Svijet na pragu samouništenja
Kako se u životu ništa slučajno ne dešava, a ponajmanje u politici, kao primjer može nam poslužiti Rusija. Posljednjih godina svjedočimo jednoj agresivnoj ruskoj politici, u kojoj Rusija koristi sva – dozvoljena i nedozvoljena – sredstva, a što se najbolje vidi u invaziji na Ukrajinu. Sada je više nego jasno, da Rusija želi raskomadati Ukrajinu, i od jedne suverene države napraviti rusku koloniju u kojoj Ukrajinci više nikada ne bi mogli slobodno, samostalno i suvereno odlučivati. Rusi su najprije – početkom ožujka 2014. godine – okupirali Krim, a sada žele od Ukrajine odvojiti Luhansk i Donjeck, jer je tobože Ukrajina, dok je bila cjelovita država, „ugrožavala“ Rusiju svojim geostrateškim položajem. Rusija se već nekoliko godina spremala napasti Ukrajinu i čitavo vrijeme se pripremala na invaziju. Žalosno je da cjelokupna svjetska politika nije učinila baš ništa, kako bi spriječila Rusiju u pokušaju napada i okupacije Ukrajine. Glavni kreator takve imperijalne ruske politike je sam predsjednik Rusije, Vladimir Putin, koji predstavlja pravu tantaciju iliti napast na čitav svijet. Putinova politička metamorfoza, dala nam je pravu sliku njega kao političkog autarha, bez kojega se u Rusiji u političkom i svakom drugom smislu ne može ništa poduzeti, niti odlučiti. Putin ide toliko daleko, da je naredio vojsci višu nuklearnu pripravnost, što znači i mogućnost upotrebe nuklearnog oružja od strane Rusije. Tim potezom Putin šalje poruku čitavom svijetu, da je – ne birajući sredstva – u stanju učiniti sve, pa i pokrenuti nuklearni rat. Amerikanci su odmah stavili svoje nuklearne resurse u višu pripravnost , DEFCON 2, što je treći puta u američkoj povijesti. DEFCON 1 je početak nuklearnog rata!
Svih ovih godina takva rigidna ruska politika dala je krila i srpskoj politici, koja je to koristila, kako bi ostvarila svoj velikosrpski san o vascelom srpstvu. To se najbolje može vidjeti u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. U Crnoj Gori na vlast su došle prosrpske stranke potpomognute ruskom obavještajnom službom, a koje negiraju postojanje crnogorske nacije i Crne Gore kao države. U Bosni i Hercegovini, Dodik pokušava iskoristiti trenutak kako bi Republiku Srpsku pridružio što prije majčici Srbiji. Tome mu uvelike pripomaže stupidna politika SDA predvođena Bakirom Izetbegovićem. Hrvati su jedini od tri konstitutivna naroda koji nemaju svoj, hrvatski entitet i zbog toga ne mogu konzumirati svoja politička i ostala prava. Za Hrvate u Bosni i Hercegovini koji politički djeluju kroz razne političke stranke, vrlo je bitno, da u politički složni i jedinstveni, jer samo tako, preko Hrvatskog narodnog sabora mogu ozbiljiti sebe kao politički narod. Sada je više nego jasno, da Hrvati bez svojeg, hrvatskog entiteta neće nikada biti ravnopravni s Bošnjacima niti sa Srbima. Herceg -Bosna politička je neminovnost u Bosni i Hercegovini, a na Hrvatima je, da slogom i zajedništvom dođu do hrvatskog entiteta. Tek tada, moguće je u Bosni i Hercegovini izgrađivati građansku državu, a nikako ne obratno. Herceg-Bosnu neki tumače kao „nastavak po Hrvatsku pogubne politike“ kako piše jedna hrvatski dnevnik (24. veljače 2022. godine), što je potpuno krivo. Hrvati su bez Herceg-Bosne nemaju budućnosti u Bosni i Hercegovini, i to je jedini način, da ta država opstane. Bez hrvatskog entiteta nema niti Bosne i Hercegovine. Stoga je, Nikola Grmoja potpuno u pravu kada kaže: „Između opstojnosti Hrvata i opstojnosti Bosne i Hercegovine meni osobno je važnija opstojnost Hrvata. Ako Hrvati neće biti ravnopravni i konstitutivni, onda Bosna i Hercegovina ne treba niti postojati. Jednostavno je!“
Srbi na sjeveru Kosova žele stvoriti Srpsku zajednicu općina koja bi poput Republike Srpske u Bosni i Hercegovini radila na tome, da se što prije odvoje od Kosova i priključuje Srbiji. Naravno, političari Kosova nisu naivni i dobro znaju što bi im se desilo na sjeveru države, kada bi Srbi stvorili svoj srpski entitet. Svjetska politika može mijenjati kosovske političare, ali kosovska politika i dalje će ostati konstantna. Treba istaći, da su na Kosovu pripadnici američke vojske, njih 635, kao i pripadnici KFOR-a od 12. lipnja 1999. godine, čiji je broj 4000 vojnika. Te američke i međunarodne vojne snage glavna su garancija samostalnosti i opstojnosti Kosova. Tome će biti tako, sve dok srpska politika ne prizna Kosovo kao državu, pa i mnogo godina nakon toga.
Miljenko Jerneić