STABLO BOGOVA

                Hrvatska je zaista Bogom dana zemlja. Mi Hrvati imamo najljepše more na svijetu, razvedenu morsku obalu u dužini više od tisuću kilometara i preko tisuću otoka. Imamo planine, gore i brda diljem čitave Hrvatske. Imamo nizine, oranice i plodna polja koja su nažalost u velikom broju zapuštena, rijeke i jezera. Imamo sve, a u stvari nemamo ništa. Spomenut ću jedan primjer kako e mi Hrvati reklamiramo sa svim tim prirodnim ljepotama i u tome isto pokazujemo kako smo polovični, da ne kažem aljkavi. Naime, neki dan, onako usput otišao sam u jedan prodajni centar u Zaboku gdje sam kupio ono što sam namjeravao kupiti, ali nisam imao svoj ceker za kupljenu robu. Blagajnica mi je ponudila vrećice ispod blagajne, a meni je odmah jedan lijepo uređena – više torba nego vrećica – zapela za oko. Na njoj je naslikana Hrvatska i sve njezine Bogom dane ljepote, mjesta i gradovi. No, odmah sam uočio da je to sve o Hrvatskoj, tek samo pola Hrvatske, a u drugoj polovici ili bolje rečeno sjeveru Hrvatske spominju se samo Zagreb, Vukovar i Osijek. Ne spominju se niti Gospić, Karlovac, Sisak, Zaprešić, Zabok, Krapina, Varaždin, Čakovec, Bjelovar, Koprivnica, Križevci, Slavonski Brod, Virovitica, Vinkovci…, ali zato na jugu Hrvatske spominju: Umag, Poreč, Rovinj, Pula, Rijeka, Krk, Rab, Novalja, Pag, Mali Lošinj, Nin, Zadar, Biograd, Vodice, Trogir, Split, Primošten, makarska, Hvar, Brač i Dubrovnik. Opet smo sami sebi zabili autogol, pa me uopće ne čudi kada naši susjedi traže pojedine dijelove Hrvatske jer se mi Hrvati prema našoj domovini odnosimo tako aljkavo i površno.

                Hrvatska bi mogla – s obzirom na svoje resurse – hraniti oko 30 milijuna stanovnika, a mi ne možemo prehraniti ni sami sebe, a kamoli turiste koji svake godine u sve većem i većem broju dolaze na odmor na naše Jadransko more. Raduje me kad čujem da Istrijani i Dalmatinci sade masline, no to je još daleko od mogućnosti koliko se u Hrvatskoj može posaditi maslina.

Trenutno je u Hrvatskoj posađeno oko tri milijuna stabala maslina, a naš kapacitet je deset milijuna stabala maslina. Dakle, kada su masline u pitanju, tu se najbolje vidi koliko samo još daleko od cilja.

                Prije nešto manje od mjesec dana, 11. studenoga 2020. godine u jednim dnevnim novinama na zadnjoj stranici objavljen je tekst: „Hercegovci pjevaju „malina je obrana““. Pročitavši članak bio sam oduševljen saznanjem da se u Hercegovini sade masline, da niču veliki maslinici koji se prostiru i na 50 hektara, i u kojem raste 7000 stabala maslina. Upravo je nevjerojatno, kako Hercegovci na kršu sade masline, jer svakoj maslini treba od 150 do 200 litara vode svaki dan. Tko bi rekao da će Hercegovci jednog dana saditi maslinu uz svoje vinograde u kojima se dobivaju svjetska poznata i priznata kvalitetna vina žilavka i blatina.

                Kako sam puno puta bi u Hercegovini – najviše u Širokom Brijegu – imao sam priliku probati hercegovački sir od ovčjeg mijeha za koji tvrdim da je najbolji sir na svijetu. Hercegovci ga proizvode samo za svoje potrebe, a bilo bi jako dobro kad bis i dali truda i u uzgoju ovaca, tako da i Hrvati širom Hrvatske mogu uživati u toj hercegovačkoj deliciji, najboljem siru na svijetu. Pršut, janjetina, hercegovački sir iz ovčjeg mijeha – sve to treba dobro zaliti blatinom i(li) žilavkom i Bog te veseli!

                Mnogi Hrvati ne znaju i nikad nisu čuli za taj famozni hercegovački sir iz ovčjeg mijeha, deliciju u kojoj sam uživao kad god bi došao u Hercegovinu. Svaki put kada bih došao u Hercegovinu, htio sam kupiti jednu mješinu sira i pošteno platiti – i suhim zlatom- ako treba – no nikada mi to nije uspjelo, jer sir iz ovčjeg mijeha je poslastica koja se može platiti i probati samo u Hercegovini, a da je kupite na veliko kao što sam ja htio, ne dolazi u obzir. Sada se je svim tim hercegovačkim slasticama pridružila i maslina, te uopće ne sumnjam da će vrijedni, marljivi i nadasve uporni Hercegovci vrlo brzo biti poznati i po uzgoju masline.

                Štošta bi mi Hrvati mogli naučiti od Hercegovaca, a mi Zagorci pogotovo, jer nije sramota učiti da bi bili bolji, sramota je ako ostanemo po strani i indiferentni prema onome što svaki od nas može učiniti za našu Hrvatsku.

Miljenko Jerneić