Bulumenta javnih osoba i organizacija štiti krvavu baštinu crvene zvijezde (3)

Bulumenta javnih osoba i organizacija štiti krvavu baštinu crvene zvijezde (3)

            Nacionalna je tragedija da je hrvatska politička scena 25 godina nakon veličanstvene pobjede Hrvatske vojske u Oluji pod kontrolom onih snaga koje su doživjele poraz u Srpsko-hrvatskom ratu kako ga ja nazivam, jer odrednica Domovinski rat u širem smislu asocira na “građanski rat”. To je upravo cilj velikosrpske politike koja je poražena u ratu, ali je s Memorandumom2 SANU u mirnodopskim uvjetima na djelu velikosrpski politički projekt da se umanji odgovornost Srbije za ratove što ih je vodila na području raspale komunističke federacije. Ne radi se samo o agresivnoj velikosrpskoj politici prema Hrvatskoj koju provodi četnička garnitura na čelu s Aleksandrom Vučićem, nego još više o unutarnjoj agresiji što je sustavnu i potencirano provode dobro organizirane i umrežene protuhrvatske snage u samoj državi Hrvatskoj.

            Od dolaska tandema Mesić-Račan na vlast početkom 2000. godine hrvatska politika se bilo sa SDP-om bilo s HDZ-om stalno nalazi u defanzivi, umjesto da ona kao pobjednica protiv  velikosrpske agresije vodi proaktivnu politiku i upravlja procesima unutar države  i u međunarodnom okruženju. Krivac za to je predsjednik Tuđman koji kao bivši uvjereni komunist s partizanskim iskustvom jednostavno nije imao motiva a ni odlučnosti i snage da izvrši neophodni politički kirurški rez provedbom ideološke i korupcijske lustracije. Umjesto da se raskrsti s kadrovima iz prethodnog režima, posebice Udbe i KOS-a, tandem Mesić-Račan je  proveo lustraciju nad hrvatskim domoljubnim nacionalistima, koji su od zločinačke komunističke bulumente proglašeni “ustašama”, jer pobornicima krvave crvene zvijezde normalno hrvatstvo je etiketirano ustašlukom i fašizacijom.

            Početak te popustljivosti prema Beogradu koji su na čelu sa Slobodanom Miloševićem vodili bivši komunisti pod crvenom zvijezdom sada zamijenjenom četničkom kokardom dogodio se samo godinu dana nakon veličanstvene hrvatske pobjede u Oluji. Tada je notorni ministar vanjskih poslova Mate Granić (pola meni pola tebi, pola Bagi) u Beogradu potpisao sramotni Sporazum o normalizaciji odnosa sa SR Jugoslavijom. Već sama činjenica da je pobjednik otišao pred noge poraženome govori o neshvatljivo popustljivom potezu predsjednika Tuđmana. Međutim prava jugonostalgija kao odrednica hrvatske politike kojom se kontrolira odnos prema zločinačkoj crvenoj zvijezdi počela je nakon smrti predsjednika Tuđmana s tandemom Mesić Račan i uz izuzetak Tomislava Karamarka nastavljena sve do danas s eurounijskim birokratom Andrejom Plenkovićem, poslanim iz Bruxellesa s misijom da promijeni Hrvatsku

-2-

.           Ta politika na čelu s vodećim političarima HDZ-a i SDP-a stvorila je cijelu bulumentu javnih osoba i raznih institucija i organizacija koji prikriveno ili otvoreno štite krvavu baštinu crvene zvijezde. Ta bulumenta ne bez potpore određenih krugova u međunarodnoj zajednici, dirigira “dubokom državom” i vodi poluprikriveni unutarnji rat protiv neovisnosti države Hrvatske i hrvatskoga naroda. Uoči raspada Jugoslavije admiral Branko Mamula imao je spisak od 100 javnih osoba u Hrvatskoj koje su bile spremne podržati vojni puč protiv demokratskih procesa pod vodstvom predsjednika Tuđmana. Većinu tih javnih osoba i organizacija objavio sam u knjizi “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacija pod njihovim utjecajem”, ali je “duboka država” blokirala cenzurom tu publikaciju u široj javnosti, između ostalog i time što je sedam braniteljskih udruga pod kontrolom HDZ-a odbilo promociju, a jednoj novinarki s HTV-a bilo je zabranjeno da knjigu predstavim u njezinoj emisiji.

            Treba podsjetiti samo na neke poteze najviših dužnosnika koji ilustriraju protuhrvatsko djelovanje te “duboke države”, počevši od Račanove promjene Ustava kojom je uveden kancelarski model, veleizdajničkog svjedočenja predsjednika Mesića u Haagu koji je krađom osvojio drugi mandat, razornog korupcijskog djelovanja Ive Sanadera, progona hrvatskih generala Gotovine i Markača koje Jadranka Kosor ne bi prepoznala, skandaloznih poteza Ive Josipovića relativizacijom vukovarske žrtve i potporom genocidnom predsjedniku tzv. Republike Srpske Miloradu Dodiku, izjavama sadašnjeg predsjednika Zorana Milanovića o Hrvatskoj kao “slučajnoj državi” i “građanskom ratu” do aktualnog premijera s gubernatorskim ambicijama Andreja Plenkovića koji po zahtjevu četničkog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića izbjegava izgovoriti da je Hrvatska bila žrtva “velikosrpske agresije”. Svemu tome treba pridodati samozvanog vođu srpske nacionalne manjine Milorada Pupovca koji lažno se predstavljajući kao čelnik hrvatskih Srba, budući da ne predstavlja onih 9.000 koji su se borili za hrvatsku državu, otvoreno predvodi velikosrpsku petu kolonu uspoređujući Hrvatsku s NDH-a i harangira protiv pozdrava  “Za dom spremni”, dok smatra kako kokarda u Hrvatskoj nije zabranjena. Sve to uz prešutnu potporu premijera Andreja Plenkovića. U taj kontekst treba staviti Srpsku pravoslavnu crkvu koja je bila jedan od glavnih propagatora velikosrpske agresije, a danas ne priznaje Republiku Hrvatsku i radi na njezinom podrivanju.

            Vodeći spomenuti dnevnopolitički dužnosnici su samo vrh piramide dobro umrežene protuhrvatske bulumente. Kao glavno njihovo oružje u destabilizaciji hrvatske države i društva na prvo mjesto dolaze mediji predvođeni javnom radiotelevizijom, koju plaćaju pretplatnici, omogućavajući politici da manipulira nad njima. Tu su perjanice među  tiskovnim medijima “Jutarnji list” i “Večernji list”, te komercijalni televizijski kanali s  nacionalnom koncesijom u 100-postotnom vlasništvu stranaca. Na to su nadovezane bezbrojne tzv. nevladine udruge koju pretežito financira vlada s oko 2 milijarde kuna godišnje da bi s liberalno globalističkih i jugonostalgičarskih pozicija podrivali hrvatski nacionalni identitet i relativizirali odgovornost za zločine počinjene pod crvenom zvijezdom u komunističkoj Jugoslaviji.  Nema nikakve dvojbe da će “duboka država” sa svojim instrumentima imati odlučujući utjecaj na idućim parlamentarnim izborima, kao što je to imala i na predsjedničkim, jer je tri mjeseca prije njih odabrala da novi “slučajni” predsjednik bude predstavnik “zlatne komunističke mladeži” kao dijela ove bulumente Zoran Milanović.

Vjekoslav Krsnik

EGZIBICIONIST SA PANTOVČAKA

EGZIBICIONIST SA PANTOVČAKA

                Slučajni predsjednik jedne „slučajne“ države, opet nastavlja sa svojim političkim egzibicionizmom, ovaj puta glede proslave dana državnosti. Od kad je stvorena hrvatska država, Dan državnosti obilježavao se 30. svibnja, sve dok na vlast nisu došli drugovi Zorana Milanovića, pa je ondašnja Račanova vlada odmah promijenila dan obilježavanja državnosti, ukinuvši 30. svibnja, te odredila da se Dan državnosti slavi 25. lipnja. Račanova vlada je 2001. godine tu promjenu izglasala s 63 glasa „za“, 32 „protiv“ i 7 „suzdržanih“.

                Danas, kada je Plenkovićeva vlada vratila autentični dan proslave Dana državnosti natrag na 30. svibnja i to izglasala prošle godine s 77 glasova „za“, 31 „protiv“ i 1 „suzdržanim“, slučajni predsjednik Milanović nazvao je to „bojkotom zdravog razuma i većine u zemlji“. Tipično za jednog drugara, koji nažalost, obnavlja funkciju predsjednika Republike Hrvatske. Mihanovićevom političkom durenju pridružio se i njegov negdašnji drug iz stranke, prozvavši HDZ da radi „cirkus s državnim praznicima“ i da je „za Dan državnosti odabrao datum kada je došao na vlast i počeo pljačkati“. Ako je netko počeo s cirkusom onda su to upravo drugovi iz SDP-a koji su prvi počeli s promjenom obilježavanja Dana državnosti, jer je trebalo detuđmanizirati Hrvatsku u svakom pogledu, tako da od hrvatske političke autentičnosti ne ostane ni slovo na papiru. Milanović i drugovi iz SDP-a žive u uvjerenju, da od njih počinje hrvatska državna povijest, pa su brže bolje i to demonstrirali odmah po dolasku na vlast 2000. godine. Danas, kada se Hrvatska vraća svojim korijenima, slučajni predsjednik Milanović, frustriran i pun bijesa, arogantno i bahato odbija „biti legalist i poštovati zakone, praznike…“ (Božo Skoko), a samim time i Ustav Republike Hrvatske. To još jednom dokazuje i pokazuje, d ase Milanović nije ni najmanje promijenio i da je ostao i dalje zarobljenik komunističke ideologije. Jedina promjena kod Milanovića je, od kada je postao predsjednik, da je iz dana u dan sve deblji i deblji, pa ako tako nastavi, mogao bi uskoro dostići nevjerojatnih 200 kilograma. Tako bi i forma bila zadovoljena uz sadržaj!

                Vrlo je indikativno što o tome misli Božo Skoko, inače stručnjak za političku komunikaciju koji u jednim dnevnim novinama glede Dana državnosti ističe: „Sigurno je, bilo i boljih datuma za taj dan (misli se na Dan državnosti, op.autora) ali ako je već zaživio 30. svibnja, nije bilo razloga da ga se ne poštuje. Ta je simbolika, važna za funkcioniranje normalne države i s njome se baš ne igra u demokratskim zemljama. Dobro je što je Dan državnosti vraćen na stari datum jer, nakon nespretne promjene, 25. lipnja nikad nije zaživio, što je pokazalo i istraživanje iz 2013. prema kojemu je trećina građana znala kada slavimo tadašnji Dan državnosti, a 27% ispitanih bilo je uvjereno da je to još uvijek 30. svibnja.“

                I zagrebački nadbiskup Josip Bozanić podržao je vraćanje datuma za obilježavanje Dana državnosti na 30. svibnja, te je o tome za jedne dnevne novine rekao: „Ponovno slavimo Dan državnosti na onaj dan spomena koji je duboko urezan u povijest hrvatskoga naroda i koji je prirastao srcu, ne samo ljudima koji su bili dionici tih događanja, nego i novom naraštaju, kojemu je prenesena važnost uspostave višestranačja, nakon partijske komunističke vladavine. S današnjim je datumom u narodu povezano široko prihvaćanje događaja koji je kasnije imao razna očitovanja u konačnom oblikovanju državnosti. S današnjim su datumom nadlaje od početka povezani osjećaji, novi spomen-događaji, istinski simboli, sposobni ujedinjavati i nadahnjivati. Vjerujem da se iz iskustva mijenjanja datuma i u Hrvatskoj naučilo koliko je nerazborito i štetno politički se poigravati kalendarom zajedničkoga nacionalnog spomena koji seže dublje od trenutnih stavova određenih političkih skupina.“

                 A sada čujmo i počujmo tipičnu izjavu iz negdašnjih komunističkih vremena našeg uvaženog, a k tome još i slučajnog predsjednika Milanovića: „ Na današnji je dan prije 30 godina demokratskim načinom konstituiran višestranački Sabor u kojem je apsolutnu većinu imala politička opcija za koju je glasala relativna manjina hrvatskih građana. To ne može biti praznik svih. Tu je bilo i drugih opcija.“

                Isto kao što vi slučajni predsjedniče Milanović tvrdite to što tvrdite , za vas isto vrijedi. Za vas je „glasala relativna manjina hrvatskih građana“, pa stoga ni vi niste po takvome predsjednik svih građana Republike Hrvatske. Vaše ideološki obojene izjave nemaju uporišta i logike ni u čemu, osim u komunističkoj ideologiji čiji ste vi i dalje sluga pokoran. Ako već ne želite služiti hrvatskom narodu i hrvatskoj državi, ako vam je to mrsko i daleko od srca, a k svemu tome ste još i prononsirani nevjernik, najbolje bi bilo da podnesete ostavku, jer hrvatski narod i hrvatska država ne zaslužuju takvog predsjednika. Da , i to bi bilo najbolje za vas i sve nas koji Hrvatsku volimo i nosimo u srcu, vjerujemo u Boga i sretni  smo što imamo svoju državu. Vaše sramoćenje hrvatskoga naroda i hrvatske države ući će u anale političke gluposti, čiji ste vi autentični primjerak.

Miljenko Jerneić

Zašto je zločinačka crvena zvijezda još moćna u Hrvatskoj (2)

Zašto je zločinačka crvena zvijezda još moćna u Hrvatskoj (2)

            Za početak treba podsjetiti da je pod crvenom zvijezdom izvršen 1990. godine u Jugoslaviji državni udar u onom trenutku kad su migovi komunističkog JRV- a spriječili policijske helikoptere upućene iz Zagreba da spriječe četničku pobunu Srba koja je počela tzv. “balvan revolucijom” u tzv. Krajini. Tzv. JNA djelovala je u tom trenutku protuustavno, jer njezina ustavna zadaća bila je  isključivo čuvanje državnih granica, a ne miješanje u unutarnje stvari republika koje su po Ustavu iz 1974. godine imale kvazisuverenitet. Ti migovi na samom početku raspada Jugoslavije simbolično su navijestili kakva će biti krvava uloga crvene zvijezde u događajima koji će slijediti.

            Iako je Tuđmanova namjera da na neki način u novim okolnostima pomiri pripadnike dviju ideologija, dakle ne same ideologije, on je sa svojim projektom o pomirbi “ustaša” i “partizana” odmah u početku  napravio grešku. Ideoloških organiziranih ustaša u samoj Hrvatskoj nije bilo, jer je komunistički režim pod crvenom zvijezdom u 45 godina svaku političku opoziciju u začetku drastično sprječavao. To dokazuje velik broj ubojstava hrvatskih političkih emigranata. Osim toga hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima odbacio bilo kakvu ideju o ustaškoj ideologiji, jer je zet Ante Pavelića Srećko Pšeničnik koji se vratio iz Kanade sa svojim HOP-om (Hrvatski oslobodilački pokret) dobio zanemariv broj glasova. Kad danas razni jugonostalgičari i poklonici crvene zvijezde govore o ustašizaciji Hrvatske nitko ne koristi tu nespornu činjenicu da im začepi usta i ukaže na baš suprotan ideološki smjer veličanjem crvene zvijezde kao simbola zločinačkog komunizma.

            Tuđman se  prilikom stvaranja hrvatske države morao osloniti isključivo na “partizane” koji su bili spremni uključiti se u pokret za osnivanje hrvatske države. Šime Đodan koji je i sam bio partizan, ali je pošteno gledajući na tijek događaja izjavio u posljednjem intervjuu pred smrt kako su se ključne odluke donosile u svojevrsnom politbirou sastavljenom od Tuđmana, Manolića, Boljkovca, Račana i Bilandžića. Što su oni odlučili to je HDZ dosljedno provodio. Treba podsjetiti da je u HDZ-u na početku bilo 27.000 bivših članova SKH-a, a nakon prvih demokratskih izbora učlanilo se još 70.000.  Tuđman je ignorirao tadašnju  oficijelnu emigrantsku političku opoziciju okupljenu oko Hrvatskog narodnog vijeća, koja je bila pod kontrolom stranih obavještajnih službi, ali i Udbe. Uostalom među onima iz političke emigracije koji su se priključili Franji Tuđmanu bilo je dosta suradnika Udbe i KOS-a. Imajući krajnju viziju stvaranja hrvatske države on se oslonio čak i na one koji su imali krvave komunističke ruke. Najočitiji je primjer Josip Perković kojeg je tek članstvo Hrvatske u Europskoj uniji dovelo pred sud pravde. Zato nije bilo moguće provesti lustraciju po ugledu na bivše zemlje sovjetskog lagera koje su s unutarnjom građanskom opozicijom raskrstile  s kadrovima iz krvavog režima pod crvenom zvijezdom. Jedini pokušaj u Hrvatskome saboru da se donese zakon o lustraciji na prijedlog HSP-a 1998. godine blokirao je HDZ. O političkoj poziciji SDP-a kao  slijednici Saveza komunista Hrvatske odnosno Jugoslavije prema krvavoj komunističkoj prošlosti bespredmetno je govoriti, pa je tako ekstremni jugokomunist u Hrvatskome saboru Nenad Stazić izjavio da partizani nisu dobro obavili posao 1945. godine, a da nitko iz čelništva SDP-a nije osudio ili se barem ogradio od njegove izjave. Nije stoga čudno da je u jeku otkopavanja novih grobnica na Facebooku iskrsnula i ovakva izjava jedne mjesne organizacije SDP-a u Zagrebu: “Tito ih je trebao sve pobiti! Mnogo je toga dreka ostalo”.

            SDP dakle živi i dalje s crvenom zvijezdom kao simbolom zločinačkog jugoslavenskog komunizma. U njegovim redovima nalazi se većina od tzv “Mamulinih 100” javnih osoba u Hrvatskoj koje su bile spremne podržati vojni puč, kako bi se ugušila demokracija izborena na prvim demokratskim izborima 1990. godine. Danas je mnogo opasnija politika HDZ-a pod Andrejom Plenkovićem koji je izjavio da je njegova misija “promijeniti Hrvatsku”. Nizom praktičnih poteza dokazao je da ta misija sadržava drukčiji odnos prema Domovinskom ratu. U njemu se hrvatski narod upravo borio protiv ideologije zločinačke crvene zvijezde koja je s četničkom kokardom sudjelovala u velikosrpskoj agresiji. Tako se došlo do stanja u kojemu se napada poklič “Za dom spremni”, ali ne i glorifikacija crvene zvijezde u navodnoj i tzv. europskoj prijestolnici kulture Rijeci, da se spomene najsvježiji primjer. Andrej Plenković, a time i članstvo HDZ-a koje ga je izabralo na nedavnim stranačkim izborima, ignoriraju najnoviju rezoluciju Europskog parlamenta iz rujna prošle godine u kojoj se izričito izražava zabrinutost kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima, te se podsjeća da je nekoliko zemalja zabranilo upotrebu nacističkih i komunističkih simbola. Hrvatski sabor naravno nije raspravljao o toj rezoluciji, kao što vlade bez obizra jesu li pod vodstvom HDZ-a ili SDP-a sustavno zaobilaze te rezolucije, tolerirajući zločinačku crvenu zvijezdu kao simbol pod kojim je hrvatski narod pretrpio velike ljudske i materijalne gubitke, što je dovoljan razlog da se zabrani taj komunistički simbol.

Vjekoslav Krsnik

Zločinačka crvena zvijezda još prijeti Hrvatskoj (1)

Zločinačka crvena zvijezda još prijeti Hrvatskoj (1)

            Iako je potez gradonačelnika Vukovara Ivana Penave koji je sa svim gradskim vijećnicima HDZ-a  izašao iz  stožerne hrvatske političke stranke vremenski povezan za početak predizbornue kampanje. on ima mnogo veći nacionalni politički i moralni značaj. Prije svega budući da Vukovar predstavlja najveći simbol borbe hrvatskoga naroda za vlastitu državu i oslobođenje od dugogodišnjeg ropstva pod zločinačkim jugokomunističkim režimom, postupak vukovarskog gradonačelnika treba promatrati u širem kontekstu politike koju su u ovih 30 godina hrvatske državnosti provodile vladajuće garniture, a posebice ova posljednja pod briselskim gubernatorom Andrejom Plenkovićem,  poslan s misijom da promijeni Hrvatsku.

            Kao prvi  razlog izlaska iz Hrvatske demokratske zajednice Ivan Penava je naveo neprocesuiranje ratnih zločina izvršenih nad stanovništvom Vukovara “Za jedan rtazoren grad nitko nije odgovarao”, naglasio je vukovarski gradonačelnik i u jednoj drugoj izjavi ukazao na generalštab tzv. Jugoslavenske narodne armije koja je uz lokalne četnike pod zločinačkom crvenom zvijezdom izvršla agresiju na Hrvatsku. To je međunarodnopravno potvrdila presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu u tužbi za genocid protiv države Srbije kao pravne sljednice jugokomunističke federacije.

            Treba podsjetiti, a što se često ispušta iz vida da se ta jugofederacija sa zvijezdom kao zločinačkim simbolom 1948. godine nije glasovala za Opću deklaraciju o pravima čovjeka. Dakle od samog njezinog osnutka nakon Drugog svjetskog rata u kojemu je hrvatski narod platio visoku cijenu ta je država bila utemeljena na zločinačkoj komunističkoj ideologiji koja je kao svjetski pokret u prošlom stoljeću u cijelome svijetu pogubila na stotine milijuna ljudi. Za razliku od nacizma i fašizma koji su pobijeđeni u Drugom svjetskom ratu ta je ideologija još uvijek aktivna u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu.

            Nažalost s tom ideologijom hrvatska politika, dakle ne narod, još uvijek nije potpuno raskrstila, a najbolji primjer za to je izostanak Hrvatske, kao što je to 1948. godine bio izostanak Jugoslavije, iz zajedničke izjave o osudi komunizma u povodu obljetnice završetka Drugog svjetskog rata   koju su uz Sjedinjene Američke Države potpisale.bivše europske zemlje pod kontrolom boljševičkog Sovjetskog Saveza. Kao što se u Hrvatskoj takoreći na dnevnoj bazi otkrivaju zločini komunista, tako se i u drugim zemljama gdje je vladala ta zločinačka ideologija otkrivaju pojedinačni monstruozni zločini. Takav je slučaj nesretne

-2-

Friede Paulitsch u Koruškoj koju su, po svjedočenju jednog sudionika iskazanom ispovjedniku na samrti na zvjerski način likvidirali slovenski partizani (isput rečeno i Slovenija nije potpisala spomenutu izjavu), a nakon što su je masovno silovali od njezinog raskomadanog tijela napravili gulaš. Tragična sudbina te djevojke podsjeća na isto tako tragičnu sudbinu poznatog hrvatskog humanitaarca dr. Ivana Šretera u čije svirepo ubojstvo, što su ga počinili četnici zadojeni zločinačkim komunizmom, je umiješan važan koalicijski partner Plenkovićeve HDZ-ove vlade i vođa velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Milorad Pupovac.

Vjekoslav Krsnik

Fatamorgana

Fatamorgana

                Rusi su još davno, daleke 1868. godine, dobili svojega „Idiota“ zahvaljujući Dostojevskom, čiji je roman po mnogima i njegovo najbolje djelo, i kao takvo našlo je svoje mjesto u klasici svjetske književnosti. No, i mi Hrvati možemo se pohvaliti da imamo idiota i ta zahvaljujući, vjerovali ili ne, hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću koji je već odavno poznat po svojim gafovima. Naime, o čemu se dela?! „Šef države Zoran Milanović izazvao je burne reakcije najavom da neće glasati“, te je time proizveo niz burnih reakcija onih koji su involvirani u politiku kao političari, ali i onih stručnih osoba koje prate politiku kroz svoje osvrte i komentare. Tako smo neki dan, na tu temu – neizlaska Zorana Milanovića na parlamentarne izbore koji će se održati 5. srpnja 2020. godine – imali priliku u jednom dnevnom listu pročitati komentar profesora Žarka Puhovskog. Naš uvaženi profesor između ostaloga kaže: „Svakakvih predsjednika smo vidjeli u povijesti demokracije, ali onog koji je samog sebe oglasio političkim idiotom, kao što je napravio Milanović, nismo vidjeli. Onaj tko ne ide na izbore je politički idiot po definiciji. Izvorni termin idiota znači osobu koja se ne bavi zajednicom, pa ni minimalno tako da ne ide izbore. To je nešto neopisivo neodgovorno i nimalo pametno.“ Nešto malo dalje, naš uvaženi profesor Žarko Puhovski, kao rezime ističe: „To što je napravio Milanović je žalosna glupost.“

                Jedne druge dnevne novine donose nam naslov: „Titov pionir Milanović vidi samo ustaše“, čiji je autor Milan Ivkošić. Izgleda da naš novoustoličeni predsjednik – Titov pionir ima i priviđenja, pa na svakom koraku vidi samo ustaše oko sebe. Pa kaj se onda mi Hrvati imamo čuditi Srbima, za koje smo, mi svi Hrvati ustaše, kada i naš aktualni predsjednik Zoran Milanović vidi samo ustaše oko sebe. Možda oni – Milanović i Srbi – krivo vide, pa onda zbog krive dioptrije vide nešto čega ustvari nema, ali oni (u strahu su velike oči) bez obzira kaj toga nema vide samo ustaše. I to svakoga dana, pa onda nije čudno da Hrvatskom vlada fatamorgana.

                Prigovarali smo, sada već bivšoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović za njezine gafove i promašene izjave koje su bile rezultata njezinih promašenih savjetnika, jer su od Kolinde željeli stvoriti političku karikaturu i pod svaku cijenu je politički i na svaki drugi način obezvrijediti pred hrvatskom javnošću, kako bi izgubila predsjedničke izbore, u čemu su i nažalost, uspjeli. I tako smo umjesto plavuše za predsjednika Republike Hrvatske dobili Zorana Mialnovića, kojeg naš uvaženi profesor Puhovski u jednim dnevnim novinama (23. svibnja.2020. godine) proglašava „političkim idiotom“.

Miljenko Jerneić

Pioniri maleni

PIONIRI MALENI

                Od nikoga, pa tako ni od hrvatskog predsjednika ne treba očekivati da sve zna, to jest da je sveznalica, ali kada predsjednik hrvatske države nema dume o vlastitoj, hrvatskoj povijesti, tada je to u najmanju ruku sramotno. Zbog intelektualne insuficijentnosti u poznavanju povijesti hrvatskog naroda, ne samo Zorana Milanovića, već i drugih koji govore o Bleiburgu, imamo  prilike ovih dana čitati u pojedinim medijima, ali i slušati kojekakve persone koje pišu i govore o Bleiburgu pokazujući svu raskoš vlastitog neznanja. Prije neki dan, kao uvodnik objavljen je tekst u Večernjem listu pod naslovom: „Hrvatska mora zaključati priču o Bleiburgu“, čiji je autor Denis Romac, donedavno piskaralo u Novom listu. Denis Romac – isto kao i Zoran Milanović slučajni predsjednik „slučajne države“ Hrvatske – kada piše o žrtvama Bleiburga, za žrtve Bleiburga kaže da ih mi „pogrešno nazivamo bleiburškim žrtvama“. I nešto dalje u svom tekstu nastavlja: „Iako se u Hrvatskoj govori o bleiburškoj tragediji, Bleiburg je samo simbol konačnog poraza i predaje ustaške vojske. Na Bleiburgu nije bilo masovnih likvidacija, one su uslijedile tek u Sloveniji i duž križnih putova. Iako je među ubijenima bilo i civila, većinom se radilo o vojnicima.“ Takvo nešto izjaviti: „na Bleiburgu nije bilo masovnih likvidacija“, može samo netko tko je velika neznalica ili netko tko je zlonamjeran ili jedno i drugo. Da si je D. Romac samo malo dao truda, kada već piše o Bleiburgu, tada bi, poznavajući literaturu o Bleiburgu spoznao kakva je klaonica bila na Bleiburgu i kakav masakr su napravili Titovi partizani nad zarobljenom vojskom ne samo NDH-a, nego i četnika, kozaka i bjelogardejaca,  a što je najgore i civila koji su bježali glavom bez obzira pred komunističkom nemani. Među vojnicima bilo je na desetke tisuća žena, djece, staraca koji su padali kao snoplje, rešetani iz partizanskih mitraljeza i drugog teškog oružja. A tome svemu, gospodo draga, kumovali su Englezi koji su na prevaru predali vojne i civilne zarobljenike Titovim krvolovcima. Čitajte gospodo, pa ćete nešto možda i naučiti, a ne da samo pišete i govorite o nečemu o čemu pojma nemate.

                Za razliku od Milanovića i Plenkovića, imao sam tu priliku i čast biti na Bleiburgu kao i veliki broj članova Zagorske stranke, gdje smo položili vijenac za žrtve Bleiburga. Milanović koji sebe ističe kao učenika Ivice Račana, slabo je svladao gradivo i ništa nije naučio od svojeg učitelja, koji je za razliku od njega posjetio Bleiburg. Ivica Račan dobro je znao što se je na Bleiburgu desilo i smogao je snage otići na jedno od najvećih stratišta hrvatskog naroda. A vi ste slučajni predsjedniče Milanović, 2012. godine kao premijer iste te „slučajne države“ Hrvatske zabranili „Hrvatskom saboru pokroviteljstvo za obilježavanje Bleiburga…“. Vaše svakodnevne izjave i politički potezi slučajni predsjedniče, pokazuju ništa drugo nego li to, da ste bili loš šegrt kod Ivice Račana.

                Na temu Bleiburga i Jasenovca kao i NDH-a, dao sam si truda nabaviti znanstvenu literaturu za koju mnogi ne znaju niti da postoji. Tako moram spomenuti dvije knjige, čiji je autor dr. Mario Jareb: „Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1942. godine“ i „Mediji i promidžba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. S velikim nestrpljenjem očekujem izlazak knjige o Jasenovcu, koju priprema dr. Vladimir Geiger i koja bi trebala ugledati svijetlost dana ove, 2020. godine gospodnje. Kada je Jasenovac u pitanju, upućujem sve one koje interesira ta tematika, da pročitaju prikaz, a ujedno i recenziju knjige Ive Goldsteina :“jasenovac“ koju nam je priredio dr. Valdimir Geiger u „Časopisu za suvremenu povijest“, broj 1, 2019. taj tekst od pedesetak stranica, na najbolji mogući način govori i pokazuje kako se ne piše povijest odnosno kako bi trebalo pisati povijest.

                U razgovorima s hrvatskim povjesničarima na temu: Ustaša, Nezavisne Države Hrvatske, jasenovca i Bleiburga došao sam do saznanja da kod naših znanstvenika postoji želja i htijenje da se te teme istinski obrade i jednom za svagda skine stigma s hrvatskog naroda kojeg se stalno proziva na temelju lažnih i paušalnih povijesnih eksplikacija. Mi Hrvati ne bježimo niti želimo pobjeći od povijesnih istina, te je zato potrebno da hrvatska država, kao prioritet pokrene projekt objavljivanja knjiga hrvatskih povjesničara. Hrvatski povjesničari to mogu, ali im za to treba novac koji hrvatska država treba pod hitno osigurati. To smo trebali već odavno učiniti, a ne da nam hrvatsku povijest pišu persone poput Klasića, Jakovine, Markovine, Goldsteina i sličnih, koljima je laž milija od istine.

Miljenko Jerneić

Jasno je zašto Hrvatska nije potpisala izjavu o osudi komunističkog totalitarizma

Jasno je zašto Hrvatska nije potpisala izjavu o osudi komunističkog totalitarizma

            Nije slučajno da je u Hrvatskoj prešućena nedavna zajednička izjava koju su potpisali zajedno s američkim državnim tajnikom ministri vanjskih poslova Bugarske, Češke, Estonije, Letonije Litve, Mađarske, Poljske, Rumunjske i Slovačke u povodu 75. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata i pobjede nad nacizmom, obilježene 8. svibnja. Tog dana tzv. antifašisti u Hrvatskoj slavili su “oslobođenje” Zagreba nakon kojega su partizanski komunistički “osloboditelji” proveli masovni pokolj građana Zagreba što je još uvijek obavijeno komunističkim velom tajne. Hrvatska je najbolji primjer među državama nastalim raspadom komunističke Jugoslavije da je vladajuća struktura ostala mentalno ali čak i provedbeno zarobljenik komunističkog mentaliteta. Stoga se ne treba nimalo čuditi da se hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman nije priključio kolegama iz bivšeg sovjetskog bloka koji su povodom te obljetnice potpisali spomenutu izjavu.

            U njoj se između ostalog ističe da završetak Drugog svjetkog rata 1945.  godine nije donio slobodu cijeloj Europi. “Centralni i istočni dio kontinenta ostali su pod vladavinom komunističkog režima gotovo 50 godina…Mnogi Europljani tog dijela kontinenta žrtvovali su svoje živote težeći slobodi, dok su milijuni uskraćeni svojih prava i temeljnih sloboda podvrgnuti torturi i prisilnom raseljavanju”. Povijesna je činjenica da u tu skupinu europskih zemalja spada i današnja Hrvatska koje je bila pod terorom jugoslavenskog komunističkog režima.

            Na ovotjednoj sjednici hrvatske Vlade premijer Andrej Plenković osvrnuo se na tu svibanjsku obljetnicu ukazujući da kraj Drugog svjetskog rata u dijelu Europe nije donio demokraciju. nego novi totalitarizam, odnosno, komunizam koji je doživio svoj slom tek padom Berlinskog zida, a takva sudbina je 1945. godine, nakon sloma NDH-a, snašla i Hrvatsku koja je još “pola stoljeća bila lišena slobode i demokracije”. Andrej Plenković podsjetio je tragičnu povijest hrvatskog naroda u godinama poraća navodeći da su desetci tisuća ljudi nastradali pod komunističkim terorom od Bleiburga preko Križnih puteva kao i u kasnijim godinama izdvajajući sudbinu blaženoga Alojzija Stepinca kao i progon Katoličke crkve. “U Hrvatskoj je svibanj 1945. nažalost i sinonim za strašne poratne komunističke zločine” rekao Andrej Plenković te dodao da se  “danas, tri-četvrt stoljeća kasnije, prisjećamo tog teškog poglavlja hrvatske povijesti te se sjećamo svih žrtava. Za suvremenu Hrvatsku koja je sazdana na slozi i jedinstvu hrvatskog naroda u Domovinskom ratu, to je danas, moralna obveza”

            Iako je nabrojio sve važnije činjenice strašnog komunističkog zločina nad hrvatskim narodom.predsjednik hrvatske Vlade smatra da je sjećanje na brojne hrvatske žrtve koje su nastradale pod terorom totalitarnog komunističkog režima tek moralna obveza. Ne prvi put on kao dijete  tog komunističkog režima izbjegava pravi odgovor i kvalifikaciju odnosa vlasti prema tom dijelu tragične povijesti hrvatskoga naroda. Ne radi se tek o moralnoj nego prije svega o političkoj obvezi, ne samo sjećanja nego djelovanja vlasti prema tom povijesnom pitanju. Upravo zbog toga u Hrvatskoj i dalje traje zasad verbalni rat između tzv. “partizana” i “ustaša”, jer u ovih 30 godina postojanja hrvatske države, bez obzira koje se garniture nalazile na vlast nije učinjeno ništa ili vrlo malo da se politički konačno riješi ta opterećujuća problematika. Zašto se to nije dogodilo, odgovor je vrlo jednostavan i objašnjava zašto među potpisima gore navedene izjave nema hrvatskog ministra vanjskih poslova. Odgovor leži u činjenici da su nakon sloma svjetskog komunističkog pokreta hrvatsko osamostaljenje (kao što je to bilo i u Sloveniji koja je također izostala iz te izjave) proveli uvjetno rečeno umjereni hrvatski nacionalisti u Savezu komunista, a ne prava nekomunistička oporba kao što je to bilo u zemljama sovjetskog komunističkog bloka.

            Te organizirane nekomunističke oporbe u Hrvatskoj jednostavno nije bilo jer je kroz 45 godina komunističkog terora ona jednostavno eliminirana, kako u zemlji, tako i u inozemstvu, pa je tako Udba u inozemstvu pobila više političkih protivnika nego zajedno sve druge istočnoeuropske zemlje na čelu sa Sovjetskim savezom. Postojao je međutim nesalomljiv duh u hrvatskome narodu za stvaranje samostalne države i taj duh došao je do punog izražaja u tzv. Domovinskom (kažem takozvanom, jer je to bio u stvari srpsko-hrvatski rat) ratu u kojemu je hrvatski ratnički duh izvojevao veličanstvenu pobjedu. Tuđmanova ideja o pomirbi “ustaša” i “partizana” bila je obična floskula jednostavno zbog toga što su operativno tu pomirbu diktirali bivši komunisti ili pripadnici Udbe, pa te tzv. “ustaše”, ako ih je u to doba i bilo, nisu ozbiljnije ni primirisali vlast. Vlast je bila i ostala u rukama komunista, ili kao što sad imamo slučaj na Pantovčaku i Banskim dvorima u rukama njihove djece. U takvim okolnostima samozvani predsjednik samozvanog Saveza antifašističkih  boraca Franjo Habulin ima obraza ocijeniti da je Tuđmanova pomirba bila pogrešna, aludirajući na to da sva vlast mora ostati u rukama jugokomunjara. . .

            Iako su hrvatskim političarima bilo HDZ-a ili SDP-a puna usta Europe i novih europskih vrijednosti njihova politika pada na ispitu upravo na pitanju odnosa prema komunističkoj prošlosti koje se hrvatsko društvo i hrvatski narod još uvijek nisu oslobodili na način kako se to zahtijeva u obvezujućoj Rezoluciji Europskog parlmenta od 2. travnja 2009. godine. Taj dokument nosi naslov „Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu“. Pozivajući se na brojne dokumente Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe i samog Europskog parlamenta u opsežnoj preambuli navodi se između ostalog: da ni jedna politička stranka nema monopol na tumačenje povijesti, da službena politička interpretacija povjesnih činjenica ne smije biti nametnuta parlamentarnom ili nekom drugom većinom, da krivo tumačenje povijesti  može potaknuti isključivu politiku i potaknuti mržnju i rasizam, te da Europa ne može biti ujedinjena ako nije u stanju usvojiti zajedničko stajalište na svoju povijest i ocijeniti nacističke, staljinističke, fašističke i komunističke režime kao zajedničku ostavštinu i provede poštenu i sveobuhvatnu raspravu o njihovim zločinima u prošlom stoljeću.

            Na temelju takvog uvoda u 17 točaka se predlažu konkretne zadaće ne samo zemljama članicama Europske unije, nego i zemljama kandidatkinjama, što znači u to  doba i Hrvatskoj, ali i zemljama koje to nisu ali su članice šireg sastava Vijeća Europe.Među 17 točaka Europskog parlamenta ističe se iskazivanje poštovanja svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi, te se odaje počast onima koji su se borili protiv tiranije i nasilja. Podvlači se važnost očuvanja sjećanja na prošlost, jer ne može biti pomirbe bez istine i podsjećanja, te potvrđuje jedinstveni stav protiv svih totalitarnih vladavina bilo koje ideološke orijentacije. U točki 15. pozivaju se sve članice Europske unije ali i zemlje kandidatkinje da 23. kolovoza proglase Danom sjećanja za žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, te da se taj dan obilježi s dostojanstvom i nepristranošću. U točki 16. Europski parlament izražava svoje uvjerenje da krajnji cilj otkrivanja i procjene zločina počinjenih pod komunističkim totalitarnim režimima jest pomirba, što može biti ostvareno priznanjem odgovornosti, traženjem oprosta i podsticanjem moralne obnove.

            Hrvatski sabor je tu rezoluciju usvojio potiho bez velike pompe 2010 godine, ali u njezinoj provedbi nije učinio ništa, dapače sustavno je bojkotira, posebice kad je Kukuriku koalicija bila na vlasti. Da ne govorimo kako 23. kolovoza u Hrvatskoj, s iznimkom Dubrovnika gdje su komunisti na Daksi pobili civile među njima i brojne antifašiste, datum uopće nije obilježen. Zavladala je „silenzio stampa“ iz jednostavnog razloga što u hrvatskim medijima, kako javnim tako i komercijalnim, još uvijek ima vlasnika, urednika i novinara  koji nose biljege komunističke i udbaške prošlosti, pa je na određeni način rezolucija Europskog parlamenta uperena protiv njihove nečiste savjesti. Zbog takve ideološki obojene vlasti, te jugofilskog komunističkog mentaliteta, u Hrvatskoj Berlinski zid još uvijek nije srušen. Najmanje se to može očekivati sada od tandema Milanović-Plenković koji su u posljednjih nekoliko istupa doveli u pitanje sam antitotalitarni dakle antikomunistički smisao Domovinskog rata. Oni dakle sudjeluju svjesno ili nesvjesno  u unutarnjoj ideološkoj agresiji na vlastitu državu, provodeći usput politiku Memoranduma2 SANU kojoj je krajnji cilj izjednačiti Republiku Hrvatsku sa Nezavisnom Državom Hrvatskom.

Vjekoslav Krsnik

Što je istina

Što je istina

                Netom što je Zoran Milanović izabran za predsjednika republike Hrvatske, nazvao me moj dugogodišnji znanac i doslovce rekao: „To je prava katastrofa za Hrvatsku. Ne mogu shvatiti te idiote iz hrvatske desnice niti Miroslava Škoru koji u drugom krugu nisu podržali Kolindu. Zato sada imamo nevjernika na Pantovčaku. Milanoviću bi trebalo dati još jednu plaću, samo da ništa ne radi, jer tako će najmanje štete učiniti Hrvatskoj. Dolazim do tebe da o tome porazgovaramo.“ Sumnje mojeg dugogodišnjeg znanca (čije ime ne mogu navesti, budući da radi na poslovima i u takvoj službi, te bi zbog svoje izjave mogao dobiti otkaz) danas su postale vrlo aktualne, a o tome najbolje svjedoči najnovija izjava predsjednika Milanovića: – citirat ćemo jedne dnevne novine – „Žrtve Bleiburga ne postoje kao takve, postoje žrtve obračuna i likvidacije nakon predaje nacističke vojske i njihovih sluga. Tu je uhvaćeno više tisuća ljudi, uglavnom muškaraca, najviše u Sloveniji u Teznom i tamo ću položiti vijence. Ubojstva su činjenice, ali nikakav križni put. Da bi se nešto zvalo križnim putom, protagonist mora biti pravednik, a to je Isus. Vojnici u ratu nisu Isus, ni jedni ni drugi, stradavali su zbog huljskog odnosa svojih lidera,…“

                Kada se netko – a u našem slučaju predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović – poziva kao nevjernik na Isusa u pitanju Bleiburga negirajući „žrtve Bleiburga“ i tvrdeći da one „kao takve“ ne postoje, može tvrditi samo onaj koji ništa ne zna ili neće znati ili ne daj dragi Bože zna, pa zlonamjerno tumači povijest države čiji je predsjednik. Zaista nevjerojatno, da se jedan takav opskurni neznalica koji je k tome još i predsjednik hrvatske države, bori iz petnih žila za istinu. Predsjedniče, vi niste „prijatelj istine“, a da kojim slučajem jeste, ne biste se trebali pozivati na Isusa koji se „rodio i zato došao na svijet“ da svjedoči „za istinu“. Vi ste gospodine predsjedniče sve, samo istina ne. Vi spadate u društvo Ive Goldsteina koji o Bleiburgu ne zna ništa ili zlonamjerno neće znati, što je još veći grijeh, da ne kažem zločin u lažnom tumačenju hrvatske povijesti. Vaše difamacijske izjave o Jasenovcu, Bljesku, Vukovaru i Bleiburgu u nepunih šest mjeseci vašeg predsjednikovanja hrvatskom državom, zaista je previše za hrvatski narod. Na žalost, morat ćemo vas trpjeti slijedećih pet godina, jer su vas izabrali oni koji su glasali za vas, a isto tako i oni koji su pozvali hrvatske birače da u drugom krugu ne glasaju za nikoga, te su time pomogli vama a odmogli Kolindi i hrvatskom narodu. „U svakom slučaju, svakome promatraču je jasno da će, ako uistinu ne dođe do ozbiljnih i neočekivanih odstupanja, kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović u drugome krugu premoćno pobijediti Zorana Milanovića.“(Ivica Marijačić: „Kolindi i drugi mandat“, „Hrvatski tjednik“, broj 796. str. 4. ) Na žalost, ipak je došlo do „ozbiljnih i neočekivanih odstupanja“ u drugom krugu predsjedničkih izbora i dobili smo nevjernika za predsjednika. Hrvatski narod na tome može zahvaliti najviše Miroslavu Škori i njegovim desničarima, hrvatskim desničarima koji su glasali za Kolakušića i hrvatskim desničarima u HDZ-u koji svoj glas nisu dali Kolindii Grabar Kitarović. A sada ti iste cvile i gmile kakvog to predsjednika Hrvatska ima. Licemjernosti i ljudskoj gluposti zaista nema kraja.

                Svima kojima je stalo do Hrvatske, slušat će narednih godina još, tko zna kojekakve „partizanske“ izjave od našeg vrlog predsjednika Milanovića, što je više nego neupitno. Na to trebamo biti spremni i štititi nacionalne i svake druge interese Hrvatske. Vi ste gospodine Milanoviću kao predsjednik hrvatske države izabrali „partizansku“ istinu, što za mene nije nikakvo iznenađenje. Nemojte misliti da sam ja zbog toga izabrao „ustašku“ istinu u tumačenju hrvatske povijesti. Još kao mlad čovjek raskrstio sam s ideološkim „istinama“ i odavno sam izabrao stranu za koju čitavog života svjedočim. Moji nisu ni partizani ni ustaše. Moja strana je hrvatski narod i svjedočiti istinu za hrvatsku državu ma kakva ona bila.

                Poštovani gospodine Milanoviću! Vama bih preporučio, sada kada ste predsjednik hrvatske države i imate vremena na pretek, da u svojoj predsjedničkoj dokolici nađete vremena i pročitate knjigu Nikolaja Tolstoja: „Ministar i pokolji Bleiburg i Kočevski rog 1945.“, u kojoj ćete imati prilike pročitati da su vaši partizani ipak ubijali i klali na Bleiburgu. Makar ste nevjernik, neka vam se Bog smiluje.

                Miljenko Jerneić

Korona virus je potopio Plenkovićev plan da postane lider tzv. Zapadnog Balkana

Korona virus je potopio Plenkovićev plan da postane lider tzv. Zapadnog Balkana

            U svakom zlu ima i nešto dobroga, pa se ova pučka mudrost  u hrvatskim političkim prilikama može primijeniti na projekt premijera Andreja Plenkovića kojemu je za vrijeme predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije samit Europske unije i zemalja tzv. Zapadnog Balkana u Zagrebu trebao biti vrhunac njegove osobne političke agende. Korona virus je međutim potopio tu njegovu ideju koja je njega nakon predviđenog fizičkog samita u Zagrebu trebala lansirati kao briselskog odabranika za lidera tzv. Zapadnog Balkana. Taj projekt  nakon raspada komunističke Jugoslavije još uvijek nije ishlapio iz glava eurounijskih birokrata. Umjesto političkog spektakla koji je trebao potvrditi njegovu ambiciju, Andrej Plenković je kao surogat organizirao virtualnu konferenciju Europske unije i tzv. Zapadnog  Balkana čija usvojena deklaracija u novim političkim okolnostima samo potvrđuje da  sama Europska unija kao i njezina konstrukcija tzv. Zapadnog Balkana gube na važnosti.

         Prije svega u samoj Europskoj uniji i prije nego što ju je temeljito prodrmala pandemija korona virusa već više godina postoje ključni igrači, poput Francuske i Nizozemske koji se protive proširenju na zemlje nastale raspadom komunističke Jugoslavije. Još 2014. godine tadašnji predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker je najavio da se od proširenja odustaje zbog niza razloga prije svega financijske krize, geopolitičkih napetosti s Ukrajinom u čemu je kao eurounijski pregovarača bio uključen sam Andrej Plenković, te migrantskom krizom. Srbija i Crna Gora već godinama vode pregovore s Europskom unijom, dok su za to tek nedavno zeleno svjetlo dobile Sjeverna Makedonija i Albanija, a kad bi ti pregovori trebali početi još nema nikakvih naznaka. Osim toga u svijetu su se pojavili i drugi igrači kojima Balkanski poluotok zbog njihovih geopolitičkih interesa postaje zanimljiv. Tako Srbija igra na rusku kartu, ali u novije vrijeme i na kinesku. Posebno je ova potonja zanimljiva, jer nudi financijsku pomoć bez uvjetovanja koje postavlja Bruxelles. U Bosni i Hercegovini s dva entiteta jedan u kojemu su Hrvati potpuno marginalizirani održava bliske odnose sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom, a drugi s Rusijom. Europska unija svojim uvjetovanjima iza kojih stoji pragmatični interes širenja tržišta polako gubi bitku kao jedina perspektiva za kandidate s ovog prostora, jer posebice nakon Brexita, a još više nakon totalnog promašaja u politici solidarnosti s pojavom korona virusa, nije više tako privlačna kao što je bila prije desetak godina. Ne samo zbog navedenog nego i zbog sve češćih napetosti između članica “stare” i “nove” Europe unutar nje same.

            Tako se u Zagrebačkoj virtualnoj deklaraciji spominje privrženost Europske unije europskoj perspektivi zemalja tzv. Zapadno Balkana, ali nema ni riječi o proširenju. Andrej Plenković nastavlja puhati u svoj rog, pa tvrdi da je “ovo u biti jest samit o proširenju…, ali ima zemalja kojima ta riječ ne sjeda najbolje u ušima iz niza razloga”. Međutim priznaje da konkretan datum novog proširenja Europske unije “nije realno očekivati”. Nadovezujući se na ovu njegovu izjavu “nije realno očekivati” niti da će u novim političkim okolnostima po koncepciji Bruxellesa Andrej Plenković postati lider tzv. Zapadnog Balkana. Činjenica je da je Europska unija ozbiljno prodrmana izlaskom Ujedinjenog kraljevstva,a tek treba vidjeti kako će se razočarane članice nakon neučinkovitosti Europska komisije u doba korone virusa postaviti prema Bruxellesu kad pandemija prođe. Dovoljno je podsjetiti da ima dosta nezadovoljnih, počevši s Italijom, Španjolskom i Portugalom i kako će se to njihovo nezadovoljstvo institucionalno iskazati. Perspektiva koju Zagrebačka deklaracija nakon virtualne konferenciji nudi zemljama tzv. Zapadnog Balkana je puno više udaljenija nego što je to bilo prije koju godinu.

            Što se tiče Andreja Plenklovića treba podsjetiti da je njegovo zapadnobalkansko liderstvo bilo dio njegovog projekta koji je sadržan u izjavi s početka njegovog  mandata da je njegova misija “promijeniti HDZ, a nakon toga i Hrvatsku”. On je dakle izgubio jedan važan adut u namjeri  da po ukusu eurounijske birokracije “promijeni Hrvatsku”, ali to ne znači da je u tome odustao. On sustavno i tvrdoglavo nastavlja raditi na novoj neojugoslavenskoj koncepciji hrvatske države. Za to mu je bila potrebna uvjetno rečeno uvjerljiva pobjeda na unutarstranačkim izborima pri čemu je jedna četvrtina članstva koja je glasovala za njega potvrdila tezu da je HDZ postala “stranka opasnih namjera”. Andrej Plenković se tako nakon što mu je propala ideja da se ustoliči kao lider tzv. Zapadnog Balkana suočava s novim izazovom da “promijeni Hrvatsku” na idućim parlamentarnim izborima.             Za to mu je potrebna velika koalicija, a u tome mu ide na ruku što je na Pantovčaku dobio idejnog suradnika verbalno nepredvidivog, ali ideološki komunjarski zatucanog SDP-ovca Zorana Milanovića. Nakon dva incidenta u Jasenovcu i Okučanima i Andrej Plenković i Zoran Milanović poveli su rat protiv braniteljske populacije, ali u širem smislu i protiv većinske Hrvatske koja poštuje žrtvu što su branitelji dali za Hrvatsku. Tu žrtvu ne poštuju ni Zoran Milanović ni Andrej Plenković, pa su svojim postupcima, prije svega Zoran Milanović dobili pohvale od predsjednika genocidne tvorevine kakva je tzv. Republika Srpska ili od srbijanskog ministra obrane kao člana vlade koja uporno nastoji demokratsku Hrvatsku izjednačiti s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ako je to dio projekta Andreja Plenkovića da “promijeni Hrvatsku”, onda predstojeći parlamentarni izbori, ako ne bude velike krađe, daju hrvatskom biračkom tijelu i pravoj oporbenoj političkoj opciji okupljenoj oko Domovinskog pokreta Miroslava Škore jedinstvenu priliku da se oslobode gubernatora poslanog iz  Europske unije Andreja Plenkovića s misijom da “promijeni Hrvatsku”.   

Vjekoslav Krsnik      

Milanovićeva izjava u Jasenovcu je verbalni državni udar

Milanovićeva izjava u Jasenovcu je verbalni državni udar

Zoran Milanović je izjavom u Jasenovcu postao državni neprijatelj br. 1

Hrvatsku je nakon pandemije i potresa napao sam predsjednik Republike Zoran Milanović

         Nakon dvije elementarne nepogode izazvane korona virusom i zagrebačkim potresom Hrvatsku je pogodio snažan politički potres izazvan izjavom predsjednika Republike Zorana Milanovića na komemoraciji u Jasenovcu. Tom izjavom o HOS-ovoj ploči koju “treba baciti negdje” izvršio je izravan i nedvosmislen napad na same temelje Republike Hrvatske te u jeku borbe protiv dviju ozbiljnih nevolja koje su pogodile državu svojom krajnje skandaloznom i sramotnom izjavom dodao još jedan, ovaj put politički, udarac državi kojoj je na čelu. Odmah na početku treba ustvrditi da će Hrvatska, dakle država i narod, naći načina da prevladaju izazove koje predstavljaju pandemija i potres. Međutim i te kako je upitno kako će se riješiti predsjednika koji je na početku svojega petgodišnjeg  mandata najavio da želi ratovati s narodom koji ga je “slučajno” izabrao..

            Treba podsjetiti na politički životopis ovog člana fatalne četvorke  Granićevih “jahača hrvatske apokalipse” iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova u koju spadaju još sadašnji predsjednik Vlade Andrej Plenković, predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković i bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović. Zoran Milanović brzo se nakon završetka studija, jer je po ocu Stipi bio pripadnik “zlatne komunističke mladeži”, skrasio u Granićevom ministarstvu, da bi nakon smrti Ivice Račana postao predsjednik tzv. Socijademokratske partije. Tu partiju, dakle ne stranku čine ostatci bivšeg Saveza komunista Hrvatske koji je na čelu s Račanom prije svega svjesno razoružao Hrvatsku uoči raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije, a kad se u Hrvatskome saboru glasovalo o izlasku iz komunističke federacije onda su ti drugovi demonstrativno napustili sabornicu. Taj SDP koji je promijenio ime, ali ne i ideologiju, nikad se nije ispričao hrvatskom narodu za žrtve  koje je podnio pod komunističkim terorom, nego naprotiv jedan njihov istaknuti saborski zastupnik smatra da partizani 1945. godine nisu obavili dobro posao likvidirajući Hrvate. Čak i u novim sadašnjim europskim okolnostima SDP (SKH) ne želi priznati da je komunizam bio jednak nacizmu i fašizmu, pa zato ovaj SDP (SKH) ignorira sve rezolucije Vijeća Europe i Europskog parlamenta koje osuđuju komunizam kao totalitaran režim. Da je Hrvatska normalna demokratska država takav SDP (SKH) trebalo je  zabraniti.

            Zoran Milanovićpostao je član takvog Saveza komunista Jugoslavije za vrijeme služenje vojnog roka u Beogradu, što je zanijekao i ideološki je ostao vjeran toj partiji sve do današnjih dana., što je dokazao i ovom izjavom u Jasenovcu. Kao predsjednik najgore hrvatske vlade u ovih 30 godina na čelu Kukuriku koalicije zadužio je državu za dodatnih 74 milijarde kuna. Još je više ostao upamćen po žestokom otporu europskom uhidbenom nalogu, odnosno Europskoj uniji za izručenje dva bivša jugoslavenska agenta njemačkom pravosuđu, gurajući zajedno s tadašnjim predsjednikom Republike također ortodoksnim jugonostalgičarom Ivom Josipovićem “lex Perković”. Kao premijer i to za posjeta inozemstvu skandalozno je izjavio da je Hrvatska “slučajna država”, te da Hrvatska nije bila žrtva velikosrpske agresije, nego da je to bio “građanski rat”. Za njegova mandata forsirao je tzv “stečajne nagodbe” kojima je spašavao sa više desetaka milijuna kuna propale firme svojega brata i ministra obrane Ante Kotromanovića. Zbog toga je došao u sukob s tadašnjim ministrom financija Slavkom Linićem koji je pak uoči ovih predsjedničkih izbora izjavio da će, ako Zoran Milanović kao bahat i neradnik postane predsjednik to biti sramota za Hrvatsku.

            Sramota se nažalost dogodila jer se u predsjedničke izbore uključila “duboka država”  pa je u prvome krugu eliminiran Miroslav Škoro koji je po raspoloženju naroda imao veliku šansu u drugom krugu. U drugom krugu dobivši  nešto više od milijun glasova Zoran Milanović pobijedio je potrošenu Kolindu Grabar Kitarović. Ovdje se postavlja pitanje kakvo je to hrvatsko biračko tijelo koje uza sve negativnosti što stoje iza njega  glasa za Zorana Milanovića. To je tema za posebnu analizu, ali je očito, uz činjenicu da se na svim izborima u Hrvatskoj krade bez obzira koja stranka bila na vlasti, da oni koji su izgubili Jugoslaviju disciplinirano izlaze na izbore i biraju tipove poput Josipovića i Milanovića, dok velika većina hrvatskog domoljubnog biračkog tijela ne izlazi na izbore i tako omogućava toj neojugoslavenskoj opciji da vlada.

            Ta neojugoslavenska opcija je na nedavnim stranačkim izborima zavladala stožernom hrvatskom strankom Hrvatskom demokratskom zajednicom s predsjednikom Andrejom Plenkovićem. On je u nebrojeno prilika već dokazao da ono što je Zoran Milanović izjavio o Domovinskom ratu i poginulim hosovcima to predsjednik Vlade misli, ali se boji kazati. Međutim njega je dosad raskrinkalo nekoliko činjenica i postupaka koji proizlaze iz prisne suradnje s čelnikom velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj saborskim zastupnikom Miloradom Pupovcem koji je ne prikriveni nego otvoreni agent četničkog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. To se uklapa u Plenkovićevu političku agendu s kojom je iz Bruxellesa došao u Hrvatsku, prije svega, kako je sam izjavio, da promijeni HDZ, a nakon toga i Hrvatsku. Jedan od ključnih poteza za drugi dio njegove političke agende kreirane u Europskoj uniji trebao je biti samit Europske unije i zemalja tzv. Zapadnog Balkana u Zagrebu, ali kako svako zlo nosi i nešto dobroga, tako je s pandemijom taj samit morao biti otkazan, a pitanje hoće li uopće biti održan s obzirom da je Europska unija ozbiljno prodrmana neučinkovitošću u sudaru s pandemijom. To međutim ne znači da je Andrej Plenković odustao od svoga plana, pa mu je kao naručen na Pantovčaku došao sudrug iz četiri Granićeva “jahača hrvatske apokalipse”.

            Kako se očekivalo skandalozna izjava predsjednika Republike izazvala je niz reagiranja šire javnosti, a osobito braniteljskih udruga. Sam predsjednik Vlade Andrej Plenković nije se očitovao o toj izjavi, ali su to učinili njegovi ministri Medved i Krstičević, te brojne braniteljske udruge i sami branitelji. Postavlja se pitanje je li predsjednik Republike povrijedio Ustav i druge pozitivne propise, između ostaloga saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu, kako bi se pokrenuo postupak za njegovu odgovornost i eventualni opoziv. U tom pogledu Ustav nije precizan, ali se odgovornost Zorana Milanovića može dovesti u vezu s nekoliko članaka Ustava. Po članku 94. predsjednik Republike “brine se za stabilnost državne vlasti”, a ta je stabilnost njegovom izjavom ozbiljno ugrožena. Također po članku 5. “svatko je dužan poštivati pravni poredak Republike Hrvatske”, a on je tom izjavom prekršio taj članak. Očito od svega toga ne će biti ništa iako članak 105.  propisuje da Hrvatski sabor pokreće “postupak za utvrđivanje posebne odgovornosti predsjednika Republike”. Tri braniteljske udruge uputile su zahtjev Hrvatskom saboru da postupi po tom članku Ustava o njegovoj odgovornosti. U krajnjoj liniji o političkoj odgovornosti Zorana Milanovića mogao bi se raspisati i referendum na zahtjev opće javnosti, ali je pitanje tko bi trebao pokrenuti tu proceduru. U svakom slučaju Zoran Milanović je ovom izjavom dokazao da nije pogodna osoba za najvišu političku funkciju u Republici Hrvatskoj, jer je dokazao da nije predsjednik svih građana, nego samo onih iz njegove izjave “mi ili oni”. Ako se nešto ne poduzme od njega se mogu očekivati novi ispadi, kao što je to dokazao i s privatizacijom svečanosti njegovog ustoličenja.

Vjekoslav Krsnik

Vjera u Boga

Vjera u Boga

U davnini vladala je kolera i kuga

Danas svijetom vlada neka bolest druga.

Nema više smijeha, zadovoljstva ni sreće

Jer korona u smrtonosni pohod kreće.

Umiru ljudi stari i mladi

Kako više živjeti u nadi?

Smrt je svuda oko nas

Dok ljudi čekaju da dođe spas.

Mnogi su se odrekli vjere i Boga

A time samoga sebe i života svoga.

Izabrali su smrt umjesto biti

Zato više sreću ne mogu sniti.

Svi su oko nas naprosto ludi

Pa onda čovječe ti pametan budi.

Da li su stigli posljednji dani?

Tko bi to znao, možda samo odabrani.

Želimo li život, uzdajmo se u Boga

Našu jedinu nadu i spasitelja svoga.

                                                                                              U Zaboku, 29. travnja 2020.

Miljenko Jerneić

Bilmez

Bilmez

                Ne samo da je Pajac „elementarna nepogoda jača i od potresa“ za grad Zagreb, već je to štetočina kakva u povijesti metropole nije zapamćena. Dvadeset godina taj čoban prodaje muda pod bubrege purgerima, koji se održava na životu zahvaljujući i svim onim građanima Zagreba koji su glasovali za Bokčeka Malog. Naravno, ta politička i svaka druga protuha, potpomognuta je i od strane HDZ-a, jer ruka ruku mije, a obraz obadvije. Pajac je u metropoli na vlasti još uvijek zbog političke potpore HDZ-a, a HDZ je na vlasti u državi jer potpomaže Pajaca, tog niš koristi običnog jebivjetra, kojem je mjesto u Remetincu i nigdje drugdje. Purgeri i svi oni zagrepčanci kojima je stalo do Zagreba trebaju i dalje prosvjedovati protiv toga zla koje je snašlo grad Zagreb. Pajac će u povijesnim analima biti zabilježen crnim slovima kao najgori gradonačelnik koji je ikada vodio glavni grad svih Hrvata. Bokček Mali se hvali kak je već dvadeset let prvi čovjek metropole i kak je to kakti neki tobože raritet. Raritet je sigurno, ali ne po tome što si utvara taj pizdek, već po tome što je u tih dvadeset patničkih godina za purgere, napravio toliko štete za grad Zagreb i Hrvatsku, da narednih sto godina to se nebu moglo ispraviti. Čega god se primila ta štetočina, svuda je za sobom ostavila više štete nego li koristi. Taj bilmez potrošil je milijarde kuna građana grada Zagreba i danas kad se osvrnemo dvadeset godina unazad, nemamo vidjeti ništa prepoznatljivog, po čemu bi mogli pamtiti Pajaca. Ali ipak, taj nikogojević bit će zapamćen kao gradonačelnik metropole koji ništa nije napravio za Zagreb, a i ono što je napravio, bolje da nije napravio, jer veće su štete od tih svih silnih ne-djela Bokčeka Malog.

                Njegova arogancija i bahatost uvijek je bila u prvom planu, kako prema purgerima, tako i prema predstavnicima medija. Svoju intelektualnu i svaku drugu insuficijentnost želio je na taj način prikriti, ali što se više prikrivao to je sve više pokazivao svoje pravo lice. Bokček Mali je pošast za grad Zagreb i dok takav pikzibner vodi metropolu, zagrepčanci neju mogli napred ni milimetra. Ili ako buju išli korak napred, morali buju napraviti dva koraka nazad.

                Mene kao rođenog zagrepčanca, purgera i navijača Dinama i Cibone smeta, da jedan takav pizdun već dva desetljeća prodaje rog za svijeću svima nama, ali živim za dan kada ćemo – dragi moji purgeri – dati vritnjak toj kreaturi od gradonačelnika. I zato, purgeri moji, nabijajte loncima, tanjurima i svime onime što daje znak da u metropoli, nažalost, još uvijek nešto smrdi. No, doći će i dan kada ćemo se zauvijek riješiti toga smrada.

Miljenko Jerneić

Postoji li Stožer civilne zaštite da smiruje javnost ili da širi paniku

Postoji li Stožer civilne zaštite da smiruje javnost ili da širi paniku

            Nakon više od mjesec dana opće društvene psihoze  izazvane pandemijom korona virusa vrijeme je za trezvene ljude da se postavi zdravorazumsko pitanje: je li Hrvatska odgovorila na pravi način, uključujući se u svjetski trend širenja panike zbog opasnosti koju ovaj virus predstavlja za čovjeka i čovječanstvo. Pogledajmo kako funkcionira hrvatski državni odgovor na tu prijetnju. Briselski ultrabirokrat koji pritišće cijelu zemlju svojim manipulacijama, dakle predsjednik Vlade Andrej Plenković čak je pokušao na samom početku pandemije korona virusa, kad još nije bilo jasno o čemu se u stvari radi, protuustavnim putem preuzeti ovlasti koje postoje jedino u izvanrednom stanju. To se odnosilo na njegov prijedlog da Vlada naredbama sa zakonskom snagom kontrolira situaciju u kojoj se Hrvatska našla suočena s korona virusom. To je na svu sreću odbijeno, pa smo umjesto toga opet protuustavno dobili Nacionalni stožer civilne zaštite na čelu s bivšim kosovcem a sada ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem.

         Ovo je prilika da se podsjeti tko je uopće taj Davor Božinović. Potječući iz jugoslavenske obitelji i završivši Fakultet političkih nauka, koji je nastao iz komunizma kad se zvao Viša partijska škola, uoči raspada Jugoslavije bio je uposlen u tadašnjem Republičkom sekretarijatu narodne obrane. To nije mogao biti da nije bio suradnik KOS-a. Tog podatka nema u njegovoj službenoj biografiji kao ministra unutarnjih poslova. U Hrvatsku demokratsku zajednicu primljen je znakovito zajedno s Andrejom Plenkovićem 2011. za vrijeme mandata Jadranke Kosor Vlaisavljević. U njezinoj Vladi bio je ministar obrane na kojem položaju je nastavio programom slabljena Hrvatske vojske, što je počeo u prethodnom mandatu Kukuriku koalicije njegov prethodnik Jozo Radoš. Davor Božinović obavljao je niz diplomatskih dužnosti kao uposlenik Ministarstva vanjskih i europskih poslova kao rasadnika vodećih političara aktualne hrvatske politike. Između ostalog bio i veleposlanik u Srbiji. Na posljednjim izborima za Hrvatski sabor dobio je samo 473 preferencijalna glasa, pa nije prošao, ali očito sa svojim političkim zaleđem nije trebao brinuti za uhljebljenje. Nakon pobjede HDZ-a na izborima 2016. godine Davor Božinović, iako nije bio u kampanjskom timu Andreja Plenkovića odmah mu se prilijepio. Čak je i sam Andrej Plenković izjavio da mu je Davor Božinović nametnut kao predstojnik ureda, da bi potom bio imenovan ministrom unutarnjih poslova i potpredsjednikom Vlade. Kao takav postavljen je za šefa protuustavno ustanovljenog Nacionalnog stožera za borbu protiv pandemije korona virusa.

         Nakon što nije prošla ideja da Vlada uredbama djeluje u neproglašenom izvanrednom stanju iz Nacionalnog stožera civilne zaštite, a to je podržao i Andrej Plenković, predložen je po hitnom postupku zakon o elektroničkim komunikacijama koji je imao cilj kontrolu cjelokupnog stanovništva preko mobitela, što je srećom spriječeno povlačenjem tog zakona iz hitne procedure. U ovih mjesec dana provedbe protuustavnih mjera koje ograničavaju ustavna prava građana Davor Božinović je cijelo vrijeme vodio stožer ne s ciljem da se epidemiološkim i drugim mjerama reagira na primjeren način na stvarnu ugrozu, ne stvarajući psihozu panike. Upravo obrnuto, način na koji je svakodnevno stožer komunicirao s javnošću potencirala se u javnosti bespotrebna panika. Medicinska struka je na čelu s ministrom zdravstva i ravnateljicom Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ uspješno odigrala svoju ulogu, ali u svakodnevnom istupu pred medijima potpuno se pogrešno predstavljala hrvatska strategija protiv širenja virusa. Uvijek je bio naglasak na broju novozaraženih i umrlih, a ne na broju izliječenih.

         Osim toga tek nakon mjesec dana od pojave virusa na zastupničko pitanje u Saboru ministar zdravstva dr. Vili Beroš je odgovorio da preminule osobe nisu umrle od korona virusa nego s korona virusom, budući da se radi uglavnom o starijim osobama koje su bolovale od drugih teških bolesti. Dosad su izvješća s dnevnih presica govorila o smrti od korona virusa, pa se u javnosti stvarala lažna slika o velikoj opasnosti u ovoj pandemiji. Sasvim bi drukčiji utisak na javnost imao prvo izneseni podatak da je dosad od korona virusa ozdravilo 600 zaraženih, nego da se u prvi plan stavlja broj novozaraženih i smrtnih slučajeva. Konačno da bi se stekla stvarna slika o opasnosti od korona virusa uopće se ne koriste podatci koji bi to usporedili s nekom sličnom infektivnom bolešću kakva je sezonska gripa, dajući tako realnu a ne prenapuhanu sliku o stvarnoj opasnosti kakvu predstavlja korona virus. Od sezonske gripe prema podatcima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo godišnje oboli oko 50.000 ljudi, a umre ih prema procjeni istog izvora oko 500.

         Davor Božinović kao šef Nacionalnog stožera civilne zaštite i  ministar unutarnjih poslova bez stvarnog legitimiteta pokazao je i na primjeru splitskog župnika u Sirobuji da ima dvostruka mjerila kad se radi o Katoličkoj crkvi i Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj. Dok je incident u Splitu s novinarkama provokatoricama, jer su one nasilno ušle u tamošnju crkvu ekspresno procesuirao zbog navodnog kršenja pravila izolacije, u istom slučaju kršenja pravila o izolaciji u pravoslavnoj crkvi u Daruvaru tek je naredio istragu cijelog slučaja, ali ne i progon kako je to učinio u Splitu. U posljednjih nekoliko dana epidemija je očito počela popuštati, pa treba vidjeti kako će ministar unutarnjih poslova s ambicijom da protuustavno kontrolira cijelo pučanstvo djelovati da se protuustavne mjere konačno ukinu..

Vjekoslav Krsnik

Andrej Plenković zagovara tehnodiktaturu da bi promijenio Hrvatsku

Andrej Plenković zagovara tehnodiktaturu da bi promijenio Hrvatsku

            Iako je to bilo vidljivo i ranije,od trenmutka kad je postao predsjednik hrvatske Vlade, situacija oko pandemije korona virusa definitivno je otkrila kako Andrej Plenković ima ne samo autokratske nego diktatorske ambicije umotane u kvazi izvanredno stanje u kojem se nalazi država.

            Na početku krize kad se još nije bio afirmirao Nacionalni stožer za borbu protiv pandemije iz Vlade, dakle od Andreja Plenkovića, potekla je inicijativa da bi Vlada trebala dobiti ovlasti za donošenje uredbi sa snagom zakona, jer se radi o izvanrednom stanju. Prije svega izvanredno stanje na početku pandemije koja je zahvatila Hrvatsku nije bilo proglašeno, a što je još važnije ono ni u kojem slučaju po Ustavu nije u isključivoj nadležnosti Vlade. Ustav je tu prilično jasan. Članak 16.  kaže da se “slobode i prava građana mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitio… pravni poredak, javni moral i zdravlje”. Članak 17. propisuje: “U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a ako se Hrvatski sabor ne može sastati, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, Predsjednik Republike”. Predsjednik Republike Zoran Milanović je međutim bez da se o tome glasovalo u Hrvatskome saboru, koji se mogao sastati jer težim okolnostima nije bio spriječen, potpisao odluku kojom je omogućio veće ovlasti Nacionalnom stožeru civilne zaštite na čelu  s instaliranim ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem kao produženom rukom predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.

             Država se dakle nalazi u nekoj vrsti nametnutoga izvanrednog stanja kojim protuustavno i protuzakonito upravlja i nadgleda Nacionalni stožer civilne zaštite, primajući direktive kako je to  izjavio sam Krunoslav Capak, od Svjetske zdravstvene organizacije i Europske unije, Koliko je korona virus uistinu opasan po zdravlje ljudi u Hrvatskoj najbolje otkriva podatak da je u mjesec dana njime zaraženo 1.400 osoba, a da je umrlo 20, uz 220 izliječenih. Među umrlima je 90 posto starijih osoba koje su u trenutku dijagnosticiranja zarazom bolovali od drugih bolesti s mogućim smrtnim ishodom. Međutim to se uopće ili malo uzima u obzir, jer se sve smrti u ovom slučaju podvode pod kategoriju smrtnosti od korona virusa. Za usporedbu prema podatcima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u Hrvatskoj godišnje oboli od gripe oko 50.000 osoba, a što se tiče smrtnosti teško je reći koliko stvarno osoba umre izravno ili neizravno od gripe. ali se procjenjuje da zbog gripe umire godišnje oko 500-tinjak osoba, od kojih samo manji broj bude i službeno prijavljen. Primjenjujući to na sadašnje izvanredno stanje, onda se zdravorazumski može zaključiti, barem što se tiče Hrvatske, da je cijela stvar prenapuhana i da krajnji cilj nije zaštita zdravlja ljudi nego stvaranje karantenske psihoze koja već ima i imat će dalekosežne političke, gospodarske, financijske i na druge načine zdravstvene posljedice za naciju i stanovništvo.

            Taj udar na Ustav nije prošao bez reakcije, pa je tako ustavni sudac Andrej Abramović koji je dužnost izabran na prijedlog SDP-a javno izrazio svoju zabrinutost da hrvatske vlasti u uvjetima pandemije korona virusa bez dvotrećinske potvrde Sabora  donose odluke kojima se ograničavaju ljudska prava. Svojim kolegama je poručio da ne bi smjeli šutjeti u okolnostima u kojima se mimo Ustava ograničavaju ljudska prava. Koliko je sastav Ustavnog suda zainteresiran da brani ljudska prava što bi mu trebala biti temeljna dužnost, najbolje je pokazala reakcija predsjednika Ustavnoga suda Miroslava Šeparovića koji je, uzgred rečeno, u prošlom sustavu bio suradnik Udbe, kako je stajalište sudca Andreja Abramovića njegovo privatno mišljenje.

            Nakon što mu nije uspjelo da kroz mala vrata progura svoju Vladu, odnosno njega osobno kao izvršitelja nametnutoga izvanrednog stanja Andrej Plenković se upustio u novi projekt kontrole građana preko mobitela. Po hitnom postupku Vlada je uputila Saboru prijedlog novog zakona o elektroničkim komunikacijama. Vlada je iskoristila eksponiranu situaciju oko korona virusa da bi po hitnom (!?) postupku  Hrvatski sabor donio zakon koji bi praktički omogućio kontrolu svih građana koji imaju mobitele, a to praktički znači cjelokupnog stanovništva. Povod je Vladi bio “da se vlasi ne dosjete” kontrola onih koji krše samoizolaciju zbog pandemije korona virusa. U Saboru je taj prijedlog naišao na oštro protivljenje, ali ne samo u saboru, nego i kod nekih nevladinih udruga. Najotvoreniji je bio GONG koji je Vladi uputio pismo u kojemu se kaže da se u borbi za zdravlje ne smije izgubiti demokracija. Zato traže od Vlade, Hrvatskoga sabora i predsjednika Republike pet točaka: 1. Popis svih izvanrednih mjera, 2. Strogo ograničeno trajanje svih izvanrednih mjera, 3. Uvođenje parlamentarno-građanskog nadzora, 4. Dvotrećinsku saborsku većinu za ograničavanje ljudskih prava i sloboda, 5. Analizu uvođenja dopisnog i elektroničkog glasovanja. Nakon kritika u Saboru i izvan njega HDZ je morao povući iz procedure donošenja zakona po hitnom postupku, pa je on upućen na drugo čitanje.

            Izvršna direktorica GONG-a Oriana Ivković Novokmet postavila je u vezi predloženog zakona koji bi praktički omogućio kontrolu nad građanima Vladi sljedeće pitanje: “Trebamo čuti je li to stav struke, je li to zagovaraju Markotić i Capak, ili to guraju Božinović, Plenković i Kopal”. Drug predsjednik Vlade se osjetio uvrijeđen time što je proradio građanski neposluh, pa je da bi otklonio nekakve sumnje izjavio da “svi koji kreiraju teoriju zavjere u ovakvoj situaciji najzadnja stvar na svijetu bilo koga od nas koji upravljamo ovom krizom je to tko s kim govori na mobitel” Po običaju briselski manipulator je raskrinkao sam sebe, jer ako mu nije do toga da njegove službe prisluškuju građane, zašto mu je bilo i te kako važno da sazove glavne urednike vodećih medija da ih kao u komunizmu, iz kojega on još uvijek nije izašao, pozove na tajni sastanak da bi im dao uputstva kako će u interesu Vlade i njega samoga izvješćivati o ovoj krizi. Kao što se vidi Andrej Plenković, iako uzdrman ovom krizom jer mu je propao najavljeni samit Europske unije i tzv. Zapadnog Balkana, na kojemu je sebe i Hrvatsku trebao ustoličiti kao lidera regije, ne odustaje od svoje agende da nakon što je promijenio HDZ-e pokuša promijeniti i Hrvatsku.

Vjekoslav Krsnik

EU početak kraja

Korona virus – nastavak početka kraja Europske unije

            Jedan od najznačajnijih učinaka pandemije korona virussa je njegova politička dimenzija. To se prije svega odnosu na Europsku uniju koja je u samo nekoliko posljednjih godina pretrpjela teške udarce. Sad je već jasno da europska zajednica država kako su je zamislili njezini tvorci kao koncept slobodnog protoka ljudi, roba i kapitala ne može opstati na tim temeljima. U sadašnjoj pandemiji korona virisa Europska unija je pokazala vlastitu najveću slabost. Ona nije sposobna da u nekoj globalnoj nepogodi zaštiti svoje članice, odnosno svojih pola milijarde ljudi. Stanovništvo država članica zbog totalne nesposobnosti debelo plaćene briselske administracije bilo je prepušteno nacionalnim državama, te pomoći država koje nisu članice EU.

            Podsjetimo da je početak kraja ovakve Europske eunije počeo s referendumskom odlukom Britanaca da istupe iz članstva. I prije toga Ujedinjeno kraljevstvo imalo je rezervu prema financijskoj komponenti Europske unije, jer je odbilo prihvatiti euro umjesto funte. Nisu u tome bili samo tvrdoglavi Britanci, nego to nisu prihvatili na Danska ni Švedska, a da ne govorimo o zemljama iz bivšeg komunističkog bloka koje ne žure s tom odlukom. Britance treba razumjeti, jer su oni povijesno uvijek imali podozrenja prema Njemačkoj, pa se to nastavilo i u ovom mirnodopskom razdoblju nakon završetka Drugog svjetskog rata. Gledajući  pojednostavljeno, ipak je Njemačka ta koja je najviše profitirala iz ove europska naddržavne konstrukcije, jer je kao najmoćnija ekonomska sila osvojila Europu bez ispaljenog metka, i s tržištem od  pola milijardi ljudi na određen način stvorila ekonomski “Četvrti Reich”. Takvoj Njemačkoj nedostaje radne snage, pa je tako Angela Merkel lansirala migrantsku krizu koja je pak u manjim članicama Europske unije izazvala brojne probleme. Oni su prije svega kulturološka naravi jer je u velikoj globalnoj igri prodor stotina tisuća  pretežito muslimanskih migranata predstavljao i u promijenim okolnostima još uvijek predstavlja udarac temeljima europske civilizacije.

            Na ovaj ili onaj način migrantska kriza poslije Brexita oslabila je uspostavljenu strukturu  i stabilnost unije. Budući da Bruxelles nije imao jedinstvenu politiku obrane od velikog migrantskog vala, članice koje su njime bile pogođene bile su prinuđene u obrani svojih granica primijeniti zaštitne mjere koje su praktički potkopale politiku skovanu u Bruxellesu i Berlinu. Već tada je Italija na udaru migranata koji su s mora nadirali iz Afrike pokazala odlučnost da se odupre toj najezdi, ali su i neke druge zemlje, osim Hrvatske,  na tzv. Balkanskoj ruti uspostavile strožiji režim na svojim granicama. Ova tekuća kriza s korona virusom definitvno je razotkrila temeljnu slabost Europske unije. Njezin liberalni globalistički koncept doživio je potpuni fijasko što se tiče solidarnosti, a to se opet najbolje očitovalo u slučaju Italije. Nepripremljeni Talijani pogođeni pandemijom u sjevernom dijelu zemlje ostavljeni su na milost i nemilost pošasti koja ih je tako teško pogodila. Ne samo to, nego pored toga što Europska unija uopće nema predviđeni scenario za djelovanje i sprečavanje bilo kakve zdravstvene ugroze širokih razmjera, nego je čak izostala solidarnost između zemalja članica. Treba podsjetiti da je u jeku pandemije Njemačka zabranila izvoz u Italiju zaštitne opreme, pa su najpogođenijoj europskoj državi u pomoć priskočile Rusija, Kina i Kuba. Već sad je očito da je pojava pandemije korona virusa toliko uzdrmala Europsku uniju, da će se ona, uz druge nesuglasnosti  koje postoje unutar nje, teško moći održati u postojećem obliku. To je uostalom uvidio i bivši njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel. On je ustvrdio da ako ne budemo spremni dijeliti blagostanje, onda ne znam što će biti od Europe, te zaključio: “Zabrinut sam da bi se Europa nakon ove krize mogla raspasti”.

            Gdje je u svemu tome Hrvatska? Treba podsjetiti da je po posebno prilagođenom cenzusu za tu priliku na referendumu o pristupanju Europskoj uniji glasovalo samo 29 posto od ukupno upisanih birača. Po tome je taj referendum bio dvojbeno legitiman. Unatoč tome ako je po ičemu članstvo Hrvatske u Europskoj uniji bilo korisno, onda je to bilo upravo u pitanju progona dvojice bivših pripadnika jugoslavenskih tajnih službi koji su po europskom uhidbenom nalogu zbog suučesništva u ubojstvu političkog emigranta Stjepana Đurekoviać nakon neuspjelog Josipović-Milanovićevskog pokušaja da ih se spasi s “lex Perković”, konačno ipak bili izručeni Njemačkoj. I nakon toga Hrvatska je bez obzira koja stranačka garnitura bila na vlasti nastavila ignorirati sve rezolucije Vijeća Europe i Europskog parlamenta o osudi komunizma kao totalitarnog režima. To je, između ostalog u takvoj klimi, dovelo do toga da se u Hrvatskome saboru toleriraju izjave kako komunisti, odnosno partizani, 1945. godine u progonu Hrvata nisu dobro obavili posao (Nenad Stazić),  odnosno da jugoslavenske tajne službe nisu u inozemstvu likvidirale dovoljan broj političkih emigranata (Krešo Beljak).             Po svim pokazateljima Hrvatska je pri samom dnu Europske unije, a osobito po stupnju korupcije i neovisnosti sudstva. Hrvatsku koja je prilikom raspada komunizma bila po svim gospodarskim kategorijama ispred zemalja Istočnoga bloka pretekle su gotovo sve bivše komunističke zemlje, osim Bugarske. Štoviše taj pad se nastavio i nakon članstva u  Europskoj uniji. U takvu Hrvatsku je instaliran poslušni briselski birokrat s komunističkom biografijom Andrej Plenković koji je pripadajući raznim bratstvima što kontroliraju Europsku uniju poslan u Hrvatsku s misijom da prema njegovoj vlastitoj izjavi ” promijeni HDZ, a nakon toga i samu Hrvatsku”. Prvi dio svoje misije Andrej Plenković je obavio, a drugi dio trebao je simbolično obaviti u okviru predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije samitom Europske unije i tzv. Zapadnog Balkana zakazanim  za početak svibnja. Budući da se veći dio ključnih članica Europske unije, a pogotovo njezin establishment nikad nije odrekao nekakve nove balkanske asocijacije Andrej Plenković se još uvijek iako pandemija korona virusa nimalo ne posustaje, nije odlučio da taj samit otkaže, kao što su otkazani brojni politički, kulturni i sportski  najavljeni događaji u svijetu. Pandemija korona virusa pokazala je međutim da je Europska unija globalistička tvorevina koja je totalno zakazala u ovoj humanitarnoj krizi, pa  su se države članice, kad u cilju zaštite svojih građana nisu mogle dobiti potrebnu pomoć od nje zatvaranjem svojih granica zaštitile od takve Europske unije. I sama Hrvatska nije dobila pomoć od Europske unije, nego iz Ujedinjenih arapskih emirata i Kine. U takvoj situaciji postao je bespredmetan i uzaludan  projekt tzv. Zapadnog Balkana, jer ona Europska unija koja ga je forsirala uoči pojave pandemije korona virusa nije više ni jedinstvena ni snažna nakon što je taj virus do kraja raskrinkao njezinu unutarnju humanitarnu solidarnost. Što se tiče Hrvatske to bi s jedne strane postojeća HDZ-SDP-ova vladajuća kasta trebala shvatiti. a s druge strane postojeće okolnosti jačaju suverenističke tendencije na hrvatskoj političkoj sceni s upravo stranački registriranim Domovinskim pokretom Miroslava Škore.

Vjekoslav Krsnik

Povratak korijenima

POVRATAK KORIJENIMA

                Svijetom, kao nikada do sada drma virus COVID-19. nema kutka na kugli zemaljskoj koji može biti siguran da ga virus korone neće posjetiti, ako ga već nije posjetio. Po prvi puta, od kada je svijeta i vijeka, ljudski rod se u cijelosti našao pred smrtnom opasnošću. Neki to olako shvaćaju, pa se tako i prema toj pošasti i odnose kroz vlastitu neodgovornost spram sebe, ali nažalost, i prema drugim ljudima.

                Hrvatsku je, kao i mnoge zemlje svijeta posjetio korona virus, virus od kojega prijeti smrt svima, bez obzira na dob pojedinca. Za razliku od drugih zemalja, Hrvatska j zahvaljujući medicinskoj struci – epidemiolozima kao i čitavom medicinskom sustavu na vrijeme poduzela mjere, kako bi što manje hrvatskih građana bilo zaraženo. Mnogi liječnici, medicinske sestre te ostalo medicinsko osoblje – pružajući nesebično pomoć ljudima zaraženim od korona virusa – zarazili su i sebe, pa i svoje najbliže. Bez njihove stručne i promptne pomoći, korona virus zavladao bi čitavom Hrvatskom. Stoga trebamo biti zahvalni svim liječnicima u svesrdnoj medicinskoj pomoći svim građanima Hrvatske u borbi protiv opake pošasti COVID-19.

                Kako nijedno zlo ne dolazi samo, najbolje je osjetila Hrvatska ili bolje rečeno Zagreb s bližom okolicom, kojega je pogodio potres i nanio velike materijalne štete glavnom gradu svih Hrvata. Mnogi ljudi ostali su bez krova nad glavom, jer njihove kuće i stanovi više nisu sigurni za stanovanje. A najgore od svega je gubitak četrnaestogodišnje djevojčice koja je stradala u potresu, tek na pragu života ostajući uskraćena za sve radosti koje nam život donosi.

                Mnogi Hrvati se pitaju, zašto se sve to događa baš nama i to sada u teškim vremenima borbe protiv korona virusa. Neki od njih govore da nas je snašla Božja kazna, jer smo kao ljudi zastranili na životnom putu – od vjere u Boga i sebe same, od naših političara koji ne gledaju interese hrvatskog čovjeka već su postali sluge eu-ropskih i svjetskih moćnika bezbožnika. Hrvatski političari prevarom su uveli hrvatski narod u Eu-ropsku uniju, bezbožnu tvorevinu koja se odrekla Boga, povijesti i tradicije.

                Stoga je vrlo znakovito da se – uz COVID-19 – baš sada desio potres i to u Zagrebu, kada Zagreb šest mjeseci predsjedava Eu-ropskom unijom. O toj znakovitosti, nažalost govore i razorene crkve, a posebno katedrala s koje je pao križ, a sada pred sanaciju čitave katedrale mora se skinuti i drugi križ iz sigurnosnih razloga. Kao dio te znakovitosti moramo spomenuti i našeg Pajaca koji dvadeset godina vodi metropolu ponajmanje u interesu Zagrepčana, a najviše za vlastiti džep. Pajac je egzemplarni primjer hrvatskih političara koji rade protiv interesa hrvatskog čovjeka.

                Hrvati su u velikoj većini katolički narod, narod koji je stoljećima bio odan vjeri i Bogu, a najviše onda kada su Hrvati bili bez svoje države. Sada kada imamo hrvatsku državu, kao da smo zaboravili svoju hrvatsku povijest i zapostavili smo vjeru prema Bogu i sebi samima. Zato danas imamo predsjednika Hrvatske – nevjernika – kojemu je vjera i Hrvatska i više nego strano.

                No, mi Hrvati bili smo uvijek najjači kad je trebalo. Naša vodilja je uvijek bila vjera u Boga i hrvatska domovina. Tako treba biti i nadalje. Hrvati u SAD-u najbolji su primjer u ova teška vremena kako za čitavu Hrvatsku, tako i za Zagreb koji je pogođen katastrofalnim potresom. Američki Hrvati odlučili su sakupiti novac za oštećene bolnice u Zagrebu. Hrvati iz SAD-a nisu zaboravili svoju domovinu i hvala im na tome. Koristim ovu priliku i pozivam sve Hrvate na svim kontinentima svijeta, da se priključe američkim Hrvatima i pomognu svojoj jedinoj domovini Hrvatskoj. Poziva, sve ugledne Hrvate svijeta, od Ante Glibote u Parizu, Stjepana Šuleka i Gojka Borića u Kölnu, pomognite Hrvatskoj sada kada nam je najteže. Osnujete poseban fond čiji će članovi biti Hrvati sa svih strana svijeta. Hrvatska vas zove, Hrvatska vas treba. Bez vas nema hrvatske povijesti, bez vas ne možemo govoriti o Hrvatima, bez vas danas ne bi bilo niti Hrvatske. Financijska pomoć je u ovom trenutku više nego potrebna, ali ono što je još važnije za Hrvatsku je povratak Hrvata u svoju domovinu. Hrvatice i Hrvati! Hrvatska vas zove, Hrvatska vas čeka. Vratite se doma.

Miljenko Jerneić

Živjeti ili umrijeti

ŽIVJETI ILI UMRIJETI

                Jedan sam od onih koji još uvijek svakodnevno odlazi na posao, gdje provodim u prosjeku 12 sati. Moj odlazak na posao je ranom zorom ili u smiraj dana. Na putu do posla – koji mi je vrlo blizu, nekih četiristotinjak metara – bilo to ranom zorom ili pred kraj dana, na ulicama ni mačeta ni paščeta. Čovjeka ni za lijek. Nigdje nikoga. Svijet kao da je stao, a životu ni traga ni glasa. Na tom putu samo sablasna tišina. Bilo bi to ništa neobično, da se ne dešava u vremena kada svijetom hara korona virus. Pandemija toga virusa drma svijetom, a lijeka protiv te pošasti niotkuda. Ljudski rod je – kao nikada do sada – u opasnosti za svoj opstanak, jer taj naizgled bezopasan virus, svaki dan uzima svoj danak u ljudskim životima. Svakodnevno umire nekoliko stotina ljudi u Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, Njemačkoj, a prije toga i u Kini gdje je COVID 19 započeo svoj smrtonosni put.

                Nitko ne zna od kuda se je, i zbog čega korona virus pojavio, ali jedno je sigurno, ni najmanje slučajno. Korona virus pojavio se u Kini krajem prošle godine, a 2002. godine u južnoj Kini pojavio se i SARS. Normalno je, da se svi zapitamo – a zašto baš u Kini? Ništa ne nastaje samo od sebe i još k tome slučajno. Postoje razno razne teorije i opcije o korona virusu, a jedna od njih je i ta da je COVID 19 namjerno pobjegao iz nečijeg laboratorija. Ako je to točno, pitamo se čijeg?!

                Hrvatska je isto žrtva COVID 19, ali za razliku i na svu sreću, puno se uspješnije nosi s tom zarazom. Prema drugim državama, Hrvatska ima mali broj zaraženih i dva umrla od posljedica korona virusa, za razliku od nekih država u kojima je smrtnost vrlo visoka. U tim državama – Italija i Španjolska – umire svakodnevno po nekoliko stotina ljudi, što je više nego zastrašujuće.

                Sigurno je, da bi u Hrvatskoj bilo puno manje oboljelih da su ljudi odgovorni i samodisciplinirani, to jest da se pridržavaju uputa civilnog stožera i savjeta epidemiologa. No nažalost, uvijek ima onih koji, ne samo da nemaju odgovornosti prema sebi samima, već nemaju odgovornosti niti prema drugim ljudima, te svojim neodgovornim ponašanjem dovode u opasnost njihovo zdravlje i njihove živote.

                Kako nijedno zlo ne dolazi samo, Hrvatsku je pogodio i potres u kojem je najviše stradao Zagreb i neka okolna mjesta oko Zagreba. Slike posljedice potresa, zaista izgledaju zastrašujuće. Oštećene zgrade, kuće, muzeji, crkve i kulturni spomenici izgledaju apokaliptično. Mnogi ljudi izgubili su svoje stanove i kuće zauvijek, jer tako oštećeni nisu više za stanovanje i morat će biti srušeni. Ono što su stvarali čitav život, izgubili su u samo par sekundi. Od posljedica potresa život je izgubila četrnaestogodišnja djevojka, koja je bila tek na pragu života i to je najteži gubitak, kako za njezine roditelje tako i za sve nas. Kuće, zgrade, muzeji, crkve i sve ostalo obnovit ćemo u dogledno vrijeme, ali život jedne mlade djevojke, nažalost više nećemo nikada vratiti.

                Pitam se, ne samo ja već i mnogi drugi Hrvati, zašto s eto događa baš nama. Dok se čitava Hrvatska država bori s pandemijom virusa COVID 19, da nas uz sve to unesreći i godinama unazadi još i potres. Da li je taj zastrašujući virus, još jedna od opomena ljudskome rodu zbog neodgovornosti ljudi prema prirodi, prema Bogu, a ponajviše prema bližnjima?! Bahatost, arogantnost, razbludnost i zloba nikada nije bila toliko prisutna među ljudima kao u današnje vrijeme. Ljudi su zapostavili vjeru u Boga, u druge ljude, u život. Ljudi su zanemarili one sitne životne radosti, zaboravili su veseliti se i smijati. Ljudi se više ne raduju cvrkutu ptica, kukurikanju kokota ili skupljanju cvijeta maslačka pred smiraj dana.

                Što nam je u tom i takvom svijetu činiti? Zlatko Dalić i hrvatska nogometna reprezentacija, najbolji su odgovor na to pitanje. Vjerujte u sebe i budite ponizni.

Miljenko Jerneić

Plenković je promijenio HDZ, ali ne može Hrvatsku

Plenković je promijenio HDZ, ali ne može promijeniti Hrvatsku

            Dok je nacija suočena s dvije elementarne nepogode, epidemijom korona virusa, a sad s razornim potresom koji je pogodio Zagreb ne smije se ispustiti iz vida ni mogućnost  treće nepogode političke naravi. Ona je personificirana u premijeru Andreju Plenkoviću koji je pobjedom na unutarstranačkim izborima u HDZ-u ostvario prvi dio svojeg političkog programa. Taj program  je sažet u samo jednoj rečenici koju je izgovorio 9. rujna 2016. godine, a koja glasi:”Moja je misija promijeniti HDZ, a nakon toga i Hrvatsku”.

            Treba podsjetiti na koji je način Andrej Plenković ostvario prvi dio svoje zadaće. Govorimo o zadaći a ne o njegovom samosvojnom političkom programu. Ako se radi o zadaći sadržanoj o njegovoj misiji onda to proizlazi iz naloga što ga je dobio od svojeg poslodavca. To je u ovom slučaju eurounijska birokracija u kojoj je on čak toliko visoko kotirao. da je bio jedan od kandidata za predsjednika Europske komisije. Naslijedivši kao jedini kandidat na unutarstranačkim izborima 2016. godine potkapacitiranog Tomislava Karamarka koji se nije mogao osloboditi utega što ga je predstavljao bivši niški specijalac Milijan Brkić Vaso, Andrej Plenković je odmah na početku pokazao da HDZ-om želi vladati čvrstom autoritarnom rukom. Tako se ponašao i kao premijer, pa se brzo na protuustavan način smjenom tri ministra Mosta riješio tog politički diletantskog koalicijskog partnera. Njih je nadomjestio liberalno lijevim, bolje rečeno duboko klijentelističkim Vrdoljak-Pusićkinim HNS-om, čime je jasno stavio do znanja članstvu HDZ-a da je njegova misija prevesti ih žedne preko vode iz desnog u lijevi centar. U to se u okviru osiguranja labave saborske većine uklopila, opet kao dio njegove misije, popustljivost agresivnom čelniku velikosrpske pete kolone Miloradu Pupovcu, koji ga je za uzvrat usporedio sa “suhim zlatom”.

            Okruživši se s nekoliko klasičnih poslušnika, poput Gordana Jandrokovića, Branka Bačića, a s očitom logističkom potporom iza scene bivšeg suradnika jugoslavenskih tajnih službi s nekoliko kodnih imena, Andrej Plenković je praktički eutanazirao bilo kakav pokušaj neposluha unutar nedemokratski ustrojene stranke, uključujući i navodno moćnog Milijana Brkića. Tako je prebrodio i dva uzastopna izborna poraza i brojne afere svojih ministara kojih se morao riješiti. S takvim pragmatičnim kapitalom i sa strankom koja počiva na uhljebničko klijentelističkim odnosima i komunjarskim mentalitetom Andrej Plenković je sa svojim timom odvažno pobijedio nedoraslog i blijedog izazivača Miru Kovača i njegovu ekipu. Međutim ne smije se ispustiti iz vida gola činjenica da je gledajući brojeve Plenkovićeva pobjeda i te kako upitna. Baš kao što je upitno njegovo hvalisanje kao premijera s navodnim uspjesima njegove Vlade, dok sve analize i ankete uporno pokazuju da se Hrvatska po mnogim kriterijima nalazi na samom dnu Europske unije i da su je pretekle sve zemlje bivšeg komunističkog bloka osim Bugarske. Kad je u pitanju HDZ definitivno je upitno ima li stranka 210.000 članova ili samo 74.000 koliko ih glasovalo. Ako je >Plenković dobio 57.000 glasova, to je samo oko četvrtinu ukupnog članstva. Drugim riječima Plenković je pobijedio isključivo glasovima uhljebničkih članova i njihovih obitelji, pa  mu  ta pobjeda daje legalitet a nikako i legitimitet. Bilo kako bilo tom  pobjedom Andrej Plenković je ostvario prvi dio svoje misije – promijenio je HDZ iz demokršćanske i narodnjačke u lijevocentrističku stranku.

            Mnogo je važniji za hrvatsko društvo i političke prilike u našoj mladoj državi drugi dio njegove dodijeljene misije da “promijeni Hrvatsku”. Treba se prije svega upitati tko je ovlašten da mijenja uređenje i politički status Republike Hrvatske. Odakle Andreju Plenkoviću pravo da smatra sebe posebno odabranim za tako zahtjevan politički projekt. Kako je njemu kao članu jugo-komunističke obitelji koji se u trenutku raspada svjetskog komunističkog pokreta pozivao na Edvarda Kardelja, s lažnom zdravstvenom potvrdom da bi izbjegao vojno služenje Domovini dok su njegovi vršnjaci krvarili da bi se stvorila država u kojoj je sad premijer, uopće mogla pasti na pamet pomisao da bi mesijanski mogao promijeniti Hrvatsku. Ta njegova izjava je u eklatantno protuustavna i autokratska, jer vlast u hrvatskoj državi proizlazi iz naroda i pripada narodu, a ne nekom istreniranom birokratu iz Bruxellesa. Pored niza drugih istupa i poteza koje su raskrinkale Andreja Plenkovića kao eurounijskog “gubernatora” u Hrvatskoj, ova njegova zadana mu misija predstavlja veliku opasnost za hrvatsku državu. Međutim ta misija nije tako jednostavna kao što je bilo njegovo ovladavanje Hrvatskom demokratskom zajednicom i s obzirom na postojeće političke uvjete i okolnosti “no pasaran”.

            Hrvatski narod i politička javnost, unatoč ofenzivi lijevo liberalnih struktura potpomognutih protuhrvatskim medijima na čelu s HRT-om kao televizijom Zapadnog Balkana naći će načina da zaustavi drugi dio Plenkovićeve misije. Sad je već jasno da će se glavni događaj koji je Andrej Plenković planirao kao vrhunac njegovog predsjedanja Vijećem Europske unije, samit EU i zemalja tzv. Zapadnog Balkana zbog pandemije Korona virusa morati otkazati.  Međutim u ovom trenutku teško je predvidjeti kako će se u novonastalim okolnostima postaviti Andrej Plenković, uvijek vodeći računa o drugom dijelu svoje misije. Hoće li pokušati iskoristiti korona virus da bi proširio svoje ovlasti, što je već potiho pokušao, tražeći da u nastaloj situaciji Vlada, u ovom slučaju on sam, mimo Sabora donosi uredbe sa zakonskom snagom. To bi bio još jedan udar na Ustav, jer u ovakvoj situaciji to može učiniti samo predsjednik Republike.

            Istodobno premijer se na određen način nalazi na udaru antikorupcijskog  odbora (GRECO) Vijeća Europe, jer Vlada iako je izvješće GRECO-a doneseno još početkom prosinca dosad ga nije uspjela prevesti i objaviti. To se dovodi u svezu s djelovanjem Povjerenstva o sukobu interesa koje je pokrenulo postupak protiv Andreja Plenkovića zbog korištenja Vladinog zrakoplova za odlazak HDZ-ovog izaslanstva u Helsinki, kao i za imenovanje Plenkovićevog kuma, treba li reći još jednog predstavnika komunističke mladeži, za  veleposlanika u Ujedinjenom kraljevstvu. Sukob interesa u oba slučaja koji se vidi iz aviona Upravni sud je poništio, pružajući tako zaštitu predsjedniku Vlade. Da bi promijenio Hrvatsku Andreju je potreban veći logistički i manevarski prostor, što je praktički nemoguće ostvariti, jer će kriza s korona virusom odrediti sudbini parlamentarnih izbora na kojima će  ovakav klijentelističko-komunjarski HDZ doživjeti treći uzastopni poraz, pa će morati ući  u veliku koaliciju sa SDP-om koji je još uvijek više SKH nego SDP. U takvim okolnostima raste uloga suverenih opcija koje predvodi Miroslav Škoro koji ima jedinstvenu priliku da novim radikalnim programom najavljenim u predsjedničkoj kampanji uistinu promijeni Hrvatsku.

Vjekoslav Krsnik

Nevjernik na Pantovčaku

NEVJERNIK NA PANTOVČAKU

                Tek što je ustoličen za predsjednika, Zoran Milanović pokazao je svoju pravu ćud. Od same inauguracije koje je bila dno dna, hrvatska javnost ponovno je osupnuta micanjem svih bista s Pantovčaka. Dok su njegovi drugovi – od novopečenog predsjednika – očekivali da na Pantovčak vrati Tita, Milanović je uklonio sve preostale biste: kralja Tomislava, Mažuranića, Strossmayera, Starčevića, Radića, Stepinca i Tuđmana. Očito je da za Milanovića ne postoji hrvatska tradicija i hrvatska povijest, jer naravno, Zoran je ateist ili bolje rečeno nevjernik, pa shodno tome želi tako i predsjednikovati. Prije toga, nevjernik je ukinuo i Počasnu bojnu Hrvatske vojske. Kaj drugo možemo očekivati od Milanovića koji, uz to što je nevjernik, za Hrvatsku kaže da je „slučajna država“. Ali Milanović nije slučajno postao predsjednikom hrvatske države-. To je bio dugo pripremani projekt, na čijem čelu su bili masoni, a najveći krivac za instaliranje Milanovića je hrvatska desnica koja je nevjernika dovela na Pantovčak. 

                Plenković je bio potpuno u pravu kada je rekao da je glas za Škoru, u stvari glas za Milanovića. A da je Škoro bolji „pjevač“ nego li političar, pokazao je slanjem poruke hrvatskom puku da svoj glas u drugom izbornom krugu daju nepostojećem broju tri. Tako nešto može izreći samo neka politička analfabeta. A da nema pameti kod hrvatske desnice, vidljivo je i kod Ruže Tomašić koja je za Kolindu rekla da to nije to i da Kolinda neće dobiti njezin glas. U vrzino kolo upala je cijela hrvatska desnica, koja je najveći krivac što danas imamo nevjernika za predsjednika. Zna se, da tko s vragom tikve sadi o glavu mu se razbijaju. Hrvatska desnica omogućila je Milanoviću da slijedećih pet godina obnaša funkciju predsjednika Republike Hrvatske, pa se svako normalan pita što će uopće ostati od Hrvatske nakon pet godina mandata Milanovića. Kako je krenuo s ukidanjem-mijenjanjem protokola inauguracije, pa onda ukidanjem Počasne bojne Hrvatske vojske, te micanjem bista hrvatskih povijesnih ličnosti, od nevjernika u njegovom petogodišnjem mandatu  možemo očekivati i da ukine hrvatsku državu, jer Hrvatska prema Milanoviću nije ništa drugo nego li slučajnost, pa valjda kao takva nije ni potrebna da postoji.

                Hrvatska desnica svoju naivnost, ili bolje rečeno neznanje, pokazala je i davanjem svojih glasova u prvom krugu Kolakušiću, što je također pripomoglo da Milanović postane predsjednikom. Tu treba još spomenuti mnoge hadezeovce – kakti desničare – koji nisu svoj glas dali Kolindi već Milanoviću – na ovaj ili onaj način – glasanjem za njega osobno ili ne davanjem glasa Kolindi.

                Sve u svemu, hrvatska desnica nema nikakav alibi glede pobijede Milanovića na predsjedničkim izborima. Hrvatska desnica glavi je krivac što imamo za predsjednika t što imamo, a kako stvari stoje ta politička i svaka druga agonija Hrvatske mogla bi potrajati i deset godina. Vjera u Hrvata nikada nije bila na nižim granama, a o slozi da i ne govorim. Zato danas imamo Paja Patka za predsjednika.

                Sotonska masonerija učinila je pravi posao, a Hrvatima jedino ostaje vjera u Boga i hrvatska sloga.

Miljenko Jerneić

Držite lopova

DRŽITE LOPOVA

                Bokček Mali nedavno je – naravno po preporuci – donio odluku da se više ne obraća javnosti i medijima, jer kad god otvori usta, odmah iz njih izleti glupost. A kaj bi se drugo i moglo očekivati od Pajaca nego li glupost, jer ta društvena štetočina, nije niš drugo već pravo oličenje gluposti. Da je tome tako, pokazao je neki dan kada je djeci preporučio da zbog nestašice sapuna u osnovnim i srednjim školama. Ruke peru u lugu i pepelu. Prava seljačina, a kaj drugo.

                Mediji nam svakodnevno donose, čega sve je taj ordinarni lopov vlasnik, Bog te pitaj koliko stanova i to namještenih i sređenih. Radi se zaista o pravim sitnicama: kuhinja od 50.000 eura. Stol vrijedan 7.000 eura, pa tek stolci – svaki 5.000 eura. Zaista impresivno. Kad će mediji jednog dana iznijeti sve ono što je Bokček Mali pokral i opljačkal, ima da nas šlag strefi.

                Zamislite purgeri moji, gotovo dvadeset godina ta bjelosvjetska lopuža pljačka vas i hrvatski narod. Bokček Mali očito je vrlo opasni kleptoman, bolesnik koji samo krade li ga krade, a sve to i Uskok znade, ali sve je bez nade, jer vrana vrani oči ne vadi. Još nikad nisam čul ni videl da mason pravno procesuira masona, jer to s e niti nemre videti u lopovskoj državi kak je naša Hrvatska. Se, samo lopov do lopova, svi kradu, Uskok i sudovi kao da ne postoje, a naša obavještajna služba ima sve dokaze o Bokčeku Malom kao lopovu nad lopovima. I opet ništa.

                Obični ljudi, svakodnevno se pitaju: „Pa dokle bu to išlo?“. Dok u Hrvatskoj ljudi sve više i više osiromašuju, hrvatski lopovi poput Bokčeka Malog slobodno šeću i šepire se kak su oni kakti pametni i sposobni. Takvog lopova i probisvijeta mogu podržavati samo oni koji su isti kao i sam Bokček Mali. Oni bi i vlastitu mater prodali samo da ostanu na vlasti, pa onda nije ništa čudno da im Pajac drži štangu kak bi mogli biti na vlasti. No, jadna je svaka ona vlast koja, da bi bila na vlasti šuruje s takvim lopovima kak je Bokček Mali.

Miljenko Jerneić