Je li Đoković u Zadru bio tenisač ili agent srbijanske tajne službe BIA

Je li Đoković u Zadru bio tenisač ili agent srbijanske tajne službe BIA

            Ako se analizira prava pozadina teniskog turnira “Adria tours” kojega je pokrenuo trenutno najbolji tenisač na svijetu Srbijanac Novak Đoković, onda s debaklom u Zadru zbog širenja korona virusa, taj događaj ni u kojem slučaju ne spada samo u sport nego s posljedicama koje je proizveo u sofisticiranu politiku što se već duže vrijeme vodi iz Srbije prema Hrvatskoj, a temelj joj je  notorni Memoraduma2 Srpske akademija nauka i umetnosti.

            Pogledajmo prije svega nesporne činjenice. Iako je Međunarodna teniska federacija, kao što je to učinjeno i u drugim sportovima odustala pa čak i zabranila održavanje teniskih turnira, usred pandemije korona virusa koja je ozbiljno pogodila Srbiju, mnogo više nego Hrvatsku Novak Đoković vodeći na ATP listi izlazi s idejom organiziranja “AdriaToursa” s najavljenim turnirima u Crnoj Gori, Srbiji,  Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Crna Gora odbija tu ideju, ali u Hrvatskoj uvijek ima korisnih budala koje takvo nešto mogu prihvatiti, što se prvenstveno odnosi na Hrvatski teniski savez na čelu s potpuno nepoznatom Nikolinom Babić pri čemu je njezina najveća prednost u izboru za predsjednicu bila što je članica HDZ-a.            Svi tenisači koji su došli iz drugih država ušli su u Hrvatsku bez kontrole koja vrijedi u jeku pandemije korona virusa. Tako je ušao i Novak Đoković koji je prilikom ulaska u Hrvatsku očito već bio zaražen, jer se kad je slučaj otkriven nije htio testirati u Zadru, nego je to učinio po povratku u Srbiju odakle je i objavio da je zaražen. Premijer Andrej Plenković je jedva dočekao da se bez socijalne distance nađe sa popularnim srbijanskim tenisačem, pa je imao bliski kontakt s njim, vodeći s jedne strane računa o svojoj političkoj agendi samozvanog lidera tzv. Zapadnog Balkana, a s druge strane o navodnom pozitivnom učinku u njegovoj izbornoj kampanji. Pojava virusa na nelegalnom teniskom turniru u Zadru odmah je postala vijest dana u svim vodećim svjetskim medijima. Učinak je dakako negativan ne samo za Novaka Đokovića nego još više za Hrvatsku koja je ovim zaraznim incidentom jeftino prokockala ugled što ga je stekla u jeku pandemije kao zemlja koja se dosad uspješno suprotstavila pandemiji. S obzirom da je imao kontakt sa zaraženom osobom premijer Andrej Plenković trebao je ići kao i svaka druga osoba koja je kontaktirala zaraženog u samoizolaciju. On to normalno bahato odbija, a skandalozno je da je cijeli Nacionalnio stožer na čelu s ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem koji je u krajnjoj liniji odgovoran za nastalu situaciju pronalazi niz neuvjerljivih opravdanja za premijerovo ponašanje. Ironija je da se to događa pod HDZ-ovim predizbornim sloganom “Sigurna Hrvatska”. U svakom slučaju odgovornost za zdravsteno-politički skandal u Zadru postoji, a ona se proteže od Hrvatskog teniskog saveza, preko Nacionalnog stožera do samog premijera.

            Nije isključeno da je u svemu tome imala prste srbijanska tajna služba BIA (Bezbednosno informativna agencija) koja je osobito u posljednih nekoliko mjeseci aktivna na podrivanju stabilnosti u Hrvatskoj, što se očitovalo uz petokolonaško djelovanje čelnika velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj zastupnika Milorada Pupovca i slučajevima Škalamera u Rijeci, sukobu navijača u Uskoplju, i naručenim protusrpskim grafitima u Zagrebu. Novak Đoković ako i nije bio izravno umiješan u operaciju BIA-e svojim djelovanjem je za nju odradio dobar posao. Hrvatska je pojavom korona virusa u Zadru doživjela svjetski medijski udarac s određenim negativnim učinkom na ionako pogođeni turizam,a zemlja je dodatno politički  destabilizirana baš na onaj način kako se to navodi u Memorandum2 SANU.  Sve se to događa zato što Hrvatska uopće nema, iako je pod udarom neprijateljske propagande i subverzija, svoju protuobavještajnu službu, a vlastita obavještajne služba SOA kojoj je na čelu osoba i s francuskim državljanstvom jedva da ju se uvažava. Prije nekoliko godina SOA je utvrdila da 20 sudaca predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost, pa je Hrvatski sabor preko toga prešao šutke, što znači da ti suci i dalje predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Jednako je tako prije više godina predsjednik Mesić bio izjavio da u Hrvatskoj nije zabranjen rad stranim špijunima (?!), pa se zato ne treba čuditi i ovoj najnovijoj slučajnoj ili namjernoj subverziji iza koje stoji vodeći tenisač na ATP listi Novak Đoković.

Vjekoslav Krsnik

OSVRTI

OSVRTI

                Zaista je nevjerojatno kako neke persone koje pišu o nekim temama olako donose zaključke čime samo pokazuju da nisu uvijek konzistentni u samom mišljenju. Ovom prilikom ukazat ću na dva primjera. Prvi primjer je Gojko Borić koji u „Hrvatskom tjedniku“ broj 817. u svom članku: „200 000 nevinih Hrvata likvidirali su Titovi partizani na Bleiburgu i na Križnome putu po zapovijedi J.B.Tita“, kada govori o žrtvama Bleiburga, to čini s nevjerojatnom lakoćom: „Na samom Bleiburgu nije nastradalo mnogo ratnih zarobljenika i civila, ali…“.

                Gospodine Boriću! Da je stradala i samo jedna osoba kao žrtva Bleiburga, bilo bi previše, a kamoli kada se radi o tisućama poginulih vojnika, žena, staraca, djece i ostalih nesretnika koji su se našli na bleiburškom polju. Iz svojih sigurnih zaklona, mitraljirali su ih partizani, a kako je to izgledalo posvjedočio je Teodor Pavić „jedan od sretnika koji je uspio izbjeći taj krvavi prizor, da bi ga potom partizani uhvatili i bacili u jednu od Titovih tamnica u kojoj je proveo sljedećih šesnaest godina svoga života.“

                „Teodor Pavić bio je u to vrijeme dvadesetpetogodišnji bivši diplomatski kurir. Vidio je da hrvatski generali odlaze u Bleiburg na pregovore s komandantom Scottom. Posije je čuo naredbu o polaganju oružja. Britanski su tenkovi potiskivali uskomešanu masu prema jugu, a  avioni spitfire kružili su nad glavama. Odjednom, iz šume se začuo štektaj mitraljeza. Partizani su pucali u masu, uglavnom i suviše gustu za mogući bijeg. Pokolj je bio užasan, sjeća se Pavić, suviše užasan da bi ga mogao zamisliti netko tko nije bio tamo. Muškarci, žene, djeca padali su u hrpama dok su partizani svojim strojnicama po polju šarali lijevo-desno. Za tren toliko je ljudi ubijeno da su partizani počeli lutati među preživjelima i s očitim užitkom počeli nasmrt mlatiti, udarati i klati.“ Vidi knjigu Nikolaja Tolstoja: „Ministar i pokolji“ str. 105.

                To je smao jedan od sretnika koji su preživjeli klaonicu na Bleiburgu i koji jeb svjedočio zbivanjima na Bleiburgu.

                Kada sam došao na Bleiburg prošla me je jeza od pomisli kako su ginuli bespomoćni vojnici, žene, djeca i starci i kakav su masakr učinili partizani.

                Zbog pijeteta prema žrtvama Bleiburga treba pisati s dignitetom, a ne olako i suhoparno konstatirati da na Bleiburgu „nije nastradalo mnogo ratnih zarobljenika i civila“, kada povijest i činjenice govore suprotno od toga.

                Drugi primjer odnosi  se na Nadeždu Čačinović.

                U Jutarnjem listu od 21. lipnja 2020. godine pročitao sam intervju filozofkinje Nadežde Čačinović pod naslovom: „Sigurna sam da u Hrvatskoj neće doći do zabrane pobačaja. Prevladat će razum.“

                Zašto spominjem taj intervju?! Pa upravo zato što naša poznata filozofkinja, kada govori o pobačaju kaže slijedeće: „Recimo da je znanstveno dokazano da život počinje u trenutku spajanja jajne stanice i spermija. Ali, tu postoji mala poteškoća za zagovornike zabrane, jer su jajna stanica i spermij živi i prije toga, i svi smo mi već živi i prije toga.“

                Ako je nešto znanstveno dokazano, a znanstveno je dokazano da život počinje u trenutku spajanja jajne stanice i spermija, tada ne možemo o tome govoriti „Recimo“ da je tako, jer ako nešto jeste, to jest ako nešto postoji kao takvo, tada to ne možemo revitalizirati. A „poteškoća“ na koju nas upućuje naša poznata i vrsna filozofkinja Nadežda Čačinović ne postoji, jer su jajna stanica i spermij „samo“ tek potencijalno novo živo biće. Niti jajna stanica niti spermiji sami za sebe ne mogu stvoriti živo biće. Prema tome, poštovana gospođo Čačinović – čije sam inače sve knjige pročitao – mislim da ste promašili u razmatranju stvaranja novog ljudskog života. Nikad nije dobro reći previše „recimo“, a isto tako i sve ostalo što je rečeno, a misaono je promašeno.

                Tog istog dana, 21.lipnja 2020. godine u Jutarnjem listu str. 3. pročitao sam članak: „Nositelju liste Živog zida kaznena prijava za blud“.

                I to, zamislite, radi se – ni manje ni više – o docentu Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kojeg je prijavila djevojka „koju je upoznao na jednom od nedavnih stranačkih događanja“. Dominik Vuletić, između ostalog je i nositelj liste Živog zida u trećoj izbornoj jedinici. Upravo zato što se radi o trećoj izbornoj jedinici, upozoravam Zagorke i Zagorce da to imaju u vidu, i da kad glasaju svoj glas ne daju toj listi, jer bi svoj glas listi Živog zida u trećoj izbornoj jedinici mogao dati samo bedaćek, kak velimo mi Zagorci. Zato pamet vu glavu gda bute glasali za liste, a isto tak i pojedince na tim listama. ZNA SE za koga bum ja glasal, tu nema dileme. Nadam se i da kod vas, drage moje Zagorke i dragi moji Zagorci nema dileme.

Miljenko Jerneić

MILO ZA DRAGO

MILO ZA DRAGO

                Još prije nego što je Miroslav Škoro dobio srednji prst od bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, kolumnist Večernjeg lista Milan Ivkošić u svojoj redovitoj kolumni „Tjedna inventura“, ponedjeljak 15. lipnja 2020. godine, dao nam je pravu sliku pjevača lake glazbe koji „i dalje se poistovjećuje s narodom, kao da je narod njegov i samo on na njega ima pravo, pa takmace poziva na „sučeljavanje na stadionu, pred narodom“.“ Zar zaista Škoro živi u uvjerenju da bi se mogao ravnopravno nositi u ringu s jednim Plenkovićem i ostalim političkim konkurentima, kada jako dobro znamo kako ga je na predsjedničkim izborima sredila drugarica Katarina Pejović. Drugarica Pejović Škorom je obrisala, rekli bi Srbi, patos, tako d aje Škoro bio u nogdaunu sve do kraja emisije, a možda još i duhgo nakon emisije u kojoj su se sučeljavali predsjednički kandidati. I sada, vidi veličine, taj isti Škoro „narcis koji u svoje i interese svoje obitelji upreže narod kao glasačku marvu. Kako ga nije stid, jer možemo zamisliti da ima puno pametnijih i sposobnijih od njegove sestre koji bi radili za narod i zasluživali saborsku plaću. Ali Škoro razmišlja narcisoidno – ja sam izniman pa je takva i moja obitelj“.

                Milan Ivkošić već na početku teksta ističe pravu vrijednost pjevača lake glazbe. „Prema anketama, kad biste Miroslava Škoru postavili na jednu stranu scene, a na drugu 100 Hrvata, pa kad bi im Škoro rekao – priđite mi, prišlo bi mu samo trinaest. Osamdeset sedam birača od sto bi ga odbilo!“

                No, treba reći da je takva situacija pjevača lake glazbe bila prije nego li je dobio srednjak od Kolinde, nakon izjave o pobačaju. Post festum svoje izjave o pobačaju, Miroslavu Škori su političke vrijednosnice znatno pale i sada su ispod 10 posto. Ako tako nastavi slijedeća dva tjedna koliko još traje kampanja, ubrzo će biti upitan i njegov prijelazni prag od 5 posto.

                I sada zamislite takvu osobu, koja spada u pero laku kategoriju da se nađe u ringu s teškašima kakav je na primjer Plenković. Zaista smiješno!

                Miroslav Škoro u političkoj kampanji djeluje poput slona u staklarnici i što god narcis napravi, to jest kad god se makne, prijeti opasnost da poruši sve oko sebe. Nema nimalo dvojbe, da je njegova izjava „o pobačaju u slučajevima silovanja“ – sportskim žargonom rečeno – tipičan autogol. A d aje tome zaista tako, možemo čitati u pisanim medijima. Vrlo interesantan tekst u Novom listu od 20. lipnja 2020. godine, napisao je u „Uvodniku“ Zlatko Crnčec. Već u samom naslovu članka: „Škorin gaf naštetio Domovinskom pokretu+“, kolumnist Novog lista daje do znanja čitateljima o promašenosti Škorine izjave.

                Kako potiče kampanja Škoro sve više pokazuje svoje slabosti, a prije svega političku neukost. Škoro se iz dana u dan gubi, postaje neuvjerljiv i pokazuje da ima više mana od vrlina, barem kada je politika u pitanju. O tome piše u svom članku i Zlatko Crnčec, te je potrebno posebno istaknuti dva mjesta u njegovom članku.

„Da je izjava kakvu je dao Škoro dao netko od onih koji imaju prva mjesta u nekoj od izbornih lista, Domovinski bi pokret od toga imao neposredne koristi u smislu izbornog rezultata. U obrnutoj situaciji u kojoj čelni čovjek daje radikalne izjave, ili izjave koje se kao takve precipiraju u najvećem dijelu javnosti, biračko se tijelo smanjuje.“

Konstatacija kolumnista Novog lista Zlatak Crnčeca je u potpunosti točna, i tu se zapravo vidi politička nezrelost Škore i njegovih pajdaša. Škoro i njegovo društvo rugaju se Jandrokoviću, koji se za razliku od Škore „suvereno snalazi u političkim klinčevima“. Za razliku od Jandrokovića, Škoro je „sklon gafovima“ i zaista: „Nevjerojatno je kako je Škoro došao nepripremljen na dvoboj s Jandrokovićem.“

S takvom svojom izjavom Škoro je još više udaljio birače od sebe, a naročito birače kod ženske populacije. Škorin komentar „srednjaka“ Kolinde ne odnosi se prema “cijelom hrvatskom narodu, svim hrvatskim vjernicima i kardinalu“, srednji prst se odnosi samo na Miroslavu Škoru koji je pokazao svoj politički diletantizam kod predsjedničkih izbora, kada je odmogao Kolindi Grabar Kitarović, a pomogao Zoranu Milanoviću da postane predsjednikom Republike Hrvatske. Miroslav Škoro nakon svega, u javnosti je zaslužio „srednji prst“ bivše predsjednice, a dobro je još i prošao, jer je uz „srednjak“ mogao dobiti i još nešto pride, nakon čega bi pjevač lake glazbe ostao i bez teksta.

Miljenko Jerneić

JOŽEK I FRANCEK

JOŽEK I FRANCEK

                Konačno su kompletirane i objavljene pravovaljane kandidacijske liste kao i zbirne liste kandidata, te hrvatski građani imaju priliku vidjeti, što se to, od pojedinih političkih stranaka nudi građanima Republike Hrvatske. Prema izvješću Državnog izbornog povjerenstva potvrđene su 192 liste na kojima je prisutno 2669 osoba, a za jedno zastupničko mjesto u Saboru konkurira 17 kandidata. Od svih lista, imamo 95 samostalnih lista i 92 liste koalicije političkih stranaka, a 5 je nezavisnih lista. Jedna od karakteristika ovih predstojećih parlamentarnih izbora je porast starosne dobi kandidata, koja u prosjeku iznosi 48,6 godina, na prošlim je bila 47,4 godine, a na izborima 2015. godine je prosjek bio 44,5 godina.

                Veliki broj građana, još prije objavljivanja kandidacijskih lista odlučio je za koga glasovati, a među takvima je i moja malenkost, ali isto tako postoji dio građana koji naprosto ne zna kome dati svoj glas od tih silnih kandidata i lista.

                Od svih političkih stranaka, zasigurno je najbolji posao napravio HDZ, koji je, kada analiziramo sve liste, zaista mudro i politički optimalno sastavio liste kandidata, na kojima je istaknuo liste kandidata poput povjesničara Ivice Ive Lučića u prvoj izbornoj jedinici. Lučić u svom intervjuu u Večernjem listu od 15. lipnja 2020. godine, između ostaloga kaže da „opasnost“ ne prijeti  od Škore i njegove družine te njihove politike, za koju ističe da je „više odraz nerazumijevanja stvarnih odnosa i frustracije jednog dijela javnosti, nego što je promišljen i razrađen politički program“. Lučić glavnu opasnost vidi u koaliciji koja se okupila oko SDP-a. Mnogi politički analitičari slažu se da je HDZ u sastavljanju svojih lista „napravio dobru stvar za stranku time što je na liste postavio neke od svojih unutarstranačkih protivnika i disidenata“, što posebno ističe kolumnist Novog lista (17.lipnja 2020.) Zlatko Crnčec. Stavljanje na liste Mire kovača, Steve Culeja i Davora Ive Stiera, pokazuje da HDZ nije bio politički isključiv u sastavljanju lista, bez obzira što su ova trojica bili Plenkovićevi oponenti i konkurencija na unutarstranačkim izborima HDZ-a. Tu je HDZ pokazao jednu širinu, političku trezvenost i nadasve mudrost, što bi HDZ-u moglo pomoći da bude pobjednik na predstojećim parlamentarnim izborima. HDZ je ušao u kampanju s programom „Sigurna Hrvatska“, te time dao do znanja svim biračima, da je HDZ jednina politička snaga koja hrvatskoj državi i hrvatskim građanima garantira sigurnost, stabilnost, prosperitet, a nadasve budućnost. HDZ ne treba brinuti – kako navodi Denis Romac u Večernjem listu od 17. lipnja 2020. godine da „birači na biralištima biraju političke opcije, a tek onda ljude koji te opcije predstavljaju“, jer od svih političkih opcija koje se nude hrvatskim građanima, politička opcija HDZ-a je daleko ispred svih. Zašto je tome tako!?

                HDZ je u obnašanju vlasti u svom mandatu koji je na isteku, pokazao da se može uhvatiti u koštac sa svim problemima, bilo da su to unutarstranački problemi, problemi s pojedinim ministrima u Vladi, i to je vrlo značajno i indikativno. HDZ-ova Vlada je na najbolji mogući način pokazala kako se treba nositi protiv korone, to jest pandemije COVID 19. HDZ je u svim „stani-pani“ situacijama reagirao brzo, promptno i energično. Problemu nije dao da se razmaše, već ga je a limine rješavao. I u tome se vidi politička, ali i svaka druga spremnost i sposobnost HDZ-a.

                Za razliku od HDZ-a koji na parlamentarne izbore izlazi samostalno, SDP je oko sebe okupio koaliciju političkih stranaka pod nazivom „Restart“. Već kod samog imena koalicije SDP i drugovi načinili su grešku, jer su odabrali ime koje ih već na samom početku, otkriva kao političku opciju još uvijek opterećenu ideologijom, političkom opcijom koja je isključiva i retrogradna, te koja živi još uvijek u vremenima koja su, hvala dragom Bogu, daleko iza nas.

                Bernardić je za razliku od Plenkovića, koji je kod sastavljanja kandidacijskih lista pokazao fleksibilnost, uključivost, političku pragmatičnost i nadasve mudrost – kod sastavljanja kandidacijskih lista Restart koalicije napravio veliki Gaf, jer je van lista ostavio jake ljude koji bi mu donijeli koji postotak više u glasovima birača. Jednu od najvećih gluposti kod sastavljanja lista Bernardić je napravio u trećoj izbornoj jedinici, jer je izostavio sadašnjeg gradonačelnika Grada Pregrade  Marka Vešligaja koji je pravi primjer modernog socijaldemokratdskog političara, koji je mlad i nije ideološki opterećen niti zatrovan. Mladi zagorski političar koji ima rezultate u svom gradu pregradi, gdje je gradonačelnik već desetak godina. S kandidacijskih lista Bernardić je izostavio i Ranka Ostojića, te sve one, koji su kakti Milanovićevi ljudi iz vremena kad je Zoran Milanović obnašao funkciju premijera Hrvatske. Nadlaje, Bernardić i društvo nisu uspjeli u svoju koaliciju dovesti Radimira Čačića, koji na izbore u 3. izbornoj jedinici izlazi s koalicijom političkih stranaka, a kojoj su se priključile ptice selice, Anđelko Topolovec i Marija Puh.

                HDZ i SDP sa drugovima, od birača će dobiti najveći broj glasova. To je neminovno, no ipak nameće nam se pitanje koje bi još političke stranke mogle uzeti nešto mandata, gore spomenutim političkim strankama. To bi i prije svega mogle biti dvije političke stranke desne političke provinijencije – Domovinski pokret i Most. Tako se je barem činilo, dok na temu nisu došle žene, gdje s eje Škoro kao predsjednik Domovisnkog pokreta, ali i glavni „kapitalac“ Mosta Nino Raspudić, obrukali ne samo kod ženske populacije, već i kod muškog svijeta. Zbog svojih izjava o ženskim pitanjima, pa i samim ženama (nije to pitanje samo pobačaja), dobili su „srednji prst“ bivše predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović kao i velikog broja ostalih žena u Hrvatskoj. Na RTL televiziji, 19. lipnja 2020. godine, politički analitičar Žarko Puhovski o izjavi Škore rekao je da je glupa, a govoreći u tom kontekstu dotaknuo se i hrvatske desnice za koju je rekao da je primitivna.

                Na tu temu u Novom listu od 19. lipnja 2020. godine, u svom članku: „Ženama ne treba geto“, Tihana Tomičić prokomentirala je izjave Miroslava Škore i Nina Raspudića, pa tako, između ostalog u svom članku ističe: „Petljao bi se u ženska prava? Prvo promijeni spol, pa se onda javi ta riječ – to je jedini odgovor koji bi od ženskog biračkog tijela Škoro i Raspudić na to trebali dobiti. Ako ne želiš abortus, koristi kontracepciju, ili otiđi na vazektomiju, jedan je od riječkih grafita koji im također može biti poučan.

                Politička pozicija u kojoj se žena koja želi otići na pobačaj „mora prije toga savjetovati sa svojom obitelji, čak i ako je silovana“, koja pritom dolazi iz muških usta, tragično je vraćanje Hrvatske na prethistorijsko ognjište. Hej dečki, tamo smo već bile, prije sto ili dvjesto godina, i ne vraćamo se nikad više.“

                Tihana Tomičić osvrnula se na kraju svojeg članka i na forsiranje ženske kvote od strane SDP-a, o čemu kaže: „SDP forsira žensku kvotu do apsurda. Kome lažete da vam je do toga stalo? Klasična promocija ženske kvote, kao pozitivne diskriminacije za tzv. podzastupljeni spol, potpuno je povijesno prevladana, ako neka država namjerava samu sebe nazivati progresivnom. „Podzastupljeni spol“ – što bi to uopće bilo.

                Ženama nije potreban geto da bi u njemu bile sigurne, nego sloboda – sloboda da biraju s kim će i kako živjeti, u koju će partiju upisati, kakvu će profesiju birati, na koju će se funkciju kandidirati, i na kraju koliko će imati djece, i hoće li uopće. Svakoj ženi pojedinačno, to neće  proklamirati ni Škoro ni Forum žena SDP-a. Ne utvarajte si takve tlapnje.“

                Domovinski pokret je na svoje liste uvrstio komedijaše poput Željka Pervana u prvoj izbornoj jedinici (4. mjesto) i Davora Dretara u trećoj izbornoj jedinici (1. mjesto),  s kojim a se ljudi sprdaju, a naročito je to prisutno, kad je u pitanju Davor Dretar koji sanja pusti sanak, kak bu morti ušel u Sabor, bez obzira kaj od njega Zagorci delaju bedaka, isto kak je on mnogo puta napravil bedake od Zagoraca. Dobar prikaz dr. Nine Raspudića dao je dr. Slaven Letica u svom tekstu: „Ako i bude izabran u sabor, dr. Nino Raspudić bit će tek jedan od brojnih saborskih „majstora ničega““, koji je objavljen u Hrvatskom tjedniku broj 821 od 18. lipnja 2020. godine, pa preporučam svima onima koji su namjeravali dati glas Raspudiću, da prije toga pročitaju gore spomenuti tekst.

                Za Domovinski pokret i Most kao dvije političke stranke desne političke provinijencije loše je što svaka od njih izlazi samostalno na parlamentarne izbore, umjesto da su postigle zajednički dogovor i na parlamentarne izbore izašle zajedno, u koaliciji, je bi time bili daleko snažniji, a i opasniji po svoje glavne političke takmace. Ovako, jedan šumom drugi drumom, postići će znatno lošije rezultate, što u jednu ruku nije loše, jer će time vidjeti svoju pravu snagu i vrijednost.

                Ostale političke stranke nisu vrijedne spomena, jer za njih neće ostati ni mrvice na stolu nakon parlamentarnih izbora koji se trebaju održati 5. srpnja 2020. godine.

                Pa kome onda dati glas i povjerenje, te biti siguran da smo učinili dobro ako glasamo za onu političku stranku koja nam se čini najbolja u širokoj paleti hrvatske političke ponude svega i svačega.

                Za odgovor neka vam posluži anegdota glede predstojećih parlamentarnih izbora, priča koju sma čul dok sam sedel i čital novine u svom omiljenom zabočkom kafiću. Priča ide ovak.

                Pita Joža Franceka: „Čuj Francek, za koga buš ti glasal na izborima?“ „Jožek moj dragi, ZNA SE kome bum ja dal svoj glas“.

„Francek, ali ja to niš ne razmem. Nemam pojma o ZNA SE, pa tera je te stranka?“

„Jožek, to ti je HDZ.“

„Hvala ti Francek, zdaj se znam. Hrvatska do Zemuna.“

Miljenko Jerneić

Nova ofenziva “pete kolone” Milorada Pupovca

Nova ofenziva “pete kolone” Milorada Pupovca

         Samo naivci mogu vjerovati da nekoliko protusrpskih grafita koji su se u posljednjih nekoliko dana pojavili prije svega u Zagrebu predstavljaju autentično djelo skupina koje njeguju mržnju prema Srbima i srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. Na prvom mjestu treba voditi računa kome idu u prilog ti grafiti. Oni se svakako ne pojavljuju slučajno u jeku predizborne kampanje uoči izbora koji bi po svemu sudeći trebali biti neka vrsta prekretnice u hrvatskoj politici.

            Jasno je da ti grafiti idu u prilog vodećem političaru srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu koji se posljednjih godina otvoreno bez otpora vladajuće stranke kojoj je koalicijski partner u sustavnoj kampanji kao čelnik svojevrsne pete kolone bori protiv hrvatske države i hrvatskoga naroda. Treba podsjetiti da je hrvatska politika pod Sanaderom kao inicijatorom, a s Plenkovićem kao dosljednim realizatorom nakaradnim zakonom o pravima nacionalnih manjina navukla na sebe političku luđačku košulju. Ona je omogućila Miloradu Pupovcu samozvanom čelniku srpske nacionalne manjine, u kojoj ima potporu od samo 12 posto pripadnika te manjine, da sa svoja tri saborska zastupnika ucjenjuje premijera Plenkovića i HDZ kao vladajuću stranku sadašnje koalicije. Milorad Pupovac je najgorljiviji sijač mržnje prema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi i kao takav je eksponent velikosrpske politike koja se vodi u Beogradu pod četničkom garniturom na čelu sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Ako Milorad Pupovac bez ustezanja kao zastupnik u Hrvatskome saboru kaže da je za Srbe u Hrvatskoj, iako takvi politički ne postoje jer su oni hrvatski državljani etničkog srpskog podrijetla, glavni grad Beograd,  a da na to nitko iz službene hrvatske politike ne reagira, onda se postavlja pitanje kakva je to država u kojoj jedan zastupnik zagovara, ne samo tom izjavom, velikosrpsku politiku u Hrvatskoj, vojno i politički poraženu u “Oluji”.

            Imajući u vidu takvu velikosrpsku platformu na kojoj u Hrvatskoj počiva politika Milorada Pupovca i njegovog Srpskog narodnog vijeća  sasvim je jasno da u novim predizbornim okolnostima Milorad Pupovac s izgledom da izgubi postojeću moć u Saboru i Vladi ne može biti spokojan. Treba podsjetiti na sabotažne operacije koje su u doba Domovinskog rata poduzele KOS-ove, dakle velikosrpske ekspoziture u Hrvatskoj operacijama “Labrador” i “Opera”, kako bi se u međunarodnoj zajednici optužili Hrvati za antisemitizam i protusrpstvo. Upravo je to model koji srpska obavještajna služba u Hrvatskoj, kojoj je prešutni ili čak kooperativan suradnik Milorad Pupovac koristi kako bi se diskreditirala Hrvatska, njezina politika. i hrvatski narod. Imajući u vidu taj koncept sasvim je očito da su se i posljednji događaji u Zagrebu odigrali pod okriljem i u aranžmanu srpske obavještajne službe. Uzmimo primjer spornog transparenta u Kustošiji. On se pojavio samo na kratko, ali je važan podatak da je taj transparent i bakljadu snimio profesionalni fotoreporter Nikola Šolić koji je svojedobno za vrijeme Domovinskog rata bio fotoreporter britanskog Reutersa. Nikola Šolić se tu nije slučajno našao nego je bio naručen i za to plaćen. U konkretnom slučaju ostavljajući po strani činjenicu da je netko dečke iz Kustošije izmanipulirao postavlja se pitanje što radi hrvatska Sigurnosno obavještajna agencija koja je

prije dvije godine objavila da je četništvo u  Hrvatskoj u porastu. Ako je to tako zašto ta tzv. SOA  ne radi svoj posao i blokira ovakve pokušaje koji se redaju na tekućoj vrpci. Nije samo to u pitanju, nego i reakcije čelnika velikosrpske pete kolone Milorada Pupovca na posljednje događaje. On je otišao tako daleko da je u kontekstu slučaja Georga Floyda u Americi ustvrdio kako “Srbi u Hrvatskoj sve teže dišu”. Cilj je dakako optužiti hrvatsku vlast za tobožnje ugnjetavanje kako ih on naziva Srba u Hrvatskoj, iako se oni kao manjina najprivilegiraniji dio hrvatskog političkog korpusa s privilegijama kakve nema ni jedna druga manjina u cijeloj Europskoj uniji.  Ovi izbori su prilika, a to najavljuje u svojem programu Domovinski pokret da se manjinska prava u Hrvatskoj svedu na pravu mjeru s krajnjim ciljem, kako to propisuje Venecijska komisija, da se manjine integriraju u hrvatsko društvo a ne da se separiraju kako to uporno provodi i još više traži etnobiznismen Milorad Pupovac.

Vjekoslav Krsnik

SODOMA I GOMORA

SODOMA I GOMORA

                Da je homoseksualizam prisutan i u hrvatskoj politici, imali smo prilike saznati ovih dana iz jednih hrvatskih dnevnih novina, a o čemu nas izvještava kolumnistica tih istih dnevnih novina u svojoj stalnoj rubrici.

                O čemu se dela?! Pa naravno, dela se o – zamislite – ljubavi dva druga iz SDP-a, koji su se, ni manje ni više, sigurno radi viška ljubavi i fizički obračunali. Kaj vam sve ljubav ne dela?! Da se homoseksualni par nije od silne ljubavi potukao, tko bi uopće znao za njih, a naročito o tome da su visokopozicionirani u SDP-u, a jedan od njih čak je bio voditelj ureda predsjednika stranke koju smo gore spomenuli. Kak se u životu niš slučajno ne dešava, tak se i taj homoseksualni par nije slučajno našao – gle čuda – u hrvatskoj javnosti. Tako nam je taj muški zaljubljeni (homoseksualni)  par postao dio političkog folklora SDP-a ili bolje rečeno PR SDP-a.

                Kolumnistica hrvatskih dnevnih novina, ne upoznaje nas samo sa homoseksualcima iz SDP-a, već nas upućuje i na homoseksualce u HDZ-u, pa čak i u HČSP-u, te ne-davnih dana u Laburistima. U svom članku kolumnistica je našla mjesta i za jednu homoseksualku koja je svojedobno bila na listi ORaH-a.

                Iz svega ovoga, nije teško zaključiti da u hrvatskoj politici, na svim razinama ima muške ljubavi i žensko ženske ljubavi, to jest homoseksualne ljubavi. Da je to, kakti normalno i za Hrvatsku, kolumnistica hrvatskih dnevnih novina nas upućuje u svijet Europske unije. U tom eurounijskom svijetu, homoseksualke su čak i liderice političkih stranaka, a homoseksualci čak i premijeri! Pa je, kakti normalno da  se i Hrvatska iskaže u homoseksualnosti, a imamo se zaista i čime podičiti!

                Na gore spomenutu temu, na najbolji mogući način, nadovezao se je Jaroslav Pecnik u jednim dnevnim – zaboravih, hrvatskim – novinama – u prikazu knjige francuskog filozofa Gilles Deleuze: „Proust i znakovi“ u izdanju Sandorfa iz Zagreba, 2020. godine. J. Pecnik o znakovima proustovske ljubavi piše: „Drugi znak proustovske ljubavi glasi: interseksulane ljubavi nisu tako duboke kako homoseksualne i stoga pisac „tajnu ljubljene žene naziva Gomorom, a tajna ljubavnika je tajna Sodome“. Razotkrivanje tih skrivenih znakova ujedno je i put ljubavi. Neophodno je potražiti smisao znakova „koji stalno izmiču“ sve dok ne shvatimo kako ni „materijalni smisao nije ništa bez idealne esencije koja ga utjelovljuje“.“

                Ljubav jeste najljepši osjećaj koji se može pojaviti bilo kod muškarca, bilo kod žene kao nešto iskonsko prirodno i normalno u traženju sebe-bića u drugome, ali ne u istosti drugo-sebe-bića već u drugosti istosti-sebe-bića. Smisao ljubavi nije u istosti sebe same, već u istosti drugosti. To je ljubav koja otkriva sebe kao biće u drugome ili jednostavno rečeno ljubav muškarca u ženi i(ili) ljubav žene u muškarcu. To je i sam smisao ljubavi. Jedino takva ljubav može biti prirodna, a sve što je prirodno je normalno.

                Negdašnja Sodoma i Gomora u biblijska vremena su mila majka prema Sodomi i Gomori današnjeg vremena. U takvim vremenima živimo.

Miljenko Jerneić

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST (osnivanje ogranka u Krapini)

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST (osnivanje ogranka u Krapini)

            U utorak 09. lipnja 2020. godine u Krapini je osnovana gradska organizacija Zagorske stranke. Za predsjednika izabran je Ivan Bajcer, za dopredsjednika Tomislav Bajcer, za tajnika Tomislav Vrhovec i za Rizničara Ivana Bajcer. U Nadzorni odbor izabrani su: Matija Miklaužić (predsjednik), Tomislav Vorih (član) i Dijana Sever (član). Na osnivačkoj Skupštini prisutni su bili predsjednik Zagorske stranke Miljenko Jerneić, dopredsjednica Zagorske stranke Martina Antolković, glavni Tajnik stranke dr. Višeslav Ćuk, član predsjedništva Danijel Antolković i Goran Maligec povjerenik Zagorske stranke za grad Zagreb.

                Predsjednik Zagorske stranke Miljenko Jerneić čestitao je svima izabranima, zaželio njim je puno zdravlja i sreće u životu i političkom radu Zagorske stranke grada Krapine. Također, je sve prisutne upoznao sa programom i radom Zagorske stranke. Predsjednik ZS-a posebno se osvrnuo na predstojeće Parlamentarne izbore. Napomenuo je da je Zagorska stranka pregovarala sa dvije grupacije političkih stranaka, no međutim Zagorska stranka odlučila je da na ovim predstojećim Parlamentarnim izborima ne ide u nikakvu koaliciju jer ne želi biti u koaliciji s onim političkim strankama koje su politički i kadrovski slabije od Zagorske stranke, a od Zagorske stranke puno traže, a malo ili gotovo ništa ne daju. Zagorska stranka neće biti ničiji  „ evin kostim“ . Osnivanjem Zagorske stranke grada Krapine započela je revitalizacija Zagorske stranke. Predsjednik Zagorske stranke Miljenko Jerneić nagovijestio je daljnje osnivanje ogranaka Zagorske stranke u Krapinsko zagorskoj županiji, Varaždinskoj županiji , Zagrebačkoj županiji i u gradu Zagrebu.

SDP U IZGUBLJENOSTI SAMOGA SEBE

SDP U IZGUBLJENOSTI SAMOGA SEBE

                Nakon smrti Ivice Račana koji je obnašao dužnost premijera Republike Hrvatske u razdoblju od 2000. do 2003. godine, a ujedno je bio dugogodišnji predsjednik SDP-a, ta ista strana – ne samo što je ostala bez svojeg predsjednika – ostala je i bez vrsnog političara. SDP od Račanove smrti do današnjih dana nema ni približno političara takvoga ranga kao što je bio Ivica Račan. Današnji političari SDP-a nisu niti sjena Račana, već su i dalje robovi ideologije, pa zbog toga ne vide dalje od svojega nosa. Neki su se nadali da je Zoran Milanović iskonski nasljednik Ivice Račana, ali Milanović svojim postupcima iz dana u dan pokazuje da je bio loš đak, koji ne samo da nije savladao osnove politike i političkog djelovanja, već naprotiv, pokazao je svoj raskošni talent kakov političar ne smije biti i kako se ne vodi politika, a naročito kako se ne zastupaju hrvatski nacionalni interesi.

                Za razliku od Milanovića i svih SDP-ovih recentnih političara, Ivica Račan pokazao je da njime ne upravlja ideologija već ratio, a najbolji primjer za to možeposlužiti njegov posjet Bleiburgu 15. svibnja 2002. godine, gdje je odao počast žrtvama Bleiburga. Došavši kod spomenika na Bleiburškom polju, kleknuo je i položio vijenac svim žrtvama Bleiburga. Tada je rekao: „Ovdje smo, odajemo počast svim žrtvama Bleiburga. Odavde želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili. Želim odati počast, pokloniti se s pijetetom svim žrtvama prošlih sukoba u povijesti, neovisno o tome u ime kojih su ideologija i politika zločini činjeni. Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas ovdje izražavam sućut i žaljenje zbog Bleiburga. Ako to već nisu učinili oni koji su morali, činimo iznova to mi iako u doba zla Bleiburga i jasenovca nismo ni bili rođeni, ili smo se tek rodili. Prošlost ne možemo mijenjati, i ne možemo ni miriti one koji su sudjelovali u prošlim krvavim sukobima. Ali vrlo je važno da jučerašnji sukobi ne potiču nove i aktualne, vrlo je važno da se jučerašnja mržnja ne prenosi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku. Današnja Hrvatska osuđuje svaki zločin upravo zato što je građena na temeljima demokracije antifašizma, odlučnog odbacivanja svakog ekstremizma u ime kojeg su činjeni zločini svake politike, svakog totalitarizma – lijevog i desnog, crvenog ili crnog. Nesreća Bleiburga i Križnog puta velika je. Trebamo je pamtiti kao opomenu. Bleiburg je opomena i svjedočanstvo zločina koji se ne smiju ponoviti. Stoga upravo ovdje želim još jedanput ponoviti kako je važno poštivati ljudska prava, ljudske živote, i ustrajati u razumijevanju, toleranciji i miru.“

                To je čin državnika i političara koji se nije libio priznati istinu, za razliku od ovih sadašnjih SDP-ovih politikanata koji i dalje služe ideološkim iluzijama nečega apstraktnog, a konkretnog samo u njihovim praznim glavama. Nikada kao u današnja vremena u SDP-u nije bilo toliko ispraznosti, anacionalnog u smislu antihrvatstva, antireligioznosti kao nečega što samo za njih ne postoji.

                Svojim posjetom Bleiburgu i odavanjem počasti žrtvama, Ivica Račan je na najbolji način pokazao što znači biti državnik i političar par excellence i kojem pravcu treba voditi hrvatsku politiku.

Miljenko Jerneić

Pobjeda pokliča “Za dom spremni” uzdrmala jugonostalgičare

Pobjeda pokliča “Za dom spremni” uzdrmala jugonostalgičare

            Odluka Visokog prekršajnog suda da domovinski poklič “Za dom spremni” ne predstavlja kršenje Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira konačno je stavila sudsku i pravničku točku na tu temu koja se pod agresivnim pritiskom prokomunističkih jugonostalgičarskih krugova u posljednjih nekoliko godina simbolično predstavljala kao početni dokaz da je Republika Hrvatska s Domovinskim ratom u stvari nasljednica ustaške Nezavisne Države Hrvatske. 

            Valja podsjetiti kako je nevjerojatno da su vladajuće političke garniture  u posljednjih 20-tak godina dozvolile Miloradu Pupovcu samozvanom i lažnom predstavniku, jer predstavlja tek manji dio srpske nacionalne manjine, da svojom velikosrpskom politikom drži cijelu naciju pod ucjenom, odvraćajući svojim postupcima pozornost s mnogo ozbiljnijih problema s kojima se suočava država. Milorad Pupovac i njegovo tzv. Srpsko narodno vijeće uz pomoć projugoslavenskih političkih stranaka, prije svega SDP-a i HNS.a, uključujući na neki način i HDZ, ali i brojnih civilnih udruga, ali, što je najtragičnije, i uz pomoć javne Hrvatske radiotelevizije kao nove varijante Yutela, da se ne spominju dva vodeće jugofilska dnevnika „Jutarnji list“ i „Večernji list“, uspio je nametnuti hrvatskoj javnosti ustašku etiketu pozdrava „ Za dom spremni“.

            Prije svega treba utvrditi pravnu dimenziju pozdrava „Za dom spremni“, polazeći od vrhovnog pravnog akta države, a to je naravno Ustav. U čl. 16. stoji: „Sloboda i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak…“, a u čl. 38. stoji: „Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa…“. Kad Pupovac i njegovo društvo trabunjaju o tome kako je pozdrav „Za dom spremni“ protuzakonit, onda oni osporavaju jedno od temeljnih ljudskih prava garantirano Ustavom. Kad su hrabri dečki u postrojbama HOS-a uzimali za svoj simbol pozdrav „Za dom spremni“ oni su samo koristili svoje ustavno pravo slobode mišljenja i izražavanja misli. Činjenica je da taj pozdrav ni u jednom zakonskom aktu nije zabranjen, jer bi to suštinski bilo protuustavno, a još je važnija činjenica da je HOS s tim pozdravom postao sastavni dio Hrvatske vojske, a sama udruga registrirana dok je na vlasti bila SDP-ova koalicija. Osim toga zahtjev za zakonsku zabranu jednog pozdrava je opasan presedan, jer su zabrane  slobode izražavanja kao što je to bilo u komunističkoj Jugoslaviji karakteristične za totalitarne režime, a ne za demokratske države.  Jednako tako tvrdnja da moderna Hrvatska počiva na antifašizmu je najobičnija floskula, jer je temelj hrvatske države Domovinski obrambeni rat protiv fašističke velikosrpske agresije. Ako je pak riječ o ustašama kao nedopustivoj političkoj kategoriji u Republici Hrvatskoj treba samo podsjetiti da se na prvim demokratskim izborima natjecala i ustaška stranka HOP na čelu s Pavelićevim zetom Srećkom Pšeničnikom,  ali je dobila zanemariv broj glasova. Prema tome hrvatski birači su na tim izborima raskrstili s ustaškom prošlošću simboliziranom Nezavisnom državom Hrvatskom.

            Kako se moglo dogoditi da je taj pozdrav postao toliko značajan da od njegove uporabe ovisi djelovanje Vlade. Otkako je usvojen Ustavni zakon o pravima nacionalnih

-2-

manjina, a to je bilo za vrijeme Ivice Račana tendencija da se pozdrav „Za dom spremni“ protuustavno proglasi protuzakonitim i navodno ustaškim poprimila je pod dirigentskom palicom Milorada Pupovca i brojnih njegovih političkih, medijskih i civilnih kolaboracionista sadašnje razmjere. Tim Ustavnim zakonom manjine su u Hrvatskoj dobile prava kakvih nemaju ni u jednoj članici Europske unije, a osobito se to odnosi na Srpsku nacionalnu manjinu u kojoj je sva prava uzurpirao kako ga je nazvao bivši predsjednik Ivo Josipović „etnobiznismen“ Milorad Pupovac. Decidirano se može ustvrditi da je Milorad Pupoivac lažni predstavnik Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, jer predstavlja po izbornim rezultatima samo 12 posto biračkog tijela te manjine. Dok je takvom Miloradu Pupovcu kao čelniku pete kolone u Hrvatskoj nakaradni izborni zakon osigurao tri garantirana zastupnička mjesta u Saboru, najviše oštečeni su većinski dio hrvatskih Srba koji za razliku od Pupovca prihvaćaju Hrvatsku kao svoju domovinu, što su i dokazali, njih oko 9.000, boreći se protiv fašističke velikosrpske agresije koju Milorad Pupovac kao hrvatski državljanin nikad nije osudio. Ovdje je potrebno ustvrditi da je za takvo ucjenjivačko pozicioniranje kriv prije svega HDZ koji je za vrijeme vladavine Ive Sanadera donio takav apsurdni zakon. Po njemu se praktički politički nagrađuju oni pripadnici srpske nacionalne manjine koji su na ovaj ili onaj način podržavali velikosrpsku agresiju, dok su oni hrvatski Srbi koji su se borili protiv te agresije politički potpuno marginalizirani.

            Pupovčev zahtjev za zabranu pozdrava „Za dom spremni“ s kojim je simbolično u Domovinskom ratu suzbijena fašistička velikosrpska agresija pored toga što je protuustavan značilo bi pretvaranje  Milorada Pupovca i njegovog SNV-a iz gubitnika u toj agresiji u pobjednika u miru.. Ključno je međutim da je u prethodnoj  presudi Ustavnog suda sastavljenog pretežito od sudaca i pravnika iz prethodnog komunističkog režima koji je ocijenio da je to ustaški pozdrav sudac Miroslav Šumanović u izdvojenom mišljenju osporio takvu kvalifikaciju. Naravno dirigirani vodeći mediji ignorirali su izdvojeno mišljenje sudca Šumanovića. Pozivajući se na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezin čl. 10. sudac Šumanović konstatira u izdvojenom mišljenju da značajan dio hrvatske javnosti i društva percipira sporni pozdrav izvan totalitarnog i rasističkog konteksta, jer je za razliku od NDH korišten u drukčijem općem okviru tijekom Domovinskog rata koji je bio „pravedan, legitiman, obrambeni i oslobodilački“ u „uspostavi i očuvanju Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države“. Konstatirajući da se radi o izrazito kontroverznoj temi od javnog interesa sudac Šumanović je čvrstog uvjerenja da nije misija Ustavnog suda arbitrirati u globalnim ideološko-političkim i historiografskim prijeporima, jer to treba ostaviti znanstvenoj i drugoj javnoj polemici i sučeljavanju stavova sukladno vrijednostima pluralizma demokratskog društva koji izvire iz spomenute europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

            Konačna odluka Visokog prekršajnog suda sasvim sigurno predstavlja težak udarac dugogodišnjoj hajci Milorada Pupovca na domoljubni i legalni, jer ga je kao takvog prihvatila vlada Ivice Račana, hrvatski pozdrav. Čelnik velikosrpske pete kolone očito je zatečen kao i njegova partnerica iz “YUtarnjeg lista” Slavica Lukić, pa se zasad ne javlja. Naravno njegova bulumenta sastavljena od medija, nevladinih udruga i već prononsiranih jugonostalgičara s Mamuline liste 100 osoba spremnih da podrže vojni udar u Hrvatskoj na čelu s Antom Nobilom pokušat će na sve načine osporiti tu odluku. SDP na čelu s Davorom Bernardićem najavljuje zabranu pozdrava ako dođu na vlast, čemu se ne treba čuditi jer je to stranka koja još živi u jugokomunizmu. Međutim odluka Visokog prekršajnog suda najviše pogađa misiju premijera Andreja Plenkovića da “promijeni Hrvatsku”. Da bi se promijenila Hrvatska onako kako to zamišljaju u Bruxellesu, a gubernator Plenković to provodi, trebalo je kriminalizirati “Za dom spremni” da bi se kriminalizirao Domovinski obrambeni rat i sveo na “građanski rat”, kako to zagovara četnička garnitura u Beogradu. To međutim nije prošlo i na određeni način uvjerljiva presuda  Visokog prekršajnog suda predstavlja simboličnu prijelomnicu u otporu svima onima koji pošto poto nastoje dovesti u pitanje Domovinski obrambeni rat a time i samu državu Hrvatsku.

Vjekoslav Krsnik

Bulumenta javnih osoba i organizacija štiti krvavu baštinu crvene zvijezde (3)

Bulumenta javnih osoba i organizacija štiti krvavu baštinu crvene zvijezde (3)

            Nacionalna je tragedija da je hrvatska politička scena 25 godina nakon veličanstvene pobjede Hrvatske vojske u Oluji pod kontrolom onih snaga koje su doživjele poraz u Srpsko-hrvatskom ratu kako ga ja nazivam, jer odrednica Domovinski rat u širem smislu asocira na “građanski rat”. To je upravo cilj velikosrpske politike koja je poražena u ratu, ali je s Memorandumom2 SANU u mirnodopskim uvjetima na djelu velikosrpski politički projekt da se umanji odgovornost Srbije za ratove što ih je vodila na području raspale komunističke federacije. Ne radi se samo o agresivnoj velikosrpskoj politici prema Hrvatskoj koju provodi četnička garnitura na čelu s Aleksandrom Vučićem, nego još više o unutarnjoj agresiji što je sustavnu i potencirano provode dobro organizirane i umrežene protuhrvatske snage u samoj državi Hrvatskoj.

            Od dolaska tandema Mesić-Račan na vlast početkom 2000. godine hrvatska politika se bilo sa SDP-om bilo s HDZ-om stalno nalazi u defanzivi, umjesto da ona kao pobjednica protiv  velikosrpske agresije vodi proaktivnu politiku i upravlja procesima unutar države  i u međunarodnom okruženju. Krivac za to je predsjednik Tuđman koji kao bivši uvjereni komunist s partizanskim iskustvom jednostavno nije imao motiva a ni odlučnosti i snage da izvrši neophodni politički kirurški rez provedbom ideološke i korupcijske lustracije. Umjesto da se raskrsti s kadrovima iz prethodnog režima, posebice Udbe i KOS-a, tandem Mesić-Račan je  proveo lustraciju nad hrvatskim domoljubnim nacionalistima, koji su od zločinačke komunističke bulumente proglašeni “ustašama”, jer pobornicima krvave crvene zvijezde normalno hrvatstvo je etiketirano ustašlukom i fašizacijom.

            Početak te popustljivosti prema Beogradu koji su na čelu sa Slobodanom Miloševićem vodili bivši komunisti pod crvenom zvijezdom sada zamijenjenom četničkom kokardom dogodio se samo godinu dana nakon veličanstvene hrvatske pobjede u Oluji. Tada je notorni ministar vanjskih poslova Mate Granić (pola meni pola tebi, pola Bagi) u Beogradu potpisao sramotni Sporazum o normalizaciji odnosa sa SR Jugoslavijom. Već sama činjenica da je pobjednik otišao pred noge poraženome govori o neshvatljivo popustljivom potezu predsjednika Tuđmana. Međutim prava jugonostalgija kao odrednica hrvatske politike kojom se kontrolira odnos prema zločinačkoj crvenoj zvijezdi počela je nakon smrti predsjednika Tuđmana s tandemom Mesić Račan i uz izuzetak Tomislava Karamarka nastavljena sve do danas s eurounijskim birokratom Andrejom Plenkovićem, poslanim iz Bruxellesa s misijom da promijeni Hrvatsku

-2-

.           Ta politika na čelu s vodećim političarima HDZ-a i SDP-a stvorila je cijelu bulumentu javnih osoba i raznih institucija i organizacija koji prikriveno ili otvoreno štite krvavu baštinu crvene zvijezde. Ta bulumenta ne bez potpore određenih krugova u međunarodnoj zajednici, dirigira “dubokom državom” i vodi poluprikriveni unutarnji rat protiv neovisnosti države Hrvatske i hrvatskoga naroda. Uoči raspada Jugoslavije admiral Branko Mamula imao je spisak od 100 javnih osoba u Hrvatskoj koje su bile spremne podržati vojni puč protiv demokratskih procesa pod vodstvom predsjednika Tuđmana. Većinu tih javnih osoba i organizacija objavio sam u knjizi “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacija pod njihovim utjecajem”, ali je “duboka država” blokirala cenzurom tu publikaciju u široj javnosti, između ostalog i time što je sedam braniteljskih udruga pod kontrolom HDZ-a odbilo promociju, a jednoj novinarki s HTV-a bilo je zabranjeno da knjigu predstavim u njezinoj emisiji.

            Treba podsjetiti samo na neke poteze najviših dužnosnika koji ilustriraju protuhrvatsko djelovanje te “duboke države”, počevši od Račanove promjene Ustava kojom je uveden kancelarski model, veleizdajničkog svjedočenja predsjednika Mesića u Haagu koji je krađom osvojio drugi mandat, razornog korupcijskog djelovanja Ive Sanadera, progona hrvatskih generala Gotovine i Markača koje Jadranka Kosor ne bi prepoznala, skandaloznih poteza Ive Josipovića relativizacijom vukovarske žrtve i potporom genocidnom predsjedniku tzv. Republike Srpske Miloradu Dodiku, izjavama sadašnjeg predsjednika Zorana Milanovića o Hrvatskoj kao “slučajnoj državi” i “građanskom ratu” do aktualnog premijera s gubernatorskim ambicijama Andreja Plenkovića koji po zahtjevu četničkog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića izbjegava izgovoriti da je Hrvatska bila žrtva “velikosrpske agresije”. Svemu tome treba pridodati samozvanog vođu srpske nacionalne manjine Milorada Pupovca koji lažno se predstavljajući kao čelnik hrvatskih Srba, budući da ne predstavlja onih 9.000 koji su se borili za hrvatsku državu, otvoreno predvodi velikosrpsku petu kolonu uspoređujući Hrvatsku s NDH-a i harangira protiv pozdrava  “Za dom spremni”, dok smatra kako kokarda u Hrvatskoj nije zabranjena. Sve to uz prešutnu potporu premijera Andreja Plenkovića. U taj kontekst treba staviti Srpsku pravoslavnu crkvu koja je bila jedan od glavnih propagatora velikosrpske agresije, a danas ne priznaje Republiku Hrvatsku i radi na njezinom podrivanju.

            Vodeći spomenuti dnevnopolitički dužnosnici su samo vrh piramide dobro umrežene protuhrvatske bulumente. Kao glavno njihovo oružje u destabilizaciji hrvatske države i društva na prvo mjesto dolaze mediji predvođeni javnom radiotelevizijom, koju plaćaju pretplatnici, omogućavajući politici da manipulira nad njima. Tu su perjanice među  tiskovnim medijima “Jutarnji list” i “Večernji list”, te komercijalni televizijski kanali s  nacionalnom koncesijom u 100-postotnom vlasništvu stranaca. Na to su nadovezane bezbrojne tzv. nevladine udruge koju pretežito financira vlada s oko 2 milijarde kuna godišnje da bi s liberalno globalističkih i jugonostalgičarskih pozicija podrivali hrvatski nacionalni identitet i relativizirali odgovornost za zločine počinjene pod crvenom zvijezdom u komunističkoj Jugoslaviji.  Nema nikakve dvojbe da će “duboka država” sa svojim instrumentima imati odlučujući utjecaj na idućim parlamentarnim izborima, kao što je to imala i na predsjedničkim, jer je tri mjeseca prije njih odabrala da novi “slučajni” predsjednik bude predstavnik “zlatne komunističke mladeži” kao dijela ove bulumente Zoran Milanović.

Vjekoslav Krsnik

EGZIBICIONIST SA PANTOVČAKA

EGZIBICIONIST SA PANTOVČAKA

                Slučajni predsjednik jedne „slučajne“ države, opet nastavlja sa svojim političkim egzibicionizmom, ovaj puta glede proslave dana državnosti. Od kad je stvorena hrvatska država, Dan državnosti obilježavao se 30. svibnja, sve dok na vlast nisu došli drugovi Zorana Milanovića, pa je ondašnja Račanova vlada odmah promijenila dan obilježavanja državnosti, ukinuvši 30. svibnja, te odredila da se Dan državnosti slavi 25. lipnja. Račanova vlada je 2001. godine tu promjenu izglasala s 63 glasa „za“, 32 „protiv“ i 7 „suzdržanih“.

                Danas, kada je Plenkovićeva vlada vratila autentični dan proslave Dana državnosti natrag na 30. svibnja i to izglasala prošle godine s 77 glasova „za“, 31 „protiv“ i 1 „suzdržanim“, slučajni predsjednik Milanović nazvao je to „bojkotom zdravog razuma i većine u zemlji“. Tipično za jednog drugara, koji nažalost, obnavlja funkciju predsjednika Republike Hrvatske. Mihanovićevom političkom durenju pridružio se i njegov negdašnji drug iz stranke, prozvavši HDZ da radi „cirkus s državnim praznicima“ i da je „za Dan državnosti odabrao datum kada je došao na vlast i počeo pljačkati“. Ako je netko počeo s cirkusom onda su to upravo drugovi iz SDP-a koji su prvi počeli s promjenom obilježavanja Dana državnosti, jer je trebalo detuđmanizirati Hrvatsku u svakom pogledu, tako da od hrvatske političke autentičnosti ne ostane ni slovo na papiru. Milanović i drugovi iz SDP-a žive u uvjerenju, da od njih počinje hrvatska državna povijest, pa su brže bolje i to demonstrirali odmah po dolasku na vlast 2000. godine. Danas, kada se Hrvatska vraća svojim korijenima, slučajni predsjednik Milanović, frustriran i pun bijesa, arogantno i bahato odbija „biti legalist i poštovati zakone, praznike…“ (Božo Skoko), a samim time i Ustav Republike Hrvatske. To još jednom dokazuje i pokazuje, d ase Milanović nije ni najmanje promijenio i da je ostao i dalje zarobljenik komunističke ideologije. Jedina promjena kod Milanovića je, od kada je postao predsjednik, da je iz dana u dan sve deblji i deblji, pa ako tako nastavi, mogao bi uskoro dostići nevjerojatnih 200 kilograma. Tako bi i forma bila zadovoljena uz sadržaj!

                Vrlo je indikativno što o tome misli Božo Skoko, inače stručnjak za političku komunikaciju koji u jednim dnevnim novinama glede Dana državnosti ističe: „Sigurno je, bilo i boljih datuma za taj dan (misli se na Dan državnosti, op.autora) ali ako je već zaživio 30. svibnja, nije bilo razloga da ga se ne poštuje. Ta je simbolika, važna za funkcioniranje normalne države i s njome se baš ne igra u demokratskim zemljama. Dobro je što je Dan državnosti vraćen na stari datum jer, nakon nespretne promjene, 25. lipnja nikad nije zaživio, što je pokazalo i istraživanje iz 2013. prema kojemu je trećina građana znala kada slavimo tadašnji Dan državnosti, a 27% ispitanih bilo je uvjereno da je to još uvijek 30. svibnja.“

                I zagrebački nadbiskup Josip Bozanić podržao je vraćanje datuma za obilježavanje Dana državnosti na 30. svibnja, te je o tome za jedne dnevne novine rekao: „Ponovno slavimo Dan državnosti na onaj dan spomena koji je duboko urezan u povijest hrvatskoga naroda i koji je prirastao srcu, ne samo ljudima koji su bili dionici tih događanja, nego i novom naraštaju, kojemu je prenesena važnost uspostave višestranačja, nakon partijske komunističke vladavine. S današnjim je datumom u narodu povezano široko prihvaćanje događaja koji je kasnije imao razna očitovanja u konačnom oblikovanju državnosti. S današnjim su datumom nadlaje od početka povezani osjećaji, novi spomen-događaji, istinski simboli, sposobni ujedinjavati i nadahnjivati. Vjerujem da se iz iskustva mijenjanja datuma i u Hrvatskoj naučilo koliko je nerazborito i štetno politički se poigravati kalendarom zajedničkoga nacionalnog spomena koji seže dublje od trenutnih stavova određenih političkih skupina.“

                 A sada čujmo i počujmo tipičnu izjavu iz negdašnjih komunističkih vremena našeg uvaženog, a k tome još i slučajnog predsjednika Milanovića: „ Na današnji je dan prije 30 godina demokratskim načinom konstituiran višestranački Sabor u kojem je apsolutnu većinu imala politička opcija za koju je glasala relativna manjina hrvatskih građana. To ne može biti praznik svih. Tu je bilo i drugih opcija.“

                Isto kao što vi slučajni predsjedniče Milanović tvrdite to što tvrdite , za vas isto vrijedi. Za vas je „glasala relativna manjina hrvatskih građana“, pa stoga ni vi niste po takvome predsjednik svih građana Republike Hrvatske. Vaše ideološki obojene izjave nemaju uporišta i logike ni u čemu, osim u komunističkoj ideologiji čiji ste vi i dalje sluga pokoran. Ako već ne želite služiti hrvatskom narodu i hrvatskoj državi, ako vam je to mrsko i daleko od srca, a k svemu tome ste još i prononsirani nevjernik, najbolje bi bilo da podnesete ostavku, jer hrvatski narod i hrvatska država ne zaslužuju takvog predsjednika. Da , i to bi bilo najbolje za vas i sve nas koji Hrvatsku volimo i nosimo u srcu, vjerujemo u Boga i sretni  smo što imamo svoju državu. Vaše sramoćenje hrvatskoga naroda i hrvatske države ući će u anale političke gluposti, čiji ste vi autentični primjerak.

Miljenko Jerneić

Zašto je zločinačka crvena zvijezda još moćna u Hrvatskoj (2)

Zašto je zločinačka crvena zvijezda još moćna u Hrvatskoj (2)

            Za početak treba podsjetiti da je pod crvenom zvijezdom izvršen 1990. godine u Jugoslaviji državni udar u onom trenutku kad su migovi komunističkog JRV- a spriječili policijske helikoptere upućene iz Zagreba da spriječe četničku pobunu Srba koja je počela tzv. “balvan revolucijom” u tzv. Krajini. Tzv. JNA djelovala je u tom trenutku protuustavno, jer njezina ustavna zadaća bila je  isključivo čuvanje državnih granica, a ne miješanje u unutarnje stvari republika koje su po Ustavu iz 1974. godine imale kvazisuverenitet. Ti migovi na samom početku raspada Jugoslavije simbolično su navijestili kakva će biti krvava uloga crvene zvijezde u događajima koji će slijediti.

            Iako je Tuđmanova namjera da na neki način u novim okolnostima pomiri pripadnike dviju ideologija, dakle ne same ideologije, on je sa svojim projektom o pomirbi “ustaša” i “partizana” odmah u početku  napravio grešku. Ideoloških organiziranih ustaša u samoj Hrvatskoj nije bilo, jer je komunistički režim pod crvenom zvijezdom u 45 godina svaku političku opoziciju u začetku drastično sprječavao. To dokazuje velik broj ubojstava hrvatskih političkih emigranata. Osim toga hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima odbacio bilo kakvu ideju o ustaškoj ideologiji, jer je zet Ante Pavelića Srećko Pšeničnik koji se vratio iz Kanade sa svojim HOP-om (Hrvatski oslobodilački pokret) dobio zanemariv broj glasova. Kad danas razni jugonostalgičari i poklonici crvene zvijezde govore o ustašizaciji Hrvatske nitko ne koristi tu nespornu činjenicu da im začepi usta i ukaže na baš suprotan ideološki smjer veličanjem crvene zvijezde kao simbola zločinačkog komunizma.

            Tuđman se  prilikom stvaranja hrvatske države morao osloniti isključivo na “partizane” koji su bili spremni uključiti se u pokret za osnivanje hrvatske države. Šime Đodan koji je i sam bio partizan, ali je pošteno gledajući na tijek događaja izjavio u posljednjem intervjuu pred smrt kako su se ključne odluke donosile u svojevrsnom politbirou sastavljenom od Tuđmana, Manolića, Boljkovca, Račana i Bilandžića. Što su oni odlučili to je HDZ dosljedno provodio. Treba podsjetiti da je u HDZ-u na početku bilo 27.000 bivših članova SKH-a, a nakon prvih demokratskih izbora učlanilo se još 70.000.  Tuđman je ignorirao tadašnju  oficijelnu emigrantsku političku opoziciju okupljenu oko Hrvatskog narodnog vijeća, koja je bila pod kontrolom stranih obavještajnih službi, ali i Udbe. Uostalom među onima iz političke emigracije koji su se priključili Franji Tuđmanu bilo je dosta suradnika Udbe i KOS-a. Imajući krajnju viziju stvaranja hrvatske države on se oslonio čak i na one koji su imali krvave komunističke ruke. Najočitiji je primjer Josip Perković kojeg je tek članstvo Hrvatske u Europskoj uniji dovelo pred sud pravde. Zato nije bilo moguće provesti lustraciju po ugledu na bivše zemlje sovjetskog lagera koje su s unutarnjom građanskom opozicijom raskrstile  s kadrovima iz krvavog režima pod crvenom zvijezdom. Jedini pokušaj u Hrvatskome saboru da se donese zakon o lustraciji na prijedlog HSP-a 1998. godine blokirao je HDZ. O političkoj poziciji SDP-a kao  slijednici Saveza komunista Hrvatske odnosno Jugoslavije prema krvavoj komunističkoj prošlosti bespredmetno je govoriti, pa je tako ekstremni jugokomunist u Hrvatskome saboru Nenad Stazić izjavio da partizani nisu dobro obavili posao 1945. godine, a da nitko iz čelništva SDP-a nije osudio ili se barem ogradio od njegove izjave. Nije stoga čudno da je u jeku otkopavanja novih grobnica na Facebooku iskrsnula i ovakva izjava jedne mjesne organizacije SDP-a u Zagrebu: “Tito ih je trebao sve pobiti! Mnogo je toga dreka ostalo”.

            SDP dakle živi i dalje s crvenom zvijezdom kao simbolom zločinačkog jugoslavenskog komunizma. U njegovim redovima nalazi se većina od tzv “Mamulinih 100” javnih osoba u Hrvatskoj koje su bile spremne podržati vojni puč, kako bi se ugušila demokracija izborena na prvim demokratskim izborima 1990. godine. Danas je mnogo opasnija politika HDZ-a pod Andrejom Plenkovićem koji je izjavio da je njegova misija “promijeniti Hrvatsku”. Nizom praktičnih poteza dokazao je da ta misija sadržava drukčiji odnos prema Domovinskom ratu. U njemu se hrvatski narod upravo borio protiv ideologije zločinačke crvene zvijezde koja je s četničkom kokardom sudjelovala u velikosrpskoj agresiji. Tako se došlo do stanja u kojemu se napada poklič “Za dom spremni”, ali ne i glorifikacija crvene zvijezde u navodnoj i tzv. europskoj prijestolnici kulture Rijeci, da se spomene najsvježiji primjer. Andrej Plenković, a time i članstvo HDZ-a koje ga je izabralo na nedavnim stranačkim izborima, ignoriraju najnoviju rezoluciju Europskog parlamenta iz rujna prošle godine u kojoj se izričito izražava zabrinutost kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima, te se podsjeća da je nekoliko zemalja zabranilo upotrebu nacističkih i komunističkih simbola. Hrvatski sabor naravno nije raspravljao o toj rezoluciji, kao što vlade bez obizra jesu li pod vodstvom HDZ-a ili SDP-a sustavno zaobilaze te rezolucije, tolerirajući zločinačku crvenu zvijezdu kao simbol pod kojim je hrvatski narod pretrpio velike ljudske i materijalne gubitke, što je dovoljan razlog da se zabrani taj komunistički simbol.

Vjekoslav Krsnik

Zločinačka crvena zvijezda još prijeti Hrvatskoj (1)

Zločinačka crvena zvijezda još prijeti Hrvatskoj (1)

            Iako je potez gradonačelnika Vukovara Ivana Penave koji je sa svim gradskim vijećnicima HDZ-a  izašao iz  stožerne hrvatske političke stranke vremenski povezan za početak predizbornue kampanje. on ima mnogo veći nacionalni politički i moralni značaj. Prije svega budući da Vukovar predstavlja najveći simbol borbe hrvatskoga naroda za vlastitu državu i oslobođenje od dugogodišnjeg ropstva pod zločinačkim jugokomunističkim režimom, postupak vukovarskog gradonačelnika treba promatrati u širem kontekstu politike koju su u ovih 30 godina hrvatske državnosti provodile vladajuće garniture, a posebice ova posljednja pod briselskim gubernatorom Andrejom Plenkovićem,  poslan s misijom da promijeni Hrvatsku.

            Kao prvi  razlog izlaska iz Hrvatske demokratske zajednice Ivan Penava je naveo neprocesuiranje ratnih zločina izvršenih nad stanovništvom Vukovara “Za jedan rtazoren grad nitko nije odgovarao”, naglasio je vukovarski gradonačelnik i u jednoj drugoj izjavi ukazao na generalštab tzv. Jugoslavenske narodne armije koja je uz lokalne četnike pod zločinačkom crvenom zvijezdom izvršla agresiju na Hrvatsku. To je međunarodnopravno potvrdila presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu u tužbi za genocid protiv države Srbije kao pravne sljednice jugokomunističke federacije.

            Treba podsjetiti, a što se često ispušta iz vida da se ta jugofederacija sa zvijezdom kao zločinačkim simbolom 1948. godine nije glasovala za Opću deklaraciju o pravima čovjeka. Dakle od samog njezinog osnutka nakon Drugog svjetskog rata u kojemu je hrvatski narod platio visoku cijenu ta je država bila utemeljena na zločinačkoj komunističkoj ideologiji koja je kao svjetski pokret u prošlom stoljeću u cijelome svijetu pogubila na stotine milijuna ljudi. Za razliku od nacizma i fašizma koji su pobijeđeni u Drugom svjetskom ratu ta je ideologija još uvijek aktivna u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu.

            Nažalost s tom ideologijom hrvatska politika, dakle ne narod, još uvijek nije potpuno raskrstila, a najbolji primjer za to je izostanak Hrvatske, kao što je to 1948. godine bio izostanak Jugoslavije, iz zajedničke izjave o osudi komunizma u povodu obljetnice završetka Drugog svjetskog rata   koju su uz Sjedinjene Američke Države potpisale.bivše europske zemlje pod kontrolom boljševičkog Sovjetskog Saveza. Kao što se u Hrvatskoj takoreći na dnevnoj bazi otkrivaju zločini komunista, tako se i u drugim zemljama gdje je vladala ta zločinačka ideologija otkrivaju pojedinačni monstruozni zločini. Takav je slučaj nesretne

-2-

Friede Paulitsch u Koruškoj koju su, po svjedočenju jednog sudionika iskazanom ispovjedniku na samrti na zvjerski način likvidirali slovenski partizani (isput rečeno i Slovenija nije potpisala spomenutu izjavu), a nakon što su je masovno silovali od njezinog raskomadanog tijela napravili gulaš. Tragična sudbina te djevojke podsjeća na isto tako tragičnu sudbinu poznatog hrvatskog humanitaarca dr. Ivana Šretera u čije svirepo ubojstvo, što su ga počinili četnici zadojeni zločinačkim komunizmom, je umiješan važan koalicijski partner Plenkovićeve HDZ-ove vlade i vođa velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Milorad Pupovac.

Vjekoslav Krsnik

Fatamorgana

Fatamorgana

                Rusi su još davno, daleke 1868. godine, dobili svojega „Idiota“ zahvaljujući Dostojevskom, čiji je roman po mnogima i njegovo najbolje djelo, i kao takvo našlo je svoje mjesto u klasici svjetske književnosti. No, i mi Hrvati možemo se pohvaliti da imamo idiota i ta zahvaljujući, vjerovali ili ne, hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću koji je već odavno poznat po svojim gafovima. Naime, o čemu se dela?! „Šef države Zoran Milanović izazvao je burne reakcije najavom da neće glasati“, te je time proizveo niz burnih reakcija onih koji su involvirani u politiku kao političari, ali i onih stručnih osoba koje prate politiku kroz svoje osvrte i komentare. Tako smo neki dan, na tu temu – neizlaska Zorana Milanovića na parlamentarne izbore koji će se održati 5. srpnja 2020. godine – imali priliku u jednom dnevnom listu pročitati komentar profesora Žarka Puhovskog. Naš uvaženi profesor između ostaloga kaže: „Svakakvih predsjednika smo vidjeli u povijesti demokracije, ali onog koji je samog sebe oglasio političkim idiotom, kao što je napravio Milanović, nismo vidjeli. Onaj tko ne ide na izbore je politički idiot po definiciji. Izvorni termin idiota znači osobu koja se ne bavi zajednicom, pa ni minimalno tako da ne ide izbore. To je nešto neopisivo neodgovorno i nimalo pametno.“ Nešto malo dalje, naš uvaženi profesor Žarko Puhovski, kao rezime ističe: „To što je napravio Milanović je žalosna glupost.“

                Jedne druge dnevne novine donose nam naslov: „Titov pionir Milanović vidi samo ustaše“, čiji je autor Milan Ivkošić. Izgleda da naš novoustoličeni predsjednik – Titov pionir ima i priviđenja, pa na svakom koraku vidi samo ustaše oko sebe. Pa kaj se onda mi Hrvati imamo čuditi Srbima, za koje smo, mi svi Hrvati ustaše, kada i naš aktualni predsjednik Zoran Milanović vidi samo ustaše oko sebe. Možda oni – Milanović i Srbi – krivo vide, pa onda zbog krive dioptrije vide nešto čega ustvari nema, ali oni (u strahu su velike oči) bez obzira kaj toga nema vide samo ustaše. I to svakoga dana, pa onda nije čudno da Hrvatskom vlada fatamorgana.

                Prigovarali smo, sada već bivšoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović za njezine gafove i promašene izjave koje su bile rezultata njezinih promašenih savjetnika, jer su od Kolinde željeli stvoriti političku karikaturu i pod svaku cijenu je politički i na svaki drugi način obezvrijediti pred hrvatskom javnošću, kako bi izgubila predsjedničke izbore, u čemu su i nažalost, uspjeli. I tako smo umjesto plavuše za predsjednika Republike Hrvatske dobili Zorana Mialnovića, kojeg naš uvaženi profesor Puhovski u jednim dnevnim novinama (23. svibnja.2020. godine) proglašava „političkim idiotom“.

Miljenko Jerneić

Pioniri maleni

PIONIRI MALENI

                Od nikoga, pa tako ni od hrvatskog predsjednika ne treba očekivati da sve zna, to jest da je sveznalica, ali kada predsjednik hrvatske države nema dume o vlastitoj, hrvatskoj povijesti, tada je to u najmanju ruku sramotno. Zbog intelektualne insuficijentnosti u poznavanju povijesti hrvatskog naroda, ne samo Zorana Milanovića, već i drugih koji govore o Bleiburgu, imamo  prilike ovih dana čitati u pojedinim medijima, ali i slušati kojekakve persone koje pišu i govore o Bleiburgu pokazujući svu raskoš vlastitog neznanja. Prije neki dan, kao uvodnik objavljen je tekst u Večernjem listu pod naslovom: „Hrvatska mora zaključati priču o Bleiburgu“, čiji je autor Denis Romac, donedavno piskaralo u Novom listu. Denis Romac – isto kao i Zoran Milanović slučajni predsjednik „slučajne države“ Hrvatske – kada piše o žrtvama Bleiburga, za žrtve Bleiburga kaže da ih mi „pogrešno nazivamo bleiburškim žrtvama“. I nešto dalje u svom tekstu nastavlja: „Iako se u Hrvatskoj govori o bleiburškoj tragediji, Bleiburg je samo simbol konačnog poraza i predaje ustaške vojske. Na Bleiburgu nije bilo masovnih likvidacija, one su uslijedile tek u Sloveniji i duž križnih putova. Iako je među ubijenima bilo i civila, većinom se radilo o vojnicima.“ Takvo nešto izjaviti: „na Bleiburgu nije bilo masovnih likvidacija“, može samo netko tko je velika neznalica ili netko tko je zlonamjeran ili jedno i drugo. Da si je D. Romac samo malo dao truda, kada već piše o Bleiburgu, tada bi, poznavajući literaturu o Bleiburgu spoznao kakva je klaonica bila na Bleiburgu i kakav masakr su napravili Titovi partizani nad zarobljenom vojskom ne samo NDH-a, nego i četnika, kozaka i bjelogardejaca,  a što je najgore i civila koji su bježali glavom bez obzira pred komunističkom nemani. Među vojnicima bilo je na desetke tisuća žena, djece, staraca koji su padali kao snoplje, rešetani iz partizanskih mitraljeza i drugog teškog oružja. A tome svemu, gospodo draga, kumovali su Englezi koji su na prevaru predali vojne i civilne zarobljenike Titovim krvolovcima. Čitajte gospodo, pa ćete nešto možda i naučiti, a ne da samo pišete i govorite o nečemu o čemu pojma nemate.

                Za razliku od Milanovića i Plenkovića, imao sam tu priliku i čast biti na Bleiburgu kao i veliki broj članova Zagorske stranke, gdje smo položili vijenac za žrtve Bleiburga. Milanović koji sebe ističe kao učenika Ivice Račana, slabo je svladao gradivo i ništa nije naučio od svojeg učitelja, koji je za razliku od njega posjetio Bleiburg. Ivica Račan dobro je znao što se je na Bleiburgu desilo i smogao je snage otići na jedno od najvećih stratišta hrvatskog naroda. A vi ste slučajni predsjedniče Milanović, 2012. godine kao premijer iste te „slučajne države“ Hrvatske zabranili „Hrvatskom saboru pokroviteljstvo za obilježavanje Bleiburga…“. Vaše svakodnevne izjave i politički potezi slučajni predsjedniče, pokazuju ništa drugo nego li to, da ste bili loš šegrt kod Ivice Račana.

                Na temu Bleiburga i Jasenovca kao i NDH-a, dao sam si truda nabaviti znanstvenu literaturu za koju mnogi ne znaju niti da postoji. Tako moram spomenuti dvije knjige, čiji je autor dr. Mario Jareb: „Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1942. godine“ i „Mediji i promidžba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. S velikim nestrpljenjem očekujem izlazak knjige o Jasenovcu, koju priprema dr. Vladimir Geiger i koja bi trebala ugledati svijetlost dana ove, 2020. godine gospodnje. Kada je Jasenovac u pitanju, upućujem sve one koje interesira ta tematika, da pročitaju prikaz, a ujedno i recenziju knjige Ive Goldsteina :“jasenovac“ koju nam je priredio dr. Valdimir Geiger u „Časopisu za suvremenu povijest“, broj 1, 2019. taj tekst od pedesetak stranica, na najbolji mogući način govori i pokazuje kako se ne piše povijest odnosno kako bi trebalo pisati povijest.

                U razgovorima s hrvatskim povjesničarima na temu: Ustaša, Nezavisne Države Hrvatske, jasenovca i Bleiburga došao sam do saznanja da kod naših znanstvenika postoji želja i htijenje da se te teme istinski obrade i jednom za svagda skine stigma s hrvatskog naroda kojeg se stalno proziva na temelju lažnih i paušalnih povijesnih eksplikacija. Mi Hrvati ne bježimo niti želimo pobjeći od povijesnih istina, te je zato potrebno da hrvatska država, kao prioritet pokrene projekt objavljivanja knjiga hrvatskih povjesničara. Hrvatski povjesničari to mogu, ali im za to treba novac koji hrvatska država treba pod hitno osigurati. To smo trebali već odavno učiniti, a ne da nam hrvatsku povijest pišu persone poput Klasića, Jakovine, Markovine, Goldsteina i sličnih, koljima je laž milija od istine.

Miljenko Jerneić

Jasno je zašto Hrvatska nije potpisala izjavu o osudi komunističkog totalitarizma

Jasno je zašto Hrvatska nije potpisala izjavu o osudi komunističkog totalitarizma

            Nije slučajno da je u Hrvatskoj prešućena nedavna zajednička izjava koju su potpisali zajedno s američkim državnim tajnikom ministri vanjskih poslova Bugarske, Češke, Estonije, Letonije Litve, Mađarske, Poljske, Rumunjske i Slovačke u povodu 75. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata i pobjede nad nacizmom, obilježene 8. svibnja. Tog dana tzv. antifašisti u Hrvatskoj slavili su “oslobođenje” Zagreba nakon kojega su partizanski komunistički “osloboditelji” proveli masovni pokolj građana Zagreba što je još uvijek obavijeno komunističkim velom tajne. Hrvatska je najbolji primjer među državama nastalim raspadom komunističke Jugoslavije da je vladajuća struktura ostala mentalno ali čak i provedbeno zarobljenik komunističkog mentaliteta. Stoga se ne treba nimalo čuditi da se hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman nije priključio kolegama iz bivšeg sovjetskog bloka koji su povodom te obljetnice potpisali spomenutu izjavu.

            U njoj se između ostalog ističe da završetak Drugog svjetkog rata 1945.  godine nije donio slobodu cijeloj Europi. “Centralni i istočni dio kontinenta ostali su pod vladavinom komunističkog režima gotovo 50 godina…Mnogi Europljani tog dijela kontinenta žrtvovali su svoje živote težeći slobodi, dok su milijuni uskraćeni svojih prava i temeljnih sloboda podvrgnuti torturi i prisilnom raseljavanju”. Povijesna je činjenica da u tu skupinu europskih zemalja spada i današnja Hrvatska koje je bila pod terorom jugoslavenskog komunističkog režima.

            Na ovotjednoj sjednici hrvatske Vlade premijer Andrej Plenković osvrnuo se na tu svibanjsku obljetnicu ukazujući da kraj Drugog svjetskog rata u dijelu Europe nije donio demokraciju. nego novi totalitarizam, odnosno, komunizam koji je doživio svoj slom tek padom Berlinskog zida, a takva sudbina je 1945. godine, nakon sloma NDH-a, snašla i Hrvatsku koja je još “pola stoljeća bila lišena slobode i demokracije”. Andrej Plenković podsjetio je tragičnu povijest hrvatskog naroda u godinama poraća navodeći da su desetci tisuća ljudi nastradali pod komunističkim terorom od Bleiburga preko Križnih puteva kao i u kasnijim godinama izdvajajući sudbinu blaženoga Alojzija Stepinca kao i progon Katoličke crkve. “U Hrvatskoj je svibanj 1945. nažalost i sinonim za strašne poratne komunističke zločine” rekao Andrej Plenković te dodao da se  “danas, tri-četvrt stoljeća kasnije, prisjećamo tog teškog poglavlja hrvatske povijesti te se sjećamo svih žrtava. Za suvremenu Hrvatsku koja je sazdana na slozi i jedinstvu hrvatskog naroda u Domovinskom ratu, to je danas, moralna obveza”

            Iako je nabrojio sve važnije činjenice strašnog komunističkog zločina nad hrvatskim narodom.predsjednik hrvatske Vlade smatra da je sjećanje na brojne hrvatske žrtve koje su nastradale pod terorom totalitarnog komunističkog režima tek moralna obveza. Ne prvi put on kao dijete  tog komunističkog režima izbjegava pravi odgovor i kvalifikaciju odnosa vlasti prema tom dijelu tragične povijesti hrvatskoga naroda. Ne radi se tek o moralnoj nego prije svega o političkoj obvezi, ne samo sjećanja nego djelovanja vlasti prema tom povijesnom pitanju. Upravo zbog toga u Hrvatskoj i dalje traje zasad verbalni rat između tzv. “partizana” i “ustaša”, jer u ovih 30 godina postojanja hrvatske države, bez obzira koje se garniture nalazile na vlast nije učinjeno ništa ili vrlo malo da se politički konačno riješi ta opterećujuća problematika. Zašto se to nije dogodilo, odgovor je vrlo jednostavan i objašnjava zašto među potpisima gore navedene izjave nema hrvatskog ministra vanjskih poslova. Odgovor leži u činjenici da su nakon sloma svjetskog komunističkog pokreta hrvatsko osamostaljenje (kao što je to bilo i u Sloveniji koja je također izostala iz te izjave) proveli uvjetno rečeno umjereni hrvatski nacionalisti u Savezu komunista, a ne prava nekomunistička oporba kao što je to bilo u zemljama sovjetskog komunističkog bloka.

            Te organizirane nekomunističke oporbe u Hrvatskoj jednostavno nije bilo jer je kroz 45 godina komunističkog terora ona jednostavno eliminirana, kako u zemlji, tako i u inozemstvu, pa je tako Udba u inozemstvu pobila više političkih protivnika nego zajedno sve druge istočnoeuropske zemlje na čelu sa Sovjetskim savezom. Postojao je međutim nesalomljiv duh u hrvatskome narodu za stvaranje samostalne države i taj duh došao je do punog izražaja u tzv. Domovinskom (kažem takozvanom, jer je to bio u stvari srpsko-hrvatski rat) ratu u kojemu je hrvatski ratnički duh izvojevao veličanstvenu pobjedu. Tuđmanova ideja o pomirbi “ustaša” i “partizana” bila je obična floskula jednostavno zbog toga što su operativno tu pomirbu diktirali bivši komunisti ili pripadnici Udbe, pa te tzv. “ustaše”, ako ih je u to doba i bilo, nisu ozbiljnije ni primirisali vlast. Vlast je bila i ostala u rukama komunista, ili kao što sad imamo slučaj na Pantovčaku i Banskim dvorima u rukama njihove djece. U takvim okolnostima samozvani predsjednik samozvanog Saveza antifašističkih  boraca Franjo Habulin ima obraza ocijeniti da je Tuđmanova pomirba bila pogrešna, aludirajući na to da sva vlast mora ostati u rukama jugokomunjara. . .

            Iako su hrvatskim političarima bilo HDZ-a ili SDP-a puna usta Europe i novih europskih vrijednosti njihova politika pada na ispitu upravo na pitanju odnosa prema komunističkoj prošlosti koje se hrvatsko društvo i hrvatski narod još uvijek nisu oslobodili na način kako se to zahtijeva u obvezujućoj Rezoluciji Europskog parlmenta od 2. travnja 2009. godine. Taj dokument nosi naslov „Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu“. Pozivajući se na brojne dokumente Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe i samog Europskog parlamenta u opsežnoj preambuli navodi se između ostalog: da ni jedna politička stranka nema monopol na tumačenje povijesti, da službena politička interpretacija povjesnih činjenica ne smije biti nametnuta parlamentarnom ili nekom drugom većinom, da krivo tumačenje povijesti  može potaknuti isključivu politiku i potaknuti mržnju i rasizam, te da Europa ne može biti ujedinjena ako nije u stanju usvojiti zajedničko stajalište na svoju povijest i ocijeniti nacističke, staljinističke, fašističke i komunističke režime kao zajedničku ostavštinu i provede poštenu i sveobuhvatnu raspravu o njihovim zločinima u prošlom stoljeću.

            Na temelju takvog uvoda u 17 točaka se predlažu konkretne zadaće ne samo zemljama članicama Europske unije, nego i zemljama kandidatkinjama, što znači u to  doba i Hrvatskoj, ali i zemljama koje to nisu ali su članice šireg sastava Vijeća Europe.Među 17 točaka Europskog parlamenta ističe se iskazivanje poštovanja svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi, te se odaje počast onima koji su se borili protiv tiranije i nasilja. Podvlači se važnost očuvanja sjećanja na prošlost, jer ne može biti pomirbe bez istine i podsjećanja, te potvrđuje jedinstveni stav protiv svih totalitarnih vladavina bilo koje ideološke orijentacije. U točki 15. pozivaju se sve članice Europske unije ali i zemlje kandidatkinje da 23. kolovoza proglase Danom sjećanja za žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, te da se taj dan obilježi s dostojanstvom i nepristranošću. U točki 16. Europski parlament izražava svoje uvjerenje da krajnji cilj otkrivanja i procjene zločina počinjenih pod komunističkim totalitarnim režimima jest pomirba, što može biti ostvareno priznanjem odgovornosti, traženjem oprosta i podsticanjem moralne obnove.

            Hrvatski sabor je tu rezoluciju usvojio potiho bez velike pompe 2010 godine, ali u njezinoj provedbi nije učinio ništa, dapače sustavno je bojkotira, posebice kad je Kukuriku koalicija bila na vlasti. Da ne govorimo kako 23. kolovoza u Hrvatskoj, s iznimkom Dubrovnika gdje su komunisti na Daksi pobili civile među njima i brojne antifašiste, datum uopće nije obilježen. Zavladala je „silenzio stampa“ iz jednostavnog razloga što u hrvatskim medijima, kako javnim tako i komercijalnim, još uvijek ima vlasnika, urednika i novinara  koji nose biljege komunističke i udbaške prošlosti, pa je na određeni način rezolucija Europskog parlamenta uperena protiv njihove nečiste savjesti. Zbog takve ideološki obojene vlasti, te jugofilskog komunističkog mentaliteta, u Hrvatskoj Berlinski zid još uvijek nije srušen. Najmanje se to može očekivati sada od tandema Milanović-Plenković koji su u posljednjih nekoliko istupa doveli u pitanje sam antitotalitarni dakle antikomunistički smisao Domovinskog rata. Oni dakle sudjeluju svjesno ili nesvjesno  u unutarnjoj ideološkoj agresiji na vlastitu državu, provodeći usput politiku Memoranduma2 SANU kojoj je krajnji cilj izjednačiti Republiku Hrvatsku sa Nezavisnom Državom Hrvatskom.

Vjekoslav Krsnik

Što je istina

Što je istina

                Netom što je Zoran Milanović izabran za predsjednika republike Hrvatske, nazvao me moj dugogodišnji znanac i doslovce rekao: „To je prava katastrofa za Hrvatsku. Ne mogu shvatiti te idiote iz hrvatske desnice niti Miroslava Škoru koji u drugom krugu nisu podržali Kolindu. Zato sada imamo nevjernika na Pantovčaku. Milanoviću bi trebalo dati još jednu plaću, samo da ništa ne radi, jer tako će najmanje štete učiniti Hrvatskoj. Dolazim do tebe da o tome porazgovaramo.“ Sumnje mojeg dugogodišnjeg znanca (čije ime ne mogu navesti, budući da radi na poslovima i u takvoj službi, te bi zbog svoje izjave mogao dobiti otkaz) danas su postale vrlo aktualne, a o tome najbolje svjedoči najnovija izjava predsjednika Milanovića: – citirat ćemo jedne dnevne novine – „Žrtve Bleiburga ne postoje kao takve, postoje žrtve obračuna i likvidacije nakon predaje nacističke vojske i njihovih sluga. Tu je uhvaćeno više tisuća ljudi, uglavnom muškaraca, najviše u Sloveniji u Teznom i tamo ću položiti vijence. Ubojstva su činjenice, ali nikakav križni put. Da bi se nešto zvalo križnim putom, protagonist mora biti pravednik, a to je Isus. Vojnici u ratu nisu Isus, ni jedni ni drugi, stradavali su zbog huljskog odnosa svojih lidera,…“

                Kada se netko – a u našem slučaju predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović – poziva kao nevjernik na Isusa u pitanju Bleiburga negirajući „žrtve Bleiburga“ i tvrdeći da one „kao takve“ ne postoje, može tvrditi samo onaj koji ništa ne zna ili neće znati ili ne daj dragi Bože zna, pa zlonamjerno tumači povijest države čiji je predsjednik. Zaista nevjerojatno, da se jedan takav opskurni neznalica koji je k tome još i predsjednik hrvatske države, bori iz petnih žila za istinu. Predsjedniče, vi niste „prijatelj istine“, a da kojim slučajem jeste, ne biste se trebali pozivati na Isusa koji se „rodio i zato došao na svijet“ da svjedoči „za istinu“. Vi ste gospodine predsjedniče sve, samo istina ne. Vi spadate u društvo Ive Goldsteina koji o Bleiburgu ne zna ništa ili zlonamjerno neće znati, što je još veći grijeh, da ne kažem zločin u lažnom tumačenju hrvatske povijesti. Vaše difamacijske izjave o Jasenovcu, Bljesku, Vukovaru i Bleiburgu u nepunih šest mjeseci vašeg predsjednikovanja hrvatskom državom, zaista je previše za hrvatski narod. Na žalost, morat ćemo vas trpjeti slijedećih pet godina, jer su vas izabrali oni koji su glasali za vas, a isto tako i oni koji su pozvali hrvatske birače da u drugom krugu ne glasaju za nikoga, te su time pomogli vama a odmogli Kolindi i hrvatskom narodu. „U svakom slučaju, svakome promatraču je jasno da će, ako uistinu ne dođe do ozbiljnih i neočekivanih odstupanja, kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović u drugome krugu premoćno pobijediti Zorana Milanovića.“(Ivica Marijačić: „Kolindi i drugi mandat“, „Hrvatski tjednik“, broj 796. str. 4. ) Na žalost, ipak je došlo do „ozbiljnih i neočekivanih odstupanja“ u drugom krugu predsjedničkih izbora i dobili smo nevjernika za predsjednika. Hrvatski narod na tome može zahvaliti najviše Miroslavu Škori i njegovim desničarima, hrvatskim desničarima koji su glasali za Kolakušića i hrvatskim desničarima u HDZ-u koji svoj glas nisu dali Kolindii Grabar Kitarović. A sada ti iste cvile i gmile kakvog to predsjednika Hrvatska ima. Licemjernosti i ljudskoj gluposti zaista nema kraja.

                Svima kojima je stalo do Hrvatske, slušat će narednih godina još, tko zna kojekakve „partizanske“ izjave od našeg vrlog predsjednika Milanovića, što je više nego neupitno. Na to trebamo biti spremni i štititi nacionalne i svake druge interese Hrvatske. Vi ste gospodine Milanoviću kao predsjednik hrvatske države izabrali „partizansku“ istinu, što za mene nije nikakvo iznenađenje. Nemojte misliti da sam ja zbog toga izabrao „ustašku“ istinu u tumačenju hrvatske povijesti. Još kao mlad čovjek raskrstio sam s ideološkim „istinama“ i odavno sam izabrao stranu za koju čitavog života svjedočim. Moji nisu ni partizani ni ustaše. Moja strana je hrvatski narod i svjedočiti istinu za hrvatsku državu ma kakva ona bila.

                Poštovani gospodine Milanoviću! Vama bih preporučio, sada kada ste predsjednik hrvatske države i imate vremena na pretek, da u svojoj predsjedničkoj dokolici nađete vremena i pročitate knjigu Nikolaja Tolstoja: „Ministar i pokolji Bleiburg i Kočevski rog 1945.“, u kojoj ćete imati prilike pročitati da su vaši partizani ipak ubijali i klali na Bleiburgu. Makar ste nevjernik, neka vam se Bog smiluje.

                Miljenko Jerneić

Korona virus je potopio Plenkovićev plan da postane lider tzv. Zapadnog Balkana

Korona virus je potopio Plenkovićev plan da postane lider tzv. Zapadnog Balkana

            U svakom zlu ima i nešto dobroga, pa se ova pučka mudrost  u hrvatskim političkim prilikama može primijeniti na projekt premijera Andreja Plenkovića kojemu je za vrijeme predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije samit Europske unije i zemalja tzv. Zapadnog Balkana u Zagrebu trebao biti vrhunac njegove osobne političke agende. Korona virus je međutim potopio tu njegovu ideju koja je njega nakon predviđenog fizičkog samita u Zagrebu trebala lansirati kao briselskog odabranika za lidera tzv. Zapadnog Balkana. Taj projekt  nakon raspada komunističke Jugoslavije još uvijek nije ishlapio iz glava eurounijskih birokrata. Umjesto političkog spektakla koji je trebao potvrditi njegovu ambiciju, Andrej Plenković je kao surogat organizirao virtualnu konferenciju Europske unije i tzv. Zapadnog  Balkana čija usvojena deklaracija u novim političkim okolnostima samo potvrđuje da  sama Europska unija kao i njezina konstrukcija tzv. Zapadnog Balkana gube na važnosti.

         Prije svega u samoj Europskoj uniji i prije nego što ju je temeljito prodrmala pandemija korona virusa već više godina postoje ključni igrači, poput Francuske i Nizozemske koji se protive proširenju na zemlje nastale raspadom komunističke Jugoslavije. Još 2014. godine tadašnji predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker je najavio da se od proširenja odustaje zbog niza razloga prije svega financijske krize, geopolitičkih napetosti s Ukrajinom u čemu je kao eurounijski pregovarača bio uključen sam Andrej Plenković, te migrantskom krizom. Srbija i Crna Gora već godinama vode pregovore s Europskom unijom, dok su za to tek nedavno zeleno svjetlo dobile Sjeverna Makedonija i Albanija, a kad bi ti pregovori trebali početi još nema nikakvih naznaka. Osim toga u svijetu su se pojavili i drugi igrači kojima Balkanski poluotok zbog njihovih geopolitičkih interesa postaje zanimljiv. Tako Srbija igra na rusku kartu, ali u novije vrijeme i na kinesku. Posebno je ova potonja zanimljiva, jer nudi financijsku pomoć bez uvjetovanja koje postavlja Bruxelles. U Bosni i Hercegovini s dva entiteta jedan u kojemu su Hrvati potpuno marginalizirani održava bliske odnose sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom, a drugi s Rusijom. Europska unija svojim uvjetovanjima iza kojih stoji pragmatični interes širenja tržišta polako gubi bitku kao jedina perspektiva za kandidate s ovog prostora, jer posebice nakon Brexita, a još više nakon totalnog promašaja u politici solidarnosti s pojavom korona virusa, nije više tako privlačna kao što je bila prije desetak godina. Ne samo zbog navedenog nego i zbog sve češćih napetosti između članica “stare” i “nove” Europe unutar nje same.

            Tako se u Zagrebačkoj virtualnoj deklaraciji spominje privrženost Europske unije europskoj perspektivi zemalja tzv. Zapadno Balkana, ali nema ni riječi o proširenju. Andrej Plenković nastavlja puhati u svoj rog, pa tvrdi da je “ovo u biti jest samit o proširenju…, ali ima zemalja kojima ta riječ ne sjeda najbolje u ušima iz niza razloga”. Međutim priznaje da konkretan datum novog proširenja Europske unije “nije realno očekivati”. Nadovezujući se na ovu njegovu izjavu “nije realno očekivati” niti da će u novim političkim okolnostima po koncepciji Bruxellesa Andrej Plenković postati lider tzv. Zapadnog Balkana. Činjenica je da je Europska unija ozbiljno prodrmana izlaskom Ujedinjenog kraljevstva,a tek treba vidjeti kako će se razočarane članice nakon neučinkovitosti Europska komisije u doba korone virusa postaviti prema Bruxellesu kad pandemija prođe. Dovoljno je podsjetiti da ima dosta nezadovoljnih, počevši s Italijom, Španjolskom i Portugalom i kako će se to njihovo nezadovoljstvo institucionalno iskazati. Perspektiva koju Zagrebačka deklaracija nakon virtualne konferenciji nudi zemljama tzv. Zapadnog Balkana je puno više udaljenija nego što je to bilo prije koju godinu.

            Što se tiče Andreja Plenklovića treba podsjetiti da je njegovo zapadnobalkansko liderstvo bilo dio njegovog projekta koji je sadržan u izjavi s početka njegovog  mandata da je njegova misija “promijeniti HDZ, a nakon toga i Hrvatsku”. On je dakle izgubio jedan važan adut u namjeri  da po ukusu eurounijske birokracije “promijeni Hrvatsku”, ali to ne znači da je u tome odustao. On sustavno i tvrdoglavo nastavlja raditi na novoj neojugoslavenskoj koncepciji hrvatske države. Za to mu je bila potrebna uvjetno rečeno uvjerljiva pobjeda na unutarstranačkim izborima pri čemu je jedna četvrtina članstva koja je glasovala za njega potvrdila tezu da je HDZ postala “stranka opasnih namjera”. Andrej Plenković se tako nakon što mu je propala ideja da se ustoliči kao lider tzv. Zapadnog Balkana suočava s novim izazovom da “promijeni Hrvatsku” na idućim parlamentarnim izborima.             Za to mu je potrebna velika koalicija, a u tome mu ide na ruku što je na Pantovčaku dobio idejnog suradnika verbalno nepredvidivog, ali ideološki komunjarski zatucanog SDP-ovca Zorana Milanovića. Nakon dva incidenta u Jasenovcu i Okučanima i Andrej Plenković i Zoran Milanović poveli su rat protiv braniteljske populacije, ali u širem smislu i protiv većinske Hrvatske koja poštuje žrtvu što su branitelji dali za Hrvatsku. Tu žrtvu ne poštuju ni Zoran Milanović ni Andrej Plenković, pa su svojim postupcima, prije svega Zoran Milanović dobili pohvale od predsjednika genocidne tvorevine kakva je tzv. Republika Srpska ili od srbijanskog ministra obrane kao člana vlade koja uporno nastoji demokratsku Hrvatsku izjednačiti s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ako je to dio projekta Andreja Plenkovića da “promijeni Hrvatsku”, onda predstojeći parlamentarni izbori, ako ne bude velike krađe, daju hrvatskom biračkom tijelu i pravoj oporbenoj političkoj opciji okupljenoj oko Domovinskog pokreta Miroslava Škore jedinstvenu priliku da se oslobode gubernatora poslanog iz  Europske unije Andreja Plenkovića s misijom da “promijeni Hrvatsku”.   

Vjekoslav Krsnik      

Milanovićeva izjava u Jasenovcu je verbalni državni udar

Milanovićeva izjava u Jasenovcu je verbalni državni udar

Zoran Milanović je izjavom u Jasenovcu postao državni neprijatelj br. 1

Hrvatsku je nakon pandemije i potresa napao sam predsjednik Republike Zoran Milanović

         Nakon dvije elementarne nepogode izazvane korona virusom i zagrebačkim potresom Hrvatsku je pogodio snažan politički potres izazvan izjavom predsjednika Republike Zorana Milanovića na komemoraciji u Jasenovcu. Tom izjavom o HOS-ovoj ploči koju “treba baciti negdje” izvršio je izravan i nedvosmislen napad na same temelje Republike Hrvatske te u jeku borbe protiv dviju ozbiljnih nevolja koje su pogodile državu svojom krajnje skandaloznom i sramotnom izjavom dodao još jedan, ovaj put politički, udarac državi kojoj je na čelu. Odmah na početku treba ustvrditi da će Hrvatska, dakle država i narod, naći načina da prevladaju izazove koje predstavljaju pandemija i potres. Međutim i te kako je upitno kako će se riješiti predsjednika koji je na početku svojega petgodišnjeg  mandata najavio da želi ratovati s narodom koji ga je “slučajno” izabrao..

            Treba podsjetiti na politički životopis ovog člana fatalne četvorke  Granićevih “jahača hrvatske apokalipse” iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova u koju spadaju još sadašnji predsjednik Vlade Andrej Plenković, predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković i bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović. Zoran Milanović brzo se nakon završetka studija, jer je po ocu Stipi bio pripadnik “zlatne komunističke mladeži”, skrasio u Granićevom ministarstvu, da bi nakon smrti Ivice Račana postao predsjednik tzv. Socijademokratske partije. Tu partiju, dakle ne stranku čine ostatci bivšeg Saveza komunista Hrvatske koji je na čelu s Račanom prije svega svjesno razoružao Hrvatsku uoči raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije, a kad se u Hrvatskome saboru glasovalo o izlasku iz komunističke federacije onda su ti drugovi demonstrativno napustili sabornicu. Taj SDP koji je promijenio ime, ali ne i ideologiju, nikad se nije ispričao hrvatskom narodu za žrtve  koje je podnio pod komunističkim terorom, nego naprotiv jedan njihov istaknuti saborski zastupnik smatra da partizani 1945. godine nisu obavili dobro posao likvidirajući Hrvate. Čak i u novim sadašnjim europskim okolnostima SDP (SKH) ne želi priznati da je komunizam bio jednak nacizmu i fašizmu, pa zato ovaj SDP (SKH) ignorira sve rezolucije Vijeća Europe i Europskog parlamenta koje osuđuju komunizam kao totalitaran režim. Da je Hrvatska normalna demokratska država takav SDP (SKH) trebalo je  zabraniti.

            Zoran Milanovićpostao je član takvog Saveza komunista Jugoslavije za vrijeme služenje vojnog roka u Beogradu, što je zanijekao i ideološki je ostao vjeran toj partiji sve do današnjih dana., što je dokazao i ovom izjavom u Jasenovcu. Kao predsjednik najgore hrvatske vlade u ovih 30 godina na čelu Kukuriku koalicije zadužio je državu za dodatnih 74 milijarde kuna. Još je više ostao upamćen po žestokom otporu europskom uhidbenom nalogu, odnosno Europskoj uniji za izručenje dva bivša jugoslavenska agenta njemačkom pravosuđu, gurajući zajedno s tadašnjim predsjednikom Republike također ortodoksnim jugonostalgičarom Ivom Josipovićem “lex Perković”. Kao premijer i to za posjeta inozemstvu skandalozno je izjavio da je Hrvatska “slučajna država”, te da Hrvatska nije bila žrtva velikosrpske agresije, nego da je to bio “građanski rat”. Za njegova mandata forsirao je tzv “stečajne nagodbe” kojima je spašavao sa više desetaka milijuna kuna propale firme svojega brata i ministra obrane Ante Kotromanovića. Zbog toga je došao u sukob s tadašnjim ministrom financija Slavkom Linićem koji je pak uoči ovih predsjedničkih izbora izjavio da će, ako Zoran Milanović kao bahat i neradnik postane predsjednik to biti sramota za Hrvatsku.

            Sramota se nažalost dogodila jer se u predsjedničke izbore uključila “duboka država”  pa je u prvome krugu eliminiran Miroslav Škoro koji je po raspoloženju naroda imao veliku šansu u drugom krugu. U drugom krugu dobivši  nešto više od milijun glasova Zoran Milanović pobijedio je potrošenu Kolindu Grabar Kitarović. Ovdje se postavlja pitanje kakvo je to hrvatsko biračko tijelo koje uza sve negativnosti što stoje iza njega  glasa za Zorana Milanovića. To je tema za posebnu analizu, ali je očito, uz činjenicu da se na svim izborima u Hrvatskoj krade bez obzira koja stranka bila na vlasti, da oni koji su izgubili Jugoslaviju disciplinirano izlaze na izbore i biraju tipove poput Josipovića i Milanovića, dok velika većina hrvatskog domoljubnog biračkog tijela ne izlazi na izbore i tako omogućava toj neojugoslavenskoj opciji da vlada.

            Ta neojugoslavenska opcija je na nedavnim stranačkim izborima zavladala stožernom hrvatskom strankom Hrvatskom demokratskom zajednicom s predsjednikom Andrejom Plenkovićem. On je u nebrojeno prilika već dokazao da ono što je Zoran Milanović izjavio o Domovinskom ratu i poginulim hosovcima to predsjednik Vlade misli, ali se boji kazati. Međutim njega je dosad raskrinkalo nekoliko činjenica i postupaka koji proizlaze iz prisne suradnje s čelnikom velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj saborskim zastupnikom Miloradom Pupovcem koji je ne prikriveni nego otvoreni agent četničkog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. To se uklapa u Plenkovićevu političku agendu s kojom je iz Bruxellesa došao u Hrvatsku, prije svega, kako je sam izjavio, da promijeni HDZ, a nakon toga i Hrvatsku. Jedan od ključnih poteza za drugi dio njegove političke agende kreirane u Europskoj uniji trebao je biti samit Europske unije i zemalja tzv. Zapadnog Balkana u Zagrebu, ali kako svako zlo nosi i nešto dobroga, tako je s pandemijom taj samit morao biti otkazan, a pitanje hoće li uopće biti održan s obzirom da je Europska unija ozbiljno prodrmana neučinkovitošću u sudaru s pandemijom. To međutim ne znači da je Andrej Plenković odustao od svoga plana, pa mu je kao naručen na Pantovčaku došao sudrug iz četiri Granićeva “jahača hrvatske apokalipse”.

            Kako se očekivalo skandalozna izjava predsjednika Republike izazvala je niz reagiranja šire javnosti, a osobito braniteljskih udruga. Sam predsjednik Vlade Andrej Plenković nije se očitovao o toj izjavi, ali su to učinili njegovi ministri Medved i Krstičević, te brojne braniteljske udruge i sami branitelji. Postavlja se pitanje je li predsjednik Republike povrijedio Ustav i druge pozitivne propise, između ostaloga saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu, kako bi se pokrenuo postupak za njegovu odgovornost i eventualni opoziv. U tom pogledu Ustav nije precizan, ali se odgovornost Zorana Milanovića može dovesti u vezu s nekoliko članaka Ustava. Po članku 94. predsjednik Republike “brine se za stabilnost državne vlasti”, a ta je stabilnost njegovom izjavom ozbiljno ugrožena. Također po članku 5. “svatko je dužan poštivati pravni poredak Republike Hrvatske”, a on je tom izjavom prekršio taj članak. Očito od svega toga ne će biti ništa iako članak 105.  propisuje da Hrvatski sabor pokreće “postupak za utvrđivanje posebne odgovornosti predsjednika Republike”. Tri braniteljske udruge uputile su zahtjev Hrvatskom saboru da postupi po tom članku Ustava o njegovoj odgovornosti. U krajnjoj liniji o političkoj odgovornosti Zorana Milanovića mogao bi se raspisati i referendum na zahtjev opće javnosti, ali je pitanje tko bi trebao pokrenuti tu proceduru. U svakom slučaju Zoran Milanović je ovom izjavom dokazao da nije pogodna osoba za najvišu političku funkciju u Republici Hrvatskoj, jer je dokazao da nije predsjednik svih građana, nego samo onih iz njegove izjave “mi ili oni”. Ako se nešto ne poduzme od njega se mogu očekivati novi ispadi, kao što je to dokazao i s privatizacijom svečanosti njegovog ustoličenja.

Vjekoslav Krsnik

Vjera u Boga

Vjera u Boga

U davnini vladala je kolera i kuga

Danas svijetom vlada neka bolest druga.

Nema više smijeha, zadovoljstva ni sreće

Jer korona u smrtonosni pohod kreće.

Umiru ljudi stari i mladi

Kako više živjeti u nadi?

Smrt je svuda oko nas

Dok ljudi čekaju da dođe spas.

Mnogi su se odrekli vjere i Boga

A time samoga sebe i života svoga.

Izabrali su smrt umjesto biti

Zato više sreću ne mogu sniti.

Svi su oko nas naprosto ludi

Pa onda čovječe ti pametan budi.

Da li su stigli posljednji dani?

Tko bi to znao, možda samo odabrani.

Želimo li život, uzdajmo se u Boga

Našu jedinu nadu i spasitelja svoga.

                                                                                              U Zaboku, 29. travnja 2020.

Miljenko Jerneić