; ništa se nije ulagalo u obnovu dotrajalih infrastrukturnih komunikacija, održavanje zgrada i njihova sigurnost; sportskih; prava je sramota za Zagreb, a i za čitavu Hrvatsku, da od bivše Jugoslavije nije u Zagrebu sagrađen niti jedan nogometni stadion na kojem bi mogle nastupati hrvatska reprezentacija, a i Dinamo kao najbolji nogometni klub u Hrvatskoj. Zagreb zbog svega toga godinama nazaduje, propada i naprosto postaje neprepoznatljiv kao negdašnji srednjoeuropski grad, grad s okusom i mirisom, Zagreb danas nažalost, izgleda poput kasabe u kojoj Milan Bandić i dalje samo vidi sebe, kao važnu osobu bez koje Zagreb ne bi, tobože mogao živjeti i funkcionirati. Dva minula desetljeća, pokazuju baš suprotno od toga, a to potvrđuju sva recentna zbivanja unutar nepunih godinu dana. Milan Bandić je persona non grata za Zagreb i Zagrepčane, i što prije to shvati, to bolje uza njega i sve nas koji živimo i volimo Zagreb.

                Glede svega toga, današnja gradska politička opozicija nikad nije bila jača, što su pokazali i na parlamentarnim izborima, i ako takvi ozbiljni su pretendenti da pobijede na predstojećim izborima za grad Zagreb. U konstelaciji političkih snaga u gradu Zagrebu, žalosno je da se HDZ kao najjača politička stranka u zemlji šlepa uz jednog Milana Bandića i na taj način sudjeluje u gradskoj vlasti. Koliko je HDZ svih ovih godina bilo politički beznačajan u gradu Zagrebu, na najbolji mogući način nama ilustrira jedan hrvatski tjednik (N:L. od 25- srpnja 2020. godine) u kojem imamo priliku pročitati: „HDZ je u 21. stoljeću marginalna stranka u Zagrebu. Rezultati njihovih kandidata za gradonačelnika iz ciklusa u ciklus  zapanjujuće su loši, Jasmin Mesić 13,1 posto, Margareta Mađerić 5,41 posto, Drago Prgomet 5,60 posto. Realno, Plenković ne bi smio biti optimističan da će se 2021. dogoditi nekakav nagli preokret, HDZ-ov novi kandidat bit će autsajder.“

                Zaista je nevjerojatno koliko se, svih ovih dvadeset godina HDZ politički zapustio u gradu Zagrebu, te je temeljem toga na izborima uvijek polučio katastrofalne rezultate. HDZ kao vodeća politička stranka u Hrvatskoj ne smije si više dozvoliti takav politički nemar u metropoli, već uvijek mora nastupiti s kandidatom za gradonačelnika grada Zagreba, koji je ako osoba dio tog zagrebačkog i kajkavskog miljea, osoba koja je tu rođena, koja tu živi i osjeća bilo svojih sugrađana. HDZ u svojim redovima nema takve osobe te je krajnje vrijeme da HDZ pronađe takvu osobu, koja će dobiti povjerenje purgera i biti izabrana za gradonačelnika grada Zagreba, inače vrlo važnu funkciju – treću po važnosti u Hrvatskoj. Iste dnevne novine koje smo netom spomenuli, vrlo sramežljivo na kraju svoga teksta nagovještavaju mogućnost kandidature i nezavisnih kandidata „poput Sandre Švaljek i Vladimira Ferdelija“. Nadam se da Sandra Švaljek neće ponoviti grešku iz posljednjih izbora kao nezavisna kandidatkinja, a HDZ ima ovaj put pravu priliku da osvoji Zagreb sa Sandrom Švaljek kao glavnom kandidatkinjom za gradonačelnicu grada Zagreba. Ne učini li to, HDZ će daljnjih pedeset godina biti u opoziciji, kada je u pitanju Zagreb, a o nije nipošto dobro za buduće parlamentarne izbore na kojima bi HDZ sudjelovao kao vječita opozicija u gradu Zagrebu, a što bi ga na kraju moglo koštati i vlasti na državnoj razini.

Miljenko Jerneić

U SLUŽBI ISTINE

U SLUŽBI ISTINE

                Hrvatice i Hrvati!

                Ako želite saznati istinu o stvaranju Republike Hrvatske, kao i istinu o svim akterima koji su u toj priči sudjelovali, Zagorska stranka Vam preporučuje, da što prije pročitate knjigu: „Vrana -oko istine“, čiji je autor Alfred Morgan. Knjiga je izdana od strane Udruge branitelja Hrvatske, u Zagrebu 2014. godine, a može se kupiti u knjižari „Ljevak u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića. Alfred Morgan, kodno je ime glavnog aktera knjige, kao i ostala imena koja se u knjizi spominju.

                Zagorska stranka dobila je sva prava imena kodnih aktera koji se u knjizi spominju i to od najviših obavještajnih krugova Hrvatske. Da se radi o autentičnim imenima potvrdile su i neke strane obavještajne agencije koje se u knjizi spominju.

                Kada počnete čitati knjigu, trebate znati, ako ste sa čitanjem započeli ujutro, čitat ćete knjigu cijeli dan, u jednom dahu, dok je konačno ne pročitate, ili ako ste sa čitanjem započeli navečer, tada nema ništa od spavanja, jer knjiga Vas tjera da je čitate, kak mi Zagorci velimo u jednom cugu.

                Zagorska stranka posjeduje dekodirana imena svih aktera iz knjige i voljni smo svim čitateljima dostaviti stvarana imena o kojima Alfred Morgan govori u svojoj knjizi. Sve informacije možete dobiti na broj mobitela 092 503  7451

                                                                                                                                                Amicus Veritatis

REKTALNI ALPINISTI

REKTALNI  ALPINISTI

                Zaista je nevjerojatno, kojim se to „političkim“ vokabularom koriste naši saborski zastupnici, a za primjer, ovaj puta komentirat ćemo dvije izjave, dva druga iz iste partije. Prvo je, sada već bivši predsjednik SDP-a Davor Bernardić koji je rekao za bivšeg odnosno sadašnjeg predsjednika Hrvatskog Sabora Gordana Jandrokovića da je „rektalni alpinist“, što su prenijeli svi pisani i elektronski mediji u Hrvatskoj 04. svibnja 2020.g.  Hrvatska javnost i mnogi hrvatski političari bili su zgroženi jednom takvom izjavom čelnika političke stranke koja je imala aspiracije pobijediti na tada predstojećim parlamentarnim izborima te ustoličiti druga za premijera Republike Hrvatske.

            Njegovim stopama krenuo je ovih dana i Siniša Hajdaš Dončić koji je na sastanku gore spomenute partije izjavio da: „nije šupak, ni lignja“ te da neće svađati stranku i odbio je preuzeti bilo koju funkciju u novom sazivu Hrvatskog Sabora. Naravno, to je bila reakcija na prijedlog v.d. predsjednika Zlatka Komadine koji je za potpredsjednika Sabora predložio Rajka Ostojića. Na tu izjavu Hajdaša, Rajko Ostojić je odgovorio: „da su ovdje Hrvati, a ne Zagorci“.

            Možemo slobodno reći – ni manje ni više – jedan ovakav homoseksualni vokabular ove dvojice iz iste partije nije akcidentalan te pokazuje kojemu soju Bernardić i Hajdaš pripadaju.

            Na svu sreću hrvatski građani na nedavno održanim parlamentarnim izborima nisu toj partiji dali povjerenje, pa su hrvatski birači dobrano kaznili te njihove homoseksualne ispade, i svojim glasovima izabrali onu političku opciju koja Hrvatskoj nudi sigurnost i stabilnost.

            Sramotno je za druga Sinišu Hajdaša korištenje jednog takvog kočijaškog izražavanja, kojim je osramotio ne samo sebe kao političara, već je sramotu nanio svim Zagorkama i Zagorcima koji su mu nažalost na netom završenim parlamentarnim izborima dali veliki broj preferencijalnih glasova na temelju kojih je dotični drug koji „nije šupak, ni lignja“ ušao u Sabor Republike Hrvatske. Jednim takvim prostačkim činom Siniša Hajdaš pokazao je da mu nije stalo ni do Zagorca, ni do Hrvatske.

            Žalosno je da gotovo milijun Zagoraca u Hrvatskoj u Saboru Republike Hrvatske predstavljaju takvi likovi poput „meglenoga“ Davora Dretara Drelea kojemu je mjesto u cirkusu, a ne u parlamentu i „drug“ Siniša Hajdaš Dončić koji svojim primitivnim i sirovim rječnikom također ne zaslužuje da bude u parlamentu, već mu je mjesto u bordelu.

Miljenko Jerneić

IMA NEKA TAJNA VEZA

IMA NEKA TAJNA VEZA

                Vehementni istupi Zorana Milanovića aktualnog predsjednika Republike Hrvatske, iz dana u dan pokazuju da se radi o političkoj personi koja neće trajati duže od pet godina, jer bi to za Hrvatsku i hrvatski narod bilo i više nego tragično. Dotični gospodin, izabran je za predsjednika Hrvatske, zahvaljujući Miroslavu Škori velikom hrvatskom domoljubu i sadašnjem predsjedniku Domovinskog pokreta, koji se ovih dana – kako prenose mediji – „obrušio“, ni manje ni više, na Zorana Milanovića zbog njegovog odbijanja „da dođe u Sabor“ na konstituirajuću sjednicu, pa shodno tome za svoga pulena kaže da je njegov „politički ljubimac“ time pokazao „gorčinu, bahatost i prijezir prema instituciji koju čine predstavnici naroda“. Kako biti licemjeran, pokazao nam je Miroslav Škoro ovom svojom izjavom, jer za ovu, sve prethodne i buduće političke eskapade Zorana Milanovića, osobno je „kriv“ sam Miroslav Škoro, koji je za vrijeme predsjedničkih izbora pokazao sav svoj raskošan politički antitalenat i time dao svima do znanja da je ništa drugo no obični politički diletant, kakvih nažalost, ima previše u hrvatskoj politici. Miroslav Škoro se poziva na narod, taj isti, valjda hrvatski narod kojem je stavio jaram oko vrata kada je pomogao Zoranu Milanoviću da postane predsjednikom Republike Hrvatske. Gospodin Miroslav Škoro, ni dan danas ne shvaća – da se Milanoviću naprosto fučka „za narod“ čiji je predsjednik – čime pokazuje da su njegova osobnost i politika, dvije sasvim različite suprotnosti. Miroslav Škoro u hrvatskoj politici djeluje kao strano tijelo koje se našlo negdje gdje mu nije mjesto. No, nećemo više o Miroslavu Škori, da si ne bi gospodin umislio koliko je važan i intelektualno snažan u hrvatskoj politici.

                Vrlo je interesantno, što za odbijanje dolaska u Sabor Zorna Milanovića kaže politički analitičar Žarko Puhovski, pa tako u jednim dnevnim novinama od 21. srpnja 2020. godine, možemo iščitati na tu temu: „Milanović se ponaša kao svjetski poznata manekenka koja kaže da joj je lakše hodati gola nego nositi haljine“. Odmah nešto dalje Puhovski ističe „tri stvari za Milanovićevu odluku“.

                „Birali smo predsjednika s karakterom, a lijenost je jedna od ljudskih karakteristika“ te dodaje „da je tu i prezir prema brbljaonici u koju se Sabor pretvara i da je to česta reakcija kod ljudi koji su imali u rukama izvršnu vlast“, a treći motiv se nalazi „u preziru prema političkom formalizmu“.

                U kojem svijetu živi Zoran Milanović, najbolje nam pokazuje njegovo pozivanje na Nikolaja Ivanoviča Buharina jednog od značajnih teoretičara „sovjetologije“, a koji je (s)maknut od strane Staljina radi svojih političkih stavova. Pozivati se danas na Buharina, pokazuje ništa drugo nego li „izgubljenost u vremenu“ sadašnjeg predsjednika Zorana Milanovića, to jest političkog pulena Miroslava Škore, koji je tu gdje nažalost, jest zahvaljujući pjevaču lakih nota.

                Očito je da između Milanovića i Škore postoji neka tajna veza u kojoj je, barem do sada Milanović trebao Škoru dok nije izabran za predsjednika Republike Hrvatske, a od sada Škoro treba Milanovića da se pokuša politički oprati pred hrvatskim narodom. Svojevremeno, dok je obnašao funkciju premijera, Zoran Milanović je dao ukinuti jedne dnevne novine – Vjesnik, a danas kada obnaša ,mjesto predsjednika Republike Hrvatske, možemo očekivati, a što drugo nego li  da ukine i hrvatsku državu. Naravno, sve to zahvaljujući gospodinu, a možda i drugu Miroslavu Škori.

Miljenko Jerneić

Milošević s izdajničkim HDZ-om nakon 30 godina ˝osvojio˝ Zagreb

Milošević s izdajničkim HDZ-om nakon 30 godina “osvojio” Zagreb

            Ima puno simbolike u odluci mandatara za sastav nove hrvatske Vlade Andreja Plenkovića da jedno mjesto potpredsjednika Vlade ustupi koalicijskom partneru Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci koju vodi čelnik velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Milorad Pupovac. Prvo što padne na pamet je odluka Milorada Pupovca da za to mjesto kandidira Borisa Miloševića, a ne nekog drugog, kako bi se na taj način hrvatskoj javnosti narugao i beskrupulozno pokazao svoju dosljednost u provedbi Miloševićevog projekta velike Srbije. S druge strane Milorad Pupovac pokazuje svoju moć da može do krajnjih granica ucjenjivati dosadašnjeg i budućeg premijera Andreja Plenkovića, čelnika tzv. stožerne hrvatske političke stranke HDZ-a.

            Prihvaćanjem kandidata SDSS-a za potpredsjednika Vlade ne samo Andrej Plenković nego cijeli HDZ, odnosno njegova rukovodeća  garnitura potpisala je kapitulaciju pred velikosrpskom politikom koju sustavno posljednjih 20-tak godina vodi Milorad Pupovac kao strani agent u državi Hrvatskoj, a da to nikome ne smeta Prije nekoliko godina Sigurnosno obavještajna agencija u svojem godišnjem izvješću upozorila je na porast četništva u Hrvatskoj, ali na to nitko nije reagirao, niti se o tome raspravljalo u Hrvatskome saboru. Umjesto toga pojačala se subverzivna djelatnost onog dijela srpske manjine pod kontrolom Milorada Pupovca koji otvoreno bez bilo kakve reakcije dovodi u pitanje hrvatsku državu i  njezine institucije. U tome naravno ima javnu potporu Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj koja čak ne priznaje Hrvatsku kao državu, nego koristi pravoslavne eparhije kao nadomjestak za Republiku Hrvatsku. Andrej Plenković je glavni podržavatelj takve subverzivne politike Milorada Pupovca koji čak kaže da je za njegove Srbe, iako takvi u Hrvatskoj ne postoje jer su svi državljani Republike Hrvatske politički Hrvati, glavni grad Beograd. Milorad Pupovac to demonstrativno potvrđuje čestim odlaskom na konzultacije kod svojeg četničkog mentora srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, te obaveznom nazočnošću na četničkim dernecima  gdje se Hrvatska uspoređuje sa NDH-a i Hitlerovom Njemačkom. Na sve te grube protuhrvatske provokacije predsjednik HDZ-a i bivši, te budući predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković kaže da se u tim izjavama “malo pretjeralo”.

            Treba se zapitati kako se moglo dogoditi da je Hrvatska kao pobjednica nad velikosrpskom agresijom što je krunisano Vojnoredarstvenom akcijom “Oluja” došla u poziciju da se nakon 30 godina pred tom velikosrpskom ideologijom mora braniti. Ne radi se samo o nepromijenjenoj velikosrpskoj politici vlade u Beogradu bez obzira koja stranka bila na vlasti, nego još više o izdajničkoj kliki u hrvatskoj političkoj strukturi. Čak je klica takve hrvatske podaničke politike postavljena još 1996. godine kad je tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić samo godinu dana nakon “Oluje” otišao u Canossu, odnosno Beograd potpisati kapitulantski Sporazum o normalizaciji odnosa s tadašnjom SR Jugoslavijom. U njemu se Hrvatska odrekla žrtve u velikosrpskoj agresiji. Da je ipak hrvatska država bila žrtva državne agresije Srbije potvrdila je tek  presuda Međunarodnog suda pravde u tužbi Hrvatske protiv Srbije zbog genocida. Nota bene, protiv podizanje te tužbe bili su bivši predsjednik Ivo Josipović i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, da spomenemo samo najvažnije, a sam Mate Granić kad se u VONS-u pod predsjedanjem Franje Tuđmana raspravljalo o podizanju tužbe bio je protiv toga. Kad je pak 2000. godine došla na vlast Mesić-Račanova garnitura velikosrpska politika pod vodstvom Milorada Pupovca dobila je novi zamah, jer je Račanova Vlada prepustila progon hrvatskih generala Haaškom tribunalu, a Stipe Mesić je izjavio da se svi svima u bivšoj Jugoslaviji trebaju ispričati, amnestirajući tako velikosrpsku politiku Beograda. Temelj sadašnjeg nakaradnog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji kao nigdje u Europi jednoj manjini, u ovom slučaju srpskoj, garantira tri saborska zastupnička mjesta udario je HDZ pod Ivom Sanaderom.

            To je doba kad je hrvatska službena politika pala na najniže moralne grane progoneći pobjedničke hrvatske generale Gotovinu i Markača za koje je tadašnja premijerka Jadranka Kosor Vlaisavljević čak izjavila da ih ne bi prepoznala kad bi ih srela. Sve je to išlo na ruku sustavnoj subverzivnoj politici Milorada Pupovca na čelu velikosrpske pete kolone koju je da bude stvar jasnije financirala sama hrvatska vlada. Tako se u Hrvatskoj bez ikakvog otpora provodio Memorandum2 SANU s glavnim ciljem destabilizacije hrvatskog društva i države i jačanje utjecaja Pupovčeve velikosrpske pete kolone. Ustoličenje Andreja Plenkovića kao briselskog gubernatora Hrvatske samo je ojačalo položaj Pupovčeve podrivačke politike, prije svega zato što je Andrej Plenković u Bruxellesu zadužen da Hrvatsku instalira kao glavnog nositelja eurounijskog projekta tzv. Zapadnog Balkana, a potom i zbog toga što je Andrej Plenković jedan od pripadnika “zlatne komunističke mladeži” koja nema nikakve veze s hrvatskim nacionalnim interesima ali se u državi dobro pozicionirala zahvaljujući kontroli izbornog procesa, pa zato u ovom trenutku drži dvije najvažnije dužnosti u Hrvatskoj. Zato nije slučajno da predsjednik Republike Zoran Milanović koji je svojim postupcima degradirao dužnost koju obavlja šuti o skandaloznoj kadrovskoj politici premijera Plenkovića, što može biti samo dokaz da svaki sa svoje pozicije podržava u ovom trenutku završnu fazu velikosrpske politike u Hrvatskoj.

            Što ona sadržava već je najavio Boris (Slobodan) Milošević. Bez imalo srama, a to je moralna kategorija koja kod većine Srba, kako je to identificirao Dobrica Čosić o srpskoj laži, ne postoji, Boris Milošević izjavljuje “kako je za društvo važno da Srbin brine o ljudskim pravima”. Čak i u toj izjavi ne spominje pridjev “hrvatsko”, pa je sasvim jasno kako taj četnik namjerava brinuti o tom izuzetno najvažnijem aspektu ljudskih prava u Hrvatskoj. Najblaže rečeno skandalozno je da pripadnik minornog dijela srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj kao član stranke koju je osnovao osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić ne samo govori nego će štoviše odlučivati o poštivanju ljudskih prava nakon svih zala što ih je Miloševićeva velikosrpska politika počinila u Hrvatskoj. To je dakle svjetonazor koji su Andrej Plenković i njegov HDZ prihvatili kao koalicijskog partnera u novoj Vladi

Vjekoslav Krsnik

Skandalozna izjava potpredsjednika Vlade velikosrbina Borisa Miloševića

Skandalozna izjava potpredsjednika Vlade velikosrbina Borisa Miloševića

            Izjava budućeg potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića kako je za društvo važno da se Srbin brine o ljudskim pravima je krajnje skandalozna zbog više razloga. Prije svega Boris Milošević nije Srbin u Hrvatskoj nego pripadnik Srpske nacionalne manjine. Ako želi biti Srbin neka odseli u Srbiju a ovo je Hrvatska u kojoj su svi građani politički Hrvati. Tu je njegovu izjavu otvoreno prosrpski “Večernji list” stavio bez ikakvog ustručavanja na naslovnu stranicu. To je nažalost stanje političkog duha sada u Hrvatskoj. Čak je i Igor Peternel iz Domovinskog pokreta koji se kiti titulom “dr.sc.” potpuno u krivu jer napada Borisa Miloševića zbog toga što potpredsjednik hrvatske Vlade broji ljudima krvna zrnca. Čudno je da osoba s akademskom titulom ne zna da postoje samo crvena i bijela krvna zrnca, a ne hrvatska i srpska.

            Nadalje Boris Milošević je kao član četničkog SDSS-a zadnja osoba koja može govoriti o ljudskim pravima nakon svega što su pripadnici njegove etničke zajednice učinili za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku. I konačno da ne duljim, o ovoj skandaloznoj izjavi Borisa Miloševića trebao bi se izjasniti predsjednik HDZ-a i mandatar nove Vlade, Andrej Plenković, ali on šuti jer kao što podržava čelnika velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Milorada Pupovca tako podržava i njegovog glasnogovornika Borisa Miloševića. Na kraju treba ukazati da je cijela ova priča o Borisu Miloševiću posljedica veleizdajničke politike tzv. stožerne hrvatske političke stranke Hrvatske demokratske zajednice koja nas ovakvom politikom vodi u novu Jugoslaviju.

Vjekoslav Krsnik

SRBIJA RAK RANA EUROPE

SRBIJA RAK RANA EUROPE

                Demonstracije koje se ovih dana dešavaju u Srbiji – a one sigurno nisu akcidentalne – samo pokazuju da je današnja Srbija ista ona kao i za vrijeme Miloševića. Srbija i dalje živi u iluzijama Velike Srbije i zbog svoje političke i svake druge alavosti u Srbiji imamo – kako to posebno ističu neki analitičari – šizofrenu situaciju. S jedne strane političkog spektra nalazi se službena srpska politika na čelu s Vučićem koji je svjestan da je Kosovo zauvijek izgubljeno, ali to neće i ne želi javno priznati, pa od sebe radi većeg Srbina od svih ostalih, tobože spašavajući ono što je već davno izgubljeno, a to je Kosovo. S druge strane imate srpsku opoziciju, koja je razjedinjena i frustrirana svojim dugogodišnjim oporbenim statusom ili bolje rečeno političkom hibernacijom. I jedna i druga strana živi u uvjerenju da se Kosovo još uvijek može spasiti i da je, ta nekadašnja autonomna pokrajina iz bivše Jugoslavije, još uvijek u sastavu Srbije, države koja je za vrijeme Miloševića ukinula autonomnost, to jest status Autonomne pokrajine, kako Kosovu tako i Vojvodini.

                Međutim, činjenice govore drugačije. Kosovo je proglasilo svoju neovisnost već „davne“ 2008. godine, a priznato je „od većine zapadnih zemalja“. Srbija, ako želi postati članica Europske unije, morat će prije svega priznati Kosovo kao državu, jer to je i glavni uvjet, da Srbija jednog dana postane sastavni dio Europske unije. Srpska recentna politika je tipična cincarska politika u kojoj Vučić i društvo oko njega, žele nešto ušićariti, ne želeći priznati sebi i srpskom narodu, da je Kosovo danas država i da više nikada Srbija neće gazdovati na kosovskom teritoriju. Srbi bi željeli od Kosova zadržati sjever Kosova na kojem žive pretežno Srbi, ali isto tako treba naglasiti, da je to područje bogato i rudama, pa srpska politika nudi Kosovarima zamjenu tog teritorija za Preševo i okolicu u kojoj su dominantni Albanci. Tipična cincarska politika.

                Kosovari su imali prilike – kao i mnogi narodi bivše Jugoslavije – upoznati Srbe i srpsku politiku, te dobro znaju da je zamjena teritorija koju traže Srbi, dvosjekli mač za njihovu državu i bi time bila derogirana važnost Kosova kao države, a isto tkao dovela bi u opasnost opstanak same kosovske države. Stoga Kosovo na koje Srbija vrši strašan pritisak preko svojih tradicionalnih država saveznika, kao što su Francuska, Rusija i Velika Britanija – u pregovorima inzistira na očuvanju teritorijalnog integriteta Kosova, poštivanju kosovskog ustava, trajno međusobno priznanje, članstvo u UN-u, kao i priznanje Kosova kao države od strane onih europskih zemalja koje to još nisu učinile. Naravno, u svemu tome prednjači kosovski premijer Avdullah Hoti, koji u svakoj prilici ističe „da je normalizacija odnosa moguća samo ako Kosovo i Srbija poštuju međusobnu suverenost“.

                Europa i Sjedinjene Američke Države očekuju od Vučića i Srbije da prizna Kosovo, te da se time normaliziraju odnosi između Kosova i Srbije. No, kada je u pitanju Europa i SAD, treba napomenuti da se Europa kao i uvijek do sada pokazala nesposobnom da riješi pitanje Kosova i Srbije, za razliku od Amerikanaca koji to mogu riješiti jednim potezom. Koliko je Kosovo, taj dio Europe i svijeta bitan za Amerikance govori i veliki broj stacioniranih NATO-vih vojnika na području Kosova, a tu se nalaze od 12. lipnja 1999. godine, njih 50.000 vojnika sve do danas kada je prisutno 3.500 vojnika u sastavu KFOR-a.

                Vučić i srpska politika potpuno su neprepoznatljivi u traženju same sebe te u svom lutanju, od Rusa do Kineza pa koketiranja s Europskom unijom, samo pokazuju koliko je sadašnja srpska politika konzistentna u vlastitoj izgubljenosti. Srbija mora znati, da jedini pravi put Srbije vodi prema Europskoj uniji, a svaka daljnja lutanja ili odgađanja te neminovnosti, Srbiju kao državu udaljuju, kako od europske tako i od svjetske političke prepoznatljivosti.

                U vremenima koja dolaze, Srbija se mora otrijezniti od svojih iluzornih snova o Velikoj Srbiji i svesti ga na realnost, a to je ono što najviše boli, ali samo trenutno ne trajno. Potpuno je suludo, kretenski i blasfemično da pojedini srpski znanstvenici na srpskoj televiziji tvrde da je – oprosti mi dragi Bože – i Isus Srbin, isto kao i njegovi apostoli.

                Srbija je imala priliku da u vrijeme Zorana Đinđića normalizira stanje u zemlji i krene putem, koji joj garantira sigurnu budućnost, no to vrijeme je nažalost kratko trajalo, jer je, kako znamo, Đinđić ubijen, i to upravo od onih kojima to nije u interesu. Kada će Srbija imati opet političara kalibra jednog Đinđića, bojim se, neće još dugo, dugo vremena. A vrijeme neumitno brzo prolazi, vrijeme za Srbiju brzo curi i Srbiji se može desiti da poslije Kosova izgubi i Vojvodinu, jer sadašnja srpska politika čini sve da se to i desi. Današnja Srbija je, ne samo najveći bolesnik jugoistoka Europe, već velika rak rana Europe u cijelosti koja nije u stanju pronaći lijek za bolesnike kao što je Srbija.

Miljenko Jerneić

AUSTRIJSKA SRAMOTA

AUSTRIJSKA SRAMOTA

                Zaista je nevjerojatno, da parlament jedne države poput Austrije s dugogodišnjom demokratskom tradicijom, na prijedlog Odbora za unutarnju politiku Nacionalnog vijeća austrijskog parlamenta, usvoji „rezoluciju usmjerenu protiv održavanja komemoracije na Loibaškom polju kod Bleiburga“. U toj političkoj šaradi, austrijski parlament je – ni manje ni više – zatražio od federalne vlade, preciznije od ministra unutarnjih poslova Karla Nehammera, „da ispita sve pravne mogućnosti“ za zabranu „ultranacionalističko-fašističke komemoracije“ ako i „ustaških simbola“. Da bi se trajno zabranila komemoracija žrtvama Bleiburga, od ministra unutarnjih poslova traži se i „da razmotri sve moguće pravne mjere na nacionalnoj, bilateralnoj i europskoj razini, da uzme u obzir Povelju EU o ljudskim pravima europske konvencije i ljudskim pravima i druge ustavne norme, kako bi se reguliralo, odnosno zabranilo okupljanje na Loibaškom polju pokraj Bleiburga već 2021. i slijedećih godina“. Drugim riječima da se trajno zabrani komemoracija svih stradalih na Bleiburgu. Kako prenose mediji: „To bi Austriju – komemoracija na Bleiburgu – dovelo u opasnost da ponovo bude (tobože, op. Autora) scena velikog fašističkog događaja sa sudionicima koji glorificiraju nacističku ideologiju i izruguju se nacističkim žrtvama. Takav događaj nanosi štetu austrijskoj reputaciji kao demokratskoj republici i također podriva antifašistički i antitotalitaristički konsenzus“. ( Izjava Karla Mahrera iz ÖVP-a, stranke kancelara Sebastiana Kurza, koji je u koaliciji s Zelenima.)

                Treba istaći, da su rezoluciju pokrenule političke stranke kao što su: ÖVP (narodnjaci), SPO (socijalisti), Zeleni i liberalni NEOS, a kako prenose mediji, i Slobodarska stranka koja se post festum pozvala „na pogrešku u glasanju““. Kod izglasavanja rezolucije protiv komemoracije žrtvama Bleiburga, jedina stranka koja je spasila politički i demokratski obraz Austrije je Slobodarska stranka, čiji su se zastupnici „glasnim povicima“ u parlamentu suprotstavili rezoluciji. Zastupnici Slobodarske stranke Hannes Amesbauer i Dagmar Belakowitsch su „upozorili na to da je riječ o skliskom terenu te da treba paziti kako se n bi ograničila sloboda okupljanja i izražavanja“.

                Amesbauer je upozorio svekoliku austrijsku javnost a „je arogantno“ od parlamenta „da odlučuje kakva okupljanja želi“. Njegova kolegica Dagmar Belakowitsch „istaknula je da austrijska demokracija podrazumijeva i podnosi pluralizam mišljenja te dodala kako su se mnogi sudionici komemoracije usprotivili tom da ih se etiketira kao fašiste“.

                Usvajanjem rezolucije austrijskog parlamenta „protiv održavanja komemoracije na Loibaškom polju“, sramotni je čin za austrijsku državu prije svega, austrijsku politiku i demokraciju u toj zemlji, a naposljetku to je uvreda prvenstveno prema svim žrtvama na Bleiburgu kao i svima onima koji svojim dolaskom na Bleiburg svake godine odaju počast žrtvama komunističkog totalitarizma. To je uvreda za hrvatsku državu i hrvatski narod, kao i Hrvatski sabor koji je pokrovitelj komemoracije. Austriji mora biti jasno, da nikakvim rezolucijama ne može zatrti sjećanje na pogibiju ili bolje rečeno pokolj vojnih zarobljenika, žena, djece, staraca i svih ostalih nesretnika, koji su izmasakrirani od strane partizana. Isto tako, austrijskom premijeru Kurzu mora biti jasno da donošenjem rezolucije o zabrani komemoracije žrtvama Bleiburga, neće nikada biti zaboravljeno da se to sve dešavalo na austrijskom tlu, i zabranjivati sjećanje na partizanski pokolj nije ništa drugo nego li novi totalitarizam u kojem se – gle čuda – čak i biraju demokratska sredstva.

                Ovom prilikom želim istaći da me osobno vrijeđa, ako i mnoge Hrvate, taj sramni čin Kurza i njegove vlade te većine političkih stranaka u austrijskom parlamentu, jer osobno nemam apsolutno ništa niti s partizanima niti ustašama, a isto tako ovom prilikom želi istaći, niti moji roditelji, a niti moj djed rođen 1905. godine, niti moja baka rođena 1909. godine,  nisu imali nikakve veze niti s partizanima niti s ustašama. Borili su se da prežive i da prehrane šestoro djece, odgoje ih, odškoluju i da žive život dostojan čovjeka koliko je to moglo biti moguće u tim i takvim ratnim prilikama drugog svjetskog rata.

                Za Kurza i austrijsku državu nema nikakvog opravdanja glede donošenja rezolucije kojom se želi ne samo zabraniti već i ukinuti komemoracija za žrtve Bleiburga. Kurz i njegovo političko društvo oko njega duboko su povrijedili osjećaje mnogobrojnih Hrvata koji samo žele svake godine obilježiti sjećanje na stradale na Bleiburgu, te svim žrtvama odati počast i da se takvo nešto više nikada ne ponovi. Hrvatski narod dao je velike žrtve kroz gotovo deset stoljeća, koliko smo bili bez države, i kroz to vrijem hrvatski narod je u mnogim slučajevima ginuo za tuđe interese, pa tako i austrijske, za vrijeme zajedničke države Austro Ugarske. Kurza kao premijera i sve one koju su glasali za rezoluciju protiv daljnjeg komemoriranja žrtava stradalih na Bleiburgu može biti sram, a od aktualne hrvatske vlasti i ministra vanjskih poslova Radmana očekujem protestnu notu prema Austriji. Nakon ovakvog skandaloznog čina austrijskih političara na čelu s premijerom Kurzem, i svaka isprika Hrvatskoj ne bi opravdala jedan takav totalitarni čin austrijske recentne politike.

Miljenko Jerneić

Zagorska stranka i parlamentarni izbori

Zagorska stranka i parlamentarni izbori

Parlamentarni izbori koji su održani 5. srpnja 2020. godine, za predsjedništvo Zagorske stranke nisu bili od neke veće važnosti, da bi Zagorska stranka „morala“ kao prethodnih godina sudjelovati na tim izborima. Zagorska stranka nikoga nije kontaktirala niti vukla za rukav, kao što su to činili Živi zid i Domovinski pokret, želeći našu stranku iskoristiti za svoje osobne političke i druge probitke. Osobno sam kao predsjednik Zagorske stranke dao sam do znanja Živom zidu i Domovinskom pokretu da je koalicija s njima moguća samo ako Zagorska stranka ima prvo mjesto u trećoj izbornoj jedinici. To je bio uvjet svih uvjeta za koaliciju kako sa Živim zidom koji nas je prvi zvao i post festum Domovinskim pokretom.

U razgovoru u kafiću u Zaboku s Dretarom je bio njegov šogor, te se poslije i priključio g. Mladen Ptičar, a ispred Zagorske stranke bila je prisutna moja malenkost i Danijel Antolković član predsjedništva ZS-a. U tom razgovoru o možebitnoj koaliciji, novci se uopće nisu spominjali. Istine radi, da zagorska i hrvatska javnost zna, na razgovor s Dretarom došao sam iz čiste zajebancije jer sam već odavno odlučio svoj glas dati HDZ-u, i o tome sam pisao mjesecima prije održavanja parlamentarnih izbora.

Prema tome, gospodine Davor Dretar, da ste Vi i Vaš predsjednik Miroslav Škoro Zagorskoj stranci ponudili kofer penez ne bi vas podržali. Osobno kao čovjeku i političaru nije mi drago da će takva osoba kao što ste Vi predstavljati Zagorce i Hrvatsko zagorje u Hrvatskom saboru, ali mi je drago što nećete participirati u kreiranju hrvatske službene politike i obnašati odgovorne političke funkcije u hrvatskoj vladi. Nikada ne bi glasao za Vas, jer sam svoj glas odavno odlučio dati HDZ-u.

Što se tiče nas Zagoraca u Hrvatskom zagorju nas ne može predstavljati netko – pa makar i bio Zagorac kao VI – a da ne živi u Hrvatskom zagorju. Kada Zagorci to jednog dana shvate, nastupit će bolji dani za sve njih i Hrvatsko zagorje u cijelosti.

Glede Vas, gospodine Dretar nemam ništa protiv na osobnoj razini, ali trebate znati da ste, što se hrvatske politike tiče jedna obična politička kreatura, da ne kažem karikatura, i kao takav niste dostojan predstavnik i zastupnik političkih interesa Zagoraca u Hrvatskom saboru. Želim Vama i Domovinskom pokretu puno sreće u hrvatskom političkom radu te se nadam da ćete biti konstruktivna politička oporba u Hrvatskom saboru.

S poštovanjem

Predsjednik Zagorske stranke

Miljenko Jerneić

Uvjerljiva pobjeda Bruxellesa na izborima za Hrvatski sabor

Uvjerljiva pobjeda Bruxellesa na izborima za Hrvatski sabor

            Izbori za 10. saziv Hrvatskoga sabora potvrdili su nekoliko starih i novih trendova u tekućoj hrvatskoj politici koji će imati važnu ulogu u idućim godinama. Svakako, tu je na prvom mjestu uvjerljiva pobjeda stožerne političke stranke Hrvatske demokratske zajednice koja je od svojega osnutka  pod dr. Franjom Tuđmanom do danas doživjela nekoliko preobrazbi. U ovoj posljednjoj fazi koja je počela s dolaskom na čelo HDZ-a briselskog birokrata i člana utjecajnog bratstva sa sjedištem u Francuskoj Andreja Plenkovića dovela je Hrvatsku demokratsku zajednicu u upitnu suverenističku poziciju, tako da je ona u drukčijem smislu poznate Račanove sintagme postala “stranka opasnih namjera”. Hrvatska pod Andrejom Plenkovićem vodi podaničku politiku prema Bruxellesu, pa je  pojednostavljeno rečeno na ovim izborima za Hrvatski sabor pobijedio Bruxelles a izvršitelj te pobjede bio je predsjednik HDZ-a i dosadašnji premijer Andrej Plenković.

            Na početku svojega mandata Andrej Plenković  je izjavio da je njegova “misija promijeniti HDZ, a nakon toga i Hrvatsku”. Treba prije svega ustanoviti čija je to bila misija, je li osobno Plenkovićeva ili je to misija političke strukture koju on predstavlja. Sam Andrej Plenković nije po svojem političkom statusu, spomenimo samo njegovo izbjegavanje vojne obvete, u stvaranju Hrvatske bio takav autoritet da bi imao nacionalni legitimitet provoditi bilo kakvu veliku misiju. To znači da mu je u ovom slučaju ta misija dodijeljena od Europske unije. Andrej Plenković je uspio promijeniti HDZ utoliko što je svojom autoritarnošću i klijetelizmom politički skrenuo stranku prema liberalnoj ljevici. Ne treba zaboraviti da je u birokratskoj strukturi Europske unije on uspio dogurati čak do jednog od kandidata za predsjednika Europske komisije. Kad je u pitanju Hrvatska kao zadnja članica Europske unije, Bruxelles je tu jasan. Ta država treba biti lider u eurounijskom  projektu stvaranja tzv. Zapadnog Balkana. Kolikogod pandemija korona virusa ugrozila Hrvatsku, ona je s druge strane spriječila šou što ga je Andrej Plenković za vrijeme predsjedanje Hrvatske Vijećem Europske unije namjeravao prirediti u Zagrebu s ciljem da se on osobno promovira u lidera Mesićevog “regiona”. Unatoč tome što je sama Europska unija prodrmana Brexitom, ali i unutarnjim suprotnostima između “stare” i “nove” Europe, u Bruxellesu i dalje ne odustaju od u postojećim okolnostima nemoguće misije stvaranja Zapadnog Balkana.

            Tu je ključan je položaj Srbije, a u tom kontekstu odnos Zagreba prema Beogradu, ne ulazeći u srbijanski “gordijev čvor” zbog Kosova. Andrej Plenković je po uputama svojih gazda u Bruxellesu imao prije pojave pandemije namjeru posjetiti Vučića, a u pripremi tog sastanka kako je proisteklo iz susreta hrvatskog veleposlanika u Beogradu sa srbijanskom premijerkom Anom Brnabić jedan od ključnih zahtjeva Hrvatske prema Srbiji,onaj o sudbini nestalih jednostavno je izbrisan iz dnevnog reda. U tom ozračju treba podsjetiti na Vučićev zahtjev da hrvatska strana više ne spominje velikosrpsku  agresiju. Stvari su dakle jasne. S  novom pobjedom na parlamentarnim izborima Andrej Plenković će nastaviti svoju misiju da promijeni Hrvatsku po ukusu Bruxellesa. To je najznačajniji trend  koji je potvrđen na ovim izborima.

               Stari trend potvrđen na ovim izborima je niska izlaznost birača. Na prošlim izborima za Hrvatski sabor kad je pobijedio HDZ izlaznost je iznosila 52 posto, a ovaj put samo 46 posto. To je još jedan dokaz da značajan dio hrvatskih birača ne shvaća važnost glasovanja ne samo kao svoje pravo nego i kao svoju dužnost. Kao mlada država koja se izborila krvlju svojih domoljubnih sinova i kćeri za državnu samostalnost, oni kojima je ta državnost poklonjena ne vode i ignoriraju njihovu žrtvu za slobodnu i demokratsku Hrvatsku. Taj korpus apstinenata pripada onom konzervativnom dijelu pučanstva koje ne shvaća a čini se da ga to i ne brine da svojim neizlaskom omogućavaju provođenje politike koju diktiraju dvije vodeće stranke proistekle iz komunističkog Saveza komunista. Ipak u tom trendu neke su se stvari počele mijenjati, jer je SDP kao slijednica SKJ doživio težak poraz, a s druge strane nezadovoljnici s politikom HDZ-a ojačali su dvije desne grupacije okupljene oko Domovinskog pokreta Miroslava Škore i Mosta. Izgleda da se s pojavom grupacije “Možemo” rađa i nova ljevica suprotna ortodoksnom i komunjarskom SDP-u.

            Oba ta osvježenja predstavljaju izravnu opasnost i za HDZ i za SDP, pa će koristeći uhodani politički inženjering i nova desnica i nova ljevica biti u režiji dviju vodećih stranaka predmet podrivanja kao što je to bio slučaj, počevši još s HSLS-om, HSP-om, Laburistima, Orahom i Živim zidom koji je kao posljednja žrtva  jednostavno nestao s političke scene. Indikativno je da se pod takvim pritiskom uspio održati Most. Generalno gledajući na ovim izborima došla je više do izražaja nova generacija birača, rođenih i odgojenih u državi Hrvatskoj bez repova naslijeđenih od roditelja. Nažalost ta generacija koja tek stupa na političku scenu nije se dosad mogla politički afirmirati kao što je to bio slučaj sa “zlatnom komunističkom mladeži” koja preko svojih utjecajnih očeva i još uvijek jakih lobija “duboke države” u ovom trenutku obnaša dvije najvažnije političke dužnosti u državi. 

Vjekoslav Krsnik

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST (odgovor Davoru Dretaru)

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST (odgovor Davoru Dretaru)

Članovi Zagorske stranke zgroženi su izjavom budućeg saborskog zastupnika Davora Dretara, kojom je osramotio ne samo sebe već i sve Zagorke i Zagorce. Taj njegov ispad samo pokazuje da Davoru Dretaru nije stalo uopće do Zagoraca i Zagorja koji su mu, na žalost, svojim glasovima omogućili da uđe u Hrvatski sabor i postane saborski zastupnik.

Žalosno je da će takva osoba djelovati u Hrvatskom saboru i tobože zastupati interese Hrvatskog zagorja. Zagorke i Zagorci nisu zaslužili da ih takva osoba predstavlja kao saborski zastupnik, jer je Davor Dretar Drele mnogo puta svojim nastupima delal bedake od Zagoraca, a ustvari pokazao je svojim djelovanjem kak bedak izgleda i to u originalu i iz prve ruke.

Zagorska stranka upravo radi njega nije podržala Domovinski pokret jer smo  smatrali da pajacu nije mjesto u politici već u cirkusu, a što se tiče znanja politike, Davor Dretar zvani Drele i politika dva su suprotna pojma.

Davor Dretar Drele kao Zagorac sramota je ne samo za Hrvatsko zagorje već i za čitavu Hrvatsku, te smatramo da takve osobe nemaju što tražiti u hrvatskoj politici.  Tom svojom izjavom zaista je pokazao da ima „čavelj h glave“!

Predsjednik Zagorske stranke

           Miljenko Jerneić

Je li Đoković u Zadru bio tenisač ili agent srbijanske tajne službe BIA

Je li Đoković u Zadru bio tenisač ili agent srbijanske tajne službe BIA

            Ako se analizira prava pozadina teniskog turnira “Adria tours” kojega je pokrenuo trenutno najbolji tenisač na svijetu Srbijanac Novak Đoković, onda s debaklom u Zadru zbog širenja korona virusa, taj događaj ni u kojem slučaju ne spada samo u sport nego s posljedicama koje je proizveo u sofisticiranu politiku što se već duže vrijeme vodi iz Srbije prema Hrvatskoj, a temelj joj je  notorni Memoraduma2 Srpske akademija nauka i umetnosti.

            Pogledajmo prije svega nesporne činjenice. Iako je Međunarodna teniska federacija, kao što je to učinjeno i u drugim sportovima odustala pa čak i zabranila održavanje teniskih turnira, usred pandemije korona virusa koja je ozbiljno pogodila Srbiju, mnogo više nego Hrvatsku Novak Đoković vodeći na ATP listi izlazi s idejom organiziranja “AdriaToursa” s najavljenim turnirima u Crnoj Gori, Srbiji,  Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Crna Gora odbija tu ideju, ali u Hrvatskoj uvijek ima korisnih budala koje takvo nešto mogu prihvatiti, što se prvenstveno odnosi na Hrvatski teniski savez na čelu s potpuno nepoznatom Nikolinom Babić pri čemu je njezina najveća prednost u izboru za predsjednicu bila što je članica HDZ-a.            Svi tenisači koji su došli iz drugih država ušli su u Hrvatsku bez kontrole koja vrijedi u jeku pandemije korona virusa. Tako je ušao i Novak Đoković koji je prilikom ulaska u Hrvatsku očito već bio zaražen, jer se kad je slučaj otkriven nije htio testirati u Zadru, nego je to učinio po povratku u Srbiju odakle je i objavio da je zaražen. Premijer Andrej Plenković je jedva dočekao da se bez socijalne distance nađe sa popularnim srbijanskim tenisačem, pa je imao bliski kontakt s njim, vodeći s jedne strane računa o svojoj političkoj agendi samozvanog lidera tzv. Zapadnog Balkana, a s druge strane o navodnom pozitivnom učinku u njegovoj izbornoj kampanji. Pojava virusa na nelegalnom teniskom turniru u Zadru odmah je postala vijest dana u svim vodećim svjetskim medijima. Učinak je dakako negativan ne samo za Novaka Đokovića nego još više za Hrvatsku koja je ovim zaraznim incidentom jeftino prokockala ugled što ga je stekla u jeku pandemije kao zemlja koja se dosad uspješno suprotstavila pandemiji. S obzirom da je imao kontakt sa zaraženom osobom premijer Andrej Plenković trebao je ići kao i svaka druga osoba koja je kontaktirala zaraženog u samoizolaciju. On to normalno bahato odbija, a skandalozno je da je cijeli Nacionalnio stožer na čelu s ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem koji je u krajnjoj liniji odgovoran za nastalu situaciju pronalazi niz neuvjerljivih opravdanja za premijerovo ponašanje. Ironija je da se to događa pod HDZ-ovim predizbornim sloganom “Sigurna Hrvatska”. U svakom slučaju odgovornost za zdravsteno-politički skandal u Zadru postoji, a ona se proteže od Hrvatskog teniskog saveza, preko Nacionalnog stožera do samog premijera.

            Nije isključeno da je u svemu tome imala prste srbijanska tajna služba BIA (Bezbednosno informativna agencija) koja je osobito u posljednih nekoliko mjeseci aktivna na podrivanju stabilnosti u Hrvatskoj, što se očitovalo uz petokolonaško djelovanje čelnika velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj zastupnika Milorada Pupovca i slučajevima Škalamera u Rijeci, sukobu navijača u Uskoplju, i naručenim protusrpskim grafitima u Zagrebu. Novak Đoković ako i nije bio izravno umiješan u operaciju BIA-e svojim djelovanjem je za nju odradio dobar posao. Hrvatska je pojavom korona virusa u Zadru doživjela svjetski medijski udarac s određenim negativnim učinkom na ionako pogođeni turizam,a zemlja je dodatno politički  destabilizirana baš na onaj način kako se to navodi u Memorandum2 SANU.  Sve se to događa zato što Hrvatska uopće nema, iako je pod udarom neprijateljske propagande i subverzija, svoju protuobavještajnu službu, a vlastita obavještajne služba SOA kojoj je na čelu osoba i s francuskim državljanstvom jedva da ju se uvažava. Prije nekoliko godina SOA je utvrdila da 20 sudaca predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost, pa je Hrvatski sabor preko toga prešao šutke, što znači da ti suci i dalje predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Jednako je tako prije više godina predsjednik Mesić bio izjavio da u Hrvatskoj nije zabranjen rad stranim špijunima (?!), pa se zato ne treba čuditi i ovoj najnovijoj slučajnoj ili namjernoj subverziji iza koje stoji vodeći tenisač na ATP listi Novak Đoković.

Vjekoslav Krsnik

OSVRTI

OSVRTI

                Zaista je nevjerojatno kako neke persone koje pišu o nekim temama olako donose zaključke čime samo pokazuju da nisu uvijek konzistentni u samom mišljenju. Ovom prilikom ukazat ću na dva primjera. Prvi primjer je Gojko Borić koji u „Hrvatskom tjedniku“ broj 817. u svom članku: „200 000 nevinih Hrvata likvidirali su Titovi partizani na Bleiburgu i na Križnome putu po zapovijedi J.B.Tita“, kada govori o žrtvama Bleiburga, to čini s nevjerojatnom lakoćom: „Na samom Bleiburgu nije nastradalo mnogo ratnih zarobljenika i civila, ali…“.

                Gospodine Boriću! Da je stradala i samo jedna osoba kao žrtva Bleiburga, bilo bi previše, a kamoli kada se radi o tisućama poginulih vojnika, žena, staraca, djece i ostalih nesretnika koji su se našli na bleiburškom polju. Iz svojih sigurnih zaklona, mitraljirali su ih partizani, a kako je to izgledalo posvjedočio je Teodor Pavić „jedan od sretnika koji je uspio izbjeći taj krvavi prizor, da bi ga potom partizani uhvatili i bacili u jednu od Titovih tamnica u kojoj je proveo sljedećih šesnaest godina svoga života.“

                „Teodor Pavić bio je u to vrijeme dvadesetpetogodišnji bivši diplomatski kurir. Vidio je da hrvatski generali odlaze u Bleiburg na pregovore s komandantom Scottom. Posije je čuo naredbu o polaganju oružja. Britanski su tenkovi potiskivali uskomešanu masu prema jugu, a  avioni spitfire kružili su nad glavama. Odjednom, iz šume se začuo štektaj mitraljeza. Partizani su pucali u masu, uglavnom i suviše gustu za mogući bijeg. Pokolj je bio užasan, sjeća se Pavić, suviše užasan da bi ga mogao zamisliti netko tko nije bio tamo. Muškarci, žene, djeca padali su u hrpama dok su partizani svojim strojnicama po polju šarali lijevo-desno. Za tren toliko je ljudi ubijeno da su partizani počeli lutati među preživjelima i s očitim užitkom počeli nasmrt mlatiti, udarati i klati.“ Vidi knjigu Nikolaja Tolstoja: „Ministar i pokolji“ str. 105.

                To je smao jedan od sretnika koji su preživjeli klaonicu na Bleiburgu i koji jeb svjedočio zbivanjima na Bleiburgu.

                Kada sam došao na Bleiburg prošla me je jeza od pomisli kako su ginuli bespomoćni vojnici, žene, djeca i starci i kakav su masakr učinili partizani.

                Zbog pijeteta prema žrtvama Bleiburga treba pisati s dignitetom, a ne olako i suhoparno konstatirati da na Bleiburgu „nije nastradalo mnogo ratnih zarobljenika i civila“, kada povijest i činjenice govore suprotno od toga.

                Drugi primjer odnosi  se na Nadeždu Čačinović.

                U Jutarnjem listu od 21. lipnja 2020. godine pročitao sam intervju filozofkinje Nadežde Čačinović pod naslovom: „Sigurna sam da u Hrvatskoj neće doći do zabrane pobačaja. Prevladat će razum.“

                Zašto spominjem taj intervju?! Pa upravo zato što naša poznata filozofkinja, kada govori o pobačaju kaže slijedeće: „Recimo da je znanstveno dokazano da život počinje u trenutku spajanja jajne stanice i spermija. Ali, tu postoji mala poteškoća za zagovornike zabrane, jer su jajna stanica i spermij živi i prije toga, i svi smo mi već živi i prije toga.“

                Ako je nešto znanstveno dokazano, a znanstveno je dokazano da život počinje u trenutku spajanja jajne stanice i spermija, tada ne možemo o tome govoriti „Recimo“ da je tako, jer ako nešto jeste, to jest ako nešto postoji kao takvo, tada to ne možemo revitalizirati. A „poteškoća“ na koju nas upućuje naša poznata i vrsna filozofkinja Nadežda Čačinović ne postoji, jer su jajna stanica i spermij „samo“ tek potencijalno novo živo biće. Niti jajna stanica niti spermiji sami za sebe ne mogu stvoriti živo biće. Prema tome, poštovana gospođo Čačinović – čije sam inače sve knjige pročitao – mislim da ste promašili u razmatranju stvaranja novog ljudskog života. Nikad nije dobro reći previše „recimo“, a isto tako i sve ostalo što je rečeno, a misaono je promašeno.

                Tog istog dana, 21.lipnja 2020. godine u Jutarnjem listu str. 3. pročitao sam članak: „Nositelju liste Živog zida kaznena prijava za blud“.

                I to, zamislite, radi se – ni manje ni više – o docentu Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kojeg je prijavila djevojka „koju je upoznao na jednom od nedavnih stranačkih događanja“. Dominik Vuletić, između ostalog je i nositelj liste Živog zida u trećoj izbornoj jedinici. Upravo zato što se radi o trećoj izbornoj jedinici, upozoravam Zagorke i Zagorce da to imaju u vidu, i da kad glasaju svoj glas ne daju toj listi, jer bi svoj glas listi Živog zida u trećoj izbornoj jedinici mogao dati samo bedaćek, kak velimo mi Zagorci. Zato pamet vu glavu gda bute glasali za liste, a isto tak i pojedince na tim listama. ZNA SE za koga bum ja glasal, tu nema dileme. Nadam se i da kod vas, drage moje Zagorke i dragi moji Zagorci nema dileme.

Miljenko Jerneić

MILO ZA DRAGO

MILO ZA DRAGO

                Još prije nego što je Miroslav Škoro dobio srednji prst od bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, kolumnist Večernjeg lista Milan Ivkošić u svojoj redovitoj kolumni „Tjedna inventura“, ponedjeljak 15. lipnja 2020. godine, dao nam je pravu sliku pjevača lake glazbe koji „i dalje se poistovjećuje s narodom, kao da je narod njegov i samo on na njega ima pravo, pa takmace poziva na „sučeljavanje na stadionu, pred narodom“.“ Zar zaista Škoro živi u uvjerenju da bi se mogao ravnopravno nositi u ringu s jednim Plenkovićem i ostalim političkim konkurentima, kada jako dobro znamo kako ga je na predsjedničkim izborima sredila drugarica Katarina Pejović. Drugarica Pejović Škorom je obrisala, rekli bi Srbi, patos, tako d aje Škoro bio u nogdaunu sve do kraja emisije, a možda još i duhgo nakon emisije u kojoj su se sučeljavali predsjednički kandidati. I sada, vidi veličine, taj isti Škoro „narcis koji u svoje i interese svoje obitelji upreže narod kao glasačku marvu. Kako ga nije stid, jer možemo zamisliti da ima puno pametnijih i sposobnijih od njegove sestre koji bi radili za narod i zasluživali saborsku plaću. Ali Škoro razmišlja narcisoidno – ja sam izniman pa je takva i moja obitelj“.

                Milan Ivkošić već na početku teksta ističe pravu vrijednost pjevača lake glazbe. „Prema anketama, kad biste Miroslava Škoru postavili na jednu stranu scene, a na drugu 100 Hrvata, pa kad bi im Škoro rekao – priđite mi, prišlo bi mu samo trinaest. Osamdeset sedam birača od sto bi ga odbilo!“

                No, treba reći da je takva situacija pjevača lake glazbe bila prije nego li je dobio srednjak od Kolinde, nakon izjave o pobačaju. Post festum svoje izjave o pobačaju, Miroslavu Škori su političke vrijednosnice znatno pale i sada su ispod 10 posto. Ako tako nastavi slijedeća dva tjedna koliko još traje kampanja, ubrzo će biti upitan i njegov prijelazni prag od 5 posto.

                I sada zamislite takvu osobu, koja spada u pero laku kategoriju da se nađe u ringu s teškašima kakav je na primjer Plenković. Zaista smiješno!

                Miroslav Škoro u političkoj kampanji djeluje poput slona u staklarnici i što god narcis napravi, to jest kad god se makne, prijeti opasnost da poruši sve oko sebe. Nema nimalo dvojbe, da je njegova izjava „o pobačaju u slučajevima silovanja“ – sportskim žargonom rečeno – tipičan autogol. A d aje tome zaista tako, možemo čitati u pisanim medijima. Vrlo interesantan tekst u Novom listu od 20. lipnja 2020. godine, napisao je u „Uvodniku“ Zlatko Crnčec. Već u samom naslovu članka: „Škorin gaf naštetio Domovinskom pokretu+“, kolumnist Novog lista daje do znanja čitateljima o promašenosti Škorine izjave.

                Kako potiče kampanja Škoro sve više pokazuje svoje slabosti, a prije svega političku neukost. Škoro se iz dana u dan gubi, postaje neuvjerljiv i pokazuje da ima više mana od vrlina, barem kada je politika u pitanju. O tome piše u svom članku i Zlatko Crnčec, te je potrebno posebno istaknuti dva mjesta u njegovom članku.

„Da je izjava kakvu je dao Škoro dao netko od onih koji imaju prva mjesta u nekoj od izbornih lista, Domovinski bi pokret od toga imao neposredne koristi u smislu izbornog rezultata. U obrnutoj situaciji u kojoj čelni čovjek daje radikalne izjave, ili izjave koje se kao takve precipiraju u najvećem dijelu javnosti, biračko se tijelo smanjuje.“

Konstatacija kolumnista Novog lista Zlatak Crnčeca je u potpunosti točna, i tu se zapravo vidi politička nezrelost Škore i njegovih pajdaša. Škoro i njegovo društvo rugaju se Jandrokoviću, koji se za razliku od Škore „suvereno snalazi u političkim klinčevima“. Za razliku od Jandrokovića, Škoro je „sklon gafovima“ i zaista: „Nevjerojatno je kako je Škoro došao nepripremljen na dvoboj s Jandrokovićem.“

S takvom svojom izjavom Škoro je još više udaljio birače od sebe, a naročito birače kod ženske populacije. Škorin komentar „srednjaka“ Kolinde ne odnosi se prema “cijelom hrvatskom narodu, svim hrvatskim vjernicima i kardinalu“, srednji prst se odnosi samo na Miroslavu Škoru koji je pokazao svoj politički diletantizam kod predsjedničkih izbora, kada je odmogao Kolindi Grabar Kitarović, a pomogao Zoranu Milanoviću da postane predsjednikom Republike Hrvatske. Miroslav Škoro nakon svega, u javnosti je zaslužio „srednji prst“ bivše predsjednice, a dobro je još i prošao, jer je uz „srednjak“ mogao dobiti i još nešto pride, nakon čega bi pjevač lake glazbe ostao i bez teksta.

Miljenko Jerneić

JOŽEK I FRANCEK

JOŽEK I FRANCEK

                Konačno su kompletirane i objavljene pravovaljane kandidacijske liste kao i zbirne liste kandidata, te hrvatski građani imaju priliku vidjeti, što se to, od pojedinih političkih stranaka nudi građanima Republike Hrvatske. Prema izvješću Državnog izbornog povjerenstva potvrđene su 192 liste na kojima je prisutno 2669 osoba, a za jedno zastupničko mjesto u Saboru konkurira 17 kandidata. Od svih lista, imamo 95 samostalnih lista i 92 liste koalicije političkih stranaka, a 5 je nezavisnih lista. Jedna od karakteristika ovih predstojećih parlamentarnih izbora je porast starosne dobi kandidata, koja u prosjeku iznosi 48,6 godina, na prošlim je bila 47,4 godine, a na izborima 2015. godine je prosjek bio 44,5 godina.

                Veliki broj građana, još prije objavljivanja kandidacijskih lista odlučio je za koga glasovati, a među takvima je i moja malenkost, ali isto tako postoji dio građana koji naprosto ne zna kome dati svoj glas od tih silnih kandidata i lista.

                Od svih političkih stranaka, zasigurno je najbolji posao napravio HDZ, koji je, kada analiziramo sve liste, zaista mudro i politički optimalno sastavio liste kandidata, na kojima je istaknuo liste kandidata poput povjesničara Ivice Ive Lučića u prvoj izbornoj jedinici. Lučić u svom intervjuu u Večernjem listu od 15. lipnja 2020. godine, između ostaloga kaže da „opasnost“ ne prijeti  od Škore i njegove družine te njihove politike, za koju ističe da je „više odraz nerazumijevanja stvarnih odnosa i frustracije jednog dijela javnosti, nego što je promišljen i razrađen politički program“. Lučić glavnu opasnost vidi u koaliciji koja se okupila oko SDP-a. Mnogi politički analitičari slažu se da je HDZ u sastavljanju svojih lista „napravio dobru stvar za stranku time što je na liste postavio neke od svojih unutarstranačkih protivnika i disidenata“, što posebno ističe kolumnist Novog lista (17.lipnja 2020.) Zlatko Crnčec. Stavljanje na liste Mire kovača, Steve Culeja i Davora Ive Stiera, pokazuje da HDZ nije bio politički isključiv u sastavljanju lista, bez obzira što su ova trojica bili Plenkovićevi oponenti i konkurencija na unutarstranačkim izborima HDZ-a. Tu je HDZ pokazao jednu širinu, političku trezvenost i nadasve mudrost, što bi HDZ-u moglo pomoći da bude pobjednik na predstojećim parlamentarnim izborima. HDZ je ušao u kampanju s programom „Sigurna Hrvatska“, te time dao do znanja svim biračima, da je HDZ jednina politička snaga koja hrvatskoj državi i hrvatskim građanima garantira sigurnost, stabilnost, prosperitet, a nadasve budućnost. HDZ ne treba brinuti – kako navodi Denis Romac u Večernjem listu od 17. lipnja 2020. godine da „birači na biralištima biraju političke opcije, a tek onda ljude koji te opcije predstavljaju“, jer od svih političkih opcija koje se nude hrvatskim građanima, politička opcija HDZ-a je daleko ispred svih. Zašto je tome tako!?

                HDZ je u obnašanju vlasti u svom mandatu koji je na isteku, pokazao da se može uhvatiti u koštac sa svim problemima, bilo da su to unutarstranački problemi, problemi s pojedinim ministrima u Vladi, i to je vrlo značajno i indikativno. HDZ-ova Vlada je na najbolji mogući način pokazala kako se treba nositi protiv korone, to jest pandemije COVID 19. HDZ je u svim „stani-pani“ situacijama reagirao brzo, promptno i energično. Problemu nije dao da se razmaše, već ga je a limine rješavao. I u tome se vidi politička, ali i svaka druga spremnost i sposobnost HDZ-a.

                Za razliku od HDZ-a koji na parlamentarne izbore izlazi samostalno, SDP je oko sebe okupio koaliciju političkih stranaka pod nazivom „Restart“. Već kod samog imena koalicije SDP i drugovi načinili su grešku, jer su odabrali ime koje ih već na samom početku, otkriva kao političku opciju još uvijek opterećenu ideologijom, političkom opcijom koja je isključiva i retrogradna, te koja živi još uvijek u vremenima koja su, hvala dragom Bogu, daleko iza nas.

                Bernardić je za razliku od Plenkovića, koji je kod sastavljanja kandidacijskih lista pokazao fleksibilnost, uključivost, političku pragmatičnost i nadasve mudrost – kod sastavljanja kandidacijskih lista Restart koalicije napravio veliki Gaf, jer je van lista ostavio jake ljude koji bi mu donijeli koji postotak više u glasovima birača. Jednu od najvećih gluposti kod sastavljanja lista Bernardić je napravio u trećoj izbornoj jedinici, jer je izostavio sadašnjeg gradonačelnika Grada Pregrade  Marka Vešligaja koji je pravi primjer modernog socijaldemokratdskog političara, koji je mlad i nije ideološki opterećen niti zatrovan. Mladi zagorski političar koji ima rezultate u svom gradu pregradi, gdje je gradonačelnik već desetak godina. S kandidacijskih lista Bernardić je izostavio i Ranka Ostojića, te sve one, koji su kakti Milanovićevi ljudi iz vremena kad je Zoran Milanović obnašao funkciju premijera Hrvatske. Nadlaje, Bernardić i društvo nisu uspjeli u svoju koaliciju dovesti Radimira Čačića, koji na izbore u 3. izbornoj jedinici izlazi s koalicijom političkih stranaka, a kojoj su se priključile ptice selice, Anđelko Topolovec i Marija Puh.

                HDZ i SDP sa drugovima, od birača će dobiti najveći broj glasova. To je neminovno, no ipak nameće nam se pitanje koje bi još političke stranke mogle uzeti nešto mandata, gore spomenutim političkim strankama. To bi i prije svega mogle biti dvije političke stranke desne političke provinijencije – Domovinski pokret i Most. Tako se je barem činilo, dok na temu nisu došle žene, gdje s eje Škoro kao predsjednik Domovisnkog pokreta, ali i glavni „kapitalac“ Mosta Nino Raspudić, obrukali ne samo kod ženske populacije, već i kod muškog svijeta. Zbog svojih izjava o ženskim pitanjima, pa i samim ženama (nije to pitanje samo pobačaja), dobili su „srednji prst“ bivše predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović kao i velikog broja ostalih žena u Hrvatskoj. Na RTL televiziji, 19. lipnja 2020. godine, politički analitičar Žarko Puhovski o izjavi Škore rekao je da je glupa, a govoreći u tom kontekstu dotaknuo se i hrvatske desnice za koju je rekao da je primitivna.

                Na tu temu u Novom listu od 19. lipnja 2020. godine, u svom članku: „Ženama ne treba geto“, Tihana Tomičić prokomentirala je izjave Miroslava Škore i Nina Raspudića, pa tako, između ostalog u svom članku ističe: „Petljao bi se u ženska prava? Prvo promijeni spol, pa se onda javi ta riječ – to je jedini odgovor koji bi od ženskog biračkog tijela Škoro i Raspudić na to trebali dobiti. Ako ne želiš abortus, koristi kontracepciju, ili otiđi na vazektomiju, jedan je od riječkih grafita koji im također može biti poučan.

                Politička pozicija u kojoj se žena koja želi otići na pobačaj „mora prije toga savjetovati sa svojom obitelji, čak i ako je silovana“, koja pritom dolazi iz muških usta, tragično je vraćanje Hrvatske na prethistorijsko ognjište. Hej dečki, tamo smo već bile, prije sto ili dvjesto godina, i ne vraćamo se nikad više.“

                Tihana Tomičić osvrnula se na kraju svojeg članka i na forsiranje ženske kvote od strane SDP-a, o čemu kaže: „SDP forsira žensku kvotu do apsurda. Kome lažete da vam je do toga stalo? Klasična promocija ženske kvote, kao pozitivne diskriminacije za tzv. podzastupljeni spol, potpuno je povijesno prevladana, ako neka država namjerava samu sebe nazivati progresivnom. „Podzastupljeni spol“ – što bi to uopće bilo.

                Ženama nije potreban geto da bi u njemu bile sigurne, nego sloboda – sloboda da biraju s kim će i kako živjeti, u koju će partiju upisati, kakvu će profesiju birati, na koju će se funkciju kandidirati, i na kraju koliko će imati djece, i hoće li uopće. Svakoj ženi pojedinačno, to neće  proklamirati ni Škoro ni Forum žena SDP-a. Ne utvarajte si takve tlapnje.“

                Domovinski pokret je na svoje liste uvrstio komedijaše poput Željka Pervana u prvoj izbornoj jedinici (4. mjesto) i Davora Dretara u trećoj izbornoj jedinici (1. mjesto),  s kojim a se ljudi sprdaju, a naročito je to prisutno, kad je u pitanju Davor Dretar koji sanja pusti sanak, kak bu morti ušel u Sabor, bez obzira kaj od njega Zagorci delaju bedaka, isto kak je on mnogo puta napravil bedake od Zagoraca. Dobar prikaz dr. Nine Raspudića dao je dr. Slaven Letica u svom tekstu: „Ako i bude izabran u sabor, dr. Nino Raspudić bit će tek jedan od brojnih saborskih „majstora ničega““, koji je objavljen u Hrvatskom tjedniku broj 821 od 18. lipnja 2020. godine, pa preporučam svima onima koji su namjeravali dati glas Raspudiću, da prije toga pročitaju gore spomenuti tekst.

                Za Domovinski pokret i Most kao dvije političke stranke desne političke provinijencije loše je što svaka od njih izlazi samostalno na parlamentarne izbore, umjesto da su postigle zajednički dogovor i na parlamentarne izbore izašle zajedno, u koaliciji, je bi time bili daleko snažniji, a i opasniji po svoje glavne političke takmace. Ovako, jedan šumom drugi drumom, postići će znatno lošije rezultate, što u jednu ruku nije loše, jer će time vidjeti svoju pravu snagu i vrijednost.

                Ostale političke stranke nisu vrijedne spomena, jer za njih neće ostati ni mrvice na stolu nakon parlamentarnih izbora koji se trebaju održati 5. srpnja 2020. godine.

                Pa kome onda dati glas i povjerenje, te biti siguran da smo učinili dobro ako glasamo za onu političku stranku koja nam se čini najbolja u širokoj paleti hrvatske političke ponude svega i svačega.

                Za odgovor neka vam posluži anegdota glede predstojećih parlamentarnih izbora, priča koju sma čul dok sam sedel i čital novine u svom omiljenom zabočkom kafiću. Priča ide ovak.

                Pita Joža Franceka: „Čuj Francek, za koga buš ti glasal na izborima?“ „Jožek moj dragi, ZNA SE kome bum ja dal svoj glas“.

„Francek, ali ja to niš ne razmem. Nemam pojma o ZNA SE, pa tera je te stranka?“

„Jožek, to ti je HDZ.“

„Hvala ti Francek, zdaj se znam. Hrvatska do Zemuna.“

Miljenko Jerneić

Nova ofenziva “pete kolone” Milorada Pupovca

Nova ofenziva “pete kolone” Milorada Pupovca

         Samo naivci mogu vjerovati da nekoliko protusrpskih grafita koji su se u posljednjih nekoliko dana pojavili prije svega u Zagrebu predstavljaju autentično djelo skupina koje njeguju mržnju prema Srbima i srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. Na prvom mjestu treba voditi računa kome idu u prilog ti grafiti. Oni se svakako ne pojavljuju slučajno u jeku predizborne kampanje uoči izbora koji bi po svemu sudeći trebali biti neka vrsta prekretnice u hrvatskoj politici.

            Jasno je da ti grafiti idu u prilog vodećem političaru srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu koji se posljednjih godina otvoreno bez otpora vladajuće stranke kojoj je koalicijski partner u sustavnoj kampanji kao čelnik svojevrsne pete kolone bori protiv hrvatske države i hrvatskoga naroda. Treba podsjetiti da je hrvatska politika pod Sanaderom kao inicijatorom, a s Plenkovićem kao dosljednim realizatorom nakaradnim zakonom o pravima nacionalnih manjina navukla na sebe političku luđačku košulju. Ona je omogućila Miloradu Pupovcu samozvanom čelniku srpske nacionalne manjine, u kojoj ima potporu od samo 12 posto pripadnika te manjine, da sa svoja tri saborska zastupnika ucjenjuje premijera Plenkovića i HDZ kao vladajuću stranku sadašnje koalicije. Milorad Pupovac je najgorljiviji sijač mržnje prema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi i kao takav je eksponent velikosrpske politike koja se vodi u Beogradu pod četničkom garniturom na čelu sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Ako Milorad Pupovac bez ustezanja kao zastupnik u Hrvatskome saboru kaže da je za Srbe u Hrvatskoj, iako takvi politički ne postoje jer su oni hrvatski državljani etničkog srpskog podrijetla, glavni grad Beograd,  a da na to nitko iz službene hrvatske politike ne reagira, onda se postavlja pitanje kakva je to država u kojoj jedan zastupnik zagovara, ne samo tom izjavom, velikosrpsku politiku u Hrvatskoj, vojno i politički poraženu u “Oluji”.

            Imajući u vidu takvu velikosrpsku platformu na kojoj u Hrvatskoj počiva politika Milorada Pupovca i njegovog Srpskog narodnog vijeća  sasvim je jasno da u novim predizbornim okolnostima Milorad Pupovac s izgledom da izgubi postojeću moć u Saboru i Vladi ne može biti spokojan. Treba podsjetiti na sabotažne operacije koje su u doba Domovinskog rata poduzele KOS-ove, dakle velikosrpske ekspoziture u Hrvatskoj operacijama “Labrador” i “Opera”, kako bi se u međunarodnoj zajednici optužili Hrvati za antisemitizam i protusrpstvo. Upravo je to model koji srpska obavještajna služba u Hrvatskoj, kojoj je prešutni ili čak kooperativan suradnik Milorad Pupovac koristi kako bi se diskreditirala Hrvatska, njezina politika. i hrvatski narod. Imajući u vidu taj koncept sasvim je očito da su se i posljednji događaji u Zagrebu odigrali pod okriljem i u aranžmanu srpske obavještajne službe. Uzmimo primjer spornog transparenta u Kustošiji. On se pojavio samo na kratko, ali je važan podatak da je taj transparent i bakljadu snimio profesionalni fotoreporter Nikola Šolić koji je svojedobno za vrijeme Domovinskog rata bio fotoreporter britanskog Reutersa. Nikola Šolić se tu nije slučajno našao nego je bio naručen i za to plaćen. U konkretnom slučaju ostavljajući po strani činjenicu da je netko dečke iz Kustošije izmanipulirao postavlja se pitanje što radi hrvatska Sigurnosno obavještajna agencija koja je

prije dvije godine objavila da je četništvo u  Hrvatskoj u porastu. Ako je to tako zašto ta tzv. SOA  ne radi svoj posao i blokira ovakve pokušaje koji se redaju na tekućoj vrpci. Nije samo to u pitanju, nego i reakcije čelnika velikosrpske pete kolone Milorada Pupovca na posljednje događaje. On je otišao tako daleko da je u kontekstu slučaja Georga Floyda u Americi ustvrdio kako “Srbi u Hrvatskoj sve teže dišu”. Cilj je dakako optužiti hrvatsku vlast za tobožnje ugnjetavanje kako ih on naziva Srba u Hrvatskoj, iako se oni kao manjina najprivilegiraniji dio hrvatskog političkog korpusa s privilegijama kakve nema ni jedna druga manjina u cijeloj Europskoj uniji.  Ovi izbori su prilika, a to najavljuje u svojem programu Domovinski pokret da se manjinska prava u Hrvatskoj svedu na pravu mjeru s krajnjim ciljem, kako to propisuje Venecijska komisija, da se manjine integriraju u hrvatsko društvo a ne da se separiraju kako to uporno provodi i još više traži etnobiznismen Milorad Pupovac.

Vjekoslav Krsnik

SODOMA I GOMORA

SODOMA I GOMORA

                Da je homoseksualizam prisutan i u hrvatskoj politici, imali smo prilike saznati ovih dana iz jednih hrvatskih dnevnih novina, a o čemu nas izvještava kolumnistica tih istih dnevnih novina u svojoj stalnoj rubrici.

                O čemu se dela?! Pa naravno, dela se o – zamislite – ljubavi dva druga iz SDP-a, koji su se, ni manje ni više, sigurno radi viška ljubavi i fizički obračunali. Kaj vam sve ljubav ne dela?! Da se homoseksualni par nije od silne ljubavi potukao, tko bi uopće znao za njih, a naročito o tome da su visokopozicionirani u SDP-u, a jedan od njih čak je bio voditelj ureda predsjednika stranke koju smo gore spomenuli. Kak se u životu niš slučajno ne dešava, tak se i taj homoseksualni par nije slučajno našao – gle čuda – u hrvatskoj javnosti. Tako nam je taj muški zaljubljeni (homoseksualni)  par postao dio političkog folklora SDP-a ili bolje rečeno PR SDP-a.

                Kolumnistica hrvatskih dnevnih novina, ne upoznaje nas samo sa homoseksualcima iz SDP-a, već nas upućuje i na homoseksualce u HDZ-u, pa čak i u HČSP-u, te ne-davnih dana u Laburistima. U svom članku kolumnistica je našla mjesta i za jednu homoseksualku koja je svojedobno bila na listi ORaH-a.

                Iz svega ovoga, nije teško zaključiti da u hrvatskoj politici, na svim razinama ima muške ljubavi i žensko ženske ljubavi, to jest homoseksualne ljubavi. Da je to, kakti normalno i za Hrvatsku, kolumnistica hrvatskih dnevnih novina nas upućuje u svijet Europske unije. U tom eurounijskom svijetu, homoseksualke su čak i liderice političkih stranaka, a homoseksualci čak i premijeri! Pa je, kakti normalno da  se i Hrvatska iskaže u homoseksualnosti, a imamo se zaista i čime podičiti!

                Na gore spomenutu temu, na najbolji mogući način, nadovezao se je Jaroslav Pecnik u jednim dnevnim – zaboravih, hrvatskim – novinama – u prikazu knjige francuskog filozofa Gilles Deleuze: „Proust i znakovi“ u izdanju Sandorfa iz Zagreba, 2020. godine. J. Pecnik o znakovima proustovske ljubavi piše: „Drugi znak proustovske ljubavi glasi: interseksulane ljubavi nisu tako duboke kako homoseksualne i stoga pisac „tajnu ljubljene žene naziva Gomorom, a tajna ljubavnika je tajna Sodome“. Razotkrivanje tih skrivenih znakova ujedno je i put ljubavi. Neophodno je potražiti smisao znakova „koji stalno izmiču“ sve dok ne shvatimo kako ni „materijalni smisao nije ništa bez idealne esencije koja ga utjelovljuje“.“

                Ljubav jeste najljepši osjećaj koji se može pojaviti bilo kod muškarca, bilo kod žene kao nešto iskonsko prirodno i normalno u traženju sebe-bića u drugome, ali ne u istosti drugo-sebe-bića već u drugosti istosti-sebe-bića. Smisao ljubavi nije u istosti sebe same, već u istosti drugosti. To je ljubav koja otkriva sebe kao biće u drugome ili jednostavno rečeno ljubav muškarca u ženi i(ili) ljubav žene u muškarcu. To je i sam smisao ljubavi. Jedino takva ljubav može biti prirodna, a sve što je prirodno je normalno.

                Negdašnja Sodoma i Gomora u biblijska vremena su mila majka prema Sodomi i Gomori današnjeg vremena. U takvim vremenima živimo.

Miljenko Jerneić