Nastavak…..PAVELIĆ I NEZAVISNA REPUBLIKA HRVATSKA

Iza svega ovoga razvidno je da Pavelić snosi povijesnu odgovornost kako za nestanak, to jest vojni poraz NDH, tako i za stradavanje pripadnika hrvatske vojske i civila koji su bježali prema Zapadu nadajući se da će tamo naći sigurno utočište i spas. Pavelić je prodao hrvatsku državu i hrvatski narod ostavio na cjedilu, a njemu je bilo najvažnije spasiti sebe i svoju vlastitu guzicu. Pravi vojnik nikada ne napušta svoju vojsku i svoj narod, već takvo nešto može učiniti samo onaj koji je krajnje neodgovoran i sebičan. Pavelić je trebao ostati uz svoj hrvatski narod, kao što je ostao uz svoje vjernike Stepinac i prihvatiti Staljinovu ponudu priznanja Nezavisne Države Hrvatske. Stvarno je teško shvatiti držanje Ante Pavelića na kraju rata pa su zato o tome moguće razne pretpostavke. To što je učinio Pavelić svrstava ga u kukavice i izdajnike hrvatske države i hrvatskog naroda. O Staljinovoj ponudi Paveliću govori i Jere Jareb u svom znanstvenom članku „Sovjetski dodiri s dr. Antom Pavelićem od rujna 1944. do veljače 1945.“ koji je objavljen u Časopisu za suvremenu povijest pri Institutu za suvremenu povijest. Jareb odmah na početku spominje da je koristio samo hrvatske izvore (7. str.), a ukazuje i na slavne hrvatske izvore koji još nisu objavljeni, a pohranjeni su u ostavštinama dr. Ante Pavelića, dr. Vinka Kriškovića i dr. Ante Smith Pavelića. Nakon pada komunizma u Rusiji sigurno su sada pristupačni i sovjetski izvori, te će biti dužnost budućeg istraživanja doći do njih i objaviti ih. (ibidem 7. str.)Na početku znanstvenog članka Jereb piše: Sovjetski Savez, odnosno Staljin, uspostavili su dodire s Nezavisnom Državom Hrvatskom u dva razdoblja tijekom Drugog svjetskog rata. U prvom razdoblju, od 10. travnja do 22. lipnja 1941. nije bilo dovoljno vremena da se dodiri razviju i dovedu do diplomatskog priznanja NDH od strane SSSR-a. To razdoblje nije predmet ovog rada. U drugom razdoblju od rujna 1944. do veljače 1945., a možda i kasnije, dodiri i razgovori su bili česti. Vođeni su u Švicarskoj valjda od siječnja 1945., a glavni sovjetski pregovarač bio je sovjetski poklisar odnosno veleposlanik u Parizu Aleksandar Jefremovič Bogomolov. Diplomatski odnosi između Švicarske i Sovjetskog Saveza uspostavljeni su tek 1946., te je možda to razlog da je pregovarao sovjetski veleposlanik iz Pariza. Kasnije su pregovori nastavljeni iz glavnog stana sovjetskog maršala Fjodora Ivanoviča Tolbuhina u Mađarskoj. Ono što je bitno u Jarebovu znanstvenom članku svakako je članak koji je napisao viceadmiral A. D. Joachim Lietzmann, njemački zapovijedajući admiral na Jadranu u razdoblju od 1943. do 1944. Iz članka ćemo citirati ponudu Sovjeta Paveliću, kao i Pavelićev odgovor na sovjetsku ponudu koju nam prenosi Lietzmann direktno s dokumenta koji mu je predočio sam Pavelić. Članak je objavljen u siječnju 1956. godine. Ponuda Sovjeta: VI TREBATE HRVATSKU DRŽAVU. MI NEMAMO NIŠTA PROTIVNO. AKO PRISTANETE NA NAŠ PRIEDLOG, MI ĆEMO PRIZNATI HRVATSKU DRŽAVU I NE ĆEMO NIŠTA PROTIV NJE PODUZIMATI. VAŠ REŽIM NE ZANIMA NAS, I VI ĆETE IMATI NAŠU PODPORU. MI TREBAMO PRILAZ K JADRANSKOM MORU I ZATO I PROLAZ ZA NAŠE ČETE KROZ VAŠE PODRUČJE I TO TAKO DA ZA VRIEME PROLAZA NAŠIH ČETA NE PADNE PROTIV NJIH NI JEDAN HITAC S VAŠE STRANE. [Velika tiskana slova u originalnom su članku – op. J. Jareba.]Odgovor na ponudu Sovjeta: U TOM POLOŽAJU, POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ ODBIO JE RUSKU PONUDU, JER – VJERAN VJEKOVNOJ TRADICIJI SVOJE ZEMLJE I NJENOJ ZAPADNJAČKOJ MISIJI, NIJE MOGAO RADITI PROTIV SVOGA PROTUKOMUNISTIČKOG UVJERENJA NITI SE OGRIEŠITI O SVOJU POLITIČKU PROŠLOST, KOJA JE VEĆ OD 1918. STAJALA U ZNAKU PROTUKOMUNISTIČKE BORBE. [Velika slova u originalu – op. J. Jareba.] (ibidem 13. str.)Koliko je Pavelić bio konzistentan u svojem antikomunizmu navodi J. Jareb na 24. i 25. stranici gdje, pozivajući se na Vilima Cecelju, iznosi: Danas ju iznosim, kao dokaz, da je Poglavnik upotrijebio i vezu s Titom, ne bi li – na bilo koji način – spasio Hrvatsku. (ibidem 24. str.) I odmah nešto dalje, na sljedećoj stranici: Da je Poglavnik uistinu imao vezu s Titom, to mi je potvrdila njegova kćerka Marija [Mirjana] – žena gosp. [dr. Srećka] Pšeničnika. Ona mi je rekla da je ta veza tekla preko kćerke pukovnika Prebega. (ibidem 25. str.)Nakon ovoga saznanja nameće nam se pitanje: Ako je Pavelić bio toliki antikomunist i želio je ostati vjeran samome sebi, kako to da je pregovarao s Titom o spašavanju NDH i što je uopće mogao očekivati od vodećeg komunističkog čelnika kojemu je Jugoslavija bila premala za njegove bizarne političke prohtjeve i grandomaniju? Možda priznanje NDH?! Ako je Pavelić, a očito da jest, očekivao spas NDH preko Tita, to samo pokazuje koliki je Pavelić politički naivac, a možemo slobodno reći i politički diletant. Od Tita je mogao očekivati samo metak u potiljak i ništa više od toga. Ponuda Rusa bila je povijesna prilika da se spasi hrvatska država i da hrvatski narod ne doživi pokolj i masakr od strane partizana i komunista. U političkom smislu, Pavelić je bio jedan običan politički dibidus i nije dorastao tome da donosi najbolje političke odluke. Nažalost, činio je, i u vojnom i u političkom smislu, kardinalne greške koje su skupo stajale hrvatski narod. Zahvaljujući Paveliću, Hrvati su prošli najveću golgotu u svojoj tisućljetnoj povijesti. Ono što je još vrlo važno u znanstvenom članku J. Jareba svakako je pitanje, ili bolje rečeno, svakako su razlozi zbog kojih je Staljinu bilo bitno pokušati približiti se Paveliću i NDH. O tome Jareb u svom znanstvenom članku piše: Ostaje ipak veliko pitanje kako rastumačiti, interpretirati, Staljinovo približavanje Hrvatskoj. Čini mi se da se je u objavljenoj dokumentaciji Ivo Bogdan najviše približio Staljinovu rasuđivanju, posebice u svojoj trećoj točci. Ponavljamo još jednom što Bogdan piše: „Po našem mišljenju, Staljin, tražeći sporazum s Pavelićem htio je postići tri prednosti: 1) preteći Zapadne Saveznike i zauzeti sjevernu Italiju prije njih; 2) spriječiti eventualno savezničko iskrcavanje na hrvatske obale; i 3) osigurati kontrolu na europskom jugoistoku pomoću Hrvatske i Bugarske. Ovdje treba držati u vidu staro i neizbježivo rivalstvo između Bugarske i Srbije, jer se radi o glavnim eksponentima na Balkanskom poluotoku. Staljin, kad je već jednom okupirana Bugarska, pribojavao se je poteškoća u budućnosti sa Srbima, zapostavljenih prema Bugarima… Izravna ruska kontrola Hrvatske i Bugarske bila bi olakšala Staljinu potpunu kontrolu europskog jugoistoka“. Čini mi se da bi trebao, prema važnosti za Staljina, Bogdanovu treću točku staviti na prvo mjesto, a prvu točku na treće mjesto. (ibidem 26. str.)
nastavlja se……