HRVATSKA REGIONALNA SILA EU-ROPE
Sada je više nego jasno, da se Hrvatska nalazi u situaciji kada mora odlučiti o tome, koji su to njezini primarni ciljevi – „osiguranje energetske neovisnosti, razvoj ekonomije, demografska obnova, ostvarenje konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH“ (vidi Hrvatski tjednik broj 837. str. 9, od 8. listopada 2020. godine, autor Marijan Jović) – a onda i kako te ciljeve što lakše realizirati. U ostvarenju primarnih ciljeva nikako ne smijemo zaboraviti da Hrvatska još nema uređene granice sa svojim susjedima (osim Mađarske) i da to treba biti također jedan od primarnih ciljeva, uz proglašenje gospodarskog pojasa, čime bi Hrvatska u potpunosti konzumirala suverenost, kako na kopnu, moru tako i u zraku ili zračnom prostoru iznad svojeg cjelokupnog teritorijalnog prostora. Da bi to Hrvatska mogla što prije postići potrebno je odabrati strateškog partnera bez kojeg Hrvatska teško da može sve to postići. Tu ne smije biti nikakvoga lutanja, jer je jasno da to ne može biti Kina ili netko treći već samo SAD-e. Kina ili netko treći čista je iluzija i tu Hrvatska mora biti rezolutna u definiranju strateškog partnerstva s Amerikancima. Shodno tome, Hrvatska treba kupiti američke avione F-16, a najbolje bi bilo da se kupe avioni F-35 i da se što prije u promet pusti naftni terminal za distribuciju američkog plina. Hrvatska si nikako ne smije dopustiti da u poslu nabavke ranih aviona otfikari Amerikance i da – ne daj Bože – kupi zastarjele švedske gripene ili francuske Rafale koje nam ovih dana nudi u hrvatskim medijima francuski veleposlanik u Zagrebu gospodin Gaël Francois Veyssiére. Amerikanci bi konačno trebali shvatiti da jedino u Hrvatskoj imaju iskrenog prijatelja i saveznika, ne samo na prostorima bivše Jugoslavije, već i u čitavoj Europi. Ono što je Izrael na bliskom istoku, Hrvatska treba biti u Europi. Hrvatska bi samim time, na najbolji mogući način konzumirala suverenost sebe same, a Amerikanci bi u Hrvatskoj uvijek imali iskrenog prijatelja i oslonac za europske iskorake.
Međutim, za hrvatsku budućnost to sve, ipak nije dovoljno. Hrvatska mora odrediti strateške pravce svoga razvoja – kratkoročne, srednjoročne i dugoročne – koji bi bili garancija opstanka hrvatske države i hrvatskog naroda.
Suvremeni oblik teritorija Republike Hrvatske posljedica je teškog i dugotrajnog povijesno-zemljopisnog razvoja. Od svog postanka Hrvatska je trajno panonsko-jadranska zemlja, bilo da je njezino političko središte u jadranskom ili peripanonskom prostoru. Izgled teritorija republike Hrvatske u obliku potkove upućuje na zemljopisni položaj vrlo važan u prometnom povezivanju sjevera i juga Europe te istoka i zapada Europe. Kroz povijest prostor Hrvatske bio je izložen različitim utjecajima od mađarskog sa sjeveroistoka, germanskog sa sjeverozapada, turskog sa jugoistoka i romanskog sa zapada. No, usprkos dugotrajnoj političkoj podijeljenosti, Hrvatska je sačuvala svoj nacionalni, kulturni, politički i teritorijalni integritet koji se prostire od krajnjih istočnojadranskih otoka do Međimurja i od Sutle do Dunava. Republika Hrvatska, kao srednjoeuropska i mediteranska zemlja, sa specifičnim zemljopisno-strateškim položajem te malim brojem stanovnika trebala bi proglasiti trajnu neutralnost. Hrvatska bi se time priključila neutralnim zemljama, koje kao takve egzistiraju već desetljećima i vrlo su aktivne u kreiranju vlastite i međunarodne politike kao par excellence međunarodno pravni i politički subjekti. Trajna neutralnost države reflektira se i na njezinom vanjsko-političkom i unutarnjem planu. Trajna neutralnost znači sigurnost države od ratnih akcija, to jest ostajanje izvan rata te mogućnost gospodarske dobrobiti. Trajna neutralnost nije autizam, to nije egoizam, pasivnost, izolacija, ekvidistanca i uzdržavanje od svih onih pitanja koja ne zaokupljuju interese samo trajno neutralne države. Status države kao trajno neutralne omogućava i potencira angažiranje trajno neutralne države u rješavanju svih bitnih pitanja međunarodne zajednice. Trajno neutralne države pridonose jačanju i održavanju međunarodno mira i sigurnosti u svijetu, razvijanju prijateljskih odnosa i suradnje.
Da naoružanje zemlje koja je k tome trajno neutralna poput Švicarske nije u suprotnosti, na najbolji mogući način pokazuje švicarska recentna politika. Za razliku od Hrvatske, gdje o mnogočemu – gotovo svemu – odlučuju političari, pa tako i o nabavi ratnih aviona, u Švicarskoj je raspisan referendum na kojem su Švicarci glasovali za nabavku novih borbenih aviona i to američkih aviona F-35 čija je cijena 6,58 milijardi i(li) F/A-18E za 7,452 milijarde dolara. Švicarska bez obzira na svoju trajnu neutralnost stalno razvija svoju vojsku, jer Švicarci jako dobro znaju da bez jakih vojnih snaga „dovode u pitanje ne samo sigurnost švicarskih građana nego i ozbiljnost statusa neutralne države“. Kako prenosi 7DNEVNO: (vidi članak: „Švicarci na referendumu glasali za nove avione“, čiji je autor Mario Stefanov, str. 38. i 39.) „Naime, ako jedna visokorazvijena i bogata država neutralnog statusa koji je priznat od svih međunarodnih čimbenika toliko napora ulaže da bi osigurala postojanje zrakoplovne komponente svojih oružanih snaga, onda nema dvojbe što j činiti svim ostalim europskim državama, pa makar bile i članice NATO-a. Bez ratnog zrakoplovstva nema ozbiljnih oružanih snaga, a bez nacionalnih oružanih snaga nema ni punog nacionalnog i državnog suvereniteta“.
Kako nadlaje prenosi gore spomenuti tjednik, Švicarci se ne žele više dovesti u situaciju u kojoj su bili 2014. godine „kada je oteti putnički zrakoplov Ethiopian Airlinesa sletio u zračnu luku u Ženevi u pratnji francuskih i talijanskih zrakoplova jer su švicarski borbeni avioni raspoloživi samo u vremenu od 6 do 22 sata“. Švicarska je država koja je besprijekorno uređena u svim svojim segmentima i kao takva može Hrvatskoj poslužiti kao primjer „idealne“ države u kojoj Švicarci odlučuju baš gotovo o svemu na referendumu, a koji predstavlja vrh demokracije jedne zemlje i jednoga naroda.
Za sve to potrebni su ljudi kao najveće bogatstvo ovoga svijeta, a svjedoci smo da se iz Hrvatske iseljava veliki broj ljudi. Zbog svega toga hrvatska politika mora početi vraćati sve one koji su se iselili iz hrvatske, a isto tkao i naše Hrvate i njihove potomke diljem svijeta. U vraćanju Hrvata iz svijeta potrebno je uključiti: Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, hrvatski svjetski kongres i Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. U Hrvatskoj pod hitno treba donijeti zakon kojim će se ženama osigurati status majke odgajateljice za one žene koje rode troje i više djece, a to znači da majkama odgajateljicama država treba osigurati plaću u visine plaće jedne odgajateljice iz vrtića i to do odlaska u mirovinu. Majke s troje i više djece ako žele, mogu prihvatiti status majke odgajateljice ili ako ne žele ne moraju. Hrvatska mora iznaći financijska sredstva, jer ruku na srce, tko će se bolje brinuti o djeci nego li majka i obitelj. Sve ostalo što se poduzima u pravcu pronatalitetne politike samo su palijativne mjere koje trenutno – na kraće vrijeme – nešto rješavaju, ali ne rješavaju ono bitno. Hrvatska jedino na taj način može osigurati budućnost i opstanak hrvatskog naroda. Što je vrijednije od ljudskog života?!
Miljenko Jerneić