SVEOPĆA DEKADENTNOST EUROPE I SVIJETA

                Sada je više nego li očito, da je SAD-e učinio veliku pogrešku – možemo je slobodno nazvati i krucijalnom – kada je zabranio hrvatskoj vojsci da osvoji Banja Luku, tako da je danas Bosna i Hercegovina i više od neuralgične točke. Bosna i Hercegovina je ustvari bure baruta s već zapaljenim fitiljem, i pitanje je samo vremena kada će eksplodirati. SAD-e će zbog svoje krive političke procjene i ad hoc politike prema Bosni i Hercegovini, danas morati platiti znatno veći račun. Svih ovih godina srpska recentna politika nije ništa drugo već produženi krak ruske imperijalne politike, a sadašnji predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić upravlja Srbijom poput Putina, pa onda i nije ništa čudno kada Vučića mnogi politički analitičari i komentatori političkih zbivanja, nazivaju srpskim i(li) balkanskim Putinom. U svemu tome zabrinjavajuće je što Europska unija svih ovih godina blagonaklono gleda na tu i takvu politiku Srbije, a ono što nas mora zabrinuti je višegodišnje američko – najblaže rečeno – promatranje i toleriranje velikosrpske politike!

                Da je situacija u Bosni i Hercegovini više nego li ozbiljna, potvrđuje i izjava glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga koji je u „zonu ruskog utjecaja“ uz Gruziju i Moldaviju uključio i Bosnu i Hercegovinu. No, treba otvoreno reći da je Bosna i Hercegovina ovoga trenutka „u najvećoj opasnosti“, a to jako dobro znaju u Europskoj uniji i NATO-u koji su u Bosnu i Hercegovinu uputili dodatne snage EUFOR-a, a zračni prostor iznad Bosne i Hercegovine kontroliraju francuski borbeni avioni. Rusija bi mogla iskoristiti dvije novostvorene države u Ukrajini – Luganska i Donjecka Republika – kao opravdanje za proglašenje Republike Srpske državom u Bosni i Hercegovini, što nije ništa drugo već rušenje međunarodnog pravnog i političkog poretka u svijetu. Takav potez Rusije izazvao bi sukobe, ne samo u Bosni i Hercegovini i području bivše Jugoslavije, već bi to zaista moglo eskalirati i uvesti čitav svijet u treći svjetski rat. Stoga su u pravu oni politički analitičari koji poput Denisa Romca tvrde: „Što je Putin neuspješniji u Ukrajini, sve više raste i opasnost od otvaranja nove fronte na Balkanu, ponajprije u Bosni i Hercegovini“.

                Ono što Hrvatsku treba najviše brinuti su njezini najviše politički dužnosnici koji imaju skroz oprečne stavove kada je u pitanju rat u Ukrajini, Bosna i Hercegovina i politička sigurnost Hrvatske. Shodno tome, kao primjer navest ćemo sasvim oprečna mišljenja predsjednika Hrvatske, Zorana Milanovića i šefa glavne hrvatske obavještajne agencije Daniela Markića.

                „Predsjednik države, međutim, ima posve suprotno mišljenje od šefa obavještajne službe, što je krajnje čudno u ovoj situaciji i netipično za uređene države, s obzirom na to da obavještajna izvješća i analize na kojima Markić gradi svoje mišljenje o aktualnoj situaciji dobiva i predsjednik države. Dok Markić ne isključuje mogućnost destabilizacije u regiji, Milanović izričito tvrdi da ni do kakve eskalacije koja bi se pretvorila u oružani konflikt ne može doći. Zato kaže da i ne pridaje posebnu važnost pojačanoj prisutnosti snaga EUFOR-a u Bosni i Hercegovini, smatrajući da nema opasnosti od eskalacije krize u toj zemlji“. (Vidi Večernji list od 12. ožujka 2022. godine, auto teksta Denis Romac.)

                Uz to, što su kontradiktorni Milanović i Markić, vrlo je indikativna i zabrinjavajuća kontradiktornost Markića sa samim sobom, a isto tako i Milanovića, na što u svom tekstu također upozorava Denis Romac. Romac o tome piše: „Iako se predsjednik Milanović i obavještajac Markić razilaze u svojim mišljenjima i mogućnosti prelijevanja krize i posljedicama tog prelijevanja, nije teško uočiti kontradikcije i kod jednog i kod drugog. Markić tako tvrdi da je Hrvatska potpuno sigurna i da nema nikakve prijetnje za hrvatske državljane, što je u izravnom sukobu s njegovom tezom o mogućnosti prelijevanja sukoba na susjedstvo, s obzirom na to da bi svaka destabilizacija našeg susjedstva  izravno i neizravno pogodila i hrvatske državljane“. (ibidem)

                Kada su u pitanju kontradiktornosti Milanovića, Romac o tome kaže: „Kod Milanovića, međutim, vjerojatno se ipak radi o drukčijim, prozaičnijim razlozima namjernog umanjivanja opasnosti od raspirivanja krize u susjednoj državi, a sudeći po nastavku njegove izjave, ti se razlozi vjerojatno ponovno kriju u njegovom kontroverznom odnosu prema srpskom članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku (na slici), za kojeg i ovaj put ima bezuvjetno razumijevanje. Milanović, naime, ne dopušta mogućnost da bi se Dodikova secesija u BiH mogla pretvoriti u otvoreni sukob i nasilje, tvrdeći da je u Dodikovu slučaju riječ samo o političkoj retorici. U BiH, kaže hrvatski predsjednik, nema ni vojnika ni tenkova, čime sugerira da nema vojske koja bi ratovala ni oružja kojim bi se rat vodio“. (ibidem)

                Iz svega ovoga nije teško zaključiti, da Markić i Milanović, bez obzira na sve informacije s kojima raspolažu, ne znaju prije svega misliti, pa onda nije nikakvo čudo što su kontradiktorni sami sa sobom, a isto tako kontradiktorni na osobnoj razini. Sjećam se dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika koji je u mnogo navrta znao reći kako smo mi Hrvati sami sebi najveći problem, a to se iz primjera Milanovića i Markića najbolje može vidjeti. Da je mišljenje vrlo zahtjevna ljudska djelatnost, pokazuje nam Ivo Komšić koji je za Globus (8. ožujka 2022. godine) izjavio: „Sve to za jedan bezvrijedan i propali interes, za obnovu Herceg-Bosne koja je sramota hrvatskog naroda, koja je osuđena na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu kao zločinačka tvorevina“.

                Herceg-Bosna nije nikakva sramota hrvatskog naroda, već su to bili ondašnji političari koji su vodili Herceg-Bosnu. Danas, a to se vidi iza dana u dan – samo to slijepci ne vide – nema opstojnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini bez Herceg-Bosne. Hrvati moraju imati svoj hrvatski entitet, isto kao što to imaju Srbi. Hrvatima nema života ni opstanka u federaciji s Bošnjacima, a oni koji misle drugačije žive u iluzijama. Bez trećeg, hrvatskog entiteta nema opstojnosti Bosne i Hercegovine. Najveću glupost, napravila je međunarodna politika, onda kada je ukinula Herceg-Bosnu, umjesto da je kazneno gonila one koji su kompromitirali hrvatski narod i Herceg-Bosnu.

                U petak 11. ožujka 2022. godine u gradu Zagrebu, nadomak Studentskog doma „Stjepan Radić“, srušio se dron – sovjetska letjelica Tu-141 – težak šest tona i dugačak četrnaest metara. U dronu su pronađeni i dijelovi aviobombe. Pukom slučajnošću ili bolje rečeno srećom dron nije eksplodirao, nije pogodio niti jedan stambeni objekt i ono što je najvažnije od svega, nije bilo ljudskih žrtava. Svi se pitaju od kuda dron u Zagrebu. Glede toga mogu se postaviti slijedeće teze: poslali su ga Rusi kao upozorenje Hrvatskoj; poslali su ga Rusio kao test budnosti NATO snaga; poslali su ga Rusi kao upozorenje svim članicama NATO-a; ono što je sigurno, nisu ga poslali Ukrajinci. Iz tih teza, nije teško zaključiti, da je to čista prijetnja Rusije Hrvatskoj, ali i svim zemljama koje podržavaju Ukrajinu i koje su proglašenje neprijateljskim zemljama od strane Rusije. Dron koji je upućen na Hrvatsku, pokazuje, da Putin sutra može poslati, ne samo dronove već i nuklearne projektile na svaku zemlju „neprijateljicu“ Rusije. Uostalom, Putin je nagovijestio i mogućnost upotrebe nuklearnog oružja. Luđaka iz Moskve treba ozbiljno shvatiti i ništa ne prepustiti slučaju. Putin i njegova politika pokazuju svu dekadentnost Rusije, ali nažalost i čitavog svijeta. Hrvatska politika treba se konačno zapitati: kako u tom i takvom svijetu opstati.

Miljenko Jerneić