HRVATSKI POLITIČKI RAŠOMON

                Srpska recentna politika samo je nastavak velikosrpske miloševićevske politike, ali danas ne više ratovima već drugim sredstvima. Budući da je Srbija izgubila sve ratove, a ratovima nije realizirana velika Srbija, Srbi su se odlučili za mnogo suptilnije i rafiniranije političke metode u ostvarenju velikosrpskog sna. Tome najbolje svjedoči nedavni intervju Ivice Dačića predsjednika Skupštine Srbije i nekadašnjeg ministra vanjskih poslova koji je objavljen u jednim hrvatskim dnevnim novinama. Vrlo je signifikantan naslov intervjua: „U cijeloj regiji govori se da Srbija kroji projekt nove Jugoslavije i velike Srbije, a ja vam kažem – Jugoslavije više nikad neće biti“.

                Već u samom naslovu Dačić nam daje do znanja – to već vrapci na krovu znaju – da je Jugoslavija propali projekt, ali što se tiče velike Srbije – o tome iz naslova možemo zaključiti – ona je bila, jest i bit će na djelu. Iluzorno je očekivati da će se Srbija ikada odreći svojih imperijalnih težnji prema državama bivše Jugoslavije. Pogledajmo samo aktualna politička zbivanja u Crnoj Gori u kojoj je na vlast došla prosrpska i proruska politička garnitura. „…nova vlast nije imala ambiciju samo promijeniti staru vlast, nego cijelu, ne samo političku, već i nacionalnu, kulturološku i društvenu paradigmu Crne Gore“ – ističe Milorad Popović crnogorski književnik u jednim hrvatskim dnevnim novinama.

                Popović u svom intervjuu posebno ističe „da se Srbija nije pomirila njenom – crnogorskom (op.autora) – neovisnošću“ i zbog toga Srbija potpomognuta Rusijom čini sve kako bi destabilizirala Crnu Goru i time derogirala gotovo svaki oblik crnogorske državnosti. Kakve sve to posljedice ima za crnogorsko okružje, a posebno za Hrvatsku, Popović daje vrlo indikativan odgovor na to pitanje: „Moram priznati da me ponekad čudi kako zemlje u okruženju kao da ne shvaćaju da se ovakvim pokušajima i nastojanjima da se promijene državno-etničke, ideološke i geostrateške paradigme u Crnoj Gori, mijenja i cijela konfiguracija ovog prostora. „Padom“ Crne Gore regija izmiče iz proeuropskih tendencija, pojačava se nestabilnost, a time rastu apetiti velikosrpskih, ali i proruskih snaga na cijelom našem području. To mora biti jasno, jer time bi sigurno ojačale tendencije prema BiH, gdje stalno vidimo da Milorad Dodik provocira i isipava teren s referendumom o izdvajanju Republike Srpske, da je unatoč svemu Kosovo još uteg ovog prostora, a odnosi Srbije i Hrvatske daleko su od neke normalizacije. Koliko goda Crna Gora izgledala mala i nevažna, ona je vrlo značajna za balans snaga unutar Balkana, pogotovo kada vidimo da se neke aveti iz 90-tih bude ili stalno potiču. Emancipacija Crne Gore kao samostalne države interes je Hrvatske i BiH, jer njenim opstankom velikosrpske tendencije gube na snazi, jer bez Crne Gore ta ideja je na izdisaju. I u tome je važnost neovisne crnogorske države kao negacije velikosrpskih težnji. I upravo tu bi tu važnost Crne Gore, hrvatska, kao susjedna zemlja , mogla postaviti u Bruxellesu“.

                U svojim mnogim tekstovima upozoravao sam hrvatsku recentnu politiku, vladu Hrvatske te premijera Plenkovića, da Srbija i dalje snuje i kuje velikosrpsku politiku, na jedan vrlo suptilan i prepreden način, te da hrvatska diplomacija mora puno više raditi kako bi se mogli suprotstavit neoekspanzionizmu velikosrpske politike. Da je situacija i više nego ozbiljna upozorava nas u svom naslovu jedan hrvatski politički tjednik: „Srbi žele u svojim rukama držati kompletnu hrvatsku medijsku scenu, dobar dio već imaju, a Vlada sve to mirno promatra“. Također, autor teksta upozorava nas da je „Hrvatska premrežena srpskom obavještajnom službom“, čime je uvelike ugrožena sigurnost Hrvatske. Stoga se autor teksta opravdano pita: „Mislite li da bi izraelska vlada mirno gledala da joj ključne medije drže Arapi? Ali Plenkoviću je svejedno. A svejedno mu je jer prezire nacionalno pa uopće ne razumije pojavu nacionalnih interesa. A nakon medijske scene srbi su se okrenuli hrvatskoj privredi“.

                Nakon medija na redu je i hrvatska privreda ili bolje rečeno vitalni privredni subjekti poput Kraša, Podravke i drugih poduzeća. Stoga danas ni malo ne čudi što je Agrokor „morao (pro)pasti“ kako bi došao u tuđe – ruske – ruke, a to je u stvari bio početak kraja stabilnosti gospodarstva u hrvatskoj. Srušimo li kralja – Todorića – sve će ostalo ići puno lakše.

                U istom političkom tjedniku možemo pročitati tekst pod naslovom: „hrvatska vojska nemoćna je pred vojskom Srbije“ u kojem autor teksta posebno ističe vojnu zaostalost i inferiornost hrvatske vojske spram srpske vojske, te se poziva na „portal global Firepower koji objavljuje listu najmoćnijih vojski svijeta“. Prema tom portalu: „Vojska Srbije pretekla je po snazi Hrvatsku vojsku. Tako su Srbi zauzeli 61. mjesto na listi, dok je HV pozicioniran na 63. mjestu“.

                I dok Srbija nabavlja vrhunsku opremu: „Hrvatska nema oružje i opremu kojom može neutralizirati srbijansku prednost. Od vojske se treba očekivati da zaključa zračni prostor,  a ne da gradi hotele i hangare. Nažalost, razlika u vojnoj moći će rasti u korist Srbije i ovo je tek nagovještaj poremećaja koji stižu u idućim godinama“. Stoga nas ne treba čuditi ako se ova politička garnitura odluči za stare francuske kante, a ne za ove američke avione!

                Svi ovi primjeri na najbolji mogući način govore i pokazuju da je hrvatska recentna politika, zahvaljujući našim nesposobnim političarima, uvelike ugrozila sigurnost, samostalnost i suverenost Republike Hrvatske. Tako dugo dok je Plenkoviću više stalo do Europske unije nego li do Hrvatske, Hrvatska će i nadlaje nazadovati u svim segmentima razvoja društva. Ništa bolji od Plenkovića nije niti Milanović kojeg je na vlast dovela svjetska masonerija da zastupa njihove interese umjesto hrvatske.

                Hrvatska se poslije Tuđmana pretvorila u instant državu čija je politika bez okusa i mirisa, i kao takva svakodnevno pripomaže nestajanju hrvatske države i Hrvata. Dr. Franjo Tuđman  prvi hrvatski predsjednik bio je alfa i omega hrvatske politike i kao takav danas je on neponovljiv. Njegova politika bila je jedinstvena i osebujna, ona je imala dušu, glavu i rep, i što je najvažnije Hrvatsku u srcu. Današnji hrvatski političari, nažalost, najbolji su primjer bijede hrvatske politike. Hrvatska je oduvijek u svojoj povijesti imala loše političare, pa smo stoga i morali čekati gotovo tisuću godina (890) hrvatsku državu. Teškom mukom smo došli do nje, a lako je rasprodajemo. Hrvatskoj predstoji borba za opstanka, ne samo hrvatske države već i hrvatskog naroda. Novog Tuđman nigdje na vidiku, a bojim se da će tako biti i daljnjih stotinu godina. Daj Bože da se u tome varam. 

Miljenko Jerneić