6. siječnja 2020.
U Hrvatskoj je već izvršena lustracija (!?): udbaški jugohrvati lustrirali su patriotske Hrvate
Temeljno političko pitanje u novostvorenoj hrvatskoj državi nakon 30 godina postojanja jest zašto u njoj kao u drugim postkomunističkim zemljama nije izvršena ideološka lustracija. Odgovor je vrlo jednostavan, premda ga se u raspravama o toj temi namjerno zaobilazi. Ideološka lustracija nije izvršena, jer oni koji su je trebali provesti sami su trebali biti lustrirani. Radilo se o tome da su vodeću ulogu u stvaranju hrvatske države imali bivši komunisti, a među njima bivši agenti jugoslavenskih tajnih službi, Udbe i KOS-a. Po tome Hrvatska nije jedina od bivših jugoslavenskih republika koje nisu provele lustraciju, jer su s tim suočene i >Slovenija i Crna Gora gdje su također bivši komunisti odigrali ključnu ulogu u osamostaljenju. Srbija je donijela zaskon o lustraciji, ali prije svega da bi rehabilitiralo četništvo koje danas vlada u Beogradu. Po zakonu o lustraciji u Makedoniji je otkriveno da je predsjednik Ustavnoga suda bio suradnik Udbe.
Treba biti realan i shvatiti da je predsjednik Franjo Tuđman bio u pravu kad je u stvaranje neovisne i demokratske Hrvatske uključio i bivše jugoslavenske agente, jer bez njih, odnosno onog njihovog dijela koji je bio spreman ući u taj izazovni projekt ne bi ni bilo današnje Hrvatske. On se nije mogao isključivo osloniti na hrvatsku patriotsku oporbu, jer ona institucionalno nije ni postojala. Tzv. hrvatska neprijateljska emigracija bila je infiltrirana s udbaškim saboterima, a oni koji su stvarno biti hrvatski domoljubi platili su životom pri čemu su egzekutori bili prije svega Hrvati. Klasičan i po događajima svježi je primjer za to ubojstvo Stjepana Đurekovića kojega je organizirao Josip Perković bliski suradnik predsjednika Tuđmana u stvaranju države. Konačno je vladajući SDP-ov tandem Josipović-Milanović s “lex Perković” pokušao odbiti europski uhidbeni nalog za izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu. U ovom slučaju lustraciju nad hrvatskim tajnim agentima provela je Europska unija, a u konkretnom slučaju do toga ne bi nikad ni došlo da Hrvatska nije postala njena članica.
U svakom slučaju ključna uloga u pokretanju lustracije bila je u rukama predsjednika Tuđmana koji to nije mogao izvršiti dok je Hrvatska bila izložena velikosrpskoj agresiji. Međutim u to ratno doba najvažnije odluke donosile su se u uskom krugu Tuđmanovih suradnika u kojemu nije bilo mjesta za barem jednog člana uvjetno rečeno tzv. ustaške emigracije koji su nakon osamostaljenja došli iz političkog iseljeništva. U svojem posljednjem intervjuu pred smrt Šime Đodan je rekao da je postojao samozvani “politbiro” u kojemu su uz Tuđmana bili Josip Manolić, Josip Boljkovac, Ivica Račan i Dušan Bilandžić, i što je taj “politbiro” odlučio HDZ bi amenovao. Doduše jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana bio je u to doba predstavnik te tzv. “ustaške emigracije” njegov navodno najbolji ministar obrane Gojko Šušak, ali je i on bio agent Josipa Perkovića. Glavni razlog što se u to doba nije ni moglo pokrenuti lustraciju, uz ratno stanje, bila je i činjenica da je u vladajućem HDZ-u bilo oko 97.000 bivših članova SKJ/SKH. Od toga ih je prema jednom stranom istraživanju u HDZ ušlo prije prvih slobodnih izbora 27.000, a ostalo je nahrupilo nakon uvjerljive pobjede HDZ-a na tim izborima. Zastupnik Vladimir Bebić, poznat kao “bombarder s Kvarnera” koji je i sam bio pripadnik Udbe izjavio ja da je u prvom sazivu Hrvatskoga sabora bilo 28 bivših udbaša i kosovaca. Pored toga što su odigrali značajnu ulogu u stvaranju Hrvatske, premda je i tu bilo sabotaža, ti bivši jugoslavenski agenti imali su značajnu ulogu u kriminalnoj pretvorbi i privatizaciji koja nikad nije dosljedno kazneno procesuirana. Nakon veličanstvene pobjede u Oluji mnogi bliski suradnici i prijatelji predsjednika Tuđmana predlagali su mu da konačno pokrene taj neophodni potez kako bi se mlada hrvatska demokracija oslobodila tog komunističkog balasta. On međutim nije bio spreman za taj kirurški potez, pa je to jedna od njegovih najvećih strateških pogrešaka. Zato 1998. godine u Hrvatskome saboru u kojemu je HDZ imao solidnu većinu nije mogao proći HSP-ov prijedlog zakona o lustraciji. S druge strane provedba lustracije najmanje se mogla očekivati od SDP-a kojega bi cijelog trebalo lustrirati, a u krajnjoj liniji i zabraniti, jer to nije hrvatska socijalistička stranka, nego jugoudbaška parakomunistička stranka. SDP kao slijednica SKH nikad nije ni pokušala da u duhu rezolucija Europskog parlamenta i Vijeća Europe o osudi komunizma preuzme odgovornost za zločine počinjene nad hrvatskim narodom u komunističkoj Jugoslaviji, zatraži oprost i uključi se u moralnu obnovu hrvatskoga društva. Štoviše njihov istaknuti član Nenad Stazić u Hrvatskome saboru je izjavio da partizani nisu dobro obavili posao nad hrvatskim narodom 1945. godine.
Budući da lustraciju nije proveo predsjednik Tuđman, što je bio i jedan od razloga poraza HDZ-a na saborskim izborima 2000. godine, pobjedničkom SDP-u bila su otvorena vrata za lustraciju po njihovim mjerilima. Nikad ne valja smetnuti s uma da je SDP etiketirao HDZ kao “stranku opasnih namjera” zato jer se zalagala za osamostaljenje Hrvatske. Kad se o tome odlučivalo u Hrvatskome saboru SDP je demonstrativno napustio sabornicu. Kad je došao na vlast zajedno s predsjednikom Mesićem toliko hvaljeni Ivica Račan i njegovi bojovnici izvršili su pravu čistku hrvatskih domoljuba u brojnim javnim institucijama i poduzećima. Samo u Hrvatskoj radioteleviziji, smijenjeno je sa svojih profesionalnih funkcija više od 20 urednika i novinara. Lustracija tako nikad nije mogla biti provedena u pravosuđu, gdje je ostao gotovo nedodirnut kadar iz komunističke Jugoslavije koji je sudio istaknutim hrvatskim braniteljima po zapovjednoj odgovornosti, ali nikad nije ni pokušao po isto takvoj zapovjednoj odgovornosti suditi generalima tzv. Jugoslavenske narodne armije koji su sudjelovali u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.
Iako je to itekako važna politička tema u netom održanim predsjedničkim izborima ona nije čak ni uzgred spomenuta. U sva tri sučeljavanja na nacionalnim televizijskim kanalima Kolindi Grabar Kitarović i Zoranu Milanoviću nije nitko postavio pitanje kakav je njihov odnos prema rezolucijama Europskog parlamenta i Vijeća Europe o osudi komunizma kao totalitarnog režima. To je značajna indikacija postojeće klime u kojoj se želi to osjetljivo pitanje stalno gurati pod tepih. Drugim riječima to znači da hrvatsko društvo u cjelini,a posebice cjelokupna politička kasta nastala nakon sloma komunizma i raspada Jugoslavije, te najvažnije hrvatske društvene institucije na čelu s tzv. Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti prihvaćaju postojeće stanje ovaj put psihoideološke okupacije Hrvatske. Nezadovoljstvo naroda takvim stanjem stvari, uz druge probleme nagomilane u ovih 30 godina, iskazalo se na ovim predsjedničkim izborima traženjem izlaza u nekoj zdravijoj političkoj opciji, ali kritična masa tog nezadovoljstva očito još nije dostigla takav stupanj da bi se u pogledu lustracije učinio prvi korak. Još je uvijek nažalost jači prigovor kako je za lustraciju kasno koji dolazi od onih koji bi trebali biti lustrirani. Takvima bi trebalo biti jasno da narod koji ne raščisti s prošlošću ne može se nadati boljoj budućnosti.
Vjekoslav Krsnik