BEZ TUĐMANA NE BI BILO HRVATSKE
Srpska politika predvođena četnikom Aleksandrom Vučićem iz dana u dan pokazuje, koliko je ta velikosrpska politika u simbiozi sa Ruskom politikom. Dok Rusija razara Ukrajinu, tobože zbog toga što se u toj zemlji nalaze nacisti, Srbija je počela koristiti istu retoriku kada su u pitanju države koje su nastale raspadom Jugoslavije. Rusiji bi, naravno, odgovaralo da se na područja bivše Jugoslavije otvori i balkanski front u kojem bi Srbija trebala “napraviti reda” u susjednim državama: Kosovo, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i naravno Hrvatska koje se velikosrbi nisu nikada odrekli. U funkciji četničke politike je Srpska pravoslavna crkva koja koristi vjeru u cilju stvaranja Velike Srbije. Srbi u Crnoj Gori od crnogorskog naroda žele stvoriti Srbe, to jest za njih Crnogorci nisu nikada niti bili narod, a crnogorsku državu kane pretvorit u jednu od srpskih regija, te time izaći na Jadransko more. U svemu tome zdušno im pomaže Rusija kojoj je u interesu da na Jadranu imaju svoju luku. Ruska politika preko Srba i velikosrpske politike želi ugroziti državnost Crne Gore, no Crnogorci su na vrijeme shvatili s kime imaju posla, pa su stoga ušli u NATO pakt, te time osigurali sebe od srpske, ali i ruske invazije. Rusima nije ni na kraj pameti da se sukobe sa NATO-om jer iako dobro znaju, da taj rat ne mogu dobiti. Za to koriste četnika Aleksandra Vučića kao glavnog eksponenta ruske politike, jer Srbima odgovara da Rusija stoji iza njih, pa se shodno tome upuštaju u razne avanture: od destabilizacije Crne Gore, Kosova i u odgovarajućem trenutku Bosne i Hercegovine kada dobe mig od Putina, Bosna i Hercegovina predstavlja najveću neuralgičnu točku na prostorima bivše Jugoslavije. Dodik koji je na čelu Republike Srpske, tu i tamo zatalasa u Bosni i Hercegovini, što je ustvari više sondaža, da se vide reakcije Sarajeva, Eu-ropske unije i SAD-a. Ne smije se smetnuti s uma, da Dodik samo čeka povoljan trenutak kako bi Republiku Srpsku pripojio Srbiji. U tome mu najviše pomaže Bakir Izetbegović koji u Bosni i Hercegovini provodi velikobošnjačku politiku, kao što je nekada u bivšoj Jugoslaviji, Slobodan Milošević provodio velikosrpsku politiku.
Kada je u pitanju odnos hrvatske politike iz doba prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, vrlo je važno spomenuti intervju dr. Miomira Žužula koji je objavio Večernji list 7. kolovoza 2022. godine, Miomir Žužul obnašao je funkciju ministra vanjskih poslova i veleposlanika u SAD; te je svjedočio “kreiranju važnih političkih odluka u 90-ima”. U tom intervjuu Žužul je za Tuđmana i njegov odnos prema Bosni i Hercegovini rekao: “Tuđman je imao viziju da mora osigurati postojanje hrvatske države jer su bez nje Hrvati u BiH osuđeni na propast, a tvrdim da nije imao strogo definiranu viziju BiH. Ona je bila vezana uz opstojnost Hrvata i uz Federaciju. Ljudi su danas zaboravili, ali Tuđman i Izetbegović su potpisali stvaranje konfederacije između RH i BiH. Jedino rješenje koje nije bilo realno je bilo rješenje o podjeli BiH Rekao sam i na svjedočenju u Haagu, pod zakletvom, da sam bio prisutan tad je Alija Izetbegović Tuđmanu predložio da se zapadna Hercegovina odvoji od BiH. I to je kazao onim svojim pomalo patetičnim tonom: “A nema drugog rješenja nego da se zapadna Hercegovina odvoji”. Tuđman je na to reagirao nervozno, a nažalost, Izetbegović ga je znao nervirati tim svojim polaganim stilom, jer je Tuđman bio brzi pragmatik, a reagirao je vrlo oštro, rekavši mu: “Pa što ti pada na pamet, Alija. To apsolutno ne dolazi u obzir”. To je bilo Ženevi 1994. i poslije sam predsjednika pitao zašto je tako kategorički odbio Aliju. On mi je odgovorio: “Zbog dvije stvari, prvo tko mu može vjerovati, a drugo to i nije rješenje. Gdje ćemo mi te granice povući i što će biti s Hrvatima koji ostanu izvan tih granica. Osim toga, kad bismo mi na to pristali, cijeli svijet optužio bi nas da dijelimo BiH”. Tuđman nikad nije zaboravio da tu postoje tri skupine Hrvata, prvo Hercegovci, koji su dali ogroman obol u obrani RH i zato ih je Tuđman uvijek stavljao na pijedestal, drugo su Hrvati iz središnje Bosne s drukčijim mentalitetom i opet posebni Hrvati iz Bosanske Posavine”.
Iz intervjua Žužula, na najbolji mogući način se vidi da je za Tuđmana najvažnije od svega bilo stvaranje hrvatske države i da je čitavu svoj politiku tome podredio. Također, što je vrlo bitno, vidi se i odnos Tuđmana prema Bosni i Hercegovini. Tuđman, kojeg mnogi iz neznanja i zlonamjerno optužuju da je htio podijeliti Bosnu i Hercegovinu, svojim lažnim optužbama, žele kompromitirati cjelokupnu politiku dr. Franje Tuđmana. Treba posebno istaći, da je Tuđmanova politika u stvaranju hrvatske države bila besprijekorna, bez ikakvih “fatalnih pogrešaka”. U toj šahovskoj partiji, Tuđman je izašao kao pobjednik, a to je ono što je danas najvažnije. Da nije bilo tako, danas ne bi imali Hrvatske. Naravno, kada igrate šah, a na drugoj strani imate za protivnika Slobodana Miloševića, tada je vrlo važan svaki potez. Tuđman je maestralno pobijedio Slobodana Miloševića, bez ijedne greške dobio je taj politički dvoboj na šahovskoj ploči. Tuđman je bio prisiljen ukinuti Herceg-Bosnu, jer je bio ucijenjen od međunarodnih političkih čimbenika i u opasnost je došla opstojnost hrvatske države. Stvaranje hrvatske države za Tuđmana je bilo najvažnije od svega i tome je podredio svoju cjelokupnu politiku. Treba također reći da su toj političkoj ucijeni Tuđmana, svoj doprinos dali i pojedini hercegovački političari koji su svojim marifetlucima dali povod da se ukine Herceg-Bosna, zatvori Hercegovačka banka i sve ostalo što je slijedilo. Tuđman je stalno bio pod presijom raznoraznih političara koji su pokušavali sve, samo da ne dođe do stvaranja hrvatske države. Okrivljavati danas Tuđmana, da je imao “fatalnih pogrješaka” u svojoj politici potpuno je deplasirano.
Ono što je danas važno za hrvatsku politiku je činjenica da srpska politika niti pod cijenu novoga rata nije odustala od hrvatskog teritorija, jer danas iza sebe ima Rusiju kao nikada do sada, dobre odnose sa Kinom, a isto tako, u posljednje vrijeme, svjedoci smo stvaranja političke osovine Budimpešta-Beograd. Hrvatska u takvoj situaciji ne smije napraviti niti jedankrivi potez, jer bi time Srbiji omogućili daljnji zamah i nasrt velikosrpske politike kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini koja je neuralgična točka u političkom i sigurnosnom smislu za čitav Svijet. Dodiku odgovara politika Bakira Izetbegovića koji “svojim izjavama podsjeća pomalo – na uškopljive verzije mračnjaka iz Andrićevih proza”, kako piše Josip Mlakić u jednom hrvatskom tjedniku. Sukob Muslimana i Hrvata u Federaciji, otvara Dodiku put prema Srbiji. Bakir Izetbegović se toliko uzoholio, da je počeo prijetiti Hrvatima i ratom, što Dodik jedva čeka, kako bi mogao Bosni i Hercegovini reći zbogom. Što Hrvatima preostaje u Bosni i Hercegovini?! Ništa drugo, nego li tražiti svoj, hrvatski entitet kao što je to nekad bila Herceg-Bosna.
Stoga, hrvatska recentna politika treba u političkom smislu poduzeti sve kako bi Hrvati u Bosni i Hercegovini dobili svoj hrvatski entitet. Hrvatska politika ne smije dozvoliti da Hrvati u Bosni i Hercegovini budu zarobljenici rigidne bošnjačke politike koja ne bira sredstva kako bi se Hrvati potpuno politički neutralizirali – što čine već više od dvadeset godina – i shodno tome potpuno majorizirali Hrvate u svim segmentima života, a što zapravo vodi prema nestajanju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Hrvatska danas nema Tuđmana koji bi zasigurno znao što mu je za činiti kada su u pitanju Hrvati u Bosni i Hercegovini, ali zato imamo političare koji su svjesni problema u susjednoj zemlji, te se trebamo nadati da neće biti niti jedno pacerskog poteza, a kamoli previda kada su u pitanju Hrvati u Bosni i Hercegovini.
Miljenko Jerneić