ŽIVJETI ILI UMRIJETI
Jedan sam od onih koji još uvijek svakodnevno odlazi na posao, gdje provodim u prosjeku 12 sati. Moj odlazak na posao je ranom zorom ili u smiraj dana. Na putu do posla – koji mi je vrlo blizu, nekih četiristotinjak metara – bilo to ranom zorom ili pred kraj dana, na ulicama ni mačeta ni paščeta. Čovjeka ni za lijek. Nigdje nikoga. Svijet kao da je stao, a životu ni traga ni glasa. Na tom putu samo sablasna tišina. Bilo bi to ništa neobično, da se ne dešava u vremena kada svijetom hara korona virus. Pandemija toga virusa drma svijetom, a lijeka protiv te pošasti niotkuda. Ljudski rod je – kao nikada do sada – u opasnosti za svoj opstanak, jer taj naizgled bezopasan virus, svaki dan uzima svoj danak u ljudskim životima. Svakodnevno umire nekoliko stotina ljudi u Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, Njemačkoj, a prije toga i u Kini gdje je COVID 19 započeo svoj smrtonosni put.
Nitko ne zna od kuda se je, i zbog čega korona virus pojavio, ali jedno je sigurno, ni najmanje slučajno. Korona virus pojavio se u Kini krajem prošle godine, a 2002. godine u južnoj Kini pojavio se i SARS. Normalno je, da se svi zapitamo – a zašto baš u Kini? Ništa ne nastaje samo od sebe i još k tome slučajno. Postoje razno razne teorije i opcije o korona virusu, a jedna od njih je i ta da je COVID 19 namjerno pobjegao iz nečijeg laboratorija. Ako je to točno, pitamo se čijeg?!
Hrvatska je isto žrtva COVID 19, ali za razliku i na svu sreću, puno se uspješnije nosi s tom zarazom. Prema drugim državama, Hrvatska ima mali broj zaraženih i dva umrla od posljedica korona virusa, za razliku od nekih država u kojima je smrtnost vrlo visoka. U tim državama – Italija i Španjolska – umire svakodnevno po nekoliko stotina ljudi, što je više nego zastrašujuće.
Sigurno je, da bi u Hrvatskoj bilo puno manje oboljelih da su ljudi odgovorni i samodisciplinirani, to jest da se pridržavaju uputa civilnog stožera i savjeta epidemiologa. No nažalost, uvijek ima onih koji, ne samo da nemaju odgovornosti prema sebi samima, već nemaju odgovornosti niti prema drugim ljudima, te svojim neodgovornim ponašanjem dovode u opasnost njihovo zdravlje i njihove živote.
Kako nijedno zlo ne dolazi samo, Hrvatsku je pogodio i potres u kojem je najviše stradao Zagreb i neka okolna mjesta oko Zagreba. Slike posljedice potresa, zaista izgledaju zastrašujuće. Oštećene zgrade, kuće, muzeji, crkve i kulturni spomenici izgledaju apokaliptično. Mnogi ljudi izgubili su svoje stanove i kuće zauvijek, jer tako oštećeni nisu više za stanovanje i morat će biti srušeni. Ono što su stvarali čitav život, izgubili su u samo par sekundi. Od posljedica potresa život je izgubila četrnaestogodišnja djevojka, koja je bila tek na pragu života i to je najteži gubitak, kako za njezine roditelje tako i za sve nas. Kuće, zgrade, muzeji, crkve i sve ostalo obnovit ćemo u dogledno vrijeme, ali život jedne mlade djevojke, nažalost više nećemo nikada vratiti.
Pitam se, ne samo ja već i mnogi drugi Hrvati, zašto s eto događa baš nama. Dok se čitava Hrvatska država bori s pandemijom virusa COVID 19, da nas uz sve to unesreći i godinama unazadi još i potres. Da li je taj zastrašujući virus, još jedna od opomena ljudskome rodu zbog neodgovornosti ljudi prema prirodi, prema Bogu, a ponajviše prema bližnjima?! Bahatost, arogantnost, razbludnost i zloba nikada nije bila toliko prisutna među ljudima kao u današnje vrijeme. Ljudi su zapostavili vjeru u Boga, u druge ljude, u život. Ljudi su zanemarili one sitne životne radosti, zaboravili su veseliti se i smijati. Ljudi se više ne raduju cvrkutu ptica, kukurikanju kokota ili skupljanju cvijeta maslačka pred smiraj dana.
Što nam je u tom i takvom svijetu činiti? Zlatko Dalić i hrvatska nogometna reprezentacija, najbolji su odgovor na to pitanje. Vjerujte u sebe i budite ponizni.
Miljenko Jerneić