Nastavak……….PAVELIĆ I NESZAVISNA REPUBLIKA HRVATSKA

Sudbina puča Lorković-Vokić na najbolji mogući način pokazuje osobnost i karakter Pavelića kojemu uopće nije bilo stalo spasiti hrvatsku državu i sačuvati živote hrvatskog naroda. Upravo suprotno, njemu je najviše bilo stalo do njega samoga, kako se spasiti i pri tome nije birao sredstva. Kako bi opstao na vlasti, u slučaju pučista, Pavelić je dao pobiti sve one u koje je i malo sumnjao da su bili dio toga puča, a u njihovoj egzekuciji nije birao sredstva. Za takve zločine Pavelića ne može ništa eskulpirati, već ta likvidacija još jednom pokazuje svu svirepost Poglavnika koji je glavni krivac što se NDH nije spasila i što je hrvatski narod u egzodusu biblijskih razmjera, kakav se ne pamti u Hrvata, doživio pogrom od strane partizana i komunista. Pavelić nije bio nikakav vojskovođa; bio je katastrofalan političar i on osobno snosi odgovornost što je ostavio hrvatsku vojsku i hrvatski narod na milost i nemilost partizanima s kojima je cijelo vrijeme pregovarao, isto kao što je pregovarao cijelo vrijeme i s četnicima. Do zadnjega je vjerovao da će Nijemci pobijediti u Drugome svjetskom ratu, što dokazuje kako je griješio u svojim procjenama. Da je Paveliću bilo stalo do Hrvatske i hrvatskog naroda, tada nikada ne bi poput bijesnoga psa pobjegao iz Zagreba. Pavelić je najveća sramota u povijesti hrvatskoga naroda! Osujetivši pokušaj političkoga prevrata u NDH i uspostave demokratske hrvatske države, dr. Pavelić je Hrvatsku definitivno izručio komunistima i njihovoj Jugoslaviji po sovjetskom uzorku. (ibidem 213. str.) Prema svjedočanstvu Ive Bulića: Vojska nije izgubila bitku, već je nesposobno vodstvo upropastilo vojsku i državu. Vodstvo vojske nije bilo nesposobno, nego njegova slaba strana je bila što se u Paveliću gledalo „idola“ koji to ni izdaleka nije bio, već baš protivno od toga, i na tome je propala vojska i država. (Vidi Ivan Mužić: „Pavelić i Staljinova ponuda priznanja NDH“; 44. str.)Treća mogućnost da se spasi NDH bili su pregovori između ustaša i partizana, to jest između Pavelića i Tita. J. Jareb u svom znanstvenom članku „Sovjetski dodiri s dr. Antom Pavelićem od rujna 1944. do veljače 1945.“ na 23. str. piše o tajnim dodirima Pavelića i Tita te je vrlo bitno spomenuti sljedeće. Kako je Pavelić bio katastrofalan političar najbolje se može zaključiti iz gore spomenutog članka u kojem Jareb između ostalog piše: Izgleda, prema dosadašnjem mojem istraživanju, da je Pavelić tijekom 1942., a izgleda i kasnije, još uvijek smatrao velikosrpstvo glavnim neprijateljem, a omalovažavao značaj partizanstva. Na tom je pitanju došlo do razlaza između njega i njegovoga vjerojatno najsposobnijeg suradnika, Eugena Dide Kvaternika. Pavelić je u toj 1942., prijelomnoj ratnoj godini (ibidem 23. str.) detektirao velikosrpstvo kao veću opasnost od partizana, što još jednom pokazuje kako su njegove paušalne procjene bile pogrešne i pogubne za hrvatsku državu i hrvatski narod. Pavelić je bio slijep sa zdravim očima kada je velikosrpstvo smatrao najvećom opasnošću, a ne partizane koji su bili glavni neprijatelji ustaša. Zato se razišao s Eugenom Didom Kvaternikom koji je, za razliku od Pavelića, jako dobro znao od kuda dolazi najveća opasnost po NDH. Kako je Pavelić vukao katastrofalne poteze i donosio pogrešne odluke, nameće nam se pitanje – Kako je NDH uopće trajala tako dugo uz jednog takvog nesposobnog vojskovođu, i kada je politika u pitanju, politički nepismenog bezveznjakovića?! Jere Jareb u svojem članku spominje svjedočanstvo dr. Mehmeda Alajbegovića koji je bio posljednji ratni hrvatski ministar vanjskih poslova od 5. svibnja 1944. do konca rata. Alajbegović je velečasnom Cecelji povjerio „svoju veliku tajnu“ da su postojali kontakti Pavelića s Titom i o tome piše: Danas ju iznosim, kao dokaz, da je Poglavnik upotrijebio i vezu s Titom, ne bi li – na bilo koji način – spasio Hrvatsku. (ibidem 24. str.) Nešto dalje, na 25. stranici Alajbegović govori Cecelji: Da je Poglavnik uistinu imao vezu s Titom, to mi je potvrdila njegova kćerka Marija [Mirjana] – žena gosp. [dr. Srećka] Pšeničnika. Ona mi je rekla da je ta veza tekla preko kćerke Prebega. (fusnota 38.: Pismo Vilima Cecelje Milanu Blažekoviću, Maria Pl in, objavljeno u Hrvatska revija (Barcelona), 11. VI. 1989.; XI…, sv. 2, lipanj 1990., 366.-367.: Milan Blažeković: „Posljednje pismo prijatelja. Na spomen Velečasnom Vilimu Cecelji, povodom prve godišnjice smrti“, 363.-372. Ceceljino je pismo na str. 363.-370.) Bilo je potpuno iluzorno očekivati da će se bilo kako spasiti NDH pregovorima Pavelića i Tita. Tito je želio stvoriti Veliku Jugoslaviju priključenjem Bugarske i Albanije, a htio je Grčkoj oteti Egejsku Makedoniju i pridružiti je tom državnom konglomeratu. Tito je pregovarao s Pavelićem samo zato da dobije na vremenu jer je vrijeme radilo za partizane, kako bi partizani još više ojačali, a onda konačno porazili ustaše. Tito je bio stari lisac, ne samo u pregovorima s Pavelićem, već i Nijemcima tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, a naročito su poznati takozvani „martovski pregovori“ 1943. godine. U tim pregovorima, koji su počeli 11. ožujka 1943. godine u Gornjem Vakufu, Sarajevu i Zagrebu, od partizana sudjelovali su partizanski izaslanici Milovan Đilas, Koča Popović i Vladimir Velebit. (Branko Tuđen: „Tito, Tuđman, jedan zavičaj – jedan put: 200 slučajnih životopisa; 58. str.)I ti silni pregovori Pavelića i Tita nisu urodili plodom pa se iz tog primjera može zaključiti da je Pavelićeva politika bila nadasve jalova i neučinkovita, a ono što je najgore od svega, pogubna za hrvatsku državu i hrvatski narod. Kao četvrta mogućnost spašavanja NDH treba spomenuti otpor vojske NDH partizanima i vojna obrana NDH. To je bila vrlo realna opcija o kojoj piše Jozo Ivičević u svojoj knjizi „Iz novije hrvatske povijesti“ na 185. stranici. Ivičević o tome piše: Posljedično, prema komunističkom izvoru, pri kraju 1944. i na početku 1945. godine (u doba priprema prevrata u NDH približno) na području djelovanja Glavnoga štaba Hrvatske, tj. približno u granicama buduće Hrvatske, u oružanim snagama NDH bilo je oko 150 tisuća vojnika. U redovima NOV, tj. pod zapovjedništvom Glavnoga štaba Hrvatske bio je pak (30. studenoga 1944.) 121.341 vojnik, od toga 73.325 Hrvata i 34.753 Srba. Oružanim snagama NDH na tom području valja pribrojiti i dvije hrvatske legionarske divizije Wehrmachta što su ratovale, a snagama Glavnoga štaba Hrvatske dvije divizije što su tada ratovale u Srbiji (na području Bosne i Hercegovine bilo je, aproksimativno, još oko 70 tisuća vojnika NDH, pa su i oružane snage NDH pri koncu rata brojile ukupno više od 200 tisuća vojnika; tomu valja pribrojiti četiri hrvatske legionarske divizije). (ibidem 185. str.) Iz svega ovoga nije teško zaključiti da su oružane snage NDH itekako mogle suprotstaviti se partizanskim snagama, no do toga nikada nije došlo. Istina je da bi u sukobu oružanih snaga NDH i partizanskih snaga bilo mnogo ljudskih žrtava. To je bila vrlo realna opcija, a Pavelić je kriv zašto do nje nije nikada došlo. O toj opciji govori i Mato Frković koju iznosi Ivan Mužić u svojoj knjizi „Pavelić i Staljinova ponuda priznanja NDH“ na 100. stranici. Mato Frković o tome kaže: Čini mi se, u zadnjem tjednu mjeseca travnja 1945., održana je pod Poglavnikovim predsjedanjem važna sjednica vlade jer je imala pasti konačna odluka: kako se što lakše izvući iz škripca i što više spasiti naroda, koji je u masama grnuo u Zagreb i bio spreman na svoj križni put prema zapadu. Strašni zločini partizana u zaposjednutim krajevima prouzrokovali su paniku, pa su stotine tisuća hrvatskog življa pokušale izbjeći osveti i pokolju. Te su okolnosti imale velik utjecaj na odluku vlade, koja je na toj sjednici, na prijedlog potpredsjednika vlade pok. dra. Džafera Kulenovića, zaključila da ona, tj. vlada, s vojskom treba krenuti u Bosnu i nastaviti borbu, dok se je neboračko i ugroženo pučanstvo imalo otpremiti preko granice na zapad. Bila su predvidjena tri vojna zbora, kojima su na čelo biti postavljeni prokušani i sposobni hrvatski časnici. To je bila još jedina mogućnost da bi se sačuvali narod i država, bez obzira na budući oblik vladavine. Nažalost, ovaj zaključak vlade nije bio ostvaren, iako su nekoliko dana trajala vijećanja i savjetovanja časnika, koji su imali preuzeti dotične funkcije. Nagli i nenadani slom njemačke vojske preko noći pomrsio je i sve naše političke i vojničke račune. U zadnji čas stilizirao se memorandum na Zapadne Saveznike, s kojima – kako su činjenice pokazale – nisu postojale ni privatne, a niti službene veze. Mimo zaključka vlade, da se s vojskom probije u Bosnu, stigao je nalog da se što brže sprema i kreće na Zapad pa da se spasi što se spasiti dade. Kako je put preko Slovenije bio kraći, da se dosegne austrijska granica, nego put do Trsta, kuda su partizani bacili dio svojih snaga, to je tako učinjeno… Vojska je prokrčila sebi put do Bleiburga, gdje je od Engleza bila razoružana i izručena Titovim komunističkim krvnicima i u kolonama smrti poklana i pobijena. U tom sudbonosnom času njezin vrhovni zapovjednik nije bio u njezinoj sredini. Povijesna slava Leonide i Petra Svačića je izostala… Da smo proveli u djelo prijedlog pok. Džafera i jednoglasni zaključak vlade, posve sam siguran da ne bismo imali u žrtvama niti polovicu od broja, koji je kasnije enormno narastao. U zadnjim danima našeg državnog života, iako u stalnom povlačenju, naša je vojska sačuvala izvrstan borbeni moral i bila je u stanju do temelja uništiti Titove partizane. Naši su krajevi, Herceg-Bosna, Lika i Dalmacija, upravo sjajni za vodjenje gerile. Posve je sigurno da bi se u tom slučaju morale uplesti i velevlasti, pogotovu, kad se zna, da su i one došle do zaključka da izmedju Hrvata i Srba nema pomirenja, jer im se do krajnjih granica kose nacionalni interesi. Ta je okolnost bila razlogom da su Churchill i Staljin bili sporazumni za diobu 50:50, a to je značilo interesna sfera Rusije do Drine, a od Drine na Zapad interesna sfera Zapada. Odlaskom vojske na zapad, njezinim razoružanjem i uništenjem, naš je narod bio izručen na milost i nemilost neprijatelju. (ibidem 99.-101. str.) Kada je u pitanju vojna opcija spašavanja NDH, tada je potrebno spomenuti i Vinka Nikolića koji u svojoj knjizi „Tragedija se dogodila u svibnju…“ (knjiga prva, Školske novine, Zagreb, 1995.; 30.-32. str.) o stanju hrvatske vojske – u ratu nepobijeđene kaže: Hrvatsku vojsku porazila je hrvatska Vlada. Upravo tako! Hrvatska Vlada na čelu s državnim Poglavarom! Nju nisu porazili ni srpski četnici, ni jugoslavenski partizani (zajedno ispremiješani pod imenom narodno-oslobodilačke vojske). Vojska je ostala bez svojeg političkog i vojničkog vodstva, a previše naviknuta na stegu uzalud je čekala na zapovijed. I nastalo je opće rasulo! A onakva nepobijeđena vojska nije zaslužila onako okrutan i ponižavajući svršetak. Četiri godine junački se borila i nije potučena, ali ovdje je nastalo vlastito samouništenje. Vojska je bila prepuštena sama sebi, nitko se ni za koga nije brinuo. I od onih junačkih vojnih postrojbi nastali su obezglavljeni pojedinci. Takva vojska, bez organiziranog odstupanja, bez prethodnica i zalaznica, bez ikakve zaštite i osiguranja; ništa nije bilo predviđeno, ništa pripremljeno, ništa organizirano. Ako je ipak vojka morala napustiti svoju Državu, trebala je to učiniti organizirano, u borbenim postrojbama, a tada bi se bili našli ne samo Englezi, već i partizani pred posve drugim, teškim problemom. Tko zna kako bi sve to završilo? Ovako smo mi sve sami pripremili kako će nas što lakše likvidirati (doslovce)! U suprotnom bile bi se tisuće spasile uspješnim izlaskom iz Domovine; nikako ne bi bile izložene onakvom ponižavajućem i okrutnom umiranju. Ova je tragedija bila neodgovorno povećana jer je na ovaj fatalni bijeg bilo usmjereno mnoštvo civila. Glas o partizanskom teroru stršio je kao crna avet nas cijelom Hrvatskom, i to je zlokobno iskoristila i sama vlast. Ono obezumljeno mnoštvo trebalo je služiti kao neki žalosni „plebiscit“, a ujedno, u mnoštvu se lako izgube i sami „krivci“. Krivicom tog fatalnog raspoloženja bježali su mnogi koji nisu imali ništa sa samim režimom, a mnogi su mlađi po prvi put oblačili ustaške uniforme (jer idu u šumu, odlaze za samo kratko vrijeme). Tako su ih zatekli partizanski krvnici pa je sama ova uniforma proglašena „zločinom“ koji se naplaćivao smrću, bez ikakva ispitivanja i ikakva suđenja.
nastavlja se………….