U politici Hrvatske ništa novo ne može se vidjeti na političkom obzoru. Što se tiče odnosa Pantovčaka i Banskih dvora, ista meta isto odstojanje. Predsjednik Milanović i dalje se ponaša tako, kao da nije predsjednik Hrvatske već kao da je ruski gubernator koji podržava imperijalnu politiku Rusije i mahnitog Putina. Milanovićeva nedavna izjava o Kosovu zaista je sramotna i jadna, te na najbolji način govori o karakteru te osobe koja nažalost, obnaša funkciju predsjednika Hrvatske. Nije onda ništa čudno što mediji, posebno politički tjednik “7DNEVNO” pišu o tome kako je Milanović konačno “otkrio svoje pravo lice i izgradio svjetsku slavu na proruskoj reputaciji. Njegove sve lude izjave samo pomažu Plenkoviću koji se guši u aferama”. Normalno je, da se nakon takve sramotne izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, autor teksta Ivan Andrić (vidi “7DNEVNO” od 3. veljače 2023. godine) pita: “Djeluje li Milanović na svoju ruku ili uz potporu, a možda i financijsku injekciju iz Rusije, teško je reći, no on je svoje djelovanje odlučio proširiti i na susjedne zemlje pa je tako oduševio srpskog šefa diplomacije Ivicu Dačića i Vučićeve medije u Srbiji izjavivši da je Kosovo oteto Srbiji”.
I ovaj puta Milanović je pokazao da ne shvaća ili možda ne želi shvatiti politička recentna zbivanja kako u Europi, tako i u Svijetu, što hrvatskoj vanjskoj politici kao i hrvatskoj politici u cijelosti čini nesagledivu štetu. Stoga je autor teksta Ivan Andrić potpuno u pravu kada u “7DNEVNO” piše: “Tvrditi da je Kosovo oteto zapravo znači podržavati i revidirati Miloševićevu politiku, što je posebno poražavajuće u Hrvatskoj koja je i sama bila žrtva Miloševićeva režima”. Govoriti o otetom Kosovi nije ništa drugo nego li dno dna jednog hrvatskog političara koji nažalost obnaša funkciju predsjednika Republike Hrvatske.
Za razliku od Milanovića i Plenkovića koji se u hrvatskoj politici ponašaju poput dva nedorasla tinejdžera, kosovski par političara Vjosa Osmani predsjednica Kosova i Albin Kurti premijer Kosova na najbolje mogući način pokazuju kako se zastupaju nacionalni interesi jedne zemlje i kakav treba hiti odnos između predsjednika i premijera. Nedavno sam pročitao u našim medijima intervju sa Albinom Kurtijem i intervju sa Vjosom Osmani. Bila je prava milina čitati politička razmišljanja najviših kosovskih političara čije su izjave pokazale kako treba politički misliti za dobrobit zemlje, u ovom slučaju Kosova. Kod njih nema političkih razmimoilaženja kao što je to prisutno u hrvatskoj politici kada su u pitanju Milanović i Plenković. Kada slušate Vjosu Osmani kao da slušate Albina Kurtija, i obratno kada slušate Albina Kurtija kao da slušate Vjosu Osmani. U njihovim izjavama dolazite do spoznaje koliko je to ozbiljna politika i bez ijednog trenutka sumnje u iskrenost onoga što se govori. Kod Osmani i Kurtija nema podmetanja, nema zlobe, osobnog animoziteta kao što je to prisutno u relaciji Milanović-Plenković. Kod njih se ne pokazuje politička naivnost koja je nonstop prisutna u hrvatskoj politici kada je u pitanju Srbija i njezina velikosrpska politika. Osmani i Kusti jako dobro znaju kada se radi o Srbiji da mogu više vjerovati Danajcima nego li Srbima. Kosovari su mi oduvijek bili simpatični, još iz doba propale Jugoslavije kada je Azem Vlasi bio prvi kosovski političar. Makar je iznikao iz komunističkog sustava Azem Vlasi nikada nije prodao sebe kao političara, već je uvijek gledao, prvenstveno interes Kosova i svojih sunarodnjaka. Konzistentnost kosovskih političara otkriva nam nacionalne politike i pokazuje kako se trebaju štititi nacionalni interesi jedne zemlje.
Dok pišem ovaj tekst slušam usput trivijalni govor Putina koji ne kani prestati sa ratom i okupacijom Ukrajine. Kroz dva dana, 24. veljače 2023. godine, bit će godišnjica napada Rusije na Ukrajinu. Putin je od samog početka krivo mislio kako će naprosto pregaziti Ukrajinu i podčiniti Ukrajince Rusiji. Putinova bahatost i arogantnost prisutna je u svakom njegovom govoru i nastupu. Putinovi govori na najbolji način manifestiraju svu izgubljenost ruske politike. Ruska vojska kao i mnoge druge imperijalne vojske uvijek su doživjele na kraju fijasko. Očito je, da su Rusi zaboravili Afganistan iz kojeg su morali otići podvijena repa, a to isto se u toj zemlji desilo Amerikancima. Vrlo je interesantno kako niti Rusi niti Amerikanci, a o drugima ne treba trošiti prostor i vrijeme, ništa nisu naučili. Država koja se kani napasti i osvojiti, i(li) prisvojiti, bit će uvijek branjena od naroda koji u njoj živi, narod se ne može nikada pobijedi.
I dok se na Zemlji vode krvavi ratovi koji pomalo postaju apokaliptični, potresi, poplave i požari razdiru i opustošuju Zemlju iz dana u dan. Kao da je nekima stalo uništiti Zemlju, a onda se preseliti na Mars ili tko zna koji planet. Čitam ovih dana, da će budući Marsovci uvelike saditi drveće i baviti se sadnjom ostale vegetacije, kao da sve to već odavno nije potrebno na Zemlji koja je zasigurno najljepši planet za život. Danas na Zemlji imamo oko 40 milijuna kilometara kvadratnih pustinja koje se šire iz godine u godinu. Ta površina pustinja veličine je četiri Europe. Nameće se vrlo jednostavno pitanje: ako nismo u stanju na Zemlji pustinje pretvoriti u oaze, kako ćemo to učiniti na Marsu ili negdje drugdje u Svemiru?! Kuda ideš Svijete moj?
Treća Republika – jedino rješenje za hrvatsku političku krizu
Iako je uvođenjem eura i ulaskom u Schengenski prostor uz određene prednosti i mane, Republika Hrvatska zaokružila svoj europski put, tri desetljeća od sticanja neovisnosti u svojem unutarnjem političkom i društvenom ustrojstvu država još uvijek prolazi kroz vlastite dječje bolesti pa se po mnogim pokazateljima nalazi na samom dnu Europske unije. Hrvatska se nalazi na političkom raskršću, jer se postojeći model državno-političkog ustrojstva istrošio i ne odgovara u postojećim okolnostima zahtjevu vremena i potrebama razvitka države u 21. stoljeću. Politikom državnog vrha i dosadašnjih vlada Hrvatska je praktički postala kolonijalni prirepak globalističke politike. Zbog svojih izuzetnih vrednota kao najvrednija neprodana europska nekretnina, odnosno zbog svojih ekoloških karakteristika, nezagađene prirode, čistog mora, razvedene obale i izuzetno velikih rezervi pitke vode, Hrvatska je već postala laki plijen globalističkog financijskog kapitala.
Ista vladajuća politička struktura u ovih tridesetak godina, kad je na vlasti bio HDZ ili pak koalicija na čelu s SDP-om, nije učinila ni jedan pomak od poslušničkog odnosa što ga je Hrvatska u borbi za vlastitu slobodu i nezavisnost zauzela prema međunarodnoj zajednici i njezinim institucijama. Još ni jedan istaknutiji hrvatski političar, nakon predsjednika Tuđmana, nije smogao hrabrosti da odlučno i ponosno istupi pred međunarodnom zajednicom, štiteći dostojanstvo Hrvatske stečeno krvlju 15.000 života. Hrvatska nije ništa dužna toj zajednici, jer joj ona nije nadoknadila štetu od više stotina milijardi dolara počinjenu u agresiji, niti joj oprostila veći dio naslijeđenog inozemnog duga, kao što je to uradila Srbiji. Postojeća hrvatska politička kasta, nemajući općenacionalno povjerenje, jer je izlaznost na izborima jedva 50 posto, sustavno popušta međunarodnoj zajednici koja joj omogućava zadržavanje na vlasti. Ni nakon 28 godina od završetka rata Hrvatska još uvijek nije riješila, a može se reći i oklijeva da riješi tekuća pitanja proistekla iz obrambenog Domovinskog rata, prije svega gotovo 2000 nestalih branitelja i civila. Takvom popustljivom politikom prema istočnom susjedu Hrvatska je izložena hibridnom ratu u kojem Srbija uz pomoć svoje “pete kolone” u Hrvatskoj ugrožava stabilnost hrvatske države i društva. Ni nakon 30 godina nezavisnosti Hrvatska nema sustavnu i pouzdanu strategiju vlastitog razvitka. Svoj monetarni suverenitet pored niza ostalih elemenata suvereniteta predala je u ruke Europskoj uniji s još nesagledivim posljedicama s obzirom da je europska asocijacija uzdrmana sukobom interesa između “stare” i “nove” Europe odnosno između globalističke i nacionalne komponente unutar Europske unije. I dalje je temelj gospodarstva uvozna orijentacija, što državu vodi u sve dublju dužničku krizu. Zbog takve makroekonomske politike ni jedan bitni problem zemlje nije riješen, niti ima šanse da bude riješen, počevši od visoke stope nezaposlenosti koja je u posljednjoj dekadi dovela do povećanog iseljavanja mlade i stručne radne snage, niske konkurentnosti, posvemašnje korupcije, pravne nesigurnosti i nepostojanja pravne države po standardima demokratski organiziranih država. Ulaskom u Europsku uniju ni jedan od tih problema nije riješen nego je samo potenciran tako da se zemlja po mnogim pokazateljima nalazi na samom dnu Europske unije, iako je pri raspadu komunizma bila uvjerljivo ispred država Sovjetskog bloka koje su je sad pretekle. Hrvatskoj je u takvim uvjetima i okolnostima potrebna temeljita rekonstrukcija države, politička, strukturna i operativna, pravna, gospodarska i socijalna. Postojeće političko uređenje nije sposobno ponuditi ništa novo, jer se stanje, bez obzira na stranačke smjene vlasti, jednostavno reciklira.
Institucionalno polazište te sveopće krize nalazi se u Ustavu kao temeljnom pravnom aktu Republike Hrvatske. Gledajući s povijesne distance u ovih tridesetak godina ustavnopravno Hrvatska je prošla kroz dvije faze. Prva se temeljila na tzv. Božićnom Ustavu s polupredsjedničkim ovlastima usvojenom 1990. godine pod predsjednikom Tuđmanom kad je Hrvatska bila suočena s velikosrpskom agresijom. Takav Ustav je u to doba bio potreban, pa čak i s preambulom koja se pozivala na ZAVNOH, da bi se pariralo optužbama iz svijeta o Hrvatskoj kao slijednici NDH. Moderna hrvatska država je, međutim, stvorena u krvi Domovinskim obrambenim ratom, kad su se Hrvati prvi put nakon 1.102 godine borili za vlastite nacionalne i državne interese. Božićni Ustav izmijenio je bivši komunistički čelnik Ivica Račan, skrojivši ga po svojoj mjeri kao kancelarski Ustav. To je druga faza u kojoj se Hrvatska danas nalazi bez izgleda da se institucionalno izvrše neophodne promjene kako bi zemlja izašla iz dugotrajne sveopće društvene krize. Uloga Sabora svedena je na servis vladi. To se jasno očituje s Vladom premijera Andreja Plenkovića, koji je kad je trebalo protuustavno smjenjuje tri ministra iz Mosta. Najočigledniji primjer krize koja proizlazi iz sadašnjeg Ustava je pak sukob oko nadležnosti predsjednika Republika i predsjednika Vlade.
Dakle, postojeći Ustav kao temeljni pravni instrument u ovom slučaju ne naroda nego vladajuće kaste jednostavno ne omogućava bilo kakve političke promjene da bi se pokrenuli procesi izlaska iz dugotrajne krize. Nevjerojatna je činjenica da iz ustavno pravne struke koja postoji na pravnim fakultetima nema analiza o istrošenosti postojećeg ustavnopravnog poretka i prijedloga za usvajanje potpuno novog Ustava koji će konačno što je moguće više vratiti vlast narodu. Po članku 147 sadašnjeg Ustava promjenu Ustava mogu predložiti jedna petina saborskih zastupnika, predsjednik Republike i Vlada. Budući da se u ovih tridesetak godina prvi Ustav s polupredsjedničkim ovlastima i to u otežanim ratnim uvjetima pokazao učinkovitiji, a da je postojeći lažno parlamentarni a u stvari polukancelarski doveo do dugotrajne krize narod bi trebao odlučiti je li za čisto predsjedničko ili za čisto parlamentarno ustrojstvo državne vlasti. Postoji i niz drugih instituta koje bi trebalo preispitati i usvojiti u novom Ustavu, prije svega ukidanje političkih privilegija nacionalnim manjinama koje su kao što je to u Europskoj uniji dio hrvatske političke nacije. Osobito bi trebalo striktno primijeniti trodiobu vlasti, jer ona danas s ovakvom ustavnom strukturom praktički ne postoji. Vodeći računa o povijesnom naslijeđu (trojedna kraljevina), novi Ustav bi trebao definirati regionalno ustrojstvo države, što uključuje i uvođenje Senata kao drugog doma s obzirom na regionalnu raznovrsnost ali i značaj iseljeništva kao značajnog dijela hrvatskog nacionalnog korpusa. Ustavom bi se precizno, a ne dvojbeno kao što je sad slučaj, utvrdile ovlasti predsjednika Republike, te bi se dao veći značaj referenduma. Izbor narodnih zastupnika trebao bi počivati na većinskom a ne razmjernom modelu. Ustav bi trebao udariti temelje novom izbornom zakonu s izravnim biranjem najviših dužnosnika na svim razinama vlasti, ali bi se preispitao broj zastupnika u Saboru i njihovih privilegija, itd. Tek s novim Ustavom Hrvatska bi u trećoj Republici mogla zakoraknuti u bolju budućnost.
Ne trebamo biti previše pametni, da bi slobodno mogli konstatirati, kako je hrvatska politika u permanentnoj krizi nakon odlaska sa političke scene prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Normalno je, zapitati se zašto je tome tako. Zašto hrvatska politika ima tako loše ili bolje rečeno katastrofalne političare?! Da li su Hrvati zaista netalentirani za poli-
tiku, pa shodno tome u Hrvatskoj imamo politiku koja je svakim danom sve manje hrvatska politika, a sve više eurounijska i proruska, u trenutku kada se u Ukrajini vodi rat, ne samo za oslobađanje Ukrajine i povratak svih, od Rusije okupiranih teritorija, već je to ujedno rat za slobodu, demokraciju i pravednost čitavog Svijeta. Ono što nas Hrvate treba brinuti, da rukovodeće funkcije u državi imaju dvije osobe na jednoj strani je premijer Andrija Plenković za kojeg je njegova domovina Europska unija, a Bruxelles glavni
grad, dok na drugoj strani imamo Zorana Milanovića koji je predsjednik Republike Hrvatske, a koji slovi kao ruski čovjek, kojeg hvali i sam ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Viktorovič Lavrov. Gotovo da i nema značajnijeg političkog analitičara koji Zorana Milanovića ne vide kao ruskog igrača, pa smo tako ovih dana bili u prilici pročitati u jednom političkom tjedniku i ovo:”…predsjednik Zoran Milanović koji polako gubi kompas. Svojom svađalačkom retorikom, uvredama i generalno komunikacijskim stilom, Milanović je odavno prešao granicu, naravno da je i izvan europskih krugova svima onima koji ga prate jasno da je on na području zapadnog Balkana postao govorljiviji proruski političar čak i od svog srpskog kolege Aleksandra Vučića”.
U tom istom političkom tjedniku malo dalje od naprijed citiranog teksta Davor Gjenero misli „kako predsjednik svoju prorusku demagogiju širi kako bi se odužio onima koji su mu financirali kampanju za predsjedničke izbore, jednako tako nije slučajna metodologija kojom on na svakom koraku nastoji opstruirati Plenkovića”.
Ono što razlikuje Plenkovića od Milanovića, kada je rat u Ukrajini u pitanju je taj što Plenković za razliku od Milanovića želi pomoći Ukrajini u svakom pogledu, gdje god je to moguće, a Milanović vrši destrukciju pomoći Ukrajini. Najbolji primjer nam je Milanovićevo protivljenje obučavanju ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj odbio je i Sabor, jer Plenković nije mogao skupiti potreban broj glasova. Tu treba spomenuti, da su mnogi desno orijentirani saborski zastupnici glasovali protiv, što još jedanput pokazuje, da će još mnogo vode proteći ispod Savskog mosta, da bi Hrvatska imala političku desnicu koja bi bila sposobna obnašati vlast u Hrvatskoj, naravno ne samostalno nego u koaliciji sa HDZ-om.
Kada u Hrvatskoj imate takve dvije politički oprečne persone kao što su Andrej Plenković i Zoran Milanović, koji svaki na svoj način prezentira hrvatsku politiku u zemlji i inozemstvu, imate situaciju u kojoj zbog svega toga u hrvatskoj politici ne može cjelokupni politički sustav normalno funkcionirati. Kao primjer može nam poslužiti nestanak jahte ruskog oligarha Ališera Usmanova, koja je iz marine u Betini nestala u vidi lastinog repka.
I to se sve desilo ispred nosa SOE-e. Očito je, da niti u SOA-i, kao i u ostalim hrvatskim obavještajnim službama ništa ne funkcionira, pa stoga imamo takve blamaže poput one u Betini. Istu situaciju imamo kod vojske i policije koje ne mogu normalno funkcionirati radi nesretne ljubavi naših ključnih političara Plenkovića i Milanovića. I Plenkoviću i Milanoviću mora biti jasno da Hrvatska nije ničija prčija, a ponajmanje njihova, i da se hrvatski branitelji nisu borili za ovakvu državu, dok su njih dvojica bili tko zna gdje, samo ne tamo gdje je trebalo biti devedesetih godina. Da su bili tamo gdje je trebalo biti devedesetih godina, zasigurno danas ne bi vukli takve pacerske poteze u hrvatskoj politici. Obojica moraju znati da je politika vjerna služba narodu, a sve ostalo je obična papazjanija.
Je li premijer Plenković pod istragom europske tužiteljice Laure Kövesi
U još jednoj u nizu rekonstrukcija Vlade Andreja Plenkovića sa smjenom ministrice regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Nataše Tramišak kao nikad dosad javno se očitovao odnos premijera prema najvećem problemu s kojim se suočava Hrvatska, a to je, naravno, korupcija.
Da bi se dobila prava slika o toj smjeni treba podsjetiti na slučaj Gabrijele Žalac, prethodne ministrice u tom financijski značajnom resoru koja je tek pod pritiskom hrvatskog Ureda tužiteljstva Europske unije (EPPO) a ne hrvatskoga DORH-a optužena za koruptivne radnje. O toj prethodnoj ministrici Andrej Plenković je imao izuzetno visoko mišljenje, pa je izjavio: “Gabrijela Žalac je godinama bila stručnjak za EU fondove na različitim instancama u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Ja sam je osobno upoznao dok sam 2010. kao državni tajnik obišao Hrvatsku. Tada sam je upoznao. Nigdje drugdje nisam vidio nekoga s takvim znanjem, entuzijazmom, kvalitetom u poznavanju EU fondova. Mislim da je bila sjajna”,
Po Plenkovićevim mjerilima koje počivaju na autokratskom modelu vladanja i obnašanja premijerske dužnosti Gabrijela Žalac “bila je sjajna” iz jednostavnog razloga što ga je bespogovorno slušala i obavljala svoju dužnost u skladu s njegovim očekivanjima. Dugi je spisak Plenkovićevog sumnjivog sudjelovanja u brojnim korupcijskim aferama koje prate njegov mandat. Naravno najočiglednije je to bilo u aferi Borg koja još uvijek nije do kraja zaključena, jer bivši vlasnik “Agrokora” sadašnje “Fortenove” Ivica Todorić i dalje vodi spor protiv hrvatske države u ovom slučaju Andreja Plenkovića na specijalnom sudu u Washingtonu. Malo je poznato da je Andrej Plenković svojedobno kad je njemački BMW namjeravao graditi tvornicu dijelova kod Osijeka na kraju uvodnih pregovora postavio njemačkom pregovaraču pitanje “A gdje sam ja tu”, pa je BMW odustao od ponuđenom posla. Očito Andrej Plenković nije ništa naučio od svojeg prethodnika Ive Sanadera koji zbog posvemašnje korupcije provodi dane u Remetincu.
Iako je Nataša Tramišak po općoj ocjeni, ali prije svega potpredsjednika HDZ-a osječko-baranjskog župana Ivana Anušića koji je i jedini glasovao protiv njezine smjene savjesno obavljala svoj posao premijer Plenković nije čak ni obrazložio javnosti zašto je treba smijeniti. Prema onome što je dosad u ovom slučaju dospjelo u javnost premijer Plenković od samog početka nije imao povjerenja u novu ministricu europskih fondova kao što je to bilo s njezinom prethodnicom Gabrijelom Žalac. Već sama ta činjenica govori o tome kako je predsjednik hrvatske Vlade na tako financijski odgovornoj poziciji želio imati osobu od njegovog povjerenja i pod njegovom kontrolom, što očito Nataša Tramišak nije bila takva poslušna osoba.
Neslaganje je počelo kad je Nataša Tramišak odbila podržati Plenkovićev prijedlog da se produži ugovor za informatički sustav eFondovi tvrtki Omega Software, pa ga je Nataša Tramišak dodijelila FINI. Važno je pripomenuti da je početni ugovor s tom firmom koju je zagovarao Andrej Plenković sklopio tadašnji ministar Tomislav Tolušić, a nastavila obnavljati Gabrijela Žalac ali uz znatno više iznose. Pojavila se i informacija da je premijer preko svojeg savjetnika pokušao utjecati na odluku Nataše Tramišak, ali je ona to odbila. U obranu Nataše Tramišak stala je saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto koja je otkrila dva razloga koji stoje iza odluke premijera Plenkovića da smijeni ministricu Tramišak. Prvi razlog je što je ona surađivala sa hrvatskim uredom europske tužiteljice u razotkrivanju korupcije u “slučaju software” što je dovelo do uhićenja i procesuiranje bivše ministrice Žalac, a drugi je razlog suradnja Ministrice Tramišak sa europskim istražiteljima o slučaju korupcije u ministarstvu EU fondova u aferi poznatoj kao “najbrži prst”.
U svakom slučaju sve indicije ukazuju da sam predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković nije čist kad su u pitanju korištenje EU fondova, a to je područje kojim se upravo bavi europska tužiteljica Laura Codruța Kövesi. Ona je stekla reputaciju beskompromisne tužiteljice u Rumunjskoj gdje je vodila ured antikorupcijskog tužiteljstva pa je samo u jednoj godini 2017. na sud izvela tisuću osoba među kojima nekoliko ministara, pet zastupnika i senatora. Vlada ju je bila optužila da svojim djelovanjem narušava ugled Rumunjske u svijetu, ali je imala široku potporu javnosti.
S takvom reputacijom postavljena je kao šefica Ureda Europskog javnog tužitelja sa širokim ovlastima u progonu kaznenih djela kojima se šteti financijskim interesima Europske unije, št uključuje prijevare, korupciju, pranje novca i prekogranične prijevare vezane za PDV. Njezin Ured se dakle ne bavi domicilnom korupcijom, što je kad je Hrvatska u pitanju u ovlasti DORH-a nego isključivo korupcijom pri korištenju EU
fondova. U Zagrebu ja najavila da njezin ure u Hrvatskoj ima stotinjak tekućih istraga i pozvala građane da ako imaju saznanja o korupciji pri
korištenju EU novca slobodno podnesu prijave. U Hrvatskoj će sigurno biti još istraga, a samim time još uhićenja, najavila je europska tužiteljica Laura Codruta Kövesi
Koliko je Zoran Milanović ruski čovjek, a Andrej Plenković briselski sluga
Ako je dosad bilo dvojbe, najnoviji istupi predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića samo su potvrdili njihove političke pozicije koje se odnose na vanjsku politiku države. Jednostavno rečeno Zoran Milanović se na određeni način za razliku od premijera Plenkovića zalaže za drugačiji odnos prema Ruskoj federaciji i njezinoj agresiji na Ukrajinu. S druge strane Andrej Plenković samo potvrđuje svoju agendu s kojom je nastupio kao premijer da kao poslušni briselski sluga sustavno čini ustupke velikosrpskoj politici Beograda u nastojanjima Europske unije da se Srbija zajedno s drugim državama nastalim raspadom komunističke federacije pod projektom tzv. Zapadnog Balkana primi u europsku asocijaciju
Bez dvojbe može se utvrditi da je što se tiče provedbe vanjske politike država suočena s očitom ustavnom krizom jer je verbalni rat s političkom pozadinom doveo do kršenja Ustava. Po članku 99. “predsjednik Republike i Vlada surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike”. Gotovo od samog početka Milanovićevog predsjedničkog mandata ta suradnja jednostavno ne postoji. Pored niza dosadašnjih primjera nesuradnje posljednji događaji su taj razdor još potencirali. Prije svega to se odnosi na pokušaj Andreja Plenkovića da pošto poto u duhu njegove maksime “mogu što hoću” progura prijedlog za uvježbavanje ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Tome se žestoko protivio kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske Zoran Milanović, ali je premijer doživio u ovom slučaju jedan od rijetkih poraza u Hrvatskome saboru, jer nije uspio svojim inženjeringom osigurati dvotrećinsku većinu za taj prijedlog. Protiv takvog prijedloga u jednoj od rijetkih prilika glasovanjem protiv ili suzdržavanjem od glasovanja ujedinili su se ljevica i desnica, pa je to navelo premijera da sa svoje diktatorske pozicije 54 zastupnika nazove “patuljcima i kukavicama”.
Usput rečeno, a to nije nimalo bezazleno, još uvijek nije rješeno pitanje nekoliko tona teškog drona koji je pao na Zagreb, samo zahvaljujući Božjoj providnosti bez ljudskih žrtva. To je bio praktički napad iz Ukrajine na jednu članicu NATO-a, što premijer Andrej Plenković zaboravlja. Međutim dok su ti zastupnici pokazali da shvaćaju dalekosežnu opasnost za Hrvatsku ako se prihvate vojnici jedne zaraćene strane u tekućoj ruskoj invaziji na Ukrajinu, predsjednik Milanović je s nekoliko izjava prevršio diplomatsku mjeru jer je u jednoj od njih izjavljujući “da Sjedinjene Države i NATO sudjeluju u posredničkom ratu protiv Rusije na teritoriju Ukrajine” otvoreno stao na Putinovu stranu. Tu izjavu je čak iskoristio ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u svojem godišnjem izvješću. To je još jedan dokaz da Zoran Milanović kao predsjednik države ne vodi računa o tome da su Sjedinjene Države glavni saveznik hrvatske države, što su dokazale u obrambenom Domovinskom ratu. Zoran Milanović sustavno drži odnose između Hrvatske i Sjedinjenih Država na nižoj razini što je dokazao nedavno odbijajući sa smješnim objašnjenjem primiti u Zagrebu predsjednicu Zastupničkog doma Kongresa Nancy Pelosi. S druge strane Washington je poslao znakovitu poruku Zagrebu time što već dvije godine nije poslao novog veleposlanika u Hrvatsku, ali isto tako zbog blokade u komunikaciji između Banskih dvora i Pantovčaka Hrvatska nije poslala novog veleposlanika u Washington. Posebno je znakovito da Zoran Milanović kao predsjednik države koja je članica NATO-a svojom izjavom kritizira NATO i dovodi u pitanje vjerodostojnost Hrvatske u toj sigurnosnoj organizaciji. U tom pogledu u pravu je premijer kad kaže da nas “Milanović vodi u paralizu države i ogroman je izvor nestabilnosti, jer nitko ne zna u što se sutra može pretvoriti rat u Ukrajini”.
Dok tako predsjednik države ustrajava na relativizaciji ruske agresije na Ukrajinu i ne baš prikriveno pruža potporu Putinu, predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković nastavlja svoju sramotnu politiku popuštanja Srbiji ostajući vjeran sluga birokratskoj mašineriji u Bruxellesu. To ustvari nije ništa novo jer od samog početka njegovog mandata on provodi politiku svojih gazda u Europskoj uniji koji i dalje uporno ostaju na konstrukciji tzv. Balkana, pri čemu je glavni problem kako pridobiti Srbiju. Da bi se to postiglo s jedne strane potrebno je riješiti njezin problem oko priznavanja Kosova, a s druge strane prisiliti Hrvatsku da popušta Beogradu. To popuštanje Beogradu Andrej Plenković provodi otkako je postao premijer, jer za njega Hrvatska nije bila žrtva velikosrpske agresije, što je potvrdio i Međunarodni sud pravde u Haagu, nego su se na ovim prostorima dogodili “neki sukobi” kako je svojedobno izjavio na jednom međunarodnom skupu u Dubrovniku. Cilj je naravno u njegovoj agendi da se Srpsko hrvatski rat koji se pogrešno naziva “domovinski” proglasi “građanskim ratom” u kojemu su svi jednako krivi.
Zato se u Davosu gdje se skupila globalistička krema sastao sa srbijanskim četničkim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Nakon susreta Andrej Plenković kaže da je s Vučićem razgovarao o “bilateralnim odnosima i europskom putu zemalja u susjedstvu. Uz politiku dijaloga i smirivanja tenzija, potrebno je uložiti dodatne napore u rješavanju otvorenih pitanja”. Za Aleksandra Vučića to je bio “vrlo korektan razgovor o srpsko-hrvatskim odnosima. Vjerujem da ćemo u periodu koji je pred nama uspjeti ostvariti napredak, kako na planu ekonomije, tako i po pitanju političkih odnosa”. Ako je u pitanju smirivanje tenzija, onda to treba doći sa srbijanske strane, a ne s hrvatske jer Hrvatska nije ništa dužna istočnom susjedu, dok je Srbija koja nikad nije priznala svoju odgovornost i te kako dužna Hrvatskoj. Dakle Andrej Plenković kao poslušni briselski sluga nastavlja svoju politiku popuštanja Beogradu, a na čemu se temelji ta politiku kazao je na sramotnom domjenku u Zagrebu srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić kad je konkretno rekao da između dvije zemlje treba riješiti pitanje “jezika i pisma” dakle kategorije koje spadaju u “srpski svet”. Nažalost nitko od oporbe, ni desne a kamoli lijeve nije komentirao novo popuštanje Andreja Plenkovića Srbiji pod nadzorom svojih gazda u Europskoj uniji.
Zašto HRT favorizira Milorada Pupovca, po anketama najnegativnijeg političara u državi
Po svemu sudeći iz Beograda je pokrenuta nova ofenziva u hibridnom ratu koji se vodi s velikosrpskih pozicija u Hrvatskoj, pri čemu jednu od vodećih uloga ima predsjednik Srpskog narodnog vijeća i zastupnik u Hrvatskome saboru, ali i vođa “pete kolone” Milorad Pupovac. Pored već analiziranog domjenka za pravoslavni Božić u Zagrebu kojemu je bio nazočan srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić te susreta na margini Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića u tu ofenzivu aktivno se medijski propagandno uključio Milorad Pupovac. Kao da su to njegovi radio i televizija Milorad Pupovac je bez problema dobio dva termina i na radiju i na televiziji da bi hrvatskoj javnosti pokušao prodati novu velikosrpsku bozu u okviru projekta “srpskog sveta”. Gostovao je na Hrvatskom radiju u “Intervjuu tjedna” kod političke Jugoslavenke Jasmine Popović te na Hrvatskoj televiziji u emisiji Romana Bolkovića “1na1”.
Ni Hrvatski radio ni Hrvatska televizija ne drže se zakona o Hrvatskoj radioteleviziji ne samo u ovom slučaju nego inače u kojemu stoji: “HR i HTV su dužni trajno, istinito, cjelovito, nepristrano i pravodobno informirati javnost o činjenicima, događajima i pojavama u zemlji…, poštovati i poticati pluralizam političkih, religijskih, svjetonazorskih i drugih ideja… HR i HTV ne smiju u svojim programima zastupati stajališta ili interese pojedine političke stranke kao ni bilo koja druga pojedinačna politička… stajališta ili interese”.
Sve te zakonske obveze i HR i HTV kad je u pitanju Milorad Pupovac i njegova stranka SDSS ili SNV sustavno ignoriraju i uporno hrvatskoj javnosti naturaju politiku od koje se Milorad Pupovac nije odmakao u posljednjih 30 godina. Zato je on stalno po anketama o raspoloženju javnog mnijenja na prvom mjestu kao najnegativniji političar u zemlji. U posljednjoj takvoj anketi “Crobarometra” negativan dojam o Miloradu Pupovcu ima čak 77 posto ispitanika, dok je na drugom mjestu Andrej Plenković sa 57 posto, a treći je Gordan Jandroković. Koliko Milorad Pupovac ima pozitivan ugled u javnosti pokazuje i podatak da je njegov nastup kod Bolkovića pozitivno ocijenilo na Youtubu samo 25 osoba. Forsiranjem Milorada Pupovca ni HR ni HTV na informiraju javnost “istinito, cjelovito i nepristrano” niti “poštuju i potiču pluralizam političkih i drugih ideja”, a svojim programima “zastupaju stajališta ili interese pojedine političke stranke”, što se u slučaju Milorada Pupovca odnosi na njegov SDSS i SNV. Sa svojom politikom koja se temelji na politici Srbije a ne Hrvatske, a još više s manipulativnim rječnikom Milorad Pupovac je narodski rečeno dozlogrdio i “Bogu i vragu”, pa ga zato javnost tako ocjenjuje.
Kad bi se držali Zakona o HRT-u u interesu te javnosti trebalo bi Miloradu Pupovcu postaviti ona pitanja na koja on naravno izbjegava dati odgovor i zbog čega ne želi sudjelovati u kontakt emisijama u kojim bi mu netko od pozvanih mogao postaviti takva pitanja. To su prije svega njegov odnos prema Domovinskom ratu koji on pa i u ovoj prilici nastoji prikazati građanskim ratom, zatim pitanje poštuje li Ustav i zakone Republike Hrvatske, pa zašto izbjegava da državu u kojoj i to dobro živi nazove Hrvatskom, a ne kako se izražava “ova zemlja”. Trebalo bi mu postaviti i pitanje zašto je za njega i njegove Srbe glavni grad Beograd, a ne Zagreb, zašto stalno govori o Srbima a ne o srpskoj manjini, zašto odlazi na četničke derneke u Srbiju gdje se Hrvatsku uspoređuje s Hitlerovom Njemačkom, a on se od toga ne ograđuje, zašto svaku kritiku njega i njegove stranke ocjenjuje ka “govor mržnje” zašto mu smeta pozdrav “Za dom spremni” koji nije ustaški, jer je ustaški pozdrav bio “Za poglavnika i dom spremni” i tako dalje. Njemu treba postaviti i pitanje.je li on legitiman predstavnik srpske manjine u Hrvatskoj ako za njega glasuje samo 12 posto te manjine.
To su sve pitanja koje bi trebali postavljati novinari i novinarke HRT-a jer oni predstavljaju javnost koja ima u visokom stupnju negativan utisak o Miloradu Pupovcu. Umjesto toga oni mu dozvoljavaju da iz etera i preko TV ekrana propagira svoju velikosrpsku agendu. Za to su odgovorne kao rukovodeće osobe na radiju Ilijana Čandrlić i na televiziji Katarina Periša Čakarun koje su na te dužnosti postavljene ne po sposobnosti nego po podobnosti, jednako kao i glavni ravnatelj HRT_a Robert Šveb. Postoji i Programsko vijeće HRT-a na čelu s nekim Zdrtavkom Kedom koje bi tzrebalo “zastupati i štititi interes javnosti provođenjem nadzora programa”, ali za to vijeće važniji je zahtjev za povećanjem pretplate. Dajući favoriziran tretman Miloradu Pupovcu i Hrvatski radio i Hrvatska televizija “via facti” sudjeluju u hibridnom ratu koji se vodi u Hrvatskoj, ali ne na strani javnosti i u ime zaštite hrvatskih nacionalnih interesa nego onih snaga izvan i unutar Republike Hrvatske koje vode taj rat.
Hrvatska gubi hibridni rat pod udarom unutarnje agresije na čelu s Plenkovićevim HDZ-om
Međunarodno priznataRepublika Hrvatska stvorena krvlju svojih sinova i kćeri postoji već više od tri desetljeca pa je to dovoljan i opravdan povod da se analiziraju usponi i padovi mlade države koju je narod stoljećima, unatoč brojnim preprekama, konačno ostvario padom svjetskog terorističkog komunističkog pokreta. Činjenica je da je veći dio međunarodne zajednice uključujući i važnije europske države , prilikom raspada komunističke Jugoslavije bio protiv uspostave hrvatske državnosti jer je u toj međunarodnoj zajednici prevladavala otvorena potpora Srbiji kao nekakvom “Piemontu ” na Balkanu. U hrvatskom nacionalnom korpusu zbog 70-godišnjeg velikosrpskog terora, kako u monarhističkoj tako i u komunističkoj Jugoslaviji nad hrvatskim nacionalnim zahtjevima, osim neugasive narodne težnje za vlastitom državom, nije postojala organizirana snaga da u prijelomnom trenutku svjetske povijesti stvori hrvatska država. Svakome objektivnom promatraču mora biti jasno da se taj cilj nije mogao ostvariti bez udbaša na koje se oslonio i sam dr Franjo Tuđman koji je od Udbe a ne od hrvatske političke emigracije dobio 1988. godine pasoš da posjeti tu političku emigraciju u kojoj je opet bilo dosta suradnika Udbe.
Kad se prihvati ta činjenica onda je lakše shvatiti zašto se tridesetak godina nakon uspostave hrvatske države u njoj pod udarom dobro koordiniranih snaga vodi nesmiljeni hibridni rat protiv hrvatskog nacionalnog identiteta i državnih interesa. S jedne strane cilj je da se ponište tekovine tzv. Domovinskog rata koji je u stvari i po ocjeni Međunarodnog suda pravde bio međudržavni srpsko-hrvatski rat u kojemu je hrvatski narod izvojevao povijesnu časnu pobjedu, a s druge strane da se sačuva vlast koja je omogućila kriminalnu pretvorbu i privatizaciju. Iako se ta unutarnja agresija odvijala u ratnim okolnostima i u prvih deset godina hrvatske neovisnosti kad je narodna volja bila čak i jača od vodeće uloge samog predsjednika Tuđmana u tzv. polupredsjedničkom Ustavu usvojenom prije velikosrpske agresije, prava dimenzija tog hibridnog rata pokazala se nakon smjene vlasti početkom 2000. godine. SDP je kao stvarna “stranka opasnih namjera”, jer nikad nije raskrstila s jugokomunističkim mentalitetom, ali uz asistenciju i HDZ-a pod Ivom Sadanerom i Jadrankom Kosor s polukancelarskim Ustavom pojačao tu unutarnju agresiju.
U ovih dvadesetak godina nakon smrti predsjednika Tuđmana ta unutarnja agresija toliko je uzela maha da je nedavno nakon prkosnog posjeta premijera Plenkovića Škabrnji zajedno sa velikosrpskom SDSS-ovom potpredjenicom Vlade Anjom Šimpragom zapovjednik obrane tog
mjesta Marko Miljanić izjavio “Nismo se za to borili”. Unutarnja agresija vodi se na više frontova i koordinirano institucionalno i vaninstitucionalno. Treba se zapitati kako se moglo dogoditi da hrvatsko pravosuđe u cjelini sudi istaknutim hrvatskim braniteljima gradova Mirku Norcu, Branimiru Glavašu Đuri Brodarcu,Tomislavu Merčepu, Mihajlu Hrastovu, policajcima u splitskoj Lori, a da potpuno nekažnjeno prođu člamovi generalštaba JNA koja je sudjelovala u agresiji na Hrvatsku. Ako je SOA prije nekoliko godina objavila da 20 sudaca predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost, kako to da oni nisu smijenjeni, pa i dalje predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Ili još gore, kako se moglo dogoditi da samoubojstva branitelja gotovo na dnevnoj bazi koja se približavaju cifri od 4.000 ne izazove ozbiljnu raspravu u Hrvatskome saboru. Kad smo već kod branitelja i onaj njihov dio lažnih branitelja na odredeni način je dio unutarnje agresije jer je od 16.000 onih koji su u prvim godinama bili spremni dati krv za Domovinu taj broj privilegiranih narastao na 500.000. Kako se moglo dogoditi da državu potkopavaju, i to za vrijeme Tuđmana, zagrebačka i hercegovačka pretvorbena mafija, jer su s jedne strane najveće banke pod sumnjivim okolnostima prodane strancima, dok se sam Miroslav Kutle hvalio sa 120 privatiziranih poduzeća.
Da ne duljimo dalje u nabrajanju brojnih činjenica koje potvrđuju tezu o pojačanoj unutarnjoj agresiji u posljednjih dvadesetak godina navest ćemo samo najvažnije primjere iz tog hibridnog rata otkako je na čelo HDZ stupio briselski sluga Andrej Plenković. On je pod utjecajem i kontrolom čel(t)nika velikosrpske pete kolone Milorada Pupovca glavni zagovornik teze da se ovdje vodio građanski rat, a ne da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije Beograda. To se uklapa u njegovu najavljenu agendu kako je njegova misija “promijeniti HDZ, a onda i Hrvatsku”. On je detuđmanizirao HDZ tako da po Ivici Račanu ta “stranka opasnih namjera” sada zajedno, otvoreno s Pupovčevim SDSS-om, a prikriveno i sa SDP-om, sudjeluje u takvom hibridnom ratu. Treba se sjetiti Plenkovićeve izjave na međunarodnom skupu u Dubrovniku da su se ovdje vodili “neki sukobi”, a ne da je Hrvatska bila žrtva f ašističke velikosrpeke agresije. Treba podsjetiti da Andrej Plenković svojim gestikuliranim manipulacijama brižno izbjegava termin “velikosrpska agresija”, da je čak išao toliko daleko da je iz svoje agende u najavljenom posjetu Beogradu koji srećom zbog pandemije nije ostvaren izbacio bolni problem nestalih branitelja i civila. On jednako kao ni Zoran Milanović za kojega je bez obzira na neke ispravke Hrvatska još uvijek “slučajna država” nema nikakav legitimitet da obavlja visoku političku funkciju u hrvatskoj državi, jer su i jedan i drugi kao praktički dezerteri gradili svoje političke karijere na krvi svojih vršnjaka u velikosrpskoj agresiji.
U tom hibridnom ratu Zagreb je kao glavni grad nepostojeće Jugoslavije, pa u njemu Andrej Plenković nije doživio ni jedan zvižduk kao što je to bilo u Splitu, postao centar odakle se vodi unutarnja agresija, naravno uz pomoć raznih međunarodnih čimbenika. Nije slučajno stranka “Možemo” kao surogat globalističkog novog svjetskog poretka osvojila vlast u glavnom gradu Hrvatske i nepostojeće Jugoslavije, da bi njezin prvi korak, iskazujući svoju pravovjernost, bio otvoreni napad na djecu u udruzi “Roditelj-odgojitelj”. Nije slučajno ni to što je u takvom Zagrebu prilikom veličanstvenog dočeka nakon uspjeha u Rusiji hrvatskoj nogometnoj reprezentacije isključen mikrofon jer su sobom doveli Marka Perkovića Tompsona. Jednako tako nije slučajno da je trebalo tridesetak godina da se ukloni s trga ime diktatora Tita i da Zagreb još uvijek pun neotkrivenih grobova komunističkog terora nema ulicu žrtava komunizma ali još uvijek ima trg žrtava fašizma
U posljenje vrijeme unutarnja agresija na hrvatski identitet se pojačava, pa je skoro nužno da se svakodnevno raskrinkavaju njezine namjere. Nažalost to ne dopire do šire javnosti, jer glavni javni servis HTV je pod strogom kontrolom vladajuće hrvatsko-srpske koalicije pa se praktički pretvorio u novu varijantu Yutela s ideološkom podlogom zanemarivanja hrvatskog identiteta na račun nekog novog bratstva i jedinstva Jedno od najvažnijih instituicionalnih uporišta unutarnje agresije na hrvatski identitet je Hrvatsko novinarsko društvo koje kontrolira tvrda jezgra jugokomunjara. Ovih dana novinrski sindikat tog društva koje se nikad nije ispričalo isključenim istaknutim novinarima iz “Hrvatskoga proljeća” (Božidar Novak, Ivo Bojanić, Krešimir Džeba, Neda Krmpotić, Srećko Freundlich, Josip Horvat) organizirao je nekakav okrugli stol na temu slobode medija. Službeni jezici su na tom okruglom stolu bili “hrvatsko-srpski i engleski” iako u Ustavu lijepo stoji da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski. Na tu ekletantnu provokaciju nitko nije reagirao, dapače u radu tog okruglog stola sudjelovali su predstavnici ministarstva kulture i ministarstva pravosuđa. Jedan portal uputio je u svezi te političke provokacije tim ministarstvima zahtjev za obrzloženje, ali naravno nije dobio odgovor.
U tu unutarnju agresiju uključila se čak i Katolička crkva bolje rečeno Kaptol, što se manifestiralo smjenom dosadašnjeg glavnog urednika Ivana Miklenića koji je u komentarima kritizirao politiku Andreja Plenkovića, a u samom tjedniku na crnu listu je stavljen dugogodišnji novinar Tomislav Vuković nakon što je objavio knjigu “Stvarni Jasenovac” u kojoj dokumentima razobličuje velikosrpsku laž o žrtvama u tom radnom a ne koncentracijskom logoru. Što se tiče Kaptola to nije sve, jer je gospičko-senjski biskup Zdenko Križić u homiliji povodom Dana sjećanja u Vukovaru kritizirao većinsko stajalište javnosti prema velikosrpskim zločinima koje se svodi na geslo “oprostiti a ne zaboraviti”, što znači da se Kaptol zauzima za bezuvjetni oprost i zaborav.. To su dovoljne indikacije da je Kaptol, htio ne htio, postao suučesnik u unutrnjoj agresiji koja se vodi protiv hrvatske države i naroda. Glavni test koliku institucionalnu potporu ima ta agresija dogodit će se kad u Hrvatskome saboru dođe na dnevni red glasovanje o Zakonu o hrvatskome jeziku kojega je već pripremilo posebno stručno tijelo Matice hrvatske. Tu bi se konačno trebalo očitovati glasačko tijelo HDZ-a, jer je pravo na vlastiti jezik, koji je uostalom kao takav priznat i u Europskoj uniji, jedan od temeljnih čimbenika nacionalnog identiteta. Ako Gordan Jandroković to odbije uvrstiti u dnevni red zasjedanja bojeći se glasačkog poraza onda više nema nikakve dvojbe da je Plenkovićev HDZ dio unutarnje agresije koja se u hibridnom ratu vodi protiv hrvatske države i naroda. Hrvatskoj službeni Hrvatskoj službeni
Hrvatska desnica kao da se tek sada probudila iz dugogodišnje hibernacije, i čudom se čudi što globalizam želi u potpunosti progutati, ne samo hrvatsku državu već i hrvatski narod u cjelosti, koji polako ali sigurno, iz dana u dan nestaje. Odavno je Hrvatska na meti globalizma, već od prvog dana njezina priznanja, pa sve do danas kada je više nego očito, da je od Tuđmanove Hrvatske ostalo vrlo malo, gotovo ništa. Pojedine političke stranke desnice nećemo ih nabrajati nisu jednostavno poduzele ništa, da se tome svi zajedno odupremo, a o tome najbolje govori raspršenost desnog političkog spektra, što uvelike omogućuje Andreju Plenkoviću da radi što hoće, a jedino što je izvjesno u njegovoj politici je nestajanje hrvatskog naroda i hrvatske države. Uvođenje eura umjesto kune, nije ništa drugo nego li zabijanje glogovog kolca u srce hrvatskog bića. Hrvatske političke desnice gotovo da i nema u Hrvatskoj, ona je danas fragmentirana i kao takva nema nikakve političke snage. Umjesto da stvore jednu zajedničku političku platformu, hrvatske političke stranke desnog političkog spektra soliraju svaka za sebe i bave se tercijarnim stvarima. Naravno, da je u takvim okolnostima lako HDZ-u vladati u Hrvatskoj, onako kako im se hoće, pa makar to bilo i
protiv nacionalnih interesa hrvatske države i hrvatskog naroda.
Mnogo puta sam napominjao da je HDZ odavno mrtav. Tu naravno, mislim na HDZ iz Tuđmanove ere, koji se post mortem prvog hrvatskog predsjednika pretvorio u političku stranku bez u političkom i svakom drugom smislu okusa i mirisa čija servilnost prema Bruxellesu podsjeća na dane iz bivše Jugoslavije u kojoj su hrvatski političari zdušno služili Beogradu i u tome se natjecali tko će biti bolji sluga.
I dok se političke stranke ljevice dogovaraju o zajedničkom nastupu na slijedećim parlamentarnim izborima jer jedino samo tako mogu pobijediti HDZ političke stranke desnice još uvijek vrludaju bespućima u traženju i otkrivanju tople vode, kao što je to na primjer globalizacija. Političke stranke desne političke provenijencije moraju stvoriti zajedničku političku platformu i na slijedećim parlamentarnim izborima nastupiti u koaliciji. Time će postati relevantan politički faktor u Hrvatskoj i bez njih HDZ neće moći formirati vlast u Hrvatskoj – naravno, pobijede li na parlamentarnim izborima a isto tako, na taj način onemogućit će dolazak političke ljevice na vlast u Hrvatskoj. To je vrlo bitno za političku sigurnost u Hrvatskoj, jer svjedoci smo što nas čeka ako ljevica dođe na vlast. Zoran Milanović svakako je najznačajniji politički eksponat ljevice, a ujedno je i najbolji primjer zašto za Hrvatsku ne bi bilo dobro da na vlast dođu političari poput dotičnog gospodina ili bolje rečeno druga koji obavlja funkciju predsjednika Republike Hrvatske. Zbog svega toga, pred političkim strankama desnog političkog spektra stoji povijesna odgovornost, da ljevica ne dođe na vlast, jer to bi za Hrvatsku bio, ne samo politički već i svaki drugi nazadak.
Odbijajući Nensi Pelosi Zoran Milanović potvrđuje da je ruski igrač
Najnoviji ispad predsjednika Republike Zorana Milanovića odbijajući da primii predsjednicu Zastupničkog doma američkog Kongresa Nensi Pelosi, u širem smislu veću težinu nego njegovi dosadašnji istupi na međunarodnom planu, naravno pored već notorne svađe s predsjednikom Vlade Andrejom Plenkovićem na birtijškoj razini. Treba podsjetiti da je uoči dolaska na konferenciju Krimske platforme u Zagreb njezin ured objavio priopćenje u kojemu se posebno naglašava da je “Hrvatska ključni američki saveznik, regionalni lider i NATO-partner”, te da će “dolazak u Zagreb produbit vezu dviju država”.
Objašnjavajući zašto je na molbu Američkog veleposlanstva u Hrvatskoj odbio primiti visoku američku dužnosnicu kao sudionicu konferencije o “Krimskoj platformi” predsjednik Republike u svom arogantnom stilu izrekao je niz ne samo diplomatskih nego ljudskih uvreda na račun 82-godišnje predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa. Ocijenio je da je ona “nothingburger”, preneseno beznačajna osoba, konstatirajući da ona nije “moja razina” te da ne predstavlja “izvršnu vlast” kao i da za dva tjedna kad su američki kongresni izbori, referirajući se na očekivanu pobjedu Republikanaca, da ona kao članica Demokratske stranke “za dva tjedna ne će biti to što je sada”.
Ovdje treba podsjetiti da Sjedinjene Američke Države već dvije godine nisu poslale novog veleposlanika u Zagreb, što je određeni znak da su američko-hrvatski odnosi na određeni način sa stajališta službenog Washingtona na nižem stupnju suradnje i razumijevanja. Naravno to je posljedica i politike Plenkovićeve Vlade koja se najizrazitije manifestirala u odabiru francuskog borbenog zrakoplova “rafale” umjesto američkog konkurenta “F-16 block70”. Andrej Plenković kao otvoreni igrač Pariza opredijelio se za “rafale” uopće ne vodeći računa da su pravi strateški partner hrvatskoga naroda u borbi za državnu samostalnost bile su Sjedinjene Američke Države, dok je s druge strane Francuska bila sasvim otvoreno na protivničkoj strani uporno podržavajući fašističku velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića. I danas francuska službena politika smatra Srbiju strateškim partnerom na prostoru bivše Jugoslavije, pa je štoviše francuska ministrica obrane Florence Party izjavila da su Francuzi i Srbi “braća po oružju”. Prema tome nije samo u pitanju Zoran Milanović koji se htio ne htio eksponirao kao “#ruski igrač” jer za razliku od Plenkovića nije tako jasan kad se radi o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Između ostaloga treba ukazati da
-2-
je Zoran Milanović izričito protiv dolaska ukrajinskih vojnika u Hrvatsku radi uvježbavanja, a iz ranijeg razdoblja bio je prihvatio ruski poziv za sudjelovanje na paradi u povodu Dana pobjede, ali je to otkazao navodno zbog kvara na državnom zrakoplovu. Ne radi se samo o “ruskom igraču Zoranu Milanoviću nego zbog drugih razlooga i o samom premijeru Plenkoviću. Suzdržana pozicija Washingtona prema Hrvatskoj mogla se isčitati i iz činjenice da Andrej Plenković za vrijeme ovogodišnjeg zasjedanja Opće skuptine UN-a nije ostvario nikakav susret s pripadnicima američke administracije. U svakom slučaju Milanovićevo arogantno ponižavanje predjsednice Zastupničkog doma Kongresa ni u kojem slučaju ne će doprinijeti odluci službenog Washingtona da uskoro imenuje novog američkog veleposlanika u Hrvatskoj kojoj je na čelu osoba poput Zorana Milanovića. Usput rečeno najblaže rečeno neukusnom primjedbom da Nensi Pelosi nije “njegova razina” Zoran Milanović je uvrijedio i velik broj američkih Hrvata koji glasuju na izborima za Demokratsku stranku i Nensi Pelosi na dužnosti predsjednice Zastupničkog doma koji predstavlja američki narod.
Nensi Pelosi nije slučajno u svojoj poruci prije dolaska u Hrvatsku naglasila da je “Hrvatska ključni američki saveznik, regionalni lider i NATO-partner”, te da će “dolazak u Zagreb produbit vezu dviju država”. Zašto je Hrvatska važna za Sjedinjene Države napisao sam u komentaru objavljenom u “Croatian American Timesu” 2000. godine sljedeće: “Hrvatska je u teškim uvjetima, unatoč svim stranim procjenama, uspjela zaustaviti srpski prodor na Zapad i što je još važnije na geostrateški važan Jadran, pa se tako silom činjenica nametnula kao nezaobilazan čimbenik u stvaranju nove geopolitičke slike u Jugoistočnoj Europi. Tek u okviru tog pojma Hrvatska ulazi u sferu geopolitike Sjedinjenih Država, jer je čista iluzija da bi Hrvatska kao državna jedinka mogla nešto značiti u globalnoj slici Washingtona, angažiranog u mnogo napetijim i vrelijim otvorenim ili latentnim sukobima u svijetu. Hrvatska nema ni nafte, niti milijarde uloženog američkog kapitala, da bi predstavljala točku od posebnog američkog interesa u Europi. Jugoistočna Europa je međutim nešto drugo. Ona je dio jedne šire geopolitičke regije koja obuhvaća cijelo Sredozemlje s Bliskim istokom i sjevernom Afrikom. Prema procjeni što ju je svojedobno izložio u jednom pismu “Washington Postu” kratkotrajni zapovjednik NATO snaga u Bosni, a sada zapovjednik Južnog krila NATO-a admiral Joseph Lopez nakon završetka Hladnog rata “to je regija najnestabilnijeg i nepredvidivog okružja s kojim je suočen NATO, ako ne i svijet. Brojni su izvori nestabilnosti na tom području, od unutarnjih etničkih napetosti, sukoba oko prirodnih resursa kao što su teritoriji, voda i nafta, iredentističke pretenzije, siromaštvo, demografske silnice i vjerski ekstremizam” Zbog toga Washington smatra Hrvatsku.koja je ušla u NATO savez prije nego u Europsku uniju “ključnim američkim saveznikom i regionalnim liderom” što zbog razlićitih sukobljenih interesa nije prepoznato u Bruxellesu.
Predstavlja li Andrej Plenković opasnost za hrvatsku demokraciju?
Reakcija predsjednika Vlade i predsjednika vladajuće stranke HDZ-a Andreja Plenkovića na subotnji prosvjedni skup u Zagrebu pod parolom “Dajemo vam otkaz” još je jedan dodatni dokaz koji raskrinkava njegovu političku i ideološku poziciju. Ne radi se o dnevno-političkoj analizi nego o suštinskom pitanju važnom za razvoj demokracije u hrvatskoj državi stvorenu krvlju u obrambenom Domovinskom ratu. To pitanje kad se radi o Andreju Plenkoviću glasi: Je li on političar koji služi narodu i razvoju demokracije u Republici Hrvatskoj, ili je on političar koji svojim djelovanjem i postupcima ugrožava demokraciju na čelnoj poziciji predsjednika Vlade.
Predsjednika Vlade treba podsjetiti da je i on kao i drugi zastupnici prije nego što je postao predsjednik Vlade položio prisegu koja glasi: „Prisežem svojom čašću da ću dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru obnašati savjesno i odgovorno i da ću se u svom radu držati Ustava i zakona i poštivati pravni poredak te da ću se zauzimati za svekoliki napredak Republike Hrvatske.” Slična je i prisega članova Vlade.
Prije svega treba utvrditi kakvu čast posjeduje Andrej Plenković. Je li od njega bilo časno da praktički odbije služiti Domovini u velikosrpskoj agresiji. On je gradio diplomatsku karijeru dok su se njegovi vršnjaci borili za slobodnu i demokratsku Hrvatsku. U tom kontekstu pitanje o časti je i za članstvo HDZ-a koje ga je izabralo za predsjednika stranke da bi postao predsjednik Vlade. Vodeći računa o načinu na koji je vodio u ovih šest godina Vladu Republike Hrvatske i te kako je upitno je li svoju odgovornu dužnost Andrej Plenković obnaša “savjesno i odgovorno”, te je li se zauzima “za svekoliki napredak Republike Hrvatske”.
Andrej Plenković je kao predsjednik Vlade već na početku svojeg prvog mandata pokazao svoju pravu političku ćud U Hrvatskome saboru 2016. godine nakon njegovog izvješća sa sastanka Europskog vijeća u Bruxellesu zastupnik Živog zida i usput rečeno hrvatski branitelj Branimir Bunjac izjavio je: “Vaše izvješće otvorilo mi je oči. Do danas sam gajio nadu da ste vi ipak hrvatski premijer, ali nakon vaših današnjih riječi čvrsto sam uvjeren da ste vi samo jedan briselski projekt i ništa drugo. Klanjanje Europskoj uniji, vjera kao da se radi o nekoj religiji, ne sjećam se da je ijedan hrvatski premijer ovako govorio u ovom saboru”. Na to se očito iznenađen istupom zastupnika Andrej Plenković potpuno razotkrio poručivši Živom zidu: “Stranke poput vaše ruše referendume u Francuskoj, Nizozemskoj, Grčkoj,… E, ovdje ne ćete. I drugi put ćete dobiti manje glasova i manje mandata, ja vam to jamčim. To će biti jedna od ključnih zadaća moje vlade”. Na jednoj od društvenih mreža reagirala
-2-
je blogerica Nadalina Soldo izvanrednim komentarom kojemu ne treba ništa dodati; “Ovo je prestrašno čuti u tzv. demokratskoj državi. Što mu znači “ruše referendum”? Valjda na referendumu narod odlučuje, i ne ruši ništa, nego iskazuje svoju volju. Po Plenkoviću narod ruši zamisli elita, a to je nedopustivo po njegovu mišljenju. Kako i čime on to jamči da će Živi zid dobiti manje mandata i kako se usudi reći da će to biti jedna od ključnih zadaća njegove vlade? Obračun s neistomišljenicima i jednoumlje, to smo već imali, i trajalo je 45 godina. Nisu naši ljudi izginuli da dobijemo ponovo diktaturu samo u drugom pakiranju. Nevjerojatno je to što leži ispod ušminkane bruxelleske maske”.
U konkretnom slučaju Plenkovićeve su se prijetnje Živom zidu ostvarile, ali je on autokratski da se ne kaže diktatorski prije svega zakulisnim manipulacijama potpuno marginalizirao oporbu, i lijevu i desnu. Što je još značajnije Andrej Plenković a ne Živi zid na čelu svoje vlade, a u tome najočitiji slučaj bivšeg ministra Lovre Kušćevića, torpedirao čak pet pokušaja da se referendumom promijeni politika Vlade. Je li Andrej Plenković u svim tim slučajevima miniranja referenduma, poštovao Ustav i postupao,”savjesno i odgovorno”, zauzimajući se “za svekoliki napredak Republike Hrvatske”: Odgovor je jednostavan jer je premijer Plenković tim svojim blokadama referenduma grubo prekršio članak 1. Ustava u kojemu jasno stoji da vlast pripada narodu i da proizlazi iz naroda.
Samo u totalitarno vođenim državama može se dogoditi da premijer sebi dozvoli kazati kako on “može što hoće”. Toga nema nigdje u Ustavu kojega se premijer mora držati. Skandalozno je da je Andrej Plenković svojedobno smijenio tri Mostova ministra, što je flagrantno kršenje hrvatskoga Ustava, jer ih on nije ni imenovo, nego Hrvatski sabor, pa ih jedino i Hrvatski sabor može smijeniti. A još je skandalozmije i jadno od svih zastupnika što se nitko nije usudio kritizirati taj protuustavni potez predsjednika Vlade. Idemo dalje, odakle Andreju Plenkoviću ustavno pravo da izjavi kako će nakon što “promijeni HDZ”, što mu nitko ne brani, “promijeniti Hrvatsku”. On koji je praktički dezerter, jer je izbjegao služiti Domovini u borbi za demokratsku i slobodnu Hrvatsku ima hrabrosti govoriti kako će je on promijeniti Hrvatsku, što i radi. Tu svoju autokratsku bahatost pokazao je i za vrijeme pandemije kad je sazvao urednike vodećih medija da im “soli pamet” kako će se o njoj pisati, a još je skandaloznije da to javno demonstrira naređujući kako će izvještavati vodećim televizijskim kanalima.
Drži li se Andrej Plenković Ustava i zakona, ako na domjenku u povodu pravoslavnog Božića uopće ne reagira na agresivnu izjavu Vladimira Božovića, izaslanika srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Može li se Andrej Plenković “zauzimati za svekoliki napredak Republike Hrvatske” ako uporno počiva na velikosrpsko-hrvatskoj koaliciji s čelnikom velikosrpske “pete kolone” Miloradom Pupovcem, ignorirajući golemu većinu pripadnika srpske narodne manjine odane hrvatskoj državi. I sada nakon propalog prosvjeda “Dajemo vam otkaz” i uhićenja jednog maloljetnika on uz pomoć nekih medija autokratski napada svaku vrst kritike
-3-
nazivajući je “tsunamijem mržnje”, iako u tom prosvjedu nije bilo izražavanja mržnje nego samo kritike na posvemašnju korupciju koju Vlada tolerira. Na temelju svega ovoga, a to nije bilo sve o Plenkovićevom protuustavnom djelovanju, jedini odgovor na postavljeno pitanje glasi: Da, Andrej Plenković predstavlja opasnost za hrvatsku demokraciju.
Zašto je u Zagrebu propao prosvjed “Dajemo vam otkaz”
Na brzinu organiziran skup “Dajemo vam otkaz” po odazivu prosvjednika doživio je potpuni fijasko, pa se tako može smatrati uspješnimn miniranjem u režiji vladajućeg HDZ-a opterečenog brojnim aferama s najnovijom oko Ine teškom milijardu kuna. Naravno nigdje ne piše da je prosvjedni skup na Trgu Žrtava fašizma u Zagrebu pred sjedištem Hrvatske demokratske stranke bio režiran od samog HDZ-a s jedinim ciljem da mu se umanji važnost, odnosno spriječi masovni odaziv prosvjednika iz cijele Hrvatske. Međutim sve otvorene i skrivene indicije govore da iza praktički promašenog prosvjeda stoji sam HDZ.
Treba se sjetiti da je nešto slično bilo, naravno opet u režiji HDZ-a, s kampanjom protiv uvođenja eura. Tu je ulogu lažnog domoljublja odigrala tzv. Suverenistička stranka na čelu s Hrvojem Zekanovićem a u pozadini s Ružom Tomašić, što se kasnije dokazalo Zekanovićevom ostavkom Suverenisti sa svojom ograničenom logistikom jednostavno su unaprijed bili osuđen na planirani neuspjeh. Samo jedan podatak, na Trgu bana Jelačića suverenisti nekoliko dana uoči zaključnog roka nisu imali uopće štand za prikupljanje potpisa. Takav ishod je poslužio Andreju Plenkoviću da ustvrdi kako su građani odbili raspisivanje referenduma protiv uvođenje eura. Sličan scenarij odigrao se sa subotnjim prosvjedom “Dajemo vam otkaz”. Tu zadaću dobila je inicijativa “Slobodni zajedno” koju vodi vlasnik jedne teretane Andrija Klarić eksponiran u javnosti za vrijeme prosvjeda protiv mjera uvedenih u doba pandemije Covida. Nije bez značaja da je Andrija Klarić sin Jure Klarića koji je uoči raspada Jugoslavije kao direktor uspješnog uvozno-izvoznog poduzeća “Voće” bio suradnik KOS-a.
Najvažniji detalj u organizaciji tog prosvjeda koji se otkriva kao projekt vladajuće stranke jest činjenica da su organizatori odbili prihvatiti poznatu zviždačicu upravo iz Ine Vesnu Balenović, koja godinama unatoč svim prijetnjama vodi bitku protiv korupcije u državnoj naftnoj kompaniji. “Prestrašili su se da građani ne saznaju istinu o Ini! Kome smeta istina? Sramota!”, objavila je Vesna Balenović na Facebooku. Sasvim jasno istina o Ini smeta ukupnoj vladajućoj HDZ-SDP kasti, jer koliko je sa svojim umiješanim članovima u ovu megaaferu sada umiješan HDZ toliko ništa manje nije odgovoran ni SDP u čijoj je režiji prodan kontrolni paket kompanije mađarskom MOL-u. O tome Vesna Balenović očito više zna nego što je
-2-
dosad procurilo u javnost, ali su joj nedostupni mediji, a prije svega javni koji bi trebali biti na službi javnosti a ne korumpiranoj politici. Kad je već riječ o medijima znakovito je da je protuhrvatsko novinarsko društvo ne bez motiva napuhalo verbalnu svađu jedne novinarke s prosvjednicima, opisujući je kao napad na novinare, iako nije bilo nikakvog fizičkog kontakta u spomenutom slučaju. Odmah nakon tog navodnog napada Hina je kao dio te kampanje tobožnjeg napada na novinare objavila izjavu predsjednika HND-a Hrvoja Zovka koji govori o “strašnom napadu” na novinare, tražeći od nadležnih da počnu kažnjavati takve osobe. Drugim riječim Hrvoje Zovko kao predsjednik novinarske udruge koja bi se po svojoj prirodi trebala zalagati za slobodu mišljenja i izražavanja zagarantiranu Ustavom svojim izjavama i postupcima govori protiv te slobode.
U svakom slučaju činjenica je da je prosvjed “Dajemo vam otkaz” u ovakvoj organizaciji propao jer zbrda zdola sklepana udruga “Slobodni zajedno” nije ni mogla privući s efektnim parolama građane, a neke stranke poput Mosta i Domovinskog pokreta samo su deklaratorno podržale prosvjed ali bez angažmana svojega članstva. U ovom slučaju zakazala je u cjelini saborska oporba jer nakon izbijanja megakorupcijske afere nije bio dovoljan samo zajednički zahtjev za sazivanje izvanredne sjednice Hrvatskoga sabora. Tako je politički tajnik HDZ-a Ante Sanader u nedjelju rekao kako je jučerašnji prosvjed u Zagrebu potvrdio kako hrvatski građani nisu protiv vlade, da je podržavaju i da su svjesni kako zna upravljati u krizama. I tu politički tajnik HDZ-a ne govori istinu, jer to što je ovaj prosvjed propao ne znači da građani podržavaju Vladu, budući da u svim anketama čak gotovo tri četvrtine anketiranih ocjenjuju da Vlada vodi Hrvatsku u krivom smjeru.
To naravno ni slučajno ne priznaje sam premijer Andrej Plenković koji čak i ovaj promašeni prosvjed vidi kao opasnost za njega i njegovu politiku. To što je uhićen jedan maloljetnik s nešto kompromitirajućih naprava on je digao na potenciju šire ugroze. Premijer je izjavio: “Prosvjed je propao. Organizatori nisu uspjeli iskoristiti enormno rašireni val mržnje koji se generira dugo vremena. Generirao se izrazito jako nakon afere vezano uz INA-u koja je afera pojedinca”. Andrej Plenković po tko zna koji put nastupa diktatorski jer govori o “raširenom valu mržnje”. Sasvim opravdanom revoltu što ga je u građanstvu izazvala megakorupcijska afera teška milijardu kuna, on naziva “valom mržnje”. Tu još jednom dokazuje da je mentalni komunist a ne demokrat jer ne može podnijeti kritiku javnosti u ovoj aferi oko Ine u kojoj je umiješan član njegova stranke. On dalje kaže: “Taj rašireni tsunami mržnje koji je dolazio jednako i s lijeve strana i s krajnje desne strane očito se nije uspio spojiti u jednu artikulaciju nezadovoljstva”. Zgražanje izraženo u javnosti na razne načine nakon korupcijske megaafere on naziva “tsunamijem mržnje”, iako tu nema nikakve mržnje, nego očekivane reakcije javnosti na vrhunsku korupciju koja se dogodila za njegova mandata. Tom reakcijom Andrej Plenković samo još jdnom potvrđuje da nije demokrat, nego autokrat koji ne podnosi nikakvu kritiku jer je njegovo geslo “mogu što hoću”. Ono što je htio to je i ostvario, jer je zakulisnom manipulacijom s marginalnom udrugom “Slobodni zajedno” ostvario da prosvjed “Dajemo vam otkaz” bude potpuni promašaj.
Zašto Vlada podržava tvrtke bez uposlenih s prihodom od 26 milijardi kuna,
Sadašnja korupcijska megaafera koja je Inu kao državnu tvrtku oštetila za najmanje milijardu kuna otkrila je jedan detalj koji ukazuje na godinama ustaljenu praksu da državu pljačkaju vlasnici firmi bez ijednog zaposlenog. U ovu megaaferu uključena je i Rada Škugor, majka direktora Ine Damira Škugora i supruga šibenskog umirovljenika Dane Škugora na čiji je račun kako navodi USKOK sjelo gotovo pola milijarde kuna izvučenih iz Ine. Tvrtka Rade Škugor “Tri D Rada d.o.o.” osnovana 2020. godine bez poslovnog prostora i bez uposlenih s osnivačkim kapitalom od 20.000 kuna uprihodila je prošle godine 23,7 milijuna kuna i ostvarila dobit od 9,4 milijuna kuna. Nakon toga je krajem prošle godine Rada Škugor tvrtku ugasila, naravno zadržavajući ostvarenu dobit od 9,4 milijuna kuna.
Ovo je samo podsjetnik na veliku pljačku naroda i države koju provode trgovačka društva bez ijednog uposlenog. Prema podatcima Fine broj trgovačkih društava bez uposlenih u dvadesetak godina enormno je porastao. Godine 2002. bilo je 12.432 takvih trgovačkih društava s prihodom od 5,2 milijardi kuna. Dvadeset godina kasnije 2021. godine bilo je registrirano čak 42.913 trgovačkih društava bez ijednog zaposlenog s prihodom od čak 26,4 milijarde kuna. Po toj logici moglo bi se zaključiti da sve zaposlenike treba jednostavno otpustiti, pa bi nam procvjetale ruže, ali one cvjetaju samo onima koji su se domislili osnovati takva društva. I umjesto da se takva društva primjerno oporezuju, jer izravno negativno djeluju na tržište radne snage, pa mlada populacija i to stručna mora tražiti posao u iseljeništvu, Vlada im izlazi ususret, jer im je porez na dobit smanjila s 20 prvo na 18, pa na 12 posto, a potom na 10 posto. Premijer Plenković ne može kazati da za to nije znao i da su Vladi na neki način vezane ruke. Svojom poticajnom poreznom politikom prema takvim društvima na poseban način podržava se svojevrsna korupcija na štetu cijeloga društva. Umjesto da im se znatnopovisi porezna osnovica, ako već žele poslovati bez ijednog zaposlenog Vlada im je čak snizila poreznu stopu pa postaje i sama, svjesno ili nesvjesno, suučesnik u svojevrsnoj korupciji i pljački. Nedaj Bože da DORH i USKOK malo zagrebu u energetske državne tvrtke, kakve su HOPS d.d., HEP d,d.i HEP Proizvodnja d.o.o. jer bi se našlo toliko sumnjivo stečenih nekretnina trećeg ešalona “direktorčića” i članova njihovih obitelji, kao što je to i slučaj gospođe Rade Škugor koja je u ovoj najnovijoj megaaferi tek usputni mali igrač u korupciji i organiziranoj pljački.
Među tim poslovnim pokazateljima trgovačkih društava bez zaposlenih gotovo
-2-
nevjerojatno zvuči podatak o trgovačkom društvu “Cervesia” na čelu s predsjednikom uprave Miroslavom Holjevcem. Ono također posluje bez zaposlenih a u posljednje tri godine ostvarilo je prihode kako slijedi: 2019. – 231.9 milijuna kuna, 2020. – 234 milijuna kuna, 2021.- 221,8 milijuna kuna. Ostvarena neto dobit trgovačkog društva “Cervesia” na čelu s predsjednikom uprave Miroslavom Holjevcem iznosila je po godinama: 2019. – 231,6 milijuna kuna, 2020. – 233,8 milijuna kuna, 2021. – 221,5 milijuna kuna.
Vlada na čelu s Andrejom Plenkovićem iz dana u dan pada na ispitu s jedne strane borbe protiv korupcije čemu je eklatantan dokaz ova megaafera s gotovo milijardu kuna isisanih iz Ine, a s druge strane na negativne trendove u demografskoj politici koji između ostaloga proizlaze iz posvemašnje korupcije u hrvatskom društvu. Iz Hrvatske je posljednjih nekoliko godina iselilo 300.000 mladih ljudi. Kad je Andrej Plenković pobijedio 2016. godine na saborskim izborima najavio je da će promijeniti HDZ a a nakon toga i Hrvatsku. On je uistinu to i ostvario, jer je stupanj korupcije u kojemu sudjeluju članovi HDZ-a s ovom megaaferom došao do vrhunca, a što se tiče Hrvatske uistinu ju je promijenio jer demografski s iseljavanjem praktički propada. Gore spomenuti negativni trendovi ukazuju ne samo na odgovornost predsjednika HDZ-a i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, nego i na totalni promašaj njegove politike koja je po mnogim pokazateljima svrstala Hrvatsku na samo dno Europske unije.
Srpska politika predvođena četnikom Aleksandrom Vučićem iz dana u dan pokazuje, koliko je ta velikosrpska politika u simbiozi sa Ruskom politikom. Dok Rusija razara Ukrajinu, tobože zbog toga što se u toj zemlji nalaze nacisti, Srbija je počela koristiti istu retoriku kada su u pitanju države koje su nastale raspadom Jugoslavije. Rusiji bi, naravno, odgovaralo da se na područja bivše Jugoslavije otvori i balkanski front u kojem bi Srbija trebala “napraviti reda” u susjednim državama: Kosovo, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i naravno Hrvatska koje se velikosrbi nisu nikada odrekli. U funkciji četničke politike je Srpska pravoslavna crkva koja koristi vjeru u cilju stvaranja Velike Srbije. Srbi u Crnoj Gori od crnogorskog naroda žele stvoriti Srbe, to jest za njih Crnogorci nisu nikada niti bili narod, a crnogorsku državu kane pretvorit u jednu od srpskih regija, te time izaći na Jadransko more. U svemu tome zdušno im pomaže Rusija kojoj je u interesu da na Jadranu imaju svoju luku. Ruska politika preko Srba i velikosrpske politike želi ugroziti državnost Crne Gore, no Crnogorci su na vrijeme shvatili s kime imaju posla, pa su stoga ušli u NATO pakt, te time osigurali sebe od srpske, ali i ruske invazije. Rusima nije ni na kraj pameti da se sukobe sa NATO-om jer iako dobro znaju, da taj rat ne mogu dobiti. Za to koriste četnika Aleksandra Vučića kao glavnog eksponenta ruske politike, jer Srbima odgovara da Rusija stoji iza njih, pa se shodno tome upuštaju u razne avanture: od destabilizacije Crne Gore, Kosova i u odgovarajućem trenutku Bosne i Hercegovine kada dobe mig od Putina, Bosna i Hercegovina predstavlja najveću neuralgičnu točku na prostorima bivše Jugoslavije. Dodik koji je na čelu Republike Srpske, tu i tamo zatalasa u Bosni i Hercegovini, što je ustvari više sondaža, da se vide reakcije Sarajeva, Eu-ropske unije i SAD-a. Ne smije se smetnuti s uma, da Dodik samo čeka povoljan trenutak kako bi Republiku Srpsku pripojio Srbiji. U tome mu najviše pomaže Bakir Izetbegović koji u Bosni i Hercegovini provodi velikobošnjačku politiku, kao što je nekada u bivšoj Jugoslaviji, Slobodan Milošević provodio velikosrpsku politiku.
Kada je u pitanju odnos hrvatske politike iz doba prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, vrlo je važno spomenuti intervju dr. Miomira Žužula koji je objavio Večernji list 7. kolovoza 2022. godine, Miomir Žužul obnašao je funkciju ministra vanjskih poslova i veleposlanika u SAD; te je svjedočio “kreiranju važnih političkih odluka u 90-ima”. U tom intervjuu Žužul je za Tuđmana i njegov odnos prema Bosni i Hercegovini rekao: “Tuđman je imao viziju da mora osigurati postojanje hrvatske države jer su bez nje Hrvati u BiH osuđeni na propast, a tvrdim da nije imao strogo definiranu viziju BiH. Ona je bila vezana uz opstojnost Hrvata i uz Federaciju. Ljudi su danas zaboravili, ali Tuđman i Izetbegović su potpisali stvaranje konfederacije između RH i BiH. Jedino rješenje koje nije bilo realno je bilo rješenje o podjeli BiH Rekao sam i na svjedočenju u Haagu, pod zakletvom, da sam bio prisutan tad je Alija Izetbegović Tuđmanu predložio da se zapadna Hercegovina odvoji od BiH. I to je kazao onim svojim pomalo patetičnim tonom: “A nema drugog rješenja nego da se zapadna Hercegovina odvoji”. Tuđman je na to reagirao nervozno, a nažalost, Izetbegović ga je znao nervirati tim svojim polaganim stilom, jer je Tuđman bio brzi pragmatik, a reagirao je vrlo oštro, rekavši mu: “Pa što ti pada na pamet, Alija. To apsolutno ne dolazi u obzir”. To je bilo Ženevi 1994. i poslije sam predsjednika pitao zašto je tako kategorički odbio Aliju. On mi je odgovorio: “Zbog dvije stvari, prvo tko mu može vjerovati, a drugo to i nije rješenje. Gdje ćemo mi te granice povući i što će biti s Hrvatima koji ostanu izvan tih granica. Osim toga, kad bismo mi na to pristali, cijeli svijet optužio bi nas da dijelimo BiH”. Tuđman nikad nije zaboravio da tu postoje tri skupine Hrvata, prvo Hercegovci, koji su dali ogroman obol u obrani RH i zato ih je Tuđman uvijek stavljao na pijedestal, drugo su Hrvati iz središnje Bosne s drukčijim mentalitetom i opet posebni Hrvati iz Bosanske Posavine”.
Iz intervjua Žužula, na najbolji mogući način se vidi da je za Tuđmana najvažnije od svega bilo stvaranje hrvatske države i da je čitavu svoj politiku tome podredio. Također, što je vrlo bitno, vidi se i odnos Tuđmana prema Bosni i Hercegovini. Tuđman, kojeg mnogi iz neznanja i zlonamjerno optužuju da je htio podijeliti Bosnu i Hercegovinu, svojim lažnim optužbama, žele kompromitirati cjelokupnu politiku dr. Franje Tuđmana. Treba posebno istaći, da je Tuđmanova politika u stvaranju hrvatske države bila besprijekorna, bez ikakvih “fatalnih pogrešaka”. U toj šahovskoj partiji, Tuđman je izašao kao pobjednik, a to je ono što je danas najvažnije. Da nije bilo tako, danas ne bi imali Hrvatske. Naravno, kada igrate šah, a na drugoj strani imate za protivnika Slobodana Miloševića, tada je vrlo važan svaki potez. Tuđman je maestralno pobijedio Slobodana Miloševića, bez ijedne greške dobio je taj politički dvoboj na šahovskoj ploči. Tuđman je bio prisiljen ukinuti Herceg-Bosnu, jer je bio ucijenjen od međunarodnih političkih čimbenika i u opasnost je došla opstojnost hrvatske države. Stvaranje hrvatske države za Tuđmana je bilo najvažnije od svega i tome je podredio svoju cjelokupnu politiku. Treba također reći da su toj političkoj ucijeni Tuđmana, svoj doprinos dali i pojedini hercegovački političari koji su svojim marifetlucima dali povod da se ukine Herceg-Bosna, zatvori Hercegovačka banka i sve ostalo što je slijedilo. Tuđman je stalno bio pod presijom raznoraznih političara koji su pokušavali sve, samo da ne dođe do stvaranja hrvatske države. Okrivljavati danas Tuđmana, da je imao “fatalnih pogrješaka” u svojoj politici potpuno je deplasirano.
Ono što je danas važno za hrvatsku politiku je činjenica da srpska politika niti pod cijenu novoga rata nije odustala od hrvatskog teritorija, jer danas iza sebe ima Rusiju kao nikada do sada, dobre odnose sa Kinom, a isto tako, u posljednje vrijeme, svjedoci smo stvaranja političke osovine Budimpešta-Beograd. Hrvatska u takvoj situaciji ne smije napraviti niti jedankrivi potez, jer bi time Srbiji omogućili daljnji zamah i nasrt velikosrpske politike kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini koja je neuralgična točka u političkom i sigurnosnom smislu za čitav Svijet. Dodiku odgovara politika Bakira Izetbegovića koji “svojim izjavama podsjeća pomalo – na uškopljive verzije mračnjaka iz Andrićevih proza”, kako piše Josip Mlakić u jednom hrvatskom tjedniku. Sukob Muslimana i Hrvata u Federaciji, otvara Dodiku put prema Srbiji. Bakir Izetbegović se toliko uzoholio, da je počeo prijetiti Hrvatima i ratom, što Dodik jedva čeka, kako bi mogao Bosni i Hercegovini reći zbogom. Što Hrvatima preostaje u Bosni i Hercegovini?! Ništa drugo, nego li tražiti svoj, hrvatski entitet kao što je to nekad bila Herceg-Bosna.
Stoga, hrvatska recentna politika treba u političkom smislu poduzeti sve kako bi Hrvati u Bosni i Hercegovini dobili svoj hrvatski entitet. Hrvatska politika ne smije dozvoliti da Hrvati u Bosni i Hercegovini budu zarobljenici rigidne bošnjačke politike koja ne bira sredstva kako bi se Hrvati potpuno politički neutralizirali – što čine već više od dvadeset godina – i shodno tome potpuno majorizirali Hrvate u svim segmentima života, a što zapravo vodi prema nestajanju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Hrvatska danas nema Tuđmana koji bi zasigurno znao što mu je za činiti kada su u pitanju Hrvati u Bosni i Hercegovini, ali zato imamo političare koji su svjesni problema u susjednoj zemlji, te se trebamo nadati da neće biti niti jedno pacerskog poteza, a kamoli previda kada su u pitanju Hrvati u Bosni i Hercegovini.
Premijer Plenković je pod Miloradom Pupovcem sluga Vučićeve politike
Bez obzira na činjenice koje na razne načine sve više raskrinkavaju četnički mit o ustanku u Srbu i ove godine je čel(t)nik Milorad Pupovac u ime tzv. Srpskog narodnog vijeća organizirao obilježavanje 27. srpnja kao navodnog ustanka Srba protiv NDH-a. Povijesni dokumenti međutim govore da se radilo o masakru nad nedužnim hrvatskim civilima a ne o napadu na oružane ustaške postrojbe.
Taj se datum za vrijeme komunističke Jugoslavije čak slavio kao Dan ustanka naroda Hrvatske (?!), što samo potvrđuje tezu da su u tadašnjoj Hrvatskoj manjinski Srbi kontrolirali hrvatske komuniste,a to se najočitije odrazilo na podržavanju velikosrpskog mita o 700.000 navodnih žrtava u Jasenovcu. Nažalost, hrvatska je politika nakon pobjede u obrambenom Domovinskom ratu podlegla velikosrpskoj propagandi, pa umjesto da s pozicije pobjednika usmjerava odnose sa Srbijom svela se na poslušnika četničke propagande iz Beograda koju u hrvatskoj državi vrlo uspješno provodi čel(t)nik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac. Zato se umjesto suočavanja beogradske politike sa zločinima što ih je velikosrpska agresija počinila u Hrvatskoj s Ovčarom i Škabrnjom kao simbolima tih zločina, hrvatska politika bavi izmišljenim mitom o Jasenovcu. Prevedeno na jednostavan politički jezik, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kao osvjedočeni četnik trebao bi doći u Hrvatsku da se na Ovčari ispriča Hrvatskoj za zločine što su ih Srbi počinili nad Hrvatima, a ne da iz Drugog svjetskog rata razvlači mit o Jasenovcu. Za takvu ponižavajuću poziciju odgovorna je hrvatska politika, bolje rečeno političari koji su bili na čelu države u posljednjih dvadesetak godina, dakle Stipe Mesić, Ivo Josipović, Kolinda Grabar Kitarović, Ivica Račan, Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Zoran Milanović i sada sam Andrej Plenković. Kulminacija te podređenosti događa se upravo sada s
-2-
premijerom Plenkovićem koji statusno nema nikakve veze s hrvatskim identitetom jer je mentalno i politički vezan za Bruxelles, a ideološki za propali komunistički sustav.
U takvom kontekstu treba promatrati i pokušaj srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučić da mimo uobičajenog protokola uđe u Hrvatsku da bi tobože u privatnom posjetu obišao Jasenovac kao i nakaradno obilježavanje Dana ustanka u Srbu 27. srpnja, ali i iduće obilježavanje obljetnice “Oluje” 5. kolovoza koje će u Srbiji sasvim sigurno na službenoj razini biti etiketirano na način kako je hrvatska vlada proglašena “ustaškom”. Indikativno je reagiranje premijera Plenkovića na pokušaj Aleksandra Vučića da nezakonito uđe u Hrvatsku. On se čudi da su ne samo srbijanski mediji nego i na službenoj stranici tamošnjeg Ministarstva unutarnjih poslova njegovu vladu nazvali “ustaškom”. On kaže da je “važno je da se u međusobnim odnosima tretiramo s poštovanjem i da vodimo računa da smo država”, a činjenica je da Aleksandar Vučić od početka svojega mandata ne tretira Hrvatsku s poštovanjem, pa je čak ne smatra državom nego dijelom velikosrpskog “srpskog sveta”, jer takva beogradska politika smatra Jasenovac dijelom tog “srpskog sveta”.
To nije od jučer jer je u posljednjih nekoliko godina Aleksandar Vučić izrekao niz uvreda na račun hrvatske države i hrvatskoga naroda, pa je bilo samo pitanje vremena kad će Plenkovićevu vladu nazvati “ustaškom”. U tome je svakako najviše kriv sam Andrej Plenković koji se pod kontrolom vođe velikosrpske “pete kolone” Miloradom Pupovcem podanički odnosi prema srbijanskom predsjedniku. Kad je svojedobno na domjenku priređenom u povodu pravoslavnog Božića izaslanik srbijanskog predsjednika Vladimir Božović obećao hrvatskim Srbima koje oni smatraju samo Srbima da će ih “matična država Srbija u svim problemima i iskušenjima i kada god budu ugroženi braniti svim raspoloživim sredstvima” premijer Andrej Plenković je umjesto da demonstrativno napusti domjenak mirno odslušao prijetnju srbijanskog izaslanika.Kad je na jednom od četničkih derneka priređenim u povodu srpskog obilježavanja “Oluje” Aleksandar Vučić usporedio današnju demokratsku Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, čemu je bio nazočan Plenkovićev nadzornik Milorad Pupovac, tada je Andrej Plenković
-3-
izjavio da je Aleksandar Vučić “malo pretjerao”, što drugim riječima znači da je donekle u pravu. Prema tome sa stajališta hrvatske državne politike nije upitno što četnički predsjednik susjedne države misli i govori o Hrvatskoj, nego je još više upitno kakvog predsjednika Vlade ima Hrvatska kad sve to dozvoljava. Imajući sve to skupa u vidu, jedino ispravno rješenje u postojećim okolnostima bio bi odluka hrvatske Vlade da se, kao što je to u jednoj anketi na društvenoj mreži podržala golema većina ispitanika, predsjednika Republike Srbije proglasi u Hrvatskoj za “persona non grata”. To bi bio jedini ispravni državnički potez, ali naravno s Andrejom Plenkovićem kao slugom Milorada Pupovca neizvediv.
‘Hrvatska je uključiva i tolerantna, prvi put sam danas vidio, nemam naslovnice srpskih medija da ih vadim jer nemam tu teatralnu praksu, ali da smo ustaška vlada, mislio sam da smo mi nekakvi u optikama brojnih dijela hrvatskih medija ili Jugoslaveni ili antikristi, ljubitelji Srba, što nam sve nisu lijepili. Toliko je bilo epiteta da danas nosimo epitet ustaške vlade i to na službenoj web stranici Ministarstva unutarnjih poslova Srbije. Ovakve reakcije ukazuje na histeričnu reakciju Beograda’, dodao je.
‘Mi smo tu skroz cool i easy, kada dođe trenutak, bit će i posjeta. Hrvatska poštuje sve manjine u Hrvatskoj. Politika svršenog čina ne može proći nigdje, pa ni u Hrvatskoj’, rekao je Plenković.
U Srbiji se, kaže, odugovlači s formiranjem Vlade do krajnjih rokova. “Mi smo u ovom trenu smatrali da nam takav posjet ne odgovara”, kazao je Plenković.
“Gledajte, važno je da se u međusobnim odnosima tretiramo s poštovanjem i da vodimo računa da smo država. Države komuniciraju isto kao i ljudi. Kad netko dolazi u posjet, on prvo nazove i najavi se. Ista vrsta komunikacije treba biti i među državama. Ovdje to nije bilo obavljeno na odgovarajući način. Za takav posjet koji, hoćemo mi to reći ili ne, ima svoje političke konzekvence… Hrvatska drži do sebe i svojih susjeda i želi normalizirati odnose. Svaki posjet koji može imati političke konzekvence se mora pažljivo dogovarati. To ne ide tako – pa nikada nije moment, zašto ne bih sada. Manje treba lijepiti etikete o tome da su ustaše izvršile napad, odbile… Malo mi to djeluje smiješno, kao da smo vratili vrijeme 30 godina unazad”, kazao je.
O Pupovcu
“S Pupovcem surađujemo. Mnogi kritiziraju HDZ i mene zbog suradnje s manjinama, pa tako i srpskom. No povjerenje dobijamo jednom, dva puta… Mi poštujemo zakon i Ustav i mi želimo da su naše manjine zadovoljne i da vodimo zemlju uz njihovu potporu”, rekao je Plenković.
Pustit ćemo da se sve ovo slegne, pa ćemo potom razgovarati dalje o ovoj temi, rekao je Plenković o dogovoru posjeta Aleksandra Vučića Jasenovcu
rpsko narodno vijeće (SNV) i ove je godine obilježilo obljetnicu ustanka u Srbu, u spomen na 27. srpnja 1941., kada je iz ovog sela krenuo srpskih otpor prema NDH.
Nekada se ovaj datum slavio i kao Dan ustanka naroda Hrvatske, a danas na, 81. obljetnicu, predsjednik SNV-a Milorad Pupovac ocijenio ga je važnim mjestom i važnim datumom za slobodu koja je izborena u Drugom svjetskom ratu.
“Kako na prostoru Hrvatske, tako i širem prostoru bivše zajedničke zemlje”, naglasio je.
Uz notorne Milorada Pupovca, Stipu Mesića i Franju Habulina i danas je “proslavljena” još jedna obljetnica”partizanskog” ustanka u Srbu uz nazočnost nekoliko stotina “slavljenika”!
Zaista, nema više smisla ponavljati kako se ovdje nije radilo o nikakovom antifašističkom ustanku nego o strašnom pokolju nad hrvatskim ljudima koji su poklani od strane četnika uz zvjerstva koja su neshvatljiva ljudskom razumu, kao što je npr. bilo ubijanje trogodišnje djece i nabijanje na kolac i okretanje na ražnju katoličkog svećenika uz nazočnost njegove majke!
O ovome zločinu iznešeno je dosada toliko dokaza od strane najeminentnijih hrvatskih povjesničara i svjedoka da više nema smisla svake godine to ponavljati!
Nema smisla niti prozivati one koji tamo dolaze na današnji dan “slaviti” jer je to njihov politički kredo! Međutim, ono što moramo ponavljati i postavljati pitanja i prozivati je upućeno prema hrvatskoj vladi i DORHU!
Pitam hrvatsku vladu do kada i zašto? Hrvatska vlada zasigurno ima sve relevantne činjenice i unatoč politici tzv. “uključivosti” postoje granice nacionalne strpljivosti, a uvjeravam vas da je na primjeru Srba, ona davno potrošena!
Hrvatska vlada pokazala je dobar i čvrst stav oko Vučića i Jasenovca, ali Srb je u istoj ravni uvreda i diskvalifikacija hrvatskog naroda i to se mora prekinuti!
Isto tako upućujem pitanje DORHU, zbog čega ne spriječe opetovano širenje laži i mržnje koje izaziva ovaj događaj koji neosporno vrijeđa osjećaje velikog broja pripadnika hrvatskog naroda, a posebno rodbine žrtava koje su okrutno likvidirane na današnji dan prije 81 godinu? Ratni zločin ne zastarijeva, je li tako?
Zar uistinu nemate nikakovih osnova za barem inicijativno pokretanje izvida o ovim zločinima, ili se “vadite” na “nedostatku” dokaza?
Vrijeme je, krajnje vrijeme, shvatiti kako živimo u Hrvatskoj, a ne u nekoj Jugoslaviji i da gradimo hrvatsku, a ne jugoslavensku budućnost! “Proslave” u Srbu nisu naše vrijednosne sastavnice vrijeme je da se to ozbiljno shvati!
“Važno je zato što ovdašnji narod ustao da bi obranio svoj goli život, ali nije stao na tome, nego je u borbi razvio slogu s hrvatskim narodom i stvorio jedinstvenu oslobodilačku snagu u Hrvatskoj, bivšoj Jugoslaviji i Europi”, poručio je Milorad Pupovac, kako prenosi HRT.
Ako je dosad bilo sumnje u tvrdnji da predsjednik hrvatske Vlade vodi popustljivu politiku prema četničkoj garnituri koja je sada na vlasti u Srbiji, najnoviji namjerni incident pokrenut iz Beograda s osporavanjem hrvatskoga jezika raskrinkava Andreja Plenkovića kao poslušnog agenta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. To se može zaključiti iz reakcije hrvatske Vlade i samog premijera Andreja Plenkovića na skandalozno osporavanje postojanja hrvatskoga jezika u udžbeniku za osnovnu školu.
Prije toga trebamo podsjetiti na brojne reakcije i izjave samog Andreja Plenkovića koje su ozbiljno dovodile u sumnju Plenkovićevu privrženost obrani hrvatsknacionalnog dostojanstva. Već sama najava u jednom intervjuu nakon što je postao predsjednik HDZ-a da je njegova zadaća da prvo promijeni sam HDZ,a a zatim i Hrvatsku upućivala je na “opasne namjere” tog briselski vrhunski istreniranog birokrata koji dozvoljava da ga predsjednik Europske komisije javno štipa za stražnjicu. Te “opasne namjere” pokazale su se prije svega u sluganskom odnosu prema politici koju u Republici Hrvatskoj gotovo na dnevnoj bazi provodi čel(t)nik velikosrpske “pete kolone” u hrvatskoj državi Milorad Pupovac.
Treba podsjetiti i na njegovu reakciju pa se to uklapa u Plenkovićevu viziju da “promijeni Hrvatsku”. U početku je u tu njegovu zadaću spadalo vjerojatno da se pitanje sudbine nestalih u Domovinskom ratu, koje Srbija sustavno odbija rješavati, jednostavno izbriše iz hrvatskih zahtjeva.za rješavanje neriješenih pitanja proisteklih iz Domovinskog rata. To se dogodilo uoči hrvatskog predsjedanja Vijećem Europe kad je premijer Andrej Plenković trebao posjetiti Beograd, pa je u izjavi hrvatskog veleposlanstva u Srbiji ta tema bila izostavljena iz najavljene agende. Srećom zbog pandemije taj posjet Beogradu nije nikad ostvaren,a u međuvremenu je Andrej Plenković shvatio da je u popuštanju Aleksandru Vučiću “malo pretjerao”, pa se tema nestalih ponovno vratila u hrvatsku agendu neriješenih problema prema Srbiji.
Nema nikakve dvojbe da je najnoviji napad na hrvatski nacionalni i državni integritet negiranja hrvatskog jezika dio SANU memorandumske ofenzive u lansiranju “srpskog sveta” pri čemu je Republike Hrvatska nakon događaja u Crnoj Gori i Kosovu krajnji cilj. Država koja drži do svojeg dostojanstva, što u slučaju Hrvatske s oivakvim premijerom i Vladom nije slučaj, čim se pojavila ta informacija o negiranju hrvatskoga jezika u školskom udžbeniku. povukla bi svojega veleposlanika iz Beograda. Ovdje je potrebna mala digresija. U skladu s Plenkovićevim popuštanjem Aleksandru Vučiću u Beograd je kao veleposlanik poslan bivši suradnik Udbe i bivši novinar “Vjesnika” Hidajet Bišćević kojemu je, da njegovo veleposlanstvo obavlja posao kako bi trebalo, bila zadaća da obavijesti Zagreb o skandaloznoj temi o hrvatskom jeziku u školskom udžbeniku. Još jedna digresija. Da hrvatska novinska agencija HINA ima svojeg dopisnika u Beogradu, a nema ga (?!) tu informaciju bi saznala hrvatska javnost. Ovako se trebalo čekati da reagira Hrvatsko nacionalno vijeće u Vojvodini tražeći zabranu tog udžbenika, pa je to tek sada postala tema za hrvatsku diplomaciju i Vladu. Usput rečeno kad je prije nekoliko mjeseci Gradsko vijeće Subotice proglasilo hrvatski jezik “bunjevačkim jezikom” Ministarstvo vanjskih i europskih poslova uputilo je prosvjednu notu Beogradu. Ovaj put ne samo da hrvatski veleposlanik nije povučen iz Beograda nego nije bilo ni prosvjedne note.
U svojoj ustaljenoj praksi premijer Andrej Plenković dokazao je da na čelu hrvatske Vlade o izuzetnom važnom pitanju kao što je zaštita hrvatskog jezika kao jednog od ključnih čimbenika hrvatskoga naroda i nacije nastavlja sa skandaloznim popuštenjem velikosrpskoj politici Beograda. On je to sveo na neobavezno časkanje sa srbijanskim predsjednikom na margini samita Europske unije i zemalja Jugoistočne Europe u Brdu kod Kranja. Slučaj osporavanja hravtskoga jezika stavio u kontekst “ping-pong retorike koja zaoštrava odnose i ne donosi ništa pozitivno”. On kaže da to “nije moj stil i ne donosi ništa pozitivno.”. Drugim riječima prihvaća stil Aleksandra Vučića “koji zaoštrava odnose i ne donosi ništa pozitivno”. U tom stilu Andrej Plenković kaže: “Želimo rješavati otvorena pitanja, jačati položaj hrvatske manjine u Srbiji, nastaviti potragu za nestalima i ukazati na udžbenike koji negiraju hrvatski jezik”. U toj rečenici negiranje hrvatskoga jezika sveo je na problem hrvatske manjine u Srbiji, a ne kao što bi se očekivalo od predsjednika hrvatske Vlade, da je to u kontekstu “srpskog sveta” udar na nacionalni integritet hrvatske države i hrvatskoga naroda. Što je najgore Andrej Plenković prihvaća obrazloženje Aleksandra Vučića koji mu je rekao da je bio upoznat s time i “da će vidjeti što može s te strane učiniti”. A što se može očekivati od Vučića može se iščiteti iz njegove izjave da se “radi o podjeli jezika koju je ustanovila SANU” i da se “ne radi ni o kakvoj uvredi”. Jasno je da Aleksandar Vučić pere ruke nad ovom grubom uvredom jer eto to nije njegov problem nego Srpske ankademdija nauka i umetnosti”, kao da je to neka privatna institucija a ne vrhunska intelektualna institucija koju financira srbijanska Vlada. Dalje, iako je bio upoznat sa cijelom stvari Vučić kaže “naravno da ćemo pogledati i vidjeti o čemu se radi i ako smo napravili grešku ispravit ćemo”. ali je uz to dodao, što nema nikakve veze s osporavanjem hrvatskoga jezika, kako se “nada da će biti manje ulica Mile Budaka u Hrvatskoj”, dok je cijela Srbija preplavljena ulicama četničkih vojvoda na čelu s ratnim zločincem kojega su komunisti likvidirali Dražom Mihailovićem.
Ovaj slučaj sluganskog odnosa Andreja Plenkovića prema srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću, pa i izostanka reakcije hrvatskih institucija koje bi trebale reagirati na praktički negiranje hrvatskoga naroda, jer mu se negira njegov vlastiti jezik samo potvrđuje da Plenkovićeva najava o “promjeni Hrvatske” uključuje i velikosrpsko djelovanje na najvišoj razini iz susjedne države. Štoviše, u ovom slučaju, osim izravne i odlučne reakcije Hrvatskog instituta za jezik i jezikoslovlje, nisu se javile dvije najvažnije hrvatske institucije kao što su Hrvatska akademija znanostii i umjetnosti i Matica hrvatska koja ove godine obilježava 50. obljetnicu “Hrvatskoga proljeća”. Naravno one su pod kontrolom HDZ-a kao “stranke opasnih namjera” i “velikog vođe” Andreja Plenkovića koji ne želi igrati ping-pong s Aleksandrom Vučićem jer djeluje kao njegov poslušni agent.
Srbijanskom agentu Miloradu Pupovcu nije mjesto u Hrvatskome saboru
Deklarirani vođa velikosrpske “pete kolone” u Hrvatskoj zastupnik “Samostalne demokratske srpske stranke” (SDSS) u Hrvatskome saboru i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac u tekućoj pravosudnoj agresiji Beograda na četiri hrvatska pilota još je jednom dokazao da kao provjereni agent agresivne srbijanske politike iza koje naravno stoji predsjednik susjedne države Aleksandar Vučić ne bi smio sjediti u Hrvatskome saboru.
Kao zastupnik Milorad Pupovac je prisegnuo “svojom čašću da će dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru obnašati savjesno i odgovorno i da će se u svom radu držati Ustava i zakona i poštovati pravni poredak te da ću se zauzimati za svekoliki napredak Republike Hrvatske” U svojem višestrukom zastupničkom mandatu Milorad Pupovac je prije svega dokazao da uopće nema časti da se ne drži Ustava i da ne poštuje pravni poredak Republikr Hrvatske te da se ne zauzima za svekoliki napredak Republike Hrvatske. Čak je ne naziva punim imenom govoreći o njoj kao “ova zemlja”, a svojim postupcima sustavno djeluje kao subverzivni agent četničke garniture u Beogradu s ciljem podrivanja ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske. Prije svega treba utvrditi da se Milorad Pupovac lažno predstavlja kao zastupnik cjelokupne srpske narodne manjine u Hrvatskoj, jer je za njega glasovalo svega 12 posto od ukupnog broja birača s te manjinske liste. Uz to treba napomenuti da se oko 10.000 hrvatskih Srba koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom borilo protiv velikosrpske fašističke agresije uz podršku tzv. JNA. Pravu definiciju Milorada Pupovca dao je bivši predsjednik Ivo Josipović ocijenivši ga kao “etnobiznismena”, a dopunio Zoran Milanović izjavom da je Milorad Pupovac “beznačajan profiter, on nije Srbin, on je običan sitni lopov”, Miloradu Pupovcu tako lažno privilegiran položaj omogućili su prije svega Ivo Sanader Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, a sada briselski sluga Andrej Plenković za kojega je Milorad Pupovac rekao da je “suvo zlato”.
Duga je lista postupaka i izjava srbijanskog agenta Milorada Pupovca u ovih tridesetak godina koliko djeluje u Hrvatskome saboru ne kao zastupnik koji “časno” obavlja svoju dužnost i “zauzima se za svekoliki napredak Republike Hrvatske”, nego kao otvoreni zagovornik poražene velikosrpske politike. On se prilagođava političkim okolnostim i trendovima, pa je tako odmah na početku Miloševićeve velikosrpske agresije na Hrvatsku, da bi se Hrvatska diskreditirala u međunarodnoj zajednici, lažno izjavio kako je nova vlast pokrstila 11.000 srpske djece. Za kazneno djelo širenja lažnih vijesti nije nikad odgovarao, kao ni za niz kaznenih prijava protiv njega koje su po raznim osnovama podnesene DORH-u. Tu se prije svega ističe njegova uloga u grozan zločin počinjen nad hrvatskim humanitarcem dr. Ivanom Šreterom. Pod okriljem stranke koju je osnovao osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić Milorad Pupovac sustavno zastupa četničku velikosrpsku politiku, pa je za njega legalna vojno-redarstvena operacija “Oluja” etničko čišćenje a obrambeni Domovinskli rat “građanski rat”. Za njega i njegov manji dio srpske narodne manjine glavni je grad Beograd,
-2-
dok on sam često sudjeluje na četničkim dernecima u Srbiji na kojima se Hrvatska uspoređuje s Hitlerovom Njemačkom. Njegovo glasilo “Novosti” koje financiraju hrvatski porezni obveznici iz broja u broj riga mržnju na sve hrvatsko, a sam je kao predsjednik Nadzornog odbora štedne “Tesla banke” odgovoran za njezin stečaj.
Kad se sve to ima u vidu onda nije nikakvo iznenađenje da je Milorad Pupovac kao javni agent srbijanske politike u Hrvatskoj agresivno reagirao na najnoviji slučaj optužnica protiv četiriju hrvatskih pilota lažno optuženih za navodni napad na civile nakon “Oluje”. U svom stilu Milorad Pupovac se obrušio na hrvatsku politiku već nekoliko puta poznatim stajalištem kako se ovdje vodio “građanski rat”, a ne da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije, pa navodi slučaj navodnog napada hrvatskog zrakoplovstva na izbjegličku kolonu u Bosni i Hercegovini pri čemu je ubijeno devet civila među kojima i nekoliko djece. Milorad Pupovac tvrdi da je “u ovom slučaju nedvojbeno riječ o ratnom zločinu počinjenom nad civilnim stanovništvom”. Međutim ako je što nedvojbeno onda je to činjenica da je haaška tužiteljica Carle del Ponte utvrdila da je borbeno djelovanje hrvatskog ratnog zrakoplovstva u Oluji prema naoružanoj koloni vojske tzv.Republike srpske krajine bilo čisto i da je hrvatsko zrakoplovstvo djelovalo prema legitimnom vojnom cilju u skladu s međunarodnim ratnim pravom. Radi se naime o tome da to nije bila isključivo kolona civilnih izbjeglica nego kolona u kojoj su bili i pripadnici srpskih vojnih postrojbi. Zato taj slučaj iako je bio predmet istrage na Haaškom tribunalu nije procesuiran. O tome postoji zabilješka iz Haaga u hrvatskom MVEP-u, ali se na nju od službenih hrvatskih predstavnika uključujući naravno i premijera Andreja Plenkovića nitko nije pozvao.
Tako je Miloradu Pupovcu ostavljen slobodan prostor da optužuje Hrvatsku vojsku i državu za navodni ratni zločin koji nije postojao, pa tako on prijeti Hrvatskoj kao da je ona napala Srbiju. posebno apostrofirajući ubijenu djecu, a da nikad ni slučajno kao zastupnik u Hrvatskome saboru nije pokrenuo pitanje 402 ubijene hrvatske djece za vrijeme agresije njegovo Srbije, za koji zločin nitko nije odgovarao. Ali budući da hrvatska politika, dakle i ona HDZ-a i SDP-a vode kapitulanstvku politiku porema Beogradu srbijanski agent u Hrvatskoj Milorad Pupovac može nesmetano prijetiit pa izjavljuje da Hrvatska nije u situaciji da se junači u ovoj stvari, da se Hrvatska može kompromitirati na ovom pitanju, te da nije kriva jedna strana nego obje, kao i da treba politike sjećanja podesiti današnjem vremenu i što je najvažnije da priče oko nestalih i ratnih zločina treba privesti kraju.
Zahvaljujući zastupničkom imunitetu Milorad Pupovac već tridetak godina pljuje po Hrvatskoj bez pardona, jer ga taj imunitet štiti od kaznenog progona. Međutim ako ne postoji zakonska pravna mogućnost da se velikosrpskom čel(t)niku pete kolone u Repoublici Hrvatskoj zauvijek začepe usta postoji politička mogućnost da ga se neutralizira. To može učiniti jedino brisleski sluga autokrat Andrej Plenković, ali kako je on po ocjeni samog Pupovca “suvo zlato” šira hrvatska javnost, dakle ne ona koja kroz kontrolirane medije, a prije svega na javnoj televiziji služi Pupovčevoj velikosrpskoj propagandi, teško će dočekati takvu Pupovčevu političku likvidaciju. Da se oslobodi njega i mazohističke luđačke košulje navučene nakaradnim Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina Hrvatska se mora osloboditi sadašnjeg ustavnog načela da su pripadnici narodnih manjina, prije svega Pupovčeve velikosrpske manjine, važniji od samih Hrvata. Veliko je pitanje tko u ovakvoj Hrvatskoj s osokoljenim novojugoslavenstvom i mutavom domoljubnom oporbom može to pokrenuti.
Evidentno je, da sadašnji Svijet – tu prije svega mislim na Europu – nije bio u takvoj, ne samo političkoj krizi već i ekonomskoj recesiji, a ono što je svakako i najviše zabrinjavajuće, Svijet je zahvatila kriza morala, makar će neki pametnjakovići odmah tome prigovoriti, da politika i moral ne idu zajedno. No, to samo sve govori o njima i potvrđuje točnost konstatacije, da je Svijet u cijelosti ugrožen kao nikada do sada.
Europska unija iz dana u dan pokazuje sve svoje slabosti, od ambivalentnog odnosa prema Srbiji, prije rata u Ukrajini, a to isto nastavlja se i za vrijeme agresije Rusije na Ukrajinu. U tome svakako prednjače Berlin i Beč koji se smatraju „najveći zaštitnici Srbije i Vučića“. Europska unija je sretna što je Vučić pobijedio u Srbiji, a nesretna je i još više zabrinuta što je u Mađarskoj pobijedio Orban. Mada su Vučić i Orban u političkom smislu jedno te isto – neki ih nazivaju „Putinovim trojanskim konjima u Europi“ – Europska unija i na tom primjeru pokazuje svu svoju političku izgubljenost.
Rat u Ukrajini još jednom je pokazao, da Europa ne može braniti samu sebe od ugroze drugih, a u ovom slučaju Rusije, bez pomoći SAD-a. o Amerikancima možemo misliti svašta, i dobro i loše, biti im skloni, biti protiv njih ili biti indiferentni, ali jedno je više nego jasno, da bez SAD-a Svijet već odavno ne bi postojao. Amerikance, ne samo da su glavni politički faktor u Svijetu u očuvanju mira i sigurnosti – jednostavno, Svijet bez SAD-a ne može funkcionirati.
S jedne strane, Europska unija se želi osloboditi tobože utjecaja i ovisnosti od SAD-a, a s druge strane učinila se ovisnom od Rusije, što danas dok traje rat u Ukrajini, pokazuje svu promašenost te i takve eurounijske politike. Prema podacima iz 2019. godine, Europska unija je iz Rusije uvezla 47% ugljena, 41% plina i 27% nafte. U tome prednjači Njemačka koja danas svaki mjesec plaća Rusiji za uvoz plina, nafte i ugljena 1,8 milijardi eura, što godišnje iznosi ogromnih 21,6 milijardi eura, tena taj način „pomaže u financiranju Putinova rata u Ukrajini“. Takva promašena ili bolje rečeno kriva politika Njemačke, nastala je za vrijeme vladanja Angele Merkel što je od Njemačke učinilo velikog ovisnika spram Rusije. I ostale članice NATO-a – Francuska, a naročito Turska gledaju prije svega svoje nacionalne interese i probitke. Turska je omogućila Putinu da slobodno „trguje u rubljima i zlatu“. Isto tako, Turska je postala i utočište mnogim Rusima koji su pobjegli iz Rusije, kao i ruskim oligarsima „koji bježe od zapadnih sankcija“. U konstelaciji svjetske politike i rata u Ukrajini treba spomenuti i Izrael koji za rat u Ukrajini „tvrdi da je u Ukrajini riječ o privremenom sukobu i nada se ulozi posrednika“. Sve te spomenute države, naravno, izuzev SAD-a, pravi su primjer ad hoc politike i na najbolji mogući način pokazuju zašto je Svijet takav kakav je. Te države i mnoge druge njima slične, promotori su politike koja stalno u pitanje dovodi mir i sigurnost u Svijetu te takvom politikom generiraju buduća nova svjetska žarišta, pa onda nije ništa čudno što se čovječanstvo permanentno nalazi u jednoj anksioznoj situaciji.
Plenković i njegova francuska škola u nabavi novih borbenih aviona, odlučili su se za francuske poluizraubane RAFALE, a koje su isto tako – objavljeno prije par dana – odlučili kupiti Srbi, tako da barem Srbija bude u avijaciji jednaka s Hrvatskom. Koliko je bila kriva odluka Plenkovića i francuskih đaka kod nabave francuskih borbenih aviona za Hrvatsku, najbolje pokazuje rat u Ukrajini, a naročito kada je na Hrvatsku ispaljen ruski dron. Plenković je u pomoć odmah pozvao Amerikance, da svojim avionima F-16 (dva aviona – što je u ovoj situaciji rata u Ukrajini – puno premalo, uz francuske RAFALE, štite hrvatsko nebo i Hrvatsku u cijelosti. Da je bilo i malo pameti i političke mudrosti, Hrvatska je mogla već imati najnovije američke avione F-35 čime bi u ovom dijelu Europe i Svijeta, bila glavna čuvarica, ne samo sebe same, već i ovog dijela Europe, i time bi pokazala Amerikancima, da je zaista istinski i stabilan partner SAD-a. no, Plenković i njegova francuska svita odlučili su se za vođenje jedne promiskuitetne politike, misleći da će time i na taj način od Hrvatske stvoriti stabilnu i sigurnu državu, a takvom politikom postigli su upravo suprotno.
Proeurounijski Plenković kojemu je Bruxelles bliži i draži od Zagreba i proruski Milanović. Od Hrvatske su napravili čudnovatog kljunaša, nešto što postoji, a ustvari ne zna što jeste i da jeste.
Hrvatska kao mala zemlja ne smije si dozvoliti taj luksuz, da na jednoj strani ima premijera, a na drugoj strani predsjednika koji su stalno na ratnoj nozi i jedna drugome oponiraju kao dva najljuća politička protivnika. Ponašaju se poput nezrelih tinejdžera koji vode bitku i tvrdoglavo se ponašaju, ne znajući ni sami, da nisu svojim manirama nikome interesantni, a ponajmanje hrvatskoj državi na korist. Došlo je vrijeme, da konačno sjednu za stol premijer hrvatske vlade Andrej Plenković i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović te u četiri oka, na miru i daleko od javnosti rasprave o svemu što ih tišti, jer Hrvatska takvim ponašanjem sebe predstavlja kao neozbiljnom državom, a premijera i predsjednika neodgovornim političarima. Zoranu Milanoviću mora biti jasno, da je predsjednik jedne suverene države, da je predsjednik Republike Hrvatske i shodno tome ne može koristiti vokabular koji je koristio dok nije bio izabran za hrvatskog predsjednika. Sukob dva prva čovjeka Hrvatske , premijera i predsjednika, uvelike ugrožava, ne samo politički i svaki drugi kredibilitet hrvatske države, već ujedno u pitanje dovodi nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske.
Dok u Europi traje rat, koji bi vrlo brzo mogao zahvatiti i ostale europske države, mi u Hrvatskoj imamo dva politička pjetlića koji se kostriješe i međusobno kljucaju, ne brinući se, što se događa u susjednom dvorištu. Hrvatska je skupo platila svoju slobodu, da bi se danas, premijer i predsjednik tako neozbiljno ponašali. Hrvatskoj danas treba politički konsenzus, ne samo premijera i predsjednika već svih parlamentarnih političkih stranaka, jer budu li se neki hrvatski političari – bilo iz pozicije ili opozicije i dalje neodgovorno ponašali, trebaju znati da Hrvatskoj i hrvatskom narodu čine samo političku štetu i sramotu.
Kada je 10. prosinca 1999. godine umro prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, komentirajući tadašnji politički trenutak, rekao sam, da je smrću Tuđmana umro i HDZ. Nisam pri tome mislio na nestanak HDZ-a s hrvatske političke scene, već na HDZ koji nakon Tuđmana više nikada neće biti ono što je za vrijeme njegova života. Dr. Franjo Tuđman bio je kao osoba jedinstven i kao takav neponovljiv u političkom smislu. Znao je u svakom trenutku što treba učiniti i što je najbolje za Hrvatsku, nije se bavio politikantstvom i dijeljenjem Hrvata na ove i one, na komuniste i ustaše, već naprotiv, radio je na slozi i jedinstvu Hrvata u domovini i inozemstvu. Tuđman je živio za Hrvatsku i za Hrvatsku se borio do posljednjeg daha. Tuđman je bio taj koji je pomirio unuke i sinove partizana i ustaša, nije radio razlike između njih, nije stvarao i produbljivao politički jaz, jer je znao da bez hrvatske sloge ne može biti ni hrvatske države. Mnogi danas zazivaju i traže političara koji će barem nešto imati od onoga što je u sebi imao dr. Franjo Tuđman, ali gospodo moja, Tuđman je neponovljiv i kao političar i kao čovjek. Nažalost, Hrvatska ni u snovima, a kamoli približno, nema političara ranga jednog Tuđmana. Moram o se svi zapitati, zašto je to tako. Ono što mogu naši hrvatski političari, naravno, ako suspregnu osobne taštine i egomaniju je, da zbog jeftinih političkih poena prestanu s politikantstvom i da rade na političkoj slozi svih Hrvata, kako u Hrvatskoj tako i u Svijetu. Prvi korak je najteži, a prvi politički zakoračiti moraju Milanović i Plenković.
BITKA ZA SLOBODNU UKRAJINU – BITKA ZA SLOBODNU EUROPU I SVIJET
Nevjerojatno je, s kolikom lakoćom neki politički, ali i vojni analitičari poput bivšeg ministra obrane Hrvatske, Ante Kotromanovića, kada govore o ratu u Ukrajini, između ostalog kažu: „Ukrajina će se možda morati odreći dijela svoga teritorija. Smatram da Krim Ukrajinci definitivno trebaju zaboraviti“. (Vidi Večernji list od 19. ožujka 2022.). Pitam gospodina Kotromanovića, što bi rekao, da je netko u vrijeme oružane agresije Srbije na Hrvatsku izjavio, da će se Hrvatska morati odreći dijela svoga teritorija kao što je na primjer kninska krajina, a Slavoniju i Srijem, da Hrvati „definitivno trebaju zaboraviti“!?
Takva jedna promašena i prije svega politički degutantna izjava Kotromanovića o Ukrajini, očito pokazuje, da su mnogi Hrvati zaboravili kakvu je kalvariju prošao hrvatski narod u Domovinskom ratu. Žalosno je, da jedan bivši ministar obrane tako misli i javno govori u medijima kada je u pitanju rat u Ukrajini. Ukrajinci se bore kao lavovi protiv ruske invazije, kao što su se i Hrvati borili protiv srpske agresije od 1991. do 1995. godine. Ukrajinci će se boriti do posljednjeg čovjeka, jer znaju da se bore za slobodu svoje zemlje, slobodu svojih građana i zasigurno se neće olako odreći ni milimetra svoje zemlje, a Krim je teritorij koji su Rusi okupirali početkom ožujka 2014. godine i anektirali ga ruskoj federaciji. Putin će izgubiti rat, jer: „To je rat u kojem Putin ne može pobijediti“ kao što tvrdi Andrej Illarinov, jedan od najpoznatijih ruskih ekonomista, bivši Putinov savjetnik za gospodarstvo od 2000. do kraja 2005. godine. Rusija će morati platiti visoku cijenu rata u Ukrajini, a to će uvelike utjecati na drastično smanjenje standarda ruskih građana. Neki gospodarski analitičari predviđaju pad standarda ruskih građana na onaj iz doba SSSR-a kada su mnogi građani ondašnje sovjetske Rusije bili više gladni nego li siti.
Ono što je vrlo važno u ovom ratnom ludilu i što ne smijemo zaboraviti su ruski građani, ruski narod koji ne trebamo poistovjećivati s Putinom i njegovom militarističkom politikom. Naravno, postoje Rusi koji podržavaju Putinovu politiku i invaziju Ukrajine i svi koji u tome sudjeluju morat će odgovarati za monstruozne zločine koje Putin čini u Ukrajini, kako kaže Mihail Šiškin koji trenutno živi u egzilu u Švicarskoj. Glede rata u Ukrajini Šiškin kaže: „Rusija osjeća bol i stid i naglašavam: Putin nije Rusija. U ime moje Rusije i u svoje ime, molim Ukrajince za oprost“.
Nadalje, u svom intervjuu Illarinov za rat u Ukrajini kaže: „Mislim da Putin nema šanse pobijediti u ratu u Ukrajini, čak i uz rat iscrpljivanja, uz ovo neselektivno granatiranje i bombardiranje tisuća ljudi. Rezultat će biti suprotan“. (ibidem) Putin se grdno prevario u Ukrajincima, za koje je krivo mislio, da će se odmah predati i da će Ukrajina u potpunosti biti pregažena. Ovoga trenutaka Ukrajina se bori za vlastitu slobodu svoga naroda, ali i za slobodu Europe i čitavog slobodoumnog Svijeta. Zato Ukrajincima treba pomoći u oružju, novcu u smještaju, sada već preko 4 milijuna izbjeglica – žena i djece – koji su morali napustiti svoje razrušene domove u Ukrajini.
Godinama traju pripreme Putina za napad na Ukrajinu, od asmog trenutka kada je postao predsjednikom Rusije, što potvrđuje sam Illarinov u svome intervjuu za Večernji list od 19. ožujka 2022. godine. Illarinov za Večernji list izjavljuje: „Bio je to njegov plan više od 20 godina. Planirao je napraviti nešto, ne u konačnom obliku u koji je akcija evoluirala 24. veljače 2022., ali imao je ideje da je potrebno nešto napraviti s Ukrajinom još 2001. godine“.
Ono što nas sve treba brinuti je višegodišnja blagonaklonost Zapada i SAD-a, jednoj takvoj agresivnoj politici Putina, olako prelaženje preko ruske imperijalne politike, a takva politika oklijevanja Amerikanaca i Europljana samo je dala vjetar u leđa Putinu za napad na Ukrajinu. Koliko je situacija ozbiljna, najbolje pokazuje izjava ruskog predsjednika Putina o mogućnosti korištenja i nuklearnog oružja. Mada, nekadašnji savjetnik za gospodarstvo Illarinov tvrdi, da je to blef i ništa više od toga, ne bi trebalo samo tako olako preći preko toga i ne akceptirati mogućnost upotrebe nuklearnog oruža, kada je to izjavio sam Putin i to u nekoliko navrata.
Kada Svijet ima posla s takvom personom kakva je Putina, može se nadati svemu, pa tako i upotrebi nuklearnog oružja od strane Rusa. Na kraju svega, Rusija će platiti veliki ceh za agresiju na Ukrajinu; morat će platiti veliku ratnu odštetu, vratiti Krim i sva okupirana područja. Dozvoli li Zapad i svjetska politika, da se preko svega olako prijeđe, danas-sutra taj isti Zapad mogao bi doživjeti sudbinu Ukrajine.
Tek nakon ruske invazije na Ukrajinu Plenković je otkrio velikosrpsku agresiju na Hrvatsku
Ruska invazija na Ukrajinu pored toga što ju je Hrvatska, članica NATO-a i Europske unije oštro osudila kao agresiju na jednu suverenu državu imala je niz pretežno pozitivnih učinaka na unutarnjepolitičkoj sceni. Jedan od najvažnijih bilo je nakon invazije prvi put priznanje predsjednika Vlade Andreja Plenkovića izrečeno u prvom nastupu u Hrvatskome saboru da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije.
Premijer Plenković kao poslušni sluga briselske politike prema tzv. Zapadnom Balkanu otkako je stupio na tu dužnost nikad dosad nije u svojim istupima spomenuo “velikosrpsku agresiju”. koja se kolokvijalno naziva Domovinski rat. Kad se već govori o toj temi treba podsjetiti da naziv Domovinski rat nije lansirao ni predsjednik Tuđman ni stožerna politička stranka HDZ, nego su nju prema vlastitom priznanju lansirali dva notorna hrvatska jugonostalgičara tada zaposlena u isto takvom tjedniku “Globusu”. To su bili Denis Kuljiš i Marko Grčić. Domovinski rat u izvornom obliku može značiti i “građanski rat” ali oni koji smatraju da je to nepravilna kvalifikacija velikosrpske agresije dodaju ispred pridjev “obrambeni”, premda je to u svojoj suštini bio Srpsko-hrvatski rat što ga je protiv države Hrvatske povela Srbija (sa Crnom Gorom). Tu kvalifikaciju je potvrdio i Međunarodni sud pravde u Haagu prilikom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid. Ta tužba nije potvrđena kao što je potvrđena ista tužba Bosne i Hercegovine, ali je značajno da je “velikosrpska agresija” potvrđena kao međudržavni rat. Ne radi se samo o dosadašnjoj Plenkovićevoj kvalifikaciji Domovinskog rata, nego je to na zahtjev srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića izbjegavala i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, dok je sadašnji predsjednik Zoran Milanović ostao poznat po izričitoj izjavi da se radilo o “građanskom ratu”. Sam premijer Plenković je prije nekoliko godina na međunarodnom skupu u Dubrovniku rekao da su se na ovim prostorima dogodili “neki sukobi”. Nažalost ta Plenklovićeva politička preobrazba kad je u pitanju “velikosrpska agresija” trajala je samo nekoliko dana, jer kad je nakon toga u Hrvatskom saboru izglasovana posebna deklaracija o ruskoj invaziji na Ukrajinu, opet je za njega to bio Domovinski rat a ne “velikosrpska agresija” na Hrvatsku.Andrej Plenković ostaje tako vjeran svojim gazdama u Bruxellesu koji i dalje ostaju privrženi konstrukciji tzv. Zapadnog Balkana naravno sa Srbijom koja je bez obzira na glasovanja u Općoj skupštini UN-a ostaje vjeran saveznik agresorske Rusije.
Druga značajna politička čeinjenica bilo je glasovanje u Hrvatskome saboru kojim je osuđena ruska invazija na Ukrajinu. To je bio prvi put da su zastupnici bili jedinstveni, osim jednog suzdržanog glasa, o nekom u ovom slučaju itekako važnom nacionalnom identitetskom pitanju, jer je ljevica, kakva bila da bila, glasovala o temeljnom nacionalnom interesu zaštite teritorijalnog integriteta i suvereniteta.
U očekivanim reakcijama na rusku invaziju neki istaknuti komentatori sa svojim stajalištima razotkrili su jasno i bez ostatka svoju ideološku i političku poziciju.. Tako je deklarirani Jugoslaven dopisnik “Jutarnjeg lista” iz Rima Inoslav Bešker usporedio nacionalni ukrajinski poklič “Slava Ukrajini” s HOS-ovim hrvatskim pozdravom “Za dom spremni” naravno naglašavajući s njegovog političkog stajališta njihov negativni politički kontekst. Od Inoslava Beškera nije se moglo drugo ni očekivati da iz Rima komentira rusku invaziju na Ukrajinu, jer sam s njim politički ratovao dok smo zajedno radili u “Vjesniku”. Tada se Inoslav Bešker u Miloševićevoj tzv. “antibirokratskoj revoluciji” bio svrstao uz velikosrpskog čelnika koji je, slično kao i Rusi sada, pokrenuo četiri osvajačka rata na području propale komunističke Jugoslavije. Mnogo više pozornosti izazvao je nastup umirovljenog admirala Davora Domazeta Loše na podcastu “Velebit”, prije svega zato što je umirovljeni admiral koji se bavi geostrategijom i okultnom oligarhijom podržao Putinovu agresiju na Ukrajinu. Njegovo je temeljno polazište da su Ukrajinci Rusi, što kaže i Putin i da je Ukrajina dio Rusije. Čak je i veliki izbjeglički egzodus doveo u pitanje. Sve je to izazvalo masu reakcija na društvenim mrežama, jer Davor Domazet Lošo ne vidi sličnosti u Putinovoj politici prema Ukrajini i invaziji na nju s velikosrpskom agresijom na Hrvatsku, iako je očigledno da su i Hrvatska i Ukrajina bile žrtve ratne imperijalističke politike. Admirala Domazeta na sasvim simboličan način je demantirala moćna bespilotna letjelica koja je pogodila Zagreb, srećom bez žrtava ali je očito ovako ili onako kolaterarni proizvod ruske invazije na Ukrajinu.
