Srbijanskom agentu Miloradu Pupovcu nije mjesto u Hrvatskome saboru

Srbijanskom agentu Miloradu Pupovcu nije mjesto u Hrvatskome saboru

            Deklarirani vođa velikosrpske “pete kolone” u Hrvatskoj zastupnik “Samostalne demokratske srpske stranke” (SDSS) u Hrvatskome saboru i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac u tekućoj pravosudnoj agresiji Beograda na četiri hrvatska pilota još je jednom dokazao da kao provjereni agent agresivne srbijanske politike iza koje naravno stoji predsjednik susjedne države Aleksandar Vučić ne bi smio sjediti u Hrvatskome saboru.

            Kao zastupnik Milorad Pupovac je prisegnuo “svojom čašću da će dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru obnašati savjesno i odgovorno i da će se u svom radu držati Ustava i zakona i poštovati pravni poredak te da ću se zauzimati za svekoliki napredak Republike Hrvatske” U svojem višestrukom zastupničkom mandatu Milorad Pupovac je prije svega dokazao da uopće nema časti da se ne drži Ustava i da ne poštuje pravni poredak Republikr Hrvatske te da se ne zauzima za svekoliki napredak Republike Hrvatske. Čak je ne naziva punim imenom govoreći o njoj kao “ova zemlja”, a svojim postupcima sustavno djeluje kao subverzivni agent četničke garniture u Beogradu s ciljem podrivanja ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske. Prije svega treba utvrditi da se Milorad Pupovac lažno predstavlja kao zastupnik cjelokupne srpske narodne manjine u Hrvatskoj, jer je za njega glasovalo svega 12 posto od ukupnog broja birača s te manjinske liste. Uz to treba napomenuti da se oko 10.000 hrvatskih Srba koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom borilo protiv velikosrpske fašističke agresije uz podršku tzv. JNA. Pravu definiciju Milorada Pupovca dao je bivši predsjednik Ivo Josipović ocijenivši ga kao “etnobiznismena”, a dopunio Zoran Milanović izjavom  da je Milorad Pupovac “beznačajan profiter, on nije Srbin, on je običan sitni lopov”, Miloradu Pupovcu tako lažno privilegiran položaj omogućili su prije svega Ivo Sanader Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, a sada briselski sluga Andrej Plenković za kojega je Milorad Pupovac rekao da je “suvo zlato”.

            Duga je lista postupaka i izjava srbijanskog agenta Milorada Pupovca u ovih tridesetak godina koliko djeluje u Hrvatskome saboru ne kao zastupnik koji “časno” obavlja svoju dužnost i “zauzima se za svekoliki napredak Republike Hrvatske”, nego kao otvoreni zagovornik poražene velikosrpske politike. On se prilagođava političkim okolnostim i  trendovima, pa je tako odmah na početku Miloševićeve velikosrpske agresije na Hrvatsku, da bi se Hrvatska diskreditirala u međunarodnoj zajednici, lažno izjavio kako je nova vlast pokrstila 11.000 srpske djece. Za kazneno djelo širenja lažnih vijesti nije nikad odgovarao, kao ni za niz kaznenih prijava protiv njega koje su po raznim osnovama podnesene DORH-u. Tu se prije svega ističe njegova uloga u grozan zločin počinjen nad hrvatskim humanitarcem dr. Ivanom Šreterom. Pod okriljem stranke koju je osnovao osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić Milorad Pupovac sustavno zastupa četničku velikosrpsku politiku, pa je za njega legalna vojno-redarstvena operacija “Oluja” etničko čišćenje a obrambeni Domovinskli rat “građanski rat”. Za njega i njegov manji dio srpske narodne manjine glavni je grad Beograd,

-2-

dok on sam često sudjeluje na četničkim dernecima u Srbiji na kojima se Hrvatska uspoređuje s Hitlerovom Njemačkom. Njegovo glasilo “Novosti” koje financiraju hrvatski porezni obveznici iz broja u broj riga mržnju na sve hrvatsko, a sam je kao predsjednik Nadzornog odbora štedne “Tesla banke” odgovoran za njezin stečaj.

            Kad se sve to ima u vidu onda nije nikakvo iznenađenje da je Milorad Pupovac kao javni agent srbijanske politike u Hrvatskoj agresivno reagirao na najnoviji slučaj optužnica protiv četiriju hrvatskih pilota lažno optuženih za navodni napad na civile nakon “Oluje”. U svom stilu Milorad Pupovac se obrušio na hrvatsku politiku već nekoliko puta poznatim stajalištem kako se ovdje vodio “građanski rat”, a ne da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije, pa navodi slučaj navodnog napada hrvatskog zrakoplovstva na izbjegličku kolonu u Bosni i Hercegovini pri čemu je ubijeno devet civila među kojima i nekoliko djece. Milorad Pupovac tvrdi da je  “u ovom slučaju nedvojbeno riječ o ratnom zločinu počinjenom nad civilnim stanovništvom”. Međutim ako je što nedvojbeno onda je to činjenica da je haaška tužiteljica Carle del Ponte utvrdila da je borbeno djelovanje hrvatskog ratnog zrakoplovstva u Oluji prema naoružanoj koloni vojske tzv.Republike srpske krajine bilo čisto i da je hrvatsko zrakoplovstvo djelovalo prema legitimnom vojnom cilju u skladu s međunarodnim ratnim pravom. Radi se naime o tome da to nije bila isključivo kolona civilnih izbjeglica nego kolona u kojoj su bili i pripadnici srpskih vojnih postrojbi. Zato taj slučaj iako je bio predmet istrage na Haaškom tribunalu nije procesuiran. O tome postoji zabilješka iz Haaga u hrvatskom MVEP-u, ali se na nju od službenih hrvatskih predstavnika uključujući naravno i premijera Andreja Plenkovića nitko nije pozvao.

            Tako je Miloradu Pupovcu ostavljen slobodan prostor da optužuje Hrvatsku vojsku i državu za navodni ratni zločin koji nije postojao, pa tako on prijeti Hrvatskoj kao da je ona napala Srbiju. posebno apostrofirajući ubijenu djecu,  a da nikad ni slučajno kao zastupnik u Hrvatskome saboru nije pokrenuo pitanje 402 ubijene hrvatske djece za vrijeme agresije njegovo Srbije, za koji zločin nitko nije odgovarao. Ali budući da hrvatska politika, dakle i ona HDZ-a i SDP-a vode kapitulanstvku politiku porema Beogradu srbijanski agent u Hrvatskoj Milorad Pupovac može nesmetano prijetiit pa izjavljuje da Hrvatska nije u situaciji da se junači u ovoj stvari, da se Hrvatska može kompromitirati na ovom pitanju, te da nije kriva jedna strana nego obje, kao i da treba politike sjećanja podesiti današnjem vremenu i što je najvažnije da priče oko nestalih i ratnih zločina treba privesti kraju.

            Zahvaljujući zastupničkom imunitetu Milorad Pupovac već tridetak godina pljuje po Hrvatskoj bez pardona, jer ga taj imunitet štiti od kaznenog progona. Međutim ako ne postoji zakonska pravna mogućnost da se velikosrpskom čel(t)niku pete kolone u Repoublici Hrvatskoj zauvijek začepe usta postoji politička mogućnost da ga se neutralizira. To može učiniti jedino brisleski sluga autokrat Andrej Plenković, ali kako je on po ocjeni samog Pupovca “suvo zlato” šira hrvatska javnost, dakle ne ona koja kroz kontrolirane medije, a prije svega na javnoj televiziji služi Pupovčevoj velikosrpskoj propagandi, teško će dočekati takvu Pupovčevu političku likvidaciju. Da se oslobodi njega i mazohističke luđačke košulje navučene nakaradnim Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina Hrvatska se mora osloboditi sadašnjeg ustavnog načela da su pripadnici narodnih manjina, prije svega Pupovčeve velikosrpske manjine, važniji od samih Hrvata. Veliko je pitanje tko u ovakvoj Hrvatskoj s osokoljenim novojugoslavenstvom i mutavom domoljubnom oporbom može to pokrenuti.

.Vjekoslav Krsnik

ČUDNOVATI KLJUNAŠ

ČUDNOVATI KLJUNAŠ

                Evidentno je, da sadašnji Svijet – tu prije svega mislim na Europu – nije bio u takvoj, ne samo političkoj krizi već i ekonomskoj recesiji, a ono što je svakako i najviše zabrinjavajuće, Svijet je zahvatila kriza morala, makar će neki pametnjakovići odmah tome prigovoriti, da politika i moral ne idu zajedno. No, to samo sve govori o njima i potvrđuje točnost konstatacije, da je Svijet u cijelosti ugrožen kao nikada do sada.

                Europska unija iz dana u dan pokazuje sve svoje slabosti, od ambivalentnog odnosa prema Srbiji, prije rata u Ukrajini, a to isto nastavlja se i za vrijeme agresije Rusije na Ukrajinu. U tome svakako prednjače Berlin i Beč koji se smatraju „najveći zaštitnici Srbije i Vučića“. Europska unija je sretna što je Vučić pobijedio u Srbiji, a nesretna je i još više zabrinuta što je u Mađarskoj pobijedio Orban. Mada su Vučić i Orban u političkom smislu jedno te isto – neki ih nazivaju „Putinovim trojanskim konjima u Europi“ – Europska unija i na tom primjeru pokazuje svu svoju političku izgubljenost.

                Rat u Ukrajini još jednom je pokazao, da Europa ne može braniti samu sebe od ugroze drugih, a u ovom slučaju Rusije, bez pomoći SAD-a. o Amerikancima možemo misliti svašta, i dobro i loše, biti im skloni, biti protiv njih ili biti indiferentni, ali jedno je više nego jasno, da bez SAD-a Svijet već odavno ne bi postojao. Amerikance, ne samo da su glavni politički faktor u Svijetu u očuvanju mira i sigurnosti – jednostavno, Svijet bez SAD-a ne može funkcionirati.

                S jedne strane, Europska unija se želi osloboditi tobože utjecaja i ovisnosti od SAD-a, a s druge strane učinila se ovisnom od Rusije, što danas dok traje rat u Ukrajini, pokazuje svu promašenost te i takve eurounijske politike. Prema podacima iz 2019. godine, Europska unija je iz Rusije uvezla 47% ugljena, 41% plina i 27% nafte. U tome prednjači Njemačka koja danas svaki mjesec plaća Rusiji za uvoz plina, nafte i ugljena 1,8 milijardi eura, što godišnje iznosi ogromnih 21,6 milijardi eura, tena taj način „pomaže u financiranju Putinova rata u Ukrajini“. Takva promašena ili bolje rečeno kriva politika Njemačke, nastala je za vrijeme vladanja Angele Merkel što je od Njemačke učinilo velikog ovisnika spram Rusije. I ostale članice NATO-a – Francuska, a naročito Turska gledaju prije svega svoje nacionalne interese i probitke. Turska je omogućila Putinu da slobodno „trguje u rubljima i zlatu“. Isto tako, Turska je postala i utočište mnogim Rusima koji su pobjegli iz Rusije, kao i ruskim oligarsima „koji bježe od zapadnih sankcija“. U konstelaciji svjetske politike i rata u Ukrajini treba spomenuti i Izrael koji za rat u Ukrajini „tvrdi da je u Ukrajini riječ o privremenom sukobu i nada se ulozi posrednika“. Sve te spomenute države, naravno, izuzev SAD-a, pravi su primjer ad hoc politike i na najbolji mogući način pokazuju zašto je Svijet takav kakav je. Te države i mnoge druge njima slične, promotori su politike koja stalno u pitanje dovodi mir i sigurnost u Svijetu te takvom politikom generiraju buduća nova svjetska žarišta, pa onda nije ništa čudno što se čovječanstvo permanentno nalazi u jednoj anksioznoj situaciji.

                Plenković i njegova francuska škola u nabavi novih borbenih aviona, odlučili su se za francuske poluizraubane RAFALE, a koje su isto tako – objavljeno prije par dana – odlučili kupiti Srbi, tako da barem Srbija bude u avijaciji jednaka s Hrvatskom. Koliko je bila kriva odluka Plenkovića i francuskih đaka kod nabave francuskih borbenih aviona za Hrvatsku, najbolje pokazuje rat u Ukrajini, a naročito kada je na Hrvatsku ispaljen ruski dron. Plenković je u pomoć odmah pozvao Amerikance, da svojim avionima F-16 (dva aviona – što je u ovoj situaciji rata u Ukrajini – puno premalo, uz francuske RAFALE, štite hrvatsko nebo i Hrvatsku u cijelosti. Da je bilo i malo pameti  i političke mudrosti, Hrvatska je mogla već imati najnovije američke avione F-35 čime bi u ovom dijelu Europe i Svijeta, bila glavna čuvarica, ne samo sebe same, već i ovog dijela Europe, i time bi pokazala Amerikancima, da je zaista istinski i stabilan partner SAD-a. no, Plenković i njegova francuska svita odlučili su se za vođenje jedne promiskuitetne politike, misleći da će time i na taj način od Hrvatske stvoriti stabilnu i sigurnu državu, a takvom politikom postigli su upravo suprotno.

                Proeurounijski Plenković kojemu je Bruxelles bliži i draži od Zagreba i proruski Milanović. Od Hrvatske su napravili čudnovatog kljunaša, nešto što postoji, a ustvari ne zna što jeste i da jeste. 

Miljenko Jerneić

LOLEK I BOLEK

LOLEK I BOLEK

                Hrvatska kao mala zemlja ne smije si dozvoliti taj luksuz, da na jednoj strani ima premijera, a na drugoj strani predsjednika koji su stalno na ratnoj nozi i jedna drugome oponiraju kao dva najljuća politička protivnika. Ponašaju se poput nezrelih tinejdžera koji vode bitku i tvrdoglavo se ponašaju, ne znajući ni sami, da nisu svojim manirama nikome interesantni, a ponajmanje hrvatskoj državi na korist. Došlo je vrijeme, da konačno sjednu za stol premijer hrvatske vlade Andrej Plenković i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović te u četiri oka, na miru i daleko od javnosti rasprave o svemu što ih tišti, jer Hrvatska takvim ponašanjem sebe predstavlja kao neozbiljnom državom, a premijera i predsjednika neodgovornim političarima. Zoranu Milanoviću mora biti jasno, da je predsjednik jedne suverene države, da je predsjednik Republike Hrvatske i shodno tome ne može koristiti vokabular koji je koristio dok nije bio izabran za hrvatskog predsjednika. Sukob dva prva čovjeka Hrvatske , premijera i predsjednika, uvelike ugrožava, ne samo politički i svaki drugi kredibilitet hrvatske države, već ujedno u pitanje dovodi nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske.

                Dok u Europi traje rat, koji bi vrlo brzo mogao zahvatiti i ostale europske države, mi u Hrvatskoj imamo dva politička pjetlića koji se kostriješe i međusobno kljucaju, ne brinući se, što se događa u susjednom dvorištu. Hrvatska je skupo platila svoju slobodu, da bi se danas, premijer i predsjednik tako neozbiljno ponašali. Hrvatskoj danas treba politički konsenzus, ne samo premijera i predsjednika već svih parlamentarnih političkih stranaka, jer budu li se neki hrvatski političari – bilo iz pozicije ili opozicije i dalje neodgovorno ponašali, trebaju znati da Hrvatskoj i hrvatskom narodu čine samo političku štetu i sramotu.

                Kada je 10. prosinca 1999. godine umro prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, komentirajući tadašnji politički trenutak, rekao sam, da je smrću Tuđmana umro i HDZ. Nisam pri tome mislio na nestanak HDZ-a s hrvatske političke scene, već na HDZ koji nakon Tuđmana više nikada neće biti ono što je za vrijeme njegova života. Dr. Franjo Tuđman bio je kao osoba jedinstven i kao takav neponovljiv u političkom smislu. Znao je u svakom trenutku što treba učiniti i što je najbolje za Hrvatsku, nije se bavio politikantstvom i dijeljenjem Hrvata na ove i one, na komuniste i ustaše, već naprotiv, radio je na slozi i jedinstvu Hrvata u domovini i inozemstvu. Tuđman je živio za Hrvatsku i za Hrvatsku se borio do posljednjeg daha. Tuđman je bio taj koji je pomirio unuke i sinove partizana i ustaša, nije radio razlike između njih, nije stvarao i produbljivao politički jaz, jer je znao da  bez hrvatske sloge ne može biti ni hrvatske države. Mnogi danas zazivaju i traže političara koji će barem nešto imati od onoga što je u sebi imao dr. Franjo Tuđman, ali gospodo moja, Tuđman je neponovljiv i kao političar i kao čovjek. Nažalost, Hrvatska ni u snovima, a kamoli približno, nema političara ranga jednog Tuđmana. Moram o se svi zapitati, zašto je to tako. Ono što mogu naši hrvatski političari, naravno, ako suspregnu osobne taštine i egomaniju je, da zbog jeftinih političkih poena prestanu s politikantstvom i da rade na političkoj slozi svih Hrvata, kako u Hrvatskoj tako i u Svijetu. Prvi korak je najteži, a prvi politički zakoračiti moraju Milanović i Plenković.

Miljenko Jerneić

BITKA ZA SLOBODNU UKRAJINU – BITKA ZA SLOBODNU EUROPU I SVIJET

BITKA ZA SLOBODNU UKRAJINU – BITKA ZA SLOBODNU EUROPU I SVIJET

                Nevjerojatno je, s kolikom lakoćom neki politički, ali i vojni analitičari poput bivšeg ministra obrane Hrvatske, Ante Kotromanovića, kada govore o ratu u Ukrajini, između ostalog kažu: „Ukrajina će se  možda morati odreći dijela svoga teritorija. Smatram da Krim Ukrajinci definitivno trebaju zaboraviti“. (Vidi Večernji list od 19. ožujka 2022.). Pitam gospodina Kotromanovića, što bi rekao, da je netko u vrijeme oružane agresije Srbije na Hrvatsku izjavio, da će se Hrvatska morati odreći dijela svoga teritorija kao što je na primjer kninska krajina, a Slavoniju i Srijem, da Hrvati „definitivno trebaju zaboraviti“!?

                Takva jedna promašena i prije svega politički degutantna izjava Kotromanovića o Ukrajini, očito pokazuje, da su mnogi Hrvati zaboravili kakvu je kalvariju prošao hrvatski narod u Domovinskom ratu. Žalosno je, da jedan bivši ministar obrane tako misli i javno govori u medijima kada je u pitanju rat u Ukrajini. Ukrajinci se bore kao lavovi protiv ruske invazije, kao što su se i Hrvati borili protiv srpske agresije od 1991. do 1995. godine. Ukrajinci će se boriti do posljednjeg čovjeka, jer znaju da se bore za slobodu svoje zemlje, slobodu svojih građana i zasigurno se neće olako odreći ni milimetra svoje zemlje, a Krim je teritorij koji su Rusi okupirali početkom ožujka 2014. godine i anektirali ga ruskoj federaciji. Putin će izgubiti rat, jer: „To je rat u kojem Putin ne može pobijediti“ kao što tvrdi Andrej Illarinov, jedan od najpoznatijih ruskih ekonomista, bivši Putinov savjetnik za gospodarstvo od 2000. do kraja 2005. godine. Rusija će morati platiti visoku cijenu rata u Ukrajini, a to će uvelike utjecati na drastično smanjenje standarda ruskih građana. Neki gospodarski analitičari predviđaju pad standarda ruskih građana na onaj iz doba SSSR-a kada su mnogi građani ondašnje sovjetske Rusije bili više gladni nego li siti.

                Ono što je vrlo važno u ovom ratnom ludilu i što ne smijemo zaboraviti su ruski građani, ruski narod koji ne trebamo poistovjećivati s Putinom i njegovom militarističkom politikom. Naravno, postoje Rusi koji podržavaju Putinovu politiku i invaziju Ukrajine i svi koji u tome sudjeluju morat će odgovarati za monstruozne zločine koje Putin čini u Ukrajini, kako kaže Mihail Šiškin koji trenutno živi u egzilu u Švicarskoj. Glede rata u Ukrajini Šiškin kaže: „Rusija osjeća bol i stid i naglašavam: Putin nije Rusija. U ime moje Rusije i u svoje ime, molim Ukrajince za oprost“.

                Nadalje, u svom intervjuu Illarinov za  rat u Ukrajini kaže: „Mislim da Putin nema šanse pobijediti u ratu u Ukrajini, čak i uz rat iscrpljivanja, uz ovo neselektivno granatiranje i bombardiranje tisuća ljudi. Rezultat će biti suprotan“. (ibidem) Putin se grdno prevario u Ukrajincima, za koje je krivo mislio, da će se odmah predati i da će Ukrajina u potpunosti biti pregažena. Ovoga trenutaka Ukrajina se bori za vlastitu slobodu svoga naroda, ali i za slobodu Europe i čitavog slobodoumnog Svijeta. Zato Ukrajincima treba pomoći u oružju, novcu u smještaju, sada već preko 4 milijuna izbjeglica – žena i djece – koji su morali napustiti svoje razrušene domove u Ukrajini.

                Godinama traju pripreme Putina za napad na Ukrajinu, od asmog trenutka kada je postao predsjednikom Rusije, što potvrđuje sam  Illarinov u svome intervjuu za Večernji list od 19. ožujka 2022. godine. Illarinov za Večernji list izjavljuje: „Bio je to njegov plan više od 20 godina. Planirao je napraviti nešto, ne u konačnom obliku u koji je akcija evoluirala 24. veljače 2022., ali imao je ideje da je potrebno nešto napraviti s Ukrajinom još 2001. godine“.

                Ono što nas sve treba brinuti je višegodišnja blagonaklonost Zapada i SAD-a, jednoj takvoj agresivnoj politici Putina, olako prelaženje preko ruske imperijalne politike, a takva politika oklijevanja Amerikanaca i Europljana samo je dala vjetar u leđa Putinu za napad na Ukrajinu. Koliko je situacija ozbiljna, najbolje pokazuje izjava ruskog predsjednika Putina o mogućnosti korištenja i nuklearnog oružja. Mada, nekadašnji savjetnik za gospodarstvo Illarinov tvrdi, da je to blef i ništa više od toga, ne bi trebalo samo tako olako preći preko toga i ne akceptirati mogućnost upotrebe nuklearnog oruža, kada je to izjavio sam Putin i to u nekoliko navrata.

                Kada Svijet ima posla s takvom personom kakva je Putina, može se nadati svemu, pa tako i upotrebi nuklearnog oružja od strane Rusa. Na kraju svega, Rusija će platiti veliki ceh za agresiju na Ukrajinu; morat će platiti veliku ratnu odštetu, vratiti Krim i sva okupirana područja. Dozvoli li Zapad i svjetska politika, da se preko svega olako prijeđe, danas-sutra taj isti Zapad mogao bi doživjeti sudbinu Ukrajine.

Miljenko Jerneić

MOLITVA ZA UKRAJINU

MOLITVA ZA UKRAJINU

O dragi moj Bože

Žene, djeca starci ginu

Da li danas biti se može

Dok ruski zlotvor ubija Ukrajinu

To čini onaj koji duše nema

Luđak ruski što svijetu živjeti ne da

Apokalipsa se Ukrajincima sprema

 U ime izma taj ubija sve od reda.

Milijuni žena i djece male iz Ukrajine bježe

Ruske bombe i granate ruše sve pred sobom

Narod gine, iz dana u dan sve je teže

Za slobodu Ukrajinci se bore, ruskim neće biti robom.

U svojoj sobi gledam Isusa na slici

 Za te jadne ljude molim se Bogu

Vidim na stotine mrtvih na ulici pitam sam sebe kako im pomoći mogu.

Kako pomoći onima što ginu

Živote svoje Ukrajinci za domovinu daju

Vidim sotonu, vraga i đavla u Putinu

O dragi moj Bože, ide li rat kraju?

                                                                                                              U Zaboku, 21. ožujka 2022.

                                                                                                              Miljenko Jerneić

Tek nakon ruske invazije na Ukrajinu Plenković je otkrio velikosrpsku agresiju na Hrvatsku 

Tek nakon ruske invazije na Ukrajinu Plenković je otkrio velikosrpsku agresiju na Hrvatsku 

         Ruska invazija na Ukrajinu pored toga što ju je Hrvatska, članica NATO-a i Europske unije oštro osudila kao agresiju na jednu suverenu državu imala je niz pretežno pozitivnih učinaka na unutarnjepolitičkoj sceni. Jedan od najvažnijih bilo je nakon invazije prvi put priznanje predsjednika Vlade Andreja Plenkovića izrečeno u prvom nastupu  u Hrvatskome saboru da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije.

         Premijer Plenković kao poslušni sluga briselske politike prema tzv. Zapadnom Balkanu otkako je stupio na tu dužnost nikad dosad nije u svojim istupima spomenuo “velikosrpsku agresiju”. koja se kolokvijalno naziva Domovinski rat. Kad se već govori o toj temi treba podsjetiti da naziv Domovinski rat nije lansirao ni predsjednik Tuđman ni stožerna politička stranka HDZ, nego su nju prema vlastitom priznanju lansirali dva notorna hrvatska jugonostalgičara tada zaposlena u isto takvom tjedniku “Globusu”. To su bili Denis Kuljiš i Marko Grčić. Domovinski rat u izvornom obliku može značiti i “građanski rat” ali oni koji smatraju da je to nepravilna kvalifikacija velikosrpske agresije dodaju ispred pridjev “obrambeni”, premda je to u svojoj suštini bio Srpsko-hrvatski rat što ga je protiv države Hrvatske povela Srbija (sa Crnom Gorom). Tu kvalifikaciju je potvrdio i Međunarodni sud pravde u Haagu prilikom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid. Ta tužba nije potvrđena kao što je potvrđena ista tužba Bosne i Hercegovine, ali je značajno da je “velikosrpska agresija” potvrđena kao međudržavni rat. Ne radi se samo o dosadašnjoj Plenkovićevoj kvalifikaciji Domovinskog rata, nego je to na zahtjev srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića  izbjegavala i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, dok je sadašnji predsjednik Zoran Milanović ostao poznat po izričitoj izjavi da se radilo o “građanskom ratu”. Sam premijer Plenković je prije nekoliko godina na međunarodnom skupu u Dubrovniku rekao da su se na ovim prostorima dogodili “neki sukobi”. Nažalost ta Plenklovićeva politička preobrazba kad je u pitanju “velikosrpska agresija” trajala je samo nekoliko dana, jer kad je nakon toga u Hrvatskom saboru izglasovana posebna deklaracija o ruskoj invaziji na Ukrajinu, opet je za njega to bio Domovinski rat a ne “velikosrpska agresija” na Hrvatsku.Andrej Plenković ostaje tako vjeran svojim gazdama u Bruxellesu koji i dalje ostaju privrženi konstrukciji tzv. Zapadnog Balkana naravno sa Srbijom koja je bez obzira na glasovanja u Općoj skupštini UN-a ostaje vjeran saveznik agresorske Rusije.

         Druga značajna politička čeinjenica bilo je glasovanje u Hrvatskome saboru kojim je osuđena ruska invazija na Ukrajinu. To je bio prvi put da su zastupnici bili jedinstveni, osim jednog suzdržanog glasa, o nekom u ovom slučaju itekako važnom nacionalnom identitetskom pitanju, jer je ljevica, kakva bila da bila, glasovala o temeljnom nacionalnom interesu zaštite teritorijalnog integriteta i suvereniteta.

         U očekivanim reakcijama na rusku invaziju neki istaknuti komentatori sa svojim  stajalištima razotkrili su jasno i bez ostatka svoju ideološku i političku poziciju.. Tako je deklarirani Jugoslaven dopisnik “Jutarnjeg lista” iz Rima Inoslav Bešker usporedio nacionalni ukrajinski poklič “Slava Ukrajini” s HOS-ovim hrvatskim pozdravom  “Za dom spremni” naravno naglašavajući s njegovog političkog stajališta njihov negativni politički kontekst. Od Inoslava Beškera nije se moglo drugo ni očekivati da iz Rima komentira rusku invaziju na Ukrajinu, jer sam s njim politički ratovao dok smo zajedno radili u “Vjesniku”. Tada se Inoslav Bešker u Miloševićevoj tzv. “antibirokratskoj revoluciji” bio svrstao uz velikosrpskog čelnika koji je, slično kao i Rusi sada, pokrenuo četiri osvajačka rata na području propale komunističke Jugoslavije.  Mnogo više pozornosti izazvao je nastup umirovljenog admirala Davora Domazeta Loše na podcastu “Velebit”, prije svega zato što je umirovljeni admiral koji se bavi geostrategijom i okultnom oligarhijom podržao Putinovu agresiju na Ukrajinu. Njegovo je temeljno polazište da su Ukrajinci Rusi, što kaže i Putin i da je Ukrajina dio Rusije. Čak je i veliki izbjeglički egzodus doveo u pitanje. Sve je to izazvalo masu reakcija na društvenim mrežama, jer Davor Domazet Lošo ne vidi sličnosti u Putinovoj politici prema Ukrajini i invaziji na nju s velikosrpskom agresijom na Hrvatsku, iako je očigledno da su i Hrvatska i Ukrajina bile žrtve ratne  imperijalističke politike. Admirala Domazeta na sasvim simboličan način je demantirala moćna bespilotna letjelica koja je pogodila Zagreb, srećom bez žrtava ali je očito ovako ili onako kolaterarni proizvod ruske invazije na Ukrajinu.

Vjekoslav Krsnik

SVEOPĆA DEKADENTNOST EUROPE I SVIJETA

SVEOPĆA DEKADENTNOST EUROPE I SVIJETA

                Sada je više nego li očito, da je SAD-e učinio veliku pogrešku – možemo je slobodno nazvati i krucijalnom – kada je zabranio hrvatskoj vojsci da osvoji Banja Luku, tako da je danas Bosna i Hercegovina i više od neuralgične točke. Bosna i Hercegovina je ustvari bure baruta s već zapaljenim fitiljem, i pitanje je samo vremena kada će eksplodirati. SAD-e će zbog svoje krive političke procjene i ad hoc politike prema Bosni i Hercegovini, danas morati platiti znatno veći račun. Svih ovih godina srpska recentna politika nije ništa drugo već produženi krak ruske imperijalne politike, a sadašnji predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić upravlja Srbijom poput Putina, pa onda i nije ništa čudno kada Vučića mnogi politički analitičari i komentatori političkih zbivanja, nazivaju srpskim i(li) balkanskim Putinom. U svemu tome zabrinjavajuće je što Europska unija svih ovih godina blagonaklono gleda na tu i takvu politiku Srbije, a ono što nas mora zabrinuti je višegodišnje američko – najblaže rečeno – promatranje i toleriranje velikosrpske politike!

                Da je situacija u Bosni i Hercegovini više nego li ozbiljna, potvrđuje i izjava glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga koji je u „zonu ruskog utjecaja“ uz Gruziju i Moldaviju uključio i Bosnu i Hercegovinu. No, treba otvoreno reći da je Bosna i Hercegovina ovoga trenutka „u najvećoj opasnosti“, a to jako dobro znaju u Europskoj uniji i NATO-u koji su u Bosnu i Hercegovinu uputili dodatne snage EUFOR-a, a zračni prostor iznad Bosne i Hercegovine kontroliraju francuski borbeni avioni. Rusija bi mogla iskoristiti dvije novostvorene države u Ukrajini – Luganska i Donjecka Republika – kao opravdanje za proglašenje Republike Srpske državom u Bosni i Hercegovini, što nije ništa drugo već rušenje međunarodnog pravnog i političkog poretka u svijetu. Takav potez Rusije izazvao bi sukobe, ne samo u Bosni i Hercegovini i području bivše Jugoslavije, već bi to zaista moglo eskalirati i uvesti čitav svijet u treći svjetski rat. Stoga su u pravu oni politički analitičari koji poput Denisa Romca tvrde: „Što je Putin neuspješniji u Ukrajini, sve više raste i opasnost od otvaranja nove fronte na Balkanu, ponajprije u Bosni i Hercegovini“.

                Ono što Hrvatsku treba najviše brinuti su njezini najviše politički dužnosnici koji imaju skroz oprečne stavove kada je u pitanju rat u Ukrajini, Bosna i Hercegovina i politička sigurnost Hrvatske. Shodno tome, kao primjer navest ćemo sasvim oprečna mišljenja predsjednika Hrvatske, Zorana Milanovića i šefa glavne hrvatske obavještajne agencije Daniela Markića.

                „Predsjednik države, međutim, ima posve suprotno mišljenje od šefa obavještajne službe, što je krajnje čudno u ovoj situaciji i netipično za uređene države, s obzirom na to da obavještajna izvješća i analize na kojima Markić gradi svoje mišljenje o aktualnoj situaciji dobiva i predsjednik države. Dok Markić ne isključuje mogućnost destabilizacije u regiji, Milanović izričito tvrdi da ni do kakve eskalacije koja bi se pretvorila u oružani konflikt ne može doći. Zato kaže da i ne pridaje posebnu važnost pojačanoj prisutnosti snaga EUFOR-a u Bosni i Hercegovini, smatrajući da nema opasnosti od eskalacije krize u toj zemlji“. (Vidi Večernji list od 12. ožujka 2022. godine, auto teksta Denis Romac.)

                Uz to, što su kontradiktorni Milanović i Markić, vrlo je indikativna i zabrinjavajuća kontradiktornost Markića sa samim sobom, a isto tako i Milanovića, na što u svom tekstu također upozorava Denis Romac. Romac o tome piše: „Iako se predsjednik Milanović i obavještajac Markić razilaze u svojim mišljenjima i mogućnosti prelijevanja krize i posljedicama tog prelijevanja, nije teško uočiti kontradikcije i kod jednog i kod drugog. Markić tako tvrdi da je Hrvatska potpuno sigurna i da nema nikakve prijetnje za hrvatske državljane, što je u izravnom sukobu s njegovom tezom o mogućnosti prelijevanja sukoba na susjedstvo, s obzirom na to da bi svaka destabilizacija našeg susjedstva  izravno i neizravno pogodila i hrvatske državljane“. (ibidem)

                Kada su u pitanju kontradiktornosti Milanovića, Romac o tome kaže: „Kod Milanovića, međutim, vjerojatno se ipak radi o drukčijim, prozaičnijim razlozima namjernog umanjivanja opasnosti od raspirivanja krize u susjednoj državi, a sudeći po nastavku njegove izjave, ti se razlozi vjerojatno ponovno kriju u njegovom kontroverznom odnosu prema srpskom članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku (na slici), za kojeg i ovaj put ima bezuvjetno razumijevanje. Milanović, naime, ne dopušta mogućnost da bi se Dodikova secesija u BiH mogla pretvoriti u otvoreni sukob i nasilje, tvrdeći da je u Dodikovu slučaju riječ samo o političkoj retorici. U BiH, kaže hrvatski predsjednik, nema ni vojnika ni tenkova, čime sugerira da nema vojske koja bi ratovala ni oružja kojim bi se rat vodio“. (ibidem)

                Iz svega ovoga nije teško zaključiti, da Markić i Milanović, bez obzira na sve informacije s kojima raspolažu, ne znaju prije svega misliti, pa onda nije nikakvo čudo što su kontradiktorni sami sa sobom, a isto tako kontradiktorni na osobnoj razini. Sjećam se dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika koji je u mnogo navrta znao reći kako smo mi Hrvati sami sebi najveći problem, a to se iz primjera Milanovića i Markića najbolje može vidjeti. Da je mišljenje vrlo zahtjevna ljudska djelatnost, pokazuje nam Ivo Komšić koji je za Globus (8. ožujka 2022. godine) izjavio: „Sve to za jedan bezvrijedan i propali interes, za obnovu Herceg-Bosne koja je sramota hrvatskog naroda, koja je osuđena na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu kao zločinačka tvorevina“.

                Herceg-Bosna nije nikakva sramota hrvatskog naroda, već su to bili ondašnji političari koji su vodili Herceg-Bosnu. Danas, a to se vidi iza dana u dan – samo to slijepci ne vide – nema opstojnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini bez Herceg-Bosne. Hrvati moraju imati svoj hrvatski entitet, isto kao što to imaju Srbi. Hrvatima nema života ni opstanka u federaciji s Bošnjacima, a oni koji misle drugačije žive u iluzijama. Bez trećeg, hrvatskog entiteta nema opstojnosti Bosne i Hercegovine. Najveću glupost, napravila je međunarodna politika, onda kada je ukinula Herceg-Bosnu, umjesto da je kazneno gonila one koji su kompromitirali hrvatski narod i Herceg-Bosnu.

                U petak 11. ožujka 2022. godine u gradu Zagrebu, nadomak Studentskog doma „Stjepan Radić“, srušio se dron – sovjetska letjelica Tu-141 – težak šest tona i dugačak četrnaest metara. U dronu su pronađeni i dijelovi aviobombe. Pukom slučajnošću ili bolje rečeno srećom dron nije eksplodirao, nije pogodio niti jedan stambeni objekt i ono što je najvažnije od svega, nije bilo ljudskih žrtava. Svi se pitaju od kuda dron u Zagrebu. Glede toga mogu se postaviti slijedeće teze: poslali su ga Rusi kao upozorenje Hrvatskoj; poslali su ga Rusio kao test budnosti NATO snaga; poslali su ga Rusi kao upozorenje svim članicama NATO-a; ono što je sigurno, nisu ga poslali Ukrajinci. Iz tih teza, nije teško zaključiti, da je to čista prijetnja Rusije Hrvatskoj, ali i svim zemljama koje podržavaju Ukrajinu i koje su proglašenje neprijateljskim zemljama od strane Rusije. Dron koji je upućen na Hrvatsku, pokazuje, da Putin sutra može poslati, ne samo dronove već i nuklearne projektile na svaku zemlju „neprijateljicu“ Rusije. Uostalom, Putin je nagovijestio i mogućnost upotrebe nuklearnog oružja. Luđaka iz Moskve treba ozbiljno shvatiti i ništa ne prepustiti slučaju. Putin i njegova politika pokazuju svu dekadentnost Rusije, ali nažalost i čitavog svijeta. Hrvatska politika treba se konačno zapitati: kako u tom i takvom svijetu opstati.

Miljenko Jerneić

Hitler iz našeg sokaka

Hitler iz našeg sokaka

                Plenković se olako riješio Kolinde Grabar Kitarović, koja bi, svakako bolje obavljala predsjednički posao, nego što to danas čini Zoran Milanović. To se najbolje može vidjeti sada, kada je napadnuta Ukrajina od strane Rusije. Milanovićevo nesnalaženje u tom slučaju više je nego li evidentno, a Kolinda zasigurno ne bi „lutala“ u politici kao što je to slučaj s Milanovićem, te bi bila veliki i pravi suport politici Vlade Andreja Plenkovića. Vrlo bitno u svemu tome je i činjenica, da je Kolinda sto posto američki igrač, za razliku od Milanovića, koji slovi, da je ruski igrač i to još od premijerskih dana, ako ne i ranije. No želje su jedno, a realnost danas imamo onakvu kakvu zaslužujemo.

                Sve svjetske novine prepune su članaka o ratu u Ukrajini, te se u njima mogu pronaći različita mišljenja pojedinih političkih analitičara, a najviše intelektualaca lijeve i desne političke provinijencije. Svi su jedinstveni u osudi agresije Rusije na Ukrajinu. Rusija vodi bezočan rat protiv Ukrajine i tu europsku zemlju naprosto kani pretvoriti u prah i pepeo, a ukrajinski narod zauvijek iseliti iz Ukrajine. Svjedoci smo apokaliptičnih slika iz Ukrajine, te sada već milijunskog egzodusa Ukrajinaca, najčešće žena i djece koji traže utočište i sigurnost u mnogim europskim zemljama.

                Na drugoj strani, iz Rusije, svaki dna možemo gledati ruskog predsjednika Putina i svu njegovu bešćutnost, gotovo sreću i zadovoljstvo, jer Rusi u Ukrajini ubijaju, ne samo pripadnike ukrajinske vojske već i civile – žene, djecu i starce. Putin je konačno pokazao svoje pravo lice, svoju patološku osobnost zbog koje bezrazložno ginu, na jednoj strani Rusi kao agresori na Ukrajinu, a na drugoj Ukrajinci, samo zato što vole svoju domovinu Ukrajinu.

                U Ukrajinu stižu ljudi iz čitavog svijeta, koji su odlučili boriti se protiv Rusa i zlotvora iz Kremlja. Dnevne novine, tjednici i časopisi prepuni su vijesti iz Ukrajine, te u njima možemo pročitati naslove članaka: „Rusija će biti prisiljena prijeći u režim ratne privrede“, „Rusija na putu prema fašizmu?“, „Hoće li Putin otvoriti front na Balkanu?“, „Prelijevanje rata“, „Ruska invazija će postati katalizator rješenja internih problema u BiH“, „Putinovi akcijski planovi za Hrvatsku i regiju. Nije smiješno“, „Ne brine se za Ukrajinu, a sve misli su mu usmjerene na BiH“, (to se odnosi na Zorana Milanovića), „Zašto Putinov ratni plan opasno ugrožava stabilnost na Balkanu, a pogotovo u BiH i Crnoj Gori“, „Europa mora napustiti sve iluzije o Rusiji“…

                Ono što se svakako mora napomenuti u napadu Rusije na Ukrajinu je dugogodišnja priprema Rusije u političkom i vojnom smislu za agresiju na tu europsku zemlju uz sveopću blagonaklonost američke, europske i cjelokupne svjetske politike svih ovih godina na sve što je Putin činio. Od napada na Gruziju 2008. godine, pa početkom ožujka 2014. okupacije Krima te aneksije Luganska i Donjecka (Luhansk i Donetsk). Dok je Zapad „spavao“, Putin se svcih ovih godina pripremao za agresiju na Ukrajinu, pravu sliku te naivne i iluzorne politike Zapada dao nam je poljski predsjednik Mateusz Morawiecki  u svom članku pod naslovom: „Europa mora napustiti sve iluzije o Rusiji“, kojeg je objavio Nacional 1. ožujka 2022. godine.

                „Nemilosrdni napad na Ukrajinu još je jedno poglavlje u ovoj priči o obnovi imperijalnog status Rusije. Putin je godinama provodio ovaj plan. Počeo je napadom na Gruziju 2008., nakon čega je uslijedila okupacija Krima 2014. godine. A danas namjerava podrediti cijelu Ukrajinu. I ne smijemo živjeti u iluziji: ovo bi mogao biti tek početak. Sutra bi na redu mogle biti Latvija, Litva i Estonija, kao i Poljska.“ Nešto dalje poljski predsjednik nastavlja: „danas vidimo da je cijena europske naivnosti u odnosu na Rusiju ukrajinska krv. Za više od 30 godina relativnog mira. Zapad se držao iluzije da su pad Berlinskog zida i raspad Sovjetskog saveza doveli do „kraja povijesti“. Danas se, međutim povijest vraća svom snagom koju može prikupiti, uključujući i rat – zbog čega politika i političari ponovo moraju biti ozbiljni. Krv naših ukrajinskih susjeda, prijatelja i braće zahtijeva da odlučno reagiramo.“

                Putin, kojega mnogi uspoređuju i s Hitlerom neće stati s bestijalnim napadima i razaranjem Ukrajine tako dugo dok ga se ne porazi na fronti. Stoga svijet mora Ukrajincima pomoći u oružju, ali i ljudstvu, koji će zajedno s Ukrajincima braniti, ne samo Ukrajinu već i Europu te sav slobodan svijet.

                                                                                                                                                             Miljenko Jerneić

Svijet na pragu samouništenja

Svijet na pragu samouništenja

                Kako se u životu ništa slučajno ne dešava, a ponajmanje u politici, kao primjer može nam poslužiti Rusija. Posljednjih godina svjedočimo jednoj agresivnoj ruskoj politici, u kojoj Rusija koristi sva – dozvoljena i nedozvoljena – sredstva, a što se najbolje vidi u invaziji na Ukrajinu. Sada je više nego jasno, da Rusija želi raskomadati Ukrajinu, i od jedne suverene države napraviti rusku koloniju u kojoj Ukrajinci više nikada ne bi mogli slobodno, samostalno i suvereno odlučivati. Rusi su najprije – početkom ožujka 2014. godine – okupirali Krim, a sada žele od Ukrajine odvojiti Luhansk i Donjeck, jer je tobože Ukrajina, dok je bila cjelovita država, „ugrožavala“ Rusiju svojim geostrateškim položajem. Rusija se već nekoliko godina spremala napasti Ukrajinu i čitavo vrijeme se pripremala na invaziju. Žalosno je da cjelokupna svjetska politika nije učinila baš ništa, kako bi spriječila Rusiju u pokušaju napada i okupacije Ukrajine. Glavni kreator takve imperijalne ruske politike je sam predsjednik Rusije, Vladimir Putin, koji predstavlja pravu tantaciju iliti napast na čitav svijet. Putinova politička metamorfoza, dala nam je pravu sliku njega kao političkog autarha, bez kojega se u Rusiji u političkom i svakom drugom smislu ne može ništa poduzeti, niti odlučiti. Putin ide toliko daleko, da je naredio vojsci višu nuklearnu pripravnost, što znači i mogućnost upotrebe nuklearnog oružja od strane Rusije. Tim potezom Putin šalje poruku čitavom svijetu, da je – ne birajući sredstva – u stanju učiniti sve, pa i pokrenuti nuklearni rat. Amerikanci su odmah stavili svoje nuklearne resurse u višu pripravnost , DEFCON 2, što je treći puta u američkoj povijesti. DEFCON 1 je početak nuklearnog rata!

                Svih ovih godina takva rigidna ruska politika dala je krila i srpskoj politici, koja je to koristila, kako bi ostvarila svoj velikosrpski san o vascelom srpstvu. To se najbolje može vidjeti u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. U Crnoj Gori na vlast su došle prosrpske stranke potpomognute ruskom obavještajnom službom, a koje negiraju postojanje crnogorske nacije i Crne Gore kao države. U Bosni i Hercegovini, Dodik pokušava iskoristiti trenutak kako bi Republiku Srpsku pridružio što prije majčici Srbiji. Tome mu uvelike pripomaže  stupidna politika SDA predvođena Bakirom Izetbegovićem. Hrvati su jedini od tri konstitutivna naroda koji nemaju svoj, hrvatski entitet i zbog toga ne mogu konzumirati svoja politička i ostala prava. Za Hrvate u Bosni i Hercegovini koji politički djeluju kroz razne političke stranke, vrlo je bitno, da u politički složni i jedinstveni, jer samo tako, preko Hrvatskog narodnog sabora  mogu ozbiljiti sebe kao politički narod. Sada je više nego jasno, da Hrvati bez svojeg, hrvatskog entiteta neće nikada biti ravnopravni s Bošnjacima niti sa Srbima. Herceg -Bosna politička je neminovnost u Bosni i Hercegovini, a na Hrvatima je, da slogom i zajedništvom dođu do hrvatskog entiteta. Tek tada, moguće je u Bosni i Hercegovini izgrađivati građansku državu, a nikako ne obratno. Herceg-Bosnu neki tumače kao „nastavak po Hrvatsku pogubne politike“ kako piše jedna hrvatski dnevnik (24. veljače 2022. godine), što je potpuno krivo. Hrvati su bez Herceg-Bosne nemaju budućnosti u Bosni i Hercegovini, i to je jedini način, da ta država opstane. Bez hrvatskog entiteta nema niti Bosne i Hercegovine. Stoga je, Nikola Grmoja potpuno u pravu kada kaže: „Između opstojnosti Hrvata i opstojnosti Bosne i Hercegovine meni osobno je važnija opstojnost Hrvata. Ako Hrvati neće biti ravnopravni i konstitutivni, onda Bosna i Hercegovina ne treba niti postojati. Jednostavno je!“

                Srbi na sjeveru Kosova žele stvoriti Srpsku zajednicu općina koja bi poput Republike Srpske u Bosni i Hercegovini radila na tome, da se što prije odvoje od Kosova i priključuje Srbiji. Naravno, političari Kosova nisu naivni i dobro znaju što bi im se desilo na sjeveru države, kada bi Srbi stvorili svoj srpski entitet. Svjetska politika može mijenjati kosovske političare, ali kosovska politika i dalje će ostati konstantna. Treba istaći, da su na Kosovu pripadnici američke vojske, njih 635, kao i pripadnici KFOR-a od 12. lipnja 1999. godine, čiji je broj 4000 vojnika. Te američke i međunarodne vojne snage glavna su garancija samostalnosti i opstojnosti Kosova. Tome će biti tako, sve dok srpska politika ne prizna Kosovo kao državu, pa i mnogo godina nakon toga.

Miljenko Jerneić

Kao sluga Bruxellesa, Beograda i Banja Luke Andrej Plenković je postao dio Pupovčeve “pete kolone”

Kao sluga Bruxellesa, Beograda i Banja Luke Andrej Plenković je postao dio Pupovčeve “pete kolone”

         Tekuća korupcionaška afera s jednim ministrom u zatvoru a dva pod sumnjom DORH-a da su počinili ista kažnjiva djela samo je nastavak politike predsjednika Vlade Andreja Plenkovića koja destabilizira Republiku Hrvatsku na onaj način kakav odgovara režiserima u Bruixellesu, Beogradu i Banja Luci. Pri tome je važan a možda i ključni čimbenik u realizaciji te politike samozvani predstavnik Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac, i to samozvani jer ne predstavlja većinski dio te manjine u Hrvatskoj koju oni smatraju za razliku od Milorada Pupovca svojom Domovinom. U svojoj cjelokupnoj subverzivnoj djelatnosti Milorad Pupovac provodi u Hrvatskoj politiku Srpske akademije nauka i umetnosti trasiranu u njihovim memorandumima kojima je u početku bio cilj da se, kako se to ispostavilo, i oružjem pokušaju osvojiti teritorij Republike Hrvatske. Kad su nakon četiri izgubljena rata u raspadajućoj komunističkoj federaciji doživjeli poraz, onda u najnovijoj varijanti memoranduma lansiraju projekt “srpskog sveta” s naglaskom na hibridno osvajanje Hrvatske, negirajući njezin jezik i prisvajajući njezinu kulturnu baštinu. U svemu tome Andrej Plenković je pouzdani suradnik  Milorada Pupovca kao agenta politike i četničke garniture u Beogradu, jer je praktički (ne)djelovanjem htio ne htio postao važan član njegove “pete kolone” (?!) u novostvorenoj demokratskoj državi Hrvatskoj.

         Po svojoj definiciji “peta kolona” označava tajne skupine koje se bave subverzivnim aktivnostima s ciljem rušenja ili ometanja postojećeg poretka u interesu jedne agresivne vanjske sile. To Milorad Pupovac radi od samog početka stvaranja Republike Hrvatske s prešutnom, ali kao u slučaju hadezeovih vlada manje više otvorenom potporom Ive Sanadera, Jadranke Kosor i sada Andreja Plenkovića ali jednako tako i SDP-ovih vlada Ivice Račana i Zorana Milanovića.

         Kad je u pitanju Plenkovićevo sluganstvo prema Bruxellesu gdje je njegov osobni rejting  više ovisio o tome što ga je predsjednik Europske komisije Jean Paul Juncker uštipnuo za stražnjicu nego što vlada s četiri strana jezika, pa je tako ni manje ni više bio jedan od kandidata za njegovog nasljednika. U odnosu na Hrvatsku gdje je došao iz Europskog parlamenta da bi postao čelnik stožerne hrvatske političke stranke Andrej Plenković je uporno i dosljedno provodio svoju agendu prije svega da promijeni HDZ, a potom i samu Hrvatsku. Ovdje se može postaviti jedno važno načelno pitanje, kakva je to stožerna hrvatska politička stranka zaslužna za stvaranje hrvatske države da jednom praktički dezerteru iz Domovinskog rata dopušta ne samo da po zadanoj zadaći promijeni stranku nego politički čak i državu. Ovo posljednje odnosilo se prije svega na pretvaranje Domovinskog rata, što je krivi naziv za Srpsko-hrvatski rat u “građanski rat” kako bi se stvorio politički temelj za stvaranje nove balkanske asocijacije pod imenom “Zapadni Balkan”. U tom smislu premijer Plenković uspostavio je kooperativne veze s četničkim predsjednikom Republike Srbije kojemu je prije svega udovoljio da više ne spominje “velikosrpsku agresiju” na Hrvatsku. Tako je prije nekoliko godina na međunarodnom forumu u Dubrovniku umjesto da podsjeti kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku što je uostalom potvrdio i Međunarodni sud pravde u Haagu izjavio da su se na ovim prostorima “dogodili neki sukobi” što ide u prilog ocjeni da se ovdje vodio građanski rat, a ne da je to bila srbijanska agresija na Hrvatsku..Koliko je Andrej Plenković postao sluga Aleksandra Vučića najbolje ilustrira podatak da je u svojem zbog pandemije neostvarenom posjetu Beogradu bio pristao da se iz njegovog programa izbaci pitanje nestalih, kako se to vidjelo iz pripremnog izvješća hrvatskog veleposlanstva u Beogradu. Još je važnije da je pod utjecajem Angele Merkel prepustio vodeću ulogu u “regionu” Aleksandru Vučiću što je sad dovedeno u pitanje novom vladom u Berlinu, ali i novim političkim odnosima u Europi nakon praktički Putinove puzajuće invazije na Ukrajinu.

         Konačno i ne najmanje važno, osobito jer se radi o sudbini hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, Andrej Plenković se stavio u sluganski odnos prema čelniku bosanskih Srba Miloradu Dodiku kojega je primio u Banskim dvorima ali ne zato da bi zaštitio prava Hrvata u Republici srpskoj gdje je njihov broj desetkovan i blokiran im je povratak, nego da bi promijenio planiranu trasu autoceste  u tom entitetu koji je, ne treba nikad ispuštati iz vida, utemeljen na genocidu. Kao predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković nije imao ništa protiv da njegov ključni koalicijski partner Milorad Pupovac sudjeluje u proslavi protuustavnog Dana Republike srpske. Na tom obilježavanju čak je posebnu ulogu odigrao predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine Dragan Ćović kao ključni saveznik Milorada Dodika u razbijanju Bosne i Hercegovine  s porukom “Čuvajte Republiku srpsku”.

         Kad se sve to ima u vidu postavlja se pitanje obavlja li predsjednik Vlade Republike Hrvatske  Andrej Plenković svoju dužnost u skladu s prisegom koju je dao u Hrvatskome saboru. Ona glasi: “Prisežem da ću dužnost člana Vlade savjesno i časno obnašati, poštivati Ustav, zakone i pravni poredak, te se zalagati za svekoliki napredak Republike Hrvatske”. Sve navedene činjenice, a ima ih još, ukazuju na to da svojim postupcima Andrej Plenković djeluje u okvirima Pupovčeve “pete kolone” u cilju “ometanja postojećeg poretka u interesu jedne vanjske sile”, bila ona u Bruxellesu, Beogradu ili Banja Luci.

Vjekoslav Krsnik

BIMBO U AKCIJI

U Zaboku, 20. veljače 2022.

BIMBO U AKCIJI

            Kako se konačno našao netko pametan s ove i s druge strane Ivanščice, zagorci bi uskoro mogli dobiti ˝svoj˝ Park prirode. Naime, ideja o proglašenju Ivanščice Parkom prirode, postoji još od daleke 2007. godine (29. svibnja), kada je Zagorska stranka poslala – svim političkim strankama u Krapinsko zagorskoj županiji, Savezu zelenih KZŽ te svim medijima – ˝Otvoreno pismo˝, o proglašenju Ivanščice Parkom prirode, a Hrvatsko zagorje Regionalnim parkom, te ga kao takvog i usvoje u Skupštini Krapinsko zagorske županije i upute u Sabor na razmatranje i usvajanje.

            Pisac ovih redaka predlagao je i inzistirao bezbroj puta, da se o tome raspravlja u Skupštini KZŽ, a naročito kada je osam godina obnašao funkciju županijskog vijećnika Zagorske stranke. Tadašnji, a nažalost i sadašnji vladajući u KZŽ nisu htjeli ni čuti o tome. Ista stvar bila je i u Varaždinskoj županiji u kojoj tada vladajući nisu imali sluha ili možda bolje rečeno nisu željeli čuti oporbeni prijedlog koji je nadasve bio i jeste u interesu, ne samo nas Zagorca s jedne i druge strane Ivanščice, već je to i u interesu naše Hrvatske.

            I onda nakon petnaest (15) godina, možemo u jednom hrvatskom mediju pročitati: ˝Podupirem da Zagorje dobije Park prirode˝. Zamislite, drage Zagorke i dragi Zagorci, našla se ipak jedna politička stranka (HDZ) koja je iz naftalina izvadila dugostojeći prijedlog Zagorske stranke, da i Zagorci dobiju svoj Park prirode. Osobno, to me veseli, a žalosti me, što sadašnja vlast u KZŽ, ne samo, da nije htjela opservirati prijedlog Zagorske stranke o Parku prirode, već treba isto tako glasno i jasno reći, da ta dugogodišnja SDP-ova vlast nije htjela osnovati Zagorsku banku, isto na prijedlog Zagorske stranke, i to dok je funkciju župana KZŽ obnašao Siniša Hajdaš Dončić. Nadajmo se, da će HDZ ili neka druga politička stranka, jednoga dana osnovati Zagorsku banku, jer banka je nama Zagorcima potrebna. Jedino mi zagorci u Hrvatskoj nemamo svoje banke! Ne smijemo smetnuti s uma, da je postojala Zagorska banka, no ona je namjerno ukinuta radi osobne sinekure tada vodećeg financijskog stručnjaka u jednoj od banaka na prostorima KZŽ.

            Prave ideje nikad ne umiru, one žive i živjet će tako dugo dok se ne ostvare. Zapravo, tek onda započinje pravi život svake ideje.

            Kao prilog ovome tekstu, objavljujemo sva pismena dopisa Zagorske stranke glede proglašenja Parkom prirode Ivanščice a Hrvatsko zagorje Regionalnim parkom, iz čega se najbolje vidi sve ono što je Zagorska stranka poduzimala kako bi konačno došlo do realizacije te ideje.

            S poštovanjem!

 Predsjednik Zagorske stranke

 Miljenko Jerneić

Izdajnička politika Dragana Čovića uz potporu Milanovića i Plenkovića

Izdajnička politika Dragana Čovića uz potporu Milanovića i Plenkovića

            ¸Posljednja zbivanja oko rješavanja političke krize u Bosni i Hercegovini potencirane prijetnjama  Milorada Dodika da će ocijepiti tzv. Republiku srpskudokazali su još jednom prvo, da čelnik hrvatskoga naroda u susjednoj državi Dragan Čović vodi izdajničku politiku protivnu interesima hrvatskoga naroda i drugo, što je svojevrsni politički skandal, da ta izdajnička politika u samoj Republici Hrvatskoj ima potvrđenu potporu predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.

            Kulminacija te protuhrvatske politike u Bosni i Hercegovini očitovala se prije svega u neuspjelim pregovorima u Neumu oko izmjene izbornog zakona s ciljem da se Hrvatima kao jednakopravnom konstitutivnom narodu u Bosni i Hercegovini vrati pravo da zajedno s ostala dva naroda Bošnjacima i Srbima legalno biraju svoje predstavnike u sva predstavnička i rukovodeća  tijela u državi, što je dosad raznim manipulacijama uskraćeno. Još je veći politički skandal priredio sam predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović koji je nakon tih neuspjelih pregovora službeno sudjelovao u radu njihove Narodne skupštine u Banja Luci, gdje je dao punu potporu Miloradu Dodiku i njegovom entitetu koji je po međunarodnoj presudi utemeljen na genocidu. U tom nastupu Dragan Čović je skandalozno  poručio zastupnicima genocidnog bosanskohercegovačkog entiteta “Čuvajte Republiku srpsku”. To se od njega moglo očekivati jer otkako je taj u komunističkoj Jugoslaviji bivši KOS-ov pouzdanik koji se u mostarskom “Sokolu” potpisivao ćirilicom stupio na čelu HDZ-a u Bosni i Hercegovini hrvatski narod gubio je svoja konstitutivna prava garantirana Daytonskim sporazumom. On je uspostavio prisne veze ne samo sa Dodikom nego i sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Takav Dragan Čović je persona grata i u odnosima s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem i premijerom Andrejom Plenkovićem, što znači da principijelno po slovu hrvatskoga Ustava oni ne štite interese Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer te interese ne brani ni sam Dragan Čović.

            To se očitovalo i u njegovim posljednjim potezima oko novog izbornog zakona o kojemu se raspravljalo u- Neumu pod pokroviteljstvom predstavnika Europske Unije i Sjedinjenih Američkih Država  Angeline Eichhorst i Matthewa Palmera. Oni su ponudili rješenje koje je bilo povoljno za hrvatski narod, ali su pregovori završili bez postignutog                                            dogovora. Da je rješenje bilo prihvatljivo za hrvatsku stranu potvrdio je, pozivajući se na svoje američke izvore, i odvjetnik Luka Mišetić branitelj hrvatskih generala u Haagu, a pravi razlog što pregovori nisu uspjeli otkrio je Bakir Izetbegović izjavom da je rješenje američko.europskih posrednika odbio sam Dragan Čović, što je i njih začudilo. Time je Dragan Čović  definitivno potvrdio da u skladu sa svojom dosadašnjom politikom otvorene suradnje s Miloradom Dodikom i Aleksandrom Vučićem djeluje protiv interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegopvini, što je uostalom odmah potvrdio skandaloznim nastupom na Narodnoj skupštini srpskog genocidnog entiteta. Jednako je upitno zašto je premijer Plenković poslije takvog nastupa primio Dragana Čovića u Zagrebu. U priopćenju s tog sastanka premijer Plenković istaknuo je da se hrvatski narod već godinama dovodi u nepravedan položaj, te da je postizanje dogovora o izbornoj reformi važno za skladne odnose sva tri konstitutivna naroda te funkcionalnost i boljitak. Međutim u tom priopćenju ne govori se ništa o tome zašto su propali pregovori u Neumu  koji su po spomenutim navodima bili povoljni za hrvatski narod, a posebice tko je blokirao ponuđeno rješenje.

            U tom kontekstu postavlja se pitanje kakva je u stvari hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i je li ona brani interese hrvatskoga naroda u susjednoj državi. I predsjednik Milanović i premijer Plenković uspostavom prisnih odnosa s Miloradom Dodikom i tzv. Republikom srpskom ne štite interese hrvatskoga naroda nego upravo rade protiv njih. U tom smislu reagirala je udruga prognanih Hrvata Banje Luke i banjolučkog područja. “Nazaret” koja u priopćenju potpisanom od Vinka Laštra ističe da Dragana Čovića ne zanimaju ubijeni i masakrirani Hrvati u entitetu RS, minirane i srušene crkve, kuće, silovane žene i maltretirani Hrvati, logori za ubijanje i mučenje.Samo u Banjolučkoj biskupiji ubijene su 1054 osobe od toga 614 civila od kojih su 144 žene. U najvećem dijelu nije bilo ratnih sukoba i većina je ubijena na kućnom pragu samo zato što su bili Hrvati” ističe udruga “Nazaret” i poručuje: “Vi ste Dragane Čoviću stali na stranu agresora na BiH i time ste izgubili svaki kredibilitet da predstavljate bilo koga u BiH. Politika koja surađuje s agresorom i razbijačem BiH bit će katastrofa i za Bosnu i Hercegovinu ali i za Republiku Hrvatsku”.

            Treba podsjetiti da su temelji politike Republike Hrvatske u odnosu na Hrvate u Bosni i Hercegovini potpuno krivo udareni. Zaboravlja se da je glavni cilj Daytonskog sporazuma bio da se zaustavi rat i omogući miran razvoj Bosne i Hercegovine. To je s jedne strane trebala osigurati Europske unija preko svojeg imenovanog predstavnika sa širokim ovlastima. Međutim kao i za vrijeme velikosrpske agresije Europska unija ne djeluje u pravcu osiguranja ravnopravnosti sva tri naroda i kalkulantski se odnosi prema separatističkim najavama Milorada Dodika i ustrajavanju Bošnjaka na tzv. građanskoj državi radi vladtite majorizacije. Tek pri kraju svojeg mandata dosadašnji visoki predstavnik Valentin Intzko nametnuo je zakon kojim se kazneno goni negiranje genocida i zločina počinjenih u ratu, što je izazvalo Milorada Dodika da zaprijeti otcjepljenjem Republike srpske. U najmanju ruku čudna je politika Zagreba koji rješenje hrvatskog pitanje u Bosni i Hercegovini želi postići u dogovoru sa srpskim entitetom a ne u Federaciji BiH. Tu treba iskoristiti američki pritisak, jer su SAD a ne Europska unija  odigrale ključnu ulogu u završetku rata i zaustavljanju fašističke politike Slobodana Miloševića.

            I u postojećim uvjetima hrvatska politika treba se oslanjati na američkog saveznika, jer je temelj njihove politike u Bosni i Hercegovini da tu ne bude rata i da se ne dozvoli osnivanje muslimanske države u srcu Europe i to još na Balkanu. Upravo ta činjenica trebala bi poslužiti službenom Zagrebu da obuzda islamski ekspanzionizam s primjesama fundamentalizma u susjednoj državi, a ne kako to nudi Zoran Milanović predlažući trojni sastanak uvlačeći s Aleksandrom Vučićem.turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Jednako tako ali ne toliko otvoreno kao Milanović djeluje u pogledu tzv. Republike srpske i premijerv Andrej Plenković koji na obljetnicu proglašenja Republike srpske šalje svojeg prisnog koalicijskog partnera Milorada Pupovca i uvažava politiku Dragana Čovića prema Miloradu Dodiku. Gledajući širu sliku temelj hrvatske politike prema Republici srpskoj trebao bi biti spriječavanje bilo kakve mogućnosti spajanja Republike Srbije s Republikom srpskom jer bi se time ratnohuškačko velikosrpstvo približilo na samo 20 kilometara zračne linije do Zagreba. Malo je poznato, a ta se važna činjenica jednostavno zaboravlja, da Bosne i Hercegovina nije podijeljena na dva nego na tri dijela. Treći je dio Distrikt Brčko koji je pod nadzorom Amerikanaca. U početku taj distrikt je imao uzak koridor koji je uz rijeku Savu teritorijalno povezivao Republiku Srbiju s tzv. Republikom srpskom. Kasnije je međutim taj koridor ukinut jer se distrikt proširio do Save i graniči s Hrvatskom tako da više ne postoji zemaljska veza između Beograda i Banja Luke. Usput rečeno zlu ne trebalo u blizini je i bivša američka vojna baza “Eagle” kod Tuzle. Kod Ameriknaca ništa nije prepušteno slučaju, pa ni sadašnja nestabilnost koja trese Bosnu i Hercegovinu u kojoj službeni Zagreb uporno igra na izdajničku kartu Dragana Čovića..

Je li Andrej Plenković pritajeno na čelu nove “Orjune”

Je li Andrej Plenković pritajeno na čelu nove “Orjune”

         Posljednji događaji na hrvatskoj političkoj sceni samo su potvrdili i osnažili trend  koji je praktički počeo dolaskom na vlast Mesić-Račanove kancelarske diktature u kojoj naravno u ovih dvadesetak godina sudjeluje i navodno stožerna hrvatska politička stranka Hrvatska demokratska zajednica. Ideološki cilj te diktature je degradacija Domovinskog rata i u promijenjenim uvjetima i okolnostima oživljavanje novog jugoslavenstva sa Zagrebom kao glavnim gradom nepostojeće Jugoslavije. Nažalost treba podsjetiti da je jugoslavenska ideja rođena mnogo prije baš u Hrvatskoj, a ne u Srbiji, ali je velikosrpskom konceptu ona dobro došla u realizaciji njezinih ciljeva. Tako je u prvoj velikosrpskoj monarhističkoj diktaturi kralja Aleksandra čak i službeno preko “Orjune” (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) provodila fašistički teror, čiji je jedna od brojnih žrtava u Zagrebu bio istaknuti povjesničar Milan Šufflaj, a vrhunac tog terora bilo je 1928. godine ubojstvo u beogradskoj skupštini hrvatskih zastupnika.. Potom je s “bratstvom i jedinstvom” pod diktatorskom komunističkom Jugoslavijom sustavno uz pomoć poznatih međunarodnih patrona vršila puzajuću okupaciju ne samo hrvatskog nacionalnog teritorija, nego i nacionalnog identiteta.

Taj nacionalni identitet bio je ugrožen širenjem jugoslavenstva kao političkog i nacionalnog opredjeljenja, pa nije slučajno da je broj deklariranih Jugoslavena  bio u Hrvatskoj najviši poslije Bosne i Hercegovine, dok je upravo u Srbiji bio procentualno najniži. Na popisu stanovništva u Jugoslaviji 1981. godine u Hrvatskoj se kao Jugoslaveni izjasnilo čak 379.057 osoba, što je iznosilo 8,7 posto od ukupnog stanovništva. Na raspadu Jugoslavije 1991. godine taj broj pao je 273.016 Jugoslavena, odnosno 2,22 posto, da bi se deset godina kasnije u Republici Hrvatsko tako izjasnilo 176 osoba, ali je na sljedećem popisu zabilježen porast jer  je bilo 311 Jugoslavena. Vjerojatno će taj broj porasti kad se objave podatci prošlogodišnjeg popisa stanovništva. Neovisno o broju deklariranih Jugoslavena bauk jugoslavenstva kruži Hrvatskom, a po zbivanjima i tendencijama posljednjih desetak godina utaborio se u samom Zagrebu koji je postao glavni grad nepostojeće Jugoslavije Međutim, iako je jugoslavenstvo kao neprevladani politički pojam pa čak i prikriveni politički izbor kroz „regionalni koncept” ili „Zapadni Balkan“ najviše prisutno  u SDP-u, od njega nije bio imun ni HDZ, kad je u pitanju politički pragmatizam. Eklatantan primjer toga bio je predsjednik HDZ-a i premijer Ivo Sanader koji se od žestokog nacionalista pretvorio u kooperativnog zagovornika tzv. Zapadnog Balkana kao projekta Europske unije.

         Jugoslavenstvo pod drugim imenom je štoviše politički temelj još uvijek prisutnih tendencija u jednom dijelu međunarodne zajednice, posebice u Europi, što se manifestira raznovrsnim pokušajima da se na području bivše Jugoslavije formira neka nova asocijacija koja se najviše promovira pod imenom „Zapadnog Balkana“, inicijativama kakvo je „Brdo-Brijuni“, ili sintagmom Mesićevog „regiona“ ili britanske „jugosfere“, a u najnovije vrijeme „Berlinskom inicijativom“ iza koje je stajala Angela Merkel. U samoj Hrvatskoj jugoslavenstvo se prema međunarodnoj zajednici manifestira u popustljivosti prema Beogradu, svodeći fašističku velikosrpsku agresiju na građanski rat kako bi se stvorili uvjeti za stvaranje neke nove regionalne asocijacije, ne nužno političke, ali geografski različite od ostalih dijelova Europe. Na unutarnjem planu novo jugoslavenstvo, otvoreno ili prikriveno, očituje se u raznovrsnim pokušajima povezivanja na regionalnoj osnovi, ali prije svega na popustljivoj politici prema Srbiji s kojom još uvijek ima niz neriješenih problema nakon Domovinskog rata. Zagovornici te ideje imaju u samoj Hrvatskoj snažnu potporu prije svega medija, te nevladinih udruga, ali i dnevne politike. Predvodnik takvog novojugoslavenstva bio je sam predsjednik Republike Ivo Josipović.

         Dakle, dok u Srbiji pod kontrolom Srpske akademija nauka i umetnosti, ali uz važnu potporu Srpske pravoslavne crkve  i pored izgubljenih ratova nakon raspada Jugoslavije i gubitka Kosova ne samo da tinja nego cvjeta četničko velikosrpstvo, dotle u Hrvatskoj vodeće društvene i političke institucije javno ili prikriveno zazivaju povrat jugoslavenstva. Dovoljno je spomenuti šutnju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koja je s prethodnim pridjevom “jugoslavenska” bila znanstveni a na određeni način i politički bastion Strossmayerovog jugoslavenstva. Onda su tu mediji na čelu s javnom televizijom i javnim radijom koji su puni jugobalkanskih novinara kao nove sorte društveno-političkih radnika. Takvu kategoriju najbolje simbolizira dugogodišnji voditelj emisije “Nedjeljom u 2″ Aleksandar Stanković. Tu su dva vodeća dnevnika Jutarnji list” kao čisto jugoslavenski, a “Večernji list” kao prosrpski, te naravno dvije vodeće stranke SDP kao otvoreni zagovaratelj, te HDZ kao potajni promicatelj nove jugoslavenske orijentacije pod imenom “Zapadnog Balkana” ili u najnovijoj verziji “otvorenog Balkana”. U takvom ambijentu nije slučajno da je “jugoslavensko pravosuđe” na službi u Hrvatskoj osudilo sve istaknute branitelje koji su obranili napadnuta područja (Glavaš, Merčep, Brodarac Norac, Hrastov, splitska Lora), a ni jednog, čak ni optužilo, generala agresorske JNA, da je Hrvatska po mnogim pokazateljima, prije svega po korupciji spala na dno Europske unije, da se velike pljačkaške afere nižu iz dana u dan, da o nekoj vladavini pravne države nema ni govora i da javni dug nezaustavljivo raste. Sve to u cilju slabljenja i hrvatskog društva i same hrvatske države.

         Najnoviji politički događaji samo su pojačali tu ofenzivu novojugoslavenstva u raznim varijantama. Ako Plenkovićev HDZ pod njegovim motom “mogu što hoću” ne reagira na otvoreno pismo 18 nevladinih udruga, treba li reći s jasnim protuhrvatskim usmjerenjem, uspoređujući predsjednika Tuđmana s osuđenim ratnim zločincem Ratkom Mladićem onda je jasno da navodno stožerna “hrvatska” stranka radi na vlastitoj detuđmanizaciji. Ako Plenkovićev koalicijski partner Milorad Pupovac, na neki način njegova desna ruka, koji smatra da je za njega i njegove Srbe glavni grad Beograd odlazi u Banja Luku na demonstrativnu proslavu genocidne tzv. Republike srpske gdje predsjednica srbijanske vlade uspoređuje Bosnu i Hercegovinu s NDH, a sam hrvatski premijer o tome šuti, drugim riječima podržava genocid tzv. Republike srpske, onda je jasno kakvu politiku vodi Andrej Plenković. Ako neke javne tvrtke u Hrvatskoj brišu iz svojeg imena atribut “hrvatski” očito uz privolu samog Andreja Plenkovića onda je to simbolika vraćanja jugoslavenstvu. Ako Plenkovićev potrčko Gordan Jandroković izbacuje iz Sabornice nezavisnu zastupnicu Karolinu Vidović Krišto koja traži odavanje počasti 402  djece ubijene u Domovinskom ratu onda je jasno da je to u skladu s onom velikosrpskom “tko nas bre zavadi”. Ako Plenkovićev HDZ ne reagira na najavu novog šefa zagrebačkog SDP-a o vraćanju Trga maršala Tita, a to odobrava i lažna, jer je globalistička, ljevica “Možemo” Tomislava Tomaševića, onda je očito da fronta novojugoslavenstva nije mala i da Plenkovićeva agenda da “promijeni Hrvatsku” ima široku bazu. Vodeći uz to računa da je Andrej Plenković odgojen u jugokomunističkom duhu s ocem majorom KOS-a i majkom “vojnom lekarkom” i da je izbjegao služiti napadnutoj Domovini, te da je poslušan sluga Europske unije koja nakon raspada Jugoslavije nastoji stvoriti neki surogat, onda je htio-ne htio Andrej Plenković na čelu nove simbolične “Orjune”. Za hrvatsko društvo i politiku, dakle nisu više, bez obzira na Pupovčev SDSS, problem Srbi, nego hrvatski Jugoslaveni.

Vjekoslav Krsnik, 13.01.2022.

Nakon presude ESLJP-a Rumunjskoj treba li zabraniti SDP (ili HDZ)

Nakon presude ESLJP-a Rumunjskoj treba li zabraniti SDP (ili HDZ)

            Nedavna presuda Europskog suda za ljudska prava kojom je na slučaju iz Rumunjske potvrđeno da države mogu raspustiti stranke koje se ne distanciraju od bivših komunističkih partija imala je u Hrvatskoj slab odjek. To je razumljivo jer ne samo da se SDP kao slijednica Saveza komunista Hrvatske odnosno Jugoslavije nego i vodeća politička stranka HDZ u koji je početkom 90-tih prošlog stoljeća nahrupilo 95.000 bivših članova Saveza komunista svojim praktičkim ideološkim djelovanjem teško oslobađaju svojeg jugokomunističkog naslijeđa.

            U ovom slučaju radilo se o tužbi organizacijskog i registracijskog odbora Rumunjske komunističke partije protiv Rumunjske. Naime, Županijski sud u Bukureštu 12. svibnja 2014. odbio je zahtjev da se stranaka poznata kao „Rumunjska politička partija“(PCR) upiše u popis političkih stranaka. Europski sud za ljudska prava je odbacio tužbu „Rumunjske političke partije“ kao neosnovanu, te je u presudi, što je osobito važno,  dao pravo državama da mogu raspustiti stranke koje se ne distanciraju od bivših komunističkih partija. Presuda traži i očitovanje stranaka koje se izravno ili neizravno smatraju ili jesu slijednici bivše komunističke partije. 

            Ova presuda ima i te kako važno značenje za Hrvatsku, jer aktualizira pitanje odgovornosti prije svega Socijaldemokratske  partije (SDP) kao slijednice bivšeg Saveza komunista Hrvatske /Jugoslavije, ali i same vodeće političke stranke Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) koju većinski kontroliraju bivši komunisti ili njihova djeca. Kao svježi primjer da ideološki duh bivšeg SKH/SKJ još uvijek živi u SDP-u i HDZ-u može poslužiti s jedne strane izbor novog predsjednika zagrebačkog ogranka SDP-a Viktora Gotovca koji se ni manje ni više nego kao sveučilišni profesor zalaže za vraćanje imena Trga maršala Tita u Zagrebu. S druge strane HDZ kao stranka koja je pretežiti dio 30-godišnje državnosti Republike Hrvatske na vlasti nije ni pokušala sprovesti brojne rezolucije Europskog parlamenta i Vijeća Europe o osudi komunizma kao totalitarnog režima.U povodu ove presude Europskog suda za ljudska prava s pravom je bivši član HSP-a Pero Kovačević podsjetio da je Hrvatska zadnja zemlja koja je donijela Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine. Hrvatski sabor donio je tu Deklaraciju 30. lipnja 2006. godine, na prijedlog nekolicine tadašnjih zastupnika Kluba HSP-a, dakle ne na prijedlog bilo koje Vlade HDZ-a ili SDP-a. Štoviše te vlade a osobito SDP su uporno i sustavno ignorirale stajališta Europske unije izražena kroz nekoliko rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta o osudi komunizma kao totalitarnog režima.

            To je  najizrazitije došlo do izražaja kad je Milanovićeva SDP-ova vlada uz podršku tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, treba li kazati, sina istaknutog komunističkog dužnosnika posebnim zakonom “lex Perković” pokušala spriječiti izručenje Njemačkoj dva bivša komunistička agenta optužena za ubojstvo hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića. Svakako treba se sjetiti skandaloznog istupa saborskog zastupnika SDP-a Nenada Stazića kad je u Saboru izjavio kako 1945. godine nije dobro obavljen posao, a da zbog toga nije bilo nikakve reakcije SDP-a a kamoli da je izbačen iz stranke nego tek kad nije platio članarinu. SDP, ali i HDZ,  jednostavno ignoriraju sve što dolazi iz predstavničkih tijela Europske unije pa tako i posljednju rezoluciju o “Važnosti sjećanja za budućnost Europe” izglasovanu 2019. godineU njoj se između ostaloga podsjeća kako su“nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”, a također  poziva “sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”. Također izražava zabrinutost jeru javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi“. U Hrvatskoj nije u pitanju samo ime Trga maršala Tita u Zagrebu, nego i sam spomenik komunističkom diktatoru oko kojeg se svake godine okupljaju štovatelji totalitarnog komunističkog režima. Ne treba zaboraviti da je sadašnji predsjednik svojedobno izjavio da je Tito veći državnik od predsjednika Tuđmana pod čijim vodstvom je stvorena uza sve slabosti moderna demokratska država Hrvatska.

            Analizirajući Programska načela sadašnjeg SDP-a u njima nema ni riječi o distanciranju od prethodnog Saveza komunista Hrvatske /Jugoslavije, niti se pozivaju na istinske hrvatske ljevičare poput Augusta Cesarca ili Ante Cilige, pa čak ni na istaknutog hrvatskog partizanskog komunista Andriju Hebranga kojeg je upravo Titov totalitarni komunistički režim smaknuo. Naravno ušminkani SDP ne zagovara nasilje, ali se svojim političkim djelovanjem ili još više namjernim propustom zbog podržavanja bivšeg totalitarnog komunističkog režima pod krinkom tzv. antifašizma na određeni način može svrstati u članak 6. Ustava koji kaže da su protuustavne političke stranke koje svojim programom … “smjeraju podrivanju slobodnog demokratskog poretka ili ugrožavaju opstojnost Republike Hrvatske”. Naravno da bi se bilo što pokrenulo u tom smjeru potrebna je politička volja odnosno spremnost  vladajuće stranke da se pokrene takva inicijativa. To je međutim u postojećim okolnostima iluzorno očekivati kad SDP predstavlja sljednicu SKJ-u, a HDZ sljednicu SKH-a.

Vjekoslav Krsnik

DINAMO JE NAJVEĆI

DINAMO JE NAJVEĆI

                Dinamo je dovođenjem Petra Bočkaja iz Osijeka zaista pokazao, da je najveći nogometni klub u Hrvatskoj! Učinio je to tiho i mirno, praktički preko noći, bez ikakve pompe i time potvrdio – kako to mnogi mediji pišu – da je još uvijek gazda u hrvatskom nogometu. Tim potezom, Dinamo je znatno oslabio glavnog konkurenta za naslov nogometnog prvaka Hrvatske, Osijeka, a sebe pojačao na  poziciji lijevog bočnog. Ujedno je dobio i odličnog pucača slobodnih udaraca, ali i neugodnog nabacivača lopti u protivnički šesnaesterac. Petar Bočkaj je dečko iz Zagorja, dečec koji je igrao nogomet u Dinamovim mlađim kategorijama, gdje se pokazao kao najbolji asistent u namještanju golova i vrlo neugodan igrač za protivničke momčadi. Danas, Petar Bočkaj je sa navršenih 25 godina igrač u najboljim nogometnim godinama koji tek treba najviše dati sve ono što krasi jednog odličnog nogometaša, a Bočkaj to zasigurno jeste.

            Dinamo bi u zimskom prijelaznom roku treba dovesti još Josipa Drmića i z Rijeke, najboljeg strijelca HNL-a. Drmić je potreban Dinamu, jer to je igrač koji ima nos za gol, nogometaš koji zabija golove lijevom i desnom nogom kao i glavom. Drmić nije centarfor, takozvani sidraš koji se kao takav najbolje snalazi u protivničkom šesnaestercu, Drmić je igrač koji je opasan i van kaznenog prostora gdje iz većih udaljenosti postiže golove kao od šale. Sa Bočkajem i Drmićem, Dinamo bi sigurno postao nogometni prvak Hrvatske, a u Europskoj ligi  mnogim nogometnim momčadima bi se tresle gaće.

            U Dinamu trebaju i mogu igrati samo najbolji igrači iz HNL-a, koji su istinska pojačanja, a Bočkaj i Drmić to zaista jesu. Možda bi bilo najbolje da sa Drmićem u Dinamo dođe i Robert Murić, još jedno Dinamovo dijete, još jedan Zagorac koji se  je kao igrač dokazivao u drugim klubovima, a u Rijeci potvrdio  da je klasan igrač. Naravno, o tome neka odluči struka u Dinamu.

            Kada je Europa u pitanju, Dinamo je na 31. mjestu po svojim rezultatima  i to je još jedan pokazatelj, da Dinamo nema premca u hrvatskoj ligi, te da je i najbolji nogometni klub u ovom dijelu Europe. Nadam se da će Dinamo dobro tržiti u zimskom prijelaznom roku, a isto tako, da neće nitko od stožernih igrača otići u inozemstvo.

Zabok, 27.12.2021.

Miljenko Jerneić

HDZ je dosegnuo dno dna

HDZ je dosegnuo dno dna

         Svakim svojim potezom ili propustom Hrvatska demokratska zajednica (HDZ)  kao vodeća politička stranka u Hrvatskoj svakim danom postaje sve sličnija bulumenti stranaka i strančica koji žale za jugokomunističkom federacijom. U krajnjoj liniji HDZ podržava politiku koju prema Hrvatskoj preko svojeg gubernatora diktira s jedne strane eurounijska birokracija iz Bruxellesa, a s druge strane  agresivna politika četničke garniture u Beogradu koja s projektom “Srpski svet” nastoji u mirnodopskim uvjetima ostvariti ono što je izgubila u četiri rata nakon raspada Jugoslavije..

         Oslanjajući se na uzurpirani izborni zakon Hrvatska demokratska zajednica u ovih tridesetak godina  državnosti, osim dva mandata jugokomunističkog SDP-a, suvereno vlada na političkoj sceni i bez ustručavanja može se ustvrditi da je HDZ glavni krivac što je Hrvatska koja je pri raspadu komunizma i Jugoslavije imala, unatoč velikosrpskoj agresiji, najbolju startnu poziciju među europskim zemljama komunističkog bloka, sada na samom začelju Europske unije. Ta pozicija je jednostavno profućkana iako je Hrvatska postala članica euroatlantskih integracija što je trebala biti pretpostavka njezinog brzog razvitka. Za to je glavni krivac upravo politika HDZ-a koja je s jedne strane dozvolila da pod pritiskom Europe svoju pobjedničku poziciju dovede u poslušnički položaj čak i prema politički i međunarodno pravno potvrđenoj Srbiji kao agresoru. Naravno u tom državničkom “salto mortale” imali su određenu ulogu i predsjednik Mesić i Račanova jugokomunistička koalicija, ali je ipak najveća odgovornost na samom HDZ-u koji se pod Ivom Sanaderom odrekao Tuđmanove politike protiv “crvenih, crnih i žutih vragova”, a taj trend upravo doživljava kulminaciju pod diktatorskim vodstvom Andreja Plenkovića. On ne krije da mu je agenda nakon što je promijenio HDZ promijeniti Hrvatsku. Treba uvijek imati na umu da što se tiče HDZ-a promjene nije bilo teško izvršiti jer je to i dalje “stranka opasnih namjera” kako ju je zbog zalaganja za osamostaljenje Hrvatske pri raspadu Jugoslavije etiketirao Ivica Račan, dok je danas  zbog Plenkovićeve kooperativnosti prema četničkoj garnituri u Beogradu “stranka opasnih namjera” jer zagovara novi oblik jugointegracija pod firmom tzv. “Zapadnog Balkana” ili u novije doba “Otvorenog Balkana”. To u HDZ-u nije teško ostvariti jer većinu sadašnjeg stranačkog članstva čine bivši pripadnici SKH/SKJ, a od takozvane Tuđmanove pomirbe partizana i ustaša ovih drugih nema nigdje. Ako u državi nije izvršena lustracija koju je na prijedlog HSP-a svojedobno u Saboru blokirao HDZ, u samom HDZ-u lustracija je temeljito obavljena, jer su jugokomunjare i korupcionaši lustrirali naivne hrvatske domoljube.

         Upravo ovih dana dva su značajna događaja ukazala da je Hrvatska demokratska zajednica nakon svih skretanja od Tuđmanove temeljne hrvatske državotvorne politike kao vodeća politička stranka u Hrvatskoj, dakle ne hrvatska politička stranka, došla do samog dna. Prvi događaj je bio Otvoreno pismo 18 nevladinih udruga predsjedniku Milanoviću u kojemu se s motivom mržnje prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana stavlja u isti koš s monstruoznim srpskim ratnim zločincem Ratkom Mladićem, a drugi se događaj zbio u Hrvatskome saboru kad je jednako tako protuhrvatskim motivom predsjednik Sabora Gordan Jandroković izbacio iz sabornice nezavisnu zastupnicu Karolinu Vidović Krišto.

         Potaknuti posljednjim istupima predsjednika Republike Zorana Milanović koji se kao predsjednik svih Hrvata i Hrvatica, a ne samo jugohrvata i jugohrvatica počeo zalagati za istinske državne i nacionalne interese, što je naravno jako uznemirilo agresivnu jugohrvatsku manjinu, 18 tzv. nevladinih udruga uputilo je otvoreno pismu predsjedniku države. Već sam početak pisma upućuje na govor mržnje jer se potpisnici kako to priliči u uljuđenom demokratskom svijetu, bez obzira slagali se s njim ili ne, obraćaju predsjedniku Republike ne s “Poštovani predsjedniče” nego samo s “Predsjedniče”. Izražavajući zabrinutost “sve jasnijim iskazivanjem stajališta koja su protivna temeljnim ljudskim prvima te slovu i duhu Ustava” tih 18 udruga ukazuju Zoranu Milanoviću da se “sve više obznanjuje kao govornik sa „suverenističkim“, rigidno nacionalističkim programom”.

         Budući da tim udrugama smeta Zoran Milanović kao protagonist suverenističkog programa što je sasvim normalno budući da predstavlja suverenu Republiku Hrvatsku, a njima to očito smeta jer im je Republika Hrvatska kao takva nepoželjna odmah na početku se deklariraju kao zagovornici sustavne kampanje koju prema Hrvatskoj u slučaju ilegalnih migranata provodi Vijeće Europe osporavajući pravo hrvatske države da štiti svoje granice i sprječava ilegalne migrante u ulasku u Hrvatsku. Međutim ono što je u tom otvorenom pismu prevršilo svaku mjeru korektne komunikacije s predsjednikom države jest sljedeći citat: “Predsjedniče Milanoviću, stali ste uz stranu sirovog nacionalizma temeljenog na mitovima, prošlim traumama i predrasudama, a ne na stranu kritičke privrženosti ovome društvu i negacije isključivosti. Stali ste na stranu moćne i privilegirane manjine nasuprot obespravljenih i marginaliziranih manjina, ali i svakog stanovnika i stanovnice Hrvatske koji radi na tome da živi u normalnoj zemlji. Stali ste na stranu protagonista najmračnijih događaja u našoj povijesti i najružnijih djela sadašnjosti. Stali ste na stranu Orbana, Tuđmana, Merčepa, Dodika, Mlaće i Mladića”. Ne ulazeći u promašene kvalifikacije i etikete kojima su obasuli predsjednika Republike tih 18 tzv. nevladinih udruga pokazali su pravo lice poticanja i ispoljavanja mržnje stavljajući u istu ravan prvog hrvatskog predsjednika i monstruoznog osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. U toj bulumenti tih tzv. nevladinih udruga

nalaze se naravno već deklarirani širitelji mržnje prema Hrvatima i hrvatskoj državi, poput Zorana Pusića, Vesne Teršelič, Rade Borić, Gordana Bosanca. Ono što je intrigantno nezamislivo jest činjenica da ni jedno stranačko tijelo, pa čak ni jedan značajniji dužnosnik HDZ-a nije reagirao na tako flagrantnu klevetu upućenu ne samo predsjedniku Tuđmanu nego i samom HDZ-u kojeg je do smrti vodio. To je samo dokaz da je HDZ dotaknuo samo dno dna svoje reputacije i da agenda Andreja Plenkovića da će mijenjati Hrvatsku koristi i ovakve prilike u širem projektu dosljedne detuđmanizacije.

         Kad je tako bez očekivanog HJDZ-ovog reagiranja na pismo tzv. nevladinih udruga prošla flagrantna kleveta upućena prvom predsjedniku Republike Franji Tuđmanu, ono što je slijedilo u Hrvatskome saboru je iz perspektive novog Plenkovićevski “orjunaškog” HDZ-a posve razumljivo. Prijedlog nezavisne zastupnice Karoline Vidović Krišto da se Hrvatski sabor na određeni način izjasni o žrtvi 402 djece ubijene u velikosrpskoj fašističkoj agresiji na Hrvatsku, za koji zločin nitko nije odgovarao, predsjednik Sabora i Plenkovićev potrčko Gordan Jandroković je odlučno odbacio. Dodjeljujući joj nekoliko uzastopnih opomena nezavisnu zastupnicu Karolinu Vidović Krišto izbacio je iz sabornice. Dakle, dotle je politički i moralno stigao HDZ pa se od takve “stranke opasnih namjera” u tom ozračju mogu u buduće očekivati novi sramotni i ponižavajući potezi. Samo, dokle? ..

Vjekoslav Krsnik

Snažna ofenziva zagrebačke nove “Orjune”

Snažna ofenziva zagrebačke nove “Orjune”

         U unutarnjoj hibridnoj agresiji kojoj je Hrvatska izložena posljednjih godina potpuno se kristalizirao idejni koncept tih nimalo beznačajnih snaga koje napadaju hrvatski nacionalni identitet i suverenitet. Posljednjih mjeseci i tjedana taj se pritisak čak pojačan, jer budući da nema odgovarajućeg odgovora suverenističkih nacionalnih struktura čitava široka bulumenta protivnika hrvatstva pa čak i Republike Hrvatske poduzela je u posljednje vrijeme opsežnu ofenzivu koja se po svemu sudeći dirigira iz jednog centra. Dok se dosad u hrvatskom narativu neopravdano ukazivalo na Split kao žarište bivše “Orjune”, ta nova ofenziva potpuno je razotkrila Zagreb dakle glavni grad države Hrvatske kao centar nove “Orjune”, naravno prilagođene današnjim unutarnjim i vanjskim političkim uvjetima i okolnostima.  

         Prije svega treba podsjetiti što je u doba totalitarne monarhističke Jugoslavije bila tadašnja “Orjuna”. To je kratica za “Organizcija jugoslavenskih nacionalista”. To.je bila ekstremna nacionalistička i teroristička organizacija osnovana s ciljem zaštite unitarističke jugoslavenske države. Karakterizirala je primjena drastičnih i fašističkih metoda i terora protiv političkih protivnika u 20-tim godinama prošlog stoljeća. Usko je surađivala s četnicima i jugoslavenskom vojskom; dobivali su oružje, mogli su održavati vojne vježbe i nekažnjeno provoditi terorističke akcije protiv hrvatskih domoljuba. Naročito je bila aktivna u Dalmaciji oko Šibenika i Kaštela, odakle su se hrvatski pripadnici Orjune za vrijeme Drugog svjetskog rata priključivali četničkim postrojbama. Današnja suvremena “Orjuna” ni nakon 30 godina od izborene samostalnosti Hrvatske nije toliko fizički ekstremna kao njezina monarhistička prethodnica, ali u postojećim okolnostima koristi prije svega sva medijska raspoloživa, ali i druga politička sredstva, da subverzivno potkopava stabilnost države i hrvatskoga društva. Ona je na taj način uključena svjesno i svojevoljno a ne slučajno u agresivnu politiku četničke vladajuće garniture u Beogradu koja preko memorandumske konstrukcije “srpskog sveta” po staroj velikosrpskoj matrici nastoji u miru ostvariti ono što je izgubila u ratu. Novokomponirana hrvatska “Orjuna” se dakle na određen način bori za novu formu novojugoslavenstva koja je uobličena u eurounijskom projektu tzv. Zapadnog Balkana, a u širem smislu i u konceptu neoliberalne globalističke politike u kojem su u Europi na udaru nacionalne države.

         Najeklatantniji primjeri tog novog “orjunaškog” jugoslavenstva su iskorištavanje slučaja Aleksandre Zec i izbor novog predsjednika zagrebačke organizacije SDP-a. Slučaj ubojstva Aleksandre Zec koji zbog proceduralne greške, slučajne ili namjerne, nikad nije procesuiran najočitije raskrinkava tu novojuigoslavensku orjunašku agendu. Uz pomoć prije svega prosrpskog “Večernjeg lista” a potom i projugoslavenskog “Jutarnjeg lista” i njihovih tiskovnih satelita, uz asistenciju javne Hrvatske radiotelevizije, ali prije svega tzv. nevladinih udruga financiranih iz državnog proračuna, ali i uz obilatu financijsku potporu inozemnih sponzora od Aleksandre Zec želi se stvoriti neka ikona poput Ane Frank. Cilj je da se država optuži za zločin nad hrvatskim Srbima, iako se po svim poznatim činjenicama radilo isključivo o pljačkaškom a ne političkom motivu iza kojega je između ostalog stajala srbijanska obavještajna služba. Uostalom majka Aleksandre Zec bila je Hrvatica. Skandalozno je da te tzv. nevladine udruge na čelu s već notornim Zoranom Pusićem, Vesnom Teršelič, Radom Borić, Gordanom Bosancem itd. ne dižu galamu zbog čak 402 hrvatske djece ubijene tijekom Domnovinskog rata, za koje zločine dosad nitko nije odgovarao. Tu dolazimo do stanja u hrvatskom, pravosuđu za koje je svojedobno Sigurnosno obavještajna agencija ustvrdilo da 20 sudaca, dakle ne oni na nižim razinama, predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Nakon toga ali i izjave bivšeg ministra unutarnjih poslova Vlahe Orepića da bi cijeli Ustavni sud kojemu je na čelu suradnik Udbe s kodnim imenom “gavun” trebao podnijeti ostavku ništa se nije poduzelo. To znači da pravosudna tijela u koje naravno spada i DORH  i dalje predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Ovdje treba podsjetiti da je takvo hrvatsko pravosuđe procesuiralo junake Domovinskog rata Mirka Norca, Branimira Glavaša, Đuru Brodrca, Tomislava Merčepa, Mišu Hrastova, skupinu iz splitske “Lore”, ali ni jednog od čelnika, posebice generala JNA, fašističke velikosrpske agresije na Hrvatsku. U tom pogledu predsjednik Republike Zoran Milnović potpuno je u pravu, naglašavajući da s tim ubojstvom država nema ništa.

         Drugi je slučaj izbor Viktora Gotovca kojemu je ujak osuđeni jugoslavenski agent Zdravko Mustač izabran za novog predsjednika zagrebačkog SDP-a. Ni nakon 30 godina postojanja hrvatske države  Viktor Gotovac profesor radnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu nije svjestan što se dogodilo na ovim prostorima,  jer zagovara vraćanje Trga maršala Tita i imenovanje ulice po Aleksandri Zec. Iako je SDP kao najjača oporbena stranka u raspadu, pa je tako od 5.000 članova u Zagrebu spala na oko 1500 članova nevjerojatno je koliko je taj duh jugoslavenstva i dalje snažan u Zagrebu. Nakon što je Ivica Račan počinio niz izdajničkih poteza počevši od predavanja oružja Teritorijalne obrane JNA pa do prodaje kontrolnog paketa nacionalne naftne kompanije Mađarima i ustupanja pravog nekretninskog bogatstva pravno nepostojećoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj, “drugovi i drugarice” u SDP-u i dalje nostalgično žive u nepostojećoj državi. I što je najgore odmetnički dio ne hrvatske ljevice nego ljevice u Hrvatskoj lansiran kroz “Možemo” skupa s takvim SDP-om potvrđuje da većinsko biračko tijelo u Zagrebu još uvijek u novim okolnostima žali za komunističkom Jugoslavijom. Očito je pri stvaranju države napravljena velika greška što, kao što su to učinile baltičke države, SDP kao sljednica Saveza komunista Hrvatske nije zabranjen. Štoviše ona je u određenoj ofenzivi uz prešutnu pomoć briselskog birokrata Andreja Plenkovića i samog ideološkog Jugoslavena koji kao predsjednik Vlade i kao eksponent Europske unije više gura projekt Zapadnog Balkana amnestirajući Srbiju od političke i pravne odgovornosti za velikosrpsku agresiju, nego državnu suverenističku politiku. I za kraj jedan upozoravajući detalj koji je izmaknuo pozornosti javnosti. Ove godine na Dan prosinačkih žrtava 5. prosinca koji sa žrtvama iz 1918. godine na sadašnjem Trgu bana Jelačića simbolizira težnju hrvatskog naroda za vlastitom državom Hrvatski radio (glavna urednica Ilijana Čandrlić) u emisiji “Dogodilo se na današnji dan” jednostavno je ignorirao taj za modernu hrvatsku povijest značajan nadnevak. Uz falsifikat serije  o NDH Hrvoja Klasića na HTV-u “novokomponovana” zagrebačka “Orjuna” s “drugovima i drugaricama” i ultraljevičarskim tupamarosima iz “Možemo” uspješno vodi igru pretvaranja obrambenog Domovinskog rata u građanski rat, a hrvatski narod iz pobjednika u ratu u gubitnika u miru. S takvim trendom postavlja se pitanje je li hrvatski narod suočen s mudrom poukom “tko ne uči iz povijesti osuđen je da je ponovi”.

Vjekoslav Krsnik

Moja uloga u identifikaciji Petera Tomicha američkog heroja iz Pearl Harbora

Moja uloga u identifikaciji Petera Tomicha američkog heroja iz Pearl Harbora

            Prije 80 godina Japanci su napali američku mornaričku bazu u Peral Harboru na Havajima nakon čega su SAD stupile u Drugi svjetski rat. Tom prilikom u jednoj od pogođenih krstarica “Utah” herojski je poginuo šef kotlovnice Peter Tomich rođen u Prologu u Hercegovini. Peter Tomich je svjesno žrtvovao svoj život da spasi veliki broj mornara s te krstarice, jer dok su se drugi spašavali on je ostao u kotlovnici kako bi spriječio njezinu eksploziju i veći broj žrtava. Za taj herojski čin posmrtno je odlikovan najvišim američkim ratnim odlikovanjem “Medaljom časti”. Ona međutim desetljećima nije uručena njegovoj rodbini, dok se u cijelu priču nije uključio istraživač američkih Hrvata pok. Adam Eterović koji je živio u Kaliforniji.

Prije raspada Jugoslavije on je u istraživanje podrijetla Petera Tomicha uključio mene koji sam u to doba bio dopisnik Tanjuga u Splitu. Po nekim indicijama Adam Eterovich je otkrio da pravo prezime američkog Hrvata nije Tomich, nego vjerojatno Herceg, pa sam to potvrdio odlaskom u Prolog i Ljubuški u matičnim knjigama iz doba Austro-Ugarske. Štoviše po staroj metodi da prisvajaju sve značajnije hrvatsko američki Srbi svojatali su Petera Tomicha po kojemu j kasnije jedan razarač dobio i ime. Američki Srbi su čak tvrdili da je američki heroj iz Prvog svjetskog rata Luj Čukela podrijetlom iz Šibenika koji je dobio čak dvije Medalje časti podrijetlom Srbin.

Kad je ustanovljena prava rodbinska veza Petera Tomich trebalo je dobiti bitko s američkom birokracijom kako bi se medalja uručila najbližem srodniku. Tu se zatim uključio viceadmiral američke teritorijalne mornarice Peter Lunney koji je došao u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu da bi posjetio rodbinu američkog heroja iz Pearl Harbora. Vodio je višegodišnju pravnu bitku s američkim sudstvom uložio veliki novac u tu bitku da bi konačno “Medalja časti” bila uručena njegovom daljnjem rođaku bojniku Hrvatske vojske Srećku Hercegu. Svečanost predaje najvišeg američkog vojnog odlikovanja održana je na nosaču zrakoplova “Enterprise” 2006. godine pred splitskom lukom.

Povodom 80. obljetnice japanskog napada na Pearl Harbor u toj nekadašnjoj pomorskoj bazi održao je prigodni govor zapovjednik američke mornarice admiral Jason Adams.. Između ostalih 58 poginulih mornara s krstarice “Utah” prisjetio se i herojskog djela Petera Tomicha, kao što je to učinilo i američko veleposlanstvo u Zagrebu koje u posebnom priopćenju između ostalog ističe: “Danas želimo odati počast hrvatsko-američkom heroju kojem smo vječno zahvalni”.

Vjekoslav Krsnik

Hrvatskoj je novi strateški partner Francuska, ali SAD su i dalje jedini pravi saveznik

Hrvatskoj je novi strateški partner Francuska, ali SAD su i dalje jedini pravi saveznik

         Zahvaljujući tome što nekoliko najvažnijih funkcija u državi obnaša skupina hrvatskih dužnosnika eksponiranih kao “francuska veza” u Zagrebu, Hrvatska je kupnjom polovnih francuskih borbenih zrakoplova “Rafale” vrijednih 1,1 milijarde eura i službenim posjetom Zagrebu predsjednika Emmanuela Macrona postala strateški partner Francuske na području, kako ga definira francuska politika, tzv. Zapadnog Balkana.

         Što znači za Hrvatsku, a što za Francusku strateško partnerstvo dviju država, posebice na tako nestabilnom području Europe kakvo je Balkan s turbulentnom poviješću sukobljenih interesa velikih sila. U novijoj povijesti temelji francuske politike na ovom području udareni su na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine kad je pod utjecajem Francuske stvorena velikosrpska monarhistička Jugoslavija, a odbijena ideja američkog predsjednika Wodrowa Wilsona o pravu naroda raspadnute Austro-Ugarske na samoodređenje. U raspadu za hrvatski narod zločinačke komunističke Jugoslavije opet je važnu ulogu igrala Francuska zalažući se zajedno s Ujedinjenim kraljevstvom za stvaranje Velike Srbije, pa je zato kao francuski agent predsjedniku Tuđmanu instaliran Hrvoje Šarinić. On je planiranu kupnju američkog “boeinga” zamijenio francuskim “airbusom”, pa je zato dobio i Orden legije časti. Francuski predsjednik Mitterand demonstrativnim odlaskom u opkoljeno Sarajevo spriječio je američko bombardiranje Srba u Bosni i Hercegovini, a Hrvatska je opet uz američku potporu legendarnom “Olujom” oslobodila teritorij okupiran u velikosrpskoj agresiji. Poslije smrti predsjednika Tuđmana novi predsjednik Stipe Mesić doveo je u Zagreb francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca  na čelo lidera Europske unije pa je tom prilikom je usvojena deklaracija kojom se predviđao regionalni a ne pojedinačni  pristup tzv. Zapadnog Balkana Europskoj uniji, ali je upravo Hrvatska nakon članstva u NATO-u bila posljednja članica primljena u nju.

         Francuska politika na ovom prostoru slijedi uhodanu politiku strateškog partnerstva sa Srbijom što je Emmanuel Macron potvrdio prilikom nedavnog posjeta Beogradu. Međutim francuska politika nije zapostavila Hrvatska u kojoj je stvorena “francuska veza” s nekoliko vodećih političara na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem, ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem, koji su članovi moćne francuske lože, ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek, te dva francuska državljana šefom SOA-e Danijelom Markićem i predstojnikom premijerovog ureda Zvonimirom Frka Petešićem. Najvažniji učinak strateškog partnerstva za Francusku predstavlja upravo sklopljeni ugovor o kupnji francuskog borbenog zrakoplova, jer bez toga ne bi ni bilo Macronovog posjeta Zagrebu. Za Hrvatsku strateško partnerstvo prije svega znači francusku potporu zaulazak u šengenski prostor i u eurozonu te članstvo Hrvatske u OECD-u. U svakom slučaju uspostava takvog strateškog partnerstva s Francuskom s obzirom na negativna hrvatska iskustva s Parizom u bliskoj prošlosti je dobar znak za vanjskopolitičku poziciju Hrvatske u Europskoj uniji, a ujedno ključni potez premijera Andreja Plenkovića u građenju eurounijske karijere ukoliko ga ne sruše korupcijske afere koje od DORH-a preuzelo tužiteljstvo Europske unije. Odlaskom Angele Merkel Emmanuel Macron postaje na izvjestan način glavni lider Europske unije, pa onda to kupljeno strateško partnerstvo s Francuskom jača hrvatski položaj u njoj.

         Ono što je izostalo u ovom posjetu Emmanuela Macrona Hrvatskoj je barem na neki način izraženo žaljenje za politiku njegovih prehodnika posebice Francoisa Mitterranda prema hrvatskim težnjama prilikom raspada komunističke Jugoslavije. Francuska je politika uz Ujedinjeno kraljevstvo u odlučnoj fazi raspadabivše federacije kad se hrvatski narod borio za vlastitu demokratsku državu čvrsto stajala iza agresorske politike Slobodana Miloševića i stvaranja Velike Srbije. Tu se treba distancirati prema onom dijelu francuskoga naroda koji je slobodarski drukčije razmišljao i djelovao pružajući podršku borbi hrvatskoga naroda za vlastitu državu. Predsjednik francuskoga Ustavnoga suda Robert Badinter potvrdio je na čelu posebne komisije da su granice bivših jugoslavenskih republika međunarodno potvrđene, jedan od brojnih fransuskih intelektualaca koji su podržavali borbu hrvatskog naroda protiv fašističke velikosrpske a<agresije bio je Alain Finkeilkraut, a brojni Hrvati iz francuske legije stranaca. da spomenemo samo najpoznatije Antu Gotovinu i Antu Rosu prikljućili su se ratu za hrvatsku samostalnost i na kraju kao simbol slobodarskog duha francuskog naroda koji nije slijedio službenu politiku Pariza je i sam Jean Michel Nicolier koji je dao život za hrvatsku slobodu. Emmanuel Macron sreo se na ulici s njegovom majkom, umjesto da nju primi službeno odajući u ime francuskog naroda poštovanje žrtvi njezinoga sina, što bi bio čin hrvatskoj javnosti o iskrenoj promjeni francuske politike prema Hrvatskoj. S obzirom na činjenicu da u Srbiji Francuska na ovom prostoru već ima strateškog partnera s jačim povijesnim vezama, novo kupljeno strateško partnerstvo s Hrvatskom nema toliki značaj kao  što ga ima dokazano čvrsto savezništvo Hrvatske sa Sjedinjenim Američkim Državama iskovano u potpori službenog Washingtona u “Oluji” i nakon nje. .

Vjekoslav Krsnik

Što se kuha u i oko Bosne i Hercegovine

  • Što se kuha u i oko Bosne i Hercegovine

         Posljednjih tjedana Bosna i Hercegovina je opet privukla pozornost javnosti ne samo eskalacijom napetosti koju proizvodi zaoštravanjem svoje separatističke politike čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik, nego i pojačanom diplomatskom aktivnošću. Glavni akteri koji brinu o (ne)stabilnosti susjedne države kao praktički protektorata međunarodne zajednice pojačali su napore da se nakon  višegodišnje blokade počnu uklanjati prepreke kako bi se ubrzao put Bosne i Hercegovine prema euroatlantskim integracijama.  U cijeloj priči Republika Hrvatska ima i te kako važnu ulogu, jer po Ustavu Zagreb je dužan brinuti se o položaju hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

  •          Sadašnje stanje samo potvrđuje tezu o nesavršenosti Daytonskog sporazuma koji je potpisan na inicijativu Washingtona jer se tada prije 26 godina žurilo Billu Clintonu da zahvaljujući uspjehu hrvatske vojne operacije Oluja koju su Amerikanci prešutno podržali u kampanju za drugi predsjednički mandat uđe s kakvim takvim rješenjem za balkansku krizu. To kakvo takvo rješenje izrađeno je u britanskom Foreign Officeu a nakon nekoliko dana pregovora u Daytonu potpisano od glavnih aktera. Pri tome treba pripomenuti da predstavnik bosanskih Hrvata Krešimir Zubak nije dao svoj potpis na Daytonski sporazum. Sporazum je praktički nagradio velikosrpsku osvajačku politiku jer je tzv. Republika Srpska utemeljena na genocidu što je potvrdio Tribunal u Haagu dobila pola Bosne i Hercegovine iako Srbi nikad kroz povijest nisu vladali njome. Najveći gubitnici ispali su Hrvati, a to je bio poraz nagodbenjačke politike sa Slobodanom Miloševićem hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, jer su Hrvati u susjednoj državi u obliku Federacije BIH dobili zajednički entitet s Bošnjacima.
  •          U posljednjih dvadesetak godina jačali su s jedne strane unitarističke aspiracije Bošnjaka s navodno građanskim ustrojem države u kojemu bi oni kao najbrojniji narod zadržali prevlast nad ostala dva, a s druge strane separatističke prijetnje Milorada Dodika podržavane od četničke garniture u Beogradu. Hrvati su i u takvim okolnostima bili gubitnici, jer nisu imali odlučne čelnike a i Zagreb je s obzirom na smjene političkih garnitura igrao dvojbenu politiku prema dijelu hrvatskog nacionalnog korpusa u susjednoj državi. Tako je na primjer Ivo Josipović posjetio Banja Luku i time dao neki legitimitet Miloradu Dodiku kojemu je čak svirao na glasoviru. Iako je čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik glavni remetilački čimbenik, jer stalno prijeti odvajanjem tzv. Republike Srpske Europska unija preko svojeg Visokog predstavnika sa širokim ovlastima tek je nedavno odlučnije reagirala odlukom odlazećeg Valentina Intzka da nametne zakon kojim se kažnjava negiranje genocida na čemu počiva srpski entitet. To je naravno razbjesnilo Milorada Dodika koji sada otvoreno prijeti otcijepljenjem i osnivanjem vlastite vojske.
  •          Sve se to događa u novim okolnostima koje prije svega uključuju angažman Washingtona u rješavanje “bosanskog problema”. Dva američka izaslanika Matthew Palmer i Gabriel Escobar boravili su ovih dana na ovom području i uz suradnju američkih veleposlanika u Sarajevu i Beogradu razrađivali američki projekt rješenja krize, dok je novi Visoki predstavnik njemački diplomat Christian Schmidt osvrčući se na Dodikove prijetnje rekao da su “sve opcije” otvorene, a jedna od njih je smjena Milorada Dodika. Veliki  adut Milorada Dodika je potpora Moskve koja se posljednjih godina očitovala i u tome da je Milorada Dodika u Rusiji primio i sam Vladimir Putin, a ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov prilikom posjeta Bosni i Hercegovini prvo posjećuje Banja Luku, a potom Sarajevo. U povodu nove američke inicijative zasnovane prije svega na novom izbornom zakonu koji bi poništio postojeći po kojemu Bošnjaci biraju hrvatske predstavnike u organima vlasti rusko ministarstvo vanjskih poslova poziva na “zaustavljanje destruktivnog miješanja sa strane u unutarnje poslove BiH”. Poruka je očito upućena novoj američkoj inicijativi koja ne odgovara ruskim pretenzijama u Bosni i Hercegovini koje treba promatrati u širem smislu jačanja ruskog prisustva na prostoru bivše Jugoslavije što uključuje i Hrvatsku. Ne samo zbog širenja ruskog utjecaja očito je da su se SAD  umiješale u novi pokušaj rješavanja bosanskohercegovačkog problema i zbog neučinkovitosti Europske unije, jednako kao što je to bilo u težim ratnim uvjetima 90-tih godina.
  •          Gdje je u cijeloj priči hrvatski odgovor na zaoštravanje međunacionalnih odnosa u susjednoj državi prema kojoj Hrvatska ima ustavnu obvezu da brine o tamošnjim Hrvatima. Znakovito je da su istog dana u Zagrebu i Beogradu boravili kao čelnik bosanskih Srba a ne kao član Predsjedništva BiH Milorad Dodik odnosno čelnik bosanskohercegovačkih Hrvata Dragan Čović. Prvi se sastao i s predsjednikom Milanovićem i premijerom Plenkovićem, a drugi s predsjednikom Srbije Vučićem. Iz izjava koje su dali poslije tih susreta jasno je da ni Zoran Milanović ni Andrej Plenković ništa ne kažu o političkim potezima Milorada Dodiga, drugim riječima prešutno odobravaju njegovu za Bosnu i Hercegovinu destruktivnu politiku. Andreju je Plenkoviću važnije bilo spominjanje trase autoceste nego opći položaj Hrvata u Republici Srpskoj koja je praktički etnički očišćena od Hrvata te im se onemogućuje povratak. To nije spomenuto ni u šturom priopćenju Ureda predsjednika Milanovića koje samo spominje da je riječ o nastavku aktivnosti predsjednika Republike u cilju ostvarenja legitimnog predstavljanja sva tri naroda u skladu s Daytonskim sporazumom. Milorad Dodik je bio konkretniji kazavši da su razgovarali tri sata te da on i Milanović dijele stajalište o važnosti konstitutivnih uloge naroda u BiH dodajući da ga hrvatski predsjednik “dobro razumije”. Znači li to da Zoran Milanović odobrava blokadu državnih institucija koju provodi Milorad Dodik prijeteći čak s osnivanjem vlastite vojske i otcijepljenjem. U Srbiji se o susretu s Draganom Čovićem oglasio predsjednik Vučić. U tom priopćenju Aleksandar Vučić je podvukao da je odgovor na sve krize u Bosni i Hercegovini jasan – “dogovor tri naroda”, ali je pitanje kako se to uklapa u njegovu potporu potezima koje povlači Milorad Dodik. U svakom slučaju upitno je je li pravi sugovornik za rješavanje položaja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik ako ključ problema za rješavanje tog položaja leži u dogovoru s bošnjačkom stranom odnosno s Bakirom Izetbegovićem. Utoliko je važno što je nakon europskog oklijevanja inicijativu da se blokada unutarnjih odnosa u Bosni i Hercegovini razbije preuzeo Washington s idejom da se promjenom izbornog zakona vrate hrvatskom narodu u Bosni io Hercegovini legitimna prava u skladu s Daytonskim sporazumom.

 

  • Vjekoslav Krsnik