ZGODE I NEZGODE U HRVATSKOM POLITIČKOM ŽIVOTU

                U životu, a isto tkao i u politici, ništa se ne dešava slučajno. Kao najbolji primjer može nam poslužiti – prije nekoliko dana – podnijeta ostavka sada već bivšeg predsjednika Domovinskog pokreta Miroslava Škore, čija je ostavka, za mnoge iznenađenje. No, d ali se to zaista može nazvati iznenađenjem?! Osnivačima Domovinskog pokreta, dakle političarima desne političke provinijencije, Miroslav Škoro izgledao je kao osoba koja može učiniti puno toga u političkom smislu na desnom kraku hrvatske politike. Oni su u njega istinski vjerovali i nadali se da će sa Škorom desnica konačno, u koaliciji s HDZ-om doći na vlast. No, ispostavilo se, da Škoro nije trkač na duge staze, što je na kraju krajeva pokazala i njegova ostavka.

                Pravi igrač na duge staze koji će, nema sumnje, preuzeti Domovinski pokret je Ivan Penava koji je da li „slučajno“ ili namjerno uvijek kao desničar stršao u HDZ-u i kao takav, u tom i takvom HDZ-u kojem je na čelu Andrej Plenković, izgledao poput bijele vrane među crnima. Zbog toga je, i još koječega drugog napustio HDZ, ali najvažniji razlog zbog čega je Penava „na vrijeme“ napustio HDZ je, da preuzme vodeću ulogu na desnom političkom spektru, te će Penava sigurno postati novi predsjednik Domovinskog pokreta. S Ivanom Penavom, Domovinski pokret ima šanse doći na vlast kroz koaliciju s HDZ-om, i bude li političke pameti i mudrosti među vodećim političarima Domovinskog pokreta, tada možemo očekivati puno prirodniju i stabilniju političku vlast u Hrvatskoj. Ivan Penava je dugoročni projekt HDZ-a, ali i hrvatske nacionalne politike. Izborom Penave za predsjednika, Domovinski pokret će opovrgnuti teze da je Domovinski pokret mrtav i daje to kraj za tu političku stranku kojoj je na čelu donedavno bio Miroslav Škoro. Miroslav Škoro je najavio ostanak u Saboru i svoje političko djelovanje nastavlja kao saborski zastupnik. Škoro je obavio veliki posao u hrvatskoj politici, a svojim odlaskom s mjesta predsjednika Domovinskog pokreta, dobro je učinio za svoje zdravlje prije svega. Za Miroslavu Škoru može se reći da je ipak bolji – talentiraniji muzičar nego li političar koji zna svirati i pjevati po notama, dok smo u politici – ne jednom – mogli čuti falš političke tonove.

                Ono što je važno još napomenuti za hrvatsku političku scenu, svakako je, sve bolja suradnja između Milanovića i Plenkovića, dakle između  predsjednika i premijera hrvatske države. I Plenković i Milanović dali su podršku Kolindi Grabar Kitarović za čelno mjesto u NATO-u; premijer i predsjednik imaju iste stavove prema BiH – slažu se o tome da su Hrvati jedan od triju konstitutivnih naroda te da Hrvatska mora „ustrajati na zaštiti njihova položaja i prava“; i treća dodirna točka u kojoj imaju isto mišljenje je ukidanje epidemioloških mjera u Hrvatskoj. Zasigurno je, da su Milanović i Plenković kao osobe u mnogočemu različiti, ali najvažnije je, da obojica vode računa o bitnim hrvatskim nacionalnim interesima. Tu oni moraju djelovati kao jedan, što nam i pokazuju u posljednje vrijeme. Neki od Milanovića očekuju, da njegove poruke budu što jasnije, makar su njegove poruke vrlo jasne, samo ih treba znati pročitati. Politički dvojac – nadam se bez kormilara – Milanović – Plenković tek treba iskazati svoj politički potencijal u cjelokupnosti hrvatske recentne politike, kako na unutarnjem, tako i na vanjskom planu.

Miljenko Jerneić