NA RUBU PAMETI
Svjedoci smo nezapamćenog prepucavanja „šmrkavca“ i „balavca“ – kako jedan drugoga oslovljavaju predsjednik i premijer Republike Hrvatske – u kojem obojica pokazuju svoj karakter i raskoš opterećenosti samih sa sobom, a u biti vlastitu izgubljenost osobnosti i politički primitivizam, što znači da obojica nisu dorasli – ili možda bolje rečeno odrasli – da obavljaju funkciju predsjednika i premijera hrvatske države. I dok se naši glavni državni akteri – predsjednik i premijer Hrvatske časte kojekakvim epitetima, koji će zasigurno ući, u anale političke gluposti; Hrvati se i dalje iseljavaju iz Hrvatske. Koliko je iseljavanje Hrvata iz Hrvatske postalo alarmantno, ozbiljno i nadasve zabrinjavajuće, ovih dana na to je ukazao i Milan Ivkošić u svom tekstu objavljenom u Večernjem listu od 24. listopada 2020. godine u kojem piše: „Iseljavanje Hrvata koje prijeti nestankom hrvatskog naroda nije tema kojom se bave demografi i domoljubi u Hrvatskoj, koji već panično upozoravaju na izumiranje nacije, nego i europski političari i mediji“.
Upravo je nevjerojatno da se uz postojeće institucije i društva koji se bave tematikom iseljavanja Hrvata iz Hrvatske, Hrvati i dalje iseljavaju iz svoje zemlje. Spomenut ćemo ovom prilikom Centar za istraživanje hrvatskih iseljenika koji se sastaje svake dvije godine, zatim Hrvatski svjetski kongres i Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske koji vodi Zvonimir Milas. Tu svakako treba dodati Crkvu koja o Hrvatima vodi brigu po čitavom svijetu. Normalno je zapitati se što rade ta gospoda da bi se Hrvati počeli vraćati natrag u svoju domovinu i koja je uopće svrha njihova postojanja kada se iz Hrvatske u Njemačku od 2013. godine do kraja 2019. godine iselilo 300.000 Hrvata?! Ili u komparaciji s vremenima iz bivše Jugoslavije iz koje se iselilo 350.000 Hrvata, a danas iz Hrvatske 400.000!? U vrijeme Jugoslavije željelo se vratiti 80 posto iseljenih, a danas ih se želi iz Njemačke vratiti svega 15 posto. Jedino što je isto iz bivše države i Hrvatske je to da kada su se Hrvati iseljavali i onda i danas, plaća u Njemačkoj bila je tri puta veća nego u Hrvatskoj. Prema recentnim podacima, danas u Njemačkoj živi oko pola milijuna Hrvata, a prema procjeni stručnjaka, danas diljem svijeta ima „najmanje 2,6 milijuna Hrvata i njihovih potomaka“. Svi ovi egzaktni podaci ukazuju nam da se Hrvatska danas prema svojim građanima odnosi u najmanju ruku isto, ako ne i gore, nego što je to bilo u vrijeme Jugoslavije, pa j zato trend iseljavanja Hrvata iz Hrvatske veći nego što je to bilo u vrijem bivše države.
Ono što danas hrvatska vlada pod hitno treba poduzeti je, da se prije svega stvori jedna zajednička koordinacija između gore spomenutih institucija i tu obavezno treba uključiti Crkvu. Zadatak zajedničke koordinacije bio bi prije svega da se počne s intenzivnim vraćanjem Hrvata iz Svijeta! Treba zadužiti pojedine osobe za Hrvate na svim kontinentima gdje Hrvati žive, a onda i za sve zemlje na tim kontinentima gdje obitavaju Hrvati. Mora se konačno početi voditi briga o svakom Hrvatu ma gdje on bio, pa makar i na Antarktiku i stvarati uvjete za povratak Hrvata u Hrvatsku. Što bi još trebalo poduzeti, neka posluži primjer iz početka devedesetih godina, kada sam između ostalog, predsjedniku dr. Franji Tuđmanu predlagao slijedeće: „Također mislim da je potrebno popisati cjelokupno hrvatsko stanovništvo: U Republici Hrvatskoj, Jugoslaviji i diljem svijeta. To je nužno iz političkih, a još više zbog patriotskih, domovinskih razloga, jer će naš čovjek u tuđini osjetiti ljubav i brigu za svoje – naše domovine i vidjet će da nije prepušten na milost i nemilost tuđini u kojoj živi. Isto tako moramo stvoriti uvjete našim ljudima u inozemstvu da se vrate živjeti u domovinu, a to možemo samo konkretnim programima i sadržajima cjelokupnog razvoja Republike Hrvatske. U svemu tome, republički centri koje sam malo prije nabrojio, (uz Zagreb!) moraju odigrati ključnu ulogu. Osijek i Vinkovci mogli bi preuzeti brigu za sve Hrvate iz Rumunjske, Mađarske, Vojvodine i unutrašnje Srbije. Varaždin za Hrvate s Kosova, a ostali centri (mislim na regije) sve ostale dobrodošle Hrvate iz svijeta, a Zagreb – srce Hrvatske i svih Hrvata – mogao bi i mora dati svoj najveći doprinos. Zato smatram potrebnim hitno osnivanje fonda za školovanje i studij, te poslijediplomsko obrazovanje mladih i nadarenih kćeri i sinova naših iseljenih očeva i majki, njihovo zaposlenje i usavršavanje, i najvažnije: trajni povratak mladih iseljenika u domovinu“. (Vidi: „pisma predsjedniku“ str. 10. od 9. veljače 1991. godine.)
Hrvatski političari trebaju se konačno primiti posla i bez obzira na sve njihove manjkavosti moraju početi služiti svojim građanima i hrvatskoj domovini. Oni koji to ne žele ili ne znaju treba konačno maknuti, a na njihova mjesta postaviti one koji to znaju i hoće. U politici, isto ako i u životu nije dobro ako se krivi ljudi nalaz na pravim mjestima ili ako se pravi ljudi nalaze na krivim mjestima. Jednom za svagda, neka u politici i svemu ostalom zaživi maksima: da samo pravi ljudi na pravim mjestima mogu biti uspješni i korisni za svoju zajednicu.
Miljenko Jerneić