EU početak kraja

Korona virus – nastavak početka kraja Europske unije

            Jedan od najznačajnijih učinaka pandemije korona virussa je njegova politička dimenzija. To se prije svega odnosu na Europsku uniju koja je u samo nekoliko posljednjih godina pretrpjela teške udarce. Sad je već jasno da europska zajednica država kako su je zamislili njezini tvorci kao koncept slobodnog protoka ljudi, roba i kapitala ne može opstati na tim temeljima. U sadašnjoj pandemiji korona virisa Europska unija je pokazala vlastitu najveću slabost. Ona nije sposobna da u nekoj globalnoj nepogodi zaštiti svoje članice, odnosno svojih pola milijarde ljudi. Stanovništvo država članica zbog totalne nesposobnosti debelo plaćene briselske administracije bilo je prepušteno nacionalnim državama, te pomoći država koje nisu članice EU.

            Podsjetimo da je početak kraja ovakve Europske eunije počeo s referendumskom odlukom Britanaca da istupe iz članstva. I prije toga Ujedinjeno kraljevstvo imalo je rezervu prema financijskoj komponenti Europske unije, jer je odbilo prihvatiti euro umjesto funte. Nisu u tome bili samo tvrdoglavi Britanci, nego to nisu prihvatili na Danska ni Švedska, a da ne govorimo o zemljama iz bivšeg komunističkog bloka koje ne žure s tom odlukom. Britance treba razumjeti, jer su oni povijesno uvijek imali podozrenja prema Njemačkoj, pa se to nastavilo i u ovom mirnodopskom razdoblju nakon završetka Drugog svjetskog rata. Gledajući  pojednostavljeno, ipak je Njemačka ta koja je najviše profitirala iz ove europska naddržavne konstrukcije, jer je kao najmoćnija ekonomska sila osvojila Europu bez ispaljenog metka, i s tržištem od  pola milijardi ljudi na određen način stvorila ekonomski “Četvrti Reich”. Takvoj Njemačkoj nedostaje radne snage, pa je tako Angela Merkel lansirala migrantsku krizu koja je pak u manjim članicama Europske unije izazvala brojne probleme. Oni su prije svega kulturološka naravi jer je u velikoj globalnoj igri prodor stotina tisuća  pretežito muslimanskih migranata predstavljao i u promijenim okolnostima još uvijek predstavlja udarac temeljima europske civilizacije.

            Na ovaj ili onaj način migrantska kriza poslije Brexita oslabila je uspostavljenu strukturu  i stabilnost unije. Budući da Bruxelles nije imao jedinstvenu politiku obrane od velikog migrantskog vala, članice koje su njime bile pogođene bile su prinuđene u obrani svojih granica primijeniti zaštitne mjere koje su praktički potkopale politiku skovanu u Bruxellesu i Berlinu. Već tada je Italija na udaru migranata koji su s mora nadirali iz Afrike pokazala odlučnost da se odupre toj najezdi, ali su i neke druge zemlje, osim Hrvatske,  na tzv. Balkanskoj ruti uspostavile strožiji režim na svojim granicama. Ova tekuća kriza s korona virusom definitvno je razotkrila temeljnu slabost Europske unije. Njezin liberalni globalistički koncept doživio je potpuni fijasko što se tiče solidarnosti, a to se opet najbolje očitovalo u slučaju Italije. Nepripremljeni Talijani pogođeni pandemijom u sjevernom dijelu zemlje ostavljeni su na milost i nemilost pošasti koja ih je tako teško pogodila. Ne samo to, nego pored toga što Europska unija uopće nema predviđeni scenario za djelovanje i sprečavanje bilo kakve zdravstvene ugroze širokih razmjera, nego je čak izostala solidarnost između zemalja članica. Treba podsjetiti da je u jeku pandemije Njemačka zabranila izvoz u Italiju zaštitne opreme, pa su najpogođenijoj europskoj državi u pomoć priskočile Rusija, Kina i Kuba. Već sad je očito da je pojava pandemije korona virusa toliko uzdrmala Europsku uniju, da će se ona, uz druge nesuglasnosti  koje postoje unutar nje, teško moći održati u postojećem obliku. To je uostalom uvidio i bivši njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel. On je ustvrdio da ako ne budemo spremni dijeliti blagostanje, onda ne znam što će biti od Europe, te zaključio: “Zabrinut sam da bi se Europa nakon ove krize mogla raspasti”.

            Gdje je u svemu tome Hrvatska? Treba podsjetiti da je po posebno prilagođenom cenzusu za tu priliku na referendumu o pristupanju Europskoj uniji glasovalo samo 29 posto od ukupno upisanih birača. Po tome je taj referendum bio dvojbeno legitiman. Unatoč tome ako je po ičemu članstvo Hrvatske u Europskoj uniji bilo korisno, onda je to bilo upravo u pitanju progona dvojice bivših pripadnika jugoslavenskih tajnih službi koji su po europskom uhidbenom nalogu zbog suučesništva u ubojstvu političkog emigranta Stjepana Đurekoviać nakon neuspjelog Josipović-Milanovićevskog pokušaja da ih se spasi s “lex Perković”, konačno ipak bili izručeni Njemačkoj. I nakon toga Hrvatska je bez obzira koja stranačka garnitura bila na vlasti nastavila ignorirati sve rezolucije Vijeća Europe i Europskog parlamenta o osudi komunizma kao totalitarnog režima. To je, između ostalog u takvoj klimi, dovelo do toga da se u Hrvatskome saboru toleriraju izjave kako komunisti, odnosno partizani, 1945. godine u progonu Hrvata nisu dobro obavili posao (Nenad Stazić),  odnosno da jugoslavenske tajne službe nisu u inozemstvu likvidirale dovoljan broj političkih emigranata (Krešo Beljak).             Po svim pokazateljima Hrvatska je pri samom dnu Europske unije, a osobito po stupnju korupcije i neovisnosti sudstva. Hrvatsku koja je prilikom raspada komunizma bila po svim gospodarskim kategorijama ispred zemalja Istočnoga bloka pretekle su gotovo sve bivše komunističke zemlje, osim Bugarske. Štoviše taj pad se nastavio i nakon članstva u  Europskoj uniji. U takvu Hrvatsku je instaliran poslušni briselski birokrat s komunističkom biografijom Andrej Plenković koji je pripadajući raznim bratstvima što kontroliraju Europsku uniju poslan u Hrvatsku s misijom da prema njegovoj vlastitoj izjavi ” promijeni HDZ, a nakon toga i samu Hrvatsku”. Prvi dio svoje misije Andrej Plenković je obavio, a drugi dio trebao je simbolično obaviti u okviru predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije samitom Europske unije i tzv. Zapadnog Balkana zakazanim  za početak svibnja. Budući da se veći dio ključnih članica Europske unije, a pogotovo njezin establishment nikad nije odrekao nekakve nove balkanske asocijacije Andrej Plenković se još uvijek iako pandemija korona virusa nimalo ne posustaje, nije odlučio da taj samit otkaže, kao što su otkazani brojni politički, kulturni i sportski  najavljeni događaji u svijetu. Pandemija korona virusa pokazala je međutim da je Europska unija globalistička tvorevina koja je totalno zakazala u ovoj humanitarnoj krizi, pa  su se države članice, kad u cilju zaštite svojih građana nisu mogle dobiti potrebnu pomoć od nje zatvaranjem svojih granica zaštitile od takve Europske unije. I sama Hrvatska nije dobila pomoć od Europske unije, nego iz Ujedinjenih arapskih emirata i Kine. U takvoj situaciji postao je bespredmetan i uzaludan  projekt tzv. Zapadnog Balkana, jer ona Europska unija koja ga je forsirala uoči pojave pandemije korona virusa nije više ni jedinstvena ni snažna nakon što je taj virus do kraja raskrinkao njezinu unutarnju humanitarnu solidarnost. Što se tiče Hrvatske to bi s jedne strane postojeća HDZ-SDP-ova vladajuća kasta trebala shvatiti. a s druge strane postojeće okolnosti jačaju suverenističke tendencije na hrvatskoj političkoj sceni s upravo stranački registriranim Domovinskim pokretom Miroslava Škore.

Vjekoslav Krsnik

Povratak korijenima

POVRATAK KORIJENIMA

                Svijetom, kao nikada do sada drma virus COVID-19. nema kutka na kugli zemaljskoj koji može biti siguran da ga virus korone neće posjetiti, ako ga već nije posjetio. Po prvi puta, od kada je svijeta i vijeka, ljudski rod se u cijelosti našao pred smrtnom opasnošću. Neki to olako shvaćaju, pa se tako i prema toj pošasti i odnose kroz vlastitu neodgovornost spram sebe, ali nažalost, i prema drugim ljudima.

                Hrvatsku je, kao i mnoge zemlje svijeta posjetio korona virus, virus od kojega prijeti smrt svima, bez obzira na dob pojedinca. Za razliku od drugih zemalja, Hrvatska j zahvaljujući medicinskoj struci – epidemiolozima kao i čitavom medicinskom sustavu na vrijeme poduzela mjere, kako bi što manje hrvatskih građana bilo zaraženo. Mnogi liječnici, medicinske sestre te ostalo medicinsko osoblje – pružajući nesebično pomoć ljudima zaraženim od korona virusa – zarazili su i sebe, pa i svoje najbliže. Bez njihove stručne i promptne pomoći, korona virus zavladao bi čitavom Hrvatskom. Stoga trebamo biti zahvalni svim liječnicima u svesrdnoj medicinskoj pomoći svim građanima Hrvatske u borbi protiv opake pošasti COVID-19.

                Kako nijedno zlo ne dolazi samo, najbolje je osjetila Hrvatska ili bolje rečeno Zagreb s bližom okolicom, kojega je pogodio potres i nanio velike materijalne štete glavnom gradu svih Hrvata. Mnogi ljudi ostali su bez krova nad glavom, jer njihove kuće i stanovi više nisu sigurni za stanovanje. A najgore od svega je gubitak četrnaestogodišnje djevojčice koja je stradala u potresu, tek na pragu života ostajući uskraćena za sve radosti koje nam život donosi.

                Mnogi Hrvati se pitaju, zašto se sve to događa baš nama i to sada u teškim vremenima borbe protiv korona virusa. Neki od njih govore da nas je snašla Božja kazna, jer smo kao ljudi zastranili na životnom putu – od vjere u Boga i sebe same, od naših političara koji ne gledaju interese hrvatskog čovjeka već su postali sluge eu-ropskih i svjetskih moćnika bezbožnika. Hrvatski političari prevarom su uveli hrvatski narod u Eu-ropsku uniju, bezbožnu tvorevinu koja se odrekla Boga, povijesti i tradicije.

                Stoga je vrlo znakovito da se – uz COVID-19 – baš sada desio potres i to u Zagrebu, kada Zagreb šest mjeseci predsjedava Eu-ropskom unijom. O toj znakovitosti, nažalost govore i razorene crkve, a posebno katedrala s koje je pao križ, a sada pred sanaciju čitave katedrale mora se skinuti i drugi križ iz sigurnosnih razloga. Kao dio te znakovitosti moramo spomenuti i našeg Pajaca koji dvadeset godina vodi metropolu ponajmanje u interesu Zagrepčana, a najviše za vlastiti džep. Pajac je egzemplarni primjer hrvatskih političara koji rade protiv interesa hrvatskog čovjeka.

                Hrvati su u velikoj većini katolički narod, narod koji je stoljećima bio odan vjeri i Bogu, a najviše onda kada su Hrvati bili bez svoje države. Sada kada imamo hrvatsku državu, kao da smo zaboravili svoju hrvatsku povijest i zapostavili smo vjeru prema Bogu i sebi samima. Zato danas imamo predsjednika Hrvatske – nevjernika – kojemu je vjera i Hrvatska i više nego strano.

                No, mi Hrvati bili smo uvijek najjači kad je trebalo. Naša vodilja je uvijek bila vjera u Boga i hrvatska domovina. Tako treba biti i nadalje. Hrvati u SAD-u najbolji su primjer u ova teška vremena kako za čitavu Hrvatsku, tako i za Zagreb koji je pogođen katastrofalnim potresom. Američki Hrvati odlučili su sakupiti novac za oštećene bolnice u Zagrebu. Hrvati iz SAD-a nisu zaboravili svoju domovinu i hvala im na tome. Koristim ovu priliku i pozivam sve Hrvate na svim kontinentima svijeta, da se priključe američkim Hrvatima i pomognu svojoj jedinoj domovini Hrvatskoj. Poziva, sve ugledne Hrvate svijeta, od Ante Glibote u Parizu, Stjepana Šuleka i Gojka Borića u Kölnu, pomognite Hrvatskoj sada kada nam je najteže. Osnujete poseban fond čiji će članovi biti Hrvati sa svih strana svijeta. Hrvatska vas zove, Hrvatska vas treba. Bez vas nema hrvatske povijesti, bez vas ne možemo govoriti o Hrvatima, bez vas danas ne bi bilo niti Hrvatske. Financijska pomoć je u ovom trenutku više nego potrebna, ali ono što je još važnije za Hrvatsku je povratak Hrvata u svoju domovinu. Hrvatice i Hrvati! Hrvatska vas zove, Hrvatska vas čeka. Vratite se doma.

Miljenko Jerneić

Živjeti ili umrijeti

ŽIVJETI ILI UMRIJETI

                Jedan sam od onih koji još uvijek svakodnevno odlazi na posao, gdje provodim u prosjeku 12 sati. Moj odlazak na posao je ranom zorom ili u smiraj dana. Na putu do posla – koji mi je vrlo blizu, nekih četiristotinjak metara – bilo to ranom zorom ili pred kraj dana, na ulicama ni mačeta ni paščeta. Čovjeka ni za lijek. Nigdje nikoga. Svijet kao da je stao, a životu ni traga ni glasa. Na tom putu samo sablasna tišina. Bilo bi to ništa neobično, da se ne dešava u vremena kada svijetom hara korona virus. Pandemija toga virusa drma svijetom, a lijeka protiv te pošasti niotkuda. Ljudski rod je – kao nikada do sada – u opasnosti za svoj opstanak, jer taj naizgled bezopasan virus, svaki dan uzima svoj danak u ljudskim životima. Svakodnevno umire nekoliko stotina ljudi u Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, Njemačkoj, a prije toga i u Kini gdje je COVID 19 započeo svoj smrtonosni put.

                Nitko ne zna od kuda se je, i zbog čega korona virus pojavio, ali jedno je sigurno, ni najmanje slučajno. Korona virus pojavio se u Kini krajem prošle godine, a 2002. godine u južnoj Kini pojavio se i SARS. Normalno je, da se svi zapitamo – a zašto baš u Kini? Ništa ne nastaje samo od sebe i još k tome slučajno. Postoje razno razne teorije i opcije o korona virusu, a jedna od njih je i ta da je COVID 19 namjerno pobjegao iz nečijeg laboratorija. Ako je to točno, pitamo se čijeg?!

                Hrvatska je isto žrtva COVID 19, ali za razliku i na svu sreću, puno se uspješnije nosi s tom zarazom. Prema drugim državama, Hrvatska ima mali broj zaraženih i dva umrla od posljedica korona virusa, za razliku od nekih država u kojima je smrtnost vrlo visoka. U tim državama – Italija i Španjolska – umire svakodnevno po nekoliko stotina ljudi, što je više nego zastrašujuće.

                Sigurno je, da bi u Hrvatskoj bilo puno manje oboljelih da su ljudi odgovorni i samodisciplinirani, to jest da se pridržavaju uputa civilnog stožera i savjeta epidemiologa. No nažalost, uvijek ima onih koji, ne samo da nemaju odgovornosti prema sebi samima, već nemaju odgovornosti niti prema drugim ljudima, te svojim neodgovornim ponašanjem dovode u opasnost njihovo zdravlje i njihove živote.

                Kako nijedno zlo ne dolazi samo, Hrvatsku je pogodio i potres u kojem je najviše stradao Zagreb i neka okolna mjesta oko Zagreba. Slike posljedice potresa, zaista izgledaju zastrašujuće. Oštećene zgrade, kuće, muzeji, crkve i kulturni spomenici izgledaju apokaliptično. Mnogi ljudi izgubili su svoje stanove i kuće zauvijek, jer tako oštećeni nisu više za stanovanje i morat će biti srušeni. Ono što su stvarali čitav život, izgubili su u samo par sekundi. Od posljedica potresa život je izgubila četrnaestogodišnja djevojka, koja je bila tek na pragu života i to je najteži gubitak, kako za njezine roditelje tako i za sve nas. Kuće, zgrade, muzeji, crkve i sve ostalo obnovit ćemo u dogledno vrijeme, ali život jedne mlade djevojke, nažalost više nećemo nikada vratiti.

                Pitam se, ne samo ja već i mnogi drugi Hrvati, zašto s eto događa baš nama. Dok se čitava Hrvatska država bori s pandemijom virusa COVID 19, da nas uz sve to unesreći i godinama unazadi još i potres. Da li je taj zastrašujući virus, još jedna od opomena ljudskome rodu zbog neodgovornosti ljudi prema prirodi, prema Bogu, a ponajviše prema bližnjima?! Bahatost, arogantnost, razbludnost i zloba nikada nije bila toliko prisutna među ljudima kao u današnje vrijeme. Ljudi su zapostavili vjeru u Boga, u druge ljude, u život. Ljudi su zanemarili one sitne životne radosti, zaboravili su veseliti se i smijati. Ljudi se više ne raduju cvrkutu ptica, kukurikanju kokota ili skupljanju cvijeta maslačka pred smiraj dana.

                Što nam je u tom i takvom svijetu činiti? Zlatko Dalić i hrvatska nogometna reprezentacija, najbolji su odgovor na to pitanje. Vjerujte u sebe i budite ponizni.

Miljenko Jerneić

Plenković je promijenio HDZ, ali ne može Hrvatsku

Plenković je promijenio HDZ, ali ne može promijeniti Hrvatsku

            Dok je nacija suočena s dvije elementarne nepogode, epidemijom korona virusa, a sad s razornim potresom koji je pogodio Zagreb ne smije se ispustiti iz vida ni mogućnost  treće nepogode političke naravi. Ona je personificirana u premijeru Andreju Plenkoviću koji je pobjedom na unutarstranačkim izborima u HDZ-u ostvario prvi dio svojeg političkog programa. Taj program  je sažet u samo jednoj rečenici koju je izgovorio 9. rujna 2016. godine, a koja glasi:”Moja je misija promijeniti HDZ, a nakon toga i Hrvatsku”.

            Treba podsjetiti na koji je način Andrej Plenković ostvario prvi dio svoje zadaće. Govorimo o zadaći a ne o njegovom samosvojnom političkom programu. Ako se radi o zadaći sadržanoj o njegovoj misiji onda to proizlazi iz naloga što ga je dobio od svojeg poslodavca. To je u ovom slučaju eurounijska birokracija u kojoj je on čak toliko visoko kotirao. da je bio jedan od kandidata za predsjednika Europske komisije. Naslijedivši kao jedini kandidat na unutarstranačkim izborima 2016. godine potkapacitiranog Tomislava Karamarka koji se nije mogao osloboditi utega što ga je predstavljao bivši niški specijalac Milijan Brkić Vaso, Andrej Plenković je odmah na početku pokazao da HDZ-om želi vladati čvrstom autoritarnom rukom. Tako se ponašao i kao premijer, pa se brzo na protuustavan način smjenom tri ministra Mosta riješio tog politički diletantskog koalicijskog partnera. Njih je nadomjestio liberalno lijevim, bolje rečeno duboko klijentelističkim Vrdoljak-Pusićkinim HNS-om, čime je jasno stavio do znanja članstvu HDZ-a da je njegova misija prevesti ih žedne preko vode iz desnog u lijevi centar. U to se u okviru osiguranja labave saborske većine uklopila, opet kao dio njegove misije, popustljivost agresivnom čelniku velikosrpske pete kolone Miloradu Pupovcu, koji ga je za uzvrat usporedio sa “suhim zlatom”.

            Okruživši se s nekoliko klasičnih poslušnika, poput Gordana Jandrokovića, Branka Bačića, a s očitom logističkom potporom iza scene bivšeg suradnika jugoslavenskih tajnih službi s nekoliko kodnih imena, Andrej Plenković je praktički eutanazirao bilo kakav pokušaj neposluha unutar nedemokratski ustrojene stranke, uključujući i navodno moćnog Milijana Brkića. Tako je prebrodio i dva uzastopna izborna poraza i brojne afere svojih ministara kojih se morao riješiti. S takvim pragmatičnim kapitalom i sa strankom koja počiva na uhljebničko klijentelističkim odnosima i komunjarskim mentalitetom Andrej Plenković je sa svojim timom odvažno pobijedio nedoraslog i blijedog izazivača Miru Kovača i njegovu ekipu. Međutim ne smije se ispustiti iz vida gola činjenica da je gledajući brojeve Plenkovićeva pobjeda i te kako upitna. Baš kao što je upitno njegovo hvalisanje kao premijera s navodnim uspjesima njegove Vlade, dok sve analize i ankete uporno pokazuju da se Hrvatska po mnogim kriterijima nalazi na samom dnu Europske unije i da su je pretekle sve zemlje bivšeg komunističkog bloka osim Bugarske. Kad je u pitanju HDZ definitivno je upitno ima li stranka 210.000 članova ili samo 74.000 koliko ih glasovalo. Ako je >Plenković dobio 57.000 glasova, to je samo oko četvrtinu ukupnog članstva. Drugim riječima Plenković je pobijedio isključivo glasovima uhljebničkih članova i njihovih obitelji, pa  mu  ta pobjeda daje legalitet a nikako i legitimitet. Bilo kako bilo tom  pobjedom Andrej Plenković je ostvario prvi dio svoje misije – promijenio je HDZ iz demokršćanske i narodnjačke u lijevocentrističku stranku.

            Mnogo je važniji za hrvatsko društvo i političke prilike u našoj mladoj državi drugi dio njegove dodijeljene misije da “promijeni Hrvatsku”. Treba se prije svega upitati tko je ovlašten da mijenja uređenje i politički status Republike Hrvatske. Odakle Andreju Plenkoviću pravo da smatra sebe posebno odabranim za tako zahtjevan politički projekt. Kako je njemu kao članu jugo-komunističke obitelji koji se u trenutku raspada svjetskog komunističkog pokreta pozivao na Edvarda Kardelja, s lažnom zdravstvenom potvrdom da bi izbjegao vojno služenje Domovini dok su njegovi vršnjaci krvarili da bi se stvorila država u kojoj je sad premijer, uopće mogla pasti na pamet pomisao da bi mesijanski mogao promijeniti Hrvatsku. Ta njegova izjava je u eklatantno protuustavna i autokratska, jer vlast u hrvatskoj državi proizlazi iz naroda i pripada narodu, a ne nekom istreniranom birokratu iz Bruxellesa. Pored niza drugih istupa i poteza koje su raskrinkale Andreja Plenkovića kao eurounijskog “gubernatora” u Hrvatskoj, ova njegova zadana mu misija predstavlja veliku opasnost za hrvatsku državu. Međutim ta misija nije tako jednostavna kao što je bilo njegovo ovladavanje Hrvatskom demokratskom zajednicom i s obzirom na postojeće političke uvjete i okolnosti “no pasaran”.

            Hrvatski narod i politička javnost, unatoč ofenzivi lijevo liberalnih struktura potpomognutih protuhrvatskim medijima na čelu s HRT-om kao televizijom Zapadnog Balkana naći će načina da zaustavi drugi dio Plenkovićeve misije. Sad je već jasno da će se glavni događaj koji je Andrej Plenković planirao kao vrhunac njegovog predsjedanja Vijećem Europske unije, samit EU i zemalja tzv. Zapadnog Balkana zbog pandemije Korona virusa morati otkazati.  Međutim u ovom trenutku teško je predvidjeti kako će se u novonastalim okolnostima postaviti Andrej Plenković, uvijek vodeći računa o drugom dijelu svoje misije. Hoće li pokušati iskoristiti korona virus da bi proširio svoje ovlasti, što je već potiho pokušao, tražeći da u nastaloj situaciji Vlada, u ovom slučaju on sam, mimo Sabora donosi uredbe sa zakonskom snagom. To bi bio još jedan udar na Ustav, jer u ovakvoj situaciji to može učiniti samo predsjednik Republike.

            Istodobno premijer se na određen način nalazi na udaru antikorupcijskog  odbora (GRECO) Vijeća Europe, jer Vlada iako je izvješće GRECO-a doneseno još početkom prosinca dosad ga nije uspjela prevesti i objaviti. To se dovodi u svezu s djelovanjem Povjerenstva o sukobu interesa koje je pokrenulo postupak protiv Andreja Plenkovića zbog korištenja Vladinog zrakoplova za odlazak HDZ-ovog izaslanstva u Helsinki, kao i za imenovanje Plenkovićevog kuma, treba li reći još jednog predstavnika komunističke mladeži, za  veleposlanika u Ujedinjenom kraljevstvu. Sukob interesa u oba slučaja koji se vidi iz aviona Upravni sud je poništio, pružajući tako zaštitu predsjedniku Vlade. Da bi promijenio Hrvatsku Andreju je potreban veći logistički i manevarski prostor, što je praktički nemoguće ostvariti, jer će kriza s korona virusom odrediti sudbini parlamentarnih izbora na kojima će  ovakav klijentelističko-komunjarski HDZ doživjeti treći uzastopni poraz, pa će morati ući  u veliku koaliciju sa SDP-om koji je još uvijek više SKH nego SDP. U takvim okolnostima raste uloga suverenih opcija koje predvodi Miroslav Škoro koji ima jedinstvenu priliku da novim radikalnim programom najavljenim u predsjedničkoj kampanji uistinu promijeni Hrvatsku.

Vjekoslav Krsnik

Nevjernik na Pantovčaku

NEVJERNIK NA PANTOVČAKU

                Tek što je ustoličen za predsjednika, Zoran Milanović pokazao je svoju pravu ćud. Od same inauguracije koje je bila dno dna, hrvatska javnost ponovno je osupnuta micanjem svih bista s Pantovčaka. Dok su njegovi drugovi – od novopečenog predsjednika – očekivali da na Pantovčak vrati Tita, Milanović je uklonio sve preostale biste: kralja Tomislava, Mažuranića, Strossmayera, Starčevića, Radića, Stepinca i Tuđmana. Očito je da za Milanovića ne postoji hrvatska tradicija i hrvatska povijest, jer naravno, Zoran je ateist ili bolje rečeno nevjernik, pa shodno tome želi tako i predsjednikovati. Prije toga, nevjernik je ukinuo i Počasnu bojnu Hrvatske vojske. Kaj drugo možemo očekivati od Milanovića koji, uz to što je nevjernik, za Hrvatsku kaže da je „slučajna država“. Ali Milanović nije slučajno postao predsjednikom hrvatske države-. To je bio dugo pripremani projekt, na čijem čelu su bili masoni, a najveći krivac za instaliranje Milanovića je hrvatska desnica koja je nevjernika dovela na Pantovčak. 

                Plenković je bio potpuno u pravu kada je rekao da je glas za Škoru, u stvari glas za Milanovića. A da je Škoro bolji „pjevač“ nego li političar, pokazao je slanjem poruke hrvatskom puku da svoj glas u drugom izbornom krugu daju nepostojećem broju tri. Tako nešto može izreći samo neka politička analfabeta. A da nema pameti kod hrvatske desnice, vidljivo je i kod Ruže Tomašić koja je za Kolindu rekla da to nije to i da Kolinda neće dobiti njezin glas. U vrzino kolo upala je cijela hrvatska desnica, koja je najveći krivac što danas imamo nevjernika za predsjednika. Zna se, da tko s vragom tikve sadi o glavu mu se razbijaju. Hrvatska desnica omogućila je Milanoviću da slijedećih pet godina obnaša funkciju predsjednika Republike Hrvatske, pa se svako normalan pita što će uopće ostati od Hrvatske nakon pet godina mandata Milanovića. Kako je krenuo s ukidanjem-mijenjanjem protokola inauguracije, pa onda ukidanjem Počasne bojne Hrvatske vojske, te micanjem bista hrvatskih povijesnih ličnosti, od nevjernika u njegovom petogodišnjem mandatu  možemo očekivati i da ukine hrvatsku državu, jer Hrvatska prema Milanoviću nije ništa drugo nego li slučajnost, pa valjda kao takva nije ni potrebna da postoji.

                Hrvatska desnica svoju naivnost, ili bolje rečeno neznanje, pokazala je i davanjem svojih glasova u prvom krugu Kolakušiću, što je također pripomoglo da Milanović postane predsjednikom. Tu treba još spomenuti mnoge hadezeovce – kakti desničare – koji nisu svoj glas dali Kolindi već Milanoviću – na ovaj ili onaj način – glasanjem za njega osobno ili ne davanjem glasa Kolindi.

                Sve u svemu, hrvatska desnica nema nikakav alibi glede pobijede Milanovića na predsjedničkim izborima. Hrvatska desnica glavi je krivac što imamo za predsjednika t što imamo, a kako stvari stoje ta politička i svaka druga agonija Hrvatske mogla bi potrajati i deset godina. Vjera u Hrvata nikada nije bila na nižim granama, a o slozi da i ne govorim. Zato danas imamo Paja Patka za predsjednika.

                Sotonska masonerija učinila je pravi posao, a Hrvatima jedino ostaje vjera u Boga i hrvatska sloga.

Miljenko Jerneić

Držite lopova

DRŽITE LOPOVA

                Bokček Mali nedavno je – naravno po preporuci – donio odluku da se više ne obraća javnosti i medijima, jer kad god otvori usta, odmah iz njih izleti glupost. A kaj bi se drugo i moglo očekivati od Pajaca nego li glupost, jer ta društvena štetočina, nije niš drugo već pravo oličenje gluposti. Da je tome tako, pokazao je neki dan kada je djeci preporučio da zbog nestašice sapuna u osnovnim i srednjim školama. Ruke peru u lugu i pepelu. Prava seljačina, a kaj drugo.

                Mediji nam svakodnevno donose, čega sve je taj ordinarni lopov vlasnik, Bog te pitaj koliko stanova i to namještenih i sređenih. Radi se zaista o pravim sitnicama: kuhinja od 50.000 eura. Stol vrijedan 7.000 eura, pa tek stolci – svaki 5.000 eura. Zaista impresivno. Kad će mediji jednog dana iznijeti sve ono što je Bokček Mali pokral i opljačkal, ima da nas šlag strefi.

                Zamislite purgeri moji, gotovo dvadeset godina ta bjelosvjetska lopuža pljačka vas i hrvatski narod. Bokček Mali očito je vrlo opasni kleptoman, bolesnik koji samo krade li ga krade, a sve to i Uskok znade, ali sve je bez nade, jer vrana vrani oči ne vadi. Još nikad nisam čul ni videl da mason pravno procesuira masona, jer to s e niti nemre videti u lopovskoj državi kak je naša Hrvatska. Se, samo lopov do lopova, svi kradu, Uskok i sudovi kao da ne postoje, a naša obavještajna služba ima sve dokaze o Bokčeku Malom kao lopovu nad lopovima. I opet ništa.

                Obični ljudi, svakodnevno se pitaju: „Pa dokle bu to išlo?“. Dok u Hrvatskoj ljudi sve više i više osiromašuju, hrvatski lopovi poput Bokčeka Malog slobodno šeću i šepire se kak su oni kakti pametni i sposobni. Takvog lopova i probisvijeta mogu podržavati samo oni koji su isti kao i sam Bokček Mali. Oni bi i vlastitu mater prodali samo da ostanu na vlasti, pa onda nije ništa čudno da im Pajac drži štangu kak bi mogli biti na vlasti. No, jadna je svaka ona vlast koja, da bi bila na vlasti šuruje s takvim lopovima kak je Bokček Mali.

Miljenko Jerneić

Plenković je HDZ pretvorio u ˝stranku opasnih namjera˝

Plenković je HDZ pretvorio u “stranku opasnih namjera”

            Uoči stranačkih izbora u Hrvatskoj demokratskoj zajednici koji će odrediti budućnost države na idućim parlamentarnim izborima nužno je podsjetiti u kakvu je političku i ideološku poziciju nakon četiri godine na njenom čelu doveo Andrej Plenković stožernu hrvatsku političku stranku. Odgovor na to pitanje nalazi se u ključnoj izjavi što ju je Andrej Plenković dao još 9. rujna 2016. godine. On je tada izjavio: “Moja je misija promijeniti HDZ, a nakon toga i Hrvatsku”.

          Treba se prije svega zapitati tko je u stvari Andrej Plenković, s kakvim je on političkim legitimitetom došao na čelu HDZ-a i s čijom misijom. Već sama činjenica da je on izabran za predsjednika HDZ-a kao što se bira čelnik Radničke partije u Sjevernoj Koreji, dakle bez protukandidata ukazuje da su demokratski standardi u vodećoj hrvatskoj političkoj stranci ostali na razini bivšeg Saveza komunista Hrvatske. To je lako shvatljivo ako se ima u vidu da je HDZ-u pristupilo na samom početku 97.000 bivših članova SKH, a među njima i dobar broj onih koji su, poput, da spomenom samo najpoznatiji primjer, Vladimira Šeksa, radili za jugoslavenske tajne službe. Andrej Plenković je prije svega obiteljski i politički odgojen u tipičnom jugokomunističkom duhu s ocem pukovnikom KOS-a i majkom suradnicom KOS-a koja mu je osigurala liječničku poštedu od služenja vojnog roka. Tako je on poput Zorana Milanovića izbjegao Domovinski rat u kojemu su se njihovi vršnjaci borili protiv fašističke velikosrpske agresije, a oni su kao Granićevi puleni u to doba gradili diplomatske karijere. Važno je podsjetiti da je Andrej Plenković kao mladi perspektivni komunistički kadar koji se hranio Kardeljevim radovima objavio 1989. u godini kad se svjetski komunistički pokret počeo raspadati svoj maturalni rad o sredstvima masovne komunikacije kao posebnu knjižicu.

          Budući da je uz majčinu preporuku proglašen nesposobnim za vojsku brzo se skrasio u Ministarstvu vanjskih poslova kao pouzdani Granićev kadar, odakle gradi svoju europsku diplomatsku karijeru koja je na kraju dovela do toga da je čak bio jedan od kandidata za predsjednika Europske komisije. To nije mogao biti bez pripadanja neformalnim bratskim skupinama moći koje vladaju briselskom birokracijom. U aktualnoj priči o hrvatskim masonima koja je dovela do ostavke glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića Andrej Plenković je dao čudnu izjavu koja na sasvim određeni način govori o Plenkovićevom odnosu prema masoneriji. O imenovanju Dražena Jelenića za državnog odvjetnika i da je naveo članstvo u masonima Andrej Plenković je rekao: “Ne kažem da ne bi bio imenovan, ali bismo tu informaciju tretirali na drugačiji način”. Drugim riječima kazano Andreju Plenkoviću ne bi smetao Dražen Jelenić kao mason na čelu Državnog odvjetništva, “ali bi tu informaciju tretirali na drugačiji način”. Znači li to da je i sam premijer Andrej Plenković mason koji bi izjavu Dražena Jelenića da je mason tretirao na drugi način?  

          Nema dvojbe da se Andrej Plenković kad je u pitanju HDZ dosljedno držao svoje najave iz 2016. godine da će u okviru svoje misije promijeniti vodeću hrvatsku političku stranku. On je nju svojim potezima skrenuo s pozicije desnog centra na poziciju liberalne ljevice. Ključan početak bio je protuustavnim smjenjivanjem troje ministara Mosta i pozivanje u vladajuću koaliciju eksponirano klijentističke i korumpirane stranke HNS-a na čelu s Ivanom Vrdoljakom, ali i frapantnom podložnošću čelniku velikosrpske pete kolone Miloradu Pupovcu koji ga je za uzvrat okrstio “suhim zlatom”. Titulu “suhog zlata” Andrej Plenković je zaradio kod Milorada Pupovca nizom velikih političkih ustupaka, počevši od gole činjenice da premijer prihvaća sve ucjene koje Milorad Pupovac postavi pred njega. I ne samo to Andrej Plenković prelazi šutke preko Pupovčeva usporedbe Hrvatske s NDH-a, preko Pupovčevog sudjelovanja na velikosrpskim četničkim skupovima na kojima Aleksandar Vučić uspoređuje Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, ili s izjavom da je za Pupovčeve Srbe glavni grad Beograd.

          Tu se postavlja pitanje tko stoji iza misije što ju je u pogledu HDZ-a, ali i Hrvatske preuzeo Andrej Plenković. To ni u kojem slučaju nije njegova osobna misija, niti ona to može biti za njega koji se učlanio u Hrvatsku demokratsku zajednicu zajedno s njegovim bliskim suradnikom Davorom Božinovićem tek 2011. godine. Ako je Andrej Plenković u Bruxellesu dogurao čak do toga da ga eurounijska birokracija smatra podobnim za predsjednika Europske komisije, onda je odgovor na to pitanje jasan. Ni 25 godina nakon završetka srpsko-hrvatskog odnosno Domovinskog  rata u kojemu je Hrvatska porazila fašističku velikosrpsku agresiju, u Bruxellesu, ali i u nekim drugim članicama, ne žele prihvatiti činjenicu da je bilo kakav novi oblik udruživanja na prostoru bivše Jugoslavije nakon raspada kojim je stvoreno čak sedam država, to nemoguća misija.

          Međutim Andrej Plenković i u tome, kao što je uspio promijeniti HDZ, zbog čega je stranka doživjela dva uzastopna izborna poraza, uporno nastavlja s nemogućom misijom da promijeni Hrvatsku. Za to mu je poslužilo predsjedanje Hrvatske Vijećem Europske unije, pa u tom okviru u cilju ostvarenja druge misije Andrej Plenković priprema u svibnju samit Europske unije sa zemljama tzv. Zapadnog Balkana. Gledajući objektivno nakon Brexita i ključnih nesuglasica između zemalja “stare” i “nove” Europe, Europska unija ušla je u fazu nestabilnosti s još nepredvidivim ishodom. U takvim, okolnostima autokratski stil vladanja HDZ-om ali i Vladom što ga primjenjuje Andrej Plenković i njegova agenda iz dodijeljene mu misije doveli su da toga da se HDZ pretvorio u “stranku opasnih namjera” kako ju je, zbog toga što se zalagala za osamostaljenje Hrvatske početkom 90-tih godina okarakterizirao komunistički čelnik Ivica Račan. U ovih 30 godina HDZ se pod utjecajem klijentelizma i karijerizma na čelu s Andrejom Plenkovićem uistinu pretvorio u “stranku opasnih namjera”, jer joj se državna politika kroji u Bruxellesu a ne u Zagrebu.

Vjekoslav Krsnik

NEBO SE PLAVI

„NEBO SE PLAVI…“

                Kakva nogometna poslastica! Dinamo je pobijedio Bayerna iz Münchena nakon    prave nogometne drame pri izvođenju jedanaesteraca. Opet je Renato Josipović izveo prave bravure, pokazao svu raskoš talenta nogometnog golmana te obranio nekoliko penala igračima Bayerna. A točku na i stavio je Hrvoj, naš mladi Zagorac koji je manirom iskusnog nogometnog asa zabio odlučujući jedanaesterac za Dinamo.

                Bravo plavi lavovi! Tako se igra, tako se bori za naš Dinamo i pronosi slava hrvatskog nogometa. Pokazali ste svu raskoš svoga talenta, srčanost, upornost i nadasve hrabrost. A hrabre i Bog čuva!             

                Niti jednog trenutka nisam posumnjao u mogućnost poraza od velikog Bayerna koji je igrao na svom terenu i pred svojim navijačima. Ali Dinamovi navijači nadglasali su domaće navijače. Tijekom čitave utakmice navijali su za Dinamo i bili dvanaesti igrač te Dinamove mladosti i nogometne budućnosti.

                Kako je lijepo biti Hrvat i navijač Dinama! Uživao sam u toj plavoj nogometnoj rapsodiji Dinamovih mladih nada, strepio kod izvođenja penala – jer penali su lutrija – no mojoj sreći nije bilo kraja, kada je Hrvoj zabio odlučujući penal i odveo Dinamo u četvrtfinale.

                Zamislite ljudi moji, pao je veliki Bayern i to kao domaćin od Dinama iz Zagreba! Kakav podvig, kakav rezultat. Bravo plavi. Svaka vam čast.

                Između ostaloga, pokazali ste, da su kolektiv, zajedništvo i sloga u plavoj momčadi garancija za uspjeh i da samo te vrline vode ka pobijedi protiv svake nogometne momčadi, pa tako i velikog Bayerna. Izbacili ste iz daljnjeg takmičenja jednu od najvećih svjetskih ekipa i plasirali se u četvrtfinale koje se igra u Zagrebu protiv Benfice. Nadam se na glavnom stadionu u Maksimiru, jer vi  set to i više nego zaslužili.

                Puno sreće u četvrtfinalu protiv Benfice želi vam zagorska stranka.

                Hrvatsko zagorje živi s vama

Predsjednik Zagorske stranke 

Miljenko Jerneić

Predsjednik i Masoni

PREDSJEDNIK I MASONI

                Jadna je ona država u kojoj se bira predsjednik, a već se unaprijed zna tko će biti izabran kakti voljom građana. To se dogodilo i na ovim zadnjim predsjedničkim izborima, na kojima je masonerija odigrala igru te manipulacijom birača – tu prije svega mislim na hrvatske desničare – dovela Zorana Milanovića na Pantovčak. Naivna hrvatska desnica nasjela je na bačeni mamac masonerije i hrvatskih izdajnika, te je Kolindu detronizirala, a Milanovića uzvisila. Točna je politička opservacija Milana Ivkošića, da je hrvatska desnica dovela na vlast – to jest mjesto predsjednika – ne samo Milanovića već i Stjepana Mesića (dva mandata), te Ivu Josipovića (jedan mandat). Masoni su jako dobro znali što im je činiti, pa su tako prvo neutralizirali Katoličku crkvu – što im nije bilo teško – preko svojih masonskih jataka unutar Katoličke crkve, a onda hrvatski katolički narod – koji je u većini spram glasača lijeve političke provenijencije – podijelili radi „manjka hrvatstva“ kako u HDZ-u, tako i u recentnoj hrvatskoj politici. Umjesto da svi oni kojima je Hrvatska u srcu glasaju za Kolindu i tako onemoguće da nevjernik dođe na Pantovčak, hrvatska desnica glasovala je protiv Kolinde. Hrvatskoj desnici treba biti jasno, da bi za Hrvatsku bilo bolje da je Kolinda ostala predsjednica – bez obzira na sve njezine mane – nego da je pobijedio Zoran Milanović koji je već odmah na inauguraciji pokazao svu svoju ćud, i to ne bilo kakvu već tipično masonsku. To se može vidjeti prije svega u odabiru gostiju gdje je izostavio predstavnike vjerskih zajednica, ne bez razloga, jer je jedna od karakteristika masonstva areligioznost, te je time ponizio ne samo Katoličku crkvu, koja je kroz stoljeća vodila brigu o opstanku hrvatskog naroda, koji je gotovo tisuću ljeta lutao bespućima svijeta. A sada kada imamo hrvatsku državu, hrvatski narod polako ali sigurno nestaje zbog katastrofalno loših i politički nepismenih političara. Stoga se Katolička crkva treba što prije trgnuti iz letargije i masonske opčinjenosti, te ne dozvoliti da se hrvatski narod i hrvatska država i dalje rastaču od strane onih kojima je krajnji cilj da Hrvati i hrvatska država jednog dana nestanu.

                Izvedbom hrvatske himne, onakve kakva je izvedena na inauguraciji, predstavlja čistu karikaturu od hrvatske himne i  hrvatske države, jer druga bitna karakteristika masonerije je anacionalnost. Masoni su i pri izvođenju hrvatske himne pokazali kakti svu svoju moć, a u stvari svu svoju jadnost. Komunisti su oduvijek bili veliki i prirodni saveznik masona, jer su i jedni i drugi areligiozni, anacionalni, masoni ne vjeruju u Boga već u Velikog Arhitekta, nikog drugog nego li Sotonu. Sotona je alfa i omega masona! 

Novoustoličeni predsjednik navio je i ukidanje hrvatske počasne garde, jer kakti to Hrvatskoj i hrvatskom narodu više nije potrebno. To je još jedan udar na Hrvatsku i hrvatsko nacionalno biće. Pošto je izjavio da je Hrvatska slučajna država, možemo se samo nadati da će jednog dana najaviti i da se ona ukine, jer kakti nije više potrebna.

                Najveći udarac hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi, novoustoličeni predsjednik je učinio time što svoju inauguraciju nije održao ispred Crkve Svetog marka, jer je Crkva za masone poput tamjana.

U svojoj najnovijoj knjizi „Bijeda hrvatske politike“, nagovijestio sam što se sprema Hrvatskoj, a još mnogo godina prije, pisao sam u svojim knjigama da hrvatskom narodu najveća opasnost dolazi od masona. Da je tome tako, vidi se da je masonerija ušla u sve pore hrvatskog društva: od obavještajnih služni, službene politike, državnog odvjetništva, sudstva, vojske i policije. Dakle, zna se, masoni vladaju Hrvatskom. Krajnji cilj masona je zavladati svijetom. Hrvatskom narodu ostaje jedino vjera u boga i hrvatska sloga!

Miljenko Jerneić

Svjetsko ludilo

SVJETSKO LUDILO

„Svijet je potpuno poludio. Ljudski život danas ništa ne vrijedi. Masovna ubojstva u Americi, Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj, pa to je stvarno da poludiš. I sad još taj jebeni korona virus…“To najčešće možete čuti od ljudi koji raspredaju. Nažalost, o tim crnim temama koje u Hrvatsku dolaze i još više obezglavljuju i dekuražiraju naše građane. I kod nas u Hrvatskoj nije ništa bolje. Muževi ubijaju svoje žene, luđaci lišavaju života – ni krive ni dužne – maloljetne djevojke, otac zaklao sina, sin ubio majku, sestra ubila sestru i dvadeset godina držala u škrinji.

Stvarno, čovjek se mora pitati što se to oko mene dešava. Ljudi su skroz na skroz popizdili. Pa onda stalno slušamo o našim nepismenim političarima koji obavljaju najviše – ministarske i druge – funkcije u državi, a ne znaju ispuniti najobičniju imovinski karticu. Onda su tu sada otkriveni i masoni, koji su skrivali to svoje masonstvo, a obavljali najodgovornije funkcije u državnom odvjetništvu. Masonerija je uzela toliko maha, pa se tako počelo i pričati da su masoni i u politici, u hrvatskoj obavještajnoj službi i Bog te pitaj gdje sve nisu prisutni. I kao šlag na sve to, saznajemo preko medija, da iza kakti hrvatske masonerije u stvari stoji srpska masonerija preko koje Srbi vrše utjecaj na sva politička, kulturna, sigurnosna, pravna i ostala zbivanja u Hrvatskoj.

Hrvatska politika i hrvatska država polako ali sigurno pretvara se u močvaru iz koje nas svakodnevno napadaju – danas masoni, a sutra tko zna kakva čudovišta – pa se normalan čovjek pita kak i na koji način opstati u takvom svijetu. Ovo, još malo normalnog svijeta nestat će vrlo brzo pred naletom kojekakvih divljaka i egzibicionista koji svojim zastranjenjem narušavaju normalan život čovjeka. Nada još uvijek postoji, samo je pitanje tko će nadu dočekati, jer sadašnji svijet u kojem živimo pretvara se u pravi zvjerinjak, a čovjek je postao najtraženija lovina. Ima li nade za nas koji želimo živjeti život dostojan čovjeka ili je i nada već odavno umrla?! Čovjek je prepušten samome sebi da u tom i takvom svijetu obrani svoje sebstvo u traženju samoga sebe i povratku iskonu. Da li je vrijeme na našoj strani!? Nisam baš siguran.

Miljenko Jerneić

Četri frajle

ČETIRI FRAJLE

                volim doći u taj kafić, sjesti, i u miru popiti piće pročitati novine. Naravno, i drugi dolaze da popiju kavu ili neko pićence koje im paše, raspredajući kojekakve teme. Od svih gostiju, zapazio sam četiri dame, stalne gošće kafića u razgovoru ugodnom. Čak sam i saznao njihova imena. To su Bara, Mara, Kata i Štefa. Moram vam reći, da su dobro o semu informirane i znaju se spominati.

                Taj je to bilo i jednoga jutra, gde sam taman počel čitati cajtung, kad evo – stižu četiri frajle i sednu se za stol baš pored mene. Pravil sam se da i dalje čitam novine, no u stvari slušal sam njih, o čemu se to danas buju spominale.

                Jedna od njih, a to je uvijek bila bara, zvala je konobara.

Bara: Dečec, daj dojdi da si naručimo cugu. Denes smo jako žejne. Kaj ne puce da je tak.

           Ostale tri frajle odgovorile su gotovo u isti glas: „Tak je Barek, se nam vu grlu gori“.

            Konobar je došel i pital frajlice: „Onda puce kaj bute denes“. Frajle su se pogledale, prasnule u smijeh i naručile četiri pivice i to ožujske, da se zna.

Bara: Puce, kaj velite za tog masona koji je državni fiškal vu Uskoku, a prešutel je svoje članstvo vu masoneriji?

Mara: Znate kaj bum vam rekla. On vam je meni odmah bil sumnjiv, čim sam ga videla prvi put. Kad                                            ga vidiš kakav je, mam se prestrašiš. Liči na pravog vukodlaka, tak da te je mam strah videti ga takvog, a još kad progovori.

Kata: Meni jednostavno nije jasno, kak to naši političaru izaberu baš masona za državnog fiškala?

Štefa: Je, puce moje. Nije tu niš čudnega, kad i međi našim političarima ima masona. A oni jedan drugoga pomažeju.

Bara: Znali smo da među političarima ima i pedera, a jučer smo otkrili da ima i masona.

Mara: pa to je zaista da popizdiš. Ja se pitam, ima li među našim političarima normalnog muža tak da se moreš od njega i nekaj nadati.

Kata: Bojim se da nema. Još nismo čuli da je neki političar poševil neku žensku, a kak i bi kad je vu hrvatskoj politici tolke pederof i masona.

Štefa: Puce, jebeš pedere i masone, stiže nam pivica

Konobar je donesel četiri ožujka, a naše frajle jedva su to dočekale. Z guštom su se trunčile i dobro iz velike krigle potegnule pivice.

Bara: Štefa, imaš ti praf. Pivica je zakon. I k tome još ožujska.

Mara: Puce, moram vam reći da mi je žal kaj je Kolinda izgubila izbore i koj je onaj paja patak pobedil. Trebale smo, mi sve ženske podržati Kolindu, kad ju već nije podržal njezin HDZ, a i onaj pŠonjo, kakti dobar pjevač.

Kata: Ima praf. Mi ženske zakazale smo i zato je pobedil paja patak. Šonjo uopće nije bitan. Taj ne zna ni popevati, a za politiku je pravi dibidus.

Štefa: E, curke moje. Sad je gotovo, i nemremo si više pomoći. Kaj je tu je. Paja patak je precednik.

Bara: to nam je škola za veke vekova. Skupo bumo platili kaj Kolinda više nije precednica. Paja patak bu nas sve razočaral. I one kaj su glasali za njega i one kaj nisu.

Mara: slažem se Bara. Puce moje, pa tek kaj je postal precednik, već drugi dan je izjavil da je i on imal ponudu masonerije da postane mason. Ak se mene pita, ja mu niš ne verjem. I on je sigurno mason, samo akj to skriva.

Kata: Za masone sam čula da su to sami, kakti muški, a da ženskih uopće nema.

Štefa: Puce moje. Možda je i to neko pedersko društvo koje se tajno sastaje, i tko zna , kaj ti masoni, sami muškići rade kad ih nišći ne vidi.

Bara: Ja sem vam tak sretna puce moje, kaj imam normalnog muža i kaj mi nigdar ne zmanjka. Bar znam da je moj Jura normalen muž i nije mason.

Mara: Bara, a kaj ti misliš da je z nami kak drugač. I moj Štef se dobro brine za fasung, tak da nigdar ne zmanjka.

Kata: I moj Ivek je prva liga. Taj puca iz svih pozicija i svako malo zabije gol. Slabo se branim.

Štefa: Moj Francek je divan muž. Taj mi u svemu pomaže, a u onom najviše. Baš sam sretna kaj imam Franceka.

Nemrete a da se ne nasmijete, barem u sebi, kak sam se i ja smijal slušajući četiri frajle kak se spominaju o gorućim i aktualnim temama. Spika se nastavila.

Bara: Puce, ja sam mislila da je onaj gradonačelnik iz metropole – kak ga ono zoveju – Bokček Mali, zbilja vu redu, a kad tam – gle vraga skok na skok – on je isto priznal da je vu svojoj rezidenciji svečano primil te masoničare.

Mara: Bara, daj nej biti naivna. Pa smao kad ga vidiš, prestrašiš ga se, a tek kad otvori usta, mam zdehneš kad čuješ kaj taj Pajac pripoveda.

Kata: Ja sam pak čula da taj Bokček Mali krade na sve strane. Tko zna možda je kleptoman, pa zato fkradne se do čega stigne. Penezi su mu glavna preokupacija, tak bar veliju oni kaj z njim delaju i kaj ga dobro znaju.

Štefa: Bokček Mali je pokral brdo love, samo nišči ne zna gd eju drži. Bagdadski lopov je sitnica za Bokčeka Malog.

Bara: baš mi paše ova pivica. Jura si je z menom za fruštuk pojel zagorske šunkice, tak da sms žejna kak kaća.

Mara: I ja ima dobru podlogu, pa bi si mogle spiti još jednu rundu. Kaj velite?

Kata: Nemam niš protiv puce moje. Ali tu mso već skoro dve vure, a i obed se mora denes skuhati.

Štefa: I ja mislim da je vreme za pokret. Bumo zutra nastavile. Vreme je da pojdemo domeka i da svojim mužima pririhtamo obed.

Sve četiri frajle polako su se zdigle, malo protegnule, platile ceh konobaru i krenule prema svom domu. A ja sam ostal i dalje čitati novine ili bolje rečeno, kad su četiri frajle prešle, tek onda sam počel čitati cajtung. Za cajtung treba mira, a i vremena.

Miljenko Jerneić

Zoran Milanović dlaku mijenja, ali ćud nimalo

Zoran Milanović dlaku mijenja malo, ali ćud nimalo

            Nakon inauguracije za koju postoji lijepa hrvatske riječ “ustoličenje” Zorana Milanovića kao petog predsjednika Republike Hrvatske i svih najblaže rečeno neobičnih okolnosti tog svečanog čina postavlja se pitanje što se može očekivati od njega na najvišoj državničkoj dužnosti. Budući da javnost ne zaboravlja kakav je Zoran Milanović na čelu Kukuriku koalicije bio neuspješan premijer sama organizacija inauguracije pod njegovom kontrolom samo je potvrdila da se Zoran Milanović nije promijenio, odnosno da je promijenio malo dlaku, ali ćud mu je ostala ista.

            Prije svega njegova odluka da se odustane od narodske svečanosti na Trgu Sv. Marka na kojemu su predsjedničku prisegu polagala dosadašnji predsjednici države, te da se to obavi pred uskim krugom u Predsjedničkim dvorima pokazala je jednu bitnu činjenicu koja raskrinkava samog Zorana Milanovića. On je totalno  ignorirao narodsku volju kojom je izabran za predsjednika države i odlučio da u uskom krugu političke kaste i rodbine položi prisegu. Uočljivo je da među uzvanicima nije bilo predstavnika vjerskih zajednica, ali ni vođe saborske oporbe Davora Bernardića kao predsjednika stranke koja je podržala Zorana Milanovića kao svog kandidata. To se nikako ne može shvatiti kao poštivanje demokratske procedure, nego prije svega kao hir novog predsjednika  kojemu je politička elita, bolje rečeno kasta važnija od biračkog tijela. Drugim riječima on se tu predstavio kao oligarh koji će odgovarati postojećoj političkoj kasti a ne narodu. Kad je odlučio da se inauguracija održi u uskom krugu uzvanika, onda nije nimalo čudno da su u tom kontekstu bile i njegove druge odluke kojima je praktički prekršio Ustav. Takva je bila njegova odluka da ne prihvati predsjedničku lentu, pa i način same prisege koju je trebao voditi predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, a ne on sam. Nije zato slučajno što je izabrao Josipu Lisac za izvođenje “Lijepe naše” dajući njoj mogućnost da svojom izvedbom degradira službenu himnu zaštićenu  zakonom. Sve u svemu ustoličenje Zorana Milanovića samo je početna naznaka kako on zamišlja ulogu predsjednika Republike koja je po Ustavu relativno sužena, ali po dosad izraženom karakteru Zorana Milanovića očito se mogu očekivati neočekivani potezi  u njegovom obnašanju visoke dužnosti.

            Njegov pristupni govor koji je uglavnom ocijenjen kao umjeren krije međutim  elemente koji se mogu ocijeniti diskutabilnim, s obzirom na ograničene predsjedničke ovlasti. Zoran Milanović je iskreno priznao neke svoje mane, pa je zamolio za “zrno razumijevanja” za greške kojih će biti “jer one nikada ne će biti namjerne, s namjerom da nekoga povrijede ili ponize. Nikada nisu niti bile, bar ja tako mislim”. Tu novog predsjednika države treba podsjetiti na brojne gafove što ih je počinio kao premijer, počevši od izjave da je Hrvatska slučajna država, da se u njoj vodio građanski rat i da je s “lex Perković” bio žestoki zaštitnik dva bivša jugoslavenska agenta koje je tražila Njemačka. Za te se greške nikad nije ispričao uvrijeđenoj hrvatskoj javnosti.

            U unutarnjoj politici najavljujući da će biti konstruktivni a ne korektivni faktor ukazao je da su zaštita i promicanje neovisnosti sudstva, medija i znanosti “najvažniji sadržaj načelne ustavne formulacije o odgovornosti predsjednika Republike za stabilnost državne vlasti”. Upravo su ti sektori unutarnje politike, posebice sudstvo i mediji, teška rak rana hrvatskog društva, pa je ključno pitanje kakve će poteze u okviru njegove odgovornosti kao predsjednika države Zoran Milanović poduzeti u kohabitaciji s vladajućom HDZ-ovom koalicijom, koja je najodgovornija za takvo stanje. On kaže da je puna i aktivna podrška neovisnosti sudstva i medija najčvršća brana tiraniji svake vrste, ali nije kazao kako će on tu podršku sa predsjedničke funkcije pružati. I u vanjskoj politici koja je i te kako važna za Hrvatsku u doba kad je Europska unija uzdrmana izlaskom Ujedinjenog kraljevstva i novim inicijativama među novim članicama Europske unije Zoran Milanović nije ništa rekao. No, koji dan prije inauguracije on je izjavio da milijarda dolara koje Sjedinjene države daju za tu inicijativu nije dovoljno ni za kavu. Po njemu su ratovi na ovim prostorima “gotovi”, pa je ostalo otvoreno pitanje je li Domovinski rat kojega je on svojedobno nazvao “građanskim” gotov i u tom smislu da Hrvatska odustane od zahtjeva prema Srbiji da se riješe neriješena pitanja proistekla iz tog rata, a prije svega pitanje nestalih branitelja i civila. On najavljuje da će se fokusirati na one točke na kojima se može graditi suradnja i prosperitet za razliku od onih koji nas udaljavaju od susjeda i svijeta “čak i kada su posrijedi države s kojima imamo najviše neriješenih problema”. Znači li ova uvijena izjava da će, kao što je to bilo s njegovom prethodnicom, Zoran Milanović popustiti pred zahtjevom srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića pa više ne će upotrebljavati odrednicu o “velikosrpskoj agresiji”.             Kad se retorika njegovog kratkog pristupnog govora usporedi s retorikom takvog govora što su ih na Markovom trgu izgovorili  Kolinda Grabar Kitarović i Ivo Josipović, onda je očito da su glavne odrednice govora Zorana Milanovića slične onima što ih je izrekao Jvo Josipović. Za Zorana Milanovića dakle u njegovom rječniku ne postoje “Hrvatice i Hrvati”, nego “građanke i građani”, a čak je i imenica Hrvatska osim na kraju izostala iz njegovog govora. Po tome ideološki Zoran Milanović ostaje vjeran svojoj političkoj poziciji, dakle Socijaldemokratskoj partiji koja još i 30 godina nakon osamostaljenja pati na ovaj ili onaj način od jugonostalgije. Imajući to u vidu, ali i izjavu njegovog nekadašnjeg bliskog suradnika ministra financija Slavka Linića da  je Zoran Milanović “bahat, neradnik, nesposoban i konfliktan, te da će ako on bude izabran za predsjednika to biti sramota za Hrvatsku”, veoma brzo će se pokazati hoće li Zoran Milanović pokušati ne samo ponešto izmijeniti dlaku, nego hoće li, što je važnije, promijeniti svoju neobuzdanu ćud.

Vjekoslav Krsnik

Velika koalicija

Raskol u HDZ-u vodi stranku u veliku koaliciju sa SDP-om

            Kako se moglo i očekivati raspisani unutarstranački izbori u vodećoj hrvatskoj političkoj stranci, Hrvatskoj demokratskoj zajednici otkrili su ono što je bilo u posljednjih nekoliko mjeseci očigledno. To je raskol između autoritarnog predsjednika stranke i ujedno premijera Andreja Plenkovića i naraslog nezadovoljstva članstva s načinom na koji on vodi i usmjerava  stožernu  hrvatsku političku stranku. U HDZ-u je tako nakon dvadesetak godina konačno došlo do otvaranja karata koje će u krajnjem ishodu nakon izbora čelništva stranke 15. ožujka pokazati njene slabosti i mane, jer u sadašnjim političkim okolnostima ne može se govoriti o nekim značajnim pozitivnim postignućima kojih nema.

            Po svim pokazateljima Hrvatska se nalazi na samom dnu Europske unije, a prije svega po neovisnosti sudstva zbog čega je stupanj korupcije u državi među najvišima u Europi. Takva Hrvatska prostim automatizmom dobila je predsjedanje Vijećem Europske unije, što premijer pokušava prodati javnosti kao svoj najveći personalni uspjeh. Andrej Plenković je od samog početka svojeg mandata ne samo kao predsjednik stranke nego i kao premijer u nebrojeno puta demonstrirao svoje autokratsko ponašanje, počevši od protuustavne smjene trojice koalicijskih ministara Mosta preko ocjenjivanja da su oni koji se protive njegovoj politici “irelevantni” do staljinističke smjene osmorice neposlušnih članova zagrebačkog ogranka HDZ-a. U cijelom mandatu Andrej Plenković više se predstavio kao gubernator briselske birokracije u Hrvatskoj nego kao istinski demokrat i hrvatski političar koji brine o državnim i nacionalnim interesima.

            Dovoljno je podsjetiti da je njegova Vlada bila protiv referenduma o izbornom zakonodavstvu, da je ignorirala javnost u pitanjima Istambulske konvencije i Marakeškog sporazuma, dok u vanjskoj politici i dalje ustrajava na briselskom projektu tzv. Zapadnog Balkana, popuštajući četničkoj vladajućoj garnituri u Beogradu i njezinom eksponentu i vođi velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu. Ne može biti govora o Andreju Plenkoviću kao vjerodostojnom hrvatskom političaru, ako prelazi šutke preko uvreda koje je srbijanski predsjednik Vučić izrekao uspoređujući Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, a Plenkovićev koalicijski partner Milorad Pupovac s NDH-a. Takav Andrej Plenković predstavljajući svoj program za stranačke izbore opet pokušava zavaravati javnost svojim političkim floskulama. Svojom politikom čvrste ruke u samom HDZ-u on je doživio ozbiljan poraz na dvama zadnjim izborima za Europski parlament i predsjedničkim.

            Članstvu HDZ-a sad nudi program sastavljen od četiri stupa: domoljublje i promicanje nacionalnih interesa, obiteljske vrijednosti i demografsku revitalizaciju, pravednu i učinkovitu državu, te uspješnu i razvijenu Hrvatsku. Kad je u pitanju domoljublje, Andrej Plenković osobno i po dosadašnjoj politici na čelu HDZ-a nije moralno kvalificiran da govori o domoljublju. Prije svega on je kad su se njegovi vršnjaci borili u rovovima protiv fašističke velikosrpske agresije preko svoje majke ishodovao liječničku potvrdu kojom je izbjegao vojni rok. Jednostavnijim rječnikom kazano. Andrej Plenković je dezerter. Domoljublje u hrvatskim okolnostima podrazumijeva obranu teško stečene slobode i nezavisnosti i zalaganje za nacionalne tradicijske vrijednosti. Njegovo polaganje vijenca na Sutjesci i ignoriranje žrtava komunističkog režima najočitiji su dokaz da se on mentalno još uvijek nije oslobodio jugokomunističkog sklopa. U promicanje nacionalnih interesa nikako ne spadaju potezi koje Andrej Plenković provodi na čelu Vlade, kao što je između ostalog usvajanje Istambulske konvencije i pristupanje Marakeškom sporazumu. U širem smislu nacionalni interes Republike Hrvatske kao sednjeeuropske i mediteranske zemlje je odmicanje od balkanskog “regiona” a upravo tu Andrej Plenković u svojoj agendi organizira održavanje susreta na vrhu Europske unije i zemalja bivše Jugoslavije. On nudi promicanje obiteljskih vrijednosti dok istodobno podržava međunarodne dokumente koji nude rodnu ideologiju. Ne može se govoriti o pozicioniranju takvog njegovog HDZ-a na desnom centru a zalagati se i provoditi pa čak i koalirati sa zastupnicima liberalizma i krajnje ljevice. To ni u kojem slučaju nije bila politika predsjednika Tuđmana na kojeg se Andrej Plenković lažno poziva, znajući da se članstvo HDZ-a može najlakše motivirati upravo pozivanjem na politiku utemeljitelja HDZ-a i prvog hrvatskog predsjednika.

            Nažalost kako sada stvari stoje naraslo nezadovoljstvo među članstvom Hrvatske demokratske zajednice nije protiv takve autokratske politike Andreja Plenkovića, koji je oko sebe ucjenama okupio nekoliko istaknutih članova stranke suprotstavilo tim koji bi mogao parirati takvom predsjedniku stranke. Miro Kovač je tipični činovnik bez političarske karizme i nije kreativan političar koji bi trebao razgoliti verbalizam i podvale što ih članstvu nudi Andrej Plenković. U Kovačevom timu svakako je najjači adut kandidat za potpredsjednika stranke vukovarski gradonačelnik Ivan Penava koji je u nekoliko navrata posljednjih godina jasno kritizirao Plenkovićevu politiku zataškavanja velikosrpskih zločina. Ivo Davor Stier iako je na saboru HDZ-a upozorio na klijentelizam i nepotizam kao dva glavna zla koja slabe stranku još se dovoljno glasno ne čuje. Doduše do datuma izbora ostalo je mjesec dana kroz kojih će još mnogo prljavog rublja izaći u javnost, ali u ovom trenutku Plenković ima prednost pred stranačkom oporbom koja ne koristi najvažnije argumente protiv predsjednika stranke, a to je da je njegova dosadašnja politika rezultirala dvama uzastopnim porazima HDZ-a na posljednjim izborima.             Postavlja se pitanje može li Andrej Plenković u situaciji potresa koji slabe HDZ s oslabljenom strankom parirati na idućim parlamentarnim izborima bez obzira kad se oni održali oporbenom SDP-u. Iako je SDP još uvijek opterećen svojim političkim i ideološkim naslijeđem jer se nikad nije pretvorio u istinsku hrvatsku ljevičarsku stranku njegovi izgledi, a na to ukazuju i ankete, na idućim saborskim izborima rastu. Ovakva HDZ-ova koalicijska vlada više nije realna na idućim izborima, pa je u cilju očuvanja vlasti ili dolaska na vlast sasvim izgledna velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Treća opcija sa Miroslavom Škorom tek se treba oformiti, jer uspjeh koji je Miroslav Škoro postigao na predsjedničkim izborima teško je zbog kratkog vremena i drukčije izborne strukture ponoviti na parlamentarnim izborima. Zato su stranački izbori u HDZ-u važni, jer ukoliko Andrej Plenković uspije osvojiti drugi mandat značajan dio HDZ-ovog članstva priklonit će se Miroslavu Škori, a time će opcija velike koalicije postati jedini izbor okljaštrenom HDZ-u da zajedno sa jugokomunističkim SDP-om ostane na vlasti. Tako će se konačno spojiti dvije frakcije SKH koje su nastale raspadom komunističke Jugoslavije, od kojih je jedna ostala u SDP-u, a druga zavladala HDZ-om.

POLITIČKE MIJENJE

POLITIČKE MIJENE

                Dok Kolinda na jednoj strani broji posljednje sate svoga petogodišnjeg mandata, na drugoj strani Milanović s nestrpljenjem očekuje svoje ustoličenje za predsjednika Republike Hrvatske. Mnogi u Milanoviću – za razliku od Kolinde – vide sposobnijeg, hrabrijeg i odlučnijeg političara nego što je to bila Kolinda, a neki poput hrvatskih desničara i dalje suze rone zbog toga što je na predsjedničkim izborima pobijedio kandidat hrvatske ljevice. Naravno, to je tipično za hrvatsku desnicu koja je i na ovim izborima pokazala, ne samo nesnalaženje u prostoru i vremenu već i političku insuficijentnost. Hrvatska desnica – umjesto da podrži Kolindu sa svojim glasovima – istaknula je svojeg predsjedničkog kandidata te time omogućila pobjedu Milanovića. Post festum predsjedničkih izbora otkrivanju nam se svi oni koji su Kolindu detronizirali poput desničara u HDZ-u, na najvišim pozicijama, članovi HDZ-a koji su svoje glasove dali drugim kandidatima kao što su Škoro i Kolakušić, a neki članovi HDZ-a nisu niti izašli na izbore, jer tobože nisu imali za koga glasati. Pa onda nije nikakvo čudo što je pobijedio Milanović.

                Zbog svega toga potpuno je jasno i razumljivo, d ase nakon što je izdana od svojih stranačkih kolega iz HDZ-a, Kolinda ne želi vratiti u HDZ već otvara ured iz kojeg će djelovati potpuno samostalno i sigurno, te neće biti politički i na svaki drugi način izdana i izigrana od HDZ-a i neuke hrvatske desnice.

                Hrvatska trenutno -narednih šest mjeseci predsjedava Eu-om; hrvatska Vlada dobro obavlja svoje tekuće poslove bez obzira što je promijenjeno 14 ministara te iste Vlade. Postavljanje Radmana za ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske, pravi je potez Vlade. Radman je iskusni diplomat koji je s mjesta veleposlanika Hrvatske u Berlinu došao u Vladu da obnaša funkciju ministra vanjskih poslova. Uz iskustvo i znanje svoga zanata, Radman je između ostalog vrijedan i sposoban diplomata te je pravo osvježenje u Vladi Plenkovića. Njegova politička agilnost, poduzetnost i političko znanje diplomacije dali su daljnji vjetar u jedra Plenkovićeve vlade.

                Treba uz sve to napomenuti da je HDZ – koji trenutno obnaša vlast u Hrvatskoj – u izborima, ali sve to ni malo ne otežava rad hrvatskoj Vladi. Baš naprotiv, Plenković je dao gas, tako da ministri i Vlada u cijelosti imaju zavidni ritam.

                Hrvatsku u narednim vremenima čeka mnoštvo obaveza: od uređenja granice sa Slovenijom, a zatim i s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom, kupnje borbene eskadrile, to jest nabava aviona, te nit poslova na unutarnjem i međunarodnom planu. Rješenje granice sa Slovenijom je prioritet i tu Hrvatska ne smije popustiti ni milimetra. Kopnena granica se zna, a granica na moru, mra ići sredinom Piranskog zaljeva. Od toga nema odstupanja. Hrvatski sabor i slovenski Parlament 25. lipnja 1991. godine dali su zajedničku izjavu prema kojoj se poštuju zatečene granice i da Hrvatska i Slovenija „nemaju međusobnih teritorijalnih pretenzija“. Isto tako i Badinter je rekao svoje, pa prema tome Slovencima se ne smije dati ni komadičak hrvatske zemlje. Nadalje, Republika Hrvatska trebala bi proglasiti gospodarski pojas i pokazati susjednim državama kao i svim državama svijeta da je Hrvatska suverena država par exellence. Jer, ukoliko popustimo Slovencima, svi ostali će nas očerupati, tako da od Hrvatske ne bi ostalo ni perja.

                Priču o nabavi aviona trebalo bi što prije zgotoviti, jer je tu zaista sve jasno. Amerikanci nam nude samo nove zrakoplove F-16 i F-35 i tu ne bi trebalo biti dileme. Trebamo kupiti najbolje američke avione F-35, jer je to od najvećeg nacionalnog interesa za Hrvatsku, a isto tako strateški važno za SAD. Amerikanci su strateški partner Hrvatske kao što je i Hrvatska strateški partner Amerikancima u ovom dijelu Europe i svijeta. Hrvatska mora kupovati samo najnoviju tehnologiju, a ne stare kante poput ruskih helikoptera gdje je nedavno otkrivena prava diverzija na svim letjelicama zbog krivo spojenih dijelova od strane ruskih stručnjaka. Koje li slučajnosti!

                I za kraj, treba reći da su izbori u HDZ-u već odavno odlučeni, jer oni koji su na predsjedničkim izborima kao članovi HDZ-a glasali protiv Kolinde, a sada bi htjeli preuzeti vlast u HDZ-u nemaju političkog ni moralnog kredibiliteta. Tko pod drugim jamu kopa sam u nju pada. Tako barem kaže narodna mudrost.

Miljenko Jerneić

Činjenje nečinjenja

ČINJENJE NEČINJENJA

                Još malo, i proći će dvije godine od osvajanja srebrene medalje naših nogometaša, a da se nije ništa učinilo glede izgradnje nacionalnog nogometnog stadiona. Svom našim političarima bila su puna usta – što prije – izgradnje nogometnog stadiona na kojem bi mogla igrati hrvatska nogometna reprezentacija, a isto tako bi se mogle igrati utakmice lige prvaka, finala i učestvovati domaćinstvom za europska prvenstva. No, kako vrijeme odmiče, otkriva se nažalost, i tu sva bijeda naših hrvatskih političara koji nisu u stanju izgraditi novi nogometni stadion. Dok se šakom i kapom troši novac na sve strane-, da bi se tobože spasili pojedini privredni subjekti, na drugoj strani hrvatski nogometni reprezentativci nemaju adekvatni nogometni teren na kojem bi igrali svoje utakmice. Prava je sramota za Hrvatsku da nas svijet gleda kako igramo utakmice na derutnim stadionima koji već desetljećima ne odgovaraju međunarodnim gabaritima. Nesposobnost hrvatskih političara i tu s eje pokazala u najboljem  svijetlu kao i njihova licemjernost.

                Pomno sam čitao nedavni intervju Zorana Mamića u jednim sportskim novinama i moram ovom prilikom istaknuti ispravnost razmišljanja sportskog direktora Dinama, koji se čudi i pita zbog čega se Svetice ne prijedine Dinamu, te da se na tom prostoru još izgrade četiri nogometna igrališta, za mlade nogometaše od kojih će danas sutra neki od njih igrati i za hrvatsku nogometnu reprezentaciju.

                Hrvatska je zaista zemlja velikih suprotnosti. Na jednoj strani imamo sjajne sportaše koji nas vesele i usrećuju svoji sportskim dostignućima diljem svijeta, a na drugoj strani imamo nesposobne hrvatske političare koji nisu ništa u stanju napraviti, a i ono što naprave krivo naprave. I kako onda da idemo naprijed?!

                Stoga p(r)ozivam hrvatsku vladu i gospodina Plenkovića kao premijera, dajte već jednom počnite raditi u interesu hrvatskih građana i hrvatske države. No, najprije se  morate riješiti političke i svake druge štetočine Bokčeka Malog, zagrebačkog gradonačelnika, radi kojeg Dinamo ne može izgraditi svoj novi stadion, a hrvatska nogometna reprezentacija neće dobiti svoj stadion tako dugo dok je nesposobnjaković na vlasti. Ljudi u Hrvatskoj su počeli poistovjećivati HDZ s Bokčekom Malim i obratno, jer očito je, da dok traje ta politička simbioza, u Zagrebu se neće moći ništa graditi. Čega god se Bokček Mali dohvati, sve upropasti – od Muzičke akademije, Tehnološkog zavoda koji već godinama jedva da postoji i diše, pa sve do Maksimirskog stadiona, u kojeg su se ulupale ogromne količine novca – neki kažu i 700 milijuna kuna, umjesto da se je studiozno pristupilo izgradnji novog nogometnog igrališta Dinama, a posebno s objedinjavanjem Svetica i otvaranja jedinstvenog nogometnog kompleksa.

                Plenkoviću i društvu oko njega, zadnji je trenutak da se late posla ili da se ostave politike u kojoj pokazuju svu raskoš svoje nemoći i jalovosti. Bijeda hrvatske politike prisutna je kako na domaćoj sceni tako i u međunarodnim razmjerima. Ne bih imao ništa protiv da to radite na svoj račun, ali zbog vaše nesposobnosti i traljavosti račun plaćaju hrvatski građani. Tuga, jad i čemer hrvatske politike od Hrvatske su učinili grotesku.

Miljenko Jerneić

Bokček Mali (gužva vu metropoli)

Bokček Mali (gužva vu metropoli)

            Kaj je, da je. Purgeri su se počeli zdigati protiv Bokčeka Malog, jer nositi jarem dvadeset let, bormec ni mala stvar. Mora se priznati, ti su Purgeri zbilja izdržljivi, moreju toga dosta podnesti. Ali, očito je, više nemreju. Nemreju Purgeri više podnašati takvu štetočinu, ni u političkom, niti u bilo kojem drugom načinu. Moraju se rešiti tata i čobana niš koristi koji je samo štetu napravil vu metropoli, a pokral je tolike penez, da se i sam Bokček Mali tu i tam zacrveni. Sigurno ni od srama već zbog zime koja više ni nego kaj je.

            Svaki put kad Purgeri zajdeju van – i demonstriraju protiv tata – sve ih je više i više, tak da se nadam da bu uskoro čitav Zagreb demostriral protiv Bokčeka Malog kojemu Purgeri trebaju zanavek dati vritnjak, te poslati na besplatnu klopu i pijaću, pravo vu Remetinec. Tam mu je mesto, vreštu i nigde drugde, jer je postal elementarna nepogoda gde god se pojavi.

            Kaj mislite, Purgeri moji! Opljačkal vas je za milijardu kuna. Tolko fali vu gradskoj kasi. Pitajte ga gde su penezi, jer bu inače Bokček Mali sve pokral i ono kaj se more i ono kaj  se ne more fkrasti. Glavno da se krade, jer dok krade Bokček Mali penaze imade.

            Purgeri su se zdigli protiv najvećeg gradskog lopova i tu im zbilja valja čestitati. Sigurno su se ugledali na Puntare iz Seljačke bune koji se sake lete zdigneju protiv Franje Tahija i vlastele, makar nigdar neju pobedili. Za razliku od Puntara, Purgeri znaju da bu tata vrag zel prije ili kasnije i da mu spasa nema. Zato Bokčeka Malog Purgeri tak stiščeju za grkljan da ovaj nemre više ni praf govoriti. Ne znam kak takva lopina može uopće i spati?!

            U metropoli Bokčeku Malom štangu drži HDZ, a u Saboru Bokček Mali drži štangu HDZ-u! Obični ljudi se križaju kad čuju tak nekaj, no oni u HDZ-u još uvijek lojtru držiju tatu koji svojim najbližim kupuje stanove bahateći se svima u metropoli. Umesto da mu HDZ dene štrik oko vrata i da se zanavek reši toga tata. Hadezajčeki mu titraju muda, jer navodno nemaju kuda. No, i tam se zdiže bura, jer normalni članovi HDZ-a to više nemreju trpeti i znaju da se Bokčeka Malog moraju rešiti, a ako to ne učine, nema više vlasti nakon slijedećih parlamentarnih izbora. Dragi moji hadezajci! Vraga treba fpekel poslati, tam mu je mesto.

            S druge strane, politički konkurenti (SDP) spremaju se raspisati referendum, kak bi Bokčeka Malog zanavek poslali vu Remetinec, jer taj se je nakral za deset života, pa je red da barem jednu doživotnu odguli. Tko bi rekel za SDP kak su poduzetni i konkretni, mi Zagorci bi rekli politički pismeni, za razliku od HDZ-a koji zgleda da je još uvek vu prvom razredu osnovne škole.

Miljenko Jerneić

Pravosuđe je dio duboke države i zatvara oči pred četništvom

Pravosuđe je dio “duboke države” i  zatvara oči pred četništvom

            U posljednje vrijeme u okviru jugoudbaške unutarnje agresije na Hrvatsku zabilježeno je nekoliko događaja koji potvrđuju tezu o sustavnom protuhrvatskom djelovanju “duboke države”, prije svega toleriranjem četničkog djelovanja i četničkih istupa. Treba podsjetiti da je Sigurnosno-obavještajna agencija još prije četiri godine upozorila na porast velikosrpskog četničkog ekstremizma te s te političke pozicije povijesnog revizionizma. U istom izvješću ukazano je na povezivanje četničkih pokreta u okruženju sa svojim istomišljenicima u Hrvatskoj.

            Na temelju te analize koja je upozoravala na djelovanje promicatelja velikosrpske politike institucije sustava koje bi trebale obavljati svoj  posao jednostavno su, ne slučajno nego namjerno zakazale, jer su se, a to se prije svega odnosi na policiju i pravosuđe, dakle DORH i sudstvo, bavile progonom izmišljenih ustaških pojava. Ne radi se samo o godinama kad je na vlasti bio sa svojim koalicijskim lijevo liberalnim partnerima SDP koji nikad nije raskrstio s ideološkim naslijeđem iz velikosrpske Jugoslavije, nego i o pretežitim razdobljima kad je na vlasti bio HDZ, kao što je sad slučaj s neprincipijelnom koalicijom. Najočigledniji primjer takvog djelovanja “duboke države” je odnos prema čelniku jednog dijela srpske nacionalne manjine Miloradu Pupovcu koji je sa svojim SDSS-om na čelu pete kolone čiji je cilj subverzivno djelovanje u Hrvatskoj što je dio plana Memoranduma2 SANU da se hrvatska država destabilizira. Ako Milorad Pupovac javno uspoređuje Hrvatsku s nacističkom NDH-a, iako je na prvim demokratskim izborima hrvatski narod odbio stranku koja je proizašla iz NDH-a, ako Milorad Pupovac tvrdi da je za njegove Srbe u Hrvatskoj glavni grad Beograd u kojemu je na vlasti četnička garnitura, te Oluju proglašava etničkim čišćenjem, onda je samo na temelju toga, da se ne nabrajaju njegovi drugi pročetnički istupi, jasno da Milorad Pupovac zagovara politiku koja se uklapa u spomenuto upozorenje SOA-e. Posebna je pak priča  Pupovčevo glasilo “Novosti” koje iz broja u broj riga jugosrpsku propagandu trudeći se iz sve sile izjednačiti sadašnju Hrvatsku s ustaškom Hrvatskom. Na sve to ne samo da institucije sustava koje bi trebale reagirati na takvu subverzivnu politiku, nego ni dnevna politika, uz rijetke pojedinačne iznimke, ne reagira na to, a da ne spominjemo da je takav Pupovčev SDSS koalicijski partner Plenkovićevom HDZ-u.

            U takav kontekst treba staviti optužnicu koju je protiv novinara Marka Juriča voditelja nezavisnog internetskog portala “Podcast Velebit” podiglo ovih dana Općinsko odvjetništvo u Novom Zagrebu. Njemu se stavlja na teret javno poticanje na nasilje i mržnju po članku 325. Kaznenog zakona jer je u siječnju 2016. godine u emisiji “Markov trg” na Z1 televiziji pozvao Zagrepčane da pripaze kad borave na Cvjetnom trgu u blizini pravoslavne crkve jer u njoj stoluje “četnički vikar” koji bi mogao istrčati iz crkve i u najboljoj maniri klanja izvesti  svoj krvavi pir. To upozorenje Marko Jurić je uputio Zagrepčanima nakon što je u emisiji emitirana snimka na kojoj episkop Srpske pravoslavne crkve mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić pjeva na jednom skupu četničke pjesme. Tada je Hrvatska stranka prava iz Splita podnijela kaznenu prijavu protiv episkopa Porfirija Perića upravo zbog toga što je kao crkvena osoba  tim nastupom poticao na nasilje i mržnju jer je to prava kvalifikacija u hrvatskome društvu kad se radi o četništvu, bilo to iz Drugog svjetskog rata ili Domovinskog rata koji je u stvari bio srpsko-hrvatski rat. Na tu prijavu DORH nije reagirao, ali je znakovito da tada nije reagirao ni na Jurićevu izjavu. Zato se postavlja logično pitanje zašto je  DORH-u kao identificiranom faktoru “duboke države” trebalo čak četiri godine da pokrene postupak protiv Marka Jurića. Ako je protiv nekoga trebalo pokrenuti postupak onda je to upravo episkop Porfirije Perić koji je izazvao takvu doduše donekle neprimjerenu reakciju novinara Jurića.

            Iz cijelog slučaja se može jedino zaključiti da je u Republici Hrvatskoj četništvo zaštićeno zakonom kao “lički medvjed”, jer se prelazi preko niza četničkih provokacija koje se redaju na dnevnoj bazi, počevši od istupa saborskog zastupnika Milorada Pupovca kojega premijer Andrej Plenković kao čelnika SDSS-a smatra važnim koalicijskim partnerom. Gledajući širu sliku u posljednje vrijeme nizom postupaka i događaja pojačane su aktivnosti unutarnje agresije na Hrvatsku koju se pošto poto nastoji izjednačiti s nacističkom NDH-a. U tim  aktivnostima sudjeluju i institucije sustava koje bi trebala raditi svoj posao, a kao što se vidi i iz ovog primjera one to i rade ali ne štiteći hrvatske državne i nacionalne interese nego upravo stavljajući se u službu onih snaga koje te interese dovode u pitanje. Iz aviona se vidi da je podizanje optužnice protiv Marka Jurića četiri godine nakon inkriminiranog događaja motivirano političkim razlozima a ne pravnim.

            Ti politički razlozi nalaze se u činjenici što Marko Jurić vodi sada internetski portal “Podcast Velebit”, dovodeći u svoju emisiju istaknute osobe iz javnog života koje na tom portalu mogu slobodno iznositi svoja otvorena kritička gledišta o društvenoj i političkoj situaciji u Hrvatskoj. Naravno u tim emisijama bez ostatka argumentirano se kritizira Vladu premijera Plenkovića i njega osobno, pa je to bio motiv da “duboka država” stupi na scenu i djeluje po nalogu s vrha, kao što je to bio i slučaj s osmoricom članova zagrebačkog HDZ-a koji su na staljinistički način preko noći isključeni iz stranke jer su na zatvorenoj društvenoj mreži kritizirali “velikog vođu”. U pozadini svega nalaze se sustavni napadi na slobodu govora i mišljenja garantirano Ustavom. Ta sloboda je uvelike ugrožena posebice u javnim medijima koje vlast drži pod takvom kontrolom da je jedna novinarka njemačkog državnog radija, inače ljevičarka, nakon studijskog boravka na HTV-u izjavila da se stanje u toj javnoj televiziji može usporediti jedino sa Sjevernom Korejom. Takvoj Hrvatskoj po rotacijskom sustavu a ne ni po kakvim zaslugama jer se po svim pokazateljima zemlja nalazi na samom dnu Europske unije, pripalo je šestomjesečno predsjedanje Vijećem Europske unije. To nažalost s ovakvom vladajućom garniturom i djelovanjem “duboke države”, posebice u korupciji, ne će donijeti više Europe u Hrvatsku. Europski birokrati zatvaraju oči pred golom istinom da Hrvatska po mnogim pokazateljima ide u krivom smjeru, budući da, spomenimo samo najvažniju činjenicu, u njoj još uvijek nije srušen “Berlinski zid” osudom komunizma kao totalitarnog sustava.

Vjekoslav Krsnik

SANDRA ŠVALJEK GRADONAČELNICA GRADA ZAGREBA

SANDRA ŠVALJEK GRADONAČELNICA GRADA ZAGREBA

                I dok sadašnjem gradonačelniku Zagreba zadnja vura tuče, na drugoj strani su kakti pretendenti za vodeću ulogu u glavnom gradu svih Hrvata. Od kandidata SDP-a Gordana Marasa koji, kad da slušate, stječete dojam da je tak pametan, da čuje kak trava raste. Taj lik već godinama se smuca u svijetu politike, od ministra do saborskog zastupnika SDP-a, a svih tih minulih godina hrvatska javnost nije mogla od njega čuti niti jednu suvislu, a kamoli pametnu rečenicu. I takav tip bi želio biti gradonačelnikom Grada Zagreba?! Pa onda imate gospođu Anku Mrak Taritaš, koja iza sebe ima toliko afera, tak da vam odmah padne mrak na oči. Simpatična gospođa, koja tam di je , i za sve nas bi bilo najbolje i da tam ostane, a ne da, ne daj Bože, postane gradonačelnica Zagreba. S toliko afera u svojoj političkoj karijeri, za Anku Mrak Taritaš bilo bi najbolje da se pusti politike, što bi bio veliki dobitak za politiku, a Purgeri bi mogli konačno odahnuti. Lijepo u političku penzijicu zajedno s drugom Marasom, s kojim bi ruku pod ruku mogla šetati Maksimirom i uživati u ljepotama maksimirske šume. Nadam se da taj dvojac ne bi zalutao u maksimirskoj šumi, kak su zalutali u politiku, a za svaku sigurnost da se ne bi zgubili moreju hitati mrvice iza sebe, tak da se znaju vrnuti.

                Za razliku od tih kandidata, za mjesto gradonačelnika Zagreba, HDZ nema ama baš nikoga pametnog i politički sposobnog da vlada prijestolnicom svih Hrvata. To su sve tipovi puni sebe, prepotentni i bahati, jer su intelektualno insuficijentni, misle da sve znaju, d asu Bogom dani, a u stvari sve je to tuga, jad i čemer. Jedan gori od drugoga i to vam je politička konkurencija jednom Marasu i Mrak Taritaš! Da svisneš od tuge! Nije stoga ni čudno da je Bokček Mali gradonačelnik metropole već dvadeset godina, kad ima takvu političku konkurenciju koja svih ovih godina prodaje maglu.

                Zato Purgeri moji budite pametni i mudri. Zagreb ipak ima pametnih i stručnih ljudi da vode glavni grad svih Hrvata, a jedna od njih, svakako je Sandra Švaljek. Sandra Švaljek je naša Zagorka, koja dobro zna kaj, što i kako voditi Zagreb. Ljepuškasta i šarmantna dama, rodom iz Krapine (23. veljače 1970.), stručna – doktorirala je na Ekonomskom fakultetu, Sveučilišta u zagrebu – sposobna političarka koja aktivno govori engleski, njemački i francuski, a služi se i talijanskim jezikom. Puca na mestu, kak bi rekli mi Zagorci. To je prava osoba za gradonačelničko mjesto Grada Zagreba i treba joj dati šansu. I sada obnaša visoku funkciju u Hrvatskoj narodnoj banci kao zamjenica guvernera, što pokazuje sve njene stručne, političke i svake druge odlike.

                Glede svega toga HDZ-u bi bilo najbolje da kandidira Sandru Švaljek za gradonačelnicu Zagreba, jer bi ona sigurno pobijedila sve svoje konkurente. Zagorci, kojih u Zagrebu ima oko tristo tisuća, svi bi glasali za Sandricu, svoju Zagorku, jer ne samo što je Sandra naša Zagorka već je i najbolja od svih onih koji bi htjeli vladati Zagrebom. Mi u Zagorskoj stranci, također bi joj dali glas, ne HDZ-u, već Sandri Švaljek za koju mislim-o da je pravo rješenje za Zagreb. Sandra Švaljek gradonačelnica Grada Zagreba. Kako to lijepo zvuči.

Miljenko Jerneić

POLITIČKE STRANPUTICE

POLITIČKE STRANPUTICE

                Opet hrvatska desnica krokodilske suze roni, jer – gle čuda – izabrali su Zorana Milanovića za predsjednika Republike Hrvatske. I u minulim predsjedničkim izborima, hrvatska desnica pokazala je svoj politički, a i svaki drugi diletantizam. Desničari izabrali Milanovića za predsjednika republike Hrvatske – taj film možete gledati samo u Hrvatskoj! U medijima, na tu temu čitam naslove: ˝Nimalo slučajan Škorin autogol odlučio pobjednika˝, ˝Pobijedila je odnarođena Hrvatska˝, ˝čestitke Škori, postigao je što je želio, doveo je komuniste i Milanovića na čelo države˝ i tako dalje i tako bliže.

                I sada, nakon svega toga, hrvatska desnica se budi kakti iz sna, to jest pokušava dokučiti što su to učinili Kolindi da izgubi predsjedničke izbore. Što se Kolindi sprema, nagovijestio sam još 5. ožujka 2019. godine u članku: ˝Politički igrokaz˝. Nažalost bio sam u pravu, a volio bih da nisam.

                HDZ kao najjača politička stranka, radi političke i svake druge sabotaže svojih čelnika našla se je  u vrlo delikatnoj situaciji. Zahvaljujući licemjernosti pojedinih hadezeovaca koji su Kolindi podmetnuli nogu i uskratili je za još jedan mandat, naravno, sve to uz pomoć neuke hrvatske političke desnice – doveli su sebe u situaciju da izgube i slijedeće, parlamentarne izbore i time hrvatsku državu dovedu u vrlo tešku političku i svaku drugu krizu. Za razliku od hrvatske desnice, hrvatska ljevica im je očitala pravu političku bukvicu i iskoristila priliku da ustoliči svoga kandidata za predsjednika Republike Hrvatske. Hrvatska ljevica ništa nije prepustila slučaju. Okupili su se oko SDP-a i podržali Zorana Milanovića u predsjedničkoj kandidaturi. Kada se radi o biti ili ne biti u politici, hrvatska ljevica svoj glas uvijek daje svojemu kandidatu, pa bio on i crni vrag. Treba im odati priznanje, jer su i ovom prilikom očitali političku bukvicu hrvatskoj desnici u poimanju politike i političkog.

                Neki hrvatski mediji, nazivaju one koji su tražili treći put ˝trećeputašima˝, a ja bih rekao, da su to oni koji nisu krenuli trećim putem već političkom stranputicom i na kraju doživjeli politički debakl radi nepoznavanja osnova politike ili bolje rečeno političkog diletantizma.

                Poraz HDZ-ovog kandidata – Kolinde Grabar Kitarović, unutar stranke pokrenuo je turbulencije, jer izbori u HDZ-u se bliže,  a javljaju se i potencijalni kandidati za predsjednika. To su prije svega Davor Stier, Miro Kovač i Tomislav Karamarko. Miro Kovač i Tomislav Karamarko veliki gubitnik koji je doživio politički fijasko kao predsjednik HDZ-a. U novinskim krugovima spominje se još i Milijan Brkić, a tko zna tko će se još pojaviti do samih izbora. Svojevrsno sam u jednom od svojih tekstova spomenuo da prolaznu ocjenu u hadezeovoj vladi mogu dobiti trojica ministra, a jedan od njih je definitvno Oleg Butković,  za mene osobno najbolji ministar u postojećoj Vladi. Stoga ga neki žele kao protukandidata Plenkoviću. A Oleg Butković u ovom trenutku potreban je kao ministar u Vladi, ali dobro bi došao kao zamjenik predsjednika HDZ-a. Oleg Butković, kao što je odličan ministar bio bi i odličan zamjenik predsjednika HDZ-a, a tko će biti predsjednik nije teško pogoditi.

                Bez obzira na mnoštvo kritika, da je neoliberal, izdajnik Hrvatske i eurounijski sluga, Andrej Plenković je za svoje protukandidate ˝space shuttle˝ i naprosto će pomesti svoju konkurenciju. Znam da se to nekima neće svidjeti što pišem, ali u ovom trenutku to je tako. Ja osobno, ne mogu si zamisliti da HDZ vodi netko od spomenutih protukandidata koje nam ˝nude mediji˝, jer i HDZ, bez obzira što je najveća i najjača politička stranka u Hrvatskoj nema u ovom trenutku nekog boljeg za predsjednika. To je hrvatska politička realnost i tako će još dugo biti na hrvatskoj političkoj sceni, sve dok se ne osnuje Hrvatska politička akademija u kojoj će se budući političari učiti politici, te će Hrvatska na taj način stvarati kvalitetne političke kadrove. Bez toga, hrvatskom će i dalje vladati politička i svaka druga bokčija.

Miljenko Jerneić

ŠTO SE TO ZBIVA NA BLISKOM ISTOKU vol. 4.

Iran i Irak u to vrijeme bili su neprijatelji Amerike i Izraela. Tako su izraelske obavještajne službe otišle u Ameriku kako bi je uvjerile da pošalje oružje Iranu, napadne Irak, te istodobno završi krizu petorice talaca otetih u Libanonu. Doista, posao je sklopljen u Francuskoj s izraelskim posredovanjem i ostvarena je prva pošiljka američkih raketa koje je Iran primio 1985. godine. Pošiljka je otišla iz Amerike u Izrael, a zatim je stigla u Iran. Amerika je nastavila slati oružje Iranu. Iran je novac slao u Ameriku sve do 3. studenog 1986. kada je libanski magazin “Al Sheraa” objavio detalje o tajnoj trgovini oružjem između Amerike i Irana. Nakon što je vijest objavljena u časopisu, u američkom kongresu dogodio se veliki skandal te je bio osuđen pomoćnik američkog predsjednika. Osim afere s oružjem Iran je pružao pomoć i podršku sunitskoj organizaciji Al-Qaede, te joj dopustio da 1980. godine postavi kampove, što je dokazano dokumentima koje je Amerika pronašla kad je ušla u sjedište baze u Pakistanu. Iran također otvoreno podržava pokret sunitskog Hamasa novcem i oružjem u srcu Gaze, ali ta podrška nije iz ljubavi prema Hamasu. Mržnja iranskog režima prema sunitskim pokretima nije manja od mržnje iranskog režima prema Americi. Međutim interesi su iznad svega i prije mržnje. Interesi okupljaju protivnike, ali oni ne stvaraju ljubav i iskrenost. Najveći dokaz naših riječi je da je iranski režim, kad je uhitio vođe al-Qaede koji su mu bili prijatelji u prošlosti, pokušao ih prodati Americi. Možemo zaključiti kako ne postoji moralni standard među državama. Odnosi u zemlji pomalo su slični korporativnim odnosima koji se temelje na poslu i interesima. Kao što smo rekli postoje dvije teorije onoga što se događa sada: Reprezentativna teorija, to je logična teorija, posebno nakon osvete koja se dogodila američkom oku Al-Asada u Iraku, a u kojoj nije napadnut niti jedan američki vojnik. Druga teorija je da je Iran pravi neprijatelj Amerike, jer Iran ne može žrtvovati nekoga poput Qasima Soleimanija, jer je Qasim Soleimani drugi čovjek u Iranu nakon kralja. Da, Qasim Soleimani je zapovjednik u Siriji, Iraku, Iranu i Jemenu. Njegove su ruke natopljene krvlju. On je bio razlog za ubojstvo tisuća nedužnih ljudi, ali Iran ga ne može žrtvovati zbog interesa drugih zemalja. Očekivali smo da će Iran napasti neka područja Bliskog Istoka, poput američkih baza u Saudijskoj Arabiji ili u Emiratima. Nakon što je izveo raketni udar na američku bazu Ain Al-Assad u Iraku, izjasnio se ako bi Iran bio napadnut kao odgovor za američku bazu u Iraku, bez oklijevanja bi izveo napad na dva grada. Pri tome misleći na grad s rafinerijama nafte i kemijskim tvornicama Haifa u Izraelu i Dubai u Emiratima. Međutim zbog budućnosti Iran ne želi izvesti napad na ta dva grada. Prije raketnog udara, iranska vlada je potajno je kontaktirala premijera Iraka i iskazala svoje namjere da će udariti u američku bazu zvanu Ain Al-Assad. Iračka vlada obavijestila je Sjedinjene Američke Države. Sjedinjene Američke Države premjestile su bazu i vojnike na druge lokacije. Najnovije izvješće kaže da postoji samo 5.000 američkih vojnika raspoređenih u 32 baze i kampova.