PIONIRI MALENI

                Od nikoga, pa tako ni od hrvatskog predsjednika ne treba očekivati da sve zna, to jest da je sveznalica, ali kada predsjednik hrvatske države nema dume o vlastitoj, hrvatskoj povijesti, tada je to u najmanju ruku sramotno. Zbog intelektualne insuficijentnosti u poznavanju povijesti hrvatskog naroda, ne samo Zorana Milanovića, već i drugih koji govore o Bleiburgu, imamo  prilike ovih dana čitati u pojedinim medijima, ali i slušati kojekakve persone koje pišu i govore o Bleiburgu pokazujući svu raskoš vlastitog neznanja. Prije neki dan, kao uvodnik objavljen je tekst u Večernjem listu pod naslovom: „Hrvatska mora zaključati priču o Bleiburgu“, čiji je autor Denis Romac, donedavno piskaralo u Novom listu. Denis Romac – isto kao i Zoran Milanović slučajni predsjednik „slučajne države“ Hrvatske – kada piše o žrtvama Bleiburga, za žrtve Bleiburga kaže da ih mi „pogrešno nazivamo bleiburškim žrtvama“. I nešto dalje u svom tekstu nastavlja: „Iako se u Hrvatskoj govori o bleiburškoj tragediji, Bleiburg je samo simbol konačnog poraza i predaje ustaške vojske. Na Bleiburgu nije bilo masovnih likvidacija, one su uslijedile tek u Sloveniji i duž križnih putova. Iako je među ubijenima bilo i civila, većinom se radilo o vojnicima.“ Takvo nešto izjaviti: „na Bleiburgu nije bilo masovnih likvidacija“, može samo netko tko je velika neznalica ili netko tko je zlonamjeran ili jedno i drugo. Da si je D. Romac samo malo dao truda, kada već piše o Bleiburgu, tada bi, poznavajući literaturu o Bleiburgu spoznao kakva je klaonica bila na Bleiburgu i kakav masakr su napravili Titovi partizani nad zarobljenom vojskom ne samo NDH-a, nego i četnika, kozaka i bjelogardejaca,  a što je najgore i civila koji su bježali glavom bez obzira pred komunističkom nemani. Među vojnicima bilo je na desetke tisuća žena, djece, staraca koji su padali kao snoplje, rešetani iz partizanskih mitraljeza i drugog teškog oružja. A tome svemu, gospodo draga, kumovali su Englezi koji su na prevaru predali vojne i civilne zarobljenike Titovim krvolovcima. Čitajte gospodo, pa ćete nešto možda i naučiti, a ne da samo pišete i govorite o nečemu o čemu pojma nemate.

                Za razliku od Milanovića i Plenkovića, imao sam tu priliku i čast biti na Bleiburgu kao i veliki broj članova Zagorske stranke, gdje smo položili vijenac za žrtve Bleiburga. Milanović koji sebe ističe kao učenika Ivice Račana, slabo je svladao gradivo i ništa nije naučio od svojeg učitelja, koji je za razliku od njega posjetio Bleiburg. Ivica Račan dobro je znao što se je na Bleiburgu desilo i smogao je snage otići na jedno od najvećih stratišta hrvatskog naroda. A vi ste slučajni predsjedniče Milanović, 2012. godine kao premijer iste te „slučajne države“ Hrvatske zabranili „Hrvatskom saboru pokroviteljstvo za obilježavanje Bleiburga…“. Vaše svakodnevne izjave i politički potezi slučajni predsjedniče, pokazuju ništa drugo nego li to, da ste bili loš šegrt kod Ivice Račana.

                Na temu Bleiburga i Jasenovca kao i NDH-a, dao sam si truda nabaviti znanstvenu literaturu za koju mnogi ne znaju niti da postoji. Tako moram spomenuti dvije knjige, čiji je autor dr. Mario Jareb: „Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1942. godine“ i „Mediji i promidžba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. S velikim nestrpljenjem očekujem izlazak knjige o Jasenovcu, koju priprema dr. Vladimir Geiger i koja bi trebala ugledati svijetlost dana ove, 2020. godine gospodnje. Kada je Jasenovac u pitanju, upućujem sve one koje interesira ta tematika, da pročitaju prikaz, a ujedno i recenziju knjige Ive Goldsteina :“jasenovac“ koju nam je priredio dr. Valdimir Geiger u „Časopisu za suvremenu povijest“, broj 1, 2019. taj tekst od pedesetak stranica, na najbolji mogući način govori i pokazuje kako se ne piše povijest odnosno kako bi trebalo pisati povijest.

                U razgovorima s hrvatskim povjesničarima na temu: Ustaša, Nezavisne Države Hrvatske, jasenovca i Bleiburga došao sam do saznanja da kod naših znanstvenika postoji želja i htijenje da se te teme istinski obrade i jednom za svagda skine stigma s hrvatskog naroda kojeg se stalno proziva na temelju lažnih i paušalnih povijesnih eksplikacija. Mi Hrvati ne bježimo niti želimo pobjeći od povijesnih istina, te je zato potrebno da hrvatska država, kao prioritet pokrene projekt objavljivanja knjiga hrvatskih povjesničara. Hrvatski povjesničari to mogu, ali im za to treba novac koji hrvatska država treba pod hitno osigurati. To smo trebali već odavno učiniti, a ne da nam hrvatsku povijest pišu persone poput Klasića, Jakovine, Markovine, Goldsteina i sličnih, koljima je laž milija od istine.

Miljenko Jerneić