Zagreb je (p)ostao centar novojugoslavenstva u Hrvatskoj i ˝regionu˝

Zagreb je (p)ostao centar novojugoslavenstva u Hrvatskoj i “regionu”

            Dva nedavna koncerta srbijanske folkpjevačice Lepe Brene koji su napunili zagrebačku Arenu svratila su ponovno pozornost na značajnu političku i sociološku činjenicu da jugoslavenstvo koje je praktički statusno nestalo s raspadom komunističkog totalitarnog režima i posljedično nestankom jugoslavenske državne zajednice nije nestalo u mentalitetu značajnog dijela hrvatske nacije, a posebice u hrvatskome glavnom gradu. Unatoč tome što neovisna demokratska hrvatska država postoji već tridesetak godina, jugoslavenski mentalitet u njoj umjesto da slabi on jača. Gledajući politički za to je najveći idejni krivac vodeća oporbena stranka SDP, ali je provedbeno još veći krivac stožerna hrvatska stranka Hrvatska demokratska zajednica koja je stalno na vlasti osim dva mandata.

            Ključni događaj koji je obilježio odnos HDZ-a prema jugoslavenstvu dogodio se za vrijeme Tuđmanove vladavine 1998. godine kad je u Hrvatskome saboru zahvaljujući HDZ-ovoj većini odbijen HSP-ov prijedlog zakona o lustraciji koji je iz javnih službi  trebao isključiti bivše pripadnike jugoslavenskih tajnih službi i istaknute članove Saveza komunista. Kad je 2000. godine na vlast došla Račanova koalicija, a predsjednik postao Stipe Mesić širom su se otvorila vrata novom jugoslavenstvu. Na vanjskopolitičkom planu to se manifestiralo poslušničkim odnosom prema Europskoj uniji u stvaranju nekakvog tzv. Zapadnog Balkana što je značilo popuštanje novoj agresivnoj politici Srbije,. U Zagrebu je tada, 2000. godine održan skup Europske unije o projektu Zapadnog Balkana, a to isto sada kad je Hrvatska preuzela presjedanje Europskim vijećem planira premijer i čelnik HDZ-a Andrej Plenković. Na unutarnjem planu pod tandemom Mesić-Račan dogodila se prava najezda novojugoslavenskih kadrova u svim sektorima društva, počevši od gospodarstva preko medija do kulture. Svojedobno  je u TV dokumentarcu „Rat prije rata“ admiral Branko Mamula, negdašnji načelnik generalštaba JNA i sekretar za narodnu obranu SFRJ, spomenuo da je  stotinjak intelektualaca i uglednih ljudi iz hrvatskog javnog života u dogovoru s KOS-om bilo spremno javno poduprijeti planirani vojni udar 1991. godine i participirati u nekakvoj marionetskoj vojnoj vladi u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Naravno, kreator plana vojnog udara nije želio reći njihova imena. Znao je da se sa zavjerenicima s te liste itekako može računati u puzajućem državnom udaru u Republici Hrvatskoj. Taj puzajući državni udar praktički je već na djelu, uzimajući u obzir politiku HDZ-ovog premijera Andreja Plenkovića na čelu liberalno-lijeve koalicije u kojoj je jedan od glavnih čimbenika čelnik velikosrpske pete kolone  sa svojim Srpskim narodnim vijećem Milorad Pupovac. U mojoj knjizi “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacije pod njihovim utjecajem” naveden je veći dio tih spavača koji bi u datom trenutku mogli poduprijeti scenarij sofisticiranog držanog udara. Naravno u novim političkim uvjetima i okolnostima taj puzajući državni udar, da se naivni Hrvati ne bi dosjetili, provodi se, na razne kamuflirane načine. Jedan od takvih bio je između ostalog posjet srbijanskog predsjednika, inače osvjedočenog četnika, Aleksandra Vučića Hrvatskoj, kojom prilikom je svojim izjavama i ponašanjem ponizio i hrvatsku državu i hrvatski narod, a sve to uz asistenciju predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović okružene brojnim savjetnicima s KOS-ove liste.   Treba podsjetiti da je na pretposljednjem popisu stanovništva u SFR Jugoslaviji 1981. godine u Hrvatskoj bilo 379.057 deklariranih Jugoslavena, koji su ukupnom stanovništvu sudjelovali čak s 8,24 posto. Na idućem posljednjem popisu stanovništva u Jugoslaviji 1991. godine u Hrvatskoj je bilo 106.041 Jugoslavena, odnosno 273.016 manje, i činili su 2,22 posto ukupnog stanovništva. Taj broj je 2001. godine pao na svega 176, a na posljednjem popisu 2011. godine zabilježen je porast, jer se 331 osoba izjasnila kao Jugoslaven. Dakle dok je broj deklariranih Jugoslavena u neovisnoj Hrvatskoj sveden na zanemarivu mjeru, jugoslavenstvo je i dalje ostalo duboko ukorijenjeno u svim važnim strukturama hrvatske države. Politički ono je i dalje otvoreno i prikriveno glavni idejni i ideološki oslonac vodeće ljevičarske stranke SDP-a i njezinih političkih satelita. Opasnije je jugoslavenstvo u HDZ-u koje je svoju kulminaciju doživjelo dolaskom na čelu Andreja Plenkovića, ali je to pragmatički bio prihvatio i bivši predsjednik HDZ-a kao premijer Ivo Sanader koji se od žestokog nacionalista pretvorio u kooperativnog zagovornika tzv. Zapadnog Balkana. Na Pantovčaku poslije Mesića to novojugoslavenstvo svojom politikom zagovarao je bez ustručavanja Ivo Josipović. Dok su u komunističkoj Jugoslaviji glavni zagovornici jugoslavenstva u Hrvatskoj bili etnički Srbi koji su čak imali konstitutivni položaj, u novostvorenoj hrvatskoj državi veći je problem od Pupovčeve velikosrpske pete kolone novojugoslavenstvo koje postoji u hrvatskom nacionalnom korpusu. Centar tog hrvatskog novojugoslavenstva nalazi se u Zagrebu u brojnim glavnim političkim, društvenim, kulturnim, medijskim i drugim institucijama u kojima se kreira nacionalna i državna politika. Uzmimo samo za primjer medije u kojima ključne pozicije, kako u javnim tako i u privatnim medijima, vode novinari i osobe iz komunističkog režima, većinom bivši suradnici Udbe i KOS-a. Eklatantan primjer bio je nedavni glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman, Titov omladinac i posljednji direktor komunističke TV Zagreb kojega je na to mjesto instalirao projugoslavenski Odbor za medije Hrvatskoga sabora (predsjednik Branko Vukšić), a Hrvatski sabor s novojugoslavenskom većinom sastavljenom od Kukuriku koalicije na čelu s SDP-om samo potvrdio. Vodeći tiskovni mediji, neki u 100-postotnom vlasništvu stranaca nesklonih hrvatskoj državi, također se zalažu, čak otvoreno, poput „Jutarnjeg lista“ i drugih izdanja EPH-a, odnosno Hansa medije za poticanje novog „bratstva i jedinstva“, bilo na političkoj, ekonomskoj, kulturnoj ili sportskoj razini. U taj rog puše, prikrivajući prefrigano svoju političku orijentaciju s nekoliko desničarskih komentatora, i „Večernji list“ prodan poduzeću „Styria“ iz Graza iza kojega ne stoji kapital Katoličke crkve nego kapital austrijskih Srba i socijalista Taj duh novojugoslavenstva u Zagrebu očituje se i u goloj činjenici da se grad tek nedavno na jedvite jade oslobodio Trga Maršala Tita, dok je predsjedniku Tuđmanu posvećen ponižavajući prostor u hrvatskoj metropoli. Zagreb je nadalje sjedište Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koja je samo promijenila u imenu nacionalni atribut, ali je po duhu i ignoriranju suvremene hrvatske društvene i političke zbilje i dalje više „jugoslavenska“ nego „hrvatska“. Posebna su priča brojne tzv. nevladine udruge na čelu s „Documentom“ Vesne Teršelič koja financirana prije svega iz inozemnih izvora stalno radi na tome da se Domovinski rat svede na građanski rat, ne samo u Hrvatskoj nego na cijelom području bivše Jugoslavije. U postojećem medijskom prostoru ona i slične udruge dobivaju veliki publicitet, bez mogućnosti da joj se odgovarajuće suprotstave drukčija stajališta. Kad se sve to ima u vidu ne treba se čuditi što je nedavno srbijanska folkpjevačica Lepa Brena napunila zagrebačku Arenu i  u duhu poznate srpske uzrečice “tko nas bre zavadi” servirala oduševljenoj publici svoju “Jugoslovenku”. Zagreb tako nastavlja demonstrirati svoju mentalnu privrženost jugoslavenskoj fikciji kao centar novojugoslavenstva ne samo u Hrvatskoj nego i u cijelom “regionu”.            

PS. Upravo su rezultati jučerašnjeg prvog kruga predsjedničkih izbora samo dodatno potvrdili taj politički fenomen koji je prijetnja hrvatskome narodu i novostvorenoj državi.

Vjekoslav Krsnik

Milanović predsjednik (?) – katastrofa za Hrvatsku (!)

Milanović predsjednik (?) – katastrofa za Hrvatsku (!)

            . Na početku službene izborne kampanje u tri iduća komentara izložit ću moju neovisnu analizu izgleda tri vodeća kandidata za položaj predsjednika Republike.Prva analiza odnosi se na Zorana Milanovića, kojega je istaknuo SDP, uz podršku još 12 manjih ljevičarskih i liberalnih stranaka

            Prije svega treba ukazati na golu činjenicu da u posljednjih petnaestak godina na hrvatskoj političkoj sceni dominira ekipa iz Granićevog Ministarstva vanjskih i europskih poslova. To su Zoran Milanović, Andrej Plenković, Gordan Jandroković i Kolinda Grabas Kitarović. Ta, moglo bi se, s obzirom na njihove učinke, kazati  Granićeva četvorka “hrvatske apokalipse” koja je gradila svoje karijere dok su se njihovi vršnjaci borili protiv velikosrpske agresije, nema ni jednog dana borbenog staža. To se odnosi i na Zorana Milanovića koji je diplomiravši na Pravnom fakultetu brzo dobio mjesto u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova.

            Vrhunac njegove dosadašnje političke karijere je premijerski položaj u drugom mandatu što ga je u ovih 30 godina dobio SDP s takozvanom Kukuriku koalicijom, sastavljenoj od malih lijevih liberalnih stranaka. U tom mandatu Zoran Milanović imao je priliku pokazati svoje državničko znanje, ali je u tome totalno zakazao, što su birači na idućim izborima kaznili pobjedom HDZ-a na čelu sa sadašnjim premijerom Andrejom Plenkovićem. U tom njegovom i SDP-ovom mandatu Zoran Milenović ne može se pohvaliti niti jednim pozitivnim političkim učinkom. Uz predsjednika Ivu Josipovića Zoran Milanović je bio glavni zagovornik “lexa Perković” kojim se namjeravalo zaštititi od izručenja Njemačkoj dva bivša agenta jugoslavenskih tajnih službi.  Za njegova mandata Hrvatska se zadužila za dodatnih 74 milijarde kuna. Po njemu Hrvatska je slučajna država. što znači da je on bio slučajni premijer, a sad bi želio biti i slučajni predsjednik. Za njega velikosprska agresija ne postoji, nego je to bio građanski rat, upravo onako kako to zagovara četnička garnitura u Beogradu. On je izjavio da su njegovi su glasači Srbi, iako politički korektno takvih u Hrvatskoj ne može biti, jer se radi o srpskoj nacionalnoj manjini, a ne o političkim Srbima. Njegov vodeći ministar unutarnjih poslova pored toga što je bio umiješan u “slučaj svastika” u Splitu po staljinističkoj metodi strpavao je zdrave osobe u ludnicu.

            Takav Zoran Milanović lansirao je svoju predizbornu kampanju s ambicioznim sloganom “Predsjednik s karakterom”. Ako je karakter jedne osobe, a posebice političara, skup intelektualnih i etičkih osobina te osobe, onda je Zoran Milanović u pravu kad sebe nudi pod tim sloganom, jer je njegov karakter u političkom smislu negativan. On može računati na birače sličnog karaktera koji još uvijek žive u mentalnom jugokomunizmu, a nikako na većinu birača koji nisu zaboravili njegovo katastrofalno vođenje Vlade u svakom pogledu. Njegova prva izjava nakon objavljene kandidature bila je da ”želi postati predsjednik jedne moderne, progresivne, znatiželjne i otvorene Hrvatske“, Kad je bio premijer koji ima veće ovlasti od predsjednika države Zoran Milanović je radio upravo suprotno, jer samo u slučaju “lex Perković”, da ne spominjemo druge promašaje, Hrvatska nije bila ni moderna ni progresivna, jedino je u migrantskoj krizi bila otvorena, jer je preko nje prošlo više stotina tisuća migranata. U svojem prvom nastupu Zoran Milanović se nije osvrnuo ni jednom rječju na najveći problem države u kojoj želi biti predsjednik, a to je demografska katastrofa koja ugrožava samo životno biće Hrvatske. Drugim riječima njegovom najavom da će se zalagati za državu koja se ne boji drugačijeg i koja se ne ograđuje bodljikavom žicom, on štoviše zagovara tu demografsku katastrofu. Za vrijeme njegovog mandata Zoran Milanović nije učinio ništa u odnosima sa Srbijom da se riješi problem nestalih u Domovinskom ratu, a surađujući s Miloradom Pupovcem prešao je preko njegove odgovornosti u tragičnoj smrti humanitarca dr. Ivana Šretera  Zoran Milanović je kao slogan svoje kampanje izabrao atribut “normalno”. Za svakoga tko misli svojom glavom to je totalno promašen slogan, jer sve ono što u Hrvatskoj zagovara SDP kao stranka koja zajedno s još 12 manjih stranaka podržavaju  Zoran Milanovića. Nije normalno. Prije svega nije normalno, ali je za Zorana Milanovića to normalno što se SDP kao izravna sljednica Saveza komunista Hrvatske ni nakon 30 godina od raspada komunizma nije odrekla komunističkog mentaliteta, a u izvjesnoj mjeri i komunističke Jugoslavije. Najočitije to dolazi do izražaja u upornom odbijanju SDP-a, dakle i Zorana Milanovića da prihvate brojne rezolucije Europskog parlamenta i Vijeća Europe o osudi komunizma kao totalitarnog režima koji je nanio toliko zla hrvatskome narodu. U duhu jedne rezolucije Europskog parlamenta SDP, pa ni Zoran Milanović  se nikad nije ogradio od komunističke prošlosti kako se to traži u toj rezoluciji da se prizna svoja odgovornost, zatraži oprost i uključi se u moralnu obnovu društva. Ne samo da to nije učinio nego njegovi istaknuti članovi imaju hrabrosti u Hrvatskome saboru žaliti što komunisti 1945. godine nisu obavili dobro svoj posao u obračunu s hrvatskim narodom. Zoranu Milanoviću nije ni na kraj pameti da u svojoj kampanji kao “predsjednik s karakterom” prihvati činjenicu da je ideološki Berlinski zid srušen prije 30 godina i da bi bilo “najnormalnije” da njegova stranka  sa svojim satelitima prihvati tu političku činjenicu i oslobodi se komunističke prošlosti. I na kraju, iako bi se njegovi politički promašaji mogli nizati u nedogled postavlja se pitanje kakav je to kandidat za predsjednika države koji smatra da  Kolona sjećanja u Vukovara “nije za pristojne ljude” (?!) Zato bi najgori scenarij na predsjedničkim izborima bila pobjeda Zorana Milanovića, što bi s njegovom prtljagom iz prošlosti predstavljalo pravu katastrofu za hrvatski narod i Republiku Hrvatsku.

Vjekoslav Krsnik

Korupcija HEP

Nedodirljiva korupcijska hobotnica u HEP-u

            U najnovijem izvješću Europske komisije koji se odnosi na borbu protiv korupcije u okviru posebnog programa pod nazivom „Postupak kontrole i suradnje“ (MVC) ocijenjeni su učinci Rumunjske i Bugarske na tom planu, pa je zaključeno da je Bugarska postigla određene rezultate u poštivanju načela pravne države, što uključuje i borbu protiv korupcije, pa će joj taj monitoring biti ukinut. Za Rumunjsku je nalaz bio negativan, pa će ona i dalje biti pod određenim monitoring Europske komisije. Ova informacija je važna i za Hrvatsku u kojoj, iako je bilo prijedloga, takav monitoring nije nametnut, jer je uoči ulaska u Europsku uniju Hrvatska koliko toliko pokrenula kampanju protiv korupcije, ali je ona poslije ulaska u EU potpuno splasnula. Najbolji dokaz za to su niz procesa koji su pokrenuti protiv brojnih političara, prije svega protiv bivšeg premijera Ive Sanadera, koji ni do danas nisu pravno zaključeni.

            Ovaj uvod bio je potreban da se skrene pozornost javnosti na jedan od najvećih problema s kojima se Hrvatska kao zemlja u tranziciji suočava, ali ne poduzima ništa ili vrlo malo, da se radikalno uhvati u koštac s korupcijom kao najtežim društvenim problemom. Prema nedavnom izvješću europskih Zelenih od Hrvatske su korumpiranije jedino Rumunjska, Grčka i Bugarska. Prema istom izvješću Hrvatska zbog korupcije gubi godišnje 13,5 posto BDP-a, odnosno čak 8,5 milijardi eura. Više puta je iznijet podatak američke institucije „Global Financial Integrity“ koja prati kretanje prljavog novca u cijelome svijetu da je samo u razdoblju od 2004. do 2013. godine iz Hrvatske po raznim osnovama, a posebice temeljem korupcije, opljačkano 34,6 milijardi dolara. Kad bi hrvatska vladajuća kasta, bili to HDZ ili SDP, a uz njih i sateliti posebice HNS, povela sustavnu borbu protiv korupcije u Državnom proračunu našlo bi se novca i za prosvjetare i za medicinsko osoblje i za nove bolnice i dječje vrtiće pa i za borbene zrakoplove. Međutim problem je u tome što je ta ista vladajuća kasta, dakle i HDZ i SDP sa svojim trabantima u kojima osobito iskače Vrdoljakov HNS, duboko umiješana u koruptivne radnje na svim razinama, pa se od sadašnje vladajuće oligarhije borba protiv korupcije jednostavno ne može očekivati.

            U cijeloj priči nimalo slučajno uključena je i strateški najvažnija državna energetska tvrtka „Hrvatska elektroprivreda d.d.“ Sa jedne strane nalazi se u fokusu

 

-2-

interesa moćne poslovno-političke skupine koncentrirane oko glavnog snabdjevača Hrvatske ruskim plinom „Prvog plinarskog društva“ koje je promijenilo ime u „Enegia naturalis“, dok je s druge strane tvrtka opterećena brojnim korupcijsko-kriminalnim aferama od vrha do dna. Što je i te kako važno odgovornost za takvo stanje u HEP-u snose ne samo  rukovodeća tijela tvrtke na čelu s Upravom koju vodi pouzdanik premijera Andreja Plenkovića Frane Barbarić, iako nije po svojim kvalifikacijama odgovarajuća stručna osoba za tako odgovornu dužnost. Odgovornost za posvemašnju korupciju u toj strateškoj tvrtki snosi i te kako Vlada na čelu s premijerom Andrejom  Plenkovićem i resornim ministrom Tomislavom Ćorićem. Kad se premijer Plenković hvali pred domaćem i europskom javnošću o tobože uspjesima svoje vlade koja ulazi u posljednju godinu mandata on namjerno prelazi preko najvećeg problema s kojim je suočeno hrvatsko društvo, a to je upravo korupcija u čemu je Hrvatska na samom vrhu Europske unije. Na određeni način i sam premijer, a da ne spominjemo resornog ministra Tomislava Ćorića, je umiješan u koruptivne radnje u „HEP-u d.d. Prije svega i pored niza pritužbi zbog korupcije on nije poduzeo ništa čuvajući svog zavičajnog zemljaka predsjednika Uprave Franu Barbarića. Eklatantan primjer njegove odgovornosti je njegov osobni prijatelj Nikola Rukavina koji je čak bio kandidat za predsjednika Uprave, a kao član Uprave odgovoran je za havariju u elektrani Plat kod Dubrovnika u kojoj su nastradala tri djelatnika, pa je protiv njega pokrenut sudski postupak. U pozadini te havarije opet se nalazi korupcija u nabavi neodgovarajućeg materijala ugrađenog u postrojenja  elektrane. U ponesta tku unutarnje kontrole uposlenici HEP-a javljaju se na razne državne adrese anonimnim pismima u kojima iznose niz detalja o korupciji u tvrtki, ali ne samo da se na ta pisma ništa ne poduzima, nego se nastavlja s postojećom praksom koja je HEP d.d. dovela na sam vrh korupcijske hobotnice u državi.

            U svakom slučaju sve činjenice ukazuju da je najvažnija hrvatska javna energetska tvrtka suočena sa široko rasprostranjenom korupcijom od dna do vrha i da u njoj prešutno ili čak indirektno sudjeluju članovi Vlade na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem i ministrom Tomislavom Ćorićem. O tome šira javnost uglavnom nema pojma jer je HEP d.d. kupio vodeće medije na čelu s Hrvatskom radiotelevizijom, pa o tim slučajevima korupcije uporno šute i o HEP-u lansiraju „lažne vijesti“. Zato portal Bezcenzure.hr u interesu informiranja javnosti nastoji što je moguće više razotkriti taj organizirani umreženi politički kriminal kao dio sveobuhvatne korupcije koja je rak-rane hrvatskog društva. To je osobito važno razotkrivati u HEP-u kao najvažnijoj strateškoj tvrtki u vlasništvu države koja je izvana ugrožena pritiskom poslovno-političkog naftnog lobija, a iznutra je ugrožena koruptivnim slučajevima na tekućoj traci, predstavljajući na taj način određenu opasnost za nacionalnu sigurnost.

Politički debakl

POLITIČKI DEBAKL

                Ovih dana, hrvatski mediji prepuni su kojekakvih političkih kombinacija za naredne parlamentarne izbore. Na jednoj strani su oni koji tvrde i uvjereni su da je neminovna koalicija, to jest politička koalicija između SDP-a i HDZ-a, jer – kako to oni tvrde – niti jedna od političkih stranaka koja pobijedi na slijedećim parlamentarnim izborima neće moći, niti samostalno, a niti u koaliciji s drugim manjim političkim strankama, biti u mogućnosti sastaviti vladu. Na drugoj strani su oni koji tvrde da je takva politička koalicija nemoguća i da nije dobra za hrvatsku državu. No, nije baš to tako jednostavno kako misle na jednoj i drugoj strani.

                I SDP i HDZ su dvije naše najjače političke stranke u državi. To je neosporno. Ali ipak, između SDP-a i HDZ-a postoje razlike, a te razlike mogle bi biti odlučujuće za naredne predsjedničke i parlamentarne izbore. Naime, stvar je u slijedećem. Dok na jednoj strani postoji HDZ koji je trenutno najjača politička stranka u Hrvatskoj i koji će vjerojatno samostalno izaći na izbore, jer u sadašnjem trenutku HDZ nema koalicijskog potencijala, to jest nema političkih stranaka koje bi mogle HDZ-u pripomoći da s njima formira vlast u zemlji. Dok na drugoj strani imamo nešto slabiji SDP od HDZ-a koji će oko sebe okupiti mnoštvo političkih stranaka, te će u takvoj koaliciji sigurno pobijediti HDZ. SDP će stvoriti politički blok protiv HDZ-a i potući ga do nogu. To će biti vidljivo već na predsjedničkim izborima koji su zakazani krajem ove godine (prvi krug) i početkom 2020. godine (drugi krug).

                Da vidimo koga SDP već sada ima u koaliciji za predsjedničke izbore, a isto takva koalicija političkih stranaka predvođena SDP-om će nastupiti na parlamentarnim izborima. SDP trenutno okuplja oko sebe IDS, HSS, HSU, GLAS, LABURISTE, PGS, SU,  a kao potencijalni politički partneri tu su još HNS i Čačićevi Reformisti. Protiv jedne takve koalicije političkih stranaka teško će sadašnja predsjednica Kolinde Grabar Kitarović sačuvati mandat i biti ponovno izabrana za Predsjednicu Hrvatske, a isto tako sam HDZ nema nikakve šanse  pobijediti SDP koji će oko sebe okupiti mnoštvo političkih stranaka i velikih i malih, te u jednom takvom političkom bloku pobijediti HDZ u obje političke utakmice.

                HDZ je u svom mandatu  imao – prije svega – previše afera što mu je uveliko narušilo politički ugled, a isto tako svojom političkom bahatošću i arogancijom izgubio je potencijalne koalicijske partnere. Takav HDZ, načet aferama i sam na brisanom prostoru može doživjeti pravi politički debakl gubljenjem predsjedničkih i parlamentarnih izbora.

                Koalicija HDZ-a i SDP-a bila bi moguća kada bi na predstojećim parlamentarnim izborima i HDZ i SDP izašli sami na izbore bez ikakvih predizbornih koalicija s manjim političkim strankama i time dovele sve ostale političke stranke u zemlji u situaciju da se bore za golo političko preživljavanje. Dobra strana takve političke koalicije bila bi politička stabilnost za zemlju, jer tada oko njih ne bi bilo malih političkih stranaka koje bi ih ucjenjivale i uvjetovale. Međutim, od velike koalicije zasigurno neće biti ništa, jer SDP sa svojom političkom koalicijom želi prvo pobijediti na predsjedničkim izborima, a zatim i na parlamentarnim izborima.

                Na predstojećim predsjedničkim izborima, Milanović ima velike šanse pobijediti sadašnju predsjednicu, i kako stvari trenutno stoje, Kolinda može već pomalo pakirati kofere. Pobjeda Milanovića, i njegovo ustoličenje na Pantovčaku, osiguralo bi SDP-u pobjedu na parlamentarnim izborima.

                Iskoristio bio ovu priliku i pozvao hrvatske građane da iziđu u što većem broju na predsjedničke i na parlamentarne izbore i da ispunjenjem svoje građanske dužnosti pokažu sebi i svijetu da Hrvatska izrasta u jednu modernu i demokratski ozbiljnu državu.

HRABRE I BOG ČUVA

HRABRE I BOG ČUVA

                Kakva nogometna predstava Dinama kod Šahtara. Bio sam impresioniran igrom ˝plavih lavova˝ iz maksimirske šume, koji su u svakom trenutku znali što treba s loptom napraviti, a njihovi napadi prema protivničkom golu bila su velika opasnost za Šahtar i golmana koji je ˝popio˝ dva komada, a da je bilo malo više sreće, moglo je biti još najmanje toliko. Dinamo zaista ima jednu mladu, kompaktnu i nogometno znalačku ekipu koja se zna suprotstaviti svakoj ekipi. A najvažnije od svega je što Dinamo igra napadački nogomet i uvijek – a to je bitno u nogometnoj igri – ide na pobjedu, ma sa kojim protivnikom igrao. Predivno je gledati te ˝plave ratnike˝ koji igraju srcem i dušom od prve do posljednje sekunde utakmice. ˝Plavi lavovi˝ naprosto ginu na terenu za svaku loptu, ništa ne prepuštaju slučaju i nikad im nije glava u torbi već uvijek znaju što će napraviti s loptom.

                Ta čarobna i duhom protkana nogometna igra dinamovaca, podsjeća me na igru naše hrvatske reprezentacije na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, kada smo zamalo postali svjetski prvaci, pa se nadam kao i svi dinamovci i iskreni prijatelji nogometne igre, da ova nogometna momčad Dinama može daleko dogurati u ligi prvaka.

                Pobijedit ćemo Šahtar u zagrebu i tako praktički osigurati europsku ligu sa sedam bodova, a možda i ligu prvaka. Očekuje se pun stadion dinamovih navijača u Maksimiru protiv Šahtara, gdje Dinamo treba samo ponoviti igru iz Ukrajine za nova tri boda i 2,9 milijuna eura. ˝Plavi lavovi˝ ne samo da mogu ponoviti igru iz Ukrajine, dinamovci mogu još daleko više, što ćemo imati prilike i vidjeti.

                Uvijek sam, u svakoj prilici govorio da svaka kvalitetna nogometna ekipa mora imati i kvalitetnog trenera, a Nenad Bjelica u tome je pravi virtuoz, nogometni mag koji zna nogomet u dušu, a što je vrlo bitno, bio je izvrstan igrač i k tome napadač. Bjelica jako dobro zna da se u svaku utakmicu treba ući da pobijediš, odnosno da daš gol više od protivnika. To je čitava filozofija nogometa! Neću biti pretenciozan, ali moram reći za Bjelicu da je nogometni genijalac par Excel lance, jer samo genijalci su u stanju znati izabrati pravu strategiju i taktiku protiv svake nogometne momčadi koje igraš.! Takav trener poput Bjelice godinama je nedostajao Dinamu i samo zbog toga Dinamo nije mogao napraviti veći iskorak u Europi. Sada je to druga priča, jer Dinamo ima ne samo fenomenalnu momčad već i fenomenalnog trenera i kad se to spoji u pravu sinergiju tada možemo očekivati da će Dinamo vrlo brzo i osvojiti ligu prvaka.

                Jedini nedostatak ili bolje rečeno hendikep Dinama je taj što nema svoj vlastiti nogometni stadion. Dinamo mora što prije ući u gradnju novog stadiona, ali ne bilo gdje, već samo na istom mjestu – Maksimiru. Taj nogometni stadion treba imati 50 – 55 tisuća sjedećih mjesta, i sve ispod toga bio bi promašaj. Treba gledati barem pedeset godina unaprijed te izgraditi nogometni stadion za buduća vremena koja su pred nama. Dinamo i mi svi dinamovci koji navijamo volimo i živimo za Dinamo zaslužujemo jedno takvo moderno arhitektonsko zdanje u kojem ćemo se svi ugodno osjećati.

                Želim Dinamu puno sreće u narednim utakmicama, a naročito protiv Šahtara kojeg ćemo skupa pobijediti. Budite i dalje hrabri u narednim utakmicama, jer hrabre i Bog čuva.  

JAZAVAC PRED SUDOM

JAZAVAC PRED SUDOM

                Koliko je hrvatska politika bijedna znaju već i vrapci na krovu, koliko je jadna – o tome najbolje pokazuju kandidati za predsjednika Republike Hrvatske. Zaista, tu ima svega i svačega. O nekima od njih sam već odavno izrekao svoje mišljenje i politički stav, ali ima i onih predsjedničkih kandidata koji nisu vrijedni ni spomena, a jedan od njih zagorskoj je javnosti dobro poznat, naravno po svojim negativnim  eskapadama i kojekakvim marifetlucima. U ovoj priči njegovo kodno ime je Jazavac, ne slučajno već naprotiv s razlogom. Ovih dana Jazavac je izašao iz svoje rupe u kojoj obitava, i zamislite drage moje Zagorke i Hrvatice, Zagorci i Hrvati – taj Jazo istaknul se kao jedan od predsjedničkih kandidata za Republiku Hrvatsku . Hrvatskoj još fali samo Jazavac da bude hrvatski predsjednik i svi skupa moremo-možemo odmah početi kopati rupe vu koje se bumo skrili da ne bi slučajno Jazavca videli.

            Debeo i masan Jazavac je iznesel kakti politički program, kak bi mogel eventualne i druge jazavce prikupiti u svoju rupu, samo se pitam kak buju svi stali vu istu rupu. To valjda samo Jazavac zna.

             Politički program Jazavca je zaista da pukneš od smeha, nekaj poput tralalala, jer Jazo se nada da bu mu svaka dala. No, prošla su ta vremena Jazavče iz rupe, pa za tebe, a naročito za sve nas u Hrvatskoj, najbolje da se i dalje držiš svoje rupe. Tam si doma i kakti nekakav gazda koji čega god se primil, mam bi sve upropastil. Isto tak se i Hrvatskoj piše, ako – sačuvaj nas dragi Bože – izabere Jazavca poput tebe. Za Jazavca u Hrvatskoj mogu glasati samo b…..!. Baš me jako interesira koliko će b….. glasovati za Jazavca pred sudom.

SVE VAM JE POLITIKA

SVE VAM JE POLITIKA

                Ima nekih desetak dana kako sam bio u jednom prodajnom centru – a Zabok je hvala dragom Bogu prepun – u standardnoj nabavi namirnica za kuću. Inače, okružen sam prodajnim centrima, tako da mi je sve kao na dlanu, te ne gubim previše vremena na kupnju. Stanujem u jednoj maloj ulici koja ima svega devet kuća, ali moja ulica vam nije kao svaka druga ulica po mnogo čemu. Kao prvo, to je slijepa ulica iliti ulica koja ima svoj kraj u sebi samoj, a ne u nekoj drugoj ulici kao sve ostale ulice. Kao drugo, kroz tu ulicu svakodnevno prolazi par stotina gimnazijalaca, profesora ali i drugog svijeta, te nas koji tu živimo. Kao treće, u našoj ulici ima puno male djece što nas sve raduje. Eto, prije neki dan rodila se još jedna beba i to baš na mojoj adresi. Svi smo sretni zbog toga. No, kako u svakoj priči, tako i u ovoj ne možemo bez… Ali, zamislite vi dragi moji pajdaši i pajdašice da u jednoj tako maloj uličici koja je čitav dan puna života i mladosti, male dječice koja tek trebaju spoznati život, mnogobrojnih šetača i sportaša, jer sportska dvorana praktički počinje tamo gdje naša ulica nestaje u svome kraju, a ja vam želim ukazati na početak ulice gdje stoji prometni znak koji dozvoljava promet kamionima do deset tona koji – vjerovali ili ne  – ulaze u jedan prodajni centra čiji je ulaz širok jedva, nekih peta metara. Sve bi to razmel, da je to jedini ulaz. No pravi ulaz u taj prodajni centar je na drugoj strani – zamislite dragi moji sugrađani, znam da to sigurno znate – ulaz širine gotovo dvadeset metara! Uz blagoslov gradskih vlasti, osim kamiona našom ulicom prometuju i šleperi – koji su dugi skoro kak pola naše ulice koristeći priliku dok prilika postoji.

                Svaki normalan čovjek bi se zapital; kako je moguće da je gradska vlast dozvolila promet kamionima od deset tona, umjesto da je zabranila promet svim kamionima. No, i sami znate da je kod nas sve naopak.

                Sigurno se pitate, zakaj vam ja sve to pripovedam!? Imate praf ak tak mislite. Naime, upravo na tom, svega peta metara širokom ulazu u prodajni centar, sreo sam predsjednika gradskog vijeća. Zovnem ja njega imenom da dojde  do mene. I bome je došel.

                Velim ja njemu:“ Stari, baš dobro kaj smo se sreli, tak da ti nešto pokažem kaj je van pameti.“

„O čemu se dela?“ – pita on mene.

                Samo kaj me je pital, eto ti jedne kamiončine – sigurno preko deset tona – hoće van iz prodajnog centra „na mala vrata“. A nas dvojica stojimo baš sred tih „malih vrata“. Vidim ja da se predsjednik gradskog vijeća čudi, kaj je sad ovo. Mi smo brže bolje maknuli vu stranu, tak da kamiončina može van u našu malu ulicu kroz „mala vrata“. Ali nejde to baš tak lahko. Nije nikak mogel zajti van iz prve, a u drugom pokušaju je skoro zašel vu dvorišće i vrt kuće koja je odmah nasuprot ulaza u prodajni centar. Taj ulaz ustvari trebao bi biti ulaz za pješake, a tak i izgleda, a ne za kamiončine poput ovoga koji je tek nakon petog puta jedva spelal van.

                „Stari moj. Sad vidiš zakaj te zovem i trebam, ne samo ja, već i svi ljudi u našoj maloj ulici.“

                „Zaista si u pravu. Ovo nije u redu i zbilja nema nikakvog smisla.“

                „Eto, sad si videl na svoje oči kaj nas muči, kaj nas smeta i kaj nam mira neda! Daj nekaj poduzmi u gradu po tom pitanju, tak da više nebuju kroz našu malu ulicu prometali kamioni i šleperi, i kaj je najvažnije od svega, strah nas je za našu malu decu. Daj nas razmi.“

                „Sve razmem i budem se potrudil rešiti ovu glupost, jer to je stvarno bez veze. Gde mi je bila pamet kad smo donesli takvu odluku!?“

                „Stari, ja te pozdravljam i očekujem od tebe da što prije riješiš taj veliki problem u našoj maloj ulici. Svi ćemo ti biti zahvalni.“                 Tak vam je to, dragi moji Zagorci. Danas ni u kupovinu nemreš bez politike. Sve vam je politika zagorci moji, zato najte bežati od politike, jer samo bežite od sebe samih. A onaj tko beži od samoga sebe nigdar nemre dojti na cilj.

Imenovanje

Dok je premijer Andrej Plenković  u Hrvatskome saboru u tipičnom stilu prezentiranja „lažnih vijesti“ pokušavao javnost uvjeriti da njegova navodno stabilna Vlada vodi uspješnu politiku, na ulici, a ne samo u oporbenim istupima u Sabornici, prosvjeduje se zbog brojnih promašaja te politike koji Hrvatsku vode, kako to ukazuju ispitivanja javnog mnijenja, u krivom smjeru. Jedan od ključnih problema sadašnje društvene i političke krize nalazi se u totalno neučinkovitom pravosuđu što se na razne načine manifestira gotovo na dnevnoj bazi, pa tako ne iznenađuje podatak što ga iznio u Sabornici Božo Petrov, pozivajući se na istraživanje Svjetskog ekonomskog foruma, da je Hrvatska po neovisnosti sudstva na pretposljednjem mjestu u svijetu, jedino ispred Mozambika.

            Posljednjih mjeseci raste nezadovoljstvo raznih strukovnih službi, prije svega prosvjetara i medicinskog osoblja, zbog zaostajanja tih struka u odnosu na druge u plaćama zaposlenika. Vlada na čelu sa samim premijerom, ali i resorni ministri nastoje uvjeriti javnost kako su im ruke vezane ograničenim sredstvima u Državnom proračunu. Pod pritiskom štrajkaških zahtjeva, ali vodeći računa o izbornoj godini, premijer Plenković je za iduću godinu ipak najavio skromno povećanje plaća u javnom sektoru. Glavni Vladin argument da nema dovoljno novca u Državnom proračunu samo pokazuje nemoć same Vlade da se uhvati u koštac s brojnim u širem smislu korupcijskim metodama  koje s jedne strane izbjegavaju plaćanje poreza a s druge strane takvom praksom potvrđuju navedeno istraživanje o katastrofalnom stanju hrvatskog sudstva. Po istraživanju koje je za Europski parlament izvršila europska filijala američkog instituta RAND po indeksu rizika od korupcije u javnoj nabavi Hrvatska se nalazi na samom čelu članica Europske unije. To se poklapa s gore spomenutim istraživanjem o neovisnosti sudstva. Po istom istraživanju Hrvatska, Bugarska, Rumunjska i Latvija zbog korupcije u javnoj nabavi godišnje izgube oko 15 posto BDP-a, a to je u Hrvatskoj po gruboj računici oko 8 milijardi dolara. Po jednoj drugoj domaćoj procjeni korupcija u javnoj nabavi u Hrvatskoj godišnje iznosi 45 milijardi kuna, a od toga je netransparentno 8 do 10 milijardi kuna, pri čemu veći dio te svote završi u privatnim džepovima.

            To međutim nije sve, jer u Hrvatskoj kao tranzicijskoj zemlji s korupcijskom privatizacijom i pretvorbom koja je praktički uništila proizvodni sektor postoje i drugi oblici izbjegavanja plaćanja poreza. Među apsurdima hrvatskog gospodarstva, bez obzira što o njemu pričaju sami poslodavci i članovi Vlade, spada i onaj o broju tvrtki koje posluju bez ijednog zaposlenog. Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku u 2017. godini od oko 133.000 poslovnih subjekata, čak 37,8 posto odnosno oko 50.000 registriranih poslovnih subjekata nije imalo zaposlenih, a od toga 18.000 takvih tvrtki bilo je aktivno. Ta trgovačka društva ostvaruju godišnje prihode od oko 8 milijardi kuna.

            Postoji i druga mogućnost za povećanje prihodne strane Državnog proračuna kad su u pitanju trgovačka društva bez zaposlenih. Vlada je trgovačkim društvima koja ostvaruju do 3 milijuna kuna prihoda smanjila porez na dobit sa 20 na 12 posto. Takve tvrtke plaćaju samo 360.000 kuna poreza, ako i to. Međutim kad bi se dobit takvih trgovačkih društava koja nemaju zaposlenih oporezovala sa stopom od barem 50 posto, u Državni proračun slilo bi se 4 milijarde kuna. Vlasnici takvih društava ne bi zbog toga spali na prosječki štap, jer primaju plaću u nekoj državnoj ustanovi kao na primjer fakultetu ili javnom poduzeću.

            Kao primjer takvog trgovačkog društva bez ijednog zaposlenog može se uzeti firma „Adeco d.o.o.“ sa sjedištem u Zagrebu u kojemu je odgovorna osoba Dubravka Sinčić Čorić, a prokurist aktualni ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Čorić. Oboje primaju plaću u državnoj službi, a u 10 godina ostvarili su milijunski prihod, dok su na ime poreza platili samo oko 50.000 kuna. Tvrtka „Sol-Ina d.o.o.“ sa sjedištem u Sisku ostvarila je samo u 2017. godini prihod od više od 2 milijuna kuna bez ijednog zaposlenog. Odgovorna osoba je Tomislav Dragičević, bivši direktor i predsjednik Uprave INE. Takve trgovačke tvrtke nalaze se u vlasništvu brojnih političara. Bivši ministar u Milanovićevoj Vladi Ante Kotromanović s tvrtkom bez uposlenih „Urbaniko d.o.o.“ s prihodom u 2016. godini od 11,8 milijuna kuna. Njegova druga tvrtka „Pauk d.o.o.“ registrirana za bušenje i miniranje bez ijednog zaposlenog imala je u 2009. godini prihod od 3,3 milijuna s dugoročnim i krtakoročnim obvezama od 12,8 milijuna pa je završila u stečaju. Takve tvrtke imali su i Ljubo Jurčić, Mato Crkvenac, Slavko Linić, pokojni otac i brat premijera Zorna Milanovića. Tu je i čitav niz javnih osoba, poput Damira Novotnyja koji često gostuje i prodaje pamet gledateljstvu HTV-a, zatim kontroverznog Hrvoja Hribara, Danila Šerbedžije, Igora Mirkovića, bivšeg predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Saše Lekovića. Jedan bivši ministar a sada savjetnik predsjednice Republike Mate Granić kao jedini osnivač tvrtke „Magra d.o.o.“ imao je 2016. godine prihod od 386.000 kuna, Bivši savjetnik predsjednika Tuđmana Ivić Pašalić imao je četiri tvrtke u kojima je bio direktor ili član uprave. Anka Mrak Taritaš je bila članica tvrtke „Vivi-ing d.o.o.“ kojoj je prihod iznosio od 2011-17. godine 430.000 kuna. I bivši potpredsjednik Vlade Ivan Vrdoljak nalazi se u ovom društvu kao osnivač tvrtke „Divisma d.o.o.“ s prihodom u 2011. godini od 280.000 kuna, te dugoročnim obvezama  u 2015. godini od 2,3 milijuna kuna, a kratkoročnim obvezama od 3 milijuna kuna. Bez i jednog zaposlenog bivši kratkotrajni predsjednik Vlade Tihomir Orešković kao predsjednik uprave tvrtke „Aspera nekretnine d.o.o“ od 2013. do 2017. godine imao je prihod od 45,5 milijuna kuna. Tihomir Orešković bio je i član uprave „Teva Pharmaceuticals d.o.o.“. U procesu privatizacije „Plive“ Tihomir Orešković bio je od 2010. do 2012. godine  zamjenik predsjednika Nadzornog odbora, a od 2012. do 2015. godine predsjednik Uprave, zatim član uprave „Teva Pharmaceuticals d.o.o.“ do 2011. godine. „Teva Pharmaceuticals d.o.o.“  imala je od 2009. do 2010. godine prihod od 565 milijuna kuna bez ijednog zaposlenog. Predsjednik uprave  „Ekonerg holding d.o.o.“ Zdravko Mužek  imao je bez ijednog zaposlenog u razdoblju od 2010. do 2017. godine prihod od 54 milijuna kuna. Direktorica tvrtke „Atlantic Media d.o.o.“ Vesna Barišić od 2008. do 2017. godine prihod od 546 milijuna  kuna bez ijednog zaposlenog. Marko Njavro kao predsjednik uprave od 2016. godine u tvrtki „Cervesia Zagreb d.o.o.“ kojoj je glavni proizvod Ožujsko pivo imao je od 2013. do 2017. godine prihod od vrtoglavih 959 milijuna kuna. Mihajlo Mirković od 2014. godine član uprave „TE Plomin d.o.o.“ s prihodom samo u 2015. godini od 658 milijuna kuna, a od 2008. do 2017. godine  bez ijednog zaposlenog imala je prihod od preko 6 milijardi kuna.

            Kad premijer Andrej Plenković s kontrolirane javne televizije HTV-a svakodnevno prodaje maglu hrvatskoj javnosti o uspjesima njegove Vlade koje on naravno preuveličava, jer je stvarnost nešto sasvim drugo, budući da se Hrvatska i dalje po mnogim pokazateljima nalazi na samom dnu Europske unije, onda je važno ukazati i na ovu anomaliju u poslovanju hrvatskih tvrtki. Kad bi Vlada na čelu s Andrejom Plenkovićem donijela zakon da sve te tvrtke s milijunskim prihodima i dobiti obvezne uposliti barem jednog nezaposlenog otvorilo bi se najmanje18.000 novih radnih mjesta. Štoviše, umjesto da im se povećaju davanja državi, njima je smanjen porez na dobit s 20 na 18 i 12 posto. Razmjernim oporezivanjem takvih tvrtki u Državni proračun slilo bi se nekoliko milijardi kuna, pa se ne bi trebalo kukati kako nema novca za veće plaće u zdravstvu i prosvjeti, za skupe lijekove oboljeloj djeci, za dječje vrtiće ili za nove škole, pa čak i za borbene zrakoplove. To bi bila prava zadaća premijera u sadašnjoj ozbiljnoj gospodarskoj situaciji, a ne ulagivanje i popuštanje ucjenama koje postavlja Europska komisija ili etnobiznismen i vođa „pete kolone“ u Hrvatskoj Milorad Pupovac, na određeni način direktno umiješan u ubojstvo humanitarca dr. Šretera i u financijsku propast „Tesla banke“.

 Pročitao sam dva puta , poruka članka je jasna ali ima netočnosti , bilo bi jako dobro kada bi stavio više aktera tj. firmi koje nemaju nijednog zaposlenog a posebno si se vrlo malo osvrnuo na javnu nabavu koja godišnje u HR iznosi cca 45 – milijardi kuna a od toga je netransparentno između 8-10 – milijardi kuna i nažalost velika većina tog novca završi u privatnim džepovima a to sve mi građani plaćamo .

ISTA META ISTO ODSTAJANJE

ISTA META ISTO ODSTOJANJE

                Slanjem otvorenog pisma slovenskih zastupnika u Europskom parlamentu protiv ulaska Hrvatske u Schengen, Slovenci su po ne znam koji puta pokazali da nam nisu prijateljski naklonjeni i da Hrvatska nema što očekivati od dežele osim pokušaja teritorijalnog širenja na račun hrvatskog teritorija. Jedini političar u Sloveniji, koji je pokazao trezvenost i političku mudrost je Janez Janša, čija je politička stranka SDS odbila potpisati to sramotno pismo. U slovenskoj politici ništa se bitno ne mijena, slovenski političari koriste svaku priliku da zagorče život nama Hrvatima u Europskoj uniji, misleći da će time nešto politički ušićariti. No, rezultat takve ortodoksne politike ne može donijeti ništa dobrog za deželu. Janez Janša je pokazao i ovaj puta da je najozbiljniji političar u Sloveniji i nije nasjeo političkoj harangi ostalih političkih stranaka protiv Hrvatske u Europskoj uniji.

                Recentna politička zbivanja u Europskoj uniji pokazuju da se politika Francuske i Njemačke – kao dvije možemo reći stožerne članice – nije ništa promijenila. Gledaju se samo vlastiti interesi kao u doba najcrnje imperijalne politike, ovaj puta francuski, gdje francuski predsjednik Emmanuel Macron ne želi ni čuti za otvaranje pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. U toj svojoj političkoj rigidnosti održan je i od strane Danske i nizozemske. Na sve to njemačka kancelarka Angela Merkel mlako je reagirala tobože „da žali zbog ishoda“, jer bi inače došlo do konflikta s Francuskom koja ima sasvim druge političke interese na jugu Balkanskog poluotoka. Francuskoj je u interesu da Srbija bude, ta prva država s toga područja koja će biti primljena kao nova članica Europske unije, a nikako ne Sjeverna Makedonija. Makedonci još nisu ni otvorili pregovore za Europsku uniju, a već su na početku prevareni, jer im je obećano da će biti otvoreni pregovori zbog njihove političke suradnje u promijeni imena Makedonije u Sjevernu Makedoniju. Sva perfidnost eurounijske politike i tu je, u pitanju Sjeverne Makedonije došla do punog izražaja. I taj primjer pokazuje da je Europska unija stvorena samo zato kao bi „veliki“ što lakše  ostvarili svoje političke interese i dalje na uštrb „malih“. Europska unija kao interesna tvorevina također služi za maskiranje – nekad ali i danas – zemalja poput Francuske, Njemačke, Italije, Španjolske… Britanci su spoznali i zato žele što prije van iz toga društva u kojem ne žele više biti. I Britanci su se morali odreći dijela svoje suverenosti, ali kada je došla voda do grla, to jest kada se je funta trebala zamijeniti eurom – rekli su NE, mi to ne želimo i idemo van iz Europske unije.

                Hrvatska podanička politika na čelu s Plenkovićem, za razliku od Britanaca, slavi euro i želi da euro zamijeni kunu, čime bi Hrvatska izgubila, i to još malo svoje suverenosti. Još dok je bila premijerka, Margaret Thatcher konkretno je rekla da Britanci ne smiju svoju funtu dati nizašto i time je pokazala kakav političar treba biti. Hrvatska na žalost nema ni približno takvog političara kakva je bila „željezna lady“ i to je ono što Hrvatsku vodi u propast i nove uzničke lance.

                Pratim zbivanja u Španjolskoj to jest u Kataloniji, gdje Katalonci vode bitku za vlastitu državu Kataloniju. Moje simpatije su na strani Katalonaca te se nadam da će Katalonci jednoga dana dobiti svoju državu. Katalonci na to imaju potpuno pravo. Borba Katalonije za vlastitom državom još jednom pokazuje da je neminovan raspad negdašnjih imperijalnih tvorevina poput jeden Španjolske, Francuske, Italije, Velike Britanije, Nizozemske. Te i takve zemlje jednog dana moraju platiti ceh radi svoje višestoljetne imperijalne politike. Račun je došao na naplatu!

                Još jedan narod na dalekom Istoku trpi tešku kalvariju u pokušaju da stvori svoju državu i za to plaća danak u krvi. Radi se o Kurdima koji su osuđeni na vječno lutanje u traženju vlastite države i njih Kurde. „velike“ sile koriste, najčešće kao topovsko meso za svoje interese. Ta volja i želja za vlastitom državom Kurdima je putokaz koji ih čini još jačim na putu da dobiju – izbore za svoju državu. Želim im svu sreću u tome.

Politički patuljak

POLITIČKI PATULJAK

                U Hrvatskoj totalno ludilo. Svi su se pomamili da budu pajac iliti Bokček Mali, tako da više ne znaš tko je tko. Korupcija, lopovluk i slobodno uživanje kokaina i drugih narkotika, toliko se svidjelo mnogima, tako da su odlučili promijeniti svoja imena i prezimena u Bokček Mali. Kao rezultat svega toga Bokček Mali postal je prava faca u metropoli, u kojoj žari i pali, pa tako imamo spaljenu zemlju u glavnom gradu svih purgera. Bokček Mali postal je i kurčevit u zadnje vrijeme tak da je počel prijetiti Plenkiju za raskid koalicije – koalicije koja nikad nije niti bila koalicija, jer pajac živi In Spe da ima sve žetončiće u svom džepu. No, kak su mu se džepi pohabali, kak i on – pajac, Bokček Mali je i dalje politički patuljak. Pajac si je mislil da je kakti politički zrasel, a ostal je i dalje manji od makovog zrna – politički se razme – i kao takav bu ostal zanavijek.

                I sad si vi, dragi moji purgeri možete zamisliti tu politički minijaturnu veličinu Bokčeka Malog koji ucijenjuje hrvatskog premijera za nešto što ne postoji i nikad nije postojalo. Plenki se sa pajacem igra kao mačka s mišem, a svi znamo da na kraju igre mačka pojede miša, a naš Bokček Mali iliti politički miš htio bi srediti takvog mačora kakav je Plenki. Pa gdje toga ima – koliko mi je poznato, niti u jednoj priči – da je miš progutao mačku. To vam je tak, dragi moji purgeri kak bi pajac htel biti nekej kaj nemre biti, a neće biti ono kaj je u stvari, politički patuljak. Bokček Mali uporno beži sam od sebe tražeći sebe kao nešto što nije, niti to ne može biti. Bokček Mali iliti pajac u politici je bio i uvijek će biti politički patuljak. Pajac, ta oronula politička kreatura ostat će zauvijek politički marginalac, iz dana u dan sve veći napasnik zbog vlastite političke i svake druge nemoći.  

Hrvatska sramota

HRVATSKA SRAMOTA

                U Hrvatskoj je zaista sve moguće. Uz katastrofalne političare koje imamo, čudo bi bilo da smo zemlja sreće i smješka, a o sigurnosti pojedinca da i ne govorimo. Kakva smo država i društvo – na najbolji mogući način – vidi se na nedavnom primjeru silovanja petnaestogodišnje djevojčice iz okolice Zadra koja je silovana – zamislite – godinu dana i to sedam puta od strane sedam divljaka ili bolje rečeno kretena, od kojih su dvojica maloljetnici. Djevojčica je godinu dana proživljavala psihičku i fizičku torturu najgore vrste sedmorice majmuna. Neka mi pravi majmuni oproste!

                Pitam se kao muškarac i ljudsko biće, kako je moguće da netko učini takvo zvjerstvo prema djetetu – djevojčici od 15 godina, te da bude pušten od zadarskog suca na slobodu uz tobože mjere zabrane približavanja?! U Hrvatskoj, nažalost, moguće su svakojake gnjusobe kao što je i jednogodišnje silovanje i fizičko zlostavljanje (premlaćivanje) jednog djeteta (djevojčica od 15 godina) od strane sedmorice kretena koje je zadarski sudac pustio na slobodu. Puštanje na slobodu sedmorice silovatelja, samo pokazuje da u Hrvatskoj ne možemo govoriti kao pravnoj državi, a kao društvo pokazujemo nezrelost i neodgovornost. Da li se taj sudac iz Zadra zapitao kako bi on reagirao kao otac i roditelj da se – ne daj Bože – to isto desilo njegovoj kćerci – djevojčici. A taj isti sudac potezom pera oslobađa sedmoricu silovatelja djeteta – djevojčice koja će imati traume čitav život.

                Ministar pravosuđa Bošnjaković treba se pobrinuti da takav sudac više nema prilike biti u sudstvu ni sekunde, jer dok u sudstvu pravdu dijele takvi tipovi nema pravne sigurnosti u Hrvatskoj. Dok se Hrvatskom slobodno kreću okorjeli kriminalci i dotični silovatelji za naše društvo ne može se reći da je sigurno. Sedmorici silovatelja iz okolice Zadra nije mjesto na slobodi već ih treba drastično kazniti za očigledni krimen koji su počinili i smjestiti ih iza rešetaka. Sve drugo bila bi sramota za hrvatsko pravosuđe i hrvatsku državu.

Političari šumom a narod drumom

                Neki dan frendica mi veli. ˝Znaš Miljac, zbilja nemam za koga glasati. Od svih tih predsjedničkih kandidata, nemaš pametnog čoveka koji bi mogel biti predsednik˝. Malo sam se iznenadio njezinim komentarom glede – ne kandidata za predsjednika hrvatske – hrvatske politike, jer znam da joj je politika zadnja rupa na svirali. Tako misli jedna mlada ženska osoba koja još nema trideset godina. No, ono što me je još više iznenadilo, bila je izjava jednog okorjelog, dugogodišnjeg hadezeovca koji više ne misli biti u HDZ-u, a za sadašnju vlast kaže, da Hrvatsku vodi u propast. Što se tiče političke oporbe u Hrvatskoj, to je sve samo oporba ne. To se najbolje može vidjeti na primjeru Dubravke Šuice (HDZ) protiv koje političari SDP-a u Hrvatskoj – koji ne vide dalje od svog nosa – traže od svojih europarlamentarca da na plenarnoj sjednici  ˝glasaju protiv cijelog novog saziva Europske komisije˝. Dok europarlamentarci SDP-a misle jedno, njihovi drugovi i drugarice u Hrvatskoj misle drugo, to jest da treba glasati protiv čitave Komisije, samo zato jer je u toj Komisiji Dubravka Šuica, hadezeovka, za koju je oporba tek sada otkrila da ima ogromnu imovinu. Kao da to nisu znali i prije. No, kakva je politička etika SDP-a i osobna moralnost političara, na najbolji mogući način pokazuju članovi SDP-a i osobna moralnost političara, na najbolji mogući način pokazuju članovi SDP-a, koji iz čistih politikantskih razloga opanjkavaju Dubravku Šuicu, a nisu ni svjesni da time ruše dignitet vlastite zemlje. Gdje su esdepeovci bili do sada, da nisu postavili pitanje porijekla imovine Dubravke Šuice?!

                Drugarice i drugovi1 Hrvatska se ne napada u inozemstvu. Hrvatska se u inozemstvu brani, a doma se rješavaju svi politički problemi, bez obzira od koga dolazili i kakvi oni bili. Napadati vlastitu zemlju u inozemstvu radi jeftinih političkih poena, dno dna je svake politike, pa tako i esdepeovske.

                Ne mogu, a da se ne osvrnem na nedavnu izjavu aktualne predsjednice Hrvatske, koja bi htjela još pet godina obavljati funkciju Predsjednice Hrvatske, a svojom je izjavom diskvalificirala samu sebe kao ozbiljnog predsjedničkog kandidata, i po ne znam koji puta zabila si politički autogol. Naime, izjavila je da će se i dalje zalagati da prosječna plaća bude – zamislite – 7.500,00 kuna. Pa ja zaista ne znam da li naši političari žive na Marsu, jer očito da nisu upoznati s ovozemaljskim problemima Hrvata. Još prije nekoliko mjeseci, jedan uspješan i ugledni poduzetnik – na pitanje novinara, koliko je mjesečno potrebno čovjeku da živi život dostojan čovjeka – odgovorio je 7.500,00 kuna. Dakle, to je tih 7.500,00 kuna, dakle minimum ispod kojeg nema normalnog života ljudi u Hrvatskoj i u stvari, to bi trebala biti zakonom zagarantirana minimalna plaća, a ne kako naša ˝šnajderica sa Pantovčaka˝ priča o nekom prosjeku. Potpuno promašeno!

                Isto tako, treba glasno i jasno reći da je za egzodus Hrvata iz Hrvatske kriva sadašnja vlast, jer to nije narodna već odnarođena vlast koja gleda samo interese krupnog kapitala i svoj osobni džep, a potpuno je zapostavila interese i potrebe malog čovjeka. Plenković i kompanija nemaju pojma koliko i kao ljudi u Hrvatskoj teško žive., a žive teško radi njihove promašene politike, koja je omogućila hrvatskim tajkunima da daju male plaće, i tako, da iz dana u dan u Hrvatskoj bude što više sirotinje, a da tajkuni zgrču blago na grbači hrvatskog čovjeka. Sramota je gospodo političari vas i vaše antihrvatske politike  u kojoj pokazujete na jednoj strani svu raskoš i talent sluganstva i podaništva prema Europskoj uniji, a na drugoj strani ste zaboravili hrvatske građane od kojih ste svojom maćehinskom politikom stvorili sirotinju.

                Zaista ne znam, kako možete ujutro stati ispred ogledala i pogledati sebe u istom ogledalu, a u stvari ne vidjeti ništa. Zato je i učinak vaše politike jedno veliko ništa. Bravo gospodo političari!

Miljenko Jerneić

EUrezolucija

Hrvatska ignorira novu Rezoluciju Europskog parlamenta o totalitarnom komunizmu

            Kao što je to bilo i 2009. godina kad je Hrvatska kao kandidatkinja za člnastvo u Europskoj uniji bila obvezna prihvatiti njezinu politiku izraženu u „Rezoluciji o europskoj savjesti i totalitarizmu“ koja se odnosila na osudu nacizma i komunizma i svih totalitarnih režima, tako je službena Hrvatska, dakle sada kao članica Europske unije, igonorirala sličnu novu rezoluciju pod nazivom „Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe“, usvojenu 19 rujna ove godine. Što je još gore, iako hrvatski mediji imaju svoje dopisnike u Strasbourgu, ta osobito važna rezolucija potpuno je prešućena u njima, uključujući prije svega vodeći javni servis Hrvatsku televiziju i Hrvatski radio.

            Iako su Andreju Plenkoviću kao tipičnom briselskom činovniku puna usta Europe i europskih vrijednosti, kad je u pitanju osuda komunizma i njegovih teških zločina počinjenih nad hrvatskim narodom, premijer i predsjednik „Hrvatske demokratske zajednice“ kao stožerne političke stranke šuti kao zaliven. To u stvari nije ništa novo jer hrvatska politička kasta na čelu s dvjema vodećim strankama HDZ-om i SDP-om koje su obje proizišle iz bivšeg Saveza komunista Hrvatske još uvijek nisu raščistile sa svojom totalitarnom ideologijom i nikad im nije padalo na pamet da, kako to preporučuje rezolucija Europskog parlamenta iz 2009. godine, u cilju pomirbe priznaju svoju odgovornost, zatraže oprost i podstaknu moralnu obnovu. Umjesto toga hrvatska javnost suočena je s nizom postupaka hrvatske političke kaste, jer se jednostavno ne radi o političkoj eliti, kojima se uporno brani poražena komunistička totalitarna prošlost i čak štite na ovaj ili onaj način njezini protagonisti. Navest ćemo nekoliko frapantnih primjera. Nije li u najmanju ruku čudno da u glavnom gradu Zagrebu postoji Trg žrtava fašizma, ali nema javnog ni spomena o žrtvama komunizma. Nevjerojatna je ironija da je baš na tom trgu sjedište HDZ-a kao stranke koja je Hrvatsku oslobodila od komunističke Jugoslavije. Velika se bitka vodila oko ukidanja Trga maršala Tita, a još je frapantnije da se  pod vladajućom Kukuriku koalicijom na čelu sa sadašnjim predsjedničkim kandidatom Zoranom Milanovićem i tadašnjim predsjednikom Republike Ivom Josipovićem pokušalo sa „lex Perković“ zaštititi od europskog uhidbenog naloga dva bivša jugoslavenska agenta Josip Perković i Zdravko Mustač. 

            Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine odredila je 23. kolovoza kao  “Sveeuropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritativnih režima koji treba biti komemoriran s dostojanstvom i nepristranošću“, ali se ta obveza u Hrvatskoj službeno sustavno ignorira. Tako je bilo i ove godine kad su na taj dan u Zagrebu bez bilo kakvog sudjelovanja službene politike pokopane 294 žrtve komunističkog terora. Dok se pozicija Milanovićeve, odnosno Bernardićeve Socijaldemokratske partije u ignoriranju rezolucija Europskog parlamenta može donekle shvatiti, jer je to stranka direktno nastala iz Saveza komunista Hrvatske i još se uvijek nije oslobodila tog jugoideološkog koncepta, upitno je kako Hrvatska demokratska zajednica koja je izvela Hrvatsku iz jugokomunističkog zagrljaja i dalje ostaje gluha na zahtjeve većeg dijela javnosti da se, kako se to traži u rezoluciji Europskog parlamenta, odlučno  raskrsti s totalitarnom prošlošću. Kad se međutim pogleda kako je nastao HDZ, onda postaje jasnije, a to se svakim danom sve više raskrinkava  pa se čak nudi velika koalicija, da dvije vodeće stranke imaju iste korijene. Uoči raspada Jugoslavije u Saveza komunista Hrvatske bilo je oko 300.000 članova, a do lipnja 1990. godine taj se broj smanjio na 46.000. Prije prvih demokratskih izbora u ožujku 1990. godine prema jednom stranom istraživanju  oko 27.000 bivših članova SKH-a prešlo je u HDZ, a pravi prodor bivših komunista u HDZ nastao je nakon izborne pobjede HDZ-a kad je u Tuđmanovu stranku nahrupilo  još 70.000 bivših komunista. Takvi ili njihova djeca, a najbolji su primjer Andrej Plenković i Zoran Milanović vladaju danas Hrvatskom.

            Stoga se ne treba čuditi da bez obzira koja stranka bila na vlasti službena Hrvatska ignorira rezolucije Europskog parlamenta koje praktički izjednačavaju nacizam i komunizam kao dva totalitarna režima koja su u prošlom stoljeću pobila na milijune ljudi u Europi dok je stari kontinent bio pod njihovom čizmom. Budući da su u Hrvatskoj zagovornici teze kako se ne može izjednačiti u počinjenim zločinima nacizam i komunizam koncentrirani u svim sektorima društvenog i političkog života, pa se čak ide tako daleko da je za stvaranje hrvatske države zaslužan isključivo njihov tzv. „antifašizam“ jasno je da hrvatska službena politika ne može prihvatiti novu rezoluciju Europskog parlamenta u kojoj se ta dva društvena zla iz prošlog stoljeća izjednačavaju. Zato je u kontroliranoj hrvatskoj javnosti nova rezolucija pod nazivom „Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe“, usvojenu 19 rujna potpuno prešućena.

            Što je najvažnije u njoj se podsjeća da su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”.Rezolucija poziva “sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”. U rezoluciji se poimence spominje Rusija u kojoj vlada i politička elita nastavljaju s umanjivanjem komunističkih zločina pa se u tom pogledu izražava duboka zabrinutost zbog nastojanja sadašnjeg ruskog vodstva da se iskrive povijesne činjenice i umanje zločini staljinizma. Podsjeća se da su zločini nacističkog režima ocijenjeni i kažnjeni u okviru Nürnberškog procesa, te da još uvijek postoji hitna potreba za većom osviještenošću, moralnim preispitivanjem i pravnim istragama u pogledu zločina Staljinizma i drugih diktatura. U rezoluciji se ističe da su sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe. Najoštrije se osuđuju djela agresije, zločini protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi.

            U točki 5. koja se odnosi i na Hrvatsku  pozivaju se sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim, dok su za hrvatsku političku praksu osobito važne točke 17. i 18. ove rezolucije. U prvoj se izražava zabrinutost zbog kontinuirane uporabe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne. svrhe te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo uporabu i nacističkih i komunističkih simbola, dok se u točki 18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.             Ovakva rezolucija o osudi nacizma i komunizma i te kako je važna za hrvatsko društvo u kojemu su osuđeni zločini počinjeni za vrijeme nacističkog režima u NDH-a, ali je vladajuća kasta od samog stvaranja hrvatske demokratske države, što znači i period pod predsjedanjem Franje Tuđmana, a još više nakon njegove smrti zataškavala zločine komunista pod diktaturom Josipa Broza Tita. Oni se lažno  predstavljaju kao „antifašisti“ iako komunistički pokret s pravim antifašizmom nije imao nikakve veze. Hrvatska je nakon gotovo polustoljetnog teškog iskustva pod komunizmom u velikosrpskoj agresiji doživjela novu tragediju, jer je ta agresija bila po svojem sadržaju fašistička i totalitarna pri čemu su počinjeni brojni zločini protiv čovječnosti i ljudskih prava. I to je jedan od razloga zašto se ovakve rezolucije ne samo Europskog parlamenta nego i drugih međunarodnih institucija u Hrvatskoj prešućuju. Dok je tome tako Hrvatska se pod postojećom političkom kastom još uvijek ne može smatrati uljuđenom demokratskom državom, jer je pritišće neraščišćeno ideološko naslijeđe prošlosti.

Bijeda hrvatske politike

BIJEDA HRVATSKE POLITIKE

                Jedan moj prijatelj – koje li slučajnosti, i sam  je zagorac poput mene – skrenuo mi je pažnju na intervju koji je objavljen na portalu „Narod“, a glavni protagonist je naš uvaženi akademik Davorin Rudolf. Naslov teksta je: „Gospodarski pojas bio je cijena koju smo platili kao ulaznica za EU.“ Objavljen je 30. rujna 2019. godine.

                Pročitavši gore spomenuti tekst-razgovor s akademikom Rudolfom, naprosto sam ostao zatečen. Prvo nekim tvrdnjama našeg uglednog profesora, a nekada i političkog aktera iz vremena stvaranja hrvatske države. A drugo, saznanjem kakvi su to sve politički bijednici vodili hrvatsku državu i zastupali interese hrvatskog naroda, koji su bili sve, samo hrvatski ponajmanje.

                Na postavljeno pitanje: „U čemu se ZERP razlikuje od gospodarskog pojasa?“, akademik Rudolf odgovara: „naš ZERP je gotovo u cijelosti poput gospodarskog pojasa . u odluci Sabora o ZERP-u 2003. godine sadržana su gotovo sva prava koja bi Hrvatska imala da je proglašen gospodarski pojas. U definiciji ZERP-a nije spomenuto podmorje, ali je kazano da će snagu pravnog režima u morskome pojasu ZERP-a istodobno primjenjivati suverena prva iskorištavanja nafte i plina iz podmorja hrvatskog epikontinetskog pojasa koji ne obuhvaća more već morsko dno i podzemlje od naše državne morske granice do granice s Italijom.“

                Ako je nešto „gotovo u cijelosti“ poput nečeg drugog, to još uvijek ne znači da je to nešto isto kao i to drugo već ipak postoji razlika i to ne bilo kakva, već velika. Za zaštićeni ekološki-ribolovni pojas ili skraćeno ZERP, Rudolf kaže: „To je izmišljotina koja je unijela zabunu u hrvatskoj javnosti. I danas nas zbunjuje. Nitko u svijetu ne rabi taj naziv osim nas. Zašto je uporabljen zna valjda jedino ministar u Vadi koji je pripremao nacrt zakona.“

                Budući da osobno poznajem akademika Rudolfa i cijenim ga kao znanstvenika, nisam mogao da ne reagiram na njegove konkluzije kada su u pitanju ZERP i gospodarski pojas. I sam, akademik Rudolf za ZERP kaže da je „izmišljotina“, naravno, sigurno ne znanstvenika već naših političkih bijednika i veleizdajnika Hrvatske koji su proglasili ZERP umjesto gospodarskog pojasa. O tome, tko su politički krivci za proglašenje ZERP-a, Rudolf u svom intervjuu kaže: „odluku o uspostavljanju ZERP-a potpisao je 2003. predsjednik Hrvatskog sabora i lider Hrvatske seljačke stranke Zlatko Tomčić, predsjednik Vlade bio je Ivica Račan, predsjednik SDP-a, a odluku iz 2008. predsjednik sabora i član HDZ-a Luka Bebić, a premijer je bio predsjednik HDZ-a Ivo Sanader.“

                Tu se pokazuje – po ne znam koji puta – da je znanost ogledalo gluposti političara koji se skrivaju od znanosti, bježeći pred njom  kao vrag od kada. To se najbolje vidi, kada su u pitanju hrvatski političari kao izraziti primjer ljudske gluposti u kojoj s eoni najbolje osjećaju, kao riba u vodi. U potpunosti se slažem s akademikom Rudolfom „da su razlozi za odgodu proglašenja gospodarskog pojasa političke naravi“. Ali se ne mogu složiti s akademikom Rudolfom „da je priča o gospodarskom pojasu završena“. Ta priča nikada neće biti završena dok je nas koji mislimo hrvatski to jest u interesu hrvatske države i hrvatskog naroda. Ta priča bit će završena onda kada će Hrvatska proglasiti gospodarski pojas. Tako dugo dok to hrvatska politika ne učini, ne možemo govoriti o hrvatskoj državi kao samostalnoj, slobodnoj i suverenoj. Fućka se meni – a isto tako mislim i većini hrvatskog naroda – što će Talijani reći i kako će reagirati na proglašenje gospodarskog pojasa Hrvatske, jer time se opterećuju samo politički praznoglavci, politički slabići, tuđe sluge i dodvorice. Sadašnja hrvatska recentna politika nikada nije bila jadnija i bijednija, o čemu pišem i u svojoj najnovijoj knjizi: „Bijeda hrvatske politike“. Hrvati nisu imali svoju državu gotovo deset stoljeća, a sada kada smo s Tuđmanom stvorili hrvatsku državu, prijeti nam opasnost da ju zauvijek izgubimo. Nikada u svojoj povijesti , hrvatski narod nije imao toliko političkih izdajnika i nesposobnih političara, kao što ima danas, i to je najveća opasnost za sigurnost i opstanak hrvatske države. Treba otvoreno i javno reći, bez uvijanja i celofana, da su najveći krivci što danas nemamo gospodarski pojas hrvatski političari post festum Tuđmanove ere. Ti politički nikogojevići učinili su štete u ovih dvadesetak zadnjih godina više nego li itko u povijesti vlastitom hrvatskom narodu u kojega se kunu, a nisu za drugo nego li da u Remetincu trunu.

                Ne proglašenjem gospodarskog pojasa, Hrvatska prema izračunu pojedinih znanstvenika godišnje gubi oko milijardu i pol eura. Taj novac bio bi dostatan da bez ikakvog napora a limine riješimo pitanje demografske politike i nabavimo eskadrilu borbenih aviona, naravno F-35, za naše hrvatsko zrakoplovstvo!

                A što se tiče hrvatskih znanstvenika, nitko njima ne spočitava, d asu odgovorni za ne proglašenje gospodarskoga pojasa, ali gospodo moja znanstvenici, trebate paziti na svaku svoju izgovorenu riječ, jer svaka vaša izgovorena riječ treba biti na mjestu. Isto tako trebali bi kao znanstvenici daleko više biti prisutni kako u javnosti tako i u politici te biti ustrajni u svojim znanstvenim uvjerenjima. Trebate uvijek biti brana protiv političkog diletantizma i bez kompromisa služiti hrvatskim nacionalnim interesima. Samo tako ispunit ćete u potpunosti svoju znanstvenu zadaću.

                                                                                                                                                             Miljenko Jerneić

Plenkovićevi ˝neki sukobi˝ i jedno svjedočenje u Haagu

            Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković u ove tri godine otkako je na vlasti trudio se da hrvatskoj javnosti nametne briselski pogled na stanje na tzv. zapadnom Balkanu jer je uostalom s takvom misijom i poslan u Zagreb. Dok je njegov brbljavi prethodnik čelnik SDP-a Zoran Milanović kao premijer izjavio da je Hrvatska slučajna država i da je imala građanski rat, Andrej Plenković je u maniri eurounijskog diplomata prije dvije godine na međunarodnom „Dubrovnik forumu“ mrtav hladan izjavio da su se na ovim prostorima u bliskoj prošlosti vodili „neki sukobi“.

            Svođenje velikosrpske fašističke agresije na Hrvatsku samo na „neke sukobe“ što se u krajnjoj liniji svodi na krakteristiku građanskog rata služilo je prije svega samom Plenkoviču da bi stekao pozitivne poene u briselskoj birokraciji uoči nedavnih izbora za sastavljanje Europske komisije u kojoj je prema stranim izvorima i on bio jedan od kandidata, a pored toga bio je izabran da vodi pregovore oko sastava eurounijske vlade. Andrej Plenković je jednostavno „popušio“ u toj pretjeranoj ambiciji da se domogne visokog činovničkog mjesta u Europskoj uniji. On naravno zbog toga ne mijenja retoriku  o Domovinskom obrambenom ratu, jer ga nikad nije kvalificirao kao obrambeni, a pogotovo ni slučajno da je Hrvatska bila izložena velikosrpskoj agresiji, odnosno da je to bio međudržavni sukob, kako je to potvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu u slučaju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije. I pored toga nakon neuspjeha da se domogne neke visoke pozicije u Europskoj komisiji Andrej Plenković kao poslušni briselski birokrat nastavlja se zalagati za eurounijske interese na ovom prostoru a ne kao čelnik izvršne vlasti za hrvatske nacionalne i državne interese.

Najavio je za vrijeme hrvatskog predsjedanja Europskom unijom u prvoj polovici iduće godine održavanje samita Europske unije i tzv. zapadnog Balkana, kakav je u prvoj godini svojega mandata bio organizirao izdajnički haaški svjedok Stipe Mesić. Zato se samo dva dana nakon boravka Angele Merkel u Zagrebu hrvatski veleposlanik u Beogradu Gordan Baketa sastao sa srbijanskom premijerkom Anom Brnabić kako bi pripremio posjet Andreja Plenkovića Beogradu u čemu svakako ima i te kakav utjecaj politika Angele Merkel prema ovom području. Što je najvažnije i zapanjujuće prilikom susreta Plenkovića i Vučića u njihovim razgovorima uopće ne će biti na dnevnom redu rješavanje sudbine nestalih osoba koje Hrvatska traži od Srbije, nego će prioritet prema najavi hrvatskog veleposlanika biti priključenje zapadnog Balkana Europskoj uniji. Posjet Andreja Plenkovića Beogradu bit će više u

funkciji politike Europske unije, odnosno Njemačke prema prostoru bivše Jugoslavije nego u funkciji rješavanja brojnih neriješenih pitanja između  Hrvatske i Srbije. Za provođenju takve kapitulantske politike prema velikosrpskoj politici Beograda Andrej Plenković ima ekipu neojugoslavenskih suradnika u koju spadaju Mate Granić iza kojega je pak jugoslavenski diplomatski metuzalem Budimir Lončar, pa ministar unutarnjih poslova i bivši suradnik KOS-a Davor Božinović, bivša ministrica vanjskih poslova koja tečno govori srpski Marija Pejčinović Burić i naravno   čelnik velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Milorad Pupovac.

            Uoči najavljenog posjeta Beogradu Andrej Plenković bi trebao biti svjestan da Srbija posebice u posljednje doba vodi propagandnu kampanju protiv Hrvatske, što nikako ne bi smjelo ostati bez odgovarajućeg odgovora službenog Zagreba. Tako je bilo i povodom ovogodišnje proslave Oluje kad su predsjednik Vučić i njegovi ministri optužili Hrvatsku za „zločinačku Oluju“ te da se drži „fašističke ideologije“. Tu fašističku ideologiju demonstrirala je upravo Srbija za vrijeme Slobodana Miloševića, pa je to bio i povod da Hrvatska optuži Srbiju pred Međunarodnim sudom pravde za genocid. A da se stvarno radilo o djelima genocida kojega Međunarodni sud pravde međutim nije potvrdio može poslužiti jedno svjedočenje u suđenju Slobodanu Miloševiću što ga je ovih dana objavio jedan portal kao podsjetnik ne samo Hrvatsima  nego i Srbima.

            Radi se o svjedočenju potpukovnika KOS-a dakle obavještajne službe JNA Slobodana Lazarevića koji je bio cijelo vrijeme na službi u tzv. Republici Srpskoj Krajini (RSK) veza s obavještajnom službom JNA u Beogradu te predstavljao političke i vojne vlasti u pregovorima međunarodne zajednice s Hrvatskom. U svjedočenju pred Haaškim tribunalom on je potvrdio da nisu postojale tri vojske JNA, Vojska Republike Krajine i Republike Srpske nego da je to bila jedinstvena vojska kojom se dirigiralo materijalno i operativno iz Generalštaba u Beogradu. Svo oružje, oprema, oficirski kadar i financije dolazili su direktno iz Beograda i sve vojne akcije planirane su i izvođene pod zapovjedništvom načelnika Generalštaba JNA generala Momčila Perišića. Najvažnije u tom svjedočenju je Lazarevićeva izjava da ako ikoga treba optužiti za iseljenje hrvatskih Srba iz tzv. Krajine onda je to jedino bivše vodstvo Krajine i tadašnja vlast u Beogradu. To je svjedočenje pomoglo u krajnjem slučaju za oslobađanja od optužbe protiv generala Gotovine i Markača. I to bi trebalo biti polazište i samog Andreja Plenkovića kao i aktualne hrvatske politike u odnosima sa Srbijom koja lažno optužuje Hrvatsku za etničko čišćenje, iako su pravo etničko čišćenje Hrvata iz okupiranih područje počinili prosrspka JNA i druge četničke paravojne postrojbe u tim po Plenkovićevom izričaju u „nekim sukobima“ na području bivše Jugoslavije.

Vjekoslav Krsnik, neovisni politički savjetnik

Po(r)uke nakon Knina, Sinja i Splita

Po(r)uke nakon Knina, Sinja i Splita

            Nakon ovogodišnjeg obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja neke su se političke okolnosti razbistrile, a neke su se dvojbe razriješile. Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović je najavila svoju kandidaturu za drugi mandat, a to je odmah podržao premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković.  Istodobno, ona je uz Davora Ivu Stiera i Mira Kovača dobila u bivšem predsjedniuku HDZ-a Tomislavu Karamarku još jednog izazivača. Tako će stranački izbori u HDZ-u koji se trebaju održati u prvoj polovici iduće godine odrediti sudbinu stožerne hrvatske stranke, najzaslužnije za osnutak hrvatske države u teškim okolnostima pod pritiskom velikosrpske agresije i uglavnom nesklone međunarodne zajednice.

              Sasvim je bilo očekivano da će predsjedničinu kandidaturu za drugi mandat podržati predsjednik stranke i premijer Andrej Plenković jer je politička sudbina i nje i njega povezana pupčanom vrpcom. Kolinda Grabar Kitarović nije ispunila očekivanja biračkog tijela koje ju je izabralo, jer je dozvolila da je vozaju njezini savjetnici Mate Granić (pola tebi, pola meni, pola Bagi) iza kojega stoji antihrvatski jugoslavenski metuzalem Budimir Lončar i posredno Vladimir Šeks bivši suradnik Udbe s čak tri kodna imena. Toj ekipi svakako pripada bivši kosovac a sada ministar unutarnjih poslova Davor Božinović koji nema nikakav birački legitimitet jer je na posljednjim izborima dobio samo 475 preferencijalnih glasova. Andrej Plenković je pak kao odani vojnik eurounijske birokracije doživio poraz u svojoj pretjeranoj ambiciji da dobije visoko mjesto u novoj briselskoj hijerarhiji, pa sad mora spašavati svoju poziciju unutar stranke.koja je pak doživjela neuspjeh na europarlamentarnim izborima. Hrvatska demokratska zajednica nalazi se tako na sudbinskoj prekretnici. Njoj nije potrebna Plenkovićeva konsolidacija, nego više Kovačeva rekonstrukcija da bi se vratila izvornoj Tuđmanovoj politici na koju se svi u HDZ-u pozivaju, ali ne nude okvirni koncept Tuđmanove politike, a to je bio tzv. Božićni ustav s velikim predsjedničkim ovlastima. To međutim nudi neovisni kandidat Miroslav Škoro, bez obzira na repove koje vuče za sobom, ali još nije jasno hoće li se i Mislav Kolakušić odreći lukrativnog mjesta u Europskom parlamentu i ući u bitku za predsjednika države, što je uostalom najavio.

            Kninska proslava ima sad već tradicionalno i velikosrpski odgovor na nju. Prošle godine je na okupljanju u Bačkoj Palanci srbijanski predsjednik s četničkom ideologijom Aleksandar Vučić usporedio je Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom na što je premijer Plenković umjesto da odmah pozove  hrvatskog veleposlanika iz Beograda reagirao samo izjavom da Vučić „pretjeruje“. Već tada je Andrej Plenković morao prekinuti koalicijsku suradnju sa SDSS-om kao velikosrpskom strankom Milorada Pupovca koji je bio nazočan tom skupu. Ove godine taj se scenarij u drukčijim okolnostima odigrao na Fruškoj Gori, gdje je Aleksandar Vučić ponovio stare fraze o ustaškoj Hrvatskoj i o sudbini Srba koji su morali otići za vrijeme Oluje iz Hrvatske. Još oštriji su bili njegovi ministri pa je tako ministar obrane Aleksandar Vulin optužio Hrvatsku da se drži „fašističke ideologije“. I ovaj put skupu na Fruškoj Gori bili su nazočni čelnici SDSS-a Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović, pa je stvarno jako neobično da izazivači Andreja Plenkovića ne koriste taj podatak da zatraže od predsjednika stranke raskid koalicije ss SDSS-om. Posebice je to važno jer je Vučić najavio sljedeće godine na njihovom obilježavanju 25. obljetnice Oluje veliki skup u Beogradu u kojemu će sasvim sigurno važnu ulogu imati Milorad Pupovac i njegovo SNV.

    Konačno ovogodišnju proslavu 24. godišnjice Vojnoredarstvene akcije Oluja treba promatrati i iz populističko-suverenističkog kuta. Na Sinjskoj alci okupio se cijeli državni vrh, ali je najveći pljesak publike dobio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava koji je to zaslužio svojim odlučnom obranom dostojanstva Domovinskog obrambenog rata započetu prošle godine prosvjednim skupom zbog neučinkovitosti hrvatskog pravosuđa u progonu velikosrpskih zločina u tom ratu. U skladu s tom odlučnom obranom vukovarski gradonačelnik usprotivio se i odluci kompromitiranog Ustavnog suda na čelu s bivšim suradnikom Udbe Miroslavom Šeparovićem o postavljanju dvojezičnih ploča na državnim ustanovama u gradu junaku. Tim odlučnim stajalištem Ivan Penava je postao sigurno najpopularniji političar u vladajućoj hrvatskoj stranci. Jednako tako koncert što ga je na splitskoj rivi održao Marko Perković Thompson privukao je rekordnih 70.000 ljudi koji su jasno i glasno potvrdili da su „Za dom spremni“. Unatoč pokušajima da se taj hrvatski pozdrav proglasi ustaškim s krajnjim ciljem da se Republika Hrvatska proglasi nasljednicom NDH patriotsko bilo naroda pokazuje da ta politika koja je djelomično zarazila i sam vrh HDZ-a uključujući premijera Plenkovića i bivšeg kosovca sadašnjeg ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića ne može proći. Ovom prilikom treba podsjetiti da je na prvim demokratskim izborima 1990. godine nastupio i HOP (Hrvatski oslobodilački pokret) kao prava ustaška stranka na čelu s Pavelićevim zetom  Srećkom Pšeničnikom, ali je dobila zanemariv broj glasova. Prema tome svima onima, a naročito službenoj velikosrpskoj propagandi iz Beograda uz potporu snažne izdajničke unutarnje agresije na Hrvatsku jasna narodna poruka iz Knina i Splita glasi „Uzalud vam trud svirači“

Vjekoslav Krsnik, neovisni politički savjetnik

12 mjeseci

Idućih 12 mjeseci sudbonosni su za političku budućnost Hrvatske

            Nakon tri desetljeća državnosti Republika Hrvatska  suočena je u idućih 12 mjeseci s ozbiljnim temeljnim političkim izazovima. U tih 12 mjeseci prvo će se krajem godine održati izbori za predsjednika(cu) Republike, zatim do lipnja iduće godine unutarstranački izbori u Hrvatskoj demokratskoj zajednici kao stožernoj političkoj stranci i konačno izbori za Hrvatski sabor u rujnu 2020. godine. Uza sve to u prvoj polovici godine Hrvatska preuzima predsjedanje Europskom unijom.

 

            Zašto je tih 12 mjeseci sudbonosno za političku budućnost Hrvatske. Odgovor je jednostavno u političkom stanju u kojemu se nalazi hrvatsko društvo i država nakon tridesetak godina od osamostaljenja. Nakon petgodišnjeg rata iz kojega je hrvatski narod izišao kao pobjednik protiv velikosrpske agresije s dva Ustava, prvim polupredsjedničkim a drugim gotovo kancelarskim hrvatska država se još nije konsolidirala, a unatoč tome postala je članica dviju najmoćnijih saveza na svijetu – NATO-a i Europske unije. Hrvatsko društvo i država suočeni su s brojnim temeljnim problemima koji ako se ne počnu reformski radikalno rješavati prijete poništavanjem svih vrednota ostvarenih osamostaljenjem od Jugoslavije i potvrđenih Domovinskim obrambenim ratom. Ideološki Hrvatska je suočena s unutarnjom agresijom koju predvode snage poražene raspadom Jugoslavije zalažući se za neku novu jugoslavensku asocijaciju ponuđenu briselskim projektom tzv. Zapadnog Balkana. Funkcionalno postojeće državno uređenje s Ustavom usvojenim 2000-te godine nije u stanju riješiti ni jedan od gorućih problema s kojima se zemlja suočava posljednja dva desetljeća. Štoviše zbog promašene ekonomske politike ulazak Hrvatske u Europsku uniju nije doveo do obećavanog i očekivanog napretka nego je dapače otvorio vrata masovnom iseljavanju tako da je zemlja suočena s zabrinjavajućom demografskom krizom.

 

            Postojeća politička struktura države i političkog sustava zahtijeva tadikalne rezove koje zbog nametnutih ograničenja vladajuća politička klasa ne samo da ne zna nego ni ne želi početi rješavati. Temeljni ustavni problem zemlje leži u političkoj činjenici da politička kasta želi sačuvati postojeće stanje i odlučno se na razne načine protivi volji naroda kojemu po Ustavu pripada vlast i iz naroda proizlazi. U Hrvatskoj međutim vlast pripada dvjema vodećim strankama i iz njih proizlazi. Taj sukob naroda i političke kaste manifestira se u upornom nastojanju da se oteža održavanje referenduma kao najdemokratičnijeg modela izražavanja volje naroda i u upornom odbijanju da se reformira izborni sustav. Novija politička gibanja pokazala su međutim da polako sazrijeva vrijeme da se u Hrvatskoj počnu radikalnije rješavati nagomilani problemi, počevši od neodgovarajućeg političkog sustava, neprovedene ideološke lustracije, pogrešne gospodarske politike, posvemašnje korupcije s neučinkovitim pravosuđem a iznad svega zabrinjavajuće demografske krize.  Po svemu sudeći prvi izborni test bit će ključan za dalji razvoj događaja odnosno on će trasirati put za iduća dva izborna ciklusa. Radi se naravno o predsjedničkim izborima.

 

            Iako je svoje kandidature najavilo već desetak kandidata, jasno je da će vodeći predsjednički kandidati biti sadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kao kandidatkinja HDZ-a, bivši premijer Zoran Milanović kao kandidat SDP-a i neovisni kandidat estradni pjevač ali doktor nauka Miroslav Škoro. Sudac Mislav Kolakušić koji je izabran za europarlamentarca načelno je najavio da će se kandidirati, ali to još nije izrijekom potvrdio, a pitanje je i hoće li. Već samom najavom da će se kandidirati za predsjednika države, a posebice konceptom svojeg izbornog programa,  Miroslav Škoro je gotovo preko noći postao ozbiljan kandidat za najvišu državnu dužnost. Ključni dio njegovog izbornog programa je najava da će raspisati referendum za promjenu Ustava koji bi ojačao funkciju predsjednika Republike, čime bi se na određeni način ovlasti predsjednika države vratile na poziciju kakvu je imao predsjednik Tuđman.

 

            Kolinda Grabar Kitarović vjerojatno će objaviti svoj program kad i službeno istakne svoju kandidaturu, a Zoran Milanović je to već učinio najavljujući da želi postati predsjednik „jedne moderne, progresivne, znatiželjne i otvorene Hrvatske“, Za takvog Milanovića može glasovati jedino poslušno jugonostalgičarsko i liberalno biračko tijelo koje obuhvaća oko 25 posto glasača pri čemu se uz SDP koji je duboko ideološki ukopan u jugokomunističku Hrvatsku i ostale ljevičarske i liberalne stranke poput Amsterdamske koalicije i HNS-a. Zoran Milanović jednostavno nema kredibilitet i autoritet državnika, jer je na čelu svoje Vlade počinio niz promašaja koji su ga koštale gubitka izbora 2016. godine, počevši od „lex Perković“ preko izjave da je Hrvatska slučajna država i da je imala građanski rat do toga da je u svojem mandtu zadužio državu za 219 milijardi kuna. S druge strane Kolinda Grabar Kitarović nije u petgodišnjem mandatu pokazala da ima volju, iako joj ograničene ovlasti ipak omogućavaju, bilo što suštinski mijenjati. Što je najgore bila je pod utjecajem savjetnika poput Mate Granića iza kojega stoji Budimir Lončar, pa i Vladimira Šeksa koji je savjetnik i samom premijeru. Dok su takve političke individue utjecajne u vođenju državne politike nema šanse da se pokrenu i provedu radikalne promjene. Predsjednica države zato može ponuditi jedino  program za očuvanje „statusa quo“, jer od toga ovisi sudbina premijera Plenkovića.

 

            Andrej Plenković je uzdrman ne samo u širem biračkom tijelu koje dvotrećinski smatra da zemlju vodi u krivom smjeru, nego i u samom HDZ-u. Na njegov neuspjeh na europarlamentarnim izborima, jer je HDZ osvojio samo četiri mandata, nadovezao se i njegov personalni poraz među briselskim birokratima jer nije uspio u svojem naumu da postane predsjednik ni manje ni više nego Europske komisije za koju funkciju je sam sebe prijavio. Još teži poraz bio bi mu na domaćem terenu, ako ne pobijedi Kolinda Grabar Kitarović,  jer je u tom slučaju izvrgnut novom predsjedniku koji ne potječe iz HDZ-a, a u samoj stranci ga čekaju izbori s već najavljenim izazivačima Davorom Ivom Stierom, Mirom  Kovačem i Domagojem Miloševićem. Posebice će se Andrej Plenković naći u otežanom položaju jer Hrvatska 1. siječnja preuzima predsjedanje Europskom unijom i k tome je najavio samit EU i tzv. Zapadnog Balkana što je ustupak Srbiji koja se nije odrekla svoje velikosrpske politike. I konačno ako sve to preživi na jesen HDZ s Plenkovićem ili bez njega čekaju parlamentarni izbori u kojima je jedini izlaz da HDZ uđe u javnu, jer potajno ona već postoji, veliku koaliciju sa SDP-om. Zato je idućih 12 mjeseci sudbonosno za političku budućnost države, jer se radi o zadržavanju statusa quo ili o temeljitoj političkoj rekonstrukciji s brojnim reformama.

 

Vjekoslav Krsnik, neovisni politički savjetnik

Andrej Plenković svjesno ili nesvjesno sudjeluje u unutarnjoj agresiji na Hrvatsku

Andrej Plenković svjesno ili nesvjesno sudjeluje u unutarnjoj agresiji na Hrvatsku

            Glavna politička vijest sa svečanog otvarenja filmskog festivala u Puli s uvodnim filmom „General“ Antona Vrdoljaka koji govori o najvažnijem hrvatskom vojskovođi Anti Gotovini bila je da toj projekciji uz nazočnost predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović nije nazočio predsjednik Vlade Andrej Plenković. Ta vijest prošla je potpuno nezapaženo u vodećim medijima koji sudjeluju u unutarnjoj agresiji na Hrvatsku, posebice kad se radi o Domovinskom obrambenom ratu.          

 

            Tim bojkotom Andrej Plenković je samo potvrdio svoju političku poziciju prema Domovinskom obrambenom ratu odnosno prema velikosrpskoj agresiji koja je upravo vojnoredarstvenom akcijom Oluja pod zapovjedništvom generala Ante Gotovina doživjela vojni i politički poraz. Taj njegov bojkot svečane premijere filma o generalu Anti Gotovini nije nimalo slučajan. To je samo točka na „i“ političkog i nedomoljubnog profila Andreja Plenkovića koji praktički otkad je postao predsjednik Vlade više svjesno nego nesvjesno audjeluje u profinjenoj subverzivnoj aktivnosti protiv države u kojoj on obavlja najvišu izvršnu dužnost. Ta subverzivna aktivnost na više razina kolokvijalno je identificirana kao unutarnja agresija svih onih snaga koje žele potkopati stabilnost hrvatske države kako bi postala lakši plijen raznih inicijativa koje nude nekakvu novu asocijaciju na prostoru bivše Jugoslavije.

 

            Što se tiče Andreja Plenkovića treba podsjetiti da je svoj odnos prema domovini Andrej Plenković pokazao upravo u najtežim trenutcima kad je ona bila ugrožena velikosrpskom agresijom četničkih paravojnih postrojbi i tzv. Jugoslavenske narodne armije. Koristeći položaj svoje majke koju je bivši predsjednik Vlade Zoran Milanović etiketirao kao „vojnog lekara“ Andrej Plenković je ishodovao medicinsku dijagnozu koja ga je oslobodila služenja vojnog roka u obrani napadnute domovine. Kao kadar Mate Granića, poznatog po tome što je poslušno i kapitulanstski potpisivao sve sporazume koje mu je međunarodna zajednica stavljala na stol, Andrej Plenković jednostavno je kao nesposoban za vojsku postao sposoban za građenje vlastiute diplomatske karijere. Nije u pitanju samo Mate Granić u novije doba poznat po korupcijskoj formuli „pola tebi, pola meni, pola Bagi“, nego dva važna mentora bivšeg ministra vanjskih poslova. To su zadnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, tvorac embarga protiv Hrvatske i njegov KOS-ov operativac sadašnji ministar unutarnjih poslova Davor Božinoivić koji je odmah bio instaliran kao predstojnik Ureda premijera Plenkovića.  Na različitim pozicijama u građenju svoje karijere kao kandidat  HDZ u koji se ućlanio tek 2011. godine Andrej Plenković prvo je ušao u Europski parlament da bi potom naslijedio Tomislava Karamarka na čelu HDZ-a, a zatim na izborima 2016. postao i predsjednik Vlade.

      Zapamčen je po autokratskoj izjavi „mogu što hoću“ i po tom šablonu vodio je politiku suprotnu temeljnim nacionalnim interesima. Prije svega to se očituje u njegovom odnosu prema  velikosrpskoj agresiji koju nikad nije spomenuo u svojim istupima, pa je na određen način svjesno išao na ruku onoj politici koja Domovinski obrambeni rat želi prikazati kao građanski. Najizrazitije se to manifestiralo kad je prošle godine nastojao blokirati prosvjedni skup vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave zbog neučinkovitosti sudstva u progonu srbijanskih ratnih zločina. U istom kontekstu kao poslušni činovnik Bruxellesa osobito se zalaže za konstrukciju tzv. Zapadnog Balkana, pri čemu na ovom prostoru provodi njemačku politiku Angele Merkel s ciljem olakšavanja uvjeta Srbiji u pristupnim pregovorima s Europskom unijom. Zato  je najavio da će za vrijeme hrvatskog predsjedanja Europskom unijom u prvoj polovici iduće godine u Zagrebu sazvati skup Europske unije i zemalja tzv. Zapadnog Balkana kakav je na početku svojega mandata bio sazvao Stjepan Mesić. Time Andrej Plenković praktički izlazi ususret politici Vučićeve Srbije koja ne samo da ne želi rješavati probleme proistekle iz Domovinskog rata, počevši od sudbine nestalih, nego dapače sudjeluje u unutarnjoj agresiji koja sa velikosrpske pozicije ima ishodište u Memorandumu2 SANU. Taj skup unaprijed je osuđen na neuspjeh jer je stanje u Europskoj uniji poslije Brexita i izbora za Europski  parlament takvo da o nekom brzom članstvu Srbije, kao što je to uostalom najavio i francuski predsjednik Macron za posjeta u Beogradu, nema ni govora.

     Plenkovićevo svjesno sudjelovanje u unutarnjoj agresiji na Hrvatsku najbolje se očituje u njegovoj „vjerodostojnoj“ koaliciji s Pupovčevim SDSS-om. Milorad Pupovac, na određeni način umiješan u svirepo ubojstvo humanitarca dr. Ivana Šretera kao čelnik velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj po svojem djelovanju je  praktički agent srbijanske obavještajne službe koja subverzivno djeluje na političkoj destabilizaciji Republike Hrvatske. U to je podrivački uključena Srpska pravoslavna crkva za koju Hrvatska kao država uopće ne postoji. Andrej Plenković je svojim nedjelovanjem ili propustom dozvolio da bude lutka na koncu Pupovčevih ucjena koje traju od trenutka kad je njegov SDSS dobio tri zagarantirana mjesta u Hrvatskome saboru, što ne postoji, kad su pitanju manjine, ni u jednoj članici Europske unije. Nažalost takvu podaničku poziciju Andreja Plenkovića dosad je šutke odobravalo čelništvo HDZ-a, ali se čini da je i tome došao kraj. Nakon neuspjeha na europskim parlamentarnim izborima nezadovoljstvo Andrejom Plenkovićem unutar stranke iskazalo se konačno i u Hrvatskome saboru kad je veći dio HDZ-ovih zastupnika ovog mjeseca odbio glasovati za SDSS-ovog kandidata Sašu Miloševića kao novog člana Programskog vijeća HRT-a. Iako je i dosad bilo dosta prilika da se raskrinka Plenkovićevo svjesno i nesvjesno sudjelovanje u unutarnjoj agresiji na Hrvatsku, ovaj je slučaj pokazao da predsjednik HDZ-a ne može više diktatorski upravljati stožernom hrvatskom strankom provodeći politiku suprotnu hrvatskim nacionalnim i državnim interesima.

Vjekoslav Krsnik, neovisni politički savjetnik

Može li Kolinda Grabar Kitarović kao “barbika” osvojiti drugi mandat

Može li Kolinda Grabar Kitarović kao „barbika“ osvojiti drugi mandat

            Ključno pitanje na idućim predsjedničkim izborima bit će može li sadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović osvojiti drugi mandat, ili će doživjeti sudbinu svojeg prethodnika Ive Josipovića kojega je upravo ona naslijedila na Pantovčaku. Da bi se dobio odgovor na to pitanje treba dijagnosticirati stanje u državi u posljednjih pet godina njezinog mandata, odnosno kakvi su njeni učinci a još više promašaji.

            Treba prije svega imati u vidu da je Ustav koji su 2.000-te godine skrojili Mesić i Račan bitno suzio ovlasti predsjednika(ce) države u odnosu na tzv. Božićni ustav po kojemu je predsjednik Tuđman imao velike ovlasti. Novi Ustav je praktički Hrvatsku uveo iz polupredsjedničkog sustava u kancelarski u kojemu je Hrvatski sabor samo puki izvršitelj vladajuće stranke, a politička moć je koncetrirana u predsjedniku Vlade, odnosno predsjedniku stranke na vlasti. Međutim i u tako promijenjenim ovlastima predsjednica Republike nije iskoristila sve mogućnosti koje joj je pružao Ustav. Predsjednica Republike je vrhovni zapovjednik oružanih snaga, a u drugim nadležnostima, u vanjskoj politici i djelovanju sigurnosnih službi djeluje u suradnji s aktualnom Vladom. Međutim po  članku 94. Ustava ona brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti, i u tom kontekstu po članko 104. Ustava može predložiti Vladi da održi sjednicu i „razmotri određena pitanja“. I konačno, što je i te kako važno, predsjednica je imala pravo predložiti promjenu Ustava. Prilikom davanje prisege Kolinda Grabar Kitarovič je najavila: „Hrvatska ima svoj stav, svoju politiku i svoje interese. Njih ćemo aktivnije zastupati. Za njih ćemo se zalagati i boriti na svim razinama bez zadrške! Za to nam je potrebno nacionalno zajedništvo oko strateških pitanja, stabilna ekonomija, energetska neovisnost, sposobna i agilna diplomacija i moderna, dobro opremljena vojska uklopljena u NATO sustav“.

            Pitanje je koliko se predsjednica  bez zadrške zalagala za nabrojene hrvatske nacionalne interese i koliko je ostvareno nacionalno zajedništvo oko strateških pitanja, ako na primjer bivši premijer Zoran Milanović prijeti „Mi ili oni“, a da ona na to nije reagirala, ili koliko je stabilna ekonomija i energetska neovisnost ako je Hrvatska ovisna o uvozu ruskog plina. Slabljenje HEP-a na račun fantomskog ali agresivnog Prvog plinarskog društva je ozbiljno pitanje od nacionalnog interesa, što je jedna od tema koju je ona trebala predložiti za sjednicu Vlade. Konačno ali ne i najmanje važno koliko je Kolinda Grabar Kitarović učinila na realizaciji obećanja kakvo je dala u prisegi: „Kao što je predsjednik Tuđman pomirbom podijeljenog hrvatskoga nacionalnog bića stvorio preduvjete za uspostavu hrvatske države, tako i mi danas novim hrvatskim zajedništvom moramo otvoriti novu stranicu naše bolje budućnosti“. Danas u Hrvatskoj ne postoji zajedništvo kakvo je bio ostvario predsjednik Tuđman, nego je štoviše država suočena s unutanjom agresijom koju vode poraženi ali poziciono moćni jugokomunistički lobiji sve u cilju izjednačavanja Hrvatske s ustaškom NDH-a i svođenja Domovinskog obrambenog rata protiv velikosrpske fašističke agresije na građanski rat.

            Kolinda Grabar Kitarović je dozvolila da joj se u savjetnički tim nametnu kompromitirani političari poput Mate Granića s njegovim mentorom jugoslavenskim metuzalemskim ministrom Budimirom Lončarom. Oni su joj kreirali a ona ga je provela skandalozni posjet srbijanskog četničkog predsjednika Aleksdandra Vučića Hrvatskoj, pri čemu je on usred Zagreba iskazaoa niz teških uvreda na račun Hrvatske. U svojem inauguracijskom govoru Kolinda Grabar Kitarović je najavila rješavanje otvorenih pitanja sa susjedima, prije svega graničnih a u odnosima sa Srbijom rješenje statusa nestalih. Što je u tome predsjednica u ovih pet godina učinila? Ništa. Ništa nije učinila ni u borbi protiv korupcije, što je također najavila prilikom prisege. Ne samo da nisu riješeni postojeći korupcijski skandali, nego se i otkrivaju novi. Nije li i to bio jedan od povoda da ona zatraži sjednicu Vlade? Koliko je ona bila samosvojna državnica a koliko instrument u rukama njezinih nametntih savjetnika najbolje je dokazala prilikom dočeka hrvatske nogometne reprezentacije nakon velikog uspjeha na Svjetskom prvenstvu. Dok je u Moskvi oduševljeno naskakivala na naše nogometaše, kad su se vratili u Zagreb nije ih odmah primila i nagradila očekivanim odlikovanjima, nego se svrstala uz one koji su isključili mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu. Pogazila je svoje obećanje iz prisege kad je izjavila: „ Bit ću predsjednica svih hrvatskih građana, bez obzira na političko opredjeljenje, etničku, vjersku i spolnu orijentaciju i pripadnost“.

            U vanjskoj politici. Kolinda Grabar Kitarović nije se potvrdila kao državnica, iako je ostvarila nekoliko važnih susreta s vodećim svjetskim političarima, i koautorica je ideje „Tri mora“ kao novog autonomnog političkog projekta unutar Europske unije. Umjesto da vodi politiku koja odgovara hrvatskom srednjeeuropskom i mediteranskom okružju ona je kao i Vlada ostala prikovana za balkanski prostor pri čemu je dozvolila, opet pod pritiskom svojih nametnutih savjetnika, da Srbija ucijenjuje i omalovažava Hrvatsku. Nije učinila ništa da se  Hrvatska priključi Višegradskoj skupini (Češka, Slovačka, Poljska, Mađarska) kojoj politički i geostrateški pripada. Na tom polju više je prepustila inicijativu Vladi, odnosno Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, pa je tako potpisivala suglasnost za veleposlaničke funkcije osobama kojima je poput Joška Para dokazan kriminal

            Kad se sve to skupa zbroji Kolinda Grabar Kitarović ulazi u bitku za novi petogodišnji mandat bez popularnosti kakvu je imala kad je tijesno u drugom krugu

predsjedničkih izbora pobijedila Ivu Josipovića. Ona je u ovih pet godina hrvatskom biračkom tijelu umjesto dosljedne nove politike ponudila svoju garderobu i šminkerske postupke koji su podsjetili na lik „Barbike“ čime ju je Ivo Josipović pokušao diskreditirati u predizbornoj kampanji. Nažalost  ona se u petgodišnjem mandatu svojim činjenjem i još više nečinjenjem potrudila da je javnost ne vidi kao odlučnu državnicu na čelu Hrvatske, nego više kao lutku na koncu snaga koje su je kontrolirale. Zato u bitku za drugi mandat ulazi i te kako hendikepirana ne samo zbog njezinih promašaja u prvom mandatu nego i zbog bitno oslabljenog položaja Hrvatske demokratske zajednice koja će stati iza njezine kandidature.

Vjekoslav Krsnik, neovisni politički savjetnik

Priopćenje za javnost (smjena direktora Zagorskog vodovda)

Zabok, 20. veljače 2019.

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST (smjena direktora Zagorskog vodovda)

 

            „Ne samo, Zagorska stranka već i čitava zagorska javnost ostali su u čudu ovih dana, kada je POLITIČKI POTIHO smijenjen dosadašnji direktor Zagorskog vodovoda gospodin Željko Hren.

            Gospodin Željko Hren svih ovih godina uspješno je obavljao funkciju direktora, pa nas sve neugodno iznenađuje, zašto je gospodin Hren smijenjen sa funkcije direktora Zagorskog vodovoda!?…“

            Zagorska stranka je još sredinom 2013. godine upozorila zagorsku javnost na naprasnu političku smjenu dugogodišnjeg direktora Zagorskog vodovoda g. Željka Hrena koji je godinama prvenstveno kao stručnjak uspješno vodio to poduzeće od značajnog javnog interesa za Zagorje. Umjesto stručnog i uspješnog direktora Zagorskog vodovoda politika je postavila nestručne osobe koje su svakodnevno srozavale ugled Zagorskog vodovoda. Takvi politički potezi doveli su i do toga da smo ovih dana – imali veliko trovanje pitke vode – zbog nestručnosti i nesposobnosti politički postavljenih kadrova u Zagorskom vodovodu. Zagorska javnost upoznata je u vrlo nemuštoj izjavi direktora Zagorskog vodovoda o zatrovanosti vode, navodno od prevrnutog kamiona iz kojeg je curila nafta. Ali isto tako iz viših policijskih krugova dobili smo informaciju da je mogući i drugi uzrok trovanja vode. A na takvu mogućnost na konferenciji za novinare upozorio je i načelnik policije Krapinsko zagorske županije.

            Glede svega toga Zagorska stranka traži momentalnu smjenu sadašnjeg direktora Zagorskog vodovoda i svih onih koje je politika postavila na tako značajne i odgovorne funkcije, te postavljanje stručnog rukovodećeg kadra u Zagorskom vodovodu na čelu sa Željkom Hrenom, kojeg je politika – kao stručnog, sposobnog i odgovornog direktora – nakaradno smijenila i na čelo Zagorskog vodovoda postavila hrpu nesposobnjakovića, te je zahvaljujući takvim lošim političkim potezima aktualne županijske vlasti zamalo otrovano 50.000 ljudi. Nadalje, Zagorska stranka traži od aktualne hrvatske vlasti pravu istinu o trovanju izvora vode od najviših i najmjerodavnijih političkih stručnih kadrova u Republici Hrvatskoj.

            Trovanje izvora zagorske vode i ugroza stanovništva koji se tom vodom koristi, nažalost, najbolji je pokazatelj da politika ne može zamijeniti struku, a kada imamo silovanje politike glede Zagorskog vodovoda tada smo svjedoci kakva se havarija mogla dogoditi.    

          Predsjednik Zagorske stranke

                           Miljenko Jerneić