Kako prosrpski “Večernjak” promovira velikosrbina Milorada Pupovca

Kako prosrpski “Večernjak” promovira velikosrbina Milorada Pupovca

         Nije nikakvo čudo da je prošle nedjelje prosrpski dnevnik koji se tiska u Hrvatskoj “Večernji list” posvetio čak pet stranica čelniku velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj sveučilišnom profesoru i zastupniku u Hrvatskome saboru Miloradu Pupovcu.Taj opsežan intervju što ga je vodio novinar Hassan Haidar Diab koji je inače u tom dnevniku specijaliziran za problemtiku arapskih i muslimanskih zemalja samo je potvrdio već dosad ustaljenu političku orijentaciju “Večernjega lista”. To je dnevnik koji otvoreno zagovara prosrpsku politiku u Hrvatskoj, a dva-tri komentatora što se zalažu, i to ne baš otvoreno, za hrvatske nacionalne interese služe kao “smokvin list” takve uredničke orijentacije. Pored političke analize tog intervjua pozabavit ćemo se i profesionalnom analizom, jer taj intervju spada u klasičan obrazac manipulacije javnim mnijenjem

            Politički cilj tog intervjua bio je da se Milorad Pupovac promovira u tobože mirotvornog političara, što je kad je u pitanju čelnik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj “contradictio in adjecto”. Svatko imalo upućen u djelovanje Milorada Pupovca od samog raspada komunističke Jugoslavije do današnjih dana svjestan je njegove podrivačke politike protiv države u kojoj je zahvaljujući nakaradnom izbornom zakonodavstvu zastupnik u nacionalnom parlamentu. Kad Milorad Pupovac izjavi da su “ljudi stradali u padu Vukovara bili moja braća. Jednako kao i oni stradalai u Oluji i nakon nje”, što je glavni naslov tog intervjua, onda je to samo još jedna montirana laž iz usta samozvanog čelnika Srpske narodne manjine u Hrvatskoj, jer za njega ne glasuje više od 12 posto pripadnika te manjine budući da je većina integrirana u hrvatsko društvo. Prije svega kad govori o položaju Srpske narodne manjine, Milorad Pupovac ne govori o njoj u takvom statusu, nego, kao da Jugoslavija još uvijek postoji, govori o Srbima. Takvi njegovi Srbi po Ustavu i zakonu jednostavno u Hrvatskoj ne postoje. Po njemu “nastavlja se razdoblje najlošijeg povijesnog odnosa prema Srbima” Kakav je to najlošiji povijesni odnos prema Srbima, ako im je ustavnim zakonom zagarantirano tri zastupnička mjesta u Hrvatskome saboru, što ni jedna narodna manjina u članicama Europske unije nema. Da je intervju vodio profesionalno, novinar ga je mogao podsjetiti na tu činjenicu i opovrgnuti glavnu Pupovčevu tezu o najlošijem povijesnom odnosu prema Srbima.

            Najočigledniji primjer kako Milorad Pupovac gleda na zbivanja koja su se dogodila u Hrvatskoj nakon proglašenja samostalnosti i neovisnosti odnosi se na njegovu ocjenu postupaka njegovog brata koji je bio mobiliziran u vojsci tzv. Srpske krajine. Po Pupovcu njegov brat nije učinio “ništa što bi mene ili njega i našu obitelj osramotilo, osim što je bio mobiliziran jer se nije odlučio na bijeg”. Krajiška vojska ustanovljena je da bi se suprotstavila zakonima Republike Hrvatske, što je samo po sebi čin izdaje prema domovini, ali za Milorada Pupovca sama ta činjenica da mu je brat pristupio pobunjenim Srbima ne predstavlja nešto što je njega i njegovu obitelj osramotilo. Na tu njegovu izjavu reagirao je  vukovarski branitelj srpske nacionalnosti i zatočenik srbijanskih logora Predrag Peđa Mišić.Moj je brat ne samo osramotio mene, osramotio je moje pradjedove, časno prezime Mišić. I ja volim svog brata i srce puca.Ali istina je samo jedna. Pa kud veće sramote nego napadati, razarati, ubijati klati zemlju i njen narod, domovinu u kojoj si rođen. Žalosno je  i tragično da to za tebe nije sramota, kako će i biti kad srama nemaš.Dobro sad smo napokon saznali gdje je on bio.

Sad ti nama reci gdje si ti bio i zašto nisi branio svoju domovinu. Ah, umalo zaboravih, tebi je glavni grad Beograd.”

            Naravno novinar “Večernjeg lista” koji je specijalist za arapske islamističke zemlje nije se sjetio priupitati Milorada Pupovca kako to da on smatra da je za njegove Srbe u Hrvatskoj glavni grad Beograd, što je samo po sebi određeni čin izdaje. Nije ga upitao ni o Pupovčevoj lansiranoj laži da je u Hrvatskoj poćetkom 90-tih godina prisilno pokršteno 10.000 djece srpske nacionalnosti, niti o tome kakva je njegova uloga u slučaju bastijalnog ubojstva humanitarca dr. Josipa Šretera, ili pak na temelju čega demokratsku Hrvatsku uspoređuje s NDH-a, pa u tom kontekstu zašto sudjeluje na četničkim dernecima u Srbiji gdje se Hrvatsku uspoređuje s Hitlerovom Njemačkom. Ili kako to da je na čelu stranke SDSS koju je osnovao optuženi ratni zločinac Goran Hadžić. Da je želio napraviti ozbiljan profesionalni intervju s  čelnikom manjeg dijela Srpske narodne manjine u Hrvatskoj Hassan Haidar Diab bi obavio pošten i objektivan novinarski posao. On to međutim nije.

            Ovako je to ispao naručeni propagandistički uradak u kojemu se Milorad Pupovac zalaže za velikosrpsku politiku u Republici Hrvatskoj utemeljenu na Memoranduma2 Srpske akademije nauka i umetnosti kojoj je krajnji cilj izjednačiti odgovornost za zloičine koji su proistekli, kad je Hrvatska u pitanju, iz velikosrpske agresije. On nigdje ne spominje takvu odrednicu, jer stalno govori o ratu, pa je u tom kontekstu čak i referendum na kojemu se hrvatski narod opredijelio za samostalnost označio u jednom intervjuu kao referendum za rat. Za njega apsolutno ne postoji imperijalistička politika Slobodana Miloševića koja je povela četiri rata protiv susjednih naroda iz bivše Jugoslavije. Milorad Pupovac liucemjerno tvrdi da su stradali ljudi u Vukovaru za vrijeme pada bili njegova braća, kao što su stradali ljudi u Oluji i nakon nje njegova braća. “Ničim nisam, koliko znam, doprinio da nečiji brat strada. Nosio sam glavu u torbi samo zato što sam htio biti vojnik mira”. I tu Milorad Pupovac bezočno laž, jer je bio ne samo potajni nego i otvoreni pobornik Miloševićeve valikosrpske agresije, protiv koje, proglašavajući sebe “vojnikom mira”, nikad nije pa ni sada izrekao ni jednu optužujuću riječ. On jednostavno nije svjestan, ili je bizantinski do kraja pokvaren kad govori da nije doprinio da nečiji brat strada. I te kako je svojom politikom amnestiranja velikosrpke agresije doprinio da između ostalog strada ne nečiji brat nego 402 hrvatske djece ubijene iz velikosrpskog oružja, za što još nitko dosad nije odgovarao.

            Od takvog Milorada Pupovca kad je u pitanju pozdrav “Za dom spremni” ne može se ništa drugo očekivati nego da se drvljem i kamenjem obruši na njega. To je “najsramniji pozdrav u hrvatskoj povijesti”, tvrdi Milorad Pupovac čelnik velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj i dodaje “Naša se politika ne usudi riješiti pitanje ustaškog pozdrava”. Tko daje pravo Miloradu Pupovcu da s visoka govori o “našoj politici”, jer ta “naša politika” nije Pupovčeva politika kad je u pitanju pozdrav “Za dom spremni” legalno priznat kao pozdrav HOS-a. Odgovor na ovo jednostavno pitanje je jednostavan: to pravo daje Miloradu Pupovcu prosrpski dnevnik u demokratskoj Hrvatskoj  “Večernji list” kojemu zbog takve protuhrvatske politike iz dana u dan pada prodana naklada.

Vjekoslav Krsnik

Što drugi misle o nama

Što drugi misle o nama

            Nedavno sam dobio vrlo interesantne pisane materijale, a koji se odnose na stanje u Hrvatskoj, premijera, predsjednika kao i hrvatskih institucija, koje su u stvari ili bolje rečeno analiza jedne strane obavještajne agencije. U tim materijalima naročito se apostrofira Milanovićeva „vulgarna i sirova retorika i javni napadi“ koji su usmjereni prvenstveno na premijera Plenkovića „kao ključnu osobu koja je konsolidirala HDZ prije 5 godina i pobijedila na parlamentarnim izborima 2016./2020.. „Sekundarna je meta HDZ kao stranka kroz napade na stranačke dužnosnike. U analizi se smatra da predsjednik Milanović napada HDZ. Jer time „skuplja kredite u javnosti glumeći ulogu „desnog domoljuba“ (npr. Napadi na gospodina Pupovca kao predstavnika srpske nacionalne manjine). Činjenica je da prema tim postupcima u medijima nije okarakteriziran kao fašist/nacionalist/ekstremist što će biti obvezna oznaka dužnosnika HDZ-a (npr. bivša predsjednica Kitarović ili neki drugi). Ova će oznaka vjerojatno biti rezervirana čak i za premijera Plenkovića ako se koristi ovom retorikom (npr. izborni skup u Ciboni 2020. kada su Thompsonove pjesme bile uzrok takvom etiketiranju HDZ-a i gospodina Plenkovića – čak i u stranim medijima). To ukazuje na jaku povezanost medija i lijevih pokreta“.

            Što se tiče premijera Plenkovića, analiza nam ukazuje, to jest upućuje nas da : „Gospodin Plenković kao ključna osoba (premijer i predsjednik stranke):

– – Ima dobru reputaciju u Hrvatskoj, ali to neće biti dovoljno u sljedećem izbornom ciklusu

– ima dobar odnos u cijeloj Europi, posebno s Francuskom i Njemačkom kao čelnicima EU

– ima stabilne državne financije (kreditni rejting zemlje, vrlo dobro korištenje fondova EU)

– Dobro upravlja krizama (Covid, Agrokor…)

– Povećavaju se prosječne plaće i mirovine, smanjuju porezi, popuštanje zakona

– Znatno smanjen broj nezaposlenog stanovništva i povećana zaposlenost

– Osigurao dovoljno cjepiva za Covid prije ljeta 2021. (spašavanje turističke sezone)

– Zemlja pripremljena za Schengen

– Hrvatska vojska tijekom posljednjih godina značajno je nadogradila svoje sposobnosti (oružje, oprema, status vojnika, povratak jedinica u glavne gradove). Gradnja novih brodova u vlastitim brodogradilištima. Kupnja Bradleyja s nadogradnjom i Rafalea kao vrhunskog višenamjenskog lovca dramatično će povećati sposobnosti Hrvatske vojske koja će postati vodeća u regiji. Bit će potreban daljnji razvoj sustava protuzračne obrane

            U pisanim materijalima strane obavještajne agencije vrlo znakovito se govori o HDZ-u: „Mnogo članova i glasača dočekalo je 2016. i gospodina Plenkovića kao veliku promjenu i nadu za „bolji, europski“ HDZ. No, budući da je HDZ najveća stranka (ujedno i najduže na vlasti), najviše je i prisutan korupcijskim aferama što nažalost ruši ugled gospodina Plenkovića i očekivanja članova i glasača koji podržavaju njegovo predsjedništvo. Koalicija sa SDSS-om,  g. Pupovcem, i HNS-om, Istanbulska konvencija i nedostatak podrške istrazi srpskih ratnih zločina također prelaze njihova očekivanja.

Tijekom posljednjih 20 godina, HDZ je preplavljen sljedbenicima nekadašnjeg sustava s jedne i “domovinskim domoljubima” s druge strane koji ga oboje koriste kao paravan za preuzimanje gospodarskih tokova i financijsko usisavanje tvrtki (ministarstva i agencije, brodogradilišta, željeznice, elektroenergetika, autoceste, ceste, osiguranje, banke …). Sada se ova stara struktura bori za opstanak i kontinuirano promiče osrednje vodstvo koje služi njihovim ciljevima. Karakteristika ove strukture je da blokiraju zdravu konkurenciju na stranačkim izborima. Oni također imaju puno afera (npr. s fakultetskom diplomom ili s financijskim koristima). Zbog toga puno razočaranih članova stranke i glasača daju simpatije desnoj stranci “Domovinski pokret” ili, kao izraz protesta, čak glasaju za lijevu suprotnost (npr. “Možemo” u Zagrebu).

Razorna politika ljudskih resursa u stranci dovodi do daljnjeg slabljenja. Promocija osrednjih osoba je standardna. Ne postoji prava potraga za izvrsnim pojedincima i vođama. To stvara “vođe” koji ne traže bogatstvo stranke i društva, već nastoje ostati na pozicijama. Izvještavanje viših razina o stvarnim podatcima  s terena nije popularno. Vodstvo također voli lijepe slike i ne želi se suočiti sa stvarnošću. Primjer je neuspjeh Zagreba na izborima: nakon izbora bez bivšeg gradonačelnika Bandića, zagrebačka organizacija HDZ proglasila je pobjedu (bez pobjede u ijednoj gradskoj četvrti, potpunog neuspjeha za gradsku skupštinu i bez kandidata za gradonačelnika u drugom krugu). Ne postoje stvarne procjene i analiza aktivnosti u stranci.

Upravljanje promjenama u stranci ne postoji. HDZ kao stranka ne njeguje otvoreno izražavanje mišljenja i zdravu konkurenciju. Mišljenje nadređenog u organizaciji je poželjno i prihvatljivo. Nema kritičkog osvrta na ovo mišljenje. Osrednje vodstvo u ministarstvima, agencijama, gradskim i državnim tvrtkama dovodi do totalno neučinkovitog upravljanja (npr. Projekt Hrvatskih željeznica – Dugo Selo Križevci, kasni godinama i možda dovodi do problema s financiranjem iz EU fondova). Ako HDZ ne promijeni osrednje vodstvo, lako bi mogao propasti kao stranka (poput SDP-a) u sljedećih nekoliko izbornih ciklusa.“

            U materijalima strane obavještajne agencije govori se i o svemu onome što bi HDZ kao najjača politička stranka u Hrvatskoj morao poduzeti kako ne bi zaista doživio sudbinu SDP-a. HDZ-ovi koraci za poboljšanje:

„Potrebna promjena kako bi postali moderna,  učinkovita organizacija – novi stranački izbori krajem 2021. šansa su za brzu promjenu. Potrošiti energiju i vrijeme da se usredotoče na traženje novih vođa koji će biti promovirani u novom izbornom procesu. Takve su osobe obično u organizacijama ispod površine. Stvoriti kritičnu masu novih vođa (novi ne znači mladi, već oni koji su sposobni). Uspostaviti kompetentno i domoljubno vodstvo koje će imati integritet. U sljedeće 3 godine oni mogu promijeniti percepciju birača i preokrenuti trend. Službenici stranke koji imaju afere ili imaju nove afere otrovni su i moraju se hitno zamijeniti novim ili novoizabranim vođama Ovaj se postupak može završiti za jednu do najviše dvije godine. Ali ne bacajte staro vodstvo jer bi to moglo dovesti do sukoba i borbi. Oni se moraju osjećati sigurno i tada mogu biti korisni u nekim stražnjim ulogama. Naravno, ako nisu kršili zakon. Tim pristupom stranka će biti spremna za sljedeće izbore. Vodstvo mora stvoriti timski duh s otvorenom komunikacijom i učinkovitim načinom rada s izazovima i razmjenom ideja. Stalno raditi s članovima i glasačima na terenu. Priznati pogreške i tražiti razumijevanje. To obično generira pozitivno okruženje i postiže rezultat. Zagreb kao glavni grad vrlo je važan. Uspjeh u Zagrebu donosi stalnu vidljivost u medijima. Zagreb je glavna tema u javnosti.“

            U analizi stanja u Hrvtaskoj govori se i o institucijama: „ Mediji – pod kontrolom lijevih ili stranih dionika.

B. Pravosuđe – potpuno neučinkovito i uglavnom korumpirano. Blokira razvoj zemlje i plaši investitore (strane i domaće). Primjer: zadnja afera s gospodinom Zdravkom Mamićem.

C. Zdravstveni sustav – dobar, ali s vrlo velikim mogućnostima za poboljšanje. Potrebna je reorganizacija kako bi se povećala učinkovitost i smanjili troškovi. Dug za lijek je ogroman. Svatko zarađuje od ovog duga (farmacija putem cijena, banke putem kamata, neki zaposlenici utajom lijekova). Bolnice trebaju nadogradnju i osvježenje. Ova profesija treba promociju kako bi privukla mlado osoblje da ostane u zemlji).

D. Policija – treba reorganizaciju. Neki stari poglavari povezani su sa sumnjivim skupinama. To je dobro poznata činjenica (npr. Eksplozija u Zagrebu u civilnoj zgradi prije nekoliko tjedana). S druge strane, iskusni domoljubni stariji ne mogu djelovati protiv kolega ako nemaju podršku političkog sustava. Te stare veze s različitim dionicima mogle bi se prekinuti reorganizacijom i promocijom novih svježih osoba s energijom i bez obveze prema sustavu. Starije osobe povezane sa sumnjivim skupinama mogu se umiroviti ili premjestiti. Bilo bi pametno unaprijediti iskusne domoljube u starije savjetnike radi korisne podrške novopromoviranim osobama.

E. Aktivnost srpske BIA u stvaranju sukoba u društvu i političkom životu. Kroz medije, ali i kroz institucije u kojima je infiltrirano njihovo osoblje. BIA (i prethodne srpske tajne službe) ozbiljno djeluju u ovoj regiji više od 100 godina. Gotovo da ih nema samo tijekom Drugog svjetskog rata i 90-ih tijekom srpske agresije.

F. Hrvatska sigurnosno-obavještajna agencija SOA nažalost nema vodeću ulogu u Hrvatskoj od 2000-ih. U Bosni ili Srbiji gotovo nikakvu aktivnost. SOA -u koriste različiti klanovi za političke sukobe između političkih stranaka ili čak u HDZ-u (afera curenja SMS-a s bivšim tajnikom Brkićem, afera curenja e-maila o AGROKOR-u koja se koristi za napad na vladu, redovito curenje informacija iz stotina afera u medije … ). Bivši zagrebački gradonačelnik Bandić također je kontrolirao neke dijelove sustava. Poražavajuća je činjenica da vladini službenici informacije najčešće pročitaju iz novina.

G. Srpska pravoslavna crkva (SPC) djeluje kao promotor velikog srpskog plana, a ne kao vjerska institucija koja brine o vjernicima. Primjeri: Svećenici SPC-a izravno se plaćaju od hrvatske vlade, ali većina su državljani Srbije s radnim dozvolama u Hrvatskoj. Hrvatska kao vlada pokriva sve godišnje troškove (koji nisu definirani, već kao godišnji iznos definiran iz SPC-a). Ovaj ugovor sklopila je 2000. vlada SDP-a. Na primjer svećenik Jovan Culibrk dobro je poznat kao srpski borac specijalnih snaga iz 90-ih. Danas je obično gost u svojoj jedinici (Niš, Srbija) kao padobranac. Milijuni eura godišnje koje SPC dobiju od najma nekretnina u Zagrebu šalju se u Srbiju i koriste za financiranje SPC u Srbiji.“

            U razmatranju poboljšanja stanja institucija u Hrvatskoj strana obavještajna agencija predlaže: „U medijima uspostaviti fer odnose, ovo je spor i bolan proces, a prvo treba započeti s HRT-om. U pravosuđu bitna je borba protiv neučinkovitosti i korupcije. Glede policije potrebna je reorganizacija s ciljem kidanja duboko uspostavljenih veza s različitim „dionicima“. Što se tiče zdravstvenog sustava potrebno je dramatično povećati učinkovitost kako bi se smanjio dug. Nad tajnim službama potrebno je uspostaviti kontrolu. Povećavanje učinkovitosti u upravljanju ministarstvima, agencijama, gradovima i tvrtkama. Daljnje ublažavanje složenih zakona i poreza.“

            Evo, što o nama Hrvatima misli jedna strana obavještajna služba koja ništa ne prepušta slučaju, pa tako niti Hrvatsku. Strane obavještajne agencije su ogledalo stanja u pojedinoj zemlji i obično vide sve ono što se ne vidi iz vlastitog dvorišta i domaće kuhinje. A kada je u pitanju mišljenje i zapažanje jedne od najboljih obavještajnih agencija na svijetu, a tiče se Hrvatske tada smo u poziciji da se zamislimo nad samim sobom i zapitamo: gdje je i kuda to ide naša Hrvatska.

Miljenko Jerneić

Unatoč svemu, dok je “Vatrenih” bit će i Kroacije

Unatoč svemu, dok je “Vatrenih” bit će i Kroacije

         Još od planetarnog uspjeha na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, gdje je Hrvatska osvojila drugo mjesto postavlja se pitanje ima li taj uspjeh samo sportsku vrijednost, ili je nogomet u postojećim društvenim uvjetima i okolnostima s takvom reprezentacijom postao nacionalni sociopolitički simbol. Bez ustručavanja može se ustvrditi da je uspjeh reprezentacije na čelu s izbornikom Zlatkom Dalićem i globalno popularnim Lukom Modrićem više učinio za promidžbu Hrvatske u svijetu, nego cijela Granićeva (pola meni pola tebi, pola Bagi) uhljebnička hrvatska diplomacija u ovih 30-tak godina.

         U tim danima slave za Hrvatsku na svjetskoj razini hrvatska je politička kasta pokazala dno dna svoje vlastite nacionalne bijede Treba se  samo prisjetiti ponašanja  i ushita tadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je nakon šoua što ga je izvela u Moskvi  odbila je odmah po dolasku u Zagreb primiti hrvatske nogometne zvijezde koje je pola milijuna razdraganih Hrvatica i Hrvata dočekalo na putu od zračne luke do Trga bana Josipa Jelačića. Treba se prisjetiti da je u tom trenutku nacionalnim herojima jedan agramerski šminker redatelj Krešimir Dolenčić na pozornici na Trgu bana Josipa Jelačića isključio mikrofon, jer su oni kao svojeg počasnog gosta odabrali Marka Perkovića Thompsona. Totalno je neshvatljivo da se hrvatski politički establishment u tim trenutcima općenarodnog slavlja okrenuo protiv raspoloženja vlastitoga naroda.

         Gledajući širu društvenu i političku sliku cijele te dobro uhodane jugonostalgičarske bulumente obilno potpomognute vodećim medijima  kojoj je na čelu jugohrvatsko-četnička koalicija Plenković-Pupovac njoj nikako ne odgovara bilo kakva afirmacija nacionalnog identiteta. Hrvatska šutljiva javnost odavno je izgubila vjeru u svoje političare pa manje od 50 posto birača izlazi na izbore, u nametnutu  jugohrvatsku kulturnu politiku, u negiranje, čak i službeno, nacionalnog identiteta i očuvanja nacionalnih interesa, u slijepu poslušnost eurobirokratima u Bruxellesu, pa čak i zanemarivanje velike žrtve što su je njezini sinovi i kćeri dali u krvavom stvaranju hrvatske države. Štoviše hrvatska nacionalno svjesna javnost izgubila je i vjeru u braniteljsku populaciju, naravno izuzimajući one koji su razočarani počinili samoubojstva, jer branitelje sad predstavljaju oni koji nisu vidjeli ratišta, ali su se u razvodnjenom zakonu dobro uhljebili. Samo jedan detalj iz ove priče, kakav je to predsjednik Republike, nota bene praktički dezerter, koji za one koji su položili život da bi on postao predsjednik države kaže da njihovu spomen ploču treba negdje baciti. Ili moje osobno iskustvo s knjigom “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena…” koju je odbilo promovirati sedam braniteljskih udruga pod kontrolom HDZ-a, iz čega proizlazi da branitelji štite notorne hrvatske Jugoslavene.

         Takvim jugohrvatima smeta uspješan niz hrvatske nogometne reprezentacije koja se na službenoj svjetskoj rang listi uvijek nalazi među 15 najboljih reprezentacija u svijetu. Koristeći monopolistički položaj u tiskovnim i elektroničkim medijima ta antihrvatska bulumenta nastoji iskoristiti svaki detalj da bi ponizila ili obezvrijedila uspjehe hrvatske nogometne vrste. Treba se sjetiti kako su mediji razvlaćili Dejana Lovrena i Luku Modrića u “aferi Mamić”, kako su izmišljali razloge da se smijeni izbornik Zlatko Dalić jer im je najviše smetala njegova poniznost i ufanje u Boga. U ovoj prilici to smeta redikuloznom bivšem predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva Saši Lukoviću, što samo po sebi govori o jugokomunističkom ideološkom profilu novinarske organizacije u Hrvatskoj. Ona se u povodu 50. obljetnice “Hrvatskoga proljeća” nije sjetila ispričati pravim korifejima hrvatskog novinarstva (Božidar Novak, Ivo Bojanić, Neda Krmpotić, Krešimir Džeba, Josip Horvat) koji su u čistki nakon gušenja “Hrvatskog proljeća” bili izbačeni iz društva koje se tada nazivalo “Društvo novinara Hrvatske”, jer je pridjev “hrvatski” bio zabranjen. Možda najbolje ilustrira stupanj mržnje prema hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji izjava jednog od predvodnika protuhrvatske histerije u medijima, kolumnista zapadnobalkanskog ili projugoslavenskog  “Jutarnjega lista” Jurice Pavičića. On izravno poziva: “Srušimo kult hrvatske reprezentacije”.

         Ta antihrvatska bulumenta priželjkivala je i na ovom Europskom prvenstvu pad nogometne reprezentacije, što bi se dogodilo da nisu prošli uvodnu skupinu. Međutim momci Zlatka Dalića s novim svježim snagama nakon smjene generacija poslije epohalnog podviga u Rusiji plasirali su se u osminu finala gdje su u Kopenhagenu u ravnopravnoj borbi poklekli pred moćnim Španjolcima. Uz njih je od prve utakmice na ovom Europskom prvenstvu bila ona šutljiva većina u domovini, a u Kopenhagenu i na stadionu koja je zdušno bodrila svoje prave junake, jer u tmurnoj hrvatskoj političkoj situaciji, oni su jedini adut koji hrvatski narod i naciju drži u nacionalnom zajedništvu. Ni jedan blagdan u Hrvatskoj ne može izvjesiti toliko državnih zastava koliko može, bez obzira kako utakmica završila, nastup hrvatske nogometne reprezentacije. Cijela momčad pored toga što je i pojedinačno respektirana u inozemstvu odiše nacionalnim ponosom jer je svjesna svoje posebne uloge u promociji “Lijepe naše” u cijelome svijetu. I zato nakon svega parafrazirat ćemo genijalnog Antuna Gustava Matoša kojemu u ovoj maćehinskoj Hrvatskoj njegova rodna kuća ide na bubanj:  “Dok je Vatrenih bit će i Kroacije”.

Vjekoslav Krsnik

SAN O DRŽAVI

SAN O DRŽAVI

                Hrvati su svoju državu dobili – izborili – gotovo nakon tisuću godina, budemo precizni, točno 890 godina. Stoljećima su generacije Hrvata sanjale o hrvatskoj državi – Hrvati su izgubili svoju državu 1.102. godine – i od tada pa sve do 15. siječnja 1992. godine tisuće Hrvata dalo je svoje živote za Hrvatsku koju danas imamo. Svaki narod, pa tako i Hrvati imaju neotuđivo pravo na svoju državu te smo danas svjedoci da mnogi drugi narodi u Europi, ali i u svijetu žele svoju državu. U Europi to su prije svega Irci, Škoti, Velšani, Katalonci, Baski, Korzikanci, Flamanci i Valonci, a u svijetu to su Palestinci i Kurdi.

                Nedavno smo imali prilike pročitati članak u Večernjem listu od 18. lipnja 2021. godine vrlo indikativnog naslova: „Irski lider poručio Britancima: Nadam se ujedinjenoj Irskoj“. Autor teksta je Denis Romac. Naime, radi se o izjavi za zamjenika irskog predsjednika vlade i donedavnog premijera Lea Varadkara koji je na konvenciji svoje stranke Fine Gael „s ponosom istaknuo kako je ujedinjenje irskog otoka cilj kojemu njegova stranka teži“ s posebnim naglaskom da se „taj cilj može ostvariti na više načina“. Leo Varadkar bivši irski premijer odbacio je mogućnost aneksije Sjeverne Irske „kao način ujedinjenja Irske, nudeći umjesto toga stvaranje ujedinjene i zajedničke države, s novim ustavom, koji će odražavati njezinu višenacionalnost, s obzirom na to da bi u novoj državi živjelo i milijun Britanaca“.

                To je odmah izazvalo reakciju britanskog establišmenta, te je britanski državni tajnik za Sjevernu Irsku takvu izjavu Varadkara komentirao kao nekorisnu i nepromišljenu. Izjava o ujedinjenju Irske naročito je razbjesnila britanskog premijera Borisa Johnsona koji je izjavio „da će Britanija učiniti sve što treba“ kako bi zaštitila svoj teritorijalni integritet. Očito, da je po izlasku Britanije iz Europske unije, ojačala težnja i želja da se iz Ujedinjenog Kraljevstva odvoje Škotska, Wales i Sjeverna irska. Kako prenosi Večernji list, u Sjevernoj Irskoj „se nakon Brexita mogu čuti sve glasniji pozivi za ponovno ujedinjene s Republikom Irskom, koja je 1921. nakon rata za neovisnost, napustila Ujedinjeno Kraljevstvo velike Britanije i Irske, no šest pokrajina na sjeveru Irske ostalo je u Ujedinjenom Kraljevstvu“. Treba istaći, da su prije desetak godina katolici u Sjevernoj Irskoj „postali većina u odnosu na sjevernoirske protestante, koji se smatraju Britancima i žele ostanak u Ujedinjenom Kraljevstvu“.

                Površina Sjeverne Irske iznosi 13.843 kilometara kvadratnih gdje živi 1.885.000 stanovnika – prema podacima statističkog ureda Europske unije. Za razliku od Sjeverne Irske, Irska se prostire na 70.273 kilometara kvadratna, gdje živi 4.588.252 stanovnika – podaci iz 2011. godine. kada usporedimo Irsku s Hrvatskom, vidljivo je da je površinski Irska veća od Hrvatske i ima više stanovnika. Potpuno je normalno da se Irci žele ujediniti i tako napokon imati svoju jedinstvenu državu Irsku u kojoj će živjeti svi Irci zajedno. Kada se to jednog dana desi, Irska će biti država površine 84.116 kilometara kvadratnih i imat će 6.473.252 stanovnika. I ono što je najvažnije – konačno će svi Irci biti svoj na svome u zajedničkoj državi Irskoj. Nadam se da Irci to neće morati čekati tako dugo kao što su to čekali Hrvati.

                U Škotskoj čija je površina 78.782 kilometara kvadratna živi oko 5.300.00 Škota koji također žele izlazak iz Ujedinjenog Kraljevstva i svoju državu Škotsku. Treba istaći da su Škoti raspisali referendum za nezavisnost Škotske 18. rujna 2014. godine, no za nezavisnost je glasalo 44,7 %, a protiv 55,3%.

                U rimsko doba Škotsku su Rimljani zvali Caledonia i to su područje rimski legionari željeli osvojiti i staviti ga pod rimsku jurisdikciju. Rimljani u tome nikada nisu uspjeli. Škoti koji su inače keltsko pleme iz sjevernoistočne Irske doselili su se u šestom stoljeću „na područje današnje grofovije Argyll“. Zajedno sa Škotima iz Irske došlo je i kršćanstvo, tako da od najranijih dana postoji bitna – kršćanska – veza između Iraca i Škota. U burnoj škotskoj povijesti, svakako treba spomenuti Duncana, koji je bio prvi vladar kraljevstva Škotske koji je poginuo u građanskom ratu (1040.) i to od ruke svog vojskovođe Macbetha, koji se proglasio Kraljem, sli je 1057. godine poražen od Duncanova sina Malcolma. U dugogodišnjoj borbi za nezavisnost Škotske William Wallace je krajem 13. stoljeća (1297.) bio zapovjednik „armije pučana Škotske“ koji su podigli ustanak protiv engleskih feudalaca. Wallace je 1305. godine uhvaćen i smaknut, no bez obzira na to ustanak za nezavisnost Škotske još je više ojačao. Škoti su stoljećima vodili borbu za vlastitu državu i tisuće njih dalo je svoje živote za nezavisnost i samostalnost Škotske. Kraljevstvo Škotske i Engleske spojeno je 1707. godine odlukom obaju parlamenta i od tada prestaju postojati škotski i engleski parlament, te od listopada 1707. godine postoji parlament Velike Britanije.

                Škoti su isto kao i Irci stari narod koji je ponosan na svoju povijest i prošlost, i potpuno je legitimno da Škoti danas žele svoju državu i samostalnost. Zasigurno će to jednog dana i ostvariti, a izlaskom i Walesa iz Ujedinjenog Kraljevstva ostat će samo Engleska.

                Wales se smjestio u jugozapadnom dijelu britanskog otočja čija je površina 20.779 kilometara kvadratnih na kojem živi 3.063.456 stanovnika (prema podacima iz 2011. godine). Smatra se da izvan Walesa živi negdje između 4.500.000 i 5.000.000 Velšana! Wales je izgubio svoju političku neovisnost još daleke 1282. godine, no Velšani su sačuvali svoj velški jezik kojim se i danas govori u Walesu.

                Irska, Wales i Škotska imaju svoje himne, zastave i grbove koji se najbolje mogu vidjeti u sportskim nadmetanjima sportaša iz tih zemalja. Uprav dok pišem ovaj tekst, na Europskom nogometnom prvenstvu igraju Wales, Škotska i Engleska. Irci se nažalost nisu uspjeli kvalificirati, tako da ih nema na europskom nogometnom prvenstvu. Nameće nam se vrlo logično pitanje: Ako Irska, Wales i Škotska imaju svoje nogometne reprezentacije i himne, zbog čega onda Škotska i Wales ne bi bile države ako tome teže, a isto tako, zašto svi Irci ne bi živjeli u Irskoj?!!

                Katalonija čije je površina 32.114 kilometara kvadratnih u kojoj živi 7.508.106 stanovnika – prema podacima iz 2015. godine – ima u sklopu Španjolske autonomiju, a u svom Autonomnom statutu deklariraju se kao nacija. Katalonci isto žele svoju državu, a kolika je velika želja i htijenje za samostalnom, slobodnom i suverenom državom Katalonijom, najbolje pokazuje anketa o nezavisnosti Katalonije koja je provedena 9. studenoga 2014. godine, a „na kojoj su se Katalonci s 80,72 posto izjasnili za neovisnost“. U provedenoj anketi „glasovalo je više od 2 milijuna birača od 5,4 milijuna osoba s pravom glasa. Tri godine kasnije , dne 1. listopada 2017. godine u Kataloniji je održan referendum „na kojem se više od 90 posto izašlih birača opredijelilo za katalonsku neovisnost“. Španjolska nije priznala referendum te ga je proglasila nelegalnim, a uhitila je čelnike i zatvorila ih u  zatvoru u Madridu. U međuvremenu, španjolska vlada pomilovala je „9 zatvorenih katalonskih separatističkih vođa“. Katalonci će dobiti svoju državu bez obzira što Španjolska puni zatvore pristašama za Kataloniju kao nezavisnu državu. Španjolska ipak u zatvore ne može smjestiti gotovo 8 milijuna stanovnika.

                Baskija je kao povijesna, jezična i kulturološka regija u zapadnoj Europi, podijeljena između Španjolske (veći dio) i Francuske (manji dio). Baskija se prostire na površini od 20.947,2 kilometara kvadratnih na kojem živi 2.902.962 stanovnika. U Španjolskoj Baskija ima veliku kulturnu i političku autonomiju i baskijski jezik je uz španjolski službeni jezik. Za razliku od Španjolske, Baskima u Francuskoj se onemogućava baskijski jezik u tom dijelu Francuske gdje žive Baski. Što se tiče Baskije treba napomenuti da je za Baske najveći problem što se Baskija proteže kroz dvije države, Španjolsku i Francusku, tako da su Baski uskraćeni za mogućnost jedinstvenog političkog djelovanja u čitavoj Baskiji. Baski se nikada neće odreći svojeg baskijskog jezika, jer dobro znaju da se odreknućem baskijskog jezika odriču sami od sebe i da će kao takvi bez jezika brzo nestati. Vjerujem u Baske i njihovu žilavost i upornost, jer to im je garancija za opstojnost.

                Otok Korzika ima površinu 8.680 kilometara kvadratnih na kojem živi nešto više od 300.000 stanovnika (309.693 prema podacima iz 2010. godine). Korzika nije oduvijek bila dio Francuske. U sastava Francuske Korzika dolazi 1768. godine kad je „grad država Genova“ ustupila otok Francuskoj. Svakako jedna od najpoznatijih Korzikanaca je Napoleon Bonaparte koji je rođen u Ajacciu. Korzika se već godinama želi odvojiti od Francuske, a u tome prednjači najviše Fronta za nacionalno oslobođenje Korzike. Legitimno je pravo Korzikanaca tražiti odcjepljenje od Francuske, ako Francusku ne smatraju svojom državom. Očito da se Francuska odnosi prema Korzikancima slično kao i prema Baskima. Pa onda nije ni čudno što se Korzikanci ne vide u Francuskoj.

                Belgija je država koja se prostire na površini od 30.528 kilometara kvadratnih i u kojoj živi 10,8 milijuna stanovnika. Belgija je nekada bila sastavni dio Nizozemske i to sve do 4. listopada 1830. godine kada je postala nezavisna i samostalna država. Belgiju danas čine dvije izrazito suprotstavljene regije: jedna je Flandrija u kojoj živi Flamanska zajednica na površini od 13.684 kilometara kvadratnih i ima 6.016.024 stanovnika, a druga je Valonija površine 16.844 kilometara kvadratnih u kojoj živi 3.358.560 stanovnika. Antagonizam između Flandrije i Valonije oduvijek je bio prisutan, a danas je taj jaz između Flamanaca i Valonaca toliki, da Belgiji prijeti raspad na dvije države: Flandriju i Valoniju. Da li će Belgija uspjeti sačuvati svoju državnost te neće doći do njezine disolucije pokazat će vrijeme.

                Sve u svemu, europske države koje slove kao demokratske to baš i ne pokazuju kada je u pitanju ravnopravnost svih njezinih građana, a posebno naroda i nacionalnih zajednica. Zato nije ništa čudno kada iz država koje smo naprijed spomenuli stižu disonantni tonovi na tu temu.

Miljenko Jerneić

HRVATSKA TELEVIZIJA U SLUŽBI SAME SEBE

HRVATSKA TELEVIZIJA U SLUŽBI SAME SEBE

                Povodom osvajanja Wimbledona Mektića i Pavića, na naslovnicama pojedinih dnevnih novina kao i u sportskim rubrikama mogli smo ovih dana pročitati: „Nikola Mektić i Mate Pavić osvojili Wimbledon“, „Mektić i Pavić ispisali su povijest u Wimbledonu“. (Večernji list 12. srpnja 2021. godine; „Hrvatski dream team“ (Sportske novosti 12. srpnja 2021. godine);  „Mektić i Pavić osvojili smo najbolji turnir na svijetu, a sad idemo po zlato u Tokijo“ (Jutarnji list 12. srpnja 2021. godine.)

                Hrvati su u paru prvi put osvojili taj prestižni teniski turnir i time na najbolji mogući način nagovijestili da im je zlatna medalja u Tokiju jedina opcija. Osvajanje Wimbledona za Mektića i Pavića ogroman je uspjeh za  koji su „nagrađeni razdiobom novčanog kolača u iznosu od 480.000 funta (oko 4,2 milijuna kuna)“. Zbog svega toga nevjerojatno je da HTV nije direktno prenosio taj meč, što samo pokazuje koliko je nacionalna televizija hrvatska i koliko je HTV-u staklo – ako je uopće stalo – do direktnog prijenosa jedne takve sportske atrakcije i poslastice. Nije to prvi put da HTV ne prenosi finale pojedinih sportskih takmičenja u kojima se Hrvati bore – bilo pojedinačno, bilo kolektivno – za osvajanje zlatne medalje ili neke druge sportske nagrade. Za primjer nam može poslužiti svjetsko košarkaško finale mlađeg košarkaškog uzrasta u kojem su igrali Hrvatska i SAD, i gdje je do samog kraja bilo neizvjesno tko će pobijediti. Utakmica je bila gotova, Hrvatska ima dva slobodna bacanja i ako pogodimo oba slobodna bacanja postajemo svjetski prvaci, ili ako pogodimo samo jedan koš idemo u produžetke. Nažalost, promašili smo oba slobodna bacanja i Amerikanci su postali svjetski prvaci. Ta košarkaška triler utakmica podsjetila me na polufinale Hrvatske i Rusije na Olimpijadi u Barceloni 1992. godine, kada je isto tkao utakmica završila, ali Hrvatska to jest dražen Petrović ima dva slobodna bacanja i ako pogodi idemo u finale s Amerikancima. Rusi su imali vodstvo od pola koša, no Dražen Petrović, taj košarkaški i sportski genij pogodio je oba slobodna bacanja i Hrvatska je ušla u finale protiv američkog drem team-a. Bilo je to košarkaško finale za pamćenje koje više nikada neće biti igrano u košarkaškim finalima  na budućim olimpijadama. Amerikanci sa svojoj najjačom košarkaškom postavom u povijesti američke košarke, a Hrvatska predvođena Draženom Petrovićem.

                Koliko je HTV pravi primjer farizejstva kada su u pitanju najveća sportski dostignuća hrvatskih sportaša, još jednom pokazuje fantastičan uspjeh Mektića i Pavića na Wimbledonu, kojeg Hrvati nisu mogli pratiti direktno na HTV-u. A onda, pobjedom u finalu Mektić i Pavić naprosto su uskrsnuli ne samo na programima nacionalne televizije već i na ostalim televizijama koje nisu ništa bolje od HTV-a, jer da jesu, onda bi barem jedna od televizija direktno prenosila finalni meč u Wimbledonu kojeg bi Hrvati mogli pratiti na svojim malim ekranima. HTV koju građani plaćaju 80,00 kuna mjesečno još jednom je pokazala da im je najmanje stalo do hrvatskih gledatelja, a još manje do uspjeha naših sportaša u svijetu.

Miljenko Jerneić

NESPOSOBNA HRVATSKA POLITIKA

NESPOSOBNA HRVATSKA POLITIKA

                Odluka Vlade republike Hrvatske, da se kupi dvanaest (12) francuskih borbenih aviona Dassault Rafale F3R – deset (10) jednosjeda i dva (2) dvosjeda – sramotna je, jadna i tužna, a kako neki politički analitičari pišu to „je čin izdaje“. Zaista je nevjerojatno da Hrvatska ne prihvati američku ponudu za kupnju novih aviona F-16 blok 70/72 koje proizvodi Lockheed Martin, koji ne samo da su novi avioni, nego su i gotovo po svim karakteristikama bolji od francuskih. Tim više što su SAD-e „pravi strateški partner hrvatskog naroda“, od borbe za samostalnost Hrvatske, pa sve do današnjih dana kada nam Amerikanci i dalje pomažu kroz oružane donacije i obavještajne informacije. Kako napominje Vjekoslav Krsnik, nabava novih aviona „ne predstavlja isključivo vojno tehničko pitanje, ona je s obzirom na okolnosti u kojim je stvorena hrvatska država i izuzetno političko pitanje“.

                „Francuski đaci“ predviđeni premijerom Andrejom Plenkovićem – Davor Božinović ministar unutarnjih poslova, Nina Obuljen Koržinek ministrica kulture, predstojnik premijerovog ureda Zvonimir Frka Petešić kao i ravnatelj Sigurnosno obavještajne agencije Daniel Markić koji ima i francusko državljanstvo – odabirom francuskih aviona, pokazali su da im je Hrvatska zadnja briga, a predsjednik Hrvatske Zoran Milanović koji je na početku preferirao zadržavanje strateškog partnerstva sa SAD-om“, demantirao je samoga sebe kroz izjavu: „Što god se odabere, u redu je“, čime je pokazao da mu je do strateškog partnerstva s Amerikancima stalo kao do lanjskog snijega.

                Hrvatska Vlada dobro je znala da su Francuzi prije dvije godine prodali Srbima Mistral 3, „sofisticirani obrambeni protuzračni sustav“, valjda samo zato da bi se „u slučaju novog velikosrpskog napada na Hrvatsku“ što lakše rušili francuski avioni. Cijena francuskih aviona – ne slučajno – u iznosu od 999 milijuna eura, poruka je tih istih sotonskih (666) masonskih krugova , koji time pokazuju svoju moć (tko im što može), li se ujedno i sprdaju s Hrvatskom. I na primjeru odabira francuskih, a ne američkih borbenih aviona, najbolje se može vidjeti da su Hrvati nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana izgubili i hrvatsku državu. Smrću Tuđmana, umro je i HDZ, a agonija hrvatske države traje već više od dvadeset godina. Hrvatska je trenutno na respiratoru zahvaljujući samo nesposobnoj hrvatskoj politici koja iz dana u dan, polako i sigurno radi na gašenju hrvatske države. SAD su jedini i pravi strateški partner Hrvatske, što govori i povijest. Posljednjih sto godina najbolje govori o tome, da su Hrvatima jedini pravi prijatelji bi Amerikanci koji su nam pomagali od vremena Woodrowa Wilsona – „koji se nakon raspada Austrougarske monarhije zalagao za pravo naroda u toj monarhiji, dakle i hrvatskoga, na samoodređenje“ – pa sve do stvaranja hrvatske države, borbe protiv velikosrpske politike Slobodana Miloševića i danas protiv pokušaja ponovnog oživljavanja velikosrpske politike, ili bolje rečeno protiv srpske neoimperijalne politike od koje Srbija nikad nije niti će odustati.

                Francuska nikad nije, niti može, a niti će biti strateški partner Hrvatske, jer kroz povijest uvijek je bila protiv Hrvatske i nas Hrvata, a zato uvijek na strani Srbije. Francuska je danas u ozbiljnoj krizi i prema mnogim recentnim istraživanjima francuskog a društva, Francuskoj prijeti sveopći kolaps. Kao primjer navest ćemo anketu Harris Interactivea u kojoj 73% ispitanika „upozorava na raspad francuskog društva, dok gotovo polovina ispitanika (49%) predlaže intervenciju vojske kako bi se osigurao red i sigurnost u Francuskoj“. (Vidi članak u Novom listu: „Francuska je u ozbiljnoj krizi“, autor teksta Drago Kraljević, od 29. svibnja 2021. godine.)

                SAD a svu sreću nimalo ne ovisi o državama poput Hrvatske, za razliku od Hrvatske te se nadam da nam Amerikanci neće zamjeriti i uzeti za zlo glupost naših političara koji su kupnjom francuskih borbenih aviona narušili dugogodišnje prijateljstvo, partnerstvo, ali prije svega povjerenje prema našim američkim prijateljima.

Miljenko Jerneić

Milo za drago

Milo za drago

                Zagrepčani su veliku potporu dali listi Možemo – 130.850 glasova – a još veću – 147.631 – Tomislavu Tomaševiću za gradonačelnika. Purgeri su pokazali da im je dosta ofrlje kandidata iz HDZ-a i SDP-a koji su i na ovim izborima imali loše kandidate za gradonačelnika Grada Zagreba, tek toliko da sadržajem zadovolje formu. Birači su o takvoj politici rekli što misle, tako da su i HDZ i SDP prošli loše i sa svojim kandidatima za gradonačelnika, a također i listama za skupštinu Grada, jer naposljetku, ono što je loše zauvijek ostaje loše, ma koliko mi željeli da bude dobro. Tu situaciju, kao i iznenadnu smrt Mialna Bandića kao „dobru priliku“ iskoristio je Miroslav Škoro predsjednik Domovinskog pokreta, ne sluteći u kakvu zamku upada isticanjem svoje kandidature za gradonačelnika Zagreba. Stjecajem okolnosti, Škoro je otišao u drugi krug protiv Tomaševića, u kojem nema nikakve šanse da pobijedi i postane gradonačelnikom Zagreba. Škoro se doveo u jednu bizarnu situaciju, nešto slično kao i Kolinda Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima. Škorino pozivanje svojih birača da glasaju na predsjedničkim izborima u drugom krugu za redni broj tri (3), to jest za Škoru kojega naravno, nije bilo u drugom krugu predsjedničkih izbora, bila je direktna potpora aktualnom predsjedniku Zoranu Milanoviću, koji je najviše zbog toga i koječega drugoga, pobijedio sada već bivšu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. Škoro zasigurno neće dobiti podršku od HDZ-a, jer je na jedan perfidan način detronizirao hadezeovu predsjedničku kandidatkinju. HDZ je to dobro zapamtio i to za sva vremena. Stoga možemo slobodno reći, da se svakom vraća milo za drago, pa tako i Škori u gradu Zagrebu u drugom krugu na izborima za gradonačelnika Zagreba. Kao rođeni Zagrepčanin i purger, moram javno reći da moji kandidati zasigurno nisu Tomašević, a niti Škoro. Osobno sam Plenkoviću predložio Sandru Švaljek kao HDZ-ovu kandidatkinju za gradonačelnicu, no aktualni premijer  Hrvatske izabrao je ofrlje kandidata, pa je stoga i tako prošao na izborima.

                Možda Plenković u debeloj političkoj hladovini čuva dotičnu gospođu za onaj veliki trenutak kada će se Hrvatska odreći svoje nacionalne valute kune u korist eura. I to nam je kakti hrvatska politika. Da pukneš od jada. Zaista smo mi Hrvati čudan narod. Teškom mukom  došli smo do hrvatske države, a neopisivom lakoćom je rasprodajemo na svim nivoima. Nije stoga nimalo čudno što sve više i više Hrvata zaziva političara poput hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, kojega mnogi za njegova života nisu cijenili, a još manje shvaćali, a sada su kakti progledali.

Miljenko Jerneić

SAN O DRŽAVI

SAN O DRŽAVI

                Hrvati su svoju državu dobili – izborili – gotovo nakon tisuću godina, budemo precizni, točno 890 godina. Stoljećima su generacije Hrvata sanjale o hrvatskoj državi – Hrvati su izgubili svoju državu 1.102. godine – i od tada pa sve do 15. siječnja 1992. godine tisuće Hrvata dalo je svoje živote za Hrvatsku koju danas imamo. Svaki narod, pa tako i Hrvati imaju neotuđivo pravo na svoju državu te smo danas svjedoci da mnogi drugi narodi u Europi, ali i u svijetu žele svoju državu. U Europi to su prije svega Irci, Škoti, Velšani, Katalonci, Baski, Korzikanci, Flamanci i Valonci, a u svijetu to su Palestinci i Kurdi.

                Nedavno smo imali prilike pročitati članak u Večernjem listu od 18. lipnja 2021. godine vrlo indikativnog naslova: „Irski lider poručio Britancima: Nadam se ujedinjenoj Irskoj“. Autor teksta je Denis Romac. Naime, radi se o izjavi za zamjenika irskog predsjednika vlade i donedavnog premijera Lea Varadkara koji je na konvenciji svoje stranke Fine Gael „s ponosom istaknuo kako je ujedinjenje irskog otoka cilj kojemu njegova stranka teži“ s posebnim naglaskom da se „taj cilj može ostvariti na više načina“. Leo Varadkar bivši irski premijer odbacio je mogućnost aneksije Sjeverne Irske „kao način ujedinjenja Irske, nudeći umjesto toga stvaranje ujedinjene i zajedničke države, s novim ustavom, koji će odražavati njezinu višenacionalnost, s obzirom na to da bi u novoj državi živjelo i milijun Britanaca“.

                To je odmah izazvalo reakciju britanskog establišmenta, te je britanski državni tajnik za Sjevernu Irsku takvu izjavu Varadkara komentirao kao nekorisnu i nepromišljenu. Izjava o ujedinjenju Irske naročito je razbjesnila britanskog premijera Borisa Johnsona koji je izjavio „da će Britanija učiniti sve što treba“ kako bi zaštitila svoj teritorijalni integritet. Očito, da je po izlasku Britanije iz Europske unije, ojačala težnja i želja da se iz Ujedinjenog Kraljevstva odvoje Škotska, Wales i Sjeverna irska. Kako prenosi Večernji list, u Sjevernoj Irskoj „se nakon Brexita mogu čuti sve glasniji pozivi za ponovno ujedinjene s Republikom Irskom, koja je 1921. nakon rata za neovisnost, napustila Ujedinjeno Kraljevstvo velike Britanije i Irske, no šest pokrajina na sjeveru Irske ostalo je u Ujedinjenom Kraljevstvu“. Treba istaći, da su prije desetak godina katolici u Sjevernoj Irskoj „postali većina u odnosu na sjevernoirske protestante, koji se smatraju Britancima i žele ostanak u Ujedinjenom Kraljevstvu“.

                Površina Sjeverne Irske iznosi 13.843 kilometara kvadratnih gdje živi 1.885.000 stanovnika – prema podacima statističkog ureda Europske unije. Za razliku od Sjeverne Irske, Irska se prostire na 70.273 kilometara kvadratna, gdje živi 4.588.252 stanovnika – podaci iz 2011. godine. kada usporedimo Irsku s Hrvatskom, vidljivo je da je površinski Irska veća od Hrvatske i ima više stanovnika. Potpuno je normalno da se Irci žele ujediniti i tako napokon imati svoju jedinstvenu državu Irsku u kojoj će živjeti svi Irci zajedno. Kada se to jednog dana desi, Irska će biti država površine 84.116 kilometara kvadratnih i imat će 6.473.252 stanovnika. I ono što je najvažnije – konačno će svi Irci biti svoj na svome u zajedničkoj državi Irskoj. Nadam se da Irci to neće morati čekati tako dugo kao što su to čekali Hrvati.

                U Škotskoj čija je površina 78.782 kilometara kvadratna živi oko 5.300.00 Škota koji također žele izlazak iz Ujedinjenog Kraljevstva i svoju državu Škotsku. Treba istaći da su Škoti raspisali referendum za nezavisnost Škotske 18. rujna 2014. godine, no za nezavisnost je glasalo 44,7 %, a protiv 55,3%.

                U rimsko doba Škotsku su Rimljani zvali Caledonia i to su područje rimski legionari željeli osvojiti i staviti ga pod rimsku jurisdikciju. Rimljani u tome nikada nisu uspjeli. Škoti koji su inače keltsko pleme iz sjevernoistočne Irske doselili su se u šestom stoljeću „na područje današnje grofovije Argyll“. Zajedno sa Škotima iz Irske došlo je i kršćanstvo, tako da od najranijih dana postoji bitna – kršćanska – veza između Iraca i Škota. U burnoj škotskoj povijesti, svakako treba spomenuti Duncana, koji je bio prvi vladar kraljevstva Škotske koji je poginuo u građanskom ratu (1040.) i to od ruke svog vojskovođe Macbetha, koji se proglasio Kraljem, sli je 1057. godine poražen od Duncanova sina Malcolma. U dugogodišnjoj borbi za nezavisnost Škotske William Wallace je krajem 13. stoljeća (1297.) bio zapovjednik „armije pučana Škotske“ koji su podigli ustanak protiv engleskih feudalaca. Wallace je 1305. godine uhvaćen i smaknut, no bez obzira na to ustanak za nezavisnost Škotske još je više ojačao. Škoti su stoljećima vodili borbu za vlastitu državu i tisuće njih dalo je svoje živote za nezavisnost i samostalnost Škotske. Kraljevstvo Škotske i Engleske spojeno je 1707. godine odlukom obaju parlamenta i od tada prestaju postojati škotski i engleski parlament, te od listopada 1707. godine postoji parlament Velike Britanije.

                Škoti su isto kao i Irci stari narod koji je ponosan na svoju povijest i prošlost, i potpuno je legitimno da Škoti danas žele svoju državu i samostalnost. Zasigurno će to jednog dana i ostvariti, a izlaskom i Walesa iz Ujedinjenog Kraljevstva ostat će samo Engleska.

                Wales se smjestio u jugozapadnom dijelu britanskog otočja čija je površina 20.779 kilometara kvadratnih na kojem živi 3.063.456 stanovnika (prema podacima iz 2011. godine). Smatra se da izvan Walesa živi negdje između 4.500.000 i 5.000.000 Velšana! Wales je izgubio svoju političku neovisnost još daleke 1282. godine, no Velšani su sačuvali svoj velški jezik kojim se i danas govori u Walesu.

                Irska, Wales i Škotska imaju svoje himne, zastave i grbove koji se najbolje mogu vidjeti u sportskim nadmetanjima sportaša iz tih zemalja. Uprav dok pišem ovaj tekst, na Europskom nogometnom prvenstvu igraju Wales, Škotska i Engleska. Irci se nažalost nisu uspjeli kvalificirati, tako da ih nema na europskom nogometnom prvenstvu. Nameće nam se vrlo logično pitanje: Ako Irska, Wales i Škotska imaju svoje nogometne reprezentacije i himne, zbog čega onda Škotska i Wales ne bi bile države ako tome teže, a isto tako, zašto svi Irci ne bi živjeli u Irskoj?!!

                Katalonija čije je površina 32.114 kilometara kvadratnih u kojoj živi 7.508.106 stanovnika – prema podacima iz 2015. godine – ima u sklopu Španjolske autonomiju, a u svom Autonomnom statutu deklariraju se kao nacija. Katalonci isto žele svoju državu, a kolika je velika želja i htijenje za samostalnom, slobodnom i suverenom državom Katalonijom, najbolje pokazuje anketa o nezavisnosti Katalonije koja je provedena 9. studenoga 2014. godine, a „na kojoj su se Katalonci s 80,72 posto izjasnili za neovisnost“. U provedenoj anketi „glasovalo je više od 2 milijuna birača od 5,4 milijuna osoba s pravom glasa. Tri godine kasnije , dne 1. listopada 2017. godine u Kataloniji je održan referendum „na kojem se više od 90 posto izašlih birača opredijelilo za katalonsku neovisnost“. Španjolska nije priznala referendum te ga je proglasila nelegalnim, a uhitila je čelnike i zatvorila ih u  zatvoru u Madridu. U međuvremenu, španjolska vlada pomilovala je „9 zatvorenih katalonskih separatističkih vođa“. Katalonci će dobiti svoju državu bez obzira što Španjolska puni zatvore pristašama za Kataloniju kao nezavisnu državu. Španjolska ipak u zatvore ne može smjestiti gotovo 8 milijuna stanovnika.

                Baskija je kao povijesna, jezična i kulturološka regija u zapadnoj Europi, podijeljena između Španjolske (veći dio) i Francuske (manji dio). Baskija se prostire na površini od 20.947,2 kilometara kvadratnih na kojem živi 2.902.962 stanovnika. U Španjolskoj Baskija ima veliku kulturnu i političku autonomiju i baskijski jezik je uz španjolski službeni jezik. Za razliku od Španjolske, Baskima u Francuskoj se onemogućava baskijski jezik u tom dijelu Francuske gdje žive Baski. Što se tiče Baskije treba napomenuti da je za Baske najveći problem što se Baskija proteže kroz dvije države, Španjolsku i Francusku, tako da su Baski uskraćeni za mogućnost jedinstvenog političkog djelovanja u čitavoj Baskiji. Baski se nikada neće odreći svojeg baskijskog jezika, jer dobro znaju da se odreknućem baskijskog jezika odriču sami od sebe i da će kao takvi bez jezika brzo nestati. Vjerujem u Baske i njihovu žilavost i upornost, jer to im je garancija za opstojnost.

                Otok Korzika ima površinu 8.680 kilometara kvadratnih na kojem živi nešto više od 300.000 stanovnika (309.693 prema podacima iz 2010. godine). Korzika nije oduvijek bila dio Francuske. U sastava Francuske Korzika dolazi 1768. godine kad je „grad država Genova“ ustupila otok Francuskoj. Svakako jedna od najpoznatijih Korzikanaca je Napoleon Bonaparte koji je rođen u Ajacciu. Korzika se već godinama želi odvojiti od Francuske, a u tome prednjači najviše Fronta za nacionalno oslobođenje Korzike. Legitimno je pravo Korzikanaca tražiti odcjepljenje od Francuske, ako Francusku ne smatraju svojom državom. Očito da se Francuska odnosi prema Korzikancima slično kao i prema Baskima. Pa onda nije ni čudno što se Korzikanci ne vide u Francuskoj.

                Belgija je država koja se prostire na površini od 30.528 kilometara kvadratnih i u kojoj živi 10,8 milijuna stanovnika. Belgija je nekada bila sastavni dio Nizozemske i to sve do 4. listopada 1830. godine kada je postala nezavisna i samostalna država. Belgiju danas čine dvije izrazito suprotstavljene regije: jedna je Flandrija u kojoj živi Flamanska zajednica na površini od 13.684 kilometara kvadratnih i ima 6.016.024 stanovnika, a druga je Valonija površine 16.844 kilometara kvadratnih u kojoj živi 3.358.560 stanovnika. Antagonizam između Flandrije i Valonije oduvijek je bio prisutan, a danas je taj jaz između Flamanaca i Valonaca toliki, da Belgiji prijeti raspad na dvije države: Flandriju i Valoniju. Da li će Belgija uspjeti sačuvati svoju državnost te neće doći do njezine disolucije pokazat će vrijeme.

                Sve u svemu, europske države koje slove kao demokratske to baš i ne pokazuju kada je u pitanju ravnopravnost svih njezinih građana, a posebno naroda i nacionalnih zajednica. Zato nije ništa čudno kada iz država koje smo naprijed spomenuli stižu disonantni tonovi na tu temu.

Miljenko Jerneić

Zbog Srpkinje Zlate Đurđević predsjednik Milanović zaratio sa Hrvatskim saborom

Zbog Srpkinje Zlate Đurđević predsjednik Milanović zaratio sa Hrvatskim saborom

         Jednom je beskompromisni hrvatski nacionalist a bivši partizan i komunist Šime Đodan koji je znao dolaziti u sukob i s predsjednikom Tuđmanom izrekao  značajnu političku definiciju kako je iznad Hrvatskoga sabora samo Bog. To je nažalost Račanovim Ustavom iz 2000. godine dovedeno ozbiljno u pitanje. jer u postojećim političkim okolnostima u ovih dvadesetak godina Hrvatski sabor postao je marioneta vladajuće stranke i njezinog predsjednika Vlade koji se ponaša kao kancelar, bez obzira radilo se o HDZ-u ili SDP-u. Sada je  tu Đodanovu izreku doveo u pitanje i nepredvidivi predsjednik Republike Zoran Milanović svojim inatnim suprotstavljanjem legalno izabranom predstavničkom tijelu hrvatskoga političkoga naroda.

         Iako je u prethodnom postupku pred saborskim Odborom za pravosuđe njegova kandidatkinja u konkurenciji još troje kandatkinja i kandidata odbijena jer je dobila samo tri pozitivna glasa prema šest negativnih predsjednik Republike i dalje ustrajava na svojem pravu koje mu po njegovom tumačenju daje Ustav da u novom pokušaju predloži profesoricu na Pravnom fakultetu u Zagrebu Zlatu Đurđević za novu predsjednicu Vrhovnoga suda Republike Hrvatske. Uz tu odbijenicu profesorica Zlata Đurđević diskreditirala je samu sebe u konfrontaciji s nezavisnom zastupnicom Karolinom Vidović Krišto, jer joj na postavljena pitanja nije dala jasan odgovor ili ga je jednostavno uskratila. Među takvim pitanjima bilo je i ono  pitanje o zastari za koju se Zlata Đurđević zalagala u slučaju izručenja Josipa Perkovića Njemačkoj za koju su se zalagali s “lex Perković” i premijer Zoran Milanović i predsjednik Republike Ivo Josipović. Jednako tako profesorica Zlata Đurđević odbila je odgovoriti na konkretno pitanje trebaju li sudci iz vremena totalitarnog jugorežima koji su donosili političke presude biti uklonjeni iz sudstva. Reagirajući na konferenciju za novinstvo na kojoj je Karolina Vidović Krišto argumentirano raskrinkala kandidatkinju, profesorica Zlata Đurđević ju je u tipično etiketirajućem stilu, jer nije imala argumenata, optužila da već duže vrijeme zloupotrebljava slobodu političkog govora te zagađuje hrvatski javni prostor širenjem mržnje, netrpeljivosti i netolerancije. Profesorica Đurđević nadalje je optužila saborsku zastupnicu da je u  javnosti iznijela niz besprizornih uvreda i laži te divljačkih verbalnih napada utemeljenih na rasističkoj ideologiji. Karolina Vidović Krišto na te kvalifikacije reagirala je tvrdeći da Zlata Đurđević za svoje tvrdnje nije iznijela ni jedan jedini argument podsjećajući Zlatu Đurđević da bi kao pravnica trebala znati da sve što je izjavila su uvrede i klevete, a to je kazneno djelo.

         U pismu predsjedniku  Republike Karolina Vidović Krišto je ukazala da je njegova kandidatkinja samu sebe diskvalificirala proglašavajući njezina legitimna i konkretna pitanja “govorom mržnje”, pa na kraju traži od predsjednika Republike da Hrvatskome saboru za predsjednika ili predsjednicu Vrhovnoga suda predloži osobu neprikosnovenoga životopisa. Svoju kapricioznost koju stalno potvrđuje predsjednik Republike je dokazao novim zahtjevom da se profesorica Đurđević imenuje za novu predsjednicu Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, unatoč tome što je u saborskom Odboru za pravosuđe dobila samo tri glasa i unatoč tome što ju je argumentirano raskrinkala saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto. Predsjednik Republike poziva se na članak 119. Ustava u kojemu stoji:da se predsjednika Vrhovnoga suda “uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnoga suda… i nadležnoga odbora Hrvatskoga sabora   na prijedlog Predsjednika Republike bira… Hrvatski sabor”.

         Budući da je ovaj problem sastavni dio verbalnog ponekad i nekulturnog nadmetanja između peredsjednika Republike i predsjednika Vlade koji ima kakvu takvu saborsku većinu da odbije ponovni prijedlog Zorana Milanovića da se  profesorica Zlata Đurđević imenuje za novu predsjednicu Vrhovnoga suda, savim je izgledno da taj prijedlog Zorana Milanovića ne će proći. To je i on sam nagovijestio u formalnom prijedlogu Saboru da izabere njegovu kandidatkinju za predsjednicu Vrhovnog suda. Postavlja se pitanje zašto predsjednik Republike toliko uporno ustrajava na svojoj favoritkinji. Ona uistinu ima impresivnu biografiju koja nije samo vezana za djelovanje u Hrvatskoj nego ima i mađunarodnog pravničkog iskustva stečenog u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji, Italiji, Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. Ona međutim nema nikakvog sudačkog iskustva da bi u funkcioniranje hrvatskog pravosuđa koje je po neovisnosti na samom dnu europske i svjetske ljestvice mogla izvršiti radikalne promjene. Zlata Đurđević nije ni talijanski sudac s posebnim ovlastima Antonio di Pietro koji je raskrinkao vodeću stranku “Democrazia Italiana” kao leglo talijanske mafije, niti rumunjska tužiteljica a sada tužiteljica Europske Unije Laura Kovesi koja je uspješno očistila Rumunjsku od posvemašnje korupcije. U tome je Karolina Vidović Krišto duboko u pravu jer je profesoricu Zlatu Đurđević smjestila u vladajuću kastu u kojoj je za napredovanje važno “koga znaš”, a ne “što znaš”. Uza sve to u njezinom CV-u ima jedan i te kako, gledajući sa stajališta zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, intrigantan detalj. Nacionalno ona se deklarirala kao “Srpkinja”. U postojećim okolnostima upitno je zašto Zoran Milanović favorizira nju kao Srpkinju na istaknutoj pravosudnoj dužnosti u Republici Hrvatskoj. Je li to zbog toga što je on više puta izjavio da su Srbi njegovi glasači, a ne Hrvati koji ga biraju na visoku funkciju. Ima još jedna intrigantna činjenica koja dovodi u pitanje politički integritet profesorice Zlate Đurđević. Iako je navela da je rođena u Zagrebu u svojoj biografiji izostavila je, što je inače normalno, gdje je završila osnovnu i srednju školu i kad je i gdje upisala Pravni fakultet. Njezino obrazovanje u dostupnoj biografiji počinje s 1992. godinom kad je diplomirala na zagrebačkom Pravnom fakultetu, ali nije navedeno da ga je i upisala. Te detalje o prethodnom školovanju iz određenog razloga skriva,  jer je očito procijenila da bi joj to moglo štetiti. Dakle ključno je pitanje u biografiji Zlate Đurđević, je li ona pripadnica Srpske narodne manjine u Hrvatskoj ili je srbijanska Srpkinja. To je sasvim legitimno pitanje a nikakvo prebrojavanje krvnih zrnaca, jer je u pitanju vrlo važna ne samo pravosudna nego i politička pozicija u Republici Hrvatskoj. Nezamislivo je da bi jedna Hrvatica u politički četničkoj Srbiji mogla uopće kandidirati za tako visoku funkciju.  Po načinu kako je reagirala na sasvim argumentiran istup zastupnice Karoline Vidović Krišto profesorica Zlata Đurđević se dakle nije deklarirala kao politička Hrvatica, bila ona pripadnica Srpske narodne  manjine u Republici Hrvatskoj ili pak srbijanska Srpkinja.

Vjekoslav Krsnik

NA ISTOKU NIŠTA NOVO

NA ISTOKU NIŠTA NOVO

                Kada je Srbija u pitanju, može se slobodno konstatirati daje srpska politika i dalje na putu velikosrpskog ekspanzionizma, a to u Srba traje već preko dvjesto godina. Hrvati su to najbolje osjetili u posljednjih stotinjak godina kada su „morali“ živjeti u izmišljenoj državi Jugoslaviji, a koja nije bila ništa drugo nego li velikosrpski projekt kojem je krajnji cilj bio stvaranje Velike Srbije. U tom pogledu, Hrvatska je i danas izložena kojekakvim srpskim besmislicama, a ovih dana to je, da u Vojvodini bunjevački govor „postane četvrti službeni jezik u Subotici“. Između ostalog, „Savez bačkih Bunjevaca iz Subotice zatražio je da Skupština Vojvodine proglasi ništavnim akt iz 1945. kojim se Bunjevci, bez obzira na osobnu izjavu, smatraju Hrvatima“. To je još jedan od pokušaja srpske politike da Hrvate razjedini, naravno najprije što se tiče jezika, a zatim i na ostalim područjima. Potpuno je besmisleno da se bunjevački govor kao jedan od hrvatskih govora pokuša pretvoriti u zaseban jezik, naravno „radi rastakanja hrvatstva u Srbiji“. (Vidi hrvatsko slovo od 21. svibnja 2021. godine: „Svijet i dalje u strahu“, autor teksta Stjepan Šulek, str. 6.)

                Kada se govori o Bunjevcima u Vojvodini, onda svakako treba ukazati na vrlo važnu knjigu: „Povijest Hrvata u Vojvodini, onda svakako treba ukazati na vrlo važnu knjigu: „Povijest Hrvata u Vojvodini – od najstarijih vremena do 1929. godine“, čiji je autor Petar Pekić, a izdata je s potporom „Matice Hrvatske“ u zagrebu 1930. godine. to je knjiga jednog bunjevačkog Hrvata i nezaobilazna je literatura ako želimo upoznati život Hrvata u Vojvodini. U predgovoru svoje knjige na str. 6. i 7., P.Pekić je u Subotici 25. kolovoza 1929. godine između ostalog napisao: „Ako ej dopušteno pojedinim piscima, da Bunjevcima i Šokcima osporavaju nacionalni karakter i da ih i dalje pod tim lokalnim imenima nazivaju, pače ako je dopušteno, da ih s druge strane proglašuju Srbima, to mislim, da je pravo i dopustivo, da jedan Bunjevac kaže svoju riječ o narodnoj pripadnosti svoga plemena,  to je, da su se  Bunjevci uvijek smatrali Hrvatima i ako su u ranije doba kao i drugi dijelovi Hrvata dolazili pod lokalnim imenima. No s pobjedom nacionalnog principa oni su se odmah izjavili po svojim najboljim vodjama, da se smatraju dijelom Hrvata, a takovima se svi kao kolektivnost i osjećaju.“

                Tako zbori „jedan Bunjevac“ za kojeg nema spora što je, tko je i kome pripada. Da su Bunjevci i Šokci oduvijek pripadali hrvatskom nacionalnom korpusu, Pekić pokazuje u svojoj knjizi na najbolji mogući način. Zato bi ovu knjigu trebao pročitati svaki Hrvat, a naročito naši Hrvati – Bunjevci i Šokci u Vojvodini. Nadlaje, u svojoj knjizi na str. 256. i 257. P.Pekić spominje jedno ime (Marko Jurić) koji je tridesetih godina prošlog stoljeća tvrdio isto ono što i danas tvrdi Mirko Bajić: „Mi smo Bunjevci i nemamo nikakve veze s Hrvatima“. Mirko Bajić je inače predsjednik Saveza bačkih Bunjevaca i obnaša dužnost vijećnika u subotičkoj skupštini.

                Evo, što o Marku Juriću piše P.Pekić: „Marko Jurić u samom parlamentu održi 27. februara 1927. govor u kojem veli da se među Bunjevcima vrši nasilno pohrvaćivanje, da Bunjevci nisu Hrvati i da su za vrijeme Mađara Srbi pomagali Bunjevce, a ne Hrvati. Ali Marko Jurić nije istinu govorio, jer su nas Hrvati u prošlosti pomogli onoliko koliko su mogli. Matice Hrvatska i Društvo Sv. Jeronima rašireni su među Bunjevcima od svog postanka. Oni su potpomagali bunjevačku štampu „(Antunovićeve Bunjevačko Šokačke Novine su isprava imale više pretplatnika u Zagrebu i Varaždinu nego u Subotici. U Zagrebu su imale 55,  u Varaždinu 43, a u Subotici 40 pretplatnika) školovali  naše sinove i podupirali svaki naš kulturan pokret. Što se pak tiče nasilnog pohrvaćivanja, ono je toliko neistinito koliko i nemoguće. Ta Hrvati u Subotici nisu imali nikakve vlasti: gradska uprava, skoro svi školski zavodi, katolička zadužbina M. Vojnićeve, sve je to u srpskim rukama, profesorske zborove srednjih učilišta sačinjavaju gotovo sami Srbi. I to je tako u Subotici gdje živi 70% Hrvata, a samo 6% Srba. Prema tome se ne možemo čuditi što su Bunjevci pored sve ljubavi prema domovini i narodnome jedinstvu bili uvrijeđeni i razočarani.

                Takve stranačke borbe su bile samo na štetu našim općim interesima. Bilo je ljudi koji su vidjeli da se takvim postupanjem stvara sve gore stanje u državi. Oni su nastojali da se tome učini kraj, ali su bili preslabi te će takovo stanje potrajati još skoro dvije godine.“

                Prije stotinjak godina Marko Jurić, a danas Mirko Bajić iznose kojekakve neistine – da li iz neznanja ili prodanosti velikosrpskoj politici ili možda zbog jednog i drugog. Vjerujem da je Mirko Bajić – koji je inače akademski obrazovan, u srednjoj školi predaje fiziku – pročitao knjigu Petra Pekića, zasigurno bi zborio nešto drugo, a ne dvadesetak godina tvrdio da Bunjevci nisu Hrvati. I osobno sam se u takvo nešto uvjerio prije nekih petnaestak godina, kada sam kao domaćin i organizator likovne kolonije u Zaboku ugostio slikare i slikarice iz Vojvodine, među kojima su bili Ružica Žigmanov supruga od Tomislava Žigmanova predsjednika DSHV-a u Vojvodini te Ivan Šarčević bunjevački Hrvat. Kada sam u jednoj od pauza upoznao Ivana Šarčevića s knjigom Petra Pekića, dotični gospodin nije mogao doći k sebi, bio je osupnut i iznenađen svime onime što je pročitao i vidio u toj knjizi, a njegov komentar je bio: „Pa ja o tome uopšte nisam ništa znao. Mi u Vojvodini čitavo vreme mislimo da Bunjevci i Šokci nisu Hrvati. Tako barem Srbi kažu“.

                Nemka ništa gorega od neznanja o samome sebi ili možda bolje rečeno o ne spoznaji samoga sebe, jer tada živimo u svijetu, u kojem je naša domovina sve osim istine. Znati istinu o sebi može znati samo onaj koji želi znati, za razliku od onih koji i dalje žive u prividu svoje vlastitosti. Hrvati su kroz svoju povijest prošli kroz mnoge scile i haribde. Lutali su gotovo tisuću godina, tumarali bespućima tražeći sebe, a na tom putu koji je trajao skoro jedna milenij žrtve su bile velike. To ne smijemo nikada zaboraviti, a naročito generacije koje dolaze treba učiti hrvatskoj povijesti, kako nas istinu o nama samima ne bi učili oni koji o tome nemaju pojma i k tome nam još rade svakodnevno o glavi.

                Kada su u pitanju hrvatsko srpski odnosi, tada se ne smije smetnuti s uma da možemo više vjerovati Danajcima nego li Srbima. O tome hrvatska recentna politika uvijek mora voditi računa, jer najgore je od svega obmanjivati samoga sebe i živjeti u iluzijama. Hrvati su kroz povijest zbog svoje naivnosti puno puta platili ceh i to treba imati stalno na umu. A što se tiče Srbije i srpske politike – na istoku ništa novo!

Miljenko Jerneić

Kupnja francuskog zrakoplova “rafale” je čin izdaje

Kupnja francuskog zrakoplova “rafale” je čin izdaje

            Iako formalno Vlada na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem u odluci koji će borbeni zrakoplov kupiti za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo ima izbor između francuske ponude polovnog “Rafale” i američke ponude novog F-16 Block 70 odluka o tome je već odavno donesena. Nabava novog višenamjenskog zrakoplova koji će zamijeniti dosadašnju flotu ruskih “migova” ne predstavlja isključivo vojno tehničko pitanje, ona je s obzirom na okolnosti u kojim je stvorena hrvatska država i izuzetno političko pitanje. O tome se više vodilo računa prilikom prethodne neuspjele nabave izraelskog polovnog zrakoplova F-16 koja je nažalost blokirana zbog američke blokade tog posla s Izraelom.

            Iako je taj pokušaj propao, u novim okolnostima, vodeći računa o političkoj dimenziji kupnje višenamjenskog borbenog zrakoplova, početna hrvatska pozicija u toj nabavi teškoj najmanje milijardu eura trebala je biti politička a ne vojno tehnička i financijska komponenta tog izuzetno važnog posla. Jednostavnije rečeno pri odluci za koji se borbeni zrakoplov opredijeliti trebalo je prvenstveno voditi računa o strateškom partnerstvu hrvatskih oružanih snaga sa saveznicima koji su se dokazali ne samo kroz povijest borbe hrvatskoga naroda za vlastitu državu nego posebice u bliskoj prošlosti u obrambenom Domovinskom ratu. Tu je računica kristalno jasna, jer pravi strateški partner hrvatskoga naroda u borbi za državnu samostalnost bile su Sjedinjene Američke Države. dok je s druge strane Francuska bila sasvim otvoreno na protivničkoj strani uporno podržavajući  fašističku velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića. I danas francuska službena politika smatra Srbiju strateškim partnerom na prostoru bivše Jugoslavije, pa je štoviše francuska ministrica obrane Florence Party  izjavila da su Francuzi i Srbi “braća po oružju”.

            Treba podsjetiti da je za vrijeme predsjednika Tuđmana pod utjecajem Hrvoja Šarinića, koji je tek kasnije otkriven kao francuski agent, Hrvatska odustala od prvobitne odluke o kupnji američkog putničkog zrakoplova “boeing” za “Croatia airlines” i odlučila se za francuski “airbus”. Za taj posao Hrvoje Šarinić kao višegodišnji bliski suradnik hrvatskoga predsjednika nagrađen je najvišim francuskim  ordenom  “Legije časti”. Sad kad nema predsjednika Tuđmana i njegovog bliskog suradnika kao francuskog agenta koji je po Tuđmanovoj izjavi zajedno s novinarom Mirkom Galićem i diplomatom Brankom Salajem tvorio “pariski krug”, francuske interese u Hrvatskoj zastupa širi krug visokopozicioniranih hrvatskih političara. Gledajući s političkog aspekta Francuska u Hrvatskoj ima snažno uporište u vladajućim strukturama na čelu sa premijerom Andrejom Plenkovićem. Uz njega su tu još ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, predstojnik premijerovog ureda koji  uz hrvatsko ima i francusko državljanstvo Zvonimir Frka Petešić, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, pa i sam ravnatelj Sigurnosno obavještajne agencije  Daniel Markić koji također uz hrvatsko ima i francusko državljanstvo (?!). Uz to što predstavljaju snažnu francusku lobističku skupinu, neki od njih su i članovi utjecajne masonske lože “Grand Orient de France” koja je nakon Prvog svjetskog rata 1919. godine u Versaillesu odigrala ključnu ulogu u stvaranju prve Jugoslavije odbijajući prijedlog tadašnjeg američkog predsjednika Woodrowa Wilsona koji se nakon raspada Austrougarske monarhije zalagao za pravo naroda u toj monarhiji, dakle i hrvatskoga, na samoodređenje.

            Vlada Andreja Plenkovića u petak će samo potvrditi preporuku Međuresornog povjerenstva za nabavu višenamjesnog borbenog zrakoplova koje je, iako se radi u kupnji vojne opreme što će je financirati porezni obveznici, radilo netransparentno. Ono  je uskratilo pravo javnosti da bude upoznato s pocesom donošenja odluke o kupnji francuskog “rafala” umjesto jednako kvalitetnog zrakoplova od strateškog saveznika Sjedinjenih Američkih Država. Takvim postupkom Međuresorno povjerenstvo je počinilo akt izdaje jer se ignoriralo strateško obrambeno partnerstvo sa SAD i opredijelilo za francusku ponudu. Iako je i Francuska članica NATO-a njezina politika na prostoru bivše Jugoslavije je čvrsto povezana za Srbiju kao tradicionalnog saveznika. Štoviše Francuska je Srbiji prije dvije godine prodala sofisticirani obrambeni protuzračni sustav koji bi, hipotetski kazano, u slučaju novog velikosrpskog napada na Hrvatsku gađao francuske borbene zrakoplove. Takvo Međuresorno povjerenstvo pokazalo je totalnu političku neodgovornost jer je odluka o kupnji francuskog zrakoplova donesena pod pritiskom gore spomenutog francuskog lobija u hrvatskoj Vladi. Budući da je odgovornost osobna nabrojit ćemo članove tog Povjerenstva: supredsjedatelji su bili predstojnik Ureda premijera Zvonimir Frka Petešić i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH admiral Robert Hranj, članovi zapovjednik HRZ-a Michael Križanec, glavni državni rizničar Ante Matijević, iz Minisratsva vanjskih i europskih poslova Petar Mihatov, tajnik Ministarstva Obrane Petar Barač, potpredsjednik saborskog Odbora za obranu Anđelko Stričak, ravnatelj SOA-e Daniel Markić, ravnatelj VSOa-e Ivica Kinder, predstojnica Ureda Vijeća za nacionaknu sigurnost Maja Čavlović, posebni savjetnik premijera Robert Kopal (“crni labud”), glavna tajnica Vlade Ivona Ferenčić, iz Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Zvonimir Novak.iz MORH-a brigadir Davor Tretinjak, zapovjednik 93. krila HRZ-a brigadir Željko Ninić. Treba napomenuti da je prije donošenja odluke nekoliko članova prijašnjeg sastava Povjerenstva smijenjeno, između ostalih bivši savjetnik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Zrinko Petener i bivši zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva brigadni general Mato Mikić. Osobito je uočljivo i sasvim sigurno neobično  da je predsjednik Republike Zoran Milanović kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga R-a odbio sam ili preko izaslanika sudjelovati u radu Povjerenstva, ta da je to odbio i aktualni predsjednik saborskog Odbora za obranu Franko Vidović (SDP).

            Iako nije objavljeno za koji se borbeni zrakoplov to Povjerenstvo odlučilo, ostavljujući Vladi da odluči, izjava supredsjedatelja Povjerenstva francusko-hrvatskog državljana Zvonimira Frke Petešića ne ostavlja ni najmanje sumnje da ono preporučuje Vladi francuski “rafale”. On je rekao: „Izuzetno smo ponosni što je ovaj proces priveden kraju na najbolji mogući način. Što smo očuvali integritet cijelog procesa do samog kraja, prije donošenja odluke. Vlada je ta koja će odlučiti u kojoj mjeri će pratiti odnosno slijediti preporuke Povjerenstva. To je suverena odluka Vlade“, rekao je Frka-Petešić te istaknuo kako Hrvatska novom sposobnošću dobiva strateško sredstvo odvraćanja koje će višestruko podići razinu sigurnosti Hrvatske,

            Hrvatska se vanjska politika pod utjecajem Pariza odlukom o kupnji višenamjenskog borbenog zrakoplova uplela u širu sliku odnosa unutar samog Sjeveroatlantskog saveza. Ne treba nikad smetnuti s uma golu činjenicu da je velikosrpska agresija na Hrvatsku ali i ostale narode na ovom području zaustavljena upravo jačim američkim vojnim angažmanom protiv velikosrpske imperijalne politike koju su Francuska uz Ujdinjeno kraljevstvo i Rusiju zdušno podržavala. Francuski predsjednik Emmanuel Macron izjavio je prošle godine da je “NATO u stanju moždane smrti” zalažući se za samostalnu eurounijsku obrambenu politiku. U tom kontekstu francuska ministrica obrane je prilikom posjeta Zagrebu prošle godine izjavila da Francuska želi s Hrvatskom “u cijelosti osnažiti strateško partnerstvo”. S obzirom na Srbiju kao tradicionalnog francuskog saveznika na Balkanu početak tog upitnog strateškog partnerstva s Hrvatskom je upravo kupnja francuskog “rafala”. U trenutku kad se slavi 30. obljetnica osnivanja Hrvatske vojske koja je u konačnici uz podršku upravo Amerike kao jedinog strateškog partnera izvojevala završnu bitku protiv fašističke velikosrpske agresije, postavlja se logično zaključak da Vlada Andreja Plenkovića čini akt izdaje prihvaćanjem ponude za novo partnerstvo s državom koja je “brat po oružju” Srbiji.

Vjekoslav Krsnik

SVE SE VRAĆA, SVE SE PLAĆA

SVE SE VRAĆA, SVE SE PLAĆA

                Raspadom Srbije – koji je neminovan, a ne Bosne i Hercegovine – završava se raspad Jugoslavije, pa stoga Srbija tu neminovnost iz svojeg dvorišta prebacuje u dvorište Bosne i Hercegovine. „Non-paper“ je proizašao iz srpske kuhinje, a želeći od sebe što dalje odagnati ono čemu nikako ne može pobjeći, a to je konkretno – gubitak Kosova, Vojvodine i Sandžaka. Srbija stoga koristi sva dozvoljena sredstva kako bi spriječila svoju daljnju disoluciju, a nije isključen i rat, da bi se to pokušalo spriječiti. Nitko ne može pobjeći svojoj sudbini, pa tkao ni Srbija. Srbiji mora biti jasno, da je došao trenutak naplate svega onoga što je u proteklih dvjesto godina činila drugima na štetu.

                Stoga se i pojavio „Non-paper“ kakti u političkoj koprodukciji Janše i Orbána koji u sebi sadrži mirni razlaz Bosne i Hercegovine, te ujedinjenja Kosova i Albanije. Raspad Bosne i Hercegovine je glavni cilj Srbije, kojim Srbija dolazi u poziciju mogućnosti prisajedinjenja Republike Srpske i kompenzacije za izgubljeno Kosovo, te time ujedno želi spriječiti odlazak Vojvodine i Sandžaka koje je Srbija već odavno de facto izgubila. Dakle, Srbiji je najviše stalo do toga da se realizira „Non-paper“ te će stoga Srbija potpomognuta Rusijom učiniti sve da se taj „papirić“ u konačnosti realizira.             

                Glede „Non-papera“ vrlo je interesantno mišljenje bosanskohercegovačkog sociologa Ivana Vukoje iz mostarskog Instituta za društveno -politička istraživanja (IDPI) koje je objavio Večernji list od 25. travnja 2021. godine u članku čiji je autor Denis Romac. Za „Non-paper“ Vukoja kaže: „Non-paper“ je samo još jedan od pokazatelja da BiH ide u smjeru raspada, ako se u međuvremenu ne dogodi bitan politički zaokret u samoj BiH“ te nadalje smatra „da regionalni, europski i svjetski geopolitički odnosi i akteri pritom igraju važnu ulogu u tom procesu, ali ne presudnu“. Vukoja također ističe da najviše koristi od „Non-papera“ imaju „srpski separatisti predvođeni Miloradom Dodikom i bošnjački nacionalisti i unitaristi predvođeni Bakirom Izetbegovićem“. Vukoja posebno „naglašava da non-paper snažno potiče spiralu nepovjerenja i dodatno radikalizira stajališta i srpskih separatista i bošnjačkih unitarista“. Kada je u pitanju budućnost ili bolje rečeno opstanak Bosne i Hercegovine. Vukoja smatra „da BiH može opstati i preživjeti jedino kao država triju konstitutivnih i jednakopravnih naroda koji međusobno uređuju na federalističkim i konsocijacijskim načelima i modelima.“ Vukoja ističe da je „takva BiH najbolje rješenje za sve njezine konstitutivne narode i građane te dodaje da jedino takva BiH može biti samoodrživa i funkcionalna država“.

                Post festum „Non-papera“ Janše i Orbána, političku scenu na prostorima bivše Jugoslavije, a posebno u Bosni i Hercegovini, uzburkalo je pitanje slovenskog predsjednika Boruta Pahora upućeno članovima predsjedništva Bosne i Hercegovine – što oni misle o „mirnom razlazu“. U ožujku 2021. godine pojavljuje se i njemačko-francuski „non-paper“, a koji se odnosi na rješenje kosovskog pitanja. Nakon tih silnih „Non-papera“, pojavio se i hrvatski non-paper koji ima podršku pet članica Europske unije, a među njima su Slovenija i Mađarska. Hrvatska potpomognuta s pet članica Europske unije navodi da su 2stabilnost, sigurnost, prosperitet i funkcionalnost BiH kao jedne, ujedinjene i suverene države od izuzetne važnosti ne samo za  njezine neposredne susjede nego i za regiju, EU i cijelu Europu“.

                Na neki način, paradoksalno je da se Hrvati kao jedan od tri konstitutivna naroda i k tome najmalobrojniji u Bosni i Hercegovini najviše zalažu za opstanak Bosne i Hercegovine, dok ostala dva naroda Srbi i Bošnajci svojim rigidnim i isključivim politikama rade  na rušenju Bosne i Hercegovine. Srbi bi a limine  prihvatili „mirni razlaz“ Bosne i Hercegovine, a Bošnjaci svojom unitarističkom politikom direktno rade u korist velikosrpske politike, to jest „Non-papera“.

                O(p)stanak Bosne i Hercegovine kao države od višestrukog je značaja za hrvatsku državu . za Hrvatsku je to važno iz geostrateškog i sigurnosnog razloga, jer bi raspadom Bosne i Hercegovine „s kojom Hrvatska dijeli tisuću kilometara granice i u kojoj žive pripadnici hrvatskog naroda potencijalno je vrlo problematičan za Hrvatsku, kako s vojnog i sigurnosnog, tako i s ekonomskog i političkog motrišta“. (ibidem) Isto tako, nastavlja dalje Vukoja: „Na dijelovima svoje granice Hrvatska bi dobila dva visoko nestabilna i geopolitički kontaminirana politička entiteta. Jedan (veliko) srpski sa snažnim pozadinskim utjecajem Rusije i drugi Bošnjački sa snažnim pozadinskim utjecajem Turske, saudijske Arabije, Irana i drugih islamskih zemalja“.

                Hrvatska recentan politika zbog svega toga treba i dalje raditi kako na opstojnosti Bosne i Hercegovine kao države i Hrvata kao jednog od tri konstitutivna naroda; zalagati se da Bosna i Hercegova što prije postane članica Europske unije kao i NATO-a, čime bi se spriječilo daljnje  podrivanje Bosne i Hercegovine kao države od strane Srbije i njezinih političkih saveznika. Hrvatska ne smije nikako nasjedati na jeftine političke trikove, poput „Non-appera“ koji je direktno uperen, kako protiv opstanka Bosne i Hercegovine, tako i Hrvata u toj državi, a što je u konačnici i prijetnja samoj Hrvatskoj.

                U šahovskoj partiji koja polako ulazi u završnicu, hrvatska odlično stoji – nije u cajt notu već naprotiv, vrijeme je na hrvatskoj strani, tako da pobjeda ne bi trebala biti upitna. Samo nekakav pacerski potez mogao bi ugroziti hrvatski šah mat Srbiji.

Mijenko Jerneić

Je li Josip Jović prva žrtva velikosrpske agresije ili po Milanoviću i Plenkoviću građanskog rata

Je li Josip Jović prva žrtva velikosrpske agresije ili po Milanoviću i Plenkoviću građanskog rata

         U sadašnjoj oštroj polemici između predsjednika Republike i predsjednika Vlade da bi se dobila dublja politička slika o temeljnim političkim pitanjima koja oni zastupaju treba podsjetiti na njihove istupe prije nekoliko dana na Plitvicama pri obilježavanju pogibije prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića. Ovogodišnje podsjećanje na prvu žrtvu Domovinskog rata palo je u doba pojačane subverzivne aktivnosti u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku koja se vodi u skladu s Memorandumom SANU, što je kulminiralo potezima novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija.

            To je bila prilika da se i njih dvojica kao institucionalno vodeće osobe hrvatske državne politike odrede prema najnovijoj velikosrpskoj provokaciji uperenoj protiv hrvatske države. Jesu li te njihove izjave kao odgovor unutarnjem ratu što ga  velikosrpska politika vodi u Hrvatskoj u skladu s dužnošću i obvezom i predsjednika Republike i predsjednika Vlade da brane integritet i dostojanstvo hrvatske države. Odgovor je nažalost po tko zna koji put negativan.

            Pogledajmo što su rekli Zoran Milanović i Andrej Plenković prisjećajući se i odajući počast prvoj žrtvi oružane velikosrpske agresije na Hrvatsku što je potvrdio i Međunarodni sud pravde ocjenom da je to bio međudržavni sukob Srbije na Hrvatsku. Predsjednik Zoran Milanović žrtvu Josipa Jovića smatra previše važnom da bi se ona zaboravila. “Nažalost, bio je to početak stradavanja hrvatskih branitelja i civila u Domovinskom ratu. Njihovom žrtvom dočekali smo slobodu i to nemamo pravo zaboraviti”, konstatirao je Zoran Milanović. Premijer Andrej Plenković izjavio je: “Prije 30 godina policija je po zapovijedi predsjednika Tuđmana došla ovamo braniti Hrvatsku i otvoriti Policijsku postaju na Plitvičkim jezerima. Tako su pokazali da hrvatski pravni poredak funkcionira. Obilježavamo i 30. obljetnicu pogibije Josipa Jovića, jednoga od brojnih hrvatskih redarstvenika, vojnika i branitelja koji su u Domovinskom ratu dali sve što su mogli za hrvatsku domovinu”.

            Te njihove izjave su najblaže rečeno blijede u odnosu na propagandne velikosrpske poruke što ih je izrekao novi patrijarh Srpska pravoslavne crkve nadovezujući se na niz izjava i postupaka službene četničke srbijanske politike prema Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Postavlja se pitanje zašto i Zoran Milanović i Andrej Plenković, bez obzira kakvu bespoštednu verbalnu bitku vodili kriju temeljnu činjenicu da je Josip Jović bio prva žrtva velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku. Uostalom i jednog i drugog na to obvezuje Deklaracija o Domovinskom ratu koju je 1997. godine usvojio Zastupnički dom Hrvatskoga sabora. U njoj se potvrđuje  da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj, te da je to bio “pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome”, te da je Hrvatska “branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica”. Tu formulaciju o međudržavnom sukobu koji je pokrenula Srbija protiv Hrvatske kasnije je prihvatio i Međunarodni sud pravde u Haagu u tužbi Hrvatske protiv Srbije zbog genocida. Zašto i predsjednik Republike i premijer i u takvim nadnevcima izbjegavaju tu golu činjenicu da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije, sudjelujući na taj način u temeljnoj tezi Memoranduma SANU da to nije agresivni rat što ga je povela Srbija nego “građanski rat” u kojemu ne postoji odgovornost agresora za ljudske i materijalne žrtve nanesene. Za Andreeja Plenkovića to je jasno od samog početka, pa je tako na međunarodnom Croatia Forumu u Dubrovniku izjavio da su se na ovim prostorima “dogodili neki sukobi”, ali su klicu takvoj konstrukciji udarili na početku svojih mandata Stipe Mesić i Ivica Račan a svi kasnije podržavali do Andreja Plenkovića. U svojoj bahatosti predsjednik hrvatske Vlade ponaša se kao gubernator Europske unije koja svoju prljavu savjest u raspadu komunističke Jugoslavije nastoji oprati upravo tezom da se tu vodio građanski rat, što je, kako je izjavio sam Andrej Plenković, njegova misija da promjeni Hrvatsku.

            Ako je već odlučio da do kosti razobliči pogrešnu politiku Andreja Plenkovića i njegovih suradnika, prije svega lažnog predstavnika hrvatskih Srba Milorada Pupovca, zašto predsjednik Republike nije iskoristio ovu priliku na Plitvicama da jasno kaže kako je on simbolično prva žrtva velikosrpske agresije na Hrvatsku. Problem je kod Zorana Milanovića u tome što ni on sam dosad nije raskrstio sa tezom da se u Hrvatskoj vodio “građanski rat”. To je čak i kao premijer već jednom izjavio. I u njegovom raskrinkavanju Milorada Pupovca izostavio je golu činjenicu da je od samog početka on vođa pete kolone u Hrvatskoj i da je njegovo subverzivno djelovanje usmjereno na destabilizaciju Republike Hrvatske koju kao takvu lažni predstavnik hrvatskih Srba ne priznaje, jer je za njega za njegove Srbe u Hrvatskoj glavni grad Beograd. Kolikogod političko raskrinkavanje Milorada Pupovca u izvedbi predsjednika Republike bilo dobrodošlo,  izostanak u Milanovićevom istupu  ključne činjenice da je Milorad Pupovac če(t)lnik velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj umanjuje težinu njegovog istupa. On pri tome upozorava da hrvatski Srbi, a ne Srbi  kakvu odrednicu ponekad koristi, predstavljaju njegovo biračke tijelo, što pretpostavlja da su oni Hrvatsku prihvatili kao domovinu kao sastavni dio hrvatske nacije. Ako je to tako onda Zoran Milanović treba, za razliku od Andreja Plenkovića, ustvrditi da je Hrvatska u obrambenom Domovinskom ratu  bila žrtva velikosrpske agresije u kojoj je Josip Jović bio prva ljudska  žrtva.

Vjekoslav Krsnik,

PS. Sretan Uskrs svima.

ZAROBLJENIK VLASTITIH AMBICIJA

ZAROBLJENIK VLASTITIH AMBICIJA

                I dok, na jednoj strani Angela Merkel polako odlazi u povijest, na drugoj strani njezin francuski kolega Emmanuel Macron nastoji zauzeti mjesto njemačke kancelarke u smislu lidera ne samo Europske unije već i čitave Europe. Zasigurno je da Njemačka odlaskom Merkelice gubi primat, a i inicijativu kako u Njemačkoj tako i u  Europskoj uniji, jer u ovom trenutku Njemačka nema političara kalibra sadašnje kancelarke. Odlaskom Angele Merkel, u njemačkoj politici nastaje jedan vakuum u kojem može doći, ne samo do političke krize u Njemačkoj već i u Europskoj uniji. Sve to vrlo dobro koristi Macron koji sa svojom političkom doktrinom želi u prvi plan na svjetskoj razini staviti Europsku uniju i biti novi vođa te interesne tvorevine. Macron sanja o autonomnoj Europi ili bolje rečeno Europskoj uniji, a o tome najbolje svjedoče njegove riječi: „Moramo nastaviti graditi svoju autonomiju za sebe, na isti način kako to čine SAD i Kina za sebe“. Macron u stvari želi potpunu neovisnost Europske unije od SAD-a za što mnogi političari misle da je čista iluzija, poput njemačke ministrice obrane Annegret Kramp-Karrenbauer, a talijanski sveučilišni profesor Carlo Pelanda smatra da je Macron zarobljenik vlastitih ambicija.

                Profesor Pelanda je najbliži istini o novoj političkoj doktrini Macrona koji iznošenjem svojih političkih razmišljanja u prvi plan stavlja Pariz i Francusku, a zatim Europsku uniju. Njemu je Francuska na prvom mjestu, a tek onda Europska unija. Macron bi želio od Europske unije stvoriti svjetsku silu koja bi bila u rangu SAD-a, Rusije i Kine te potpuno autonomna u kreiranju svoje cjelokupne politike. Macron se zalaže za jedinstvenu obranu Europske unije koja praktički ne bi imala nikakvih dodirnih točaka sa SAD-om koji je dugogodišnji saveznik ne samo Europske unije već i čitave Europe i to više od sto godina. Europa u posljednjih sto godina u svom dvorištu nije mogla apsolutno riješiti niti jedan problem bez SAD-a, od prvog i drugog svjetskog rata a isto tko niti srpsku agresiju na zemlje bivše Jugoslavije. U svim tim po Europu najtežim političkim situacijama, Europa se pokazala kao nemoćna, neučinkovita, troma i krajnje pristrana, a dobro znamo kako se u svemu tome ponašala Francuska, naročito u drugom svjetskom ratu, kao i kod miloševićevske agresije na Kosovo, Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru.

                Moramo priznati, da Macron ima velike apetite i ambicije unutar Europske unije, ali francuski predsjednik prvo treba biti gazda u svojoj kući, što ovoga trena nije, a isto tako Francuska bi morala konačno prestati voditi licemjernu politiku u svijetu, naročito prema svojim bivšim kolonijama iz kojih svake godine izvlači dobit u iznosu od 500 milijardi eura. Isto tako, treba otvoreno reći da je Velika Britanija izašla iz Europske unije i to najviše radi takve licemjerne politike Francuske, a onda i Europske unije i da su Britanci uvidjeli da to nije više društvo za njih. Mnogi se u Hrvatskoj pitaju kada ćemo i mi Hrvati uvidjeti da nam više nije mjesto u tom društvu?!

Miljenko Jerneić

Mamić upadom u korumpirano sudstvo uzdrmao “duboku državu”, ali je ne ruši

Mamić upadom u korumpirano sudstvo uzdrmao “duboku državu”, ali je ne ruši

            Otkriće nogometnog menadžera Zdravka Mamića,  nakon što mu je potvrđena presuda, da je hrvatsko sudstvo duboko korumpirano što dokazuje tvrdnjama da je osobno podmitio sudce u Osijeku, ali i predsjednika Vrhovnoga suda Đura Sessu duboko je potreslo domaću političku scenu. Međutim, glavno je pitanje je li to njegovo otkriće politički toliko snažno da pokrene neophodnu totalnu rekonstrukciju hrvatskoga pravosudnog sustava. Odgovor je nažalost negativan, jer Zdravko Mamić koji je i sam dio “duboke države” nije kompetentan niti sposoban da ruši duboko utemeljen sustrav “duboke države” čiji su temelji udareni još u doba stvaranja hrvatske države, ali su ojačani u posljednjih dvadesetak godina. Njegov postupak može se ocijeniti kao osveta što ga taj sustav “duboke države” nije zaštitio, drugim riječima nije ga oslobodio pravomoćne presude sa zatvorskom kaznom.

            Ako se Hrvatska u ovom slučaju usporedi s dvjema državama Europske unije koje su provele pravosudnu katarzu da bi izišle iz duboko usađene korupcijske močvare onda je “slučaj Zdravka Mamića” samo jedna u nizu korupcijskih afera koje se gotovo svakodnevno otkrivaju u Hrvatskoj, ali ne rješavaju najveći problem koji tišti državu. Te dvije države su Italija i Rumunjska koje su kad je vrag odnosio šalu na zakonit način povele borbu protiv korupcije na najvišem nivou. U Italiji je to obavio sudac Antonio di Pietro koji je s posebnim ovlastima na kraju raskrinkao čelnika višedesetljeća vodeće političke stranke “Democrazie Cristiane” Giulia Andreottija kao šefa mafije, pa je ta stranka jednostavno u idućim godinama nestala s talijanske političke scene. Slično se dogodilo i u Rumunjskoj u kojoj je pravnica Laura Kovesi na čelu Nacionalne antikorupcijske agencije (DNA) dovela na sud čitav niz visokopozicioniranih dužnosnika na čelu s bivšim premijerom, ministrima, brojnim zastupnicima, gradonačelnicima i drugim političkim dužnosnicima. Svi su oni bili optuženi i osuđeni za korupciju koja je težila 431 milijun eura. Laura Kovesi je u dobi od 33 godine 2006 godine postala glavna državna tužiteljica Rumunjske, a 2019. godine imenovana je glavnom tužiteljicom u Europskoj uniji.

            Taj ključ u borbi protiv organiziranog kriminala i posvemašnje korupcije je potreban i Hrvatskoj, jer je slučaj Zdravka Mamića izoliran i teško da može na širem planu pokrenuti borbu protiv korumpiranog aparata s “institucijama koje (ne) rade svoj posao”. Uostalom to najbolje pokazuju dosadašnji korupcijski skandali na čelu s bivšim premijerom Ivom Sanaderom koji ni nakon višegodišnje pravosudne trakavice još uvijek nije okončan. Najočitiji i najbolji dokaz da aktualna politika sprječava bilo kakvu inicijativu da se raščisti korupcija u pravosuđu predstavlja izvješće Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) iz 2016 godine u kojemu je navedeno da 20 sudaca predstavljaju izravnu opasnost za nacionalnu sigurnost.

            Iako je u tom javnom izvješću naveden cijeli pravosudni sustav, u koji spadaju i Ministarstvo pravosuđa i Državno odvjetništvo RH, prema podacima iz izvješća koja je upućena zakonskim korisnicima informacija SOA-e, a to su prije svih uredi predsjednica i premijer, precizirano je kako se tu misli isključivo na sudstvo. Među nešto više od 1700 sudaca u Hrvatskoj izdvojeno je baš onih 20 čije ponašanje i odluke prema procjenama tajne službe predstavljaju sasvim konkretnu opasnost za nacionalnu sigurnost države. Oni ozbiljno uzdrmavaju sustav koji je ionako na vrlo krhkim temeljima te ima izuzetno nisko povjerenje građana. Njihove odluke su opasne i dalekosežne zbog čega su se i našli u fokusu interesa SOA-e. SOA je u nadzor sudaca uključena s obzirom na to da obavlja njihove sigurnosne provjere pri imenovanju na sudačku dužnost i prelasku na viši sud, dok je već dulje vrijeme zadužena za sigurnosne provjere sudaca koji rade na tzv. uskočkim predmetima, slučajevima najsloženije korupcije i organiziranog kriminala.

            Nakon tog izvješća koje su dobili i tadašnja predsjednica i tadašnji i sadašnji premijer tim sudcima nije se ništa dogodilo, pa sve do današnjih dana oni i dalje predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost, što je otkrila i afera sa Zdravkom Mamićem. Što je još tragičnije i oslikava kakvi zastupnici sjede u Hrvatskome saboru o tome se nije povela nikakva posebna rasprava, što u krajnjoj liniji znači da se Hrvatski sabor slaže s djelovanjem spomenutih sudaca i da nema ništa protiv (?!) da oni i dalje predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost

            U isto doba tadašnji ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić (Most) otvoreno je javno zatražio od cijelog Ustavnog suda da podnese kolektivnu ostavku. Treba podsjetiti da je sadašnji sastav Ustavnog suda kojemu je na čelu suradnik Udbe s kodnim imenom “gavun” Miroslav Šeparović izabran dogovorom HDZ-a i SDP-a. Tako je mimo uvjeta koji se traže za najvišu sudbenu dužnost u državi izabrano nekoliko članova koji po svojim biografijama nikako to ne bi smjeli biti, poput Davorina Mlakara bivšeg HDZ-ovog ministra pravosuđa i Ingrid Antičević Marinović poznate po izjavi “pipl mast trast as”  u Europskom parlamnetu. Posebno upada u oči eklatantan korupcijski skandal Davorina Mlakara. Podvlačeći da je sadašnji sastav Ustavnog suda najveća prijetnja nacionalnoj sigurnosti te da je to direktna posljedica klijentelističke politike, ministar Orepić je u jednom intervjuu ustvrdio da “Hrvatska ima ustavnog sudca koji se lažno predstavljao. Sjetimo se kako je davao oprečne izjave, neposredno nakon razotkrivanja izjavio je kako je istina da se lažno predstavio kao Gordan Dolović! Dajte mi ime ijednog predsjednika ustavnog suda koji tolerira takvog suca u svom sazivu. Ni ostali članovi Ustavnog suda nisu reagirali. Vrijeme je da podnesu kolektivnu ostavku”. Naravno Ustavni sud nije podnio kolektivnu ostavku, ali je zato ubrzo nakon toga Vlaho Orepić na protuzakonit način zajedno s druga dva mostova ministra autokratski smijenjen odlukom premijera Andreja Plenkovića.

            Premijer Plenković i u ovoj najnovijoj aferi koju je pokrenuo Zdravko Mamić govori da su zlonamjerne teze da “HDZ drži šapu na pravosuđu”. Kaže premijer: “Za stanje u pravosuđu nije kriv HDZ, a još manje aktualno vodstvo. Sudce u Hrvatskoj ne bira politika” i ponovo laže jer je upravo politika izabrala vrlo upitni sadašnji sastav Ustavnoga suda za koji je jer predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost bivši ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić zatražio kolektivnu ostavku. Andrej Plenković štoviše pere ruke nad cijelom aferom Mamić pa otklanja svaku krivnju od HDZ-a i čak bezočno tvrdi “dajte mi jedan dokaz za to! Onaj tko se odluči da bude sudac, mora imati najviše etičke kriterije”. Upravo je ustavni  sudac Davorin Mlakar koji je čak bio HDZ-ov ministar pravosuđa najočitiji primjer kako dnevna politika, jer ne radi se samo u HDZ-u, najmanje vodi računa o etičkim kriterijima prilikom izbora sudaca. To je uostalom potvrdio i sam Andrej Plenković ustrajavajući da na čelu Vrhovnoga suda ostane i dalje Đuro Sessa duboko kompromitiran otkrićem Zdravka Mamića.

Vjekoslav Krsnik

ZAGREBAČKE SPELANCIJE

ZAGREBAČKE SPELANCIJE

                Čovjek je biće koje se rađa i umire, a vrijeme u kojem traje zove se život. Život počinje rađanjem, a završava umiranjem. Svatko od nas svjedokom je svakodnevnog umiranja oko nas, kako naših najbližih tako i onih koji su nešto značili u području politike, kulture, sporta, umjetnosti, znanosti, književnosti, filozofije… Naravno da najviše boli odlazak s ovoga svijeta, kada nam umre majka, otac, deda, baka, brat, sestra, ali isto tako suosjećamo s boli i tugom drugih koji su izgubili svoje najmilije. Minulih dana, napustili su nas Miroslav Tuđman, Milan Bandić, Cico Kranjčar, Mirko Bazić, ivan Mužić… tko zna tko je slijedeći od nas za umiranje, tko zna čija vura smrtno tuče i kada nam je vrijeme poći s ovoga svijeta?!

                I dok jedni umiru, drugi se rađaju i život teče dalje. Tako je to u svakom djeličku kugle zemaljske. Tako je to i u gradu Zagrebu u kojem je Milan Bandić stolovao dvadeset godina i u svojih šest mandata od hrvatske metropole učinio kasabu. Kao što za Bandića reče glavni urednik Hrvatskog tjednika Ivica Marijačić: „Bio je zapravo pragmatik, kalkulant i makijavelist, političar bez ikakav nacionalnoga ega, identiteta i karizme. Kao takav će, naše je mišljenje, biti brzo zaboravljen. U politici, u njezinom teorijskom dijelu, uglavnom ništa nije znao…“ Inače, Bandić je sanjao i svoj sedm9i mandat, ali iznenadna smrt – preminuo je u noći sa subote na nedjelju, 28. veljače 2021. godine, u 66. godini života – spriječila ga je u tome.

                Još za života Bandića, svoje kandidature za gradonačelnika Zagreba istaknuli su Davor Filipović (HDZ), Tomislav Tomašević (Možemo), Joško Klisović (SDP), Zvonimir Troskot (Most), Vesna Škare Ožbolt – istaknula je svoju kandidaturu za gradonačelnicu grada Zagreba još na jesen 2020. godine, što djeluje pomalo bizarno, a nakon Bandićeve smrti, svoje kandidature su obznanili Miroslav Škoro (Domovinski pokret) i Jelena Pavičić Vukičević (Milan Bandić 365 – stranka rada i solidarnosti). Ima tu još kandidata, ali ti su više pikzibneri i autsajderi, pa ih je uopće nepotrebno kao takve i spominjati.

                Kada se pomalo promotre svi gore spomenuti kandidati, tada se odmah opaža da je HDZ kao najjača politička stranka predložila Davora Filipovića kao svog kandidata za gradonačelnika Zagreba, jednog potpunog političkog anonimusa koji nema nikakve šanse ući u drugi krug, a i u snovima ne može postiti gradonačelnikom Zagreba. Da se radi o promašenom slučaju, mogli smo vidjeti i čuti ovih dana, kada je na pitanje novinara, da kaže koja mu je najdraža pjesma o Zagrebu, rekao da se ne može sjetiti niti jedne pjesme. Tom svojom izjavom pokopao je sebe i HDZ još prije nego li su izbori uopće i počeli. Tomislav Tomašević – zvani „senf“ – slovi kao najizgledniji kandidat koji bi trebao postati gradonačelnikom Zagreba. Tako su barem govorile ankete još za života Bandića, ali smrću Bandića, rejting Tomaševića je počeo padati, a  jednoj od kandidatkinja – Jelena Pavičić Vukičević – za gradonačelnicu metropole rejting je počeo rasti. To je tako u životu – dok jednom smrkne, drugom osvane. Istinabog, Jelena Pavičić Vukičević, je već odmah po isticanju kandidature, napravila gaf, izjavivši da će srušiti Dinamovu istočnu tribinu i na tom mjestu sagraditi novu tribinu, umjesto da je rekla da će sagraditi potpuno novi stadion. Post festum nekoliko dana, Jelena Pavičić Vukičević u hrvatskim pisanim medijima pokušala se oprati od te svoje nes(p)retne izjave glede Maksimira, a njezini konkurenti gotovo da su je razapeli zbog toga.

                Jelena Pavičić Vukičević za koju mnogi kažu da je nastavak Bandićeve politike, ima najviše izgleda da postane gradonačelnica Zagreba, jer najbolje zna od svih kandidata kako i na koji način Zagreb funkcionira, zna ga u dušu, jer u gradu radi 24 godine i ništa joj nije strano. K tome, Jelena Pavičić Vukičević je žena, i kao takva je osvježenje na hrvatskoj političkoj sceni, tako da će mnoge žene glasove dati upravo njoj, a niti muški birači neće ostati indiferentni pram njezine kandidature. Ostale kandidate nije potrebno uopće spominjati, jer oni su samo usputni prolaznici na predstojećim izborima za gradonačelnika Zagreba. Poželimo sreću svim kandidatima, ali izaberimo Jelenu Pavičić Vukičević za gradonačelnicu Zagreba.

Miljenko Jerneić

HRVATSKI POLITIČKI RAŠOMON

HRVATSKI POLITIČKI RAŠOMON

                Srpska recentna politika samo je nastavak velikosrpske miloševićevske politike, ali danas ne više ratovima već drugim sredstvima. Budući da je Srbija izgubila sve ratove, a ratovima nije realizirana velika Srbija, Srbi su se odlučili za mnogo suptilnije i rafiniranije političke metode u ostvarenju velikosrpskog sna. Tome najbolje svjedoči nedavni intervju Ivice Dačića predsjednika Skupštine Srbije i nekadašnjeg ministra vanjskih poslova koji je objavljen u jednim hrvatskim dnevnim novinama. Vrlo je signifikantan naslov intervjua: „U cijeloj regiji govori se da Srbija kroji projekt nove Jugoslavije i velike Srbije, a ja vam kažem – Jugoslavije više nikad neće biti“.

                Već u samom naslovu Dačić nam daje do znanja – to već vrapci na krovu znaju – da je Jugoslavija propali projekt, ali što se tiče velike Srbije – o tome iz naslova možemo zaključiti – ona je bila, jest i bit će na djelu. Iluzorno je očekivati da će se Srbija ikada odreći svojih imperijalnih težnji prema državama bivše Jugoslavije. Pogledajmo samo aktualna politička zbivanja u Crnoj Gori u kojoj je na vlast došla prosrpska i proruska politička garnitura. „…nova vlast nije imala ambiciju samo promijeniti staru vlast, nego cijelu, ne samo političku, već i nacionalnu, kulturološku i društvenu paradigmu Crne Gore“ – ističe Milorad Popović crnogorski književnik u jednim hrvatskim dnevnim novinama.

                Popović u svom intervjuu posebno ističe „da se Srbija nije pomirila njenom – crnogorskom (op.autora) – neovisnošću“ i zbog toga Srbija potpomognuta Rusijom čini sve kako bi destabilizirala Crnu Goru i time derogirala gotovo svaki oblik crnogorske državnosti. Kakve sve to posljedice ima za crnogorsko okružje, a posebno za Hrvatsku, Popović daje vrlo indikativan odgovor na to pitanje: „Moram priznati da me ponekad čudi kako zemlje u okruženju kao da ne shvaćaju da se ovakvim pokušajima i nastojanjima da se promijene državno-etničke, ideološke i geostrateške paradigme u Crnoj Gori, mijenja i cijela konfiguracija ovog prostora. „Padom“ Crne Gore regija izmiče iz proeuropskih tendencija, pojačava se nestabilnost, a time rastu apetiti velikosrpskih, ali i proruskih snaga na cijelom našem području. To mora biti jasno, jer time bi sigurno ojačale tendencije prema BiH, gdje stalno vidimo da Milorad Dodik provocira i isipava teren s referendumom o izdvajanju Republike Srpske, da je unatoč svemu Kosovo još uteg ovog prostora, a odnosi Srbije i Hrvatske daleko su od neke normalizacije. Koliko goda Crna Gora izgledala mala i nevažna, ona je vrlo značajna za balans snaga unutar Balkana, pogotovo kada vidimo da se neke aveti iz 90-tih bude ili stalno potiču. Emancipacija Crne Gore kao samostalne države interes je Hrvatske i BiH, jer njenim opstankom velikosrpske tendencije gube na snazi, jer bez Crne Gore ta ideja je na izdisaju. I u tome je važnost neovisne crnogorske države kao negacije velikosrpskih težnji. I upravo tu bi tu važnost Crne Gore, hrvatska, kao susjedna zemlja , mogla postaviti u Bruxellesu“.

                U svojim mnogim tekstovima upozoravao sam hrvatsku recentnu politiku, vladu Hrvatske te premijera Plenkovića, da Srbija i dalje snuje i kuje velikosrpsku politiku, na jedan vrlo suptilan i prepreden način, te da hrvatska diplomacija mora puno više raditi kako bi se mogli suprotstavit neoekspanzionizmu velikosrpske politike. Da je situacija i više nego ozbiljna upozorava nas u svom naslovu jedan hrvatski politički tjednik: „Srbi žele u svojim rukama držati kompletnu hrvatsku medijsku scenu, dobar dio već imaju, a Vlada sve to mirno promatra“. Također, autor teksta upozorava nas da je „Hrvatska premrežena srpskom obavještajnom službom“, čime je uvelike ugrožena sigurnost Hrvatske. Stoga se autor teksta opravdano pita: „Mislite li da bi izraelska vlada mirno gledala da joj ključne medije drže Arapi? Ali Plenkoviću je svejedno. A svejedno mu je jer prezire nacionalno pa uopće ne razumije pojavu nacionalnih interesa. A nakon medijske scene srbi su se okrenuli hrvatskoj privredi“.

                Nakon medija na redu je i hrvatska privreda ili bolje rečeno vitalni privredni subjekti poput Kraša, Podravke i drugih poduzeća. Stoga danas ni malo ne čudi što je Agrokor „morao (pro)pasti“ kako bi došao u tuđe – ruske – ruke, a to je u stvari bio početak kraja stabilnosti gospodarstva u hrvatskoj. Srušimo li kralja – Todorića – sve će ostalo ići puno lakše.

                U istom političkom tjedniku možemo pročitati tekst pod naslovom: „hrvatska vojska nemoćna je pred vojskom Srbije“ u kojem autor teksta posebno ističe vojnu zaostalost i inferiornost hrvatske vojske spram srpske vojske, te se poziva na „portal global Firepower koji objavljuje listu najmoćnijih vojski svijeta“. Prema tom portalu: „Vojska Srbije pretekla je po snazi Hrvatsku vojsku. Tako su Srbi zauzeli 61. mjesto na listi, dok je HV pozicioniran na 63. mjestu“.

                I dok Srbija nabavlja vrhunsku opremu: „Hrvatska nema oružje i opremu kojom može neutralizirati srbijansku prednost. Od vojske se treba očekivati da zaključa zračni prostor,  a ne da gradi hotele i hangare. Nažalost, razlika u vojnoj moći će rasti u korist Srbije i ovo je tek nagovještaj poremećaja koji stižu u idućim godinama“. Stoga nas ne treba čuditi ako se ova politička garnitura odluči za stare francuske kante, a ne za ove američke avione!

                Svi ovi primjeri na najbolji mogući način govore i pokazuju da je hrvatska recentna politika, zahvaljujući našim nesposobnim političarima, uvelike ugrozila sigurnost, samostalnost i suverenost Republike Hrvatske. Tako dugo dok je Plenkoviću više stalo do Europske unije nego li do Hrvatske, Hrvatska će i nadlaje nazadovati u svim segmentima razvoja društva. Ništa bolji od Plenkovića nije niti Milanović kojeg je na vlast dovela svjetska masonerija da zastupa njihove interese umjesto hrvatske.

                Hrvatska se poslije Tuđmana pretvorila u instant državu čija je politika bez okusa i mirisa, i kao takva svakodnevno pripomaže nestajanju hrvatske države i Hrvata. Dr. Franjo Tuđman  prvi hrvatski predsjednik bio je alfa i omega hrvatske politike i kao takav danas je on neponovljiv. Njegova politika bila je jedinstvena i osebujna, ona je imala dušu, glavu i rep, i što je najvažnije Hrvatsku u srcu. Današnji hrvatski političari, nažalost, najbolji su primjer bijede hrvatske politike. Hrvatska je oduvijek u svojoj povijesti imala loše političare, pa smo stoga i morali čekati gotovo tisuću godina (890) hrvatsku državu. Teškom mukom smo došli do nje, a lako je rasprodajemo. Hrvatskoj predstoji borba za opstanka, ne samo hrvatske države već i hrvatskog naroda. Novog Tuđman nigdje na vidiku, a bojim se da će tako biti i daljnjih stotinu godina. Daj Bože da se u tome varam. 

Miljenko Jerneić

RAPSODIJA U PLAVOM

RAPSODIJA U PLAVOM

                Fantastična utakmica u Maksimiru i veličanstvena pobjeda Dinama nad Tottenhamom. Bila je to prava rapsodija u plavom. Dinamovci su razveselili svoje navijače, ali i sve one u hrvatskoj kojima je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Maestralni Oršić zabio je hat-trick, te time zauvijek ušao u Dinamovu povijest kao igrač koji je zabio najviše europskih golova, a  gdje mu je još kraj?! Tu večer pamtit ćemo i po igri „plavih lavova“ koji su se junački borili do posljednjeg atoma snage. Trčali su do iznemoglosti, bili su na svakoj lopti, a ono što je najvažnije od svega, nisu niti u jednom trenutku gubili vjeru u pobjedu protiv Spursa. Takav Dinamo može pobijediti svaku momčad u europskoj ligi, ali i u ligi prvaka.

                Te večeri – četvrtak, 158. ožujka 2021. godine – bili smo svjedoci maksimirske čarolije, nečega što ima dušu, veliko srce i neizmjernu vjeru, da je moguće ostvariti sve ono što si čovjek može poželjeti. Plavi dečki pretvorili su san u javu i pokazali svima nama kako je lijepo biti u zbilji snova. Bio sam presretan te večeri u kojoj je Dinamo pokazao svima – kao u Hrvatskoj tako i u Europi – da samo hrabre prati sreća, a Fortuna je zaista bila na strani „plavih lavova“

                Mnogi nogometni kibici nisu vjerovali u prolaz Dinama, te su me mnogi od njih pitali: „Koliko će komada te večeri fasovati Dinamo?!“ Tim nevjernim Tomama rekao sam: „Dinamo će pobijediti i idemo u četvrtfinale, a najviše bih želio da Dinamo pobijedi Spurse samo radi našeg Zagorca Damira Krznara, koji još – tek što je sjeo na klupu biva smjenjivan na razno razne načine i kojekakve kombinacije.“ Zaista sramotno od svih onih koju su sudjelovali u svemu tome prema treneru i sportskom direktoru Dinama Damiru Krznaru.

                Treba posebno istaći, da je Dinamov stožer na čelu s Krznarom izabrao odličnu strategiju za utakmicu u kojoj su plavi dečki u prvom poluvremenu najprije dobro izmorili Spurse, nisu primili gol, a u drugom poluvremenu potpuno su nadigrali i pretrčali Londončane i s tri gola poslali Engleze kući. Borba između Dinamovaca i Spursa bila je poput mungosa i kobre, a zna se tko u takvoj borbi pobjeđuje.

                Nakon utakmice plavima sam poslao čestitku. „Bravo dečki! Vjerovali ste u sebe, borili ste se kao lavovi i pobijedili. Budite ponizni, vjerujte i dalje u sebe i budite hrabri, jer hrabre i Bog čuva. Dinamo će osvojiti Europsku ligu, a onda slijedi boj s prvakom Lige prvaka. Samo nam je nebo granica.“

Miljenko Jerneić

Skandalozan četnički diverzantski ispad HTV-a i patrijarha Porfirija

Skandalozan četnički diverzantski ispad HTV-a i patrijarha Porfirija

         Nije trebalo dugo čekati da novi patrijarh četničke Srpske pravoslavne crkve Porfirije kao što sam to predvidio u komentaru “Iza tobože hrišćanskih poruka patrijarha Porfirija ipak stoji četnik” pokaže pod krinkom vjere svoje pravo političko lice. Nije u pitanju samo on, nego još više tzv. Hrvatska radiotelevizija koja otvoreno zagovara neko novo jugoslavenstvo pod ruhom eurounijskog tzv. Zapadnog Balkana, ali je sad s ovim intervjuom s četničkim patrijarhom oživjela ideju prve jugoslavenske zajednice monarhodespotske države “Srba, Hrvata i Slovenaca”.

            Da sve bude u duhu i u okvirima nove eskalacije unutarnje agresije na državu Republiku Hrvatsku vodstvo HTV-a na čelu s ravnateljem Kazimirom Bačićem, ravnateljem Poslovne jedinice Program Renatom Kunićem,: glavnim urednikom programa Brunom Kovačevićem i v.d. urednikom HTV 1 Tomislavom Štenglom te urednicom Odjela Informativni medijski servis HTV-a: Katarinom Periša Čakarun taj intervju s novim četničkim patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Porfirijem lansiran je da šok za javnost bude jača na dan Sv. Josipa zaštitnika hrvatske države. Ne treba biti nimalo naivan što se tiče političke podrške koju je ovakvom intervjuu dao u Hrvatskoj vodeći zagovornik velikosrpske politike, a to je kao lutak na koncu čelnika velikosrpske pete kolone Milorada Pupovca sam predsjednik Vlade Andrej Plenković. Naravno intervju s patrijarhom Porfirijem nije vodio neki etnički hrvatski novinar, nego jedan od etničkih hrvatskih Srba na HTV-u da bi se cijelom tom projektu dao širi “SHS” značaj, kako je to bilo u doba monarhističke Jugoslavije  sa “Srbima svi i svuda”, a danas sa konstrukcijom “Srpskog sveta” kao novim memorandumskim projektom Srpske akademije nauka i umetnosti.

            Gotovo u svakoj rečenici četnički patrijarh Porfirije  izravno ili neizravno napadao je hrvatski državni integritet i suverenitet. On čak prijeti “Hrvatsku neću napustiti”, ali ide i dalje pa navodno u šali, ali kad je u pitanju velikosrpska politika ne radi se nimalo o šali, kaže kako je on “patrijarh Beograda, Zagreba i Ljubljane, Srba, Hrvata i Slovenaca”. Tako je sa svoje strane oživio monarhističku despotsku kraljevinu u kojoj su Hrvati pod srpskom čizmom bili potlačeni narod. Na jednom mjestu on kaže “da bismo nadišli predrasude, važno je da razumijemo jedni druge”. To je opet jedna slatkorječiva laž iz usta novog srpskog patrijarha, jer je njegova Srpska pravoslavna crkva suodgovorna za ratove što ih je velikosrpska politika povela na prostoru bivše Jugoslavije iza kojih je ostalo 200.000 žrtava i goleme materijalne štete. Sad on nudi razumijevanje kao okušani model velikosrpske politike da poraze u ratu pretvori pod geslom “ko nas bre zavadi” u pobjedu u miru. Sam je sebe demaskirao kao osobu koja navodno treba razumjeti druge u pogledu kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca. Kao prvo, što se Srpska pravoslavna crkva s prethodnim patrijarhom Irinejom umiješala u unutarnje stvari Katoličke crkve. Je li ona uopće poštuje Katoličku crkvu kao kršćansku crkvu kad priječi kanonizaciju blaženika Stepinca. Nije ostavio nimalo dvojbe da će on u slučaju kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca nastaviti politiku svojega prethodnika, jer tvrdi da ima Stepinčeva pisma koja su “duboko problematična”. To valjda isto spada pod patrijarhov pojam “da razumijemo jedni druge”, a najmljeni novinar Dragan Nikolić nije  ga priupitao zašto SPC ustrajava na osudi blaženika ako je dokumentima utvrđeno kako je u ustaškom režimu spašavao ne samo Židove nego i ugrožene Srbe. To se od Dragana Nikolića naručenog novinara nije ni mogla očekivati, jer mu je bila zadaća da promovira novog patrijarha, a ne da ga suoči s golim činjenicama da je SPC suodgovorna za ratove što ih je Srbija vodila na ovim prostorima.

            Naravno nezaobilazno je bilo i pitanje Jasenovca, pa je patrijarh Porfirije naglasio da to mjesto kao i svako drugo mjesto takvog karaktera “mora biti oslobođeno svake vrste politizacije”. Tu je opet četnički patrijarh upao u zamku, jer je upravo Srpska pravoslavna crkva bila jedan od glavnih pobornika politizacije tog logora. On kaže da su se zločinci iz Jasenovca  ispisali iz svakog naroda, “jer ti ljudi ne pripadaju nijednom narodu”, ali ga preparirani Dragan Nikolić nije priupitao znači li to da brojni Srbi koji su u Domovinskom ratu počinili zločine nad Hrvatima ne pripadaju srpskom narodu. Naravno, Domovinski rat, odnosno Srpsko-hrvatski rat koji je pokrenula Srbija protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda uopće nije spomenut u tom naručenom intervjuu zbog čega radi flagrantnog kršenja novinarske etike cijela rukovodeća garnitura na HTV-u treba biti smijenjena. To se naravno ne će dogoditi, jer nad radom HTV-a kao javnog servisa kojeg plaćaju građani ne postoji nikakav nadzor, a najmanje je to tzv. Programsko vijeće, dok je nadležni saborski odbor za medije pod kontrolom dnevne politike, dakle HDZ-a i SDP-a koja je dovela četničkog patrijarha Srpske pravoslavne crkve na ekran možemo slobodno reći novog Jutela.

Vjekoslav Krsnik

Andrej Plenković je pretvorio HDZ u Hrvatsku Diktatorovu Zajednicu

Andrej Plenković je pretvorio HDZ u Hrvatsku Diktatorovu Zajednicu

            Činjenica je da je Hrvatska otkako je na čelo HDZ-a, a time i na čelo Vlade,iz Bruxellesa poslan gubernator Andrej Plenković izložena pojačanoj “unutarnjoj agresiji” odnosno kako to neki ocijenjuju “hibridnom ratu”. Hrvatskoj dakle nisu više izravni neprijatelji velikosrbi, odnosno rehabilitirani četnici koji i dalje mitomanski vladaju u Beogradu, nego široka fronta novojugoslavena, čiji sam najistureniji ešalon opisao u svojoj knjizi “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacije pod njihovim utjecajem”. Čelna osoba u toj unutarnjoj agresiji na ustavni demokratski poredak Republike Hrvatske je upravo glavom (i bradom) predsjednik Vlade Andrej Plenković.

            Andrej Plenković je to ostvario jer mu je to omogućilo podaničko-klijentelističko članstvo Hrvatske demokratske zajednice koju je Andrej Plenković osobno pretvorio u “Hrvatsku diktatorovu zajednicu”. Ako je tadašnji čelnik SDP-a a bivši čelnik SKH, što se svodi na isto, Ivica Račan zbog zalaganja za hrvatsku državnu samostalnost HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, ona je to danas uistinu postala ali zbog toga što gubernator Andrej Plenković nastoji nju vratiti pod imenom tzv. Zapadnog Balkana u novu regionalnu  zajednicu.

   U ovih pet godina, koliko je na čelu hrvatske Vlade nakupilo se toliko njegovih protuustavnih poteza i izjava na temelju kojih se može postaviti pitanje je li njegova politika u skladu sa prisegom koju je dao kao predsjednik Vlade. Obnaša li on svoju dužnost “savjesno i časno”, poštuje li Ustav i zakone, te pravni poredak, te zauzima li se “za svekoliki napredak Republike Hrvatske”. Drugim riječima predstavlja li politika koju provodi premijer Plenković povredu odanosti i lojalnosti prema Republici Hrvatskoj i njezinim građanima koji su mu poklonili povjerenje. Ako je tome tako onda se jedino može zaključiti da je predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković izdajica, jer ne štiti hrvatske nacionalne i državne interese.

            Svoju autokratsku ćud pokazao je odmah na početku svojeg prvog mandata kad je replicirajući u Hrvatskome saboru zastupniku Živog zida Branimiru Bunjcu koji ga je nakon sastanka Europskog vijeća kritizirao da zastupa interese Europske komisije a ne interese Republike Hrvatske. Andrej Plenković je tada Branimiru Bunjcu garantirao da Živi zid na idućim izborima ne će ući u Sabor. To se i dogodilo, pa Živi zid sad ima zastupnika u Europskom parlamentu, ali ne i u Hrvatskome saboru. U sličnom diktatorskom stilu Andrej Plenković je Domovinskom pokretu javljajući se prošle godine iz Bruxellesa “garantirao da nikada ne će doći na vlast”, Prosto je nevjerojatno da u 21. stoljeću u navodno  civiliziranoj Europskoj uniji koja je utemeljena na demokratskim standardima jedan političar u svojoj zemlji autokratski prijeti političkoj oporbi. Iako je bilo i drugih vrsta ispada tobože uglađenog briselskog činovnika koji govori nekoliko stranih jezika ovaj pokazuje njegovo pravo lice i njegovu zadanu misiju. Ona je sadržana u izjavi što ju je dao 9. rujna 2016. godine kad je podvukao: “Moja je misija promijeniti HDZ, a nakon toga i Hrvatsku”.

            Zahvaljujući podaničkom mentalitetu u Hrvatskoj demokratskoj zajednici u kojoj on faraonski vlada eliminirajući sve moguće suparnike kao što je to pokazao primjer s Milijanom Brkićem Andrej Plenković je već ostvario prvi dio zadane misije. Hrvatska demokratska zajednica više nije ona domoljubna stranka koju ja uoči borbe za stvaranje hrvatske države ustanovio njezin prvi predsjednik Franjo Tuđman. Na nacionalnoj razini HDZ je promijenjen utoliko što je kao glavnog partnera za očuvanje vlasti uzeo čelnika antihrvatske pete kolone Milorada Pupovca koji u nekim važnim detaljima hrvatske državne politike provodi velikosrpsku politiku vladajuće četničke garnitura u Beogradu. To je najizrazitije došlo do izražaja u prešutnom Plenkovićevom popuštanju velikosrpskom projektu izjednačavanja krivnje za Domovinski rat koji Beograd uz ustrajnu podršku Milorada Pupovca i njegove pete kolone s vodećim medijima pa čak i javnom Hrvatskom radiotelevizijom nastoji pretvoriti u građanski rat. To otišlo toliko daleko da je hrvatsko pravosuđe  osudilo vodeće junake Domovinskog rata (Norac, Glavaš, Merčep, Brodarac, Maglov), amnestirajući kompletnu velikosrpsku garnituru na čelu s posrbljenom JNA koja je povela fašističku agresiju protiv Hrvatske.

            Postavlja se pitanje kakav legitimitet osim briselskog ima Andrej Plenković da nakon što je uspio promijeniti Hrvatsku demokratsku zajednicu nastavi svoju misiju da promijeni i samu Hrvatsku. Treba podsjetiti da Andrej Plenković spada u garnituru zlatne mladeži bivšeg Saveza komunista, kao što je to i predsjednik Republike Zoran Milanović. Obojica su dok su njihovi vršnjaci bili krvavio boj s fašističkom velikosrpskom agresijom gradili kao izabranici “duboke države” diplomatske i političke karijere. Ni jedan ni drugi nemaju nikakve veze s domoljubnim hrvatstvom. Andrej Plenković još se uvijek ideološki ponaša u skladu sa svojim s Kardeljom naglašenim  maturalnim radom o ulozi vladajuće klase u nadzoru nad medijima pa je u jeku pandemije Covida 19 prstom upozorio predstavnike vodećih televizijskih kanala kako moraju informirati javnost.

            Njegov odnos prema Domovinskom obrambenom ratu je ključan u namjeri da izvrši drugi dio misije zadane u Bruxellesu. Pored toga što iz njegovih usta ne može izaći odrednica “velikosrpska agresija”, jer mu je to zabranio četnički predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, on je u odnosima sa Srbijom čak toliko spreman da zanemari sudbinu nestalih u velikosrpskoj agresiji. To se potvrdilo u pripremi njegovog službenog posjeta Beogradu koji je srećom zbog pojave pandemije otkazan jednako kao što je fizički otkazan susret Europske unije i tzv. Zapadnog Balkana  u Zagrebu na kojemu je sam Andrej Plenković trebao biti instaliran za novog lidera “regiona”. U njegovoj misiju da promijeni Hrvatsku, svakako treba staviti njegovu izjavu na međunarodnom skupu “Croatia Forum” u Dubrovniku kad je rekao da su se na ovim prostorima “dogodili neki sukobi”. Time je grubo prekršio prisegu što ju je na čelu Vlade dao u Hrvatskome saboru da  će svoju dužnost obavljati “savjesno i časno”, poštujući li Ustav i zakone, te pravni poredak, te zauzimajući se “za svekoliki napredak Republike Hrvatske”. Tom izjavom na međunarodnom skupu on je ne samo osporio Saborsku deklaraciju o Domovinskom ratu nego i presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu koji je  u hrvatskoj tužbi protiv Srbije zbog genocida presudio da je to bio međudržavni sukob u kojemu je Srbija bila agresor na Republiku Hrvatsku. Konačno koliko je Andrej Plenkovć poslušan činovnik u Europskoj uniji pokazao je najnoviji slučaj s raspodjelom cjepiva unutar nje kad je hrvatske interese u EU trebao braniti austrijski kancelar Sebastian Kurz a ne on kao hrvatski premijer.

Vjekoslav Krsnik,