Véritas sempitérna est

                Ovih dana – 6. kolovoza 2021. godine – hrvatski politički tjednik „7DNEVNO“ objavio je intervju s Ivom Komšićem sveučilišnim profesorom i jedni od sudionika pregovora u Daytonu. Naslov intervjua je: „Crtež podjele BiH koji je Tuđman iscrtao na jelovniku 1995. njegov je profil političara i držvnika“, a razgovor je obavio Darko Petričić. U tom bizarnom intervjuu Komšić iznosi sijaset laži na račun dr. Franje Tuđmana, a ujedno nagovještava i skorašnji izlazak svoje knjige: „Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH“. Komšić je svojim intervjuom pokazao i dokazao da je jedan običan paskvilant, jer na osnovu laži a ne na temelju činjenica i argumenata optužuje Tuđmana i stavlja ga na pijedestal udruženog zločinačkog poduhvata na osnovu rekla-kazala. Žalosno za jednog sveučilišnog profesora koji se spušta na tako nisko nivo pokušaja dezavuiranja Tuđmana i njegove cjelokupne politike. Komšićeve diletantske izjave u tom patetičnom intervjuu poput – „Tuđman je poštovao samo Miloševića i dogovor koji je s njim postigao u Karađorđevu o podjeli BiH na dva dijela. Današnja nefunkcionalna BiH rezultat je tog dogovora“. Tvrditi tako nešto bez dokaza i argumenata može samo netko kome uopće nije stalo do istine, jer Komšić svoje zaključke iznosi po principu rekla-kazala i koji kao takvi nemaju nikakvo uporište. Istinu o Krađorđevu najbolje je prezentirao akademik Davorin Rudolf u svojoj knjizi: „Stvaranje hrvatske države 1991. – Ministarka sjećanja“, („Književni krug“, Split,2016.), gdje na str. 76. piše: „Pitao sam „poznavatelje“ sadržaja razgovora Tuđman-Milošević postoji li pisani dokaz o dogovoru dvojice predsjednika, potpisani sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine, bilo kakav ugovor ili pogodba? Bili su složni u odgovoru: nikakva ugovora nema, ništa nije potpisano, sve je usmeno dogovoreno. U jednoj sam zgodi parafrazirao Napoleonova ministra vanjski poslova Charlesa Mauricea de Talleyranda. Kad su mu došli ruski izaslanici prosvjedovati jer Napoleon pomaže Tursku u ratu s Rusijom, a dogovorio se krajem lipnja 1807. s ruskim carem Nikolom I., na splavi na rijeci Njemenu kraj Tilzita, da će pomagati Ruse, Francuz ih je upitao: „Imate li, gospodo, napisan i potpisan sporazum o tome?“ „Nemamo, ali carevi su se usmeno dogovorili u četiri oka.“ Talleyrand je na to rekao: „U međunarodnoj politici je kao u glazbi. I najljepša melodija ako nije zapisana, nema nikakve vrijednosti.“

                Da pozivanje na Talleyranda ne bi ostalo samo zgodna fraza o tom kako nije bilo valjana sporazuma o „podjeli Bosne“, na ovome mjestu ću potanje odgovoriti na pitanje je li hrvatski predsjednik Tuđman sa srpskim predsjednikom Miloševićem u lovištu Karađorđevo, u blizini Bačke Palanke u Vojvodini, krajem ožujka 1991. dogovorio rat u BiH radi teritorijalne podjele te države između Hrvatske i Srbije. Je li to izmišljotina ili podmetanje ili je dogovor bio doista postignut?“        Zbog važnosti teme donosimo u cijelosti tekst fusnote broj 106: „Nijedan susret i razgovor predsjednika Tuđmana u razdoblju u kojem je obavljao dužnost predsjednika Republike Hrvatske nije izazvao toliko oprečnih komentara i interpretacija kao razgovor sa srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu. Povjesničar Ivo Lučić posebice je upozorio na krive interpretacije tog razgovora „koje su u javnosti prihvaćene kao istinite te funkcioniraju kao politički mit“. Lučić, Karađorđevo: politički mit ili dogovor?, Časopis za suvremenu povijest, izdanje Hrvatskog instituta za povijest, br. 1, god.35., Zagreb 2003., str. 8.“.  

                Rudolf sve do kraja sedmog poglavlja – do str. 100. – piše o toj temi, pa da je Komšić pročitao „samo“ to poglavlje zasigurno ne bi iznosio kojekakve paušalne ocijene glede cjelokupne politike Tuđmana. Rudolfova knjiga je vrijedan dokument o vremenu stvaranja hrvatske države u kojem je uvaženi akademik osobno sudjelovao. Knjiga je pisana na visokom znanstvenom i akademskom nivou, a opet pristupačna svim čitateljima, jer autor kada obrađuje pojedinu situaciju – kao što je na primjer Karađorđevo – to radi na najvišem intelektualnom i istinitom nivou. Rudolf nije jednostran ili, ne daj Bože zlonamjeran kao Komšić, akademik Rudolf za razliku od paskvilanta Komšića razrađuje sve u detalje. Rudolfova knjiga najbolja je knjiga koja je ikada napisana o vremenu stvaranja hrvatske države i svjedoči na najbolji mogući način o tome tko je u stvari dr. Franjo Tuđman. Rudolfova knjiga trebala bi biti osnovna i obavezna politička i povijesna literatura, koju bi trebao pročitati svaki Hrvat.

                Druga bedastoća koju tvrdi Komšić za Tuđmana je, da se Tuđman udružio u udruženi zločinački poduhvat, te o tome u intervjuu Komšić kaže: „To nije moja analiza. Ja sam je preuzeo od Haškog suda, to je utvrdilo Tužilaštvo, a  Sud prihvatio.“ Upravo je nevjerojatno s kolikom lakoćom neodgovornosti Komšić tvrdi nešto što nema nikakve veze s činjenicama, a  još manje s pameću. Da je Komšić jedan običan plagijator i klevetnik, imali smo prilike ovih dana čitati u hrvatskim medijima koji nam donose pravu istinu o tome tko je bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata. Tako u Jutarnjem listu od 08. kolovoza 2021. godine imamo članak pod naslovom: „Milošević je bio dio udruženog zločinačkog pothvata u BiH i Hrvatskoj“, te u tom tekstu između ostalog možemo pročitati: „Pretresno vijeće zaključuje da je zajednički „zločinački cilj dijelilo više političko, vojno i policijsko rukovodstvo u Srbiji, SAO Krajini, SAO Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu i Republici Srpskoj, s ključnim članovima koji su varirali ovisno o području i vremenu izvršenja zločina“. Članovi udruženog zločinačkog pothvata bili su, kako se navodi, Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić Badža, Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Željko Ražnatović Arkan, stoji u presudi pod točkom 380. „Izvan razumne sumnje je dokazano“ da je barem od kolovoza 1991. postojao zajednički zločinački cilj da se nasilno i trajno ukloni, činjenjem zločina progona, ubojstva, deportacije i nehumanih djela (prisilno premještanje), većina nesrba, uglavnom Hrvati, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, s velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine“, navedeno je u presudi Mehanizma. Dakle, sada je Slobodan Milošević i službeno – zločinac. Ne kaže se uzalud da je pravda spora, ali dostižna jer je proteklo dvadeset godina od Miloševićeva uhićenja i premještaja u Scheveningen te 15 godina do njegove smrti.“

                Ono što je još važno za spomenuti, i što je od povijesnog značenja, svakako je to, „da je Pretresno vijeće u presudi Stanišiću i Simatoviću utvrdilo postojanje udruenog zločinačkog pothvata čiji ječlan bioi Slobodan Milošević“. I sada, gle čuda, javlja se Ivo Komšić sa svojom knjigom kojoj jeglavni cilj da dr. Franju Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, ne samo proglasi članom udruženog zločinačkog pothvata, već ga postavlja i na čelo udruženog zločinačkog pothvata. Žalosno je, da t  čini sveučilišni profesor koji na jedan takav perfidan način želi difamirati, kompromitirati i nadasve falsificirati povijesne činjenice koje su vezane za Tuđmana i hrvatsku povijest. Njegova knjiga – koju će nažalost morati pročitati – unaprijed je promašena – ali će ipak pokazati na koje niske grane može pasti jedan sveučilišni profesor, u ovom slučaju, Ivo Komšić. Komšić između ostalog spominje i famoznu Tuđmanovu salvetu na kojoj je tobože nacrtana podjela Bosne i Hercegovine, a do koje je došao Paddy Ashdown. O tome je Miroslav Tuđman napisao izvrsnu knjigu: „Priča o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj salveti“, koja je objavljena u nakladi Pavičić, Miroslav Tuđman 2002. godine. d aje Komšić pročitao tu knjigu, ne bi zasigurno pisao takve nebuloze glede jedne obične salvete, kojom je želio prikazati Tuđmana kao glavnog rušitelja Bosne i Hercegovine. Istina je sasvim drukčija, nego li što je želi prikazati Komšić, pa ćemo istine radi citirati tekst koji je objavljen na lijevoj i desnoj klapni te knjige, a autor teksta je Josip Pavičić.

                „Na ručku u kraljevskoj palači u Londonu 6. svibnja 1995. godine, koji je uprilične u povodu 50. obljetnice pobjede antifaštističke koalicije u drugom svjetskom ratu, kraj hrvatskog predsjednika dr. Franje RTuđmana sjedio je njemu dotad nepoznati engleski političar, lord Paddy Ashdown. Godspodin Ashdown htio je s gostom iz Hrvatske razgovarati o bivšoj Jugoslaviji, posebice o budućnosti Bosne i Hercegovine. Dok su na stolu stajale čaše – lordova gotovo stalno prazna, predsjednikova gotovo uvijek puna – dr. Tuđman ljubazno je Englezu stao tumačiti kako bi Bosna i Hercegovina mogla izgledati za deset godina. Ali nije daleko dospio, jer se odmah pokazalo da je lord u prilike koje su ga zanimale vrlo slabo upućen, pa je morao i crtati. Englez je dohvatio salvetu i označio obrise karte BiH a dobrohotni je hrvatski povjesničar, prema sjećanju, povukao crtu koja razdvaja Europu na Zapad i istok, a koja u obliku slova S dijeli Bosnu i Hercegovinu. Povukao je crtu koja se u to vrijeme pojavljivala na raznim NATO-vskim i drugim kartama, u lako dostupnim strategijskim atlasima u Bruxellesu i drugdje. Tke je god o Balkanu išta znao, znao je i tu crtu.

                Tuđmanovu salvetu Englez je strpao u džep i otišao kući. Možda bi je i zaboravio, da 4. kolovoza 1995. nije počela oslobodilačka akcija Oluja. E, nećete, pomislio je Paddy Ashdown, jako ljut na Hrvate. Pronašao je salvetu, dopisao joj i dorisao svoja tumačenja i 7. kolovoza sazvao konferenciju za novinare na kojoj je Tuđmanov  s kraljevskog ručka predstavio kao krunski dokaz o Tuđmanovu, a to znači i hrvatskom planu podjele BiH.

                Ashdown se sa svojom Tuđmanovom salvetom pojavio i na haškom suđenju Tihomiru Blaškiću, uspjevši s pomoću nje i dvojice tajnih svjedoka (od kojih je jedan Stjepan Mesić) pridonijeti da se Blaškiću, kad se već nije moglo Tuđmanu, napakuje 45 godina zatvora.

                O toj Ashdownovoj podvali, koju je Haški sud prihvatio kao vjerodostojan dokaz, govori prof.dr. Miroslav Tuđman u ovoj knjizi.

                Argumentirano i analitički, znanstvenom metodologijom, ali i s polemičarskom strašću krležijanske inspiracije autor razobličuje Ashdownovu i hašku konstrukciju, s pravom zaključujući da će „Paddy Ahsdown sa svojom Tuđmanovom salvetom ući u anale europske i svjetske povijesti kao jedan od najbesramnijih primjera međunarodnog političkog mešetarenja s konca 20. stoljeća““.

                Tuđmanovu knjigu svakako treba pročitati kako bismo bili upoznati s istinom o famoznoj salveti, koja je dosta uzburkala ondašnje političke krugove, a vidimo i danas, još uvijek utječe na neke pojedince, u našem slučaju to se odnosi na sveučilišnog profesora Ivu Komšića. U knjizi su tiskane i karte, tako da čitatelj i zorno može pratiti sve ono što je vezano za salvetu. „Komšić nažalost, nije niti prvi, a niti zadnji, koji pokušava umjesto isitne proturiti laž, a samo uvaženi sveučilišni profesor Ivo Komšić zna – a možda i ne zna – iz kojeg razloga sve to čini.

                Komšić isto tako ne vjeruje u mogućnost, da su sva tri predsjednika (Tuđman, Izetbegović i Milošević) zajedno sa Šuškom otrovani kroz hranu, te na taj način oboljeli od raka i vrlo brzo umrli svi od iste bolesti. Glede toga odmah sam nakon Daytona, izašao s tezom da su u Daytonu otrovani svi osim Miloševića. Naime, treba znati da su se svi prisutni u Daytonu hranili u kantini konzumirajući hranu koja je bila na meniju, svi osim Miloševića koji je imao svoje kuhare koji su svaki dan išli u grad u nabavu friških namirnica i osobno pripremali sva jela za Slobodna Miloševića. No ni Milošević nije mogao izbjeći sudbini, te je otrovan nekoliko godina kasnije dok e boravio u haškom zatvoru.

                Pogledajmo glede zločinačkog pothvata naslove u našim dnevnim novinama: „Haag potvrdio: Milošević i ratni vođe Srba provodili su agresiju na Hrvatsku i BiH“, (Večernji list 9. kolovoza 2021.); „Milošević je bio dio udruženog zločinačkog pothvata u BiH i Hrvatskoj“, (Jutarnji list, 8. kolovoza 2021.); „EU sad treba inzistirati da Srbija prizna odluke Haaga o Miloševiću“, (Večernji list, 10. kolovoza 2021.).

                Iz članka koji je objavljen 10. kolovoza 2021. godine, a autor članka je Božena Matijević, svakako treba izdvojiti slijedeće! Ono što je najvažnije od svega je svrstavanje Tuđmana i Miloševića u vrzino kolo udruženog zločinačkog pothvata od strane Ive Komšića. Takvo nešto može učiniti samo netko koji nema pojma o toj materiji, ili tko je krajnje zlonamjeran, ili jesno i drugo. B. Matijević svoj članak završava rečenicom: „Dakle, svaka usporedba Tuđmana i Miloševića neosnovana je, pravno i povijesno“. To je najbolji odgovor i zaključak na objede Komšića spram Tuđmana. Članak B. Matijević je u stvari intervju s Lukom Mišetićem odvjetnikom koji je u Haagu branio i obranio generala Gotovinu. Iz tog intervjua izdvajamo slijedeće: „Ovo je prvostupanjska presuda na koju će se svakako žaliti Stanišić i Simatović. Stoga ostaje vidjeti što će žalbeno vijeće odlučiti o istim pitanjima. Još važnije, podsjetio bih da smo već imali jednu konačnu presudu u predmetu Martić koja je utvrdila postojanje UZP u Hrvatskoj na čijem je čelu bio Slobodan Milošević, a uključivao je i Milana Martića. Ta je presuda konačna od 2008., ali je nije prihvatilo vodstvo Srbije, a nije je prihvatio ni jedan saborski zastupnik koji predstavlja srpsku zajednicu u Hrvatskom saboru. Umjesto toga, zanemaruju zaključke ICTY-ja i upuštaju se u revizionističku politiku u kojoj pokušavaju prikazati sve strane u sukobu jednako krivima, tvrdeći da time pokazuju „pijetet prema svim žrtvama bez obzira na nacionalnost“. Ovo je njihov način da izbjegnu zaključke ICTY-a da je srpska politika u Hrvatskoj, a sada i u BiH bila zločinačka, dok hrvatska politika prema Srbima nije“.

                Najtragičnije od svega je da zastupnici srpske manjine u Saboru „već 13 godina odbijaju prihvatiti zaključke Tribunala u slučaju Martić, o srpskom zločinačkom pothvatu u Hrvatskoj“, a HDZ na čelu s Plenkovićem obnaša vlast u Hrvatskoj zajedno u koaliciji sa saborskim zastupnicima srpske nacionalne manjine, kao što je bio i slučaj bivše esdepeove vlade na čelu s Milanovićem. U svemu tome treba spomenuti da je Komšić u svom intervjuu proglasio Herceg-Bosnu zločinačkom tvorevinom, a Franju Tuđmana kao odgovornu osobu na čiju je inicijativu osnovana Herceg-Bosna, te optužio prvog hrvatskog predsjednika da je bio na čelu udruženog zločinačkog pothvata i u Bosni i Hercegovini, Komšić u svom intervjuu kaže da je Tuđmana samo smrt spasila od optužnice kao čelnog čovjeka udruženog zločinačkog pothvata. Zaista je sramotno za jednog sveučilišnog profesora, da plasira takve laži o pokojnom predsjedniku Tuđmanu, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Laž nikada ne može postati istinom, pa da se ponavlja i milijun puta od bilo koga, pa bilo to i od sveučilišnog profesora Ive Komšića. Za Komšića se mora reći, da je obični paskvilant, a njegova jadna knjiga običan ordinarni uradak koji je baziran na lažima. No, očito je, da je naš uvaženi profesor Ivo Komšić zaboravio na staru latinsku izreku: „Véritas sempitérna est“.

                U svom intervjuu Luka Mišetić o Herceg-Bosni kaže: „herceg-Bosna je osnovana u studenom 1991. i trajala je do ožujka 1994. U skladu s tim, sud nije zaključio da je stvaranje i uspostavljanje Herceg-Bosne UZO, za razliku od onoga što je zaključio o „Republici Srpskoj Krajini“ i „Republici Srpskoj“, jer je Herceg-Bosna postojala i prije i nakon navodnog UZP-a koji je postojao samo u nekim dijelovima Herceg-Bosne.

                Za razliku od Miloševića, ICTY nikada nije objasnio što je Tuđman činio u Herceg-Bosni od siječnja do lipnja 1993., što je bilo „zločinačko“, a što bi bilo drukčije od onoga što je radio ostalo vrijeme u Herceg-Bosni od studenog 1991. do ožujka 1994., a što očito nije bilo zločinačko, da bi ga trebalo imenovati članom UZP-a. A iz povijesne perspektive mora se naglasiti da je upravo Tuđman spasio BiH time što je poslao Hrvatsku vojsku u zapadnu Bosnu 1995. na zahtjev vlade BiH i zajedno s HVO-om i u savezu s Armijom BiH porazio Miloševićev UZP na bojnom polju. Dakle svaka usporedba Tuđmana i Miloševića neosnovana je, pravno i povijesno.“

                Za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, Herceg-Bosna je nasušna potreba ako se želi da Bosna i Hercegovina djeluje kao država. U Ustavu Bosne i Hercegovine govori se o tri konstitutivna naroda koji u njoj žive, to su srbi, muslimani Bošnjaci i Hrvati. Hrvati jedini od sva tri konstitutivna naroda nemaju svoju teritorijalnu jedinicu, te Hrvati kao konstitutivni narod Bosne i Hercegovine žive u Federaciji s Bošnjacima koji na sve moguće i nemoguće načine onemogućuju Hrvatima da ravnopravno sudjeluju u obnašanju vlasti. Hrvati su, kao jedan od konstitutivnih naroda najviše zakinuti i zbog svih opstrukcija Bošnjaka unutar Federacije, ne samo da ne može djelovati Federacija, već je isto i zbog toga čitava Bosna i Hercegovina u političkoj blokadi radi takve rigidne politike Bošnjaka.

                Da bi Bosna i Hercegovina mogla funkcionirati normalno kao svaka druga država, Hrvati moraju imati svoju federalnu jedinicu Herceg-Bosnu, isto kao što Srbi imaju Republiku Srpsku i muslimani Bošnjaci Federaciju. Bez vraćanja Herceg-Bosne Hrvatima, Bosna i Hercegovina ne može trajati na dulje staze i pitanje je kada će se kao država raspasti.

Miljenko Jerneić