BEOGRADSKI PAŠALUK

                Više od dva tjedna u Hrvatskoj mediji pišu o ustoličenju novoga mitropolita Joanikija i to – ni manje ni više – u Cetinju kolijevci crnogorske državnosti, u gradu koji je simbol „crnogorske duhovne, državne i nacionalne samobitnosti Crne Gore“. Nema nikakve sumnje, da je to još jedan od pokušaja velikosrpske politike kojom se konačno želi zagospodariti Crnom Gorom. U velikosrpskoj politici, ne postoji crnogorska nacija, ne postoje Crnogorci kao politički narod koji ima pravo na svoju crnogorsku državu, svoju crnogorsku pravoslavnu vjeru, pa to sve na najbolji mogući način pokazuje, da se srpska politika nije ni malo promijenila i da je i dalje ostala na pozicijama negdašnje politike Slobodana Miloševića koji je – gle čuda bio Crnogorac izgubljen u velikosrpstvu. Srbija je uvidjela da ratovima ne može ostvariti svoje ekspanzionističke ciljeve prema drugim državama i narodima – naravno, zbog toga jer su slabi ratnici, pa su stoga izgubili sve ratove – te su u velikosrpski pohod krenuli „miroljubivim putem“ ili bolje rečeno drugim sredstvima kako bi konačno ostvarili svoj velikosrpski san stvaranja Velike Srbije, na račun drugih država i naroda. Srbija nije i još dugo neće, ako će uopće ikada promijeniti svoju politiku, u kojoj ima mjesta samo za Srbe, a svi ostali narodi za njih su izmišljeni  i imaginarni.

                Od svih članaka koji pišu o zbivanjima u Crnoj Gori, svakako treba spomenuti članak Renate Rašović, kolumnistice Večernjeg lista čiji je članak: „Može li se Crna Gora iščupati iz ralja Vučićeve ideje o „srpskom svetu“?“ (25. kolovoza 2021.), koji je najbolja opservacija tih događaja u još uvijek crnogorskoj državi. Članak vrijedi čitavi pročitati – preporučujem ga svima onima koje zanima ta politička tematika – a mi ćemo ovom prilikom istaći nekoliko mjesta koji se odnose na recentna politička zbivanja u toj maloj crnogorskoj državi kojoj prijeti alavi srpski nacionalizam. Između ostaloga R. Rašović o tome piše: „Na djelu je vjekovni sukob „zelene“ i „bijele“ Crne Gore, sukob proeuropske i proruske-prosrpske opcije. Unazad 15-ak godina, još od referenduma za samostalnost, Crna Gora živi u latentnoj neizvjesnosti hoće li se pojavit provokacije bilo kojeg tipa, zahvaljujući trima remetilačkim faktorima. To je ponajprije, SPC koji se smatra iznad Crne Gore, navodna duhovna zajednica koja se zahvaljujući svojoj parapolitičkoj ulozi kapilarno širi i koja ne pristaje na legalan način postati sastavnicom crnogorske države. Nadalje, tu su prosrpske stranke koje sa SPC surađuju i treći je velikosrpski nacionalizam. A otkako velikosrpski nacionalizam, evidentno, više ne računa na Kosovo, je li Crna Gora posljednje utočište nikad ugaslih aspiracija o Velikoj Srbiji?“.

                R. Rašović u svom članku piše i o „srpskom svetu“, pa o tome kaže: „Formulacija „srpski svet“ novija je politička sintagma iskovana u tvornici velikosrpskih hegemonističkih projekata koja se unazad nekoliko godina udomaćila u Srbiji kao kopija ruske sintagme „ruski svijet“, čime je praktički revitalizirana stara koncepcija Velike Srbije, kao platforma za političku akciju putem koje se Vučić želi predstaviti kao snažan političar i regionalni lider. Kad god je Srbija vodila ovakvu politiku, postajala je sve manja, siromašnija i izoliranija, no pogubne posljedice ove ideologije na najbolniji su način osjetili njihovi susjedi.“

                Nešto dalje večernjakova kolumnistica o srpskoj politici piše: „Miješajući se u unutrašnja pitanja susjednih država Srbija već sada, svidjelo se to nekom ili ne, efektivno kontrolira pola teritorija BiH, a cilj im je u svoj projekt uključiti i cijelu Crnu Goru, kako su to učinili u prvoj polovici 90-tih godina. Je li bitka za crnogorsku opstojnost već izgubljena?“

                Na kraju članka R. Rašović napominje da će se crnogorski narod za svoj opstanak morati sam izboriti, jer je više nego očito da crnogorsku državnost neće braniti niti SAD, a još manje Europska unija, a gle paradoksa – Crna Gora je članica NATO-a!

                Ustoličenje Joanikija u Cetinju još jedan je udarac Crnoj Gori i Crnogorcima, malom ali ponosnom narodu koji svakako ima pravo na svoju državu i samobitnost. Neki politički analitičari poput Vlade Vurušića za zbivanja u Crnoj Gori kažu da je to „početak završne faze realizacije „srpskog sveta“ te posljednja bitka za opstanak nečega što se zove crnogorska država i nacija?“. (vidi Jutarnji list od 6. rujna 2021.). I sam naslov tog članka: „Crna Gora nije daleko od ambisa građanskog rata“, daje nam do znanja da je politička situacija u Crnoj Gori vrlo teška i da je crnogorska država „pod agresijom Srbije“. Također, kako navodi crnogorski politolog Šeki Radončić, priprema se uhićenje predsjednika Mila Đukanović koji je posljednja prepreka velikosrpskoj politici za potpunu okupaciju Crne Gore i velikosrpskog porobljavanja crnogorskog naroda. U vremenima koja su pred nama, Crnoj Gori predstoje teški dani da bi opstala kao država, a Crnogorci moraju biti svjesni da svoju slobodu, samostalnost i suverenost koje su ugrožene od velikosrpske politike, moraju sami obraniti.

                Srbija i Vučić provode velikosrpsku politiku pod egidom Ruske politike, tako da i nije nikakvo čudo, da se sam Vučić tako slobodno hvali kako je u taj pohod na Crnu Goru bila uključena srpska tajna služba BIA. Veliki posao odradili su i ruski obavještajci koji već godinama sondiraju crnogorski teren kako bi Srbija mogla što lakše ostvariti svoje teritorijalne pretenzije prema toj državi, te je anektirati u cilju stvaranja Velike Srbije. Ta sva zbivanja unazad nekoliko zadnjih  godina samo pokazuju da, dok je Srbija potpomognuta od jedne takve svjetske sile kao što je Rusija, nema mira na tim prostorima. Ruska i srpska politika djeluju uzajamno u cilju ostvarenja srpskog ekspanzionizma, a to Rusima dobro dođe, jer će na taj način i oni gospodariti tim područjem.

                Sve dok svjetska politika tolerira takvu politiku Srbije, koja se na neki način – u zaštiti Rusije – sprda s eu-ropskom politikom ali i američkom, ne možemo očekivati konačan mir na ovim prostorima. Srbija je zauvijek izgubila Kosovo, u iluzijama živi glede Republike Srpske koju želi priključiti Srbiji, a Vojvodina polako ali sigurno odlazi od „majčice Srbije“. Srbija će na kraju platiti danak svojoj dvostoljetnoj opsjednutosti stvaranja Velike Srbije, i na kraju kada se probudi iz snatrenja o „srpskom svetu“, uvidjet će, da je Velika Srbija ustvari samo beogradski pašaluk i ništa više.

Miljenko Jerneić