Predsjednik i Masoni

PREDSJEDNIK I MASONI

                Jadna je ona država u kojoj se bira predsjednik, a već se unaprijed zna tko će biti izabran kakti voljom građana. To se dogodilo i na ovim zadnjim predsjedničkim izborima, na kojima je masonerija odigrala igru te manipulacijom birača – tu prije svega mislim na hrvatske desničare – dovela Zorana Milanovića na Pantovčak. Naivna hrvatska desnica nasjela je na bačeni mamac masonerije i hrvatskih izdajnika, te je Kolindu detronizirala, a Milanovića uzvisila. Točna je politička opservacija Milana Ivkošića, da je hrvatska desnica dovela na vlast – to jest mjesto predsjednika – ne samo Milanovića već i Stjepana Mesića (dva mandata), te Ivu Josipovića (jedan mandat). Masoni su jako dobro znali što im je činiti, pa su tako prvo neutralizirali Katoličku crkvu – što im nije bilo teško – preko svojih masonskih jataka unutar Katoličke crkve, a onda hrvatski katolički narod – koji je u većini spram glasača lijeve političke provenijencije – podijelili radi „manjka hrvatstva“ kako u HDZ-u, tako i u recentnoj hrvatskoj politici. Umjesto da svi oni kojima je Hrvatska u srcu glasaju za Kolindu i tako onemoguće da nevjernik dođe na Pantovčak, hrvatska desnica glasovala je protiv Kolinde. Hrvatskoj desnici treba biti jasno, da bi za Hrvatsku bilo bolje da je Kolinda ostala predsjednica – bez obzira na sve njezine mane – nego da je pobijedio Zoran Milanović koji je već odmah na inauguraciji pokazao svu svoju ćud, i to ne bilo kakvu već tipično masonsku. To se može vidjeti prije svega u odabiru gostiju gdje je izostavio predstavnike vjerskih zajednica, ne bez razloga, jer je jedna od karakteristika masonstva areligioznost, te je time ponizio ne samo Katoličku crkvu, koja je kroz stoljeća vodila brigu o opstanku hrvatskog naroda, koji je gotovo tisuću ljeta lutao bespućima svijeta. A sada kada imamo hrvatsku državu, hrvatski narod polako ali sigurno nestaje zbog katastrofalno loših i politički nepismenih političara. Stoga se Katolička crkva treba što prije trgnuti iz letargije i masonske opčinjenosti, te ne dozvoliti da se hrvatski narod i hrvatska država i dalje rastaču od strane onih kojima je krajnji cilj da Hrvati i hrvatska država jednog dana nestanu.

                Izvedbom hrvatske himne, onakve kakva je izvedena na inauguraciji, predstavlja čistu karikaturu od hrvatske himne i  hrvatske države, jer druga bitna karakteristika masonerije je anacionalnost. Masoni su i pri izvođenju hrvatske himne pokazali kakti svu svoju moć, a u stvari svu svoju jadnost. Komunisti su oduvijek bili veliki i prirodni saveznik masona, jer su i jedni i drugi areligiozni, anacionalni, masoni ne vjeruju u Boga već u Velikog Arhitekta, nikog drugog nego li Sotonu. Sotona je alfa i omega masona! 

Novoustoličeni predsjednik navio je i ukidanje hrvatske počasne garde, jer kakti to Hrvatskoj i hrvatskom narodu više nije potrebno. To je još jedan udar na Hrvatsku i hrvatsko nacionalno biće. Pošto je izjavio da je Hrvatska slučajna država, možemo se samo nadati da će jednog dana najaviti i da se ona ukine, jer kakti nije više potrebna.

                Najveći udarac hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi, novoustoličeni predsjednik je učinio time što svoju inauguraciju nije održao ispred Crkve Svetog marka, jer je Crkva za masone poput tamjana.

U svojoj najnovijoj knjizi „Bijeda hrvatske politike“, nagovijestio sam što se sprema Hrvatskoj, a još mnogo godina prije, pisao sam u svojim knjigama da hrvatskom narodu najveća opasnost dolazi od masona. Da je tome tako, vidi se da je masonerija ušla u sve pore hrvatskog društva: od obavještajnih služni, službene politike, državnog odvjetništva, sudstva, vojske i policije. Dakle, zna se, masoni vladaju Hrvatskom. Krajnji cilj masona je zavladati svijetom. Hrvatskom narodu ostaje jedino vjera u boga i hrvatska sloga!

Miljenko Jerneić

Svjetsko ludilo

SVJETSKO LUDILO

„Svijet je potpuno poludio. Ljudski život danas ništa ne vrijedi. Masovna ubojstva u Americi, Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj, pa to je stvarno da poludiš. I sad još taj jebeni korona virus…“To najčešće možete čuti od ljudi koji raspredaju. Nažalost, o tim crnim temama koje u Hrvatsku dolaze i još više obezglavljuju i dekuražiraju naše građane. I kod nas u Hrvatskoj nije ništa bolje. Muževi ubijaju svoje žene, luđaci lišavaju života – ni krive ni dužne – maloljetne djevojke, otac zaklao sina, sin ubio majku, sestra ubila sestru i dvadeset godina držala u škrinji.

Stvarno, čovjek se mora pitati što se to oko mene dešava. Ljudi su skroz na skroz popizdili. Pa onda stalno slušamo o našim nepismenim političarima koji obavljaju najviše – ministarske i druge – funkcije u državi, a ne znaju ispuniti najobičniju imovinski karticu. Onda su tu sada otkriveni i masoni, koji su skrivali to svoje masonstvo, a obavljali najodgovornije funkcije u državnom odvjetništvu. Masonerija je uzela toliko maha, pa se tako počelo i pričati da su masoni i u politici, u hrvatskoj obavještajnoj službi i Bog te pitaj gdje sve nisu prisutni. I kao šlag na sve to, saznajemo preko medija, da iza kakti hrvatske masonerije u stvari stoji srpska masonerija preko koje Srbi vrše utjecaj na sva politička, kulturna, sigurnosna, pravna i ostala zbivanja u Hrvatskoj.

Hrvatska politika i hrvatska država polako ali sigurno pretvara se u močvaru iz koje nas svakodnevno napadaju – danas masoni, a sutra tko zna kakva čudovišta – pa se normalan čovjek pita kak i na koji način opstati u takvom svijetu. Ovo, još malo normalnog svijeta nestat će vrlo brzo pred naletom kojekakvih divljaka i egzibicionista koji svojim zastranjenjem narušavaju normalan život čovjeka. Nada još uvijek postoji, samo je pitanje tko će nadu dočekati, jer sadašnji svijet u kojem živimo pretvara se u pravi zvjerinjak, a čovjek je postao najtraženija lovina. Ima li nade za nas koji želimo živjeti život dostojan čovjeka ili je i nada već odavno umrla?! Čovjek je prepušten samome sebi da u tom i takvom svijetu obrani svoje sebstvo u traženju samoga sebe i povratku iskonu. Da li je vrijeme na našoj strani!? Nisam baš siguran.

Miljenko Jerneić

Četri frajle

ČETIRI FRAJLE

                volim doći u taj kafić, sjesti, i u miru popiti piće pročitati novine. Naravno, i drugi dolaze da popiju kavu ili neko pićence koje im paše, raspredajući kojekakve teme. Od svih gostiju, zapazio sam četiri dame, stalne gošće kafića u razgovoru ugodnom. Čak sam i saznao njihova imena. To su Bara, Mara, Kata i Štefa. Moram vam reći, da su dobro o semu informirane i znaju se spominati.

                Taj je to bilo i jednoga jutra, gde sam taman počel čitati cajtung, kad evo – stižu četiri frajle i sednu se za stol baš pored mene. Pravil sam se da i dalje čitam novine, no u stvari slušal sam njih, o čemu se to danas buju spominale.

                Jedna od njih, a to je uvijek bila bara, zvala je konobara.

Bara: Dečec, daj dojdi da si naručimo cugu. Denes smo jako žejne. Kaj ne puce da je tak.

           Ostale tri frajle odgovorile su gotovo u isti glas: „Tak je Barek, se nam vu grlu gori“.

            Konobar je došel i pital frajlice: „Onda puce kaj bute denes“. Frajle su se pogledale, prasnule u smijeh i naručile četiri pivice i to ožujske, da se zna.

Bara: Puce, kaj velite za tog masona koji je državni fiškal vu Uskoku, a prešutel je svoje članstvo vu masoneriji?

Mara: Znate kaj bum vam rekla. On vam je meni odmah bil sumnjiv, čim sam ga videla prvi put. Kad                                            ga vidiš kakav je, mam se prestrašiš. Liči na pravog vukodlaka, tak da te je mam strah videti ga takvog, a još kad progovori.

Kata: Meni jednostavno nije jasno, kak to naši političaru izaberu baš masona za državnog fiškala?

Štefa: Je, puce moje. Nije tu niš čudnega, kad i međi našim političarima ima masona. A oni jedan drugoga pomažeju.

Bara: Znali smo da među političarima ima i pedera, a jučer smo otkrili da ima i masona.

Mara: pa to je zaista da popizdiš. Ja se pitam, ima li među našim političarima normalnog muža tak da se moreš od njega i nekaj nadati.

Kata: Bojim se da nema. Još nismo čuli da je neki političar poševil neku žensku, a kak i bi kad je vu hrvatskoj politici tolke pederof i masona.

Štefa: Puce, jebeš pedere i masone, stiže nam pivica

Konobar je donesel četiri ožujka, a naše frajle jedva su to dočekale. Z guštom su se trunčile i dobro iz velike krigle potegnule pivice.

Bara: Štefa, imaš ti praf. Pivica je zakon. I k tome još ožujska.

Mara: Puce, moram vam reći da mi je žal kaj je Kolinda izgubila izbore i koj je onaj paja patak pobedil. Trebale smo, mi sve ženske podržati Kolindu, kad ju već nije podržal njezin HDZ, a i onaj pŠonjo, kakti dobar pjevač.

Kata: Ima praf. Mi ženske zakazale smo i zato je pobedil paja patak. Šonjo uopće nije bitan. Taj ne zna ni popevati, a za politiku je pravi dibidus.

Štefa: E, curke moje. Sad je gotovo, i nemremo si više pomoći. Kaj je tu je. Paja patak je precednik.

Bara: to nam je škola za veke vekova. Skupo bumo platili kaj Kolinda više nije precednica. Paja patak bu nas sve razočaral. I one kaj su glasali za njega i one kaj nisu.

Mara: slažem se Bara. Puce moje, pa tek kaj je postal precednik, već drugi dan je izjavil da je i on imal ponudu masonerije da postane mason. Ak se mene pita, ja mu niš ne verjem. I on je sigurno mason, samo akj to skriva.

Kata: Za masone sam čula da su to sami, kakti muški, a da ženskih uopće nema.

Štefa: Puce moje. Možda je i to neko pedersko društvo koje se tajno sastaje, i tko zna , kaj ti masoni, sami muškići rade kad ih nišći ne vidi.

Bara: Ja sem vam tak sretna puce moje, kaj imam normalnog muža i kaj mi nigdar ne zmanjka. Bar znam da je moj Jura normalen muž i nije mason.

Mara: Bara, a kaj ti misliš da je z nami kak drugač. I moj Štef se dobro brine za fasung, tak da nigdar ne zmanjka.

Kata: I moj Ivek je prva liga. Taj puca iz svih pozicija i svako malo zabije gol. Slabo se branim.

Štefa: Moj Francek je divan muž. Taj mi u svemu pomaže, a u onom najviše. Baš sam sretna kaj imam Franceka.

Nemrete a da se ne nasmijete, barem u sebi, kak sam se i ja smijal slušajući četiri frajle kak se spominaju o gorućim i aktualnim temama. Spika se nastavila.

Bara: Puce, ja sam mislila da je onaj gradonačelnik iz metropole – kak ga ono zoveju – Bokček Mali, zbilja vu redu, a kad tam – gle vraga skok na skok – on je isto priznal da je vu svojoj rezidenciji svečano primil te masoničare.

Mara: Bara, daj nej biti naivna. Pa smao kad ga vidiš, prestrašiš ga se, a tek kad otvori usta, mam zdehneš kad čuješ kaj taj Pajac pripoveda.

Kata: Ja sam pak čula da taj Bokček Mali krade na sve strane. Tko zna možda je kleptoman, pa zato fkradne se do čega stigne. Penezi su mu glavna preokupacija, tak bar veliju oni kaj z njim delaju i kaj ga dobro znaju.

Štefa: Bokček Mali je pokral brdo love, samo nišči ne zna gd eju drži. Bagdadski lopov je sitnica za Bokčeka Malog.

Bara: baš mi paše ova pivica. Jura si je z menom za fruštuk pojel zagorske šunkice, tak da sms žejna kak kaća.

Mara: I ja ima dobru podlogu, pa bi si mogle spiti još jednu rundu. Kaj velite?

Kata: Nemam niš protiv puce moje. Ali tu mso već skoro dve vure, a i obed se mora denes skuhati.

Štefa: I ja mislim da je vreme za pokret. Bumo zutra nastavile. Vreme je da pojdemo domeka i da svojim mužima pririhtamo obed.

Sve četiri frajle polako su se zdigle, malo protegnule, platile ceh konobaru i krenule prema svom domu. A ja sam ostal i dalje čitati novine ili bolje rečeno, kad su četiri frajle prešle, tek onda sam počel čitati cajtung. Za cajtung treba mira, a i vremena.

Miljenko Jerneić

Zoran Milanović dlaku mijenja, ali ćud nimalo

Zoran Milanović dlaku mijenja malo, ali ćud nimalo

            Nakon inauguracije za koju postoji lijepa hrvatske riječ “ustoličenje” Zorana Milanovića kao petog predsjednika Republike Hrvatske i svih najblaže rečeno neobičnih okolnosti tog svečanog čina postavlja se pitanje što se može očekivati od njega na najvišoj državničkoj dužnosti. Budući da javnost ne zaboravlja kakav je Zoran Milanović na čelu Kukuriku koalicije bio neuspješan premijer sama organizacija inauguracije pod njegovom kontrolom samo je potvrdila da se Zoran Milanović nije promijenio, odnosno da je promijenio malo dlaku, ali ćud mu je ostala ista.

            Prije svega njegova odluka da se odustane od narodske svečanosti na Trgu Sv. Marka na kojemu su predsjedničku prisegu polagala dosadašnji predsjednici države, te da se to obavi pred uskim krugom u Predsjedničkim dvorima pokazala je jednu bitnu činjenicu koja raskrinkava samog Zorana Milanovića. On je totalno  ignorirao narodsku volju kojom je izabran za predsjednika države i odlučio da u uskom krugu političke kaste i rodbine položi prisegu. Uočljivo je da među uzvanicima nije bilo predstavnika vjerskih zajednica, ali ni vođe saborske oporbe Davora Bernardića kao predsjednika stranke koja je podržala Zorana Milanovića kao svog kandidata. To se nikako ne može shvatiti kao poštivanje demokratske procedure, nego prije svega kao hir novog predsjednika  kojemu je politička elita, bolje rečeno kasta važnija od biračkog tijela. Drugim riječima on se tu predstavio kao oligarh koji će odgovarati postojećoj političkoj kasti a ne narodu. Kad je odlučio da se inauguracija održi u uskom krugu uzvanika, onda nije nimalo čudno da su u tom kontekstu bile i njegove druge odluke kojima je praktički prekršio Ustav. Takva je bila njegova odluka da ne prihvati predsjedničku lentu, pa i način same prisege koju je trebao voditi predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, a ne on sam. Nije zato slučajno što je izabrao Josipu Lisac za izvođenje “Lijepe naše” dajući njoj mogućnost da svojom izvedbom degradira službenu himnu zaštićenu  zakonom. Sve u svemu ustoličenje Zorana Milanovića samo je početna naznaka kako on zamišlja ulogu predsjednika Republike koja je po Ustavu relativno sužena, ali po dosad izraženom karakteru Zorana Milanovića očito se mogu očekivati neočekivani potezi  u njegovom obnašanju visoke dužnosti.

            Njegov pristupni govor koji je uglavnom ocijenjen kao umjeren krije međutim  elemente koji se mogu ocijeniti diskutabilnim, s obzirom na ograničene predsjedničke ovlasti. Zoran Milanović je iskreno priznao neke svoje mane, pa je zamolio za “zrno razumijevanja” za greške kojih će biti “jer one nikada ne će biti namjerne, s namjerom da nekoga povrijede ili ponize. Nikada nisu niti bile, bar ja tako mislim”. Tu novog predsjednika države treba podsjetiti na brojne gafove što ih je počinio kao premijer, počevši od izjave da je Hrvatska slučajna država, da se u njoj vodio građanski rat i da je s “lex Perković” bio žestoki zaštitnik dva bivša jugoslavenska agenta koje je tražila Njemačka. Za te se greške nikad nije ispričao uvrijeđenoj hrvatskoj javnosti.

            U unutarnjoj politici najavljujući da će biti konstruktivni a ne korektivni faktor ukazao je da su zaštita i promicanje neovisnosti sudstva, medija i znanosti “najvažniji sadržaj načelne ustavne formulacije o odgovornosti predsjednika Republike za stabilnost državne vlasti”. Upravo su ti sektori unutarnje politike, posebice sudstvo i mediji, teška rak rana hrvatskog društva, pa je ključno pitanje kakve će poteze u okviru njegove odgovornosti kao predsjednika države Zoran Milanović poduzeti u kohabitaciji s vladajućom HDZ-ovom koalicijom, koja je najodgovornija za takvo stanje. On kaže da je puna i aktivna podrška neovisnosti sudstva i medija najčvršća brana tiraniji svake vrste, ali nije kazao kako će on tu podršku sa predsjedničke funkcije pružati. I u vanjskoj politici koja je i te kako važna za Hrvatsku u doba kad je Europska unija uzdrmana izlaskom Ujedinjenog kraljevstva i novim inicijativama među novim članicama Europske unije Zoran Milanović nije ništa rekao. No, koji dan prije inauguracije on je izjavio da milijarda dolara koje Sjedinjene države daju za tu inicijativu nije dovoljno ni za kavu. Po njemu su ratovi na ovim prostorima “gotovi”, pa je ostalo otvoreno pitanje je li Domovinski rat kojega je on svojedobno nazvao “građanskim” gotov i u tom smislu da Hrvatska odustane od zahtjeva prema Srbiji da se riješe neriješena pitanja proistekla iz tog rata, a prije svega pitanje nestalih branitelja i civila. On najavljuje da će se fokusirati na one točke na kojima se može graditi suradnja i prosperitet za razliku od onih koji nas udaljavaju od susjeda i svijeta “čak i kada su posrijedi države s kojima imamo najviše neriješenih problema”. Znači li ova uvijena izjava da će, kao što je to bilo s njegovom prethodnicom, Zoran Milanović popustiti pred zahtjevom srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića pa više ne će upotrebljavati odrednicu o “velikosrpskoj agresiji”.             Kad se retorika njegovog kratkog pristupnog govora usporedi s retorikom takvog govora što su ih na Markovom trgu izgovorili  Kolinda Grabar Kitarović i Ivo Josipović, onda je očito da su glavne odrednice govora Zorana Milanovića slične onima što ih je izrekao Jvo Josipović. Za Zorana Milanovića dakle u njegovom rječniku ne postoje “Hrvatice i Hrvati”, nego “građanke i građani”, a čak je i imenica Hrvatska osim na kraju izostala iz njegovog govora. Po tome ideološki Zoran Milanović ostaje vjeran svojoj političkoj poziciji, dakle Socijaldemokratskoj partiji koja još i 30 godina nakon osamostaljenja pati na ovaj ili onaj način od jugonostalgije. Imajući to u vidu, ali i izjavu njegovog nekadašnjeg bliskog suradnika ministra financija Slavka Linića da  je Zoran Milanović “bahat, neradnik, nesposoban i konfliktan, te da će ako on bude izabran za predsjednika to biti sramota za Hrvatsku”, veoma brzo će se pokazati hoće li Zoran Milanović pokušati ne samo ponešto izmijeniti dlaku, nego hoće li, što je važnije, promijeniti svoju neobuzdanu ćud.

Vjekoslav Krsnik

Velika koalicija

Raskol u HDZ-u vodi stranku u veliku koaliciju sa SDP-om

            Kako se moglo i očekivati raspisani unutarstranački izbori u vodećoj hrvatskoj političkoj stranci, Hrvatskoj demokratskoj zajednici otkrili su ono što je bilo u posljednjih nekoliko mjeseci očigledno. To je raskol između autoritarnog predsjednika stranke i ujedno premijera Andreja Plenkovića i naraslog nezadovoljstva članstva s načinom na koji on vodi i usmjerava  stožernu  hrvatsku političku stranku. U HDZ-u je tako nakon dvadesetak godina konačno došlo do otvaranja karata koje će u krajnjem ishodu nakon izbora čelništva stranke 15. ožujka pokazati njene slabosti i mane, jer u sadašnjim političkim okolnostima ne može se govoriti o nekim značajnim pozitivnim postignućima kojih nema.

            Po svim pokazateljima Hrvatska se nalazi na samom dnu Europske unije, a prije svega po neovisnosti sudstva zbog čega je stupanj korupcije u državi među najvišima u Europi. Takva Hrvatska prostim automatizmom dobila je predsjedanje Vijećem Europske unije, što premijer pokušava prodati javnosti kao svoj najveći personalni uspjeh. Andrej Plenković je od samog početka svojeg mandata ne samo kao predsjednik stranke nego i kao premijer u nebrojeno puta demonstrirao svoje autokratsko ponašanje, počevši od protuustavne smjene trojice koalicijskih ministara Mosta preko ocjenjivanja da su oni koji se protive njegovoj politici “irelevantni” do staljinističke smjene osmorice neposlušnih članova zagrebačkog ogranka HDZ-a. U cijelom mandatu Andrej Plenković više se predstavio kao gubernator briselske birokracije u Hrvatskoj nego kao istinski demokrat i hrvatski političar koji brine o državnim i nacionalnim interesima.

            Dovoljno je podsjetiti da je njegova Vlada bila protiv referenduma o izbornom zakonodavstvu, da je ignorirala javnost u pitanjima Istambulske konvencije i Marakeškog sporazuma, dok u vanjskoj politici i dalje ustrajava na briselskom projektu tzv. Zapadnog Balkana, popuštajući četničkoj vladajućoj garnituri u Beogradu i njezinom eksponentu i vođi velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu. Ne može biti govora o Andreju Plenkoviću kao vjerodostojnom hrvatskom političaru, ako prelazi šutke preko uvreda koje je srbijanski predsjednik Vučić izrekao uspoređujući Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, a Plenkovićev koalicijski partner Milorad Pupovac s NDH-a. Takav Andrej Plenković predstavljajući svoj program za stranačke izbore opet pokušava zavaravati javnost svojim političkim floskulama. Svojom politikom čvrste ruke u samom HDZ-u on je doživio ozbiljan poraz na dvama zadnjim izborima za Europski parlament i predsjedničkim.

            Članstvu HDZ-a sad nudi program sastavljen od četiri stupa: domoljublje i promicanje nacionalnih interesa, obiteljske vrijednosti i demografsku revitalizaciju, pravednu i učinkovitu državu, te uspješnu i razvijenu Hrvatsku. Kad je u pitanju domoljublje, Andrej Plenković osobno i po dosadašnjoj politici na čelu HDZ-a nije moralno kvalificiran da govori o domoljublju. Prije svega on je kad su se njegovi vršnjaci borili u rovovima protiv fašističke velikosrpske agresije preko svoje majke ishodovao liječničku potvrdu kojom je izbjegao vojni rok. Jednostavnijim rječnikom kazano. Andrej Plenković je dezerter. Domoljublje u hrvatskim okolnostima podrazumijeva obranu teško stečene slobode i nezavisnosti i zalaganje za nacionalne tradicijske vrijednosti. Njegovo polaganje vijenca na Sutjesci i ignoriranje žrtava komunističkog režima najočitiji su dokaz da se on mentalno još uvijek nije oslobodio jugokomunističkog sklopa. U promicanje nacionalnih interesa nikako ne spadaju potezi koje Andrej Plenković provodi na čelu Vlade, kao što je između ostalog usvajanje Istambulske konvencije i pristupanje Marakeškom sporazumu. U širem smislu nacionalni interes Republike Hrvatske kao sednjeeuropske i mediteranske zemlje je odmicanje od balkanskog “regiona” a upravo tu Andrej Plenković u svojoj agendi organizira održavanje susreta na vrhu Europske unije i zemalja bivše Jugoslavije. On nudi promicanje obiteljskih vrijednosti dok istodobno podržava međunarodne dokumente koji nude rodnu ideologiju. Ne može se govoriti o pozicioniranju takvog njegovog HDZ-a na desnom centru a zalagati se i provoditi pa čak i koalirati sa zastupnicima liberalizma i krajnje ljevice. To ni u kojem slučaju nije bila politika predsjednika Tuđmana na kojeg se Andrej Plenković lažno poziva, znajući da se članstvo HDZ-a može najlakše motivirati upravo pozivanjem na politiku utemeljitelja HDZ-a i prvog hrvatskog predsjednika.

            Nažalost kako sada stvari stoje naraslo nezadovoljstvo među članstvom Hrvatske demokratske zajednice nije protiv takve autokratske politike Andreja Plenkovića, koji je oko sebe ucjenama okupio nekoliko istaknutih članova stranke suprotstavilo tim koji bi mogao parirati takvom predsjedniku stranke. Miro Kovač je tipični činovnik bez političarske karizme i nije kreativan političar koji bi trebao razgoliti verbalizam i podvale što ih članstvu nudi Andrej Plenković. U Kovačevom timu svakako je najjači adut kandidat za potpredsjednika stranke vukovarski gradonačelnik Ivan Penava koji je u nekoliko navrata posljednjih godina jasno kritizirao Plenkovićevu politiku zataškavanja velikosrpskih zločina. Ivo Davor Stier iako je na saboru HDZ-a upozorio na klijentelizam i nepotizam kao dva glavna zla koja slabe stranku još se dovoljno glasno ne čuje. Doduše do datuma izbora ostalo je mjesec dana kroz kojih će još mnogo prljavog rublja izaći u javnost, ali u ovom trenutku Plenković ima prednost pred stranačkom oporbom koja ne koristi najvažnije argumente protiv predsjednika stranke, a to je da je njegova dosadašnja politika rezultirala dvama uzastopnim porazima HDZ-a na posljednjim izborima.             Postavlja se pitanje može li Andrej Plenković u situaciji potresa koji slabe HDZ s oslabljenom strankom parirati na idućim parlamentarnim izborima bez obzira kad se oni održali oporbenom SDP-u. Iako je SDP još uvijek opterećen svojim političkim i ideološkim naslijeđem jer se nikad nije pretvorio u istinsku hrvatsku ljevičarsku stranku njegovi izgledi, a na to ukazuju i ankete, na idućim saborskim izborima rastu. Ovakva HDZ-ova koalicijska vlada više nije realna na idućim izborima, pa je u cilju očuvanja vlasti ili dolaska na vlast sasvim izgledna velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Treća opcija sa Miroslavom Škorom tek se treba oformiti, jer uspjeh koji je Miroslav Škoro postigao na predsjedničkim izborima teško je zbog kratkog vremena i drukčije izborne strukture ponoviti na parlamentarnim izborima. Zato su stranački izbori u HDZ-u važni, jer ukoliko Andrej Plenković uspije osvojiti drugi mandat značajan dio HDZ-ovog članstva priklonit će se Miroslavu Škori, a time će opcija velike koalicije postati jedini izbor okljaštrenom HDZ-u da zajedno sa jugokomunističkim SDP-om ostane na vlasti. Tako će se konačno spojiti dvije frakcije SKH koje su nastale raspadom komunističke Jugoslavije, od kojih je jedna ostala u SDP-u, a druga zavladala HDZ-om.

POLITIČKE MIJENJE

POLITIČKE MIJENE

                Dok Kolinda na jednoj strani broji posljednje sate svoga petogodišnjeg mandata, na drugoj strani Milanović s nestrpljenjem očekuje svoje ustoličenje za predsjednika Republike Hrvatske. Mnogi u Milanoviću – za razliku od Kolinde – vide sposobnijeg, hrabrijeg i odlučnijeg političara nego što je to bila Kolinda, a neki poput hrvatskih desničara i dalje suze rone zbog toga što je na predsjedničkim izborima pobijedio kandidat hrvatske ljevice. Naravno, to je tipično za hrvatsku desnicu koja je i na ovim izborima pokazala, ne samo nesnalaženje u prostoru i vremenu već i političku insuficijentnost. Hrvatska desnica – umjesto da podrži Kolindu sa svojim glasovima – istaknula je svojeg predsjedničkog kandidata te time omogućila pobjedu Milanovića. Post festum predsjedničkih izbora otkrivanju nam se svi oni koji su Kolindu detronizirali poput desničara u HDZ-u, na najvišim pozicijama, članovi HDZ-a koji su svoje glasove dali drugim kandidatima kao što su Škoro i Kolakušić, a neki članovi HDZ-a nisu niti izašli na izbore, jer tobože nisu imali za koga glasati. Pa onda nije nikakvo čudo što je pobijedio Milanović.

                Zbog svega toga potpuno je jasno i razumljivo, d ase nakon što je izdana od svojih stranačkih kolega iz HDZ-a, Kolinda ne želi vratiti u HDZ već otvara ured iz kojeg će djelovati potpuno samostalno i sigurno, te neće biti politički i na svaki drugi način izdana i izigrana od HDZ-a i neuke hrvatske desnice.

                Hrvatska trenutno -narednih šest mjeseci predsjedava Eu-om; hrvatska Vlada dobro obavlja svoje tekuće poslove bez obzira što je promijenjeno 14 ministara te iste Vlade. Postavljanje Radmana za ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske, pravi je potez Vlade. Radman je iskusni diplomat koji je s mjesta veleposlanika Hrvatske u Berlinu došao u Vladu da obnaša funkciju ministra vanjskih poslova. Uz iskustvo i znanje svoga zanata, Radman je između ostalog vrijedan i sposoban diplomata te je pravo osvježenje u Vladi Plenkovića. Njegova politička agilnost, poduzetnost i političko znanje diplomacije dali su daljnji vjetar u jedra Plenkovićeve vlade.

                Treba uz sve to napomenuti da je HDZ – koji trenutno obnaša vlast u Hrvatskoj – u izborima, ali sve to ni malo ne otežava rad hrvatskoj Vladi. Baš naprotiv, Plenković je dao gas, tako da ministri i Vlada u cijelosti imaju zavidni ritam.

                Hrvatsku u narednim vremenima čeka mnoštvo obaveza: od uređenja granice sa Slovenijom, a zatim i s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom, kupnje borbene eskadrile, to jest nabava aviona, te nit poslova na unutarnjem i međunarodnom planu. Rješenje granice sa Slovenijom je prioritet i tu Hrvatska ne smije popustiti ni milimetra. Kopnena granica se zna, a granica na moru, mra ići sredinom Piranskog zaljeva. Od toga nema odstupanja. Hrvatski sabor i slovenski Parlament 25. lipnja 1991. godine dali su zajedničku izjavu prema kojoj se poštuju zatečene granice i da Hrvatska i Slovenija „nemaju međusobnih teritorijalnih pretenzija“. Isto tako i Badinter je rekao svoje, pa prema tome Slovencima se ne smije dati ni komadičak hrvatske zemlje. Nadalje, Republika Hrvatska trebala bi proglasiti gospodarski pojas i pokazati susjednim državama kao i svim državama svijeta da je Hrvatska suverena država par exellence. Jer, ukoliko popustimo Slovencima, svi ostali će nas očerupati, tako da od Hrvatske ne bi ostalo ni perja.

                Priču o nabavi aviona trebalo bi što prije zgotoviti, jer je tu zaista sve jasno. Amerikanci nam nude samo nove zrakoplove F-16 i F-35 i tu ne bi trebalo biti dileme. Trebamo kupiti najbolje američke avione F-35, jer je to od najvećeg nacionalnog interesa za Hrvatsku, a isto tako strateški važno za SAD. Amerikanci su strateški partner Hrvatske kao što je i Hrvatska strateški partner Amerikancima u ovom dijelu Europe i svijeta. Hrvatska mora kupovati samo najnoviju tehnologiju, a ne stare kante poput ruskih helikoptera gdje je nedavno otkrivena prava diverzija na svim letjelicama zbog krivo spojenih dijelova od strane ruskih stručnjaka. Koje li slučajnosti!

                I za kraj, treba reći da su izbori u HDZ-u već odavno odlučeni, jer oni koji su na predsjedničkim izborima kao članovi HDZ-a glasali protiv Kolinde, a sada bi htjeli preuzeti vlast u HDZ-u nemaju političkog ni moralnog kredibiliteta. Tko pod drugim jamu kopa sam u nju pada. Tako barem kaže narodna mudrost.

Miljenko Jerneić

Činjenje nečinjenja

ČINJENJE NEČINJENJA

                Još malo, i proći će dvije godine od osvajanja srebrene medalje naših nogometaša, a da se nije ništa učinilo glede izgradnje nacionalnog nogometnog stadiona. Svom našim političarima bila su puna usta – što prije – izgradnje nogometnog stadiona na kojem bi mogla igrati hrvatska nogometna reprezentacija, a isto tako bi se mogle igrati utakmice lige prvaka, finala i učestvovati domaćinstvom za europska prvenstva. No, kako vrijeme odmiče, otkriva se nažalost, i tu sva bijeda naših hrvatskih političara koji nisu u stanju izgraditi novi nogometni stadion. Dok se šakom i kapom troši novac na sve strane-, da bi se tobože spasili pojedini privredni subjekti, na drugoj strani hrvatski nogometni reprezentativci nemaju adekvatni nogometni teren na kojem bi igrali svoje utakmice. Prava je sramota za Hrvatsku da nas svijet gleda kako igramo utakmice na derutnim stadionima koji već desetljećima ne odgovaraju međunarodnim gabaritima. Nesposobnost hrvatskih političara i tu s eje pokazala u najboljem  svijetlu kao i njihova licemjernost.

                Pomno sam čitao nedavni intervju Zorana Mamića u jednim sportskim novinama i moram ovom prilikom istaknuti ispravnost razmišljanja sportskog direktora Dinama, koji se čudi i pita zbog čega se Svetice ne prijedine Dinamu, te da se na tom prostoru još izgrade četiri nogometna igrališta, za mlade nogometaše od kojih će danas sutra neki od njih igrati i za hrvatsku nogometnu reprezentaciju.

                Hrvatska je zaista zemlja velikih suprotnosti. Na jednoj strani imamo sjajne sportaše koji nas vesele i usrećuju svoji sportskim dostignućima diljem svijeta, a na drugoj strani imamo nesposobne hrvatske političare koji nisu ništa u stanju napraviti, a i ono što naprave krivo naprave. I kako onda da idemo naprijed?!

                Stoga p(r)ozivam hrvatsku vladu i gospodina Plenkovića kao premijera, dajte već jednom počnite raditi u interesu hrvatskih građana i hrvatske države. No, najprije se  morate riješiti političke i svake druge štetočine Bokčeka Malog, zagrebačkog gradonačelnika, radi kojeg Dinamo ne može izgraditi svoj novi stadion, a hrvatska nogometna reprezentacija neće dobiti svoj stadion tako dugo dok je nesposobnjaković na vlasti. Ljudi u Hrvatskoj su počeli poistovjećivati HDZ s Bokčekom Malim i obratno, jer očito je, da dok traje ta politička simbioza, u Zagrebu se neće moći ništa graditi. Čega god se Bokček Mali dohvati, sve upropasti – od Muzičke akademije, Tehnološkog zavoda koji već godinama jedva da postoji i diše, pa sve do Maksimirskog stadiona, u kojeg su se ulupale ogromne količine novca – neki kažu i 700 milijuna kuna, umjesto da se je studiozno pristupilo izgradnji novog nogometnog igrališta Dinama, a posebno s objedinjavanjem Svetica i otvaranja jedinstvenog nogometnog kompleksa.

                Plenkoviću i društvu oko njega, zadnji je trenutak da se late posla ili da se ostave politike u kojoj pokazuju svu raskoš svoje nemoći i jalovosti. Bijeda hrvatske politike prisutna je kako na domaćoj sceni tako i u međunarodnim razmjerima. Ne bih imao ništa protiv da to radite na svoj račun, ali zbog vaše nesposobnosti i traljavosti račun plaćaju hrvatski građani. Tuga, jad i čemer hrvatske politike od Hrvatske su učinili grotesku.

Miljenko Jerneić

Bokček Mali (gužva vu metropoli)

Bokček Mali (gužva vu metropoli)

            Kaj je, da je. Purgeri su se počeli zdigati protiv Bokčeka Malog, jer nositi jarem dvadeset let, bormec ni mala stvar. Mora se priznati, ti su Purgeri zbilja izdržljivi, moreju toga dosta podnesti. Ali, očito je, više nemreju. Nemreju Purgeri više podnašati takvu štetočinu, ni u političkom, niti u bilo kojem drugom načinu. Moraju se rešiti tata i čobana niš koristi koji je samo štetu napravil vu metropoli, a pokral je tolike penez, da se i sam Bokček Mali tu i tam zacrveni. Sigurno ni od srama već zbog zime koja više ni nego kaj je.

            Svaki put kad Purgeri zajdeju van – i demonstriraju protiv tata – sve ih je više i više, tak da se nadam da bu uskoro čitav Zagreb demostriral protiv Bokčeka Malog kojemu Purgeri trebaju zanavek dati vritnjak, te poslati na besplatnu klopu i pijaću, pravo vu Remetinec. Tam mu je mesto, vreštu i nigde drugde, jer je postal elementarna nepogoda gde god se pojavi.

            Kaj mislite, Purgeri moji! Opljačkal vas je za milijardu kuna. Tolko fali vu gradskoj kasi. Pitajte ga gde su penezi, jer bu inače Bokček Mali sve pokral i ono kaj se more i ono kaj  se ne more fkrasti. Glavno da se krade, jer dok krade Bokček Mali penaze imade.

            Purgeri su se zdigli protiv najvećeg gradskog lopova i tu im zbilja valja čestitati. Sigurno su se ugledali na Puntare iz Seljačke bune koji se sake lete zdigneju protiv Franje Tahija i vlastele, makar nigdar neju pobedili. Za razliku od Puntara, Purgeri znaju da bu tata vrag zel prije ili kasnije i da mu spasa nema. Zato Bokčeka Malog Purgeri tak stiščeju za grkljan da ovaj nemre više ni praf govoriti. Ne znam kak takva lopina može uopće i spati?!

            U metropoli Bokčeku Malom štangu drži HDZ, a u Saboru Bokček Mali drži štangu HDZ-u! Obični ljudi se križaju kad čuju tak nekaj, no oni u HDZ-u još uvijek lojtru držiju tatu koji svojim najbližim kupuje stanove bahateći se svima u metropoli. Umesto da mu HDZ dene štrik oko vrata i da se zanavek reši toga tata. Hadezajčeki mu titraju muda, jer navodno nemaju kuda. No, i tam se zdiže bura, jer normalni članovi HDZ-a to više nemreju trpeti i znaju da se Bokčeka Malog moraju rešiti, a ako to ne učine, nema više vlasti nakon slijedećih parlamentarnih izbora. Dragi moji hadezajci! Vraga treba fpekel poslati, tam mu je mesto.

            S druge strane, politički konkurenti (SDP) spremaju se raspisati referendum, kak bi Bokčeka Malog zanavek poslali vu Remetinec, jer taj se je nakral za deset života, pa je red da barem jednu doživotnu odguli. Tko bi rekel za SDP kak su poduzetni i konkretni, mi Zagorci bi rekli politički pismeni, za razliku od HDZ-a koji zgleda da je još uvek vu prvom razredu osnovne škole.

Miljenko Jerneić

Pravosuđe je dio duboke države i zatvara oči pred četništvom

Pravosuđe je dio “duboke države” i  zatvara oči pred četništvom

            U posljednje vrijeme u okviru jugoudbaške unutarnje agresije na Hrvatsku zabilježeno je nekoliko događaja koji potvrđuju tezu o sustavnom protuhrvatskom djelovanju “duboke države”, prije svega toleriranjem četničkog djelovanja i četničkih istupa. Treba podsjetiti da je Sigurnosno-obavještajna agencija još prije četiri godine upozorila na porast velikosrpskog četničkog ekstremizma te s te političke pozicije povijesnog revizionizma. U istom izvješću ukazano je na povezivanje četničkih pokreta u okruženju sa svojim istomišljenicima u Hrvatskoj.

            Na temelju te analize koja je upozoravala na djelovanje promicatelja velikosrpske politike institucije sustava koje bi trebale obavljati svoj  posao jednostavno su, ne slučajno nego namjerno zakazale, jer su se, a to se prije svega odnosi na policiju i pravosuđe, dakle DORH i sudstvo, bavile progonom izmišljenih ustaških pojava. Ne radi se samo o godinama kad je na vlasti bio sa svojim koalicijskim lijevo liberalnim partnerima SDP koji nikad nije raskrstio s ideološkim naslijeđem iz velikosrpske Jugoslavije, nego i o pretežitim razdobljima kad je na vlasti bio HDZ, kao što je sad slučaj s neprincipijelnom koalicijom. Najočigledniji primjer takvog djelovanja “duboke države” je odnos prema čelniku jednog dijela srpske nacionalne manjine Miloradu Pupovcu koji je sa svojim SDSS-om na čelu pete kolone čiji je cilj subverzivno djelovanje u Hrvatskoj što je dio plana Memoranduma2 SANU da se hrvatska država destabilizira. Ako Milorad Pupovac javno uspoređuje Hrvatsku s nacističkom NDH-a, iako je na prvim demokratskim izborima hrvatski narod odbio stranku koja je proizašla iz NDH-a, ako Milorad Pupovac tvrdi da je za njegove Srbe u Hrvatskoj glavni grad Beograd u kojemu je na vlasti četnička garnitura, te Oluju proglašava etničkim čišćenjem, onda je samo na temelju toga, da se ne nabrajaju njegovi drugi pročetnički istupi, jasno da Milorad Pupovac zagovara politiku koja se uklapa u spomenuto upozorenje SOA-e. Posebna je pak priča  Pupovčevo glasilo “Novosti” koje iz broja u broj riga jugosrpsku propagandu trudeći se iz sve sile izjednačiti sadašnju Hrvatsku s ustaškom Hrvatskom. Na sve to ne samo da institucije sustava koje bi trebale reagirati na takvu subverzivnu politiku, nego ni dnevna politika, uz rijetke pojedinačne iznimke, ne reagira na to, a da ne spominjemo da je takav Pupovčev SDSS koalicijski partner Plenkovićevom HDZ-u.

            U takav kontekst treba staviti optužnicu koju je protiv novinara Marka Juriča voditelja nezavisnog internetskog portala “Podcast Velebit” podiglo ovih dana Općinsko odvjetništvo u Novom Zagrebu. Njemu se stavlja na teret javno poticanje na nasilje i mržnju po članku 325. Kaznenog zakona jer je u siječnju 2016. godine u emisiji “Markov trg” na Z1 televiziji pozvao Zagrepčane da pripaze kad borave na Cvjetnom trgu u blizini pravoslavne crkve jer u njoj stoluje “četnički vikar” koji bi mogao istrčati iz crkve i u najboljoj maniri klanja izvesti  svoj krvavi pir. To upozorenje Marko Jurić je uputio Zagrepčanima nakon što je u emisiji emitirana snimka na kojoj episkop Srpske pravoslavne crkve mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić pjeva na jednom skupu četničke pjesme. Tada je Hrvatska stranka prava iz Splita podnijela kaznenu prijavu protiv episkopa Porfirija Perića upravo zbog toga što je kao crkvena osoba  tim nastupom poticao na nasilje i mržnju jer je to prava kvalifikacija u hrvatskome društvu kad se radi o četništvu, bilo to iz Drugog svjetskog rata ili Domovinskog rata koji je u stvari bio srpsko-hrvatski rat. Na tu prijavu DORH nije reagirao, ali je znakovito da tada nije reagirao ni na Jurićevu izjavu. Zato se postavlja logično pitanje zašto je  DORH-u kao identificiranom faktoru “duboke države” trebalo čak četiri godine da pokrene postupak protiv Marka Jurića. Ako je protiv nekoga trebalo pokrenuti postupak onda je to upravo episkop Porfirije Perić koji je izazvao takvu doduše donekle neprimjerenu reakciju novinara Jurića.

            Iz cijelog slučaja se može jedino zaključiti da je u Republici Hrvatskoj četništvo zaštićeno zakonom kao “lički medvjed”, jer se prelazi preko niza četničkih provokacija koje se redaju na dnevnoj bazi, počevši od istupa saborskog zastupnika Milorada Pupovca kojega premijer Andrej Plenković kao čelnika SDSS-a smatra važnim koalicijskim partnerom. Gledajući širu sliku u posljednje vrijeme nizom postupaka i događaja pojačane su aktivnosti unutarnje agresije na Hrvatsku koju se pošto poto nastoji izjednačiti s nacističkom NDH-a. U tim  aktivnostima sudjeluju i institucije sustava koje bi trebala raditi svoj posao, a kao što se vidi i iz ovog primjera one to i rade ali ne štiteći hrvatske državne i nacionalne interese nego upravo stavljajući se u službu onih snaga koje te interese dovode u pitanje. Iz aviona se vidi da je podizanje optužnice protiv Marka Jurića četiri godine nakon inkriminiranog događaja motivirano političkim razlozima a ne pravnim.

            Ti politički razlozi nalaze se u činjenici što Marko Jurić vodi sada internetski portal “Podcast Velebit”, dovodeći u svoju emisiju istaknute osobe iz javnog života koje na tom portalu mogu slobodno iznositi svoja otvorena kritička gledišta o društvenoj i političkoj situaciji u Hrvatskoj. Naravno u tim emisijama bez ostatka argumentirano se kritizira Vladu premijera Plenkovića i njega osobno, pa je to bio motiv da “duboka država” stupi na scenu i djeluje po nalogu s vrha, kao što je to bio i slučaj s osmoricom članova zagrebačkog HDZ-a koji su na staljinistički način preko noći isključeni iz stranke jer su na zatvorenoj društvenoj mreži kritizirali “velikog vođu”. U pozadini svega nalaze se sustavni napadi na slobodu govora i mišljenja garantirano Ustavom. Ta sloboda je uvelike ugrožena posebice u javnim medijima koje vlast drži pod takvom kontrolom da je jedna novinarka njemačkog državnog radija, inače ljevičarka, nakon studijskog boravka na HTV-u izjavila da se stanje u toj javnoj televiziji može usporediti jedino sa Sjevernom Korejom. Takvoj Hrvatskoj po rotacijskom sustavu a ne ni po kakvim zaslugama jer se po svim pokazateljima zemlja nalazi na samom dnu Europske unije, pripalo je šestomjesečno predsjedanje Vijećem Europske unije. To nažalost s ovakvom vladajućom garniturom i djelovanjem “duboke države”, posebice u korupciji, ne će donijeti više Europe u Hrvatsku. Europski birokrati zatvaraju oči pred golom istinom da Hrvatska po mnogim pokazateljima ide u krivom smjeru, budući da, spomenimo samo najvažniju činjenicu, u njoj još uvijek nije srušen “Berlinski zid” osudom komunizma kao totalitarnog sustava.

Vjekoslav Krsnik

SANDRA ŠVALJEK GRADONAČELNICA GRADA ZAGREBA

SANDRA ŠVALJEK GRADONAČELNICA GRADA ZAGREBA

                I dok sadašnjem gradonačelniku Zagreba zadnja vura tuče, na drugoj strani su kakti pretendenti za vodeću ulogu u glavnom gradu svih Hrvata. Od kandidata SDP-a Gordana Marasa koji, kad da slušate, stječete dojam da je tak pametan, da čuje kak trava raste. Taj lik već godinama se smuca u svijetu politike, od ministra do saborskog zastupnika SDP-a, a svih tih minulih godina hrvatska javnost nije mogla od njega čuti niti jednu suvislu, a kamoli pametnu rečenicu. I takav tip bi želio biti gradonačelnikom Grada Zagreba?! Pa onda imate gospođu Anku Mrak Taritaš, koja iza sebe ima toliko afera, tak da vam odmah padne mrak na oči. Simpatična gospođa, koja tam di je , i za sve nas bi bilo najbolje i da tam ostane, a ne da, ne daj Bože, postane gradonačelnica Zagreba. S toliko afera u svojoj političkoj karijeri, za Anku Mrak Taritaš bilo bi najbolje da se pusti politike, što bi bio veliki dobitak za politiku, a Purgeri bi mogli konačno odahnuti. Lijepo u političku penzijicu zajedno s drugom Marasom, s kojim bi ruku pod ruku mogla šetati Maksimirom i uživati u ljepotama maksimirske šume. Nadam se da taj dvojac ne bi zalutao u maksimirskoj šumi, kak su zalutali u politiku, a za svaku sigurnost da se ne bi zgubili moreju hitati mrvice iza sebe, tak da se znaju vrnuti.

                Za razliku od tih kandidata, za mjesto gradonačelnika Zagreba, HDZ nema ama baš nikoga pametnog i politički sposobnog da vlada prijestolnicom svih Hrvata. To su sve tipovi puni sebe, prepotentni i bahati, jer su intelektualno insuficijentni, misle da sve znaju, d asu Bogom dani, a u stvari sve je to tuga, jad i čemer. Jedan gori od drugoga i to vam je politička konkurencija jednom Marasu i Mrak Taritaš! Da svisneš od tuge! Nije stoga ni čudno da je Bokček Mali gradonačelnik metropole već dvadeset godina, kad ima takvu političku konkurenciju koja svih ovih godina prodaje maglu.

                Zato Purgeri moji budite pametni i mudri. Zagreb ipak ima pametnih i stručnih ljudi da vode glavni grad svih Hrvata, a jedna od njih, svakako je Sandra Švaljek. Sandra Švaljek je naša Zagorka, koja dobro zna kaj, što i kako voditi Zagreb. Ljepuškasta i šarmantna dama, rodom iz Krapine (23. veljače 1970.), stručna – doktorirala je na Ekonomskom fakultetu, Sveučilišta u zagrebu – sposobna političarka koja aktivno govori engleski, njemački i francuski, a služi se i talijanskim jezikom. Puca na mestu, kak bi rekli mi Zagorci. To je prava osoba za gradonačelničko mjesto Grada Zagreba i treba joj dati šansu. I sada obnaša visoku funkciju u Hrvatskoj narodnoj banci kao zamjenica guvernera, što pokazuje sve njene stručne, političke i svake druge odlike.

                Glede svega toga HDZ-u bi bilo najbolje da kandidira Sandru Švaljek za gradonačelnicu Zagreba, jer bi ona sigurno pobijedila sve svoje konkurente. Zagorci, kojih u Zagrebu ima oko tristo tisuća, svi bi glasali za Sandricu, svoju Zagorku, jer ne samo što je Sandra naša Zagorka već je i najbolja od svih onih koji bi htjeli vladati Zagrebom. Mi u Zagorskoj stranci, također bi joj dali glas, ne HDZ-u, već Sandri Švaljek za koju mislim-o da je pravo rješenje za Zagreb. Sandra Švaljek gradonačelnica Grada Zagreba. Kako to lijepo zvuči.

Miljenko Jerneić

POLITIČKE STRANPUTICE

POLITIČKE STRANPUTICE

                Opet hrvatska desnica krokodilske suze roni, jer – gle čuda – izabrali su Zorana Milanovića za predsjednika Republike Hrvatske. I u minulim predsjedničkim izborima, hrvatska desnica pokazala je svoj politički, a i svaki drugi diletantizam. Desničari izabrali Milanovića za predsjednika republike Hrvatske – taj film možete gledati samo u Hrvatskoj! U medijima, na tu temu čitam naslove: ˝Nimalo slučajan Škorin autogol odlučio pobjednika˝, ˝Pobijedila je odnarođena Hrvatska˝, ˝čestitke Škori, postigao je što je želio, doveo je komuniste i Milanovića na čelo države˝ i tako dalje i tako bliže.

                I sada, nakon svega toga, hrvatska desnica se budi kakti iz sna, to jest pokušava dokučiti što su to učinili Kolindi da izgubi predsjedničke izbore. Što se Kolindi sprema, nagovijestio sam još 5. ožujka 2019. godine u članku: ˝Politički igrokaz˝. Nažalost bio sam u pravu, a volio bih da nisam.

                HDZ kao najjača politička stranka, radi političke i svake druge sabotaže svojih čelnika našla se je  u vrlo delikatnoj situaciji. Zahvaljujući licemjernosti pojedinih hadezeovaca koji su Kolindi podmetnuli nogu i uskratili je za još jedan mandat, naravno, sve to uz pomoć neuke hrvatske političke desnice – doveli su sebe u situaciju da izgube i slijedeće, parlamentarne izbore i time hrvatsku državu dovedu u vrlo tešku političku i svaku drugu krizu. Za razliku od hrvatske desnice, hrvatska ljevica im je očitala pravu političku bukvicu i iskoristila priliku da ustoliči svoga kandidata za predsjednika Republike Hrvatske. Hrvatska ljevica ništa nije prepustila slučaju. Okupili su se oko SDP-a i podržali Zorana Milanovića u predsjedničkoj kandidaturi. Kada se radi o biti ili ne biti u politici, hrvatska ljevica svoj glas uvijek daje svojemu kandidatu, pa bio on i crni vrag. Treba im odati priznanje, jer su i ovom prilikom očitali političku bukvicu hrvatskoj desnici u poimanju politike i političkog.

                Neki hrvatski mediji, nazivaju one koji su tražili treći put ˝trećeputašima˝, a ja bih rekao, da su to oni koji nisu krenuli trećim putem već političkom stranputicom i na kraju doživjeli politički debakl radi nepoznavanja osnova politike ili bolje rečeno političkog diletantizma.

                Poraz HDZ-ovog kandidata – Kolinde Grabar Kitarović, unutar stranke pokrenuo je turbulencije, jer izbori u HDZ-u se bliže,  a javljaju se i potencijalni kandidati za predsjednika. To su prije svega Davor Stier, Miro Kovač i Tomislav Karamarko. Miro Kovač i Tomislav Karamarko veliki gubitnik koji je doživio politički fijasko kao predsjednik HDZ-a. U novinskim krugovima spominje se još i Milijan Brkić, a tko zna tko će se još pojaviti do samih izbora. Svojevrsno sam u jednom od svojih tekstova spomenuo da prolaznu ocjenu u hadezeovoj vladi mogu dobiti trojica ministra, a jedan od njih je definitvno Oleg Butković,  za mene osobno najbolji ministar u postojećoj Vladi. Stoga ga neki žele kao protukandidata Plenkoviću. A Oleg Butković u ovom trenutku potreban je kao ministar u Vladi, ali dobro bi došao kao zamjenik predsjednika HDZ-a. Oleg Butković, kao što je odličan ministar bio bi i odličan zamjenik predsjednika HDZ-a, a tko će biti predsjednik nije teško pogoditi.

                Bez obzira na mnoštvo kritika, da je neoliberal, izdajnik Hrvatske i eurounijski sluga, Andrej Plenković je za svoje protukandidate ˝space shuttle˝ i naprosto će pomesti svoju konkurenciju. Znam da se to nekima neće svidjeti što pišem, ali u ovom trenutku to je tako. Ja osobno, ne mogu si zamisliti da HDZ vodi netko od spomenutih protukandidata koje nam ˝nude mediji˝, jer i HDZ, bez obzira što je najveća i najjača politička stranka u Hrvatskoj nema u ovom trenutku nekog boljeg za predsjednika. To je hrvatska politička realnost i tako će još dugo biti na hrvatskoj političkoj sceni, sve dok se ne osnuje Hrvatska politička akademija u kojoj će se budući političari učiti politici, te će Hrvatska na taj način stvarati kvalitetne političke kadrove. Bez toga, hrvatskom će i dalje vladati politička i svaka druga bokčija.

Miljenko Jerneić

ŠTO SE TO ZBIVA NA BLISKOM ISTOKU vol. 4.

Iran i Irak u to vrijeme bili su neprijatelji Amerike i Izraela. Tako su izraelske obavještajne službe otišle u Ameriku kako bi je uvjerile da pošalje oružje Iranu, napadne Irak, te istodobno završi krizu petorice talaca otetih u Libanonu. Doista, posao je sklopljen u Francuskoj s izraelskim posredovanjem i ostvarena je prva pošiljka američkih raketa koje je Iran primio 1985. godine. Pošiljka je otišla iz Amerike u Izrael, a zatim je stigla u Iran. Amerika je nastavila slati oružje Iranu. Iran je novac slao u Ameriku sve do 3. studenog 1986. kada je libanski magazin “Al Sheraa” objavio detalje o tajnoj trgovini oružjem između Amerike i Irana. Nakon što je vijest objavljena u časopisu, u američkom kongresu dogodio se veliki skandal te je bio osuđen pomoćnik američkog predsjednika. Osim afere s oružjem Iran je pružao pomoć i podršku sunitskoj organizaciji Al-Qaede, te joj dopustio da 1980. godine postavi kampove, što je dokazano dokumentima koje je Amerika pronašla kad je ušla u sjedište baze u Pakistanu. Iran također otvoreno podržava pokret sunitskog Hamasa novcem i oružjem u srcu Gaze, ali ta podrška nije iz ljubavi prema Hamasu. Mržnja iranskog režima prema sunitskim pokretima nije manja od mržnje iranskog režima prema Americi. Međutim interesi su iznad svega i prije mržnje. Interesi okupljaju protivnike, ali oni ne stvaraju ljubav i iskrenost. Najveći dokaz naših riječi je da je iranski režim, kad je uhitio vođe al-Qaede koji su mu bili prijatelji u prošlosti, pokušao ih prodati Americi. Možemo zaključiti kako ne postoji moralni standard među državama. Odnosi u zemlji pomalo su slični korporativnim odnosima koji se temelje na poslu i interesima. Kao što smo rekli postoje dvije teorije onoga što se događa sada: Reprezentativna teorija, to je logična teorija, posebno nakon osvete koja se dogodila američkom oku Al-Asada u Iraku, a u kojoj nije napadnut niti jedan američki vojnik. Druga teorija je da je Iran pravi neprijatelj Amerike, jer Iran ne može žrtvovati nekoga poput Qasima Soleimanija, jer je Qasim Soleimani drugi čovjek u Iranu nakon kralja. Da, Qasim Soleimani je zapovjednik u Siriji, Iraku, Iranu i Jemenu. Njegove su ruke natopljene krvlju. On je bio razlog za ubojstvo tisuća nedužnih ljudi, ali Iran ga ne može žrtvovati zbog interesa drugih zemalja. Očekivali smo da će Iran napasti neka područja Bliskog Istoka, poput američkih baza u Saudijskoj Arabiji ili u Emiratima. Nakon što je izveo raketni udar na američku bazu Ain Al-Assad u Iraku, izjasnio se ako bi Iran bio napadnut kao odgovor za američku bazu u Iraku, bez oklijevanja bi izveo napad na dva grada. Pri tome misleći na grad s rafinerijama nafte i kemijskim tvornicama Haifa u Izraelu i Dubai u Emiratima. Međutim zbog budućnosti Iran ne želi izvesti napad na ta dva grada. Prije raketnog udara, iranska vlada je potajno je kontaktirala premijera Iraka i iskazala svoje namjere da će udariti u američku bazu zvanu Ain Al-Assad. Iračka vlada obavijestila je Sjedinjene Američke Države. Sjedinjene Američke Države premjestile su bazu i vojnike na druge lokacije. Najnovije izvješće kaže da postoji samo 5.000 američkih vojnika raspoređenih u 32 baze i kampova.

ŠTO SE TO ZBIVA NA BLISKOM ISTOKU vol. 3.

Iran se od monarhije pretvorio u Islamsku Republiku Iran i time je i revolucija postala Islamska revolucija. Islamska revolucija uspješan je model revolucije unatoč religijskim i ideološkim razlikama. Nakon pobjede islamske revolucije 1979. godine i uklanjanja kraljevske obitelji, Iran je ušao u režim jednog pojedinca i jurisdikciju pravnika. Iako ne volimo razgovarati o vjeri, moramo razumjeti što je Wilayat al-Faqih da bismo shvatili kako se odvija život u Iranu. Godine 875. Ali bin Talib vjerski Imam i njegovi potomci vode islamsku naciju do kraja svoje smrti. Svaki Imam treba preporučiti drugog Imama koji će ga slijediti i voditi islamsku naciju nakon njega. To je islamski sistem zvan Al-Istiklafa. Ovaj sistem je ostao na snazi do 873. godine poslije smrti posljednjeg Imama koji je umro prije nego što je preporučio sljedećeg Imama. Imani su neprestano prenosili poruke međusobno i narodu. Tko će sada vladati i voditi islamsku naciju? Otuda se pojavio pojam progona “wilayat al-faqih”. Provincija Al-Faqih sačuvala je šiitsku rutinu bez kolapsa. Njihova misao je vezana za postavljanje nekoga na čelu entiteta. Ovo je također učinio Khomeini. Uspostavio je šiitsku državu, imao ulogu spasitelja i nije čekao da se pojavi Imam. Khomeini je također prekršio porijeklo šiitske vjere. Bio je inteligentan i snalažljiv čovjek. Prevario je sve sekte iranskog naroda unutar Irana. Prevario je i Arape koji su dali podršku njegovoj islamskoj revoluciji, prevario je i zapad (Ameriku i V. Britaniju). Sve sekte iranskog naroda (komunisti, sekularisti, ljevičari, liberali) nosili su sliku Khomeinija i pjevali njegovo ime. Nakon uspjeha revolucije Khomeinija, narod je počeo izlaziti na ulice Irana, čak su i Arapi počeli uzvikivati “Iran Iran”. Od 1979. Njegova smrt probudila je organizacije za ljudska prava koje su dokumentirale 55 tisuća pogubljenja, koja je iranski režim negirao. I iranski režim bio je uključen u rat s Irakom na početku Wilayat al-Faqiha 1979. godine. Rat je trajao oko 9 godina, tijekom kojih je zbog prisilne regrutacije poginulo više od 160 000 Iranaca. Kao što smo spomenuli, Iran je pravi neprijatelj Amerike, ali nemojte se iznenaditi ako vam kažemo da su Sjedinjene Države Amerike 1985. godine prodale oružje Iranu zbog rata u Iraku. Dogovor između Amerike i Irana bio je veliki skandal kojeg su nazvali “Iran Contra-Jet” skandalom. Amerika je u to vrijeme podržavala pokret nazvan “Contra” u Nikaragvi koji je bio protiv vlade, a podržao ga je i Sovjetski Savez. Tada je na čelu američke vlade bio Ronald Reagan. Istodobno je u Libanonu bilo 5 otetih američkih državljana, a Amerika je tražila način da im se vrate taoci. Istodobno, Ujedinjene nacije primjenjivale su sankcije protiv Irana i zabranile prodaju oružja. S druge strane, Amerika je Iran klasificirala kao “državnog pokrovitelja za terorizam”. Međutim interesi se uvijek susreću i spajaju zemlje. Izrael je znao da je 5 otetih amerikanaca u Libanonu pod vodstvom Irana, kao i da Iranu treba oružje.

ŠTO SE TO ZBIVA NA BLISKOM ISTOKU vol. 2.

Nakon samo 6 godina 1970., demonstracije u Iranu počele su poprimati drugi oblik, počeli su veliki štrajkovi, specifične operacije i napadi. Khomeinijeva revolucija trajala je 9 kontinuiranih godina sve dok nije postigla svoje ciljeve. Da se podsjetimo, u modernoj povijesti, nikad nije bilo pravih revolucija, osim dvije revolucije: Francuska i Iranska revolucija su revolucije koje su uništile korijene starog režima i zamijenile ih svjetskim poretkom. Nakon uspjeha iranske revolucije 1979. godine, kralj Mohammad Pahlavi ponovno je pobjegao sa suprugom u Egipat gdje ga je primio egipatski predsjednik Mohamed Anwar Sadat, te na kraju otputovao u Ameriku s ciljem liječenja raka žlijezde. U međuvremenu Khomeini se vratio iz Francuske u Iran dok su se revolucionari na iranskim ulicama htjeli osvetiti režimu Mohammad Reza Pahlavija. Nakon dolaska kralja u Ameriku 1979. godine, probudila se stara rana revolucionarnih Iranaca uzrokovana državnim udarom 1953. godine u Iranu. Narod u Iranu zahtijevao je da se Amerika više ne miješa u iranske unutarnje poslove. Ljuti revolucionari napali su američku ambasadu, provalili vrata veleposlanstva, upali u ambasadu i uhitili 52 amerikanca, uključujući diplomatske dužnosnike i vojnike koji su postali taocima. Revolucionari su pretražili američku ambasadu u Teheranu i pronašli dokumente i prepiske koji dokazuju da Amerika pokušava napasti i okončati Khomeinijevu revoluciju, te dokaze kako Amerika podržava grupe protiv Khomeinijeve vladavine. Svi su ti spisi službeno objavljeni nakon 1995. godine u 77svezaka pod nazivom “spyware dokumenti”. Bivši američki predsjednik Carter kontaktirao je Khomeinija te ga zamolio da pošalje policiju kako bi zaštitila američku ambasadu od revolucionara koji su ju napali. To je i dužnost iranske vlade da štiti strana veleposlanstva na svom tlu. Međutim Khomeini je zatražio od američkog predsjednika da preda bježećeg kralja Iranu. Međunarodnoj zajednici postalo je jasno da će 52 talaca diplomata biti izručeni Americi, ako Amerika preda iranskog kralja Mohammad Reza Pahlavija. U međuvremenu Amerika je odlučila prokrijumčariti kralja u Panamu i iz Paname u dogovoru sa egipatskim predsjednikom u Egipat. Zbog toga su i danas odnosi Egipta i Irana napeti. Nakon dolaska kralja u Egipat, Amerika je Iranu odgovorila kako kralj ne boravi na području Amerike, te da nema nikakve veze s njegovim bijegom. Izjava je uznemirila Iran koji je uzvratio protu izjavom da diplomate neće izručiti ukoliko Amerika ne preda kralja Pahlavija. Amerika se osjećala poniženo, jer je bila pobjedonosna zemlja tijekom Drugog svjetskog rata i među pet zemalja koje su upravljale svijetom te je odlučila osloboditi taoce tajnom operacijom pod nazivom “Eagle Claws”. Amerika je poslala vojnu silu, u nadi da oslobodi taoce iz Irana, međutim bezuspješno. Taoci su bili oslobođeni sporazumom između Irana i Amerike u Alžiru 1980. godine. Naime, postoji mnogo teorija zašto su Iran i Amerika neprijatelji. Nažalost nikada nećemo znati točan razlog. Ne smijemo zaboraviti da je Amerika 1988. napala Iran avionom, nametala ekonomsku blokadu i ekonomske sankcije sve do danas

ŠTO SE TO ZBIVA NA BLISKOM ISTOKU vol. 1.

ŠTO SE TO ZBIVA NA BLISKOM ISTOKU


Na Facebook stranici Zagorske stranke objavljivat ćemo tekstove Mohammeda Adlaha, koji je naš vanjski suradnik, rodom iz Sirije i vrstan poznavatelj zbivanja na Bliskom Istoku. U nekoliko nastavaka upoznat ćemo Vas sa situacijom na Bliskom Istoku i što se u stvari tamo dešava. Nadamo se da će vanjskopolitička rubrika naći svojih interesenata.

Je li sukob između Amerike i Irana stvaran ili su Iran i Amerika tajni prijatelji? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo ispitati povijest, uvidjeti političke razlike između Amerike i Irana, i tek tada sagledati sliku u cijelosti … Što je uzrok napetosti Bliskog Istoka? Krećemo od Prvog svjetskog rata 1914. godine, kada je Velika Britanija sakupljala plijen, te je okupirala veliki dio Irana, nekadašnje Perzije. Djelovala je u Perziji 7 godina do 1921. godine, te ju je predala u ruke osobi zvanoj Reza Pahlavi. Nekoliko godina kasnije Perzija se pretvara u ono što se danas naziva Iranom i odbacuje sve aspekte religioznosti koji su značajno utjecali na politiku. Reza Pahlavi vladao je Iranom 20 godina, postao je vodeća sila Bliskog istoka. S druge strane njegov simpatizer Hitler zavladao je Njemačkom i krenuo u napad na Europu. Zbog straha da se politički ne udruže, Velika Britanija je Reza Pahlavija smijenila s vlasti u Iranu 1941. godine i vlast predala njegovom sinu Muhammad Reza Pahlaviju koji nije bio ništa manji zločinac od svog oca. Velika Britanija i Amerika dopustile su mu da suzbije slobodu i naredi masovna uhićenja u Iranu, te time učini narod siromašnim i bespomoćnim. Kakve su koristi Amerika i Velika Britanija imale što su pružale podršku Mohamadu Reza Pahlaviju u Iranu? Uvidjele su kako je Iran zemlja bogata naftom i zlatom. Četvrta je u svijetu po zalihi nafte i druga po zalihi plina … Kada je Velika Britanija napustila Iran u vrijeme otkrića nafte, osnovala je tvrtku Apoc Aioc koja je postala zajednička kompanija Irana i Velike Britanije za vađenje nafte. Nažalost, Velika Britanija je uzimala svu zaradu i time pljačkala bogatstvo Irana sve dok se u Iranu nije pojavio na vlasti Mohammed Mossadegh, te 1953.godine zauzeo položaj premijera. Donio je odluku o nacionalizaciji naftne kompanije, koja je u potpunosti postala vlasništvo Irana. Također je 1953. godine donio odluku o otpuštanju kralja Mohammad Reza Pahlavija koji je svojim privatnim avionom pobjegao u Irak, te iz Iraka u Italiju. Nakon samo nekoliko dana, iranska vojska izvela je vojni napad pod vodstvom generala Fadlallah Zuhdija s ciljem da premijer Muhammad Mossadegh bude uhićen i zatvoren, a kralj Mohammad Reza Pahlavi da se vrati u Iran kako bi Velika Britanija mogla ponovo vratiti svoj udio od iranske naftne kompanije. Ovaj put ju je podržala Amerika koja je zauzvrat dobila velik udio iranske naftne kompanije i bogatstva. Zašto Amerika ovaj put ima udio nafte? Vojni udar koji je svrgnuo premijera Mohammed Mossadegha i vratio kralja Muhammad Reza Pahlavija u Iran, bio je američki udar kojeg je okupila CIA. Muhammad Reza Pahlavi u iranskoj regiji imao je žestokog protivnika zvanog Khomein, a punog imena Ruh Allah Bin Mustafa Khomeini. Budući da je bio previše religiozan i popularan među ljudima 1963. uhićen je i zatvoren. Nakon uhićenja donesena je odluka o progonstvu izvan Irana jer je njegova popularnost narasla i pretvorila ga herojem zbog žestokog protivljenja iranskom kralju. Khomeini je otišao u Tursku, zatim u Irak i na kraju se nastanio u Francuskoj.

Beljakova izjava

Beljakova izjava nije slučajna – nova ofenziva  povampirenih hrvatskih jugonostalgičara

            Izjava predsjednika HSS-a i  saborskog zastupnika Kreše Beljaka i k tome gradonačelnika Samobora  o tome da Udba nije likvidirala dovoljno hrvatskih emigranata nego samo 100 za vrijeme komunističke Jugoslavije nije izrečena slučajno. Ona je samo dokaz da je povampireni hrvatski jugokomunizam dostigao takav stupanj da je ovakva izjava i to predsjednika jedne političke stranke i parlamentarnog zastupnika, moguća u postojećoj klimi koja vlada u Hrvatskoj već dugi niz godina.

            Klica te klime usađena je još za vrijeme predsjednika Franje Tuđmana koji je stvarajući demokratsku i nezavisnu Republiku Hrvatske preveliki naglasak u odabiru svojih najbližih suradnika stavio upravo na istaknute dužnosnike iz komunističke Jugoslavije, među kojima i suradnike jugoslavenskih tajnih službi koje su likvidirale hrvatske političke emigrante u raznim dijelovima svijeta. Treba podsjetiti da je Krešo Beljak na Twitteru reagirao na izjavu njemačke komentatorice hrvatskih korijena Katie Pavlich koja je napisala “kako jugonostalgičari ne shvaćaju da je bilo preko 100 političkih atentata izvan Jugoslavije u razdoblju od 1945. do 1990. organiziranih od strane UDBE”.

            Ona je ispravno locirala temeljni ideološki i politički problem s kojim se Hrvatska suočava od uspostave državne nezavisnosti i demokratskog ustroja. .Ako je u doba sloma svjetskog komunizma i raspada totalitarne Jugoslavije predsjedniku Tuđmanu bilo potrebno da se u svojem projektu stvaranja hrvatske države osloni i na dio agenata jugoslavenskih tajnih službi, postavlja se pitanje zašto i 30 godina nakon rušenja Berlinskog zida i samostalne Hrvatske hrvatsko društvo još nije riješilo taj ideološki i politički problem održavajući klimu koja je dovela do Beljakove skandalozne izjave. Ako predsjednik Tuđman nije imao odlučnosti da dosljedno provede svoju ideju o pomirenju uvjetno rečeno ustaša i partizana, zašto je to oklijevanje u raščišćavanju grijeha jugokomunističke totalitarne prošlosti dovelo do toga da se u demokratskoj Hrvatskoj povampirio jugoudbaški i jugonostalgičarski politički sindrom u okviru kojega je Krešo Beljak dao takvu izjavu. Odgovor je vrlo jednostavan. Nikakve “ustaše” nisu bile uključene u ključne odluke  pri stvaranju obnove hrvatske države, jer je njihovo političko krilo “Hrvatski oslobodilački pokret” na čelu sa Pavelićevim zetom Srećkom Pšeničnikom na prvim slobodnim izborima dobio zanemariv broj glasova u odnosu na veličanstvenu pobjedu Hrvatske demokratske zajednice. Pri tome treba imati na umu da je u HDZ prije izbora ušlo 27.000 bivših članova SKH, a nakon izborne pobjede HDZ-a još 70.000 bivših hrvatskih komunista. Uz to vodeća oporbena stranka današnji SDP kao slijednica bivšeg Saveza komunista Hrvatske zadržala je oko 45.000 članova. Ona se otvoreno i odlučno protivila osamostaljenju Hrvatske i čak je napustila sabornicu kad se o tome odlučivalo, a njezin čelnik Ivica Račan zbog  raskidanja veza sa komunističkom Jugoslavijom nazvao je HDZ “strankom opasnih namjera”.

            Kad su birači 2000. godine zbog pogrešne politike kaznili HDZ pa je na vlast došla prvi put Račanova stranka na čelu lijevo liberalne koalicije, u koju je spadao i predsjednik Mesić,  nelustrirani jugohrvati proveli su po komunističkom modelu pravu čistku u brojnim državnim sektorima, počevši od politike preko gospodarstva do medija i kulture. Taj najblaže rečeno jugonostalgičarski trend zadržan je uz manje oscilacije i za vrijeme vladavine HDZ-a pod Sanaderom, Kosor Vlaisavljević, pa Zoranom Milanovićem i sad Andrejom Plenkovićem. U tom pogledu zanimljiva je bila epizoda s Tomislavom Karamarkom koji je nakon pobjede na izborima morao dati ostavku na čelu HDZ-a zbog navodnog sukoba interesa. On  se nije baš uklapao u ovu ekipu, jer je između ostalog bio jedini koji je u izbornoj kampanji najavljivao lustraciju, pa su ga jugohrvati i prije nego što je pokušao doći u Banske dvore brzo lustrirali.

            Najočitiji dokaz da između HDZ-a i SDP-a u pogledu osude komunizma kao totalitarnog režima nema razlike leži u činjenici da su sve rezolucije Europskog parlamenta i Vijeća Europe koje su se bavile totalitarnom prošlošću, dakle osudom nacizma, fašizma i komunizma u Hrvatskoj potpuno ignorirane, ne samo na političkoj razini nego i u vodećim medijima kako javnim tako i komercijalnim. Kulminacija tog upornog bježanja hrvatske političke kaste od gorke istine dogodila se u slučaju izručenja dva bivša jugoslavenska agenta Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu na temelju europskog uhidbenog naloga. Vodeći političari koji su se zalagali za usvajanje tzv. “lex Perković” bili su tadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović i tadašnji premijer, a sada novi predsjednik Republike Zoran Milanović. Drugim riječima, da Hrvatska nije postala članica Europske unije ta dva bivša jugoslavenska agenta nikad ne bi bila osuđena za zločine koje je Udba počinila nad hrvatskim političkim emigrantima.

            U posljednjih nekoliko godina Hrvatska je zapljusnuta pokušajima rehabilitacije propale federacije  i njezinog komunističkog državnog ustrojstva. Koliko je taj projekt bio pogrešan, jer se mogao održavati samo u totalitarnom režimu, prvo monarhističkom, a potom komunističkom, pokazao je njezin raspad, jer je od šest bivših republika nastalo čak sedam država. Usprkos tome od svih novostvorenih država upravo je baš u Hrvatskoj jugonostalgičarski naboj najjači. Svako malo se pojavljuje na javnoj sceni neka manifestacija jugoudbaške nostalgije Treba se sjetiti samo izjave istaknutog člana SDP-a saborskog zastupnika Nenada Stazića kako partizani 1945. godine nisu dobro obavili posao u Hrvatskoj. Na tu izjavu nitko nije reagirao, a najmanje je to palo na pamet samom SDP-u i njegovom predsjedniku Davoru Bernardiću koji je i u ovoj prilici povodom Beljakov skandalozne izjave to pokušao relativizirati prikazujući to kao “osebujan stil” Kreše Beljaka. I kao jugonostalgičarski komunjarski šećer na kraju u Rijeci su odlučili da u godini kad grad postaje europska prijestolnica kulture na neboderu u centru grada postaviti veliku skulpturu petokrake. Nakon svega normalan Hrvat se može upitati Quo vadis Croatia?, ali i Quo vadis Europska unija? I na kraju, ako je za novog predsjednika Republike “normalno” da se u Rijeci glorificira crvena zvijezda protiv koje se hrvatski narod borio sa svoju slobodu, postavlja se pitanje kakvog su to predsjednika hrvatski birači izabrali na nedavnim izborima.

Vjekoslav Krsnik

Recenzija za knjigu Jadi bijeda Hrvatske politike

RECENZIJA ZA KNJIGU ˝JAD I BIJEDA HRVATSKE POLITIKE˝

Raspravljajući o problemima suvremene Hrvatske Miljenko Jerneić služi se razmišljanjima brojnih hrvatskih publicista i gotovo svih novina, a i tjednika kao što su Hrvatski tjednik iz Zadra i Hrvatsko slovo iz Zagreba. Nećemo spominjati njihova imena, no oni će čitajući knjigu naći svoja kritična razmišljanja. Autor u ovoj knjizi iznosi i međunarodni položaj Hrvatske i stavove njezinih neprijatelja koji žive u Engleskoj i u nekim drugim državama. Autor je hrabar u opisu Bosne i Hercegovine kao i Srbije. Zdušno se zalaže da se Vojvodina odvoji od Srbije jer tamošnji narod drukčije razmišlja od Velikosrba tipa prošlih i današnjih vladara, koji i dalje gaje pretenzije na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Miljenko Jerneić dokumentima je potkrijepio svoja stajališta. Jedan je od onih koji osjećaju zabrinjavajuće pojave na Balkanu i u bivšoj Jugoslaviji. Njegova razmatranja su u mnogočemu aktualna i bilo bi dobro kada bi imao što više pristaša.

Autor: Stjepan Šulek

Koristeći se brojnim tekstovima iz pretežito hrvatskih medija Miljenko Jerneić je pružio nepobitan dokaz da ni nakon tri desetljeća hrvatske državnosti hrvatska politička elita koju ja ne zovem „elitom“ nego „kastom“ nije državu na unutarnjem i vanjskopolitičkom planu  postavila na zdrave temelje koji bi u skladu s potencijalom hrvatskog nacionalnog korpusa i prirodnim resursima garantirali normalni razvitak zemlje budućim generacijama. Štoviše ta vladajuća kasta, dakle prije svega dvije vodeće stranke HDZ i SDP, u neutaživoj težnji da pod svaku cijenu zadrže vlast doveli su državu i hrvatsku naciju  na prag demografskog odumiranja, stvarajući u novim povoljnijim europskim političkim okolnostima novo hrvatsko iseljeništvo. To je temeljni problem hrvatske države i hrvatske nacije. Naravno postoje i drugi akutni problemi koji proizlaze iz praktički nefunkcionalne države s kancelarskim Ustavom kojega je donijela Račanova vladajuća koalicija početkom stoljeća nakon smrti predsjednika Tuđmana. Na određeni način upravo je taj kancelarski Ustav pravni temelj koji je doveo do bijede hrvatske politike.

Autor: Vjekoslav Krsnik

Hrvatice i Hrvati!, izašla je nova knjiga pod naslovom ˝Jad i bijeda Hrvatske politike˝  čiji je autor Miljenko Jerneić. Cijena knjige je simbolična 95 kuna

 I možete ju naručiti direktno na broj mobitela 092/503-7451.

U Hrvatskoj je već izvršena lustracija (!?): udbaški jugohrvati lustrirali su patriotske Hrvate

     6. siječnja  2020.

U Hrvatskoj je već izvršena lustracija (!?): udbaški jugohrvati lustrirali su patriotske Hrvate

            Temeljno političko pitanje u novostvorenoj hrvatskoj državi nakon 30 godina postojanja jest zašto u njoj kao u drugim postkomunističkim zemljama nije izvršena ideološka lustracija. Odgovor je vrlo jednostavan, premda ga se u raspravama o toj temi namjerno zaobilazi. Ideološka lustracija nije izvršena, jer oni koji su je trebali provesti sami su trebali biti lustrirani.  Radilo se o tome da su vodeću ulogu u stvaranju hrvatske države  imali bivši komunisti, a među njima bivši agenti jugoslavenskih tajnih službi, Udbe i KOS-a. Po tome Hrvatska nije jedina od bivših jugoslavenskih republika koje nisu provele lustraciju, jer su s tim suočene i >Slovenija i Crna Gora gdje su također bivši komunisti odigrali ključnu ulogu u osamostaljenju. Srbija je donijela zaskon o lustraciji, ali prije svega da bi rehabilitiralo četništvo koje danas vlada u Beogradu. Po zakonu o lustraciji u Makedoniji je otkriveno da je predsjednik Ustavnoga suda bio suradnik Udbe.

            Treba biti realan i shvatiti da je predsjednik Franjo Tuđman bio u pravu kad je u stvaranje neovisne i demokratske Hrvatske uključio i bivše jugoslavenske agente, jer bez njih, odnosno onog njihovog dijela koji je bio spreman ući u taj izazovni projekt ne bi ni bilo današnje Hrvatske. On se nije mogao isključivo  osloniti na hrvatsku patriotsku oporbu, jer ona institucionalno nije ni postojala. Tzv. hrvatska neprijateljska emigracija bila je infiltrirana s udbaškim saboterima, a oni koji su stvarno biti hrvatski domoljubi platili su životom pri čemu su egzekutori bili prije svega Hrvati. Klasičan i po događajima svježi je primjer za to ubojstvo Stjepana Đurekovića kojega je organizirao Josip Perković bliski suradnik predsjednika Tuđmana u stvaranju države. Konačno je vladajući SDP-ov tandem Josipović-Milanović s “lex Perković” pokušao odbiti europski uhidbeni nalog za izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu. U ovom slučaju lustraciju nad hrvatskim tajnim agentima provela je Europska unija, a u konkretnom slučaju do toga ne bi nikad ni došlo da Hrvatska nije postala njena članica.

            U svakom slučaju ključna uloga u pokretanju lustracije bila je u rukama predsjednika Tuđmana koji to nije mogao izvršiti dok je Hrvatska bila izložena velikosrpskoj agresiji. Međutim u to ratno doba najvažnije odluke donosile su se u uskom krugu Tuđmanovih suradnika u kojemu nije bilo mjesta za barem jednog člana uvjetno rečeno tzv. ustaške emigracije koji su nakon osamostaljenja došli iz političkog iseljeništva. U svojem posljednjem intervjuu pred smrt Šime Đodan je rekao da je postojao  samozvani “politbiro” u kojemu su uz Tuđmana bili Josip Manolić, Josip Boljkovac, Ivica Račan i Dušan Bilandžić, i što je taj “politbiro” odlučio HDZ bi amenovao. Doduše jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana bio je u to doba predstavnik te tzv. “ustaške emigracije” njegov navodno najbolji ministar obrane Gojko Šušak, ali je i on bio agent Josipa Perkovića. Glavni razlog što se u to doba nije ni moglo pokrenuti lustraciju, uz ratno stanje, bila je i činjenica da je u vladajućem HDZ-u bilo oko 97.000 bivših članova SKJ/SKH. Od toga ih je prema jednom stranom istraživanju u HDZ ušlo prije prvih slobodnih izbora 27.000, a ostalo je nahrupilo nakon uvjerljive pobjede HDZ-a na tim izborima. Zastupnik Vladimir Bebić, poznat kao  “bombarder s Kvarnera” koji je i sam bio pripadnik Udbe izjavio ja da je u prvom sazivu Hrvatskoga sabora bilo 28 bivših udbaša i kosovaca. Pored toga što su odigrali značajnu ulogu u stvaranju Hrvatske, premda je i tu bilo sabotaža, ti bivši jugoslavenski agenti imali su značajnu ulogu u kriminalnoj pretvorbi i privatizaciji koja nikad nije dosljedno kazneno procesuirana. Nakon veličanstvene pobjede u Oluji mnogi bliski suradnici i prijatelji predsjednika Tuđmana predlagali su mu da konačno pokrene taj neophodni potez kako bi se mlada hrvatska demokracija oslobodila tog komunističkog balasta. On međutim nije bio spreman za taj kirurški potez, pa je to jedna od njegovih najvećih strateških pogrešaka. Zato 1998. godine u Hrvatskome saboru u kojemu je HDZ imao solidnu većinu nije mogao proći HSP-ov prijedlog zakona o lustraciji. S druge strane provedba lustracije najmanje se mogla očekivati od SDP-a kojega bi cijelog trebalo lustrirati, a u krajnjoj liniji i zabraniti, jer to nije hrvatska socijalistička stranka, nego jugoudbaška parakomunistička stranka. SDP kao slijednica SKH nikad nije ni pokušala da u duhu rezolucija Europskog parlamenta i Vijeća Europe o osudi komunizma preuzme odgovornost za zločine počinjene nad hrvatskim narodom u komunističkoj Jugoslaviji, zatraži oprost i uključi se u moralnu obnovu hrvatskoga društva.  Štoviše njihov istaknuti član Nenad Stazić u Hrvatskome saboru je izjavio da partizani nisu dobro obavili posao nad hrvatskim narodom 1945. godine.

            Budući da lustraciju nije proveo predsjednik Tuđman, što je bio i jedan od razloga poraza HDZ-a na saborskim izborima 2000. godine, pobjedničkom SDP-u bila su otvorena vrata za lustraciju po njihovim mjerilima. Nikad ne valja smetnuti s uma da je SDP etiketirao HDZ kao “stranku opasnih namjera” zato jer se zalagala za osamostaljenje Hrvatske. Kad se o tome odlučivalo u Hrvatskome saboru SDP je demonstrativno napustio sabornicu. Kad je došao na vlast zajedno s predsjednikom Mesićem toliko hvaljeni Ivica Račan i njegovi bojovnici izvršili su pravu čistku hrvatskih domoljuba u brojnim javnim institucijama i poduzećima. Samo u  Hrvatskoj radioteleviziji, smijenjeno je sa svojih profesionalnih funkcija više od 20 urednika i novinara. Lustracija tako nikad nije mogla biti provedena u pravosuđu, gdje je ostao gotovo nedodirnut kadar iz komunističke Jugoslavije koji je sudio istaknutim hrvatskim braniteljima po zapovjednoj odgovornosti, ali nikad nije ni pokušao po isto takvoj zapovjednoj odgovornosti suditi generalima tzv. Jugoslavenske narodne armije koji su sudjelovali u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.

             Iako je to itekako važna politička tema u netom održanim predsjedničkim izborima ona nije čak ni uzgred spomenuta. U sva tri sučeljavanja na nacionalnim televizijskim kanalima Kolindi Grabar Kitarović i Zoranu Milanoviću nije nitko postavio pitanje kakav je njihov odnos prema rezolucijama Europskog parlamenta i Vijeća Europe o osudi komunizma kao totalitarnog režima. To je značajna indikacija postojeće klime u kojoj se želi to osjetljivo pitanje stalno gurati pod tepih. Drugim riječima to znači da hrvatsko društvo u cjelini,a posebice cjelokupna politička kasta nastala nakon sloma komunizma i raspada Jugoslavije, te najvažnije hrvatske društvene institucije na čelu s tzv. Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti prihvaćaju postojeće stanje ovaj put  psihoideološke okupacije Hrvatske. Nezadovoljstvo naroda takvim stanjem stvari, uz druge probleme nagomilane u ovih 30 godina, iskazalo se na ovim predsjedničkim izborima traženjem izlaza u nekoj zdravijoj političkoj opciji, ali kritična masa tog nezadovoljstva očito još nije dostigla takav stupanj da bi se u pogledu lustracije učinio prvi korak. Još je uvijek nažalost jači prigovor kako je za lustraciju kasno koji dolazi od onih koji bi trebali biti lustrirani. Takvima bi trebalo biti jasno da narod koji ne raščisti s prošlošću ne može se nadati boljoj budućnosti.

Vjekoslav Krsnik

JAD I BIJEDA HRVATSKE DESNICE

JAD I BIJEDA HRVATSKE DESNICE

                Narod je rekao svoje. Ne želimo više Kolindu, hoćemo Zorana. I tako je voljom jednog djela građana republike Hrvatske za predsjednika izabran Zoran Milanović. Kolinda je bila predstavnik HDZ-a, a Zoran predstavnik SDP-a u koaliciji sa dvadesetak političkih stranaka. Kolinda nakon pet godina predsjednjikovanja na Pantovčaku nije ušla spremna na predsjedničke izbore. Imala je loše savjetnike oko sebe, a njezin izborni stožer vrlo slabo je odradio svoj posao. No, nije Kolinda samo radi toga izgubila predsjedničke izbore. Glavni razlog gubitka predsjedničkih izbora bio je taj što je hrvatska desnica i ovaj put pokazala svu raskoš svoj političke blasfemičnosti i ušla u predsjedničku utrku sa svojim kandidatom – estradnim drugorazrednim pjevačem i političkim amaterom – Miroslavom Škorom koji je svojim političkim habitusom na strani gdje je i HDZ. To je bila direktna politička konkurencija Kolinidi koja je u prvom, pa onda i u drugom krugu zbog svega toga dobila manji broj glasova nego li Zoran Milanović. Hrvatska politička desnica bila je u zabludi, ako su očekivali da će pobijediti Kolindu i Zorana. Pokazalo se da je to bila nemoguća misija. Hrvatska desnica mora znati da nikada, pa čak ni onda neće samostalno doći na vlast, već je to jedino moguće u koaliciji sa HDZ-om. Ovi predsjednički izbori pokazali su svu jadnost hrvatske desnice koja smatra da je jako pametno postupila istaknuvši trećerazrednog političkog amatera za predsjedničkog kandidata. Miroslav Škoro kao predsjednički kandidat i reprezentant hrvatske političke desnice, zabio je nož u leđa Kolindi i HDZ-u, te na taj način naveliko pomogao Zoranu da postane predsjednik Republike Hrvatske. Hrvatski desničari trebali su se – bez obzira na sve Plenkovićeve i HDZ-ove političke promašaje – okupiti oko HDZ-a i pomoći Kolindi da odradi drugi predsjednički mandat. Ali, zato se hrvatska ljevica – dvadesetak političkih stranaka – okupilo oko SDP-a te su pomogli Zoranu da pobijedi u predsjedničkoj utakmici, bez obzira što je sadašnji SDP katastrofalan, a na čelu je nikad lošiji predsjednik Bernardić. Hrvatska ljevica pokazala je punu političku zrelost nasuprot umišljenim, bahatim i arogantnim hrvatskim desničarima koji su išli protiv svojeg prirodnog političkog saveznika HDZ-a, najjače političke stranke u Hrvatskoj. To je bilo ravno političkom samoubojstvu i Plenković je bio u pravu kada je rekao da glas za Škoru, u stvari je glas za Milanovića. Hrvatski desničari koji misle da su popili svu pamet ovog svijeta, glavni su krivci što je, ne samo Kolinda već i HDZ izgubio predsjedničke izbore, a to može imati pogubne političke i druge reperkusije za hrvatsku državu i hrvatski narod. Hrvatski desničari su pokazali i ovaj put da ne znaju osnove političke abecede, a kamoli nešto više o politici. Ulazak Miroslava Škore u politiku, veliki je gubitak i promašaj za hrvatsku politiku u kojoj se pokazalo da loš pjevač može biti samo još lošiji političar. Poziv Miroslava Škore hrvatskim biračima da u drugom krugu zaokruže broj tri kao što će i on osobno učiniti pokazuje svu političku sumanutost osobe koja je zalutala u politiku i o politici nema pojma.

                Zbog lošeg pjevača kao glavnog uzroka poraza Kolinde i HDZ-a, tu se našao i Pajac, kakti kao politički saveznik, koji je u stvari bio kamen oko vrata Kolindi i više joj je odmogao nego li pomogao. Bokček mali prononsirani je kriminalac i lopov kojemu nije mjesto u politici već u Remetincu, te kao takva osoba ne može biti politički saveznik, jer je to kontraproduktivno, a što se i pokazalo na predsjedničkim izborima kod glasovanja u metropoli. Kolinda je išla tako daleko da je Pajacu pjevušila pjesmuljke – što je van zdrave pameti – a sve to snimale su televizijske kamere.

                Porazu Kolinde pripomogao je i Mislav Kolakušić – tobože svojom antikorupcijskom politikom – koji je zaveo veliki dio birača u prvom krugu. Da bi prije početka drugog kruga poslao poruku biračima da odustaje od politike te najavio svoj jedini politički angažman u Bruxellesu. Time su Kolakušićevi glasači ˝na kraju˝ ispali naivnim i politički insfucijentnim, te pomogli Milanoviću da pobijedi na predsjedničkim izborima. Svaka vam čast!

                Zoran Milanović pobijedio je u predsjedničkoj utakmici i postao je hrvatskim predsjednikom. No, Milanović dobro zna kojim postotkom – od sveukupnog broja birača – je pobijedio i svjestan je da ga nije izabrala većina birača u Hrvatskoj. Rekao sam ne jednom, a moram reći i sada, da će proći još najmanje sto godina kada će hrvatski narod izabrati svojeg hrvatskog predsjednika. Daj Bože da se varam u tome!

Stvara se kritična masa za Veliku koaliciju, ali je upitna za desnu suverenističku opciju

Stvara se kritična masa za Veliku koaliciju, ali je upitna za desnu suverenističku opciju

            Rezultati prvog kruga predsjedničkih izbora, kao što se moglo očekivati, potvrdili su da se na političkoj sceni u Hrvatskoj stvara nova kritična masa.  S jedne strane ona bi trebala dovesti do velike koalicije HDZ-a i SDP-a, koja ionako prešutno već postoji, a s druge strane do nove koncentracije na hrvatskoj političkoj desnici. Prvi indikator tog trenda bili su rezultati europarlamentarnih izbora. Narasla snaga suverenističke opcije ispoljila se u  zbroju glasova koje su dobili Suverenisti, Mislav Kolakušić, Živi zid, te Marijana Petir i Nezavisni za Hrvatsku. Taj zbroj iznosio je čak oko 328.000 glasova, dok je pobjednički HDZ osvojio 244.000 glasova a SDP kao glavna oporbena stranka 200.000 glasova. Ta suverenistička skupina osvojila je čak tri mjesta u novom sazivu Europskog parlamenta.

            Taj trend je nastavljen u prvom krugu predsjednilkih izbora, gdje je najveće iznenađenje bilo uspjeh nezavisnog kandidata Miroslava Škore koji je zamalo ušao u drugi krug. Prije svega treba navesti neke neoborive činjenice da bi se shvatilo u kakvim je okolnostima i uvjetima Miroslav Škoro ostvario izvanredan rezultat kao najavu novog preslagivanja na hrvatskoj političkoj sceni. Prema službenim podatcima Državnog izbornog povjerenstva na ovim izborima imalo je pravo glasa u Hrvatskoj i iseljeništvu 3,854.000 osoba, što je čak 75.000 više nego na prethodnim predsjedničkim izborima 2014. godine. Unatoč nekih kozmetskih mjera broj birača je je još uvijek za 350.000 veći nego što ima punoljetnih građana. Procedura registracije birača na biračkom mjestu je jednostavno rečeno takva da su moguće manipulacije s biračkim spiskovima. Ničim se ne može dokazati preuzimanje glasačkog listića, a otvorena je mogućnost zaokruživanje individualnog broja birača iako on i ne pristupi glasovanju. Jednostavno rečeno zbog nesređenih biračkih spiskova i načina glasovanja svi dosadašnji izbori u Hrvatskoj su iz raznih razloga bili neregularni. U nepravilnosti se ubraja i podatak da je u desetak gradova prema službenim podatcima broj birača čak veći od broja stanovnika (?!). Zbog nesređenih biračkih spiskova sad je manje više poznato da su 2005. godine u prvom krugu izbori ukradeni nezavisnom kandidatu Borisu Mikšiću, koji je tada bio drugi, što je omogućilo Stipi Mesiću da protiv Jadranke Kosor osigura drugi mandat.

            Kad se sve to skupa uzme u obzir onda je rezultat Miroslava Škore bez dvojbe značajan uspjeh s dalekosežnim učincima. On je dobio oko 465.000 glasova odnosno 24,4 posto od ukupno 1,904.000 birača koji su glasovali Za pobjednikom prvog kruga Zoranom Milanovićem Miroslav Škoro zaostaje 5 posto, a za Kolindom Grabar Kitarović samo dva posto. Nema sumnje da je takav rezultat Miroslav Škoro kao nezavisni kandidat ostvario zahvaljujući dobrim dijelom i glasovima HDZ-ovih birača koji su nezadovoljni smjerom kojim ih vodi predsjednik stranke i po toj funkciji premijer Andrej Plenković. Upravo ta činjenica je najbolji indikator da se dosadašnja stabilna stranačka ravnoteža počela mijenjati. Stvara se kritična masa biračkog nezadovoljstva unutar HDZ-a kojom se potencira rastući pokret otpora protiv Andreja Plenkovića. Treba podsjetiti da je on izabran za predsjednika stranke bez protukandidata kao što se bira čelnik radničke partije u Sjevernoj Koreji. On je odmah na startu pokazao svoje autokratske ambicije koje su kulminirale pogrešnim odabirom koalicijskih partnera sve u cilju očuvanja vlasti, tako da je HDZ izgubio svoju osnovnu  političku karakteristiku kao demokršćanska stranka desnog centra. Sa ultralijevim HNS-om, Pupovčevim ucjenjivačkim petokolonaškim SDSS-om, Bandićevom klijentelističkom strankom pa čak i s bivšim SDP-ovcima Andrej Plenković je izazvao opravdano nezadovoljstvo članstva HDZ-a. Tako su se pojavili Davor Ivo Stier i Miro Kovač kao prvi pretendenti za predsjednika HDZ-a na stranačkim izborima u prvoj polovici iduće godine U toj polovici godine  Hrvatska predsjeda Vijećem Europske unije, što sam Andrej Plenković smatra vrhuncem svoje političke karijere. Taj pokret otpora unutar Hrvatske demokratske zajednice manifestirao se i drugim značajnim događajima. Andrej Plenković je autokratski raspustio nekoliko temeljnih ogranaka stranke, a na  staljinistički  naćin isključio  je osmero članova zagrebačkog ogranka stranke. Ta osmorica imala su divnu priliku da jače uzdrmaju Andreja Plenkovića, ali mu je u pomoć priskočio Milijan Brkić koji je neutralizirao taj pokušaj. Konačno, ali vjerojatno ne i posljednje značajan prilog stvaranja kritične mase nezadovoljstva unutar HDZ-a dao je na predsjedničkim izborima ugledni član stranke Stevo Culej koji je javno dao potporu nezavisnom predsjedničkom  kandidatu Miroslavu Škori.

            Na ključno pitanje tko će pobijediti u drugom krugu odgovor se već sad nazire. Sve su indicije da će novi predsjednik biti Zoran Milanović, jer ima organiziranije stabilno biračko tijelo od Kolinde Grabar Kitarović koja je počinila niz grešaka u izbornoj kampanji,a pored toga propustila je u svojem mandatu dokazati pravi državnički status, jer je bila pod utjecajem loše odabranih, ali i nametnutih savjetnika. U važnim političkim pitanjima lavirala je između ideološke desnice i ljevice, iako je pobiiedila Ivu Josipovića, doduše tijesno, ali ipak glasovima konzervativnog dijela biračkog tijela. Zato je u prvom krugu predsjedničkih izbora kao kandidatkinja HDZ-a izgubila dobar dio birača koji su se okrenuli Miroslavu Škori. Kad bi se svi takvi glasaći HDZ-a vratili sadašnjoj predsjednici ona bi mogla preteći Zorana Milanovića, ali to se teško može očekivati, jer će mnogi od njih jednostavno ignorirati drugi krug.

            Pobjeda Zorana Milanovića ide u prilog Andreju Plenkoviću, jer ukoliko preživi stranačke izbore bit će mu otvorena vrata stvaranja legalne velike koalicije. Zato su stranački izbori u HDZ-u politički mnogo važniji od drugog kruga predsjedničkih izbora, jer poraz Andreja Plenkovića, bez obzira tko to bio, u većoj ili manjoj mjeri znači prekid postojeće liberalno-lijeve orijentacije stožerne hrvatske stranke kojoj je on nametnuo. Njegov tinjajući sukob s Milijanom Brkićem kao drugim čelnikom HDZ-a mogao bi biti riješen porazom Kolinde Grabar Kitarović u drugom krugu, što bi značio i poraz Milijana Brkića koji se prihvatio nemoguće misije da animira članstvo na terenu kako bi predsjednica dobila drugi mandat. Budući da Plenkoviću politički i svjetonazorski na Pantovčaku više odgovara Zoran Milanovića u takvim okolnostima njemu će biti olakšano stvaranje velike koalicije kao odgovor na pretpostavljeno jačanje konzervativne suverenističke desnice, naravno ako preživi glasovanje u samom HDZ-u.

            Uzdrmani HDZ predstavlja izazov za stvaranje snažne konzervativne desnice kojoj se s inovativnim programom na ovim izborima nametnuo Miroslav Škoro. Kao što je na euro parlamentarnim izborima u zbirnom broju desnica bila bolja i od HDZ-a i  od SDP-a, tako se taj trend nastavio i u prvom krugu predsjedničkih izbora Ako se uvjetno uzme u obzir da su glasači Kolinde Grabar Kitarović dio  desnice, onda njezinih 503.000 glasova skupa sa Škorinih 461.000 glasova plus minornih Đapićevih skoro 4.000 glasova daje ukupno 949.000 glasova. S druge strane lijevo-liberalna skupina Zorana Milanovića sa 558.000 glasova i glasovima Dalije Orešković Katarine Peović i Dejana Kovača ima ukupno  651.000 glasova. Ostali kandidati mogu se svrstati u protesne glasove. Konkretno desnica je osvojila 52 posto glasova  dok je Milanovićeve skupina osvojila 35 posto glasova, a ostalih 13 posto odnosi se na protesne glasove.

            Treba uvijek imati u vidu da su sve navodno treće opcije koju u ovom slučaju predstavlja Miroslav Škoro  na ljevici i desnici završavale  njihovim raspadom. Tako je bilo s Đapićevim HSP-om, potom s Lesarovim laburistima, pa onda s Orahom Mirele Holy, a nastavilo se u novije vrijeme s raspadom Mosta, Živog Zida i Kolakušićevom Antikorupcijom, pa do razlaza Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića u Nezavisnima za Hrvatsku. U HDZ-u nisu nimalo naivni u shvaćanju velikog kapitala što ga je u prvom krugu ostvario Miroslav Škoro i to sa značajnim dijelom njihovih birača. HDZ-ova mašinerija će učiniti sve da se taj kapital Miroslava Škore istopi na samom početku, pa je bitno kakvu će strategiju zauzeti Miroslav Škoro manje od godinu dana prije saborskih izbora. On  uistinu ima veliku priliku da stvori snažnu konzervativnu opciju, ali prije svega mora riješiti pitanje hoće li to ostvariti osnivanjem nove stranke ili kao nezavisni kandidat s prepoznatljivim programom. Najgora bi mu varijatna bila da pokuša pod svojim vodstvom okupiti šaroliko društvo koje mu je u prvom krugu dalo potporu, jer u tom konzervativnom konglomeratu ima puno ambicioznih pojedinaca bez stvarnog pokrića. Dok je s jedne strane stvaranje velike koalicije HDZ-a  i SDP-a realna opcija, razmrvljena hrvatska konzervativna desnica na određeni način sabotažama dosad kontrolirana od HDZ-a nalazi se pred novim nacionalnim izazovom političkog i operativnog ujedinjenja i djelovanja. Veliko je pitanje može li novo lice Miroslava Škore u povoljnim okolnostima, ali u otegotnim postojećim uvjetima to i ostvariti.

Vjekoslav Krsnik