Bahatluk i(li) rahatluk
Dolazak Bakira Izetbegovića u Zagreb nije trebalo dugo čekati, nakon što je Milorad Dodik „uskrsnuo“ u Zagrebu, a što je mnoge iznenadilo, kako u Hrvatskoj tako još više i u Bosni i Hercegovini. Vidio je Bakir da je vrag odnio šalu, pa da bi tako zbog njegovog bahatluka mogao odnijeti i Bosnu i Hercegovinu. I sam Dodik napomenuo je, da je bahatost Bakira Izetbegovića veća nego li bahatost onih zbog kojih je nestala Jugoslavija. To je jedna rigidna politika Bošnjaka koja nikako – ne da nije mogla, nego nije htjela – političku i svaku drugu ravnopravnost priznati Hrvatima kao drugom entitetu u sklopu Federacije Bošnjaka i Hrvata. Bakirov posjet Zagrebu pokazao je da se predsjednik SDA nije nimalo odrekao i odmakao od svojih isključivih stavova kada su u pitanju Hrvati u Bosni i Hercegovini. Izetbegović ne želi, ne može ili neće, a možda i sve troje, shvatiti da su Hrvati konstitutivni narod i da ta konstitutivnost mora biti prisutna u svim segmentima života unutar Federacije. Uz sve to, Bakir nije niti iskren, jer kako bi to i bio, kada svojom politikom supremacije želi Hrvate podrediti Bošnjacima.
Za političara je najgore kada bježi od realnosti i kada živi u iluzijama. Bakir i dalje živi u iluziji građanske Federacije, a isto tako i Bosne i Hercegovine, a to se najbolje vidi u intervjuu koji je objavljen u Večernjem listu od 03. listopada 2020. godine, gdje između ostaloga kaže: „Konstitutivnost naroda je neupitna kategorija, ali u ovoj zemlji živi barem milijun ljudi koji su građanski opredijeljeni i koji se u politici ne žele nacionalno određivati i svrstavati. Većinu čine etnički Bošnjaci, ali ima među njima i Hrvata, Srba, djece iz mješovitih brakova. Oni u politici ne žele biti natjerani da se nacionalno opredjeljuju, da ih se gura u nekakvu „bošnjačku kvotu“, odnosno trećinu.“
Iz ove Bakirove konstatacije proizlazi: da predsjednik SDA vidi Bosnu i Hercegovinu kao bivšu Jugoslaviju u kojoj su postajali među svim narodima i Jugoslaveni, među kojima je najviše bilo naivnih Hrvata, ali i drugih nacionalnosti, te onih koji se nisu htjeli nacionalno odrediti; Bošnjaci se u Federaciji u čitavoj Bosni i Hercegovini ponašaju kao i Srbi u bivšoj Jugoslaviji koji žive u uvjerenju da su oni ti koji moraju vladati u Bosni i Hercegovini nad Srbima i Hrvatima, a Hrvati u Federaciji najbolji su primjer pokušaja Bošnjaka da podčine Hrvate u političkom, a onda i svakom drugom pogledu.
Bakiru treba biti jasno da oni koji se „ne žele nacionalno određivati i svrstavati“, takvu svoju politiku vode na svoj račun, a ne na račun Hrvata u Federaciji i čitavoj Bosni i Hercegovini. Taj primjer pokazuje, da Bakir ne vidi dalje od svojega nosa i da predsjednik SDA na najbolji mogući način predstavlja rudiment jedne bivše jugoslavenske politike u kojoj je isto tako jedan narod – Srbi – pokušao ovladati svim narodima te propale države. Koliko je Bakir kratkovidna u poimanju političkog djelovanja političkih stranaka u Federaciji, ali i Bosni i Hercegovini, vidi se u tome što se nada ili bolje rečeno vjeruje „da će s vremenom i HDZ dobiti alternativu kakvu imaju SDA, SDS, SNSD, jer ekskluzivnost nije dobra za demokraciju“. Hrvati jako dobro znaju, da bez obzira na pripadnost političkoj stranci moraju imati zajedničku političku platformu i konsenzus u svim pitanjima važnima za život Hrvata u Bosni i Hercegovini. To je jedina garancija za opstanak Hrvata kojih u Bosni i Hercegovini ima najmanje. Svaka druga politika Hrvate vodi u propast i trajno nestajanje na prostorima Bosne i Hercegovine. Bošnjaci to jako dobro znaju pa koriste sva sredstva u tom pravcu.
I treća iluzija Bakirova je „Mali Schengen“ za kojeg smatra da to nije uvod u „četvrtu Jugoslaviju“, da to nije politička, „već ekonomska asocijacija, i dobra vježba (simulacija op. autora) za ulazak u EZ“. Svako povezivanje država bivše Jugoslavije, koje su ostale izvan Europske unije, nije ništa drugo nego li pokušaj stvaranja četvrte Jugoslavije u kojoj bi, naravno kao i u bivšoj Jugoslaviji dominirala Srbija. Za razliku od Bakira, koji je puno lošiji političar od svoga oca Alije, a koji je – ruku na srce – isto tako živio u nekim svojim iluzijama, a jedna od njih je i izjava – da to nije njihov rat – Hrvatima ostaje kao stalno upozorenje da se trebaju čuvati jedne takve bošnjačke politike u kojoj mogu postati žrtve Bakirova bahatluka, ako i u vrijeme Alije i njegovog rahatluka. Stoga, Hrvati moji čuvajte se, naročito onda ako jednog dana Bakir svoj bahatluk zamijeni za Alijin rahatluk.
Miljenko Jerneić