SRBIJA RAK RANA EUROPE
Demonstracije koje se ovih dana dešavaju u Srbiji – a one sigurno nisu akcidentalne – samo pokazuju da je današnja Srbija ista ona kao i za vrijeme Miloševića. Srbija i dalje živi u iluzijama Velike Srbije i zbog svoje političke i svake druge alavosti u Srbiji imamo – kako to posebno ističu neki analitičari – šizofrenu situaciju. S jedne strane političkog spektra nalazi se službena srpska politika na čelu s Vučićem koji je svjestan da je Kosovo zauvijek izgubljeno, ali to neće i ne želi javno priznati, pa od sebe radi većeg Srbina od svih ostalih, tobože spašavajući ono što je već davno izgubljeno, a to je Kosovo. S druge strane imate srpsku opoziciju, koja je razjedinjena i frustrirana svojim dugogodišnjim oporbenim statusom ili bolje rečeno političkom hibernacijom. I jedna i druga strana živi u uvjerenju da se Kosovo još uvijek može spasiti i da je, ta nekadašnja autonomna pokrajina iz bivše Jugoslavije, još uvijek u sastavu Srbije, države koja je za vrijeme Miloševića ukinula autonomnost, to jest status Autonomne pokrajine, kako Kosovu tako i Vojvodini.
Međutim, činjenice govore drugačije. Kosovo je proglasilo svoju neovisnost već „davne“ 2008. godine, a priznato je „od većine zapadnih zemalja“. Srbija, ako želi postati članica Europske unije, morat će prije svega priznati Kosovo kao državu, jer to je i glavni uvjet, da Srbija jednog dana postane sastavni dio Europske unije. Srpska recentna politika je tipična cincarska politika u kojoj Vučić i društvo oko njega, žele nešto ušićariti, ne želeći priznati sebi i srpskom narodu, da je Kosovo danas država i da više nikada Srbija neće gazdovati na kosovskom teritoriju. Srbi bi željeli od Kosova zadržati sjever Kosova na kojem žive pretežno Srbi, ali isto tako treba naglasiti, da je to područje bogato i rudama, pa srpska politika nudi Kosovarima zamjenu tog teritorija za Preševo i okolicu u kojoj su dominantni Albanci. Tipična cincarska politika.
Kosovari su imali prilike – kao i mnogi narodi bivše Jugoslavije – upoznati Srbe i srpsku politiku, te dobro znaju da je zamjena teritorija koju traže Srbi, dvosjekli mač za njihovu državu i bi time bila derogirana važnost Kosova kao države, a isto tkao dovela bi u opasnost opstanak same kosovske države. Stoga Kosovo na koje Srbija vrši strašan pritisak preko svojih tradicionalnih država saveznika, kao što su Francuska, Rusija i Velika Britanija – u pregovorima inzistira na očuvanju teritorijalnog integriteta Kosova, poštivanju kosovskog ustava, trajno međusobno priznanje, članstvo u UN-u, kao i priznanje Kosova kao države od strane onih europskih zemalja koje to još nisu učinile. Naravno, u svemu tome prednjači kosovski premijer Avdullah Hoti, koji u svakoj prilici ističe „da je normalizacija odnosa moguća samo ako Kosovo i Srbija poštuju međusobnu suverenost“.
Europa i Sjedinjene Američke Države očekuju od Vučića i Srbije da prizna Kosovo, te da se time normaliziraju odnosi između Kosova i Srbije. No, kada je u pitanju Europa i SAD, treba napomenuti da se Europa kao i uvijek do sada pokazala nesposobnom da riješi pitanje Kosova i Srbije, za razliku od Amerikanaca koji to mogu riješiti jednim potezom. Koliko je Kosovo, taj dio Europe i svijeta bitan za Amerikance govori i veliki broj stacioniranih NATO-vih vojnika na području Kosova, a tu se nalaze od 12. lipnja 1999. godine, njih 50.000 vojnika sve do danas kada je prisutno 3.500 vojnika u sastavu KFOR-a.
Vučić i srpska politika potpuno su neprepoznatljivi u traženju same sebe te u svom lutanju, od Rusa do Kineza pa koketiranja s Europskom unijom, samo pokazuju koliko je sadašnja srpska politika konzistentna u vlastitoj izgubljenosti. Srbija mora znati, da jedini pravi put Srbije vodi prema Europskoj uniji, a svaka daljnja lutanja ili odgađanja te neminovnosti, Srbiju kao državu udaljuju, kako od europske tako i od svjetske političke prepoznatljivosti.
U vremenima koja dolaze, Srbija se mora otrijezniti od svojih iluzornih snova o Velikoj Srbiji i svesti ga na realnost, a to je ono što najviše boli, ali samo trenutno ne trajno. Potpuno je suludo, kretenski i blasfemično da pojedini srpski znanstvenici na srpskoj televiziji tvrde da je – oprosti mi dragi Bože – i Isus Srbin, isto kao i njegovi apostoli.
Srbija je imala priliku da u vrijeme Zorana Đinđića normalizira stanje u zemlji i krene putem, koji joj garantira sigurnu budućnost, no to vrijeme je nažalost kratko trajalo, jer je, kako znamo, Đinđić ubijen, i to upravo od onih kojima to nije u interesu. Kada će Srbija imati opet političara kalibra jednog Đinđića, bojim se, neće još dugo, dugo vremena. A vrijeme neumitno brzo prolazi, vrijeme za Srbiju brzo curi i Srbiji se može desiti da poslije Kosova izgubi i Vojvodinu, jer sadašnja srpska politika čini sve da se to i desi. Današnja Srbija je, ne samo najveći bolesnik jugoistoka Europe, već velika rak rana Europe u cijelosti koja nije u stanju pronaći lijek za bolesnike kao što je Srbija.
Miljenko Jerneić