Andrej Plenković je pretvorio HDZ u Hrvatsku Diktatorovu Zajednicu

Andrej Plenković je pretvorio HDZ u Hrvatsku Diktatorovu Zajednicu

            Činjenica je da je Hrvatska otkako je na čelo HDZ-a, a time i na čelo Vlade,iz Bruxellesa poslan gubernator Andrej Plenković izložena pojačanoj “unutarnjoj agresiji” odnosno kako to neki ocijenjuju “hibridnom ratu”. Hrvatskoj dakle nisu više izravni neprijatelji velikosrbi, odnosno rehabilitirani četnici koji i dalje mitomanski vladaju u Beogradu, nego široka fronta novojugoslavena, čiji sam najistureniji ešalon opisao u svojoj knjizi “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacije pod njihovim utjecajem”. Čelna osoba u toj unutarnjoj agresiji na ustavni demokratski poredak Republike Hrvatske je upravo glavom (i bradom) predsjednik Vlade Andrej Plenković.

            Andrej Plenković je to ostvario jer mu je to omogućilo podaničko-klijentelističko članstvo Hrvatske demokratske zajednice koju je Andrej Plenković osobno pretvorio u “Hrvatsku diktatorovu zajednicu”. Ako je tadašnji čelnik SDP-a a bivši čelnik SKH, što se svodi na isto, Ivica Račan zbog zalaganja za hrvatsku državnu samostalnost HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, ona je to danas uistinu postala ali zbog toga što gubernator Andrej Plenković nastoji nju vratiti pod imenom tzv. Zapadnog Balkana u novu regionalnu  zajednicu.

   U ovih pet godina, koliko je na čelu hrvatske Vlade nakupilo se toliko njegovih protuustavnih poteza i izjava na temelju kojih se može postaviti pitanje je li njegova politika u skladu sa prisegom koju je dao kao predsjednik Vlade. Obnaša li on svoju dužnost “savjesno i časno”, poštuje li Ustav i zakone, te pravni poredak, te zauzima li se “za svekoliki napredak Republike Hrvatske”. Drugim riječima predstavlja li politika koju provodi premijer Plenković povredu odanosti i lojalnosti prema Republici Hrvatskoj i njezinim građanima koji su mu poklonili povjerenje. Ako je tome tako onda se jedino može zaključiti da je predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković izdajica, jer ne štiti hrvatske nacionalne i državne interese.

            Svoju autokratsku ćud pokazao je odmah na početku svojeg prvog mandata kad je replicirajući u Hrvatskome saboru zastupniku Živog zida Branimiru Bunjcu koji ga je nakon sastanka Europskog vijeća kritizirao da zastupa interese Europske komisije a ne interese Republike Hrvatske. Andrej Plenković je tada Branimiru Bunjcu garantirao da Živi zid na idućim izborima ne će ući u Sabor. To se i dogodilo, pa Živi zid sad ima zastupnika u Europskom parlamentu, ali ne i u Hrvatskome saboru. U sličnom diktatorskom stilu Andrej Plenković je Domovinskom pokretu javljajući se prošle godine iz Bruxellesa “garantirao da nikada ne će doći na vlast”, Prosto je nevjerojatno da u 21. stoljeću u navodno  civiliziranoj Europskoj uniji koja je utemeljena na demokratskim standardima jedan političar u svojoj zemlji autokratski prijeti političkoj oporbi. Iako je bilo i drugih vrsta ispada tobože uglađenog briselskog činovnika koji govori nekoliko stranih jezika ovaj pokazuje njegovo pravo lice i njegovu zadanu misiju. Ona je sadržana u izjavi što ju je dao 9. rujna 2016. godine kad je podvukao: “Moja je misija promijeniti HDZ, a nakon toga i Hrvatsku”.

            Zahvaljujući podaničkom mentalitetu u Hrvatskoj demokratskoj zajednici u kojoj on faraonski vlada eliminirajući sve moguće suparnike kao što je to pokazao primjer s Milijanom Brkićem Andrej Plenković je već ostvario prvi dio zadane misije. Hrvatska demokratska zajednica više nije ona domoljubna stranka koju ja uoči borbe za stvaranje hrvatske države ustanovio njezin prvi predsjednik Franjo Tuđman. Na nacionalnoj razini HDZ je promijenjen utoliko što je kao glavnog partnera za očuvanje vlasti uzeo čelnika antihrvatske pete kolone Milorada Pupovca koji u nekim važnim detaljima hrvatske državne politike provodi velikosrpsku politiku vladajuće četničke garnitura u Beogradu. To je najizrazitije došlo do izražaja u prešutnom Plenkovićevom popuštanju velikosrpskom projektu izjednačavanja krivnje za Domovinski rat koji Beograd uz ustrajnu podršku Milorada Pupovca i njegove pete kolone s vodećim medijima pa čak i javnom Hrvatskom radiotelevizijom nastoji pretvoriti u građanski rat. To otišlo toliko daleko da je hrvatsko pravosuđe  osudilo vodeće junake Domovinskog rata (Norac, Glavaš, Merčep, Brodarac, Maglov), amnestirajući kompletnu velikosrpsku garnituru na čelu s posrbljenom JNA koja je povela fašističku agresiju protiv Hrvatske.

            Postavlja se pitanje kakav legitimitet osim briselskog ima Andrej Plenković da nakon što je uspio promijeniti Hrvatsku demokratsku zajednicu nastavi svoju misiju da promijeni i samu Hrvatsku. Treba podsjetiti da Andrej Plenković spada u garnituru zlatne mladeži bivšeg Saveza komunista, kao što je to i predsjednik Republike Zoran Milanović. Obojica su dok su njihovi vršnjaci bili krvavio boj s fašističkom velikosrpskom agresijom gradili kao izabranici “duboke države” diplomatske i političke karijere. Ni jedan ni drugi nemaju nikakve veze s domoljubnim hrvatstvom. Andrej Plenković još se uvijek ideološki ponaša u skladu sa svojim s Kardeljom naglašenim  maturalnim radom o ulozi vladajuće klase u nadzoru nad medijima pa je u jeku pandemije Covida 19 prstom upozorio predstavnike vodećih televizijskih kanala kako moraju informirati javnost.

            Njegov odnos prema Domovinskom obrambenom ratu je ključan u namjeri da izvrši drugi dio misije zadane u Bruxellesu. Pored toga što iz njegovih usta ne može izaći odrednica “velikosrpska agresija”, jer mu je to zabranio četnički predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, on je u odnosima sa Srbijom čak toliko spreman da zanemari sudbinu nestalih u velikosrpskoj agresiji. To se potvrdilo u pripremi njegovog službenog posjeta Beogradu koji je srećom zbog pojave pandemije otkazan jednako kao što je fizički otkazan susret Europske unije i tzv. Zapadnog Balkana  u Zagrebu na kojemu je sam Andrej Plenković trebao biti instaliran za novog lidera “regiona”. U njegovoj misiju da promijeni Hrvatsku, svakako treba staviti njegovu izjavu na međunarodnom skupu “Croatia Forum” u Dubrovniku kad je rekao da su se na ovim prostorima “dogodili neki sukobi”. Time je grubo prekršio prisegu što ju je na čelu Vlade dao u Hrvatskome saboru da  će svoju dužnost obavljati “savjesno i časno”, poštujući li Ustav i zakone, te pravni poredak, te zauzimajući se “za svekoliki napredak Republike Hrvatske”. Tom izjavom na međunarodnom skupu on je ne samo osporio Saborsku deklaraciju o Domovinskom ratu nego i presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu koji je  u hrvatskoj tužbi protiv Srbije zbog genocida presudio da je to bio međudržavni sukob u kojemu je Srbija bila agresor na Republiku Hrvatsku. Konačno koliko je Andrej Plenkovć poslušan činovnik u Europskoj uniji pokazao je najnoviji slučaj s raspodjelom cjepiva unutar nje kad je hrvatske interese u EU trebao braniti austrijski kancelar Sebastian Kurz a ne on kao hrvatski premijer.

Vjekoslav Krsnik,

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

Krapina, 06.ožujak 2021.

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

Izvršni odbor gradskog ogranka Zagorske stranke Krapina na svojoj sjednici održanoj 05. ožujka 2021. godine, donijelo je odluku da na predstojeće lokalne izbore u gradu Krapini ide samostalno sa  prijedlogom kandidata za gradonačelnika i listu za gradsko vijeće.

Kandidat za gradonačelnika grada Krapine ispred Zagorske stranke je Ivan Bajcer.

Ivan Bajcer zahvalio se na podršci, napominje da je ponosan što ga je Zagorska stranka podržala u kandidaturi za gradonačelnika grada Krapine, te poziva  svoje sumještane da ga svojim glasom podrže na predstojećim lokalnim izborima.

Službena objava i predstavljanje kandidature za gradonačelnika grada Krapine  Ivana Bajcera bit će u ponedjeljak 08. ožujka u Podgori Krapinskoj u Krapini na parkiralištu ispred nekadašnje tvornice KTI s početkom u 09:30 sati.

                                                                                                                                         Predsjednik ZS-a  GO Krapina

                                                                                                      Ivan Bajcer

Iza tobože hrišćanskih poruka patrijarha Porfirija ipak stoji četnik

Iza tobože hrišćanskih poruka patrijarha Porfirija ipak stoji četnik

            Nije trebalo dugo čekati da novi patrijarh Srpske pravoslavne crkve bivši zagrebačko ljubljanski mitropolit Porfirije pokaže svoje pravo lice prije svega političku osobnost koja je u toj svetosavskoj pravoslavnoj crkvi primarno obilježje, a vjerska dimenzija je tek institucionalno pokriće. Treba podsjetiti da su u tipičnoj podaničkoj maniri vodeći mediji u Hrvatskoj na čelu s javnom televizijom HRT-om uz naravno “YUtarnji list” “Večernji list”, “Slobodnui Dalmaciju” i “Novi list”, dakle ne “hrvatski mediji” jer oni to nisu, objavili niz skoro bi se moglo reći panegirika o njegovom imenovanju kao da će on nakon pokojnog patrijarha Irineja promijeniti višegodišnju politiku SPC-e prema Hrvatskoj.

            Kad je u pitanju Srpska pravoslavna crkva i njezino poslanje u Hrvatskoj  uvijek treba voditi računa da je nakon osamostaljenja Hrvatske njezin značaj za ukupnu velikosrpsku politiku prema novostvorenoj državi dobio na važnosti. Velikosrpska komponenta u Hrvatskoj je povijesno poražena o Domovinskom obrambenom ratu koji je praktički bio Srpsko-hrvatski rat odnosno po izrijeku Međunarodnog suda pravde u Haagu međudržavni sukob. U pripremi velikosrpske agresije na Hrvatsku Srpska pravoslavna crkva i te kako je odigrala važnu ideološku, propagandističku pa i logističku ulogu, za što na temelju ishoda tog rata s brojnim ljudskim žrtvama i materijalnom štetom nanesenim Hrvatskoj nikad nije preuzela odgovornost, kao uostalom ni vladajuća srbijanska politika. Štoviše Srpska pravoslavna crkva nakon velikosrpskog poraza nikad nije priznala faktično postojanje demokratske Republike Hrvatske. Za Srpsku pravoslavnu crkvu radi se o “Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, Kordunu i Baniji”, kako je to precizirao svojedobno patrijarh Irinej u Božićnoj čestitci “Srbima” u Hrvatskoj, dakle ne pravoslavnim vjernicima što bi trebalo očekivati od tadašnjeg patrijarha Irineja.

            Pod takvim prethodnim patrijarhom Porfirije je izabran za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, pa je sasvim jasno da je kao njegov učenik nastavio nepopustljivu politiku SPC-e prema Hrvatskoj. U toj politici Porfirije je imao punu potporu čelnika velikosrpske pete kolone i predsjednika Srpskog narodnog vijeća te zastupnika u Hrvatskome saboru Milorada Pupovca, ali što je tragično za hrvatsku politiku i prešutnu potporu samog premijera Andreja Plenkovića za kojega su se na prostoru bivše Jugoslavije “dogodili neki sukobi”, a na da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije što  se ne može čuti iz Plenkovićevih usta. Na dužnosti zagrebačko-ljubljanskog mitropolita Porfirije je dosljedno provodio politiku Memoranduma 2 Srpske akademija nauka i umetnosti kojemu je glavni cilj izbjeći odgovornost Srbije za ratove na prostoru raspadnute komunističke federacije, pa je tako usredotočio svoju političku djelatnost na vječnoj velikosrpskoj mitološkoj temi o Jasenovcu. Kao i srbijanskoj službenoj politici tako je i Srpskoj pravoslavnoj crkvi tema o Jasenovcu odvraćanje pozornosti svjetske javnosti za zločine koji su počinjeni nad Hrvatima za vrijeme velikosrpske agresije, pa se prema tim zločinima, posebice na međunarodnom planu odnose kao da ih nije ni bilo, ili se u blažoj varijanti stavljaju u kontekst građanskog rata  koji oslobađa Srbiju i Srpsku pravoslavnu crkvu odgovornosti.

            Tako je patrijarh Porfirije kao tadašnji zagrebačko-ljubljanski mitropolit 2018. godine u povodu 70. obljetnice od usvajanja Opće deklaracije o ljudskim pravima sudjelujući u organizaciji Europskog parlamenta na konferenciji na temu “Religijska i ljudska prava unutar Europske unije i zajednička odgovornost” najviše pozornosti posvetio tobožnjoj ugroženosti pripadnika srpske narodne manjine u Hrvatskoj. On je poseban naglasak stavio na navodno obnavljanje govora mržnje i povijesnog revizionizma s posebnim podsjećanjem na koncentracioni logor Jasenovac ali i “pojedine logore za djecu” koji su postojali na području tadašnje Nezavisne Države Hrvatske. Na tom skupu mitropolit Porfirije nije ni jednom riječju spomenuo Domovinski rat u kojemu je u velikosrpskoj agresiji uz blagoslov SPC-e hrvatski narod trpio teror s elementima genocida.

            Prvi potezi patrijarha Porfirija pokazali su da on praktički nastavlja politiku svojega prethodnika patrijarha Irineja. Odmah je uskočio u dnevnopolitičku velikosrpsku kampanju koja je iskoristila potres na Banovini da se u širem okviru afirmacije memorandumski lansiranog “srpskog sveta” pokroviteljski predstavi pripadnicima srpske narodne manjine na tom području. Naravno odmah potom došao je posjet Jasenovcu koji su uzveličali pored ostalih dužnosnici tzv. Republike Srpske Milorad Dodik i novi gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković koji se odmah deklarirao kao velikosrbin izjavom da je u Jasenovcu pobijeno 700.000 ljudi, naravno najviše Srba. Iako su istupi novog patrijarha puni hrišćanskih ekumenskih poruka, njegovi prvi potezi pokazuju da se u politici Srpske pravoslavne crkve prema Hrvatskoj ne mogu očekivati radikalni zaokreti jer je ona važan čimbenik u srbijanskoj državnoj politici kojoj je na čelu jedan četnik. A što se tiče patrijarha Porfirija ako je to onaj koji je za posjeta američkim Srbima pjevao četničke pjesme i koji je sasvim službeno u svojem kabinetu držao sliku đenerala Draže Mihajlovića koji je kao i cijeli četnički pokret u sadašnjoj Srbiji potpuno rehabilitiran, onda jednostavan zaključak jedino može biti da je Srpska pravoslavna crkva na čelu dobila jednog umivenog četmka. Uostalom u sadašnjim političkim okolnostima to i nije neka osobita novost.

Vjekoslav Krsnik

ZNANSTVENE I POLITIČKE STRANPUTICE IVE GOLDSTEINA

ZNANSTVENE I POLITIČKE STRANPUTICE IVE GOLDSTEINA

                Što je bliža stota godišnjica rođenja prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, to su sve žešći napadi na njega, koji se pojavljuju u kojekakvim testovima – tobože povjesničarski i znanstveni – kojima se želi obezvrijediti sve ono što je Tuđman učinio u svom životu, a da bi Hrvati konačno dobili svoju državu koju su čekali gotovo tisuću godina.  U svemu tome ne biraju se sredstva, a najbolji primjer je nova knjiga Ive Goldsteina: „Hrvatska 1990.-2020.: Godine velikih nada i gorkih razočarenja“.

                Sveučilišni profesor i znanstvenik dr. Ivo Goldstein – a njegova najnovija knjiga koja se počela objavljivati „u jednom tjedniku“ to i potvrđuje – nastavlja već odavno utrtim putem još za života njegova oca Slavka Goldsteina, koji je čitavo vrijeme nastojao diskreditirati dr. Franju Tuđmana ne birajući pri tome sredstva. Za Goldsteinovu knjigu treba napomenuti da je prepuna netočnosti, izmišljotina, „zloćudnosti“, pa i zluradosti koja je više nego očita. Goldsteinova knjiga daleko je od akribije na koju se dotični autor neuspjele analize stalno poziva. Sva Goldsteinova malicioznost prema Tuđmanu najbolje se vidi kad uvaženi sveučilišni profesor zloupotrebljava znanost kroz politikantstvo, kojim nastoji obezvrijediti i kompromitirati, a na kraju i dezavuirati, ne samo politiku Tuđmana, nego i njega kao osobu i čovjeka. Sve u svemu sramotno, jadno i krajnje degutantno za jednog sveučilišnog profesora i znanstvenika kao što je dr. Ivo Goldstein.  

                Tvrditi da: „Franjo Tuđman ne spada u plejadu velikana kakvi su bili De Gaulle, Churchill ili Tito“, (sačuvaj me Bože od Tita) može tvrditi samo onaj koji želi pisati povijest onako kako njemu odgovara (po partizanski), a to je krajnje politikantsko i neznanstveno tumačenje hrvatske (političke) povijesti. Na Vašu žalost – zato ste i toliko kivni na prvog hrvatskog predsjednika – Franjo Tuđman ne samo da spada u plejadu velikana svjetske politike, već ih i on nadilazi u mnogo čemu, a ono što je najbitnije od svega – Franjo Tuđman je otac hrvatske države. Bez Tuđmana zasigurno ne bi bilo hrvatske države, jer je Tuđman jedini od svih hrvatskih političara znao i umio kao i na koji način izvući Hrvatsku iz Jugoslavije i osigurati Hrvatima da danas imaju svoju samostalnu, suverenu i slobodnu hrvatsku državu. Tuđman je jako dobro znao, da samo složni Hrvati mogu pobijediti srbočetničku soldatesku, te barbare s istoka, i zato je između ostaloga putovao po svijetu da ujedini sve Hrvate, one koju su živjeli u raznim državama u inozemstvu, zajedno s Hrvatima u Hrvatskoj. Tuđmanu je bilo potpuno jasno da samo jedinstveni i složni Hrvati mogu pobijediti u ratu koji im je nametnut od Srbije i njezine velikosrpske imperijalne politike na čelu koje je bio Slobodan Milošević, u to vrijeme neprikosnoveni vladar ne samo u Srbiji već i svih Srba u ondašnjoj Jugoslaviji.

                Nije nimalo sporno da je dr. Ivo Goldstein veliki titoljubac, i da od svoje slijepe ljubavi prema Titu percipira stvarnost kroz ideološke naočale, pa nas onda i ne treba čuditi da ugledni sveučilišni profesor sve oko sebe vidi na krivi način. U jednim dnevnim novinama, nedavno je objavljen tekst pod naslovom: „Goldsteinova analiza je zloća, a ne znanost“, čiji je autor Zvonimir Despot, a koji za najnoviju knjigu Goldsteina kaže: „Naime, Goldsteinovi uradci kompendij su svakovrsnog neznanja, nestručnosti i šlamperaja…. Ne štedeći truda, vremena, prostora, riječi i papira, uz svesrdnu podršku raznoraznih, sklonih mu medija, Goldstein nas, zabakadiran posvemašnjim neznanjem, površnostima i neistinama, već neko vrijeme uporno lobotomizira svojim „baš me briga“ pristupom. Goldsteinovi radovi školski su primjer kako se ne treba i ne smije pisati“.

                Goldstein najviše koristi pokojnog Ivu Banca u difamaciji Franje Tuđmana navodeći sve njegove objede protiv Tuđmana, ali ne navodi i one riječi koje o Tuđmanu govore sasvim suprotno od toga. Tako je dr. Ivo Banac na predavanju u washingtonskom centru „Woodrow Wilson“ između ostaloga rekao: „U Hrvatskoj za Tuđmanovo doba nije bilo diktature, a bilo bi glupo ozbiljno uzimati optužbe koje se često mogu čuti od Tuđmanovih kritičara kako je riječ o totalitarnoj državi“. Sto tako dr. ivo Banac je u večernjem listu od 5-. veljače 2000. godine izjavio: „Tuđmana smatram, zapravo, najznačajnijim hrvatskim političarem 20. stoljeća, čovjekom čije će zasluge ostati za sva vremena, kao onoga koji je stajao na čelu pokreta za ostvarenje hrvatske države i koji je, naravno, imao svojih pogrešaka i nedostataka. U usporedbi s onim pozitivnim, njegove su pogreške neznatne.“

                Od svih domaćih aktera koji su nešto imali za reći o Tuđmanu, svakako treba spomenuti akademika Ivana Aralicu, hrvatskog književnika koji za Tuđmana kaže: „Ostaje neprijeporno: Amerika duguje vječnu zahvalnost Washingtonu i Lincolnu, a Francuska De Gaulleu. Ništa manje, ako ne i više, Hrvatska duguje Tuđmanu i što nas vrijeme više udaljuje od njega, sve jasnija bit će nam istina: da je najsvjetlije razdoblje hrvatske povijesti zauvijek obilježeno njegovim imenom“.

                Od međunarodnih političkih čimbenika, svakako je najpoznatija izjava Henry Kissingera koji je za Tuđmana rekao: „Gospodine predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom“.

                Što je o Tuđmanu sve rečeno, mogla bi se napisati jedna posebna knjiga, a to sve govori na najbolji mogući način ne samo o Tuđmanu nego i o onima koji o njemu govore. Očito je da Goldsteinova  opsesivnost Tuđmanom ne dozvoljava ili bolje rečeno ne omogućuje istiniti i znanstveni pristup proučavanju životnog opusa prvog hrvatskog predsjednika, a Goldsteinova najnovija knjiga pravi je primjerak kvaziznastvenog pisanja. Zašto je tome tako, najbolje će se otkriti kada se knjiga pročita. Nekad treba čitati i takve knjige kako bi istina ugledala svjetlost dana.

                                                                                                                                                             Miljenko Jerneić

Je li Boris Milošević ipak samo jedan ušminkani četnik

Je li Boris Milošević ipak samo jedan ušminkani četnik

            U intervjuu što ga je prošle nedjelje dao otvoreno prosrpskom “Večernjem listu” potpredsjednik Vlade i jedan od čelnika SDSS-a Boris Milošević još je jednom potvrdio da kao “alter ego” svojega šefa, vođe velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Milorada Pupovca, ni milimetar ne odstupa od te politike koja predstavlja glavni remetilački faktor na hrvatskoj političkoj sceni. Treba podsjetiti na svečanu prisegu koju je Boris Milošević dao kao član Vlade Andreja Plenkovića da bi se u skladu s njom analizirala njegova politička pozicijaH h

. Svečana prisega glasi: “Prisežem da ću dužnost člana Vlade savjesno i časno obnašati, poštivati Ustav, zakone i pravni poredak, te se zalagati za svekoliki napredak Republike Hrvatske”.

            Analizirat ćemo njegov intervju “Večernjem listu” vodeći računa o svečanoj prisegi koju je dao kao član Vlade Republike Hrvatske. Prije svega radi se o tome koga u toj Vladi Boris Milošević zastupa. Kroz cijeli intervju govori o Srbima u Hrvatskoj koji kao takvi politički ne postoje, jer su oni kao i ostale manjine sastavni dio hrvatskog političkog korpusa, dakle u najbolju ruku hrvatski Srbi ili pripadnici Srpske nacionalne manjine. Boris Milošević tom odrednicom grubo krši Ustav Republike Hrvatske jer ustrajavajući na nacionalnoj odrednici “Srba” u Hrvatskoj podriva njezin ustavnopravni suverenitet i poredak jer je Hrvatska definirana kao država hrvatskoga naroda i nacionalnih manjina, a ne Srba kao posebnog etničkog entiteta. To je međutim problem koji se provlači od samog stvaranja hrvatske države,a posebice nakon 2000. godine kad su ti etnički Srbi i to kao manji dio Srpske nacionalne manjine pod vodstvom Milorada Pupovca njegovog Srpskog narodnog vijeća i političke stranke SDSS-a koju je osnovao osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić u stalnoj ofenzivi u nstojanju da se Domovinski obrambeni rat protiv fašističke velikosrpske agresije proglasi građanskim ratom. Njihov cilj je da se izbjegla odgovornost tog dijela hrvatskih Srba kojima smeta i sam pridjev “hrvatski” za zločine što su ih počinili na teritoriju Republike Hrvatske.  

            Uočljivo je kako u tom intervjuu Boris Milošević kao član hrvatske Vlade vidi odnose između Beograda i Zagreba u sadašnjem trenutku, pa kaže da je “legitimno da vlada u Zagrebu i ona u Beogradu štite interse svoje države, ali je jasno da moraju pronaći zajedničke točke,a njih je mnogo: položaj manjina, ekonomija, zajednička europska budućnost…” Kad se ovo pročita ispada da je potpredsjednik hrvatske Vlade izaslanik srbijanske vlade u njoj, jer ustrajava na područjima koji nikako ne mogu biti na prioritetnoj listi interesa hrvatske Vlade, a to su na prvom mjestu problem nestalih, priznanje postojanja srbijanskih logora za vrijeme Domovinskog rata, naplata ratne štete i druga  statusna pitanje proistekla iz odgovornosti Republike Srbije kao sljednice propale Jugoslavije koja je pod Slobodanom Miloševićem pokrenutla

fašističku velikosrpsku agresiju na Republiku Hrvatsku. On dakle kao potpredsjednik hrvatske Vlade štiti interese Republike Srbije, što se na određeni način može shvatiti jer je on obična lutka na koncu Milorada Pupovca koji je svojedobno izjavio da je za njegove “Srbe” u Hrvatskoj glavni grad Beograd. Ne treba ni spomenuti da mu novinar “Večernjeg lista” nije postavio takvo pitanje, je li za njega kao potpredsjednika hrvatske Vlade glavni grad Beograd. Doduše na drugom mjestu u intervjuu Boris Miloešvić spominje problem nestalih, ali opet prije svega kao “Srbin” u hrvatskoj Vladi, pa ističe kako bi “doista trebalo pokazati dobru volju i napredak” kao da je za otezanje tog problema kriva hrvatska strana, ali je izjava dana u kontekstu izjednačavanja krivnje u velikosrpskoj agresiji.

            Boris Milošević je bio izravniji o vlastitom pozicioniranju kao pripadnika Srpske nacionalne manjine, odnosno onog njezinog dijela u Hrvatskoj koji iznosi tek 12 posto od ukupne broja pripadnika Srpske nacionalne manjine kad je riječ o Oluji. On je objasnio zbog čega “Srbi u Hrvatskoj ne mogu promatrati Oluju istim očima kao Hrvati i da se shvati i prizna srpska žrtva” Po njemu je razlog što su ostali na jedoj trećini od prije rata. Dakle opet izjednačavanje odgovornosti za nametnuti rat u kojemu su se Hrvati borili za vlastitu državu bez srpske dominacije kako je to bilo u komunističkoj Jugoslaviji. To Boris Milošević jednostavno ne želi shvatiti pa zato traži “neka se ispoštuju i srpske žrtve koje su se dogodile u Oluji”. Za njega jednostavno ne postoji odgovornost onog dijela srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj koja se priklonila Miloševićevom projektu stvaranja Velike Srbije.

            I konačno drži li se Boris Milošević prisege koju je dao kao član Vlade Republike Hrvatske kad je u pitanju uporaba ćirilice u  javnom životu. Po Ustavu u Hrvatskoj je u uporabi latinično pismo i hrvatski jezik, a samo u određenim slučajevima može se koristiti manjinski jezik i pismo. Međutim on kaže: “Ćirilicu treba u javnosti normalizirati, to nije nikakvo agresorsko pismo… i Hrvatska ne će ništa izgubiti ako implementira svoje vlastite zakone”. On opet tu nastupa kao radikalni predstavnik manjinskog dijela Srpske nacionalne manjine koju vodi od samog stvaranja hrvatske države vođa velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Milorad Pupovac. U cijeloj toj priči o političkoj poziciji potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske kad je u pitanju Boris Milošević sasvim je razvidno da on djeluje kao produžena ruka beogradske velikosrpske politike koja počiva na rehabilitaciji četništva. Obnaša li Boris Milošević “savjesno i časno” svoju dužnost i je li se zalaže za svekoliki napredak Republike Hrvatske ako djeluje tek kao jedan ušminkani četnik ni manje ni više nego kao član hrvatske Vlade.

 

Vjekoslav Krsnik

ČETIRI ASA

ČETIRI ASA

                Moram reći, da s velikim guštom gledam hrvatski nogomet – od prve do druge lige – pa sve do juniorskih utakmica u Splitu između juniora Hajduka i Dinama u kojoj je Dinamo slavio pobjedu od 3:2. Neosporno je, da se hrvatski nogomet kvalitativno diže. A dokaz tome su izvrsne utakmice. Možda će se netko čuditi glede moje konstatacije ali to je zaista tako. Najdraže od svega mi je da u hrvatskim nogometnim klubovima stasaju mladi igrači koji su već sada zvijezde u svojim klubovima i budućnost su hrvatskog nogometa. 

                Glede svega toga rađe gledam hrvatski nogomet, nego bilo koju utakmicu „petice“. Naprosto uživam u hrvatskom nogometu, a naravno, kao dinamovac od glave do pete, najviše se veselim Dinamovim pobjedama i pobjedama hrvatske nogometne reprezentacije. Dinamo mi je u srcu od kad znam za sebe i drago mi je, da Dinamo ima prilike kupovati hrvatske nogometaše iz Prve hrvatske nogometne lige, kao nedavno Čabraju, Špikića, Nevistića i Štefulja. To su pojačanja za slijedeću sezonu, a Čabraja već sada igra za Dinamo kao lijevi bek. Ono što još Dinamo mora kupiti na hrvatskom nogometnom tržištu u ljetnom prijelaznom roku su svakako četiri hrvatska nogometna asa: Mijo Caktaš, Kristijan Lovrić, Marko Bulat i Mihael Žaper. S tim igračima Dinamo bi bio strah i trepet, ne samo u europskoj ligi u kojoj se trenutno natječe na međunarodnoj sceni, već i u ligi prvaka u kojoj bi bio dostojan suparnik, kako Barceloni i Realu, tako i Bayernu i Liverpoolu. Uz mlade Dinamove zvijezde koje stasaju u Dinamovom nogometnom inkubatoru, nema zime niti za dečke u plavom, niti za vatrene.    

                Dinamo je u hrvatskoj najbolji primjer kako treba i na koji način raditi u nogometu. Sistematski i sustavan rad na stvaranju nogometaša, Dinamo je započeo još prije dvadeset godina, i danas je počeo ubirati plodove svojeg dugogodišnjeg i mukotrpnog rada. Dinamovoj nogometnoj školi čude se svi najbolji svjetski klubovi, od Barcelone, Chelsea, Bayerna, Evertona, Reala, a mnogi predstavnici tih i drugih nogometnih klubova iz Europe i svijeta dolaze vidjeti kako to Dinamo stvara iz godine u godinu, sve bolje i bolje nogometaše. Kada bi se u nogometu dodjeljivao Oscar kao  što se dodjeljuje u svijetu filma, Dinamo bi svakako zaslužio dobiti nogometnog Oscara za sve ono što je učinio za hrvatski nogomet, hrvatsku reprezentaciju i nogometni svijet u cijelosti. Kruna tog uspjeha je Dinamovo dijete Luka Modrić koji je prije dvije godine proglašen najboljim hrvatskim nogometašem.

                U toj predivnoj nogometnoj rapsodiji Dinamo svakako mora pratiti još jednu mladu nadolazeću nogometnu zvijezdu, a to je dvadesetogodišnji Krešimir Krizmanić koji me je fascinirao svojom igrom, najprije protiv Rijeke, a zatim i protiv Slavena iz Koprivnice. To je nogometni znalac kojemu je mjesto u Dinamu, što će zasigurno mladi hrvatski reprezentativac pokazivati iz utakmice u utakmicu. Nadam se da je i taj veliki nogometni potencijal na radaru Dinama. Želim plavim dečkima puno sreće u europskoj ligi, da pobijede Krasnodar, a onda se otvara put do zvijezda. Dinamo već ovo proljeće ima priliku doseći samo nebo koje bi moglo biti ponovno u plavom sjaju kao i prije pedeset godina kada je Dinamo osvojio kup velesajamskih gradova, kao danas da osvoji europsku ligu.

(ovaj tekst napisan je 11. veljače 2021. godine, a već 12. veljače 2021. godine s zadovoljstvom čitam Sportske novosti, koje donose između ostaloga i vijest da je Dinamo kupio jednog od četiri nogometna asa, mladog Marka Bulata. Vijest za povijest.)

Miljenko Jerneić

Andrej Plenković i “duboka država” čuvaju poziciju Luke Burilovića u HGK

Andrej Plenković i “duboka država” čuvaju poziciju Luke Burilovića u HGK

            Prijedlog oporbene stranke Mosta u Hrvatskome saboru da se temeljito reformira Hrvatska gospodarska komora na način da se ukine obvezatno članstvo u njoj još je jednom raskrinkao formulu na kojoj u Hrvatskoj funkcionira vlast i “duboka država”. Te dvije političke ili možda bolje rečeno parapolitičke strukture su toliko isprepletene da je teško razlučiti gdje počinje “duboka država” u kontroli vlasti, odnosno gdje vlast koristi “duboku državu” da bi normalno funkcionirala. Kao što se moglo očekivati prijedlog Mosta da se promijeni financiranje a time i dosadašnje djelovanje Hrvatske gospodarske komore nije usvojen iz jednostavnog razloga što vladajuća koalicija na čelu s HDZ-om čuva stečene pozicije u simbiozi s “dubokom državom”.

            Ipak taj pokušaj u Hrvatskome saboru imaao je  određen pozitivan učinak, jer je otkriveno kako u toj kooperaciji vlasti i “duboke države” stranački uhljebi dobivaju unosne pozicije. Riječ je naravno o predsjedniku HGK-a Luki Buriloviću koji je na nacionalnu poslovnu razinu lansiran iz već dobro uhodane ne personalne nego tipično komunjarske kadrovske kuhinje iz istočne Slavonije. U tom hadezovskom uporištu odlučujući utjecaj u uhljebničkom kadroviranju ima još uvijek sveprisutni Vladimir Šeks kojemu tri kodna imena, Kolega, Sova i Danijel, iz jugoslavenskih tajnih službi ništa ne smetaju, nego čini se, da mu dapače služe kao autoritetna legitimacija. Tu su naravno i drugi hadezeovci koji djeluju iza scene ili vuku uhljebničke konce, poput župana Bože Galića, ili hadezeovskog kadrovika Tomislava Čuljaka, zvanog “mistrija”, naravno uz financijsku logistiku istočnoslavonskog pretvorbenog tajkuna Marka Pipunića koji se sam pohvalio kako je prvi milijun maraka u tadašnjoj pretvorbi ostvario kad je imao samo 26 godina

            Iz takvog okruženja nakon pada Nadana Vidoševića lansiran je za predsjednika Hrvatske gospodarske komore Luka Burilović tadašnji predsjednik Uprave Sladorane u Županji. Nakon završene srednje ekonomske škole u Vinkovcima najviši obrazovni stupanj stekao je u Banja Luci diplomom na privatnom sveučilištu zvučnog imena “Paneuropski univerzitet Aperion” gdje su diplomirali još neki aktualni hrvatski političari i političarke. Luka Burilović je u neuobičajenom kratkom roku od godinu dana stekao diplomu tog univerziteta o kojemu se negativno izrazio i sam predsjednik tzv. Republike Srpske Milorad Dodik, tražeći njegovo zatvaranje i kazneni progon za odgovorne osobe. Samo u 2007. godini poništeno je čak 169 diploma stečenih na tom fantomskom univerzitetu. Luka Burilović je na tom univerzitetu položio navodno samo 11 ispita a do njegovog diplomskog rada ne može se doći jer se nakon određenog vremena diplomski radovi uništavaju. On je pak nastavio svoje “akademsko” usavršavanje, pa je na Visokoj poslovnoj školi u Višnjanu u Istri koja je očito u rangu banjalučkog univerziteta stekao zvanje specijalista menadžmenta u turizmu. S te dvije diplome iz Banja Luke i Višnjana upisao je postdiplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, gdje je prošle godine postao i doktor znanosti.

            Dakle Hrvatska gospodarska komora ima na čelu ni manje ni više doktora znanosti što bi trebala biti garancija za uspješno djelovanje te ustanove. Međutim kad se pogleda način na koji je Luka Burilović došao da najviše akademske titule, onda je potpuno jasno da je taj njegov uspon samo fasada iza koje se krije nestručnost, nekompetentnost, nesposobnost, neuvjerljivost i nedostojanstvo, što samo potvrđuje da je Luka Burilović proizvod “duboke države”. U takvim okolnostima Hrvatska gospodarska komora ne može biti sposobna da utječe na gospodarski razvoj države, nego samo da održava postojeće stanje uhljebničke ustanove. U programu rada što ga je prezentirao 2014. godine Luka Burilović osvrćući se na pad realnog sektora ističe se da se “veći dio problema hrvatskog gospodarstva nažalost nalazi u izostanku strateških reformi koje bi podigle konkurentnost gospodarstva u cjelini”. Kako je Luka Burilović radio na provođenju strateških reformi najbolje pokazuje slučaj  savjetnika za industriju koji je radio na projektu tehnološkog razvoja Hrvatske. Kad je taj savjetnik s pravim diplomama dvaju fakulteta Zagrebačkog sveučilišta predložio osnivanje Zajednice za tehnološki razvoj Hrvatske s novim modelom  gospodarskog razvoja koji bi  objedinio konkurentnost nacionalnog gospodarstva s modelom uspostave visokog stupnja socijalne i društvene sigurnosti, on je kao tehnološki višak dobio izvanredni otkaz. Evo još jednog slučaja kako funkcionira HGK. Vlasnik male tvrtke Genijator Petar Jonjić opisujući nastup na Expo sajmu u Pekingu. HGK je bila posrednik i organizator putovanja, ali su put sami platili, a na sajmu HGK nije organizirala ni jedan od najavljenih sastanaka, pa ih je organizator isključio iz sajma prije njegovog zatvaranja.

            Takvog Luku Burilovića čija mjesečna primanja uz članstvo u raznim nadzornim odborima dostižu 56.000 kuna odlučno podržava premijer Andrej Plenković jer mu je HGK utočište za stranačke uhljebe, pa hipertrofiranu ustanovu čuva od sistemskih reformi kakvu je predložio Most. I ne samo to, jer Andrej Plenković ne prvi put, izlazi pred javnost s lažnim podatcima o poslovanju Hrvatske gospodarske komore tvrdeći da je u njoj smanjen broj uposlenih. Činjenice ga međutim demantiraju. U 2015. godini ukupan broj zaposlenih  bio je 465, da bi 2019. porastao na 490, ukupni prihod u startnoj godini bio je 158 milijuna kuna, da bi u 2019. godini narastao na 234 milijuna kuna a prosječna plaća u tom razdoblje narasla je sa 10.600 na 12.500 kuna. Zbog svega navedenog sasvim je jasno da u simbiozi vlasti i “duboke države” Andrej Plenković ne želi ništa bitnije mijenjati, pa se zato ne može ništa sadržajnije očekivati od najavljenog zakona koji bi trebao uz kozmetske promjene u Hrvatskoj gospodarskoj komori zadržati status quo. Zato je predsjednik Luka Burilović uspio promijeniti statut koji mu omogućava i treći uzastopni mandat, umjesto dosadašnja dva.

Vjekoslav Krsnik

DILEMA

DILEMA

                Posljednjih dana u hrvatskim pisanim medijima imali smo prilike pročitati, da Hrvatska ne odustaje od kupnje borbene eskadrile, a u igri su ostale dvije opcije. Jedna od opcija je američki F-16 blok 70/72 koji nam Amerikanci nude kao potpuno nove avione, a druga je opcija francuski Rafale F3-R koji nam Francuzi nude kao rabljene avione. Hrvatska vlada najavila je još prošle godine da će izabrati dvije najbolje ponude – najbolju ponudu od novih aviona i najbolju ponudu od rabljenih aviona. Treba reći, da je hrvatska vlada postupila vrlo mudro u odabiru ponuda za borbenu eskadrilu, pa je time na kraju ostala američka i francuska ponuda. Hrvatska politika mogla je odmah iz prve ruke donijeti odluku, jer od tih svih ponuda američka ponuda novih borbenih aviona je daleko najbolje i najprihvatljivije rješenje za hrvatsku državu. Stoga bi bilo zaista čudno kada bi se – nedaj dragi Bože – Vlada odlučila za francuski RAFALE F3-R, a ne za američki F-16 blok 70/72! Odluka o tome je prolongirana za ožujak ili travanj, a najveći razlog tome je potres u gradu Zgrebu i banovini čija se šteta procjenjuje između 11 i 12 milijardi eura.

                Zašto Hrvatska mora kupiti američke avione, koji mogu služiti Hrvatskoj idućih 30 godina u obrani hrvatskog neba i njezinih granica pokazuju nam to same karakteristike američkih i francuskih borbenih aviona, što vam i prikazujemo, ako da svaki građanin Republike Hrvatske može vidjeti i zaključiti što je najbolje za hrvatsku državu.

F-16 BLOCK 70

Cijena po komaduOko 150 milijuna dolara
Cijena paketa za nasVjerojatno 1,8 milijardi dolara
Cijena sata leta20.000,00 dolara
Najveća nosivost ubojnog tereta7700 kg
Dolet (s dodatnim tankovima)4.400 km
Borbeni radijus/S CFT i odbacivim tankovima550 km/1.350-2.100 km
Motor/potisakGE F110-GE-132/142 Kn (s forsažem)
Brzina2,05 macha
RadarAPG 83 SABR

DASSAULT RAFALE F3R

Cijenaizvozna cijena 250 milijuna dolara po komadu s oružjem i svom opremom
Cijena paketa za nas700 milijuna eura do 1 milijarda eura
Cijena sata leta19.000,00 eura
Najveća nosivost ubojnog tereta9500 kg
Dolet3.700 km
Borbeni dolet1.850 km
Motor/potisak2x Snecma M88- 2 turbofan/2-75 kN (forsaž)
Brzina1,8 macha
RadarThales RBE2-AA AESA radar

Kada usporedimo američku i francusku ponudu, vidimo da su američki avioni znatno brži (2,05 macha) od francuskih (1,8 macha), dolet im je znatno dalji (4.400 km), prema (3.700 km), borbeni dolet je (2.100 km), prema (1.850 km), a jedina prednost francuskog borbenog aviona je u nosivosti borbenog tereta (9.500 kg), prema (7.700 kg) nosivosti američkih aviona. U svemu tome, treba još napomenuti da su francuski avioni dvomotorni, što iziskuje dvostruku cijenu održavanja. Novi američki avioni omogućuju nam 12.000 sati naleta što je vrlo bitno, jer smo time mirni narednih 30 godina. 

                Za očekivati je ne bi trebalo biti nikakve dileme – da Vlada Republike Hrvatske donese odluku o kupnji američkih aviona F-16 blok 70/72, jer to je najbolje rješenje za Hrvatsku. Ne treba smetnuti s uma i to, da su nam Amerikanci uvelike pomogli da dobijemo svoju državu, a kupnjom nove američke eskadrile, hrvatska bi pokazala, da Amerikanci na ovim europskim prostorima imaju zaista iskrenog prijatelja i partnera.

Miljenko Jerneić

HRVATSKI POLITIČKI LABIRINT

HRVATSKI POLITIČKI LABIRINT

                Može se slobodno reći, da je intervju Josipa Juratovića – koji je nedavno objavljen u Nedjeljnom Večernjaku – podigao dosta prašine u nekim od hrvatskih medija, a zasigurno i kod dosta građana u Hrvatskoj. Josip Juratović je član socijaldemokratske partije u Njemačkoj, te obnaša dužnost zastupnika u Bundestagu. Naime, u hrvatskoj javnosti dobro poznati Juratović u svom intervjuu spomenu je – dosta staru – ideju o potrebi stvaranja sjedinjenih europskih država.

                Osobno sam o toj temi pisao još prije trideset i više godina, a ta „moja“ ondašnja razmišljanja objavio sam u knjizi: „Pisma Predsjedniku“. Kao mlad čovjek pun idealističkog naboja, bio sam „zarobljenikom“ jedna takve utopističke ideje koja se i dandanas želi nametnuti nama Hrvatima, kao nešto što je Hrvatskoj nužno potrebno i neophodno. Vrlo je interesantno, koliko smo mi Hrvati naivni u traženju samoga sebe, a da bi se našli kao politički narod, trebamo prije svega spoznati sami sebe, jer bez spoznaje samoga sebe, nama Hrvatima može se desiti da u narednim godinama i desetljećima lutamo kroz bespuća naše vlastite izgubljenosti u tražnju samoga sebe-.

                Ta hrvatska politička i svaka druga prostodušnost, koštala je nas Hrvate kroz mnoga stoljeća, od kada smo – 1102. godine – izgubili svoju državnost, samostalnost i suverenost. Trebalo nam je gotovo tisuću godina ili preciznije rečeno 890 godina da ponovno dobijemo svoju hrvatsku državu. I sada kada imamo Hrvatsku, mi Hrvati se tako olako, politički neodgovorno i nonšalantno odnosimo prema hrvatskoj državi. Postavlja se u svemu tome jedno, vrlo interesantno pitanje (a) ono glasi: da li mi Hrvati – zbog višestoljetnog neimanja države – zaista patimo od kompleksa „življenja“ u kojekakvim državnim savezima, unijama i Bog te pitaj kakvima sve ne političkim zajednicama!? Zašto je Hrvatskoj uvijek potreban netko tuđi, strani, da je vodi i zašto hrvatska ide tim putem – ili bolje rečeno stranputicom – na kojem je danas?! Hrvatska je zbog političke i svake druge izgubljenosti, sluganstva i prodaje hrvatskih nacionalnih interesa, dovela u pitanje daljnju opstojnost hrvatske države i hrvatskog naroda u cijelosti.

Europska unija – čiji je Hrvatska nažalost član – danas nije ništa drugo nego li ekonomska interesna zajednica preko koje države poput: Njemačke, francuske, Nizozemske, Italije Španjolske i donedavno Velike Britanije nastavljaju svoju imperijalnu politiku drugim sredstvima. Hrvatske politički prodane duše – na prevaru su kroz lažirani referendum i mijenjanjem Ustava Republike Hrvatske članka 141. – su hrvatski narod uveli u taj politički kokošinjac zvan Europska unija. Od Europske unije najviše koristi imaju gore spomenute države, a male države poput Hrvatske samo su igračka u njihovim rukama. Vrlo znakovita su višestoljetna lutanja Hrvatske u traženju sebe same. Najprije je nama Hrvatima gospodarila Budimpešta, zatim Beč, pa Beograd i danas Bruxelles. Ta naša tužna i čemerna hrvatska politička povijest najbolje nam pokazuje svu slabost, neukost, to jest politički analfabetizam mnogih hrvatskih političara. To je ujedno velika hrvatska tragedija, jer zbog takvih političkih persona, Hrvatska je svedena na političkog bokca koji moli „svoje“ gospodare za mrvice kako bi preživjela kao – nažalost već odavno (od 2000. godine) – izgubljena i razvlaštena od sebe same.

                Jedini izuzetak – i hvala ti dragi Bože na tome – je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, koji je najzaslužniji za stvaranje hrvatske države i čija je politika pokazala kojim to putem Hrvatska treba kročiti dalje. Treba otvoreno i glasno reći, da bez Tuđmana danas ne bi bilo Hrvatske, jer je jedini od svih hrvatskih političara znao kako i na koji način Hrvati mogu dobiti svoju državu. Tuđman nam je Hrvatsku ostavio u amanet, a mi je, već više od dvadeset godina jeftino rasprodajemo, a što je najtragičnije od svega – u svemu tome odnarođeni hrvatski političari naprosto se takmiče – tko će bolje naštetiti hrvatskim interesima i od Hrvatske ponovno stvoriti koloniju.

                Europska unija se od svoga postanka pokazala kao interesna zajednica samo onih koji su je i stvorili radi svojih vlastitih probitaka, i ako takva se pokazala kao maćeha prema većini članica, sa svim svojim manama, pa se stoga danas mnogi zalažu za njezin popravak i redizajn kroz tobože reforme kojima se žele prikriti vi ti nedostaci jedne takve umjetne tvorevine. Zasigurno bi najbolja reforma za Europsku uniju bila ta, da se jedna takva nesvrhovita tvorevina rasformira. To bi bila najbolja reforma za Europsku uniju i njezine članice, a naročito Hrvatsku.

                Danas, u tom i takvom svijetu, Hrvatska i hrvatski narod trebaju opstati. To se odnosi, kako na Hrvate u Hrvatskoj, tako i na Hrvate koji žice diljem svijeta. Hrvatska politika mora se usredotočiti naročito prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini koji su danas žrtve velikobošnjačke politike predvođene SDA-om i Bakirom Izetbegovićem. Jedino su Hrvati u Bosni i Hercegovini bez ikakvih rezervi za ulazak Bosne i Hercegovine u NATO i članstvo u Europskoj uniji, za razliku od Bošnjaka i Srba. Bošnjaci žele biti apsolutni gospodari, ne samo Federacije u kojoj su nažalost i Hrvati, već i čitave Bosne i Hercegovine,  a svoje uporište Bošnjaci su našli u Turskoj kao zaštitnici te i takve velikobošnjačke politike. To je takozvana politika spojenih posuda u kojoj Bošnjaci ne žele u Europsku uniju prije nego li uđe Turska. Bošnjaci bi u NATO, ali u Europsku uniju tek post festum ulaska Turske. Srbi pak nisu niti za NATO niti za Europsku uniju. Srbi i dalje čekaju priliku i pogodan trenutak da se ujedine sa Srbijom i tkao na neki način kompenziraju zauvijek izgubljeno Kosovo. Bit će to dugo čekanje koje se nikada neće dočekati.

                Rigidna velikobošnjačka politika najviše vodi prema nestabilnosti i rušenju Bosne i Hercegovine kao države, a tome uvelike pridonosi oslanjanje na Tursku kao jedinog političkog partnera. Time su Bošnjaci postali zarobljenici svoje neoosmanske politike koja vodi disoluciji Bosne i Hercegovine kao države tri konstitutivna naroda: Hrvata, Srba i Bošnjaka. Hrvati u Bosni i Hercegovini jedan su od tri konstitutivna naroda i stoga trebaju tražiti svoj hrvatski entitet u kojem će moći normalno živjeti. U Federaciji života za Hrvate nema, jer Bošnjaci žele biti apsolutni gospodari, i sebi i svojim velikobošnjačkim interesima podrediti najprije Hrvate, a onda i Srbe. Glede svega toga, hrvatska recentna politika i Hrvati u Bosni i Hercegovini to ne smiju dozvoliti i stoga trebaju tražiti povratak Herceg Bosne kao hrvatskog entiteta. Bez hrvatskog entitet nema opstojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini i hrvatska politika treba to glasno i jasno reći političarima Europske unije, a  isto tako i Amerikancima koji su tvorci Daytona u kojem su Hrvati Bosne i Hercegovine najviše zakinuti od sva tri konstitutivna naroda. Bez hrvatskog entiteta, Bosna i Hercegovina nema nikakve budućnosti.

Miljenko Jerneić

Esther Gitman ukazuje na izraelske autore koji šire srpske laži o Hrvatima

Esther Gitman ukazuje na izraelske autore koji šire srpske laži o Hrvatima

            U posljednjih nekoliko dana u novoj ofenzivi unutarnje agresije na Hrvatsku i hrvatski narod pojačana je kampanja za zakonsku zabranu starog domoljubnog poklika “Za dom spremni”. Krajnji cilj te kampanje je da se preko tog poklika Domovinski obrambeni rat proglasi proustaškim, iako s ustaškim pokretom on nema nikakve veze jer je bio odlučan odgovor hrvatskoga naroda protiv  fašističke velikosrpske agresije koja je trebala na razvalinama Jugoslavije stvoriti veliku Srbiju. U tu kampanju uključili su se mnogi političari  i javne osobe počevši od predsjednika Republike Zorana Milanovića koji je odbio sudjelovati na obilježavanju oslobođenja Maslenice, zatim vođe velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Milorada Pupovca, potom Zorana Pusića, pa predsjednika Židovske općine Ognjena Krausa i mnogih drugih, naravno uz svesrdnu potporu svih vodećih medija na čelu s javnim servisom Hrvatske radiotelevizije.

            Najdalje je u tome otišao predsjednik Židovske općine Ognjen Kraus koji je sazvao predstavnike parlamentarnih stranaka s ciljem da se u Hrvatskome saboru pokrene inicijativa za zakonsku zabranu spomenutog pozdrava. Što je znakovito iza te inicijative Židovske općine stajala je izjava izraelskog  veleposlanika Ilana Mora koji je krajem studenog izjavio “da je vrijeme da se u Hrvatskoj pokrene potpuna zabrana ustaškog pozdrava „Za dom spremni“, što je klasičan primjer miješanja u unutarnje stvari hrvatske države. Izraelski veleposlanik prije nego što je došao u Hrvatsku očito nije dobro obavio informativne pripreme, jer pored toga što se službena Hrvatska u više navrata ogradila od fašističkog ustaškog režima nije svjestan da se svojom izjavom uključio u subverzivni rat koji se iz Srbije na čelu s njezinim fašističkim vodstvom vodi protiv Hrvatske. Položaj židovske zajednice u Hrvatskoj poslužio je za Domovinskog rata tadašnjem jugoslavensko-srpskom KOS-u da podmetanjem bombe na njihovo sjedište u Zagrebu okrivi Hrvatsku za antisemitizam. Izraelski veleposlanik očito ne zna, ili se pravi da ne zna, da je fašistička Srbija u Drugom svjetskom ratu kao satelit Hitlerove Njemačke proglasila državu “Juden frei” o čemu je čak izdana prigodne serija maraka. U novije doba izraelski veleposlanik očito nije pročitao knjigu američkog Židova Philipa Cohena “Tajni rat Srbije” u kojoj je dokumentirano raskrinkana tadašnja genocidna politika Beograda prema židovstvu.

            Da je velikosrpska antihrvatska propaganda u Izraelu i te kako djelatna, ne  samo po djelovanju Efraima Zuroffa ukazala je ovih dana i poznata američka povjesničarka židovskog podrijetla Esther Gitman rođena u Sarajevu. Ona je  poznata po ustrajnom raskrinkavanju srpskih laži o blaženom Alojziju Stepincu. O tome je prije nekoliko  godina objavila i promovirala u Zagrebu knjigu na engleskom “Alojzije Stepinac – Pillar of Human Rights”. Ovih dana ona ukazuje na novu knjigu protuhrvatske propagande koju je objavio Gideon Grief pod naslovom “Drugi Auschwitz na Balkanu”. U toj knjizi opet se Alojzije Stepinac prikazuje u negativnom svjetlu, pa ona postavlja pitanje zar bi Alojzije Stepinac dobio  mjesto na Manhattanu da je istina ono što o njemu tvrdi srpska propaganda. Ta kampanja protiv blaženog Alojzija Stepinca, piše Esther Gitman, otišla toliko daleko da čak i Papa odgađa njegovo proglašenje svetim. “Mi moramo na svaki način koliko je moguće zaustaviti srpsku propagandu, jer ne smijemo dozvoliti da naša djeca i unučad povjeruju srpskim lažima”, kaže Esther Gitman. Ona se zalaže da se što više istinitih knjiga o slučaju Stepinac stavi na mrežu Amazona, pa spominje knjigu “Slučaj kardinala Alojzija Stepinca”, tiskanu još 1953. godine.

            Ta velikosrpska propaganda nastavljena i filmom “Dara iz Jasenovca” koji je Srbija čak kandidirala za Oskara, ali je očito da je taj pokušaj propao na samom startu, jer je vodeće glasilo holivudske filmske industrije raskrinkalo film kao običnu propagandu. U tom subverzivnom ratu protiv Hrvatske poslužio je i prošlogodišnji pobjednik Pule “Dnevnik Diane Budisavljević” koji se temelji na iskrivljenim povjesnim činjenicama s krajnjim ciljem ocrnjivanja hrvatskog naroda kao genocidnog. Ovom prilikom valja podsjetiti na jedno istraživanje što ga je provelo ugledno američko sveučilište Berkeley u Kaliforniji. To istraživanje ispitivalo je stupanj tolerantnosti pojedinih naroda i država, pa je između 132 države Hrvatska u posljednjih nekoliko godina među 20 najtolerantnijih zemalja na svijetu. Godine 2018. bila je čak plasirana na 11. mjesto. Hrvatska se nalazi u društvu Nizozemske, Švedske, Norveške, Portugala, Irske, Velike Britanije, Kanade, Finske, Luksemburga, Danske, Njemačke i Austrije. Po tom istraživanju Srbija je 2019. godine bila 40.  Bosna i Hercegovina 45.. Mađarska 52., Slovenija 20.. Italija 25.. a Crna Gora 81. Ta važna sociopolitička informacija nije našla mjesto u vodećim hrvatskim medijima, osim u jednom, što samo potvrđuje činjenicu da u subverzivnom ratu protiv Hrvatske zataškavanjem pozitivnih vijesti, drugim riječima prikrivenim “lažnim vijestima” sudjeluju vodeći tiskovni i elektronski mediji u zemlji. Tako je i u ovom slučaju Esther Gitman primijenjena “silenzio stampa” ili “zaustavite Reuters”.

Vjekoslav Krsnik

U LAŽI SU KRATKE NOGE

U LAŽI SU KRATKE NOGE

                Svjedoci smo, sada već dvadeset godina jedne odnarođene politike u glavnom gradu svih Hrvata – u Zagrebu. Upravo je nevjerojatno da tako dugo traje ta antizagrebačka politika na čelu koje stoji j(a)edan Pajac. Za takvo nešto, krivicu snose svi oni koji su podržavali minulih godina Bokčeka Malog, a naročito političke stranke koje su se spanđale s dotičnim, niš koristi gradonačelnikom. Jedna od političkih stranaka, koju svakako treba spomenuti je takozvana Zagorska stranka za Zagreb, čija je osnovna zadaća da zbunjuje građane i birače grada Zagreba, a ponajviše Zagorce, kojih u metropoli ima između 250 i 300 tisuća. To je politička stranka koja se lažno predstavlja kao tobože „zagorska“, a u biti nije ništa drugo nego li ekspozitura jedne već odavno propale i trule politike, koja ponajmanje radi u interesu, ne samo Zagoraca i purgera već i svih ostalih Zagrepčana. Takozvanu Zagorsku stranku  za Zagreb predstavlja jedna obična beznačajna politička kreatura, koja niti je Zagorac, a niti istinski zastupa zagorske interese. U Hrvatskoj postoji samo jedna Zagorska stranka koja je i nastala zbog toga da politički, gospodarski i kulturno objedini sve Zagorce, pa tako i Zagorce u gradu Zagrebu. Zagorska stranka Grada Zagreba – a ne takozvana Zagorska stranka za grad Zagreb – je istinski zastupnik političkih i svih drugih interesa Zagoraca grada Zagreba. Zato dragi moji purgeri, nemojte nasjedati na kojekakve provokacije od strane takozvane Zagorske stranke za grad Zagreb, jer toj ekspozituri recentne zagrebačke politike, najmanje je stalo do vas purgera, Zagoraca i svih građana Zagreba.

                Mnogima u Zagrebu i šire, gdje žive Zagorci ne odgovara da postoji jedna jaka Zagorska stranka koja će artikulirati interese svih zagoraca, ne samo u gradu Zagrebu već i u čitavoj Hrvatskoj. Nas Zagoraca u Hrvatskoj ima oko jedan miliju, ali naša snaga ne dolazi do značaja zbog toga što smo disperzirani – politički kroz razne političke stranke, intelektualno, financijski, materijalno i kulturno. I još k svemu tome pojavljuju se neka kvazizagorske političke stranke koje s Zagorcima nemaju nikakve veze.

                Zbog svega toga, drage moje Zagorke i Zagorci, ako zaista želite da se jednog dana čuje Vaš zagorski glas, onda je to moguće samo kroz Zagorsku stranku, jer Zagorskoj stranci na prvom mjestu su Zagorci i Hrvatska. Zagorska stranka će u gradu Zagrebu podržati onu političku opciju koja će garantirati, da Milan Bandić zauvijek odlazi u ropotarnicu povijesti gdje mu je već i odavno mjesto.

Miljenko Jerneić

UROTA PROTIV ČOVJEKA

UROTA PROTIV ČOVJEKA

                Ništa ne nastaje slučajno. Ništa ne nastaje samo od sebe. Ništa ne nastaje brz svrhe i razloga. To se odnosi na cjelokupnu prirodu koja djeluje normalno dok se ne počne zadirati u njezino biće, a naročito se to donosi na ljudski rod koji svojim postupcima u ime tobože napretka i znanosti – i to iz čisto sebičnih interese – opstruira tu istu prirodu. Možemo slobodno reći, da se danas prema prirodi svakodnevno provodi teror i čini zločin. Od krčenja šuma diljem svijeta – naročito u području Amazonije koje mnogi nazivaju plućima – eksploatacije unutrašnjosti Zemlje vađenjem nafte i drugih rudača, pa sve do zagađenje atmosfere od ispušnih plinova automobila i tvornica koje ne biraju sredstva u bjesomučnoj utrci za bogatstvom. Zbog svega toga, doveden je u pitanje opstanak Zemlje, a samim time i život ljudi na prelijepom planetu.

                Već niz godina ili bolje rečeno, desetljeća, svjedoci smo pojava raznoraznih bolesti popit HIV-a, ebole, SARS-a, a u najnovije vrijeme Covid-a 19, čiji virus hara širom svijeta, tako da imamo pandemiju tog smrtonosnog virusa koji je uzeo nekoliko milijuna života, a i dalje nastavlja svoj smrtonosni pohod. O Covid-u 19 postoje mnoge teorije kako je nastao i gdje se prvo pojavio. 2Znanstvenici još ne znaju točno porijeklo koronavirusa, ali je široko prihvaćena teorija da je na ljude prešao sa šišmiša“. (Jutarnji list od 16. siječnja 2021.). Jedna od teorija postanka Covid-A 19, je teorija zavjere „prema kojoj je novi koronavirus SARS-COV-2, stvoren u istraživačkom laboratoriju najviše biosigurnosne razine u Wuhanu koji se nalazi relativno blizu tržnice Huanan“. (ibidem)

                U Wuhanu od 1956. godine djeluje Institut za virologiju koji je pod patronatom Kineske akademije znanosti. U sklopu tog Instituta, od 2003. godine s radom je započeo „laboratorij biosigurnosne razine 4 (bsl-4) koji je dovršen 2015. godine“,  a njegova cijena iznosi 44 milijuna dolara. Treba napomenuti da je taj laboratorij sagrađen „u suradnji s  francuskim znanstvenicima“. Prema glasinama „virus je u tom laboratoriju dizajniran kao biološko oružje, a pritom su neki analitičari podsjetili na kontraverzne eksperimente s virusom ptičje gripe koji su rađeni u nekim laboratorijima“. (ibidem).

                Društvenim mrežama širom svijeta, jedna od verzija je da je virus „pobjegao“ iz laboratorija „zbog sigurnosnog protokola“. Do sada imamo nekoliko slučajeva „bijega“ virusa iz laboratorija, kao na primjer „bijeg“ virusa velikih boginja sa Sveučilišta u Birminghamu (1978.). Na Sveučilištu Yale virus je pobjegao čak dva puta. „najprije je 1969. godine od hemoragijske groznice izazvane virusom Lassa“ i u ljeto 1994. godine „pobjegao“ je virus Sabia „kojeg u Brazilu prenose glodavci“. Zbog svega toga Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) poslala je u Wuhan svoj ekspertni tim čiji je zadatak istražiti „sve nepoznanice oko porijekla bolesti Covid-19 koju uzrokuje koronavirus SARS-COV-2“.

                Neosporno je d ase Covid-19 prvi puta pojavio u Kini, u Wuhanu, da su Kinezi promptno reagirali i potpuno zatvorili višemilijunski Wuhan, kako se virus ne bi dalje širio Kinom i u tome su potpuno uspjeli. No virus koji se pojavio u Wuhanu, da li „slučajno“ ili ne, da li „namjerno“ ili ne – proširio se zato u čitavom svijetu – u svim državama svijeta. Pandemija je zahvatila sve države svijeta, osim – što je vrlo zanimljivo – Kine u kojoj život, za razliku od ostatka svijeta gotovo normalno teče i kojoj nema nikakvih posljedica covid-19. Kina je također, jedina zemlja u kojoj gospodarstvo i dalje raste (10 posto) za razliku od svih ostalih država koje su u velikoj recesiji. Mno0gi zbog tih činjenica krive Kinu da je „namjerno“ pustila virus iz laboratorija kako bi postala prva sila u svijetu glede gospodarstva, a samim time i svega ostaloga. Nadamo se da će ekspertni tim svjetskih zdravstvenih stručnjaka otkriti tajnu pojave covida-19, a isto tkao da će svjetske farmaceutske tvrtke pronaći univerzalno cjepivo protiv te pošasti i time spasiti veliki broj ljudskih života.

                Ako je virus namjerno pušten iz laboratorija, tada se radi o zločinu protiv čovjeka kojeg treba najstrože sankcionirati. Mnogi su u povijesti ljudskog roda htjeli zavladati Svijetom, no u svim tim pokušajima bili su bezuspješni – od Aleksandra Velikog, Napoleona, Hitlera – a danas to su kojekakvi iščašeni znanstvenici i političari. Oni koji su u suprotnosti sa samim sobom, u suprotnosti su i sa svim drugim, po čemu jesmo to što jesmo. Nikada kao danas ljudski rod je svojim nesavjesnim djelovanjem doveo u opasnost vlastiti opstanak. Stoga nam se namećem pitanje – tko smo i da li uopće zaslužujemo da jesmo.

Miljenko Jerneić

Zoran Milanović i Andrej Plenković u funkciji “duboke države”

Zoran Milanović i Andrej Plenković u funkciji “duboke države”

            Hrvatska država i društvo suočeni su s dva velika izazova kakvi su zadesili zemlju, prije svega s potresima prvo u Zagrebu a potom još težim na Banovini, a zatim s pandemijom virusa Covid 19 koji je prijetnja cijelom čovječanstvu. U takvim okolnostima očekuje se od državnih institucija da djeluju brzo i učinkovito, ali se to nažalost ne događa. Potres u Zagrebu dogodio se u proljeće prošle godine a tek je krajem godine donesen zakon na temelju kojeg će se obnavljati oštećene zgrade. Kao i ostale europske države Hrvatska se bori protiv pandemije ali više na način da se širi panika, a ne da se odmjereno upravlja krizom. Sama činjenica da je prošle godine u jeku pandemije umrlo otprilike jednak broj ljudi kao i godinu dana ranije kad nije bilo nikakve pandemije ukazuje da je Vlada podlegla manipulacije Svjetske zdravstvene organizacije koja na globalnom planu upravlja pandemijom. I konačno, a nikako ni najmanje važno, dapače i te kako važno, katastrofalan razorni potres koji je pogodio Banovinu pokazao je  s jedne strane veliku nespremnost državnih institucija da na vrijeme i bez odlaganja interveniraju na teško ugroženom području, a s druge strane spremnost i odlučnost stanovništva cijele zemlje da pomogne ugroženim ljudima na Banovini, pri čemu je u svoje politikantske svrhe te ljude vođa velikosrpske pete kolone u državi Milorad Pupovac dijelio po etničkoj pripadnosti.

            U takvim okolnostima upravljati državnim poslovima nije nimalo laka zadaća. Međutim kad su odgovorne institucije u državi, koja je praktički zbog izostanka vladavine prava nefunkcionalna, nedorasle takvim velikim izazovima, onda nije slučajno da se u sadašnjem socijalno i politički kriznom trenutku poseže za oprobanim instrumentarijem. On se sastoji od jednostavne formule – skretanja pozornosti javnosti na nažalost nikad prevladane dnevnopolitikantske teme  kakva su pozdrav “Za dom spremni” ili pravne smicalice o tzv. govoru mržnje. Gledajući pravno-politički u sadašnjem trenutku na scenu je opet stupila “duboka država”, jer u širem smislu djelovanje “duboke države” nastupa kad se ne poštuje institucionalna regulativa države. Polazeći od njihovih istupa, premda toga možda nisu svjesni, ili su ipak svjesni, dva vodeća političara u tom scenariju ili čak performansu su čelne osobe hrvatske države, predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković.

            Zoran Milanović kao predsjednik Republike ponovio je istup što ga je prošle godine izveo u Okučanima kad je naprasno napustio svečanost zbog nazočnosti branitelja s HOS-ovim oznakama. Ovaj put je to ponovio u Zadru na obilježavanju obljetnice oslobađanja Maslenice i kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske čak je naredio najvišim časnicima HV-a da napuste svečanost. Zoran Milanović je dakle ponovno pokazao svoju prgavu narav kao predsjednik države “bez karaktera” jer je tim postupkom grubo prekršio prisegu što ju je dao prilikom stupanja na dužnost. U njoj jasno stoji da priseže svojom čašću da će dužnost predsjednika Republike obavljati “savjesno i odgovorno” na dobrobit hrvatskoga naroda i svih hrvatskih državljana, te da će se držati Ustava i zakona, brinuti za poštovanje ustavnopravnog poretka…Njegovo demonstrativno napuštanje proslave u Zadru pored toga što je time ukaljao svoju čast, nije bio ni svjestan ni odgovoran postupak a najmanje je to bilo na dobrobit hrvatskoga naroda i svih hrvatskih državljana, te je pogazio i Ustav i zakone na što se u prisezi obvezao. U svakoj pristojnoj državi zapadne demokracije njegov postupak izazvao bi hitro pokretanje parlamentarne procedure za njegovu smjenu, jer je tim postupkom pljunuo na sam temelj hrvatske državnosti i cijelu braniteljsku populaciju a ne samo na hosovce od kojih su mnogi položili živote da bi on, koji je praktički dezerter, obavljao najvišu političku dužnost u državi Hrvatskoj.  Budući da je teško vjerovati da će u Hrvatskome saboru biti pokrenut postupak za njegov opoziv, hrvatska javnost će morati još četiri godine trpjeti takvog  svojeglavog neotesanca s komunističkim naslijeđem na Pantovčaku, što naravno ide na dušu svima onima koji su glasovali za njega.

            Kao pobornika, prije svjesnog nego nesvjesnog, “duboke države” Andreja Plenkovića nije teško raskrinkati. Prije svega on je proizvod briselske birokracije koja je sama po sebi upitna jer samo djelomično odgovara Europskom parlamentu, dakle nije u potpunosti proizvod demokratske procedure. Čim je stupio na dužnost predsjednika hrvatske Vlade on je pokazao svoje nedemokratsko lice, dakle poziciju klasičnog autokrata. Na samom početku zaprijetio je Živom zidu kako garantira da će ga isključiti iz Sabora i to se dogodilo. Ali još više uz njegovu “mogu što hoću” pa je tako diktatorski smijenio tri Mostova ministra, on se pokazao kao dosljedan realizator “duboke države” najavom da će promijeniti HDZ a potom i Hrvatsku. To očito nije isključivo njegova ideja, nego ideja briselske birokracije koja ne odustaje od ideje stvaranja tzv. Zapadnog Balkana. Hrvatska je tako uz otvorenu podršku izdajničkog članstvu HDZ-a dobila egzekutora “duboke države” koja djeluje protiv hrvatskih nacionalnih i državnih interesa. Naravno i on kao i Zoran Milanović grubo krši prisegu koju je dao kao predsjednik Vlade. I za njega je pojava hosovaca na zadarskoj obljetnici bila “provokacija”.

            U aktualnom trenutku Andrej Plenković kao eksponent “duboke države” u cilju odvraćanja pozornosti javnosti s dvije krize koje potresaju državu, a to su potresi i pandemija, forsira napad na domoljubni pozdrav “Za dom spremni”, te izlazi pred javnost s Protokolom o postupanju u slučaju zločina iz mržnje. Osobito je važan napad na poklik “Za dom spremni” proglašavajući ga ustaškim premda je u raznim varijantama to stari hrvatski pozdrav, a ustaški je bio “Za poglavnika i dom spremni”. U tu kampanju uključio se i predsjednik Židovke općine Zagreb Ognjen Kraus deklarirani Jugoslaven koji je čak, vjerojatno po uputi izraelskog veleposlanika u Hrvatskoj sazvao predstavnike parlamentarnih stranaka da bi se pokrenula procedura za njegovu zabranu. Ako je u to umiješan i izraelski veleposlanik, onda je to klasično miješanje u unutarnje stvari Republike Hrvatske. Više sudskih instanci je odbilo kvalifikaciju pozdrava kao ustaškog, ali “duboka država” ne posustaje da ga proglasi ustaškim, kako bi se Republika Hrvatska izjednačila s NDH-a. Andrej Plenković je u ovom pitanju instrument njegovog velikosrpskog dakle četničkog partnera Milorada Pupovca koji sa samo 12 posto potpore njegove Srpske nacionalne manjine kontrolira Andreja Plenkovića koji je kao i Zoran Milanović bio dezerter. I konačno “duboka država” s Protokolom o zločinu iz mržnje praktički želi vratiti zlokobni “verbalni delikt” iz komunističke Jugoslavije. Sve je to usmjereno prema svraćanja pozornosti s dvije elementarne krize koje su pogodile Hrvatsku za koje postojeća Plenkovićeva Vlada samo pokazuje da nije sposobna na učinkovit način rješavati iskrsle probleme, dakle brzo zbrinjavanje stanovništva pogođenog potresom i gospodarskog oporavka nakon preforsirane pandemije virusa Covida 19. 

Vjekoslav Krsnik

Vodi li Miroslav Škoro Domovinski pokret u koaliciju sa SDP-om?

Vodi li Miroslav Škoro Domovinski pokret u koaliciju sa SDP-om?

            Odlazak Karoline Vidović Krišto i dr. Milana Vrkljana iz Domovinskoig pokreta s jedne je strane oslabio politički projekt Miroslava Škore, a s druge je strane na određen način olakšao parlamentarnu poziciju Plenkovićevog kontroliranog HDZ-a. U tom kontekstu postavlja se pitanje kakav je utjecaj taj odlazak dvoje eksponiranih zastupnika Domovinskog pokreta imao na poziciju SDP koji je ionako oslabljen s jedne strane unutarstranačkom krizom a s druge strane pojavom nove ljevičarske grupacije predvođene Tomislavom Tomaćevićem. Nije trebalo dugo čekati da se  razjasni stajalište ne SDP prema Domovinskom pokretu, nego Domovinskog pokreta prema SDP-u.

            Dosad se samo na temelju poneke činjenice moglo zaključiti kakva je načelna pozicija Domovinskog pokreta prema SDP-u kao sljednici Saveza komunista Hrvatske iz prethodne države. Takva činjenica bila je instaliranje na funkciju predstojnika Ureda potpredsjednika Hrvatskoga sabora dakle Miroslava Škore političkog šminkera Igora Peternela bivšeg člana SDP-a i bivšeg potpredsjednika Hrvatskog helsinškog odbora koji generalno zastupa liberalističku platformu, dakle antisuverenističku. Nadalje, kad su članice Domovinskog pokreta u Puli namjeravale održati presicu o crvenoj zvijezdi u Rijeci, to im je iz središnjice u Zagrebu zabranjeno. To naravno nije sve, jer je predsjednica dubrovačkog ogranka Domovinskog pokreta i dopredsjednica stranke u Dubrovačko-neretvanskoj županiji Ksenija Musa podnijela ostavku i istupila iz članstva. U ostavci je, dajući potporu Karolini Vidović Krišto i dr. Milanu Vrkljanu obrazložila da je političko djelovanje vrha stranke značajno “odstupilo od desnog centra i sve više prelazi u politiku lijevog centra”. Slijedila je ostavka čelnika Domovinskog pokreta u Koprivničko-križevačkoj županiji Darka Škrobota (Koprivnica), Milana Mišira /Križevci) i Tomislava Pasaričeka (Sveti Ivan Žabno). S njima je stranku napustilo 70 posto članova. Svoju ostavku ovako su obrazložili: „Na vrijeme smo primijetili, te iz stranke izašli kako smo i ušli sa srcem i čiste savjesti, jer sva ta politika Domovinskog pokreta je samo jedna lijepa priča koja ne donosi rješenje nego bi to bila još jedna od prijevara birača od strane političara, a mi ne možemo i ne želimo u tome sudjelovati. Nametnuti ljudi na funkcije sumnjivog morala te nedozvoljavanje vlastitog mišljena bili su ključni“.

            Ipak najvažniji događaj koji je bacio ozbiljnu sumnju na iskrene političke namjere Domovinskog pokreta na čelu s Miroslavom Škorom bio je njegov nastup kod voditelja emisije “Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića, koji je dosad u višegodišnjim emisijama  pokazao da je prije svega novinar balkanske a ne hrvatske orijentacije. Prije nego što citiramo samog Miroslava Škoru treba podsjetiti da je vodeći slogan Domovinskog pokreta “Vratimo vlast narodu”. Objašnjavajući razlaz s Karolinom Vidović Krišto i dr- Milanom Vrkljanom Miroslav Škoro je o njezinoj inicijativi da kritizira Peđu Grbina rekao: “Mi smo samo tražili kao klub, jer onda ipak ne govoriš samo u svoje ime, nego i u ime ostalih 11 članova, da se o gospodinu Grbinu i Uljaniku ne govori taj petak, nego ponedjeljak, jer su unutarstranački izbori bili u subotu pa se nismo htjeli određivati ni smetati, mislim da je to bilo pametno”. Jednostavno rečeno Miroslav Škoro je tom intervencijom branio svojeg političkog protivnika, jer to Peđa Grbin kao predsjednik SDP-a Domovinskom pokretu jest, Tom zabranom Miroslav Škoro se sam raskrinkao, jer umjesto da podrži istup Karoline Vidović Krišto u cilju slabljena njegovog političkog protivnika, on ga uzima u zaštitu. Takvu njegovu intervenciju mogu progutati samo politički naivci, ali kao što vidimo iz prethodnih primjera u Domovinskom pokretu postoje osobe koje razmišljaju politički svojom glavom a ne onako kako se to određuje u središnjici stranke.

            Miroslav Škoro je još više raskrinkao sam sebe kao instrument “duboke države” koju mu personalizira ubačeni politički šminker Igor Peternel, kao što mu je to na  početku Domovinskog pokreta bio Mate Radeljić. Na pitanje “Je li otvoren za suradnju sa SDP-om?” on je odgovorio: “Svi ljudi koji baštine i starčevićanstvo i radićevštinu i politiku predsjednika Tuđmana, u krajnjoj liniji i lijevo orijentirani ljudi koji su odbacili jugoslavenstvo, koji su nacionalno svjesni i podržavaju našu politiku suverenizma, apsolutno su dobrodošli” Po ovome Miroslav Škoro vidi u SDP-u što nitko razuman ne može vidjeti, a to je da ta stranka kao sljednica jugoslavenske SKH baštini starčevičanstvo, radićevštinu i politiku predsjednika Tuđmana, te da SDP podržava politiku suverenizma, pa su zato “apsolutno dobrodošli”. Vidi li Miroslav Škoro da je stranka koju je na početku stvaranja hrvatske države Ivica Račan nazvao “strankom opasnih namjera” jer se željela osloboditi jugoslavenskog i komunističkog jarma postala nacionalno svjesna? Gdje je to Miroslav Škoro vidio da je SDP odbacio jugoslavenstvo kad je duboko ukopan u njega, gdje je kod esdepeovaca vidio starčevićanstvo i radićevštinu ili nacionalnu politiku predsjednika Tuđmana. Gdje to Miroslav Škoro vidi u SDP-u suverenizam kad ta stranka još uvijek nije raščistila s dubokom komunističkom prošlosti niti priznala teške grijehe što ih je komunizam nanio hrvatskome narodu i zatražila oprost kako se to traži u rezolucijama Europskog parlamenta i Vijeća Europe.

            Nastupom kod Aleksandra Stankovića koji je i sam eksponent “duboke države” Miroslav Škoro je raskrinkao sam sebe. To su uočili pošteni, ali ne više naivni pojedinci poput onih gore navedenih  koji su pristupili Domovinskom pokretu s poštenim namjerama da se ta nova stranka suprotstavi duopolu “duboke države” koji već tri desetljeća upropaštava hrvatsku državu i hrvatsku naciju. Umjesto da ustraje na toj politici Miroslav Škoro opet kao izvršitelj “duboke države” želi spašavati jednog člana tog političkog duopola koji više ništa ne može ponuditi hrvatskome biračkom tijelu pa traži slamku spasa koju mu očito nudi Miroslav Škoro sa ovakvim Domovinskim pokretom..

Vjekoslav Krsnik

Pupovac tvrdi da nije filočetnik

Pupovac tvrdi da nije filočetnik

            Svaki nastup vođe pete kolone u Hrvatskoj Milorada Pupovca koji sa svojim SDSS-om u Plenkovićevoj koalicijskoj vladi predstavlja velikosrpsku politiku, obična je subverzija. Tako je i s najnovijim nastupom na N1 televiziji koja u Hrvatskoj djeluje protuzakonito, ali očito to ministricu Ninu Obuljen Koržinek nimalo ne brine. Milorad Pupovac u tom intervjuu govori o ljudima koji temelje svoju politiku na antisrpstvu, pa prema tome i prema njemu osobno. Milorad Pupovac smatra da je Hrvatska još u Jugoslaviji koju on ne može prežaliti pa kaže o tim ljudima da “organiziraju referendume i prikupljaju glasove te da je to bolesno stanje”. U demokratskoj Hrvatskoj njemu je organiziranje referenduma i prikupljanje potpisa “bolesno stanje”. Ovdje treba rezolutno samozvanom predstavniku Srpske nacionalne manjine a ne predstavniku Srba u Hrvatsko,j jer takvi politički ne postoje, kazati da je on bolestan sa svojom politikom velikosrpstva u hrvatskoj državi. On kaže “kad bih ja bio srpski nacionalist… kad bih bio filočetnik” kao što su “hrvatski nacionalisti” i “filoustaše” onda bi se našla zajednička računica.

            Kaže Pupovac “ja to nisam”, budući da zagovaram “građanska prava”. To je naravno najobičnija laž jer od samog stvaranja hrvatske države Milorad Pupovac radi na promociji velikosrpskog nacionalizma, odnosno četništva. Uzmimo samo najsvježiji primjer nakon potresa na Banovini. Da zagovara građanska prava ne bi mu palo na pamet da u slučaju smrtno nastradalih u katastrofalnom potresu dijeli njih po nacionalnosti, pa čak spominjući mješani brak u kojemu je nastradala djevojčica. Tu je Milorad Pupovac ne samo kao saborski zastupnik nego i kao sveučilišni profesor pao na najniže moralne grane, jer je žrtve potresa dijelio po etničkoj liniji.

            Da se N1 televizija drži profesionalnih novinarskih normi, onda bi mu takvo protupitanje postavio Ilija Jandrić, a ovako mu je omogućio da hrvatskoj javnosti prodaje svoju velikosrpsku ideologiju umotanu u ambalažu građanskih prava. Građansko pravo ne osporava isticanje nacionalnosti pa tako i hrvatske, svidjelo se to njemu ili ne. Ako mu se ne sviđa neka slobodno iseli u Srbiju, jer ionako skupa sa svojim pajdašima iz SNV-a smatra da je za njegove “Srbe” u Hrvatskoj glavni grad Beograd.

Vjekoslav Krsnik

JUGOSLAVIJA JE PROPALI PROJEKT A NE HRVATSKA

JUGOSLAVIJA JE PROPALI PROJEKT A NE HRVATSKA

                U Hrvatskoj je zaista sve moguće, pa nas stoga ne treba čuditi što je knjiga Dejana Jovića „Rat i mit“, koju je objavila „Fraktura“ 2017. godine, proglašena knjigom desetljeća (2010.-2020.). Jovićeva knjiga – o kojoj sam iznio svoje mišljenje u Hrvatskom tjedniku broj 702. od 8. ožujka 2018., str. 44. i 45. – za koju je dobio priznanje „Krunoslav Sukić“ kao tobože knjiga koja „predstavlja na činjenicama utemeljenu protutežu dominantnim narativima koji znanstvenoj i zainteresiranoj javnosti omogućuje uvide u potpuniju sliku naše nedavne prošlosti“, ustvari nije ništa drugo već pokušaj etabliranja velikosrpske politike kroz usta kakti jednog velikog znalca i znanstvenika koji nas Hrvate želi podučiti što je to istina. I to istina o domovinskom ratu, drugom svjetskom ratu, dr. Franji Tuđmanu prvom hrvatskom predsjedniku te hrvatskoj povijesti. Ali Jovićeva istina nije ono što istina jest, već je laž koja se na jedan rafinirani način, i k tome zamotana u znanstvenom celofanu želi prikazati kao nešto što je zasnovano na znanstvenim činjenicama, a zapravo je običan velikosrpski pamflet.

                Jaroslav Pecnik glede te „knjige desetljeća“ napisao je pravi panegirik kojeg se ne bi posramio niti jedan pristaša velikosrpske politike. Jovićeva knjiga je u službi velikosrpske politike i to je prava istina o toj knjizi. Od početka do kraja knjige vidi se i osjeća da je Jović na tragu velikosrpske politike, a da je sveučilišni profesor zaista autentičan primjer velikosrpstva, govori nam njegova reakcija na izjavu Pere Kvesića „da je Hrvatska propali projekt“, za koju Jović kaže da je konačno netko rekao pravu istinu i da se, naravno slaže s tom izjavom negdašnjeg pripadnika komunističke mladeži, propalog književnika, novinara i scenarista. Na tavu skandaloznu izjavu Jovića odmah je reagirao Boris Havel profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, koji je rekao da ga je upravo sram što jedna takva osoba kao što je Jović uči studente.

                Kada je izašla Jovićeva knjiga, sam sebe sam prisilio da pročitam takvo nešto, koje kao znanstveni uradak vrvi neistinama, a na koje sam ukazao u „Otvorenom pismu“. Jovićeva knjiga „Rat i mit“ samo je nastavak velikosrpske politike drugim – „znanstvenim“ – sredstvima. Taj velikosrpski pamflet nije ništa drugo, već pokušaj derogiranja dezavuiranja kako domovinskog rata, hrvatske politike i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđman. Nije profesore Joviću Hrvatska propali projekt kojem se vi tako slatko i zlurado radujete zajedno s Pecnikom i autorom te zaista stupidne izjave Perom Kvesićem, a koju može izreći samo netko tko je retardiran – već je propali projekt Jugoslavija za kojom vi profesore i sva vaša bratija plačete i suze ronite zajedno s Pecnikom, Kvesićem i sličnim likovima izgubljenim u prostoru i vremenu. Jugoslavija je propali projekt u kojoj su Srbi htjeli biti apsolutni gospodari svim narodima, a to se i danas može vidjeti u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Srbi i danas žele posrbiti Crnu Goru, naprosto ukinuti crnogorski narod i na silu ih pretvoriti u Srbe. Kao što danas, nakon propasti Jugoslavije te tamnice naroda, činite Crnogorcima, tako ste čitav vrijeme činili i svim ostalim narodima: Hrvatima, Slovencima, Makedoncima, Albancima, kao i svim onima – nacionalne manjine nestale Jugoslavije – od kojih ste htjeli napraviti Srbe. Zato je i došlo do disolucije Jugoslavije, jer je to bila jedna obična velikosrpska i umjetna tvorevina, i bilo je samo pitanje vremena kada će se nešto takvo nakaradno raspasti, jer sve ono što je umjetno kratko traje. Zato se je raspao i SSSR, a takvu sudbinu očekuje i Europska unija. Jugoslavija nije bila ništa drugo nego li velikosrpski masonski projekt i nastala je samo iz razloga da Srbi gazduju u jednoj takvoj umjetnoj tvorevini. Jugoslavija je već na samom početku bila osuđena na propast, jer je bila zamišljena kao srboslavija u kojoj će vladati i dominirati Srbi nad svim ostalim narodima koji prema velikosrpskoj politici nisu ništa drugo već Srbi. Vi ste profesore Joviću u funkciji te velikosrpske politike, a vaša knjiga o tome najbolje govori.

Miljenko Jerneić

Zdrav razum je ustuknuo pred pandemijom virusa Covida 19

Zdrav razum je ustuknuo pred pandemijom virusa Covida 19

            U globalnoj ofenzivi lažnih vijesti uputno je prisjetiti se znamenite izjave legendarne ikone istraživačkog novinarstva vlasnice “Washington Posta” Catherine Graham koja je nakon otkrića “afere Watergate” prisilila američkog predsjednika Richarda Nixona na ostavku. Ta izjava glasi: “Vijesti su ono što netko ne želi da vi saznate. Sve ostalo je reklama”. Ne ulazeći u pravu istinu na globalnom planu o pandemiji corona virusa Covid 19 jer se prava istina o praktički Trećem svjetskom ratu koji se vodi protiv čovječanstva tek nazire, analizirat ćemo sa stajališta zdravog razuma situaciju u kojoj se u takvom ratu našla Hrvatska.   

            Kad su se pojavili prvi znaci pandemije u Hrvatskoj zdravorazumski je bilo s obzirom na određeni stupanj. izvanrednog stanja u skladu s Ustavom tu temu staviti na dnevni red Hrvatskoga sabora. Međutim u neutaženoj težnji da autokratski upravlja Hrvatskom kako bi je promijenio premijer Plenković je tražio da Vlada dobije ovlasti upravljanja krizom putem uredbi kao što je to u slučaju izvanrednog stanja. Ustav propisuje u članku 17. da se u slučaju velikih prirodnih nepogoda u što spada pandemija mogu ograničiti pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom, te da o tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom, a ako se sabor ne može sastati  na prijedlog Vlade i uz supotpis premijera o tome odlučuje predsjednik Republike. Hrvatski sabor u to doba nije tu temu stavio na dnevni red, pa je predsjednik Republike Zoran Milanović svojim potpisom protuustavno ustanovio Stožer civilne zaštite. Čak je Plenkovićeva Vlada pokušala na mala vrata uvesti posvenašnju kontrolu nad građanima, jer je predložila da Hrvatski sabor po hitnom postupku donese zakon o elektroničkim medijima koji bi omogućio kontrolu svih mobitela, dakle cjelokupnog stanovništva. To je srećom izbjegnuto, ali time nisu prestali pokušaji premijera Andreja Plenkovića za uvođenje izvanrednih ovlasti. Protiv toga se pobunio GONG pa je Hrvatskome saboru, predsjedniku Republike i Vladi uputio pet točaka: 1. Popis svih izvanrednih mjera, 2. Strogo ograničeno trajanje svih izvanrednih mjera, 3. Uvođenje parlamentarno-građanskog nadzora, 4. Dvotrećinsku saborsku većinu za ograničavanje ljudskih prava i sloboda, 5. Analizu uvođenja dopisnog i elektroničkog glasovanja. Od svega toga nije bilo ništa, jer protuustavni Stožer na čelu s ministrom Davorom Božinovićem i dalje djeluje prije svega šireći strah i paniku, a ne umirujuće na javnost.

            Prije svega postavlja se zdravorazumsko pitanje kolika je stvarna opasnost od pandemije korona virusa Covid 19. On naravno nije nešto teže oboljenje nego što je to karijes kako ga je u svom stilu okartakterizirao predsjednik Republike Zoran Milanović, ali nije tako opasan kako ga se svaki dan predstavlja na redovnim izvješćima protuustavnog stožera civilne zaštite. U prvi plan radi objektivnog informiranja javnosti trebalo bi stavljati koliko je ljudi uspješno izliječeno, a ne koliko je ljudi umrlo. I kad se govori o smrtnosti ne govori se da je većina umrlih bolovala od težih bolesti, odnosno kako se to stručno kaže osobe s komorbiditetom  i da se radi o dobno ugroženoj populaciji od preko 70 godina, nego se jednostavno kaže, očito u svrhu stvaranje psihoze strana i panike, da su umrli od covida 19. To je tipična situacija lansiranja “lažnih vijesti” kako ju je svojedobno definirala legendarna vlasnica “Washington Posta” Catherine Graham.

            Pogotovo je upitno kolika je stvarna opasnost odnosno smrtnost od Covida 19 kad se to usporedi sa podatcima o smrtnosti od sezonske gripe. U Hrvatskoj je prema podatcima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo godišnje od gripe oboljevalo nekoliko desetaka tisuća osoba,a smrtnost je iznosila godišnje oko 500. Što se događa s gripom u doba pandemije virusa Covid 19 ne informira se javnost, jer to je “vijest koju netko ne želi da saznate”. Jednako je tako vijest koju netko ne želi da saznate da je prošle godine od siječnja do listopada, što uključuje i osam mjeseci pandemije virusa Covid 19,  u Hrvatskoj umrlo prema službenoj statistici 43.795 ljudi, dok je u istom razdoblju prethodne, dakle 2019. godine kad nije bilo nikakve pandemije umrlo 44.028, dakle 233 ljudi više. O tome ne izvješćuje na HRT, dakle televizija i radio koji su po zakonu obvezni istinito informirati javnost, a da ne govorimo o vodećim dnevnim i tjednim tiskovinama koji su se upregnuli u kola neustavnog stožera za civilnu zaštitu, nad kojim ne postoji nikakav parlamentarno-građanski nadzor. Virus Covid 19 je činjenica, ali je još važnija činjenica da je u Hrvatskoj on protuustavnim djelovanjem Stožera civilne zaštite na čelu s politički upitnim ministrom unutarnjih poslova iskorišten za uzbunjivanje a ne za istinito zdravorazumsko informiranje javnosti.

Vjekoslav Krsnik

Preko Igora Peternela duboka država minira Domovinski pokret nepouzdanog Miroslava Škore

Preko Igora Peternela duboka država minira Domovinski pokret nepouzdanog Miroslava Škore

            Izlazak Karoline Vidović Krišto i dr. Milana Vrkljana iz Domovinskog pokreta samo je još jedna potvrda uspješnog djelovanja “duboke države” u sprečavanju bilo kakvog pokušaja da se na hrvatskoj političkoj sceni pojavi pouzdana politička opcija koja bi mogla ugroziti postojeću političku moć. Tu moć je u ovih 30-tak godina stekla i sačuvala vlastodržačka kasta sastavljena od dvije vodeće stranke – HDZ-a i SDP-a koje su obje nastale iz jugoslavenskog Saveza komunista Hrvatske. Treba podsjetiti da je u ovih deset mandata Hrvatskoga sabora bilo više pokušaja da se za nezadovoljno biračko tijelo na ljevici i desnici ponudi treća opcija. Počelo je s demokršćanima dr. Marka Veselice,tu je bio i Budišin HSLS,  nastavilo se sa Đapićevim HSP-om, pa su se onda pojavili Lesarovi “Laburisti” zatim “Orah” Mirele Holy, a u novije doba Most koji je čak ušao u Vladu, da bi se priča u novom mandatu svela s jedne strane na Domovinski pokret zajedno sa Suverenistima a s druge strane na Možemo i njihove satelite.

            Neke od tih protestnih stranaka imale su čak i do 20-tak zastupnika, ali su političkim inženjeringom u kratkom ili nešto dužem roku izgubile tu moć. Klasičan primjer bio je Đapićev HSP s nekoliko istaknutih zastupnika (Kandare, Rožić, Tadić) kojega je samljela Sanaderova mašinerija. Tako je nakon posljednjih predsjedničkih izbora naglo skočila biračka popularnost Domovinskog pokreta kao lidera nove desnice koja je s Mostom i Suverenistima osvojila čak 24 mandata. Treba se sjetiti izjave, ne prvi put, premijera Andreja Plenkovića kako on garantira da Domovinski pokret nikad ne će osvojiti vlast. Isto tako je kancelarski premijer garantirao na početku prvog mandata Živom zidu što se na kraju i dogodilo, jer je Živi zid postao parlamentarna stranka u Europskom parlamentu, ali ga više nema u Hrvatskome saboru. Ta značajna skupina na desnici s ukupno 24 zastupnika već na početku drugog Plenkovićevog mandata oslabljena je soliranjem Mosta kojega vode metkovski politički provincijalci a jednako tako soliranjem Zekanovićevih Suverenista. Ostao je dakle Domovinski pokret sa 12 zastupnika. Od njih su osobito Karolina Vidović Krišto, pa dr Milan Vrkljan kao predsjednik saborskog kluba, te vukovarski gradonačelnik Ivan Penava. pa donekle i Stipo Mlinarić otvorili baražnu vatru na politiku hrvatsko-velikosrpske trgovačke koalicije. Posebice je Karolina Vidović Krišto svojim direktnim i argumentiranim istupima u sabornici, precizirajući korupciju, pravosuđe i financijski kriminal kao tri najvažnij rak-rane Plenkovićeve Vlade izrasla preko noći u nacionalnu heroinu.

            U HDZ-u je zbog toga nastala panika jer Plenkovićevo glumatanje s rukama i obrvama i faraonsko vladanje više ne prolaze kod dosad zaluđene javnossti.. Karolina Vidović Krišto je postala opasna i zbog predstojećih lokalnih izbora osobito u Zagrebu, gdje je  Andrej Plenković po svim indicijama već sklopio pakt s Milanom Bandićem da ovaj dobije i sedmi mandat. Karolina Vidović Krišto je opasno zasmetala Domovinskom pokretu i nekim ljudima u njemu koji su bliski i sa HDZ-om i SDP-om. Po pouzdanim naznakama politički tajnik Domovinskog pokreta Mario Radić kao vlasnik “Pevexa” ima ambicije prema nekim dijelovima “Fortanove” dakle bivšeg “Agrokora”, a s druge strane Igor Peternel kao bivši član SDP-a nije bio sretan napadima svojih kolega na još uvijek jugoslavenski SDP. Samo jedan detalj: kad su neki članovi DP-a u Puli namjeravali organizirati presicu protiv crvene zvijezde u Rijeci iz središnjice im je došla naredba da ne smiju prosvjedovati protiv te provokacije.

            Ovdje dolazimo do pitanja tko je uopće taj Igor Peternel. Taj drug-gospodin dobio je samo 806 preferencijalnih glasova, što mu nije bilo dovoljno da postane zastupnik. Igor Peternel pored toga što je bio član SDP-a u Domovinski pokret pristupio je iz Čičkovog kontroverznog Hrvatskog helsinškog odbora koji je tobože zalažući se za ljudska prava jedan od kotača “duboke države” u funkciji unutarnje agresije na Hrvatsku. Iza HHO-a stoji Socijalistička internacionala koja je u doba raspada Jugoslavije bila žestoki protivnik hrvatske državne nezavisnosti. Igor Peternel je svojedobno izjavio “Bitan je uvijek samo brend, SDP, HDZ, HHO. A ja sam u brendu”. U tom nizu on je sad kao politikantski šminker u brendu Domovinskog pokreta. Igor Peternel nikad nije dao neku izjavu o ključnim problemima ove države, pa je indikativno da je takvog Igora Peternela po struci inženjera kemijske tehnologije prihvatio Miroslav Škoro da mu bude predstojnik Ureda potpredsjednika Sabora. Miroslav Škoro je pokazao u slučaju Igora Peternela  isti promašaj kao i na početku s Matom Radeljićem kojega se kasnije oslobodio. Igor Peternel  je bio jedan od glavnih protivnika udarnih istupa Karoline Vidović Krišto u Saboru i drugih zastupnika Domovinskog pokreta, što znači da je Igoru Peternelu  to bila dodijeljena zadaća “duboke države” da neutralizira Domovinski pokret kao najveću opasnost za trgovačku hrvatsko-velikosrpsku vladajuću koaliciju.  S takvim Igorom Peternelom dovedena je u pitanje vjerodostojnost Miroslava Škore.

Vjekoslav Krsnik

Dno dna sveučilišnog profesora Milorada Pupovca i sljedbenika, uključujući premijera Plenkovića

Dno dna sveučilišnog profesora Milorada Pupovca i sljedbenika, uključujući premijera Plenkovića

            Izjava koju je Milorad Pupovac, zastupnik SDSS-a u Hrvatskom saboru dao nakon katastrofalnog potresa na Banovini u kojoj je on dijelio žrtve po etničkoj pripadnosti razotkrila je pravu prirodu karaktera tog samoproglašenog čelnika Srpske nacionalne manjine u >Hrvatskoj. Odgovarajući na do krajnjih granica  neprimjereno pitanje Tanjugove novinarke rekao je da je među žrtvama dvoje Srba i jedna djevojčica iz miješanog braka. Ta izjava razotkriva svu ljudsku  bijedu Milorada Pupovca i politike koju on zastupa ne samo kao čelnik tzv. Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik nego i kao navodni intelektualac s funkcijom profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Za njega dakle u ovom katastrofalnom potresu nisu poginuli ljudi nego pripadnici srpske etničke zajednice u Hrvatskoj koju on i njegovo SNV uporno i ustrajno žele izdvojiti od hrvatskog statusnog identiteta kojemu kao građani ove države pripadaju.

            Ovom izjavom saborski zastupnik u Hrvatskome saboru i profesor na zagrebačkom filozofskom faklultetu koji odgaja akademske građane još jednom šalje jasnu poruku o tome kako vidi svoje djelovanje u državi koja se zove Republika Hrvatska. Za njega ona postoji samo kao pravni okvir u kojemu njegova skupina kao manji dio Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj može ostvarivati posebna prava omogućena nakaradnom manjinskom ustavnopravna konstrukcijom i ucjenjivim vladajućim strankama, bilo to HDZ ili SDP. Za Milorada Pupovca dakle ne postoje jednakopravni građani Republike Hrvatske nego prije svega privilegirani pripadnici tog manjinskog dijela Srpske nacionalne manjine koji imaju jednaka krvna zrnca kao i ostali hrvatski ljudi, ali u velikosrpskoj politici “nebeskog naroda” i “Srpskog sveta” i u takvim općeljudskim tragedijama kakav je bio ovaj potres trebaju biti izolirani od ostalih. To je u suštini isti koncept po kojemu se Hitlerova Njemačka odnosila prema nearijevskim narodima.

            Uostalom to Miloradu Pupovcu nije prvi put jer je njegovo političko djelovanje od momenta kad se hrvatski politički narod odlučio za osamostaljenje od totalitarne komunističke Jugoslavije usmjereno u pravcu segregacije njegovih Srba u u novostvorenoj hrvatskoj državi. Svi njegovi postupci išli su u tom smjeru, počevši od lažne optužbe protiv Katoličke crkve o prisilnom pokrštavanju 11.000 srpske djece, preko njegovog sramotnog kao potvrđenog svjedoka u ubojstvu poznatog hrvatskog humanitarca dr. Ivana Šretera, potom  izjave da je Oluja koja je oslobodila okupirana područje Hrvatske predstavljala etničko čišćenje, do tvrdnje da je za njegove Srbe u Hrvatskoj glavni grad Beograd, pa usporedbe demokratske Hrvatske s NDH-a, sudjelovanja na četničkim dernecima u Srbiji gdje se Hrvatska uspoređivala s Hitlerovom Njemačkom pa do sustavnih pokušaja da se fašistička velikosrpska agresija na Hrvatsku proglasi građanskim ratom iza čega je stajao njegov prošlogodišnji performans u Vukovaru.  Od takvog Milorada Pupovca nije se ni moglo očekivati da će prirodnu katastrofu na Banovini ocijeniti kao tešku nepogodu za sve ljude i stanovnike toga kraja ne dijeleći ih po etničkoj pripadnosti. Njegovo licemjerje je tim veće jer tobože njegova briga za pripadnike srpske manjine na Banovini je najobičnija laž budući da njegovo Srpsko narodno vijeće nije učinilo ništa ili vrlo malo za te stanovnike u tom dijelu Hrvatske koji im trebaju samo kao birači na izborima.

            Ipak treba ustanoviti da takav Milorad Pupovac ne bi mogao provoditi takvu segregacionističku politiku u normalnoj hrvatskoj državi. Hrvatska država nije u pravnom smislu, dakle što se tiče vladavine prava, normalna država. Jer da je normalna država Milorad Pupovac bi već bio sankcioniran onog trenutku kad je na početku fašističke velikosrpske agresije izrekao kolosalnu laž o prekrštavanju 11.000 “srpske dece”. Budući da pravna država tada nije funkcionirala nitko se od nadležnih u nenormalnoj hrvatskoj državi barem politički nije ogradio od Pupovčeve izjave o poginulima u potresu na Banovini. Najmanje se to moglo očekivati od premijera Andreja Plenkovića koji nizom postupaka u posljednje vrijeme nastoji Domovinski obrambeni rat pretvoriti u “građanski rat” kako bi amnestirao Pupovčeve Srbe koji su podržali četničku velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Da je neki hrvatski političar ili javna osoba u sličnoj situaciji dijelio hrvatske građane po etničkom mjerilu digla bi se velika graja ne samo tzv. nevladinih udruga, te vodećih medija na čelu s tzv. javnom televizijom i naravno političara koji se natječu da Hrvatsku u raznim prilikama što više oblate. Takvo je stvarno stanje stvari nakon skandalozne izjave Milorada Pupovca, čelnika 12 posto Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj koji se takvim postupcima sustavno izruguje državi i građanima, a oni ga zbog izdajničke trgovačke politike prije svega HDZ-a moraju podnositi.  

Vjekoslav Krsnik

POVRATAK HRVATA

POVRATAK HRVATA

                Za sve one koji misle – da je moguće govoriti i pisari o hrvatskoj povijesti, a da se ne akceptiraju Hrvati koji su raseljeni diljem svijeta – od Europe, Sjeverne Amerike (SAD i Kanada), Južne Amerike (Brazil, Čile, Argentina), Afrike (Južnoafrička Republika), Azije i Australije – krivo misle ili možda je bolje za reći, ne znaju misliti. Hrvata se u svijetu trenutno nalazi negdje oko četiri milijuna, ništa manje nego li nas ima u Hrvatskoj. Samo u SAD-u živi oko dva milijuna Hrvata, u Kanadi oko tristo tisuća, u Njemačkoj oko petsto tisuća, u Australiji oko dvjesto tisuća, u Mađarskoj devedeset do sto tisuća Hrvata… To je strašan potencijal – u gospodarskom, financijskom, znanstvenom, kulturnom i sportskom pogledu, a isto tako Hrvati u svijetu trebali bi biti – a nisu – vrlo važna komponenta u pronatalitetnoj politici Hrvatske. Procjenjuje se da naši hrvati u svijetu raspolažu kapitalom u iznosu oko 350 milijardi dolara!

                Zbog svega toga, treba otvoreno reći da bez Hrvata u svijetu nema, niti može biti hrvatske povijesti. Hrvati u svijetu dio su hrvatske povijesti, a to su dokazali i pokazali u mnogo navrata – od Domovinskog rata, za vrijeme postojanja nekoliko Jugoslavija – od kraljevine do SFRJ – i uvije su im misli i dijela bili usmjereni prema Hrvatskoj.

                Danas imamo svoju državu i možemo povezati sve Hrvate diljem svijeta te ih pozvati da ulažu u Hrvatsku, da njihova djeca i unuci dolaze na školovanje i ono što je najvažnije, da se vrate u svoju domovinu Hrvatsku. No hrvatska država zakazala je u svim tim segmentima. Od naših političara, jedino je dr. Franjo Tuđman znao i smatrao da je bitnim  za Hrvatsku naše iseljenike u svijetu zvati, te ih je osobno i zvao, da se vrate u Hrvatsku. Tuđman je bio svjestan, da je iseljenička Hrvatska dio hrvatskog korpusa i da bez Hrvata raseljenih po mnogim državama svijeta ne možemo stvoriti Hrvatsku, a isto tako da je zajednički moramo graditi. Zadnji su cajti – kak mi Zagorci velimo – da se nešto konkretno pokrene po tom pitanju.

                Sadašnja HDZ-ova vlast mora to što prije – već na proljeće iduće godine – pokrenuti, a u taj proces treba obavezno uključiti Crkvu u Hrvata. Plenković treba što prije pozvati sve značajnije Hrvate iz čitavog svijeta, sa svih kontinenata i država gdje Hrvati žive i stvoriti Svjetski nacionalni kongres Hrvata koji će provoditi jednu aktivnu i kontinuiranu politiku i biti glavna spona između iseljene i domovinske Hrvatske. Za jedan takav – mogu slobodno reći veličanstven skup – potrebno je zadužiti naše poznate Hrvate najprije na pojedinim kontinentima, a onda i pojedinim zemljama na tim kontinentima gdje Hrvati žive, tako da se ništa ne prepusti slučaju. Jedan od bitnih zadataka SNKH bio bi napraviti popis svih Hrvata u državama gdje oni žive, njihova glavna obilježja – od struke, čime se bave, njihova zvanja, potencijale (intelektualne, financijske, materijalne, sportske…) – s kojima raspolažu, te ih usmjeravati prema Hrvatskoj.

                Hrvatska si više ne smije dozvoliti da se i dalje maćehinski i neodgovorno odnosi prema hrvatskim iseljenicima, jer bez njih mnogo toga ne bi u Hrvatskoj bilo. Hrvatska mora početi stvarati uvjete za povratak Hrvata u Hrvatsku, a za takvo nešto vrlo je bitno što više pojednostaviti legislativu. Komplicirana birokracija je ono što Hrvatima u svijetu najviše smeta, naravno uz mito i korupciju. U svim segmentima hrvatskog društva. Hrvatska recentna politika treba se probuditi iz svoje tromosti i letargije i biti aktivna na tom polju ali i svim drugim područjima.

                Danas su naši Hrvati u svijetu prepušteni sami sebi. U mnogim zemljama gdje Hrvati žive, nemaju nikakve logistike niti financijske pomoći, nemaju vlastitoga prostora u kojem bi se mogli slobodno sastajati, a najbolji primjer je tu odmah pokraj nas, u susjednoj Srbiji-Beogradu u kojem živi oko osam tisuća Hrvata, a po nekim procjenama i deset tisuća, a nemaju svoj vlastiti prostor. Hrvatski kulturni centar u Beogradu egzemplaran je primjer o stanju Hrvata u tom gradu, jer nemaju svoj vlastiti  prostor, nego moraju moljakati Vladu Srbije da im dodijeli prostor za korištenje, umjesto da im je Hrvatska već odavno kupila prostor u Beogradu. Hrvatskoj to treba biti prioritet broj jedan kada je u pitanju nacionalna strategija, bez obzira da li su na vlasti plavi, crveni, zeleni, žuti ili pitaj dragog Boga koji. Neka se naša hrvatska recentna vlast osvrne oko sebe i pogleda koliko kulturnih centara pojedinih stranih zemalja djeluje u Zagrebu, a niti jedan takav kulturni centar Hrvatska nije nigdje otvorila u svijetu. Hrvati izvan domovine, naša iseljenička Hrvatska mora se uključiti u sve tijekove hrvatske zbilje, jer bez Hrvata u svijetu nema niti Hrvatske, onakve kakva treba biti svaka istinska domovina.

Miljenko Jerneić