Odbijajući Nensi Pelosi Zoran Milanović potvrđuje da je ruski igrač

Odbijajući Nensi Pelosi Zoran Milanović potvrđuje da je ruski igrač

            Najnoviji ispad predsjednika Republike Zorana Milanovića odbijajući da primii predsjednicu Zastupničkog doma američkog Kongresa Nensi Pelosi, u širem smislu veću težinu nego njegovi dosadašnji istupi na međunarodnom planu, naravno pored već notorne svađe s predsjednikom Vlade Andrejom Plenkovićem na birtijškoj razini. Treba podsjetiti da je uoči dolaska na konferenciju Krimske platforme u Zagreb  njezin ured objavio priopćenje u kojemu se posebno naglašava da je “Hrvatska ključni američki saveznik, regionalni lider i NATO-partner”, te da će “dolazak u Zagreb produbit vezu dviju država”.

            Objašnjavajući zašto je na molbu Američkog veleposlanstva u Hrvatskoj odbio primiti visoku američku dužnosnicu kao sudionicu konferencije o “Krimskoj platformi” predsjednik Republike u svom arogantnom stilu izrekao je niz ne samo diplomatskih nego ljudskih uvreda na račun 82-godišnje predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa. Ocijenio je da je ona “nothingburger”, preneseno beznačajna osoba, konstatirajući da ona nije “moja razina” te da ne predstavlja “izvršnu vlast” kao i da za dva tjedna kad su američki kongresni izbori, referirajući se na očekivanu pobjedu Republikanaca, da ona kao članica Demokratske stranke “za dva tjedna  ne će biti to što je sada”.

            Ovdje treba podsjetiti da Sjedinjene Američke Države već dvije godine nisu poslale novog veleposlanika u Zagreb, što je određeni znak da su američko-hrvatski odnosi na određeni način sa stajališta službenog Washingtona na nižem stupnju suradnje i razumijevanja. Naravno to je posljedica i politike Plenkovićeve Vlade koja se najizrazitije manifestirala u odabiru francuskog borbenog zrakoplova “rafale” umjesto američkog konkurenta “F-16 block70”. Andrej Plenković kao otvoreni igrač Pariza opredijelio se za “rafale” uopće ne vodeći računa da su pravi strateški partner   hrvatskoga naroda u borbi za državnu samostalnost bile su Sjedinjene Američke Države, dok je s druge strane Francuska bila sasvim otvoreno na protivničkoj strani uporno podržavajući  fašističku velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića. I danas francuska službena politika smatra Srbiju strateškim partnerom na prostoru bivše Jugoslavije, pa je štoviše francuska ministrica obrane Florence Party  izjavila da su Francuzi i Srbi “braća po oružju”. Prema tome nije samo u pitanju Zoran Milanović koji se htio ne htio eksponirao kao “#ruski igrač” jer za razliku od Plenkovića nije tako jasan kad se radi o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Između ostaloga treba ukazati da

-2-

je Zoran Milanović izričito protiv dolaska ukrajinskih vojnika u Hrvatsku radi uvježbavanja, a iz ranijeg razdoblja bio je prihvatio ruski poziv za sudjelovanje na paradi u povodu Dana pobjede, ali je to otkazao navodno zbog kvara na državnom zrakoplovu. Ne radi se samo o “ruskom igraču Zoranu Milanoviću nego zbog drugih razlooga i o samom premijeru Plenkoviću. Suzdržana pozicija Washingtona prema Hrvatskoj mogla se isčitati i iz činjenice  da Andrej Plenković za vrijeme ovogodišnjeg zasjedanja Opće skuptine UN-a  nije ostvario nikakav susret s pripadnicima američke administracije. U svakom slučaju Milanovićevo arogantno ponižavanje predjsednice Zastupničkog doma Kongresa  ni u kojem slučaju ne će doprinijeti odluci službenog Washingtona da uskoro imenuje novog američkog veleposlanika u Hrvatskoj kojoj je na čelu osoba poput Zorana Milanovića. Usput rečeno najblaže rečeno neukusnom primjedbom da Nensi Pelosi nije “njegova razina” Zoran Milanović je uvrijedio i velik broj američkih Hrvata koji glasuju na izborima za Demokratsku stranku i Nensi Pelosi na dužnosti predsjednice Zastupničkog doma koji predstavlja američki narod.

            Nensi Pelosi nije slučajno u svojoj poruci prije dolaska u Hrvatsku naglasila da je “Hrvatska ključni američki saveznik, regionalni lider i NATO-partner”, te da će “dolazak u Zagreb produbit vezu dviju država”. Zašto je Hrvatska važna za Sjedinjene Države napisao sam u komentaru objavljenom u “Croatian American Timesu” 2000. godine sljedeće: “Hrvatska je u teškim uvjetima, unatoč svim stranim procjenama, uspjela zaustaviti srpski prodor na Zapad i što je još važnije na geostrateški važan Jadran, pa se tako silom činjenica nametnula kao nezaobilazan čimbenik u stvaranju nove geopolitičke slike u Jugoistočnoj Europi. Tek u okviru tog pojma Hrvatska ulazi u sferu geopolitike Sjedinjenih Država, jer je čista iluzija da bi Hrvatska kao državna jedinka mogla nešto značiti u globalnoj slici Washingtona, angažiranog u mnogo napetijim i vrelijim otvorenim ili latentnim sukobima u svijetu. Hrvatska nema ni nafte, niti milijarde uloženog američkog kapitala, da bi predstavljala točku od posebnog američkog interesa u Europi. Jugoistočna Europa je međutim nešto drugo. Ona je dio jedne šire geopolitičke regije koja obuhvaća cijelo Sredozemlje s Bliskim istokom i sjevernom Afrikom. Prema procjeni što ju je svojedobno izložio u jednom pismu “Washington Postu” kratkotrajni zapovjednik NATO snaga u Bosni, a sada zapovjednik Južnog krila NATO-a admiral Joseph Lopez nakon završetka Hladnog rata “to je regija najnestabilnijeg i nepredvidivog okružja s kojim je suočen NATO, ako ne i svijet. Brojni su izvori nestabilnosti na tom području, od unutarnjih etničkih napetosti, sukoba oko prirodnih resursa kao što su teritoriji, voda i nafta, iredentističke pretenzije, siromaštvo, demografske silnice i vjerski ekstremizam” Zbog toga Washington smatra Hrvatsku.koja je ušla u NATO savez prije nego u Europsku uniju “ključnim američkim saveznikom i regionalnim liderom” što zbog razlićitih sukobljenih interesa nije prepoznato u Bruxellesu.

Vjekoslav Krsnik

Predstavlja li Andrej Plenković opasnost za hrvatsku demokraciju?

Predstavlja li Andrej Plenković opasnost za hrvatsku demokraciju?

            Reakcija predsjednika Vlade i predsjednika vladajuće stranke HDZ-a Andreja Plenkovića na subotnji prosvjedni skup u Zagrebu pod parolom “Dajemo vam otkaz” još je jedan dodatni dokaz koji raskrinkava njegovu političku i ideološku poziciju. Ne radi se o dnevno-političkoj analizi nego o suštinskom pitanju važnom za razvoj demokracije u hrvatskoj državi stvorenu krvlju u obrambenom Domovinskom ratu. To pitanje kad se radi o Andreju Plenkoviću glasi: Je li on političar koji služi narodu i razvoju demokracije u Republici Hrvatskoj, ili je on političar koji svojim djelovanjem i postupcima ugrožava demokraciju na čelnoj poziciji predsjednika Vlade.

            Predsjednika Vlade treba podsjetiti da je i on kao i drugi zastupnici prije nego što je postao predsjednik Vlade položio prisegu koja glasi: „Prisežem svojom čašću da ću dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru obnašati savjesno i odgovorno i da ću se u svom radu držati Ustava i zakona i poštivati pravni poredak te da ću se zauzimati za svekoliki napredak Republike Hrvatske.” Slična je i prisega članova Vlade.

Prije svega treba utvrditi kakvu čast posjeduje Andrej Plenković. Je li od njega bilo časno da  praktički odbije služiti Domovini u velikosrpskoj agresiji. On je gradio diplomatsku karijeru dok su se njegovi vršnjaci borili za slobodnu i demokratsku Hrvatsku. U tom kontekstu pitanje o časti je i za članstvo HDZ-a koje ga je izabralo za predsjednika stranke da bi postao predsjednik Vlade. Vodeći računa o načinu na koji je vodio u ovih šest godina Vladu Republike Hrvatske i te kako je upitno je li svoju odgovornu dužnost Andrej Plenković obnaša “savjesno i odgovorno”, te je li se zauzima  “za svekoliki napredak Republike Hrvatske”.

            Andrej Plenković je kao predsjednik Vlade već na početku svojeg prvog mandata pokazao svoju pravu političku ćud  U Hrvatskome saboru 2016. godine nakon njegovog izvješća sa sastanka Europskog vijeća u Bruxellesu zastupnik Živog zida i usput rečeno hrvatski branitelj Branimir Bunjac izjavio je: “Vaše izvješće otvorilo mi je oči. Do danas sam gajio nadu da ste vi ipak hrvatski premijer, ali nakon vaših današnjih riječi čvrsto sam uvjeren da ste vi samo jedan briselski projekt i ništa drugo. Klanjanje Europskoj uniji, vjera kao da se radi o nekoj religiji, ne sjećam se da je ijedan hrvatski premijer ovako govorio u ovom saboru”. Na to se očito iznenađen istupom zastupnika Andrej Plenković potpuno razotkrio poručivši Živom zidu: “Stranke poput vaše ruše referendume u Francuskoj, Nizozemskoj, Grčkoj,… E, ovdje ne ćete. I drugi put ćete dobiti manje glasova i manje mandata, ja vam to jamčim. To će biti jedna od ključnih zadaća moje vlade”. Na jednoj od društvenih mreža reagirala

-2-

je blogerica Nadalina Soldo izvanrednim komentarom kojemu ne treba ništa dodati; “Ovo je prestrašno čuti u tzv. demokratskoj državi. Što mu znači “ruše referendum”? Valjda na referendumu narod odlučuje, i ne ruši ništa, nego iskazuje svoju volju. Po Plenkoviću narod ruši zamisli elita, a to je nedopustivo po njegovu mišljenju. Kako i čime on to jamči da će Živi zid dobiti manje mandata i kako se usudi reći da će to biti jedna od ključnih zadaća njegove vlade? Obračun s neistomišljenicima i jednoumlje, to smo već imali, i trajalo je 45 godina. Nisu naši ljudi izginuli da dobijemo ponovo diktaturu samo u drugom pakiranju. Nevjerojatno je to što leži ispod ušminkane bruxelleske maske”.

            U konkretnom slučaju Plenkovićeve su se prijetnje Živom zidu ostvarile, ali je on autokratski da se ne kaže diktatorski prije svega zakulisnim manipulacijama potpuno marginalizirao oporbu, i lijevu i desnu. Što je još značajnije Andrej Plenković a ne Živi zid na čelu svoje vlade, a u tome najočitiji slučaj bivšeg ministra Lovre Kušćevića, torpedirao čak pet pokušaja da se referendumom promijeni politika Vlade. Je li Andrej Plenković u svim tim slučajevima miniranja referenduma, poštovao Ustav i postupao,”savjesno i odgovorno”, zauzimajući se “za svekoliki napredak Republike Hrvatske”: Odgovor je jednostavan jer je premijer Plenković tim svojim blokadama referenduma grubo prekršio članak 1. Ustava u kojemu jasno stoji da vlast pripada narodu i da proizlazi iz naroda.

         Samo u totalitarno vođenim državama može se dogoditi da premijer sebi dozvoli kazati  kako on “može što hoće”. Toga nema nigdje u Ustavu kojega se premijer mora držati. Skandalozno je da je Andrej Plenković svojedobno smijenio tri Mostova ministra, što je flagrantno kršenje hrvatskoga Ustava, jer ih on nije ni imenovo, nego Hrvatski sabor, pa ih jedino i Hrvatski sabor može smijeniti. A još je skandalozmije i jadno od svih zastupnika što se nitko nije usudio kritizirati taj protuustavni potez predsjednika Vlade. Idemo dalje, odakle Andreju Plenkoviću ustavno pravo da izjavi kako će nakon što “promijeni HDZ”, što mu nitko ne brani, “promijeniti Hrvatsku”. On koji je praktički dezerter, jer je izbjegao služiti Domovini u borbi za demokratsku i slobodnu Hrvatsku ima hrabrosti govoriti kako će je on promijeniti Hrvatsku, što i radi. Tu svoju autokratsku bahatost pokazao je i za vrijeme pandemije kad je sazvao urednike vodećih medija da im “soli pamet” kako će se o njoj pisati, a još je skandaloznije da to javno demonstrira naređujući kako će izvještavati vodećim televizijskim kanalima.

            Drži li se Andrej Plenković Ustava i zakona, ako na domjenku u povodu pravoslavnog Božića uopće ne reagira na agresivnu izjavu Vladimira Božovića, izaslanika srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.  Može li se Andrej Plenković “zauzimati za svekoliki napredak Republike Hrvatske” ako uporno počiva na velikosrpsko-hrvatskoj koaliciji s čelnikom velikosrpske “pete kolone” Miloradom Pupovcem, ignorirajući golemu većinu pripadnika srpske narodne manjine odane hrvatskoj državi. I sada nakon propalog prosvjeda “Dajemo vam otkaz” i uhićenja jednog maloljetnika on uz pomoć nekih medija autokratski napada svaku vrst kritike

-3-

nazivajući je “tsunamijem mržnje”, iako u tom prosvjedu nije bilo izražavanja mržnje nego samo kritike na posvemašnju korupciju koju Vlada tolerira. Na temelju svega ovoga, a to nije bilo sve o Plenkovićevom protuustavnom djelovanju, jedini odgovor na postavljeno pitanje glasi: Da, Andrej Plenković predstavlja opasnost za hrvatsku demokraciju.

Vjekoslav Krsnik

Zašto je u Zagrebu propao prosvjed “Dajemo vam otkaz”

Zašto je u Zagrebu propao prosvjed “Dajemo vam otkaz”

            Na brzinu organiziran skup “Dajemo vam otkaz” po odazivu prosvjednika doživio je potpuni fijasko, pa se tako može smatrati uspješnimn miniranjem u režiji vladajućeg HDZ-a opterečenog brojnim aferama s najnovijom oko Ine teškom milijardu kuna. Naravno nigdje ne piše da je prosvjedni skup na Trgu Žrtava fašizma u Zagrebu pred sjedištem Hrvatske demokratske stranke bio režiran od samog HDZ-a s jedinim ciljem da mu se umanji važnost, odnosno spriječi masovni odaziv prosvjednika iz cijele Hrvatske. Međutim sve otvorene i skrivene indicije govore da iza praktički promašenog prosvjeda stoji sam HDZ.

            Treba se sjetiti da je nešto slično bilo, naravno opet u režiji HDZ-a, s kampanjom protiv uvođenja eura. Tu je ulogu lažnog domoljublja odigrala tzv. Suverenistička stranka na čelu s Hrvojem Zekanovićem a u pozadini s Ružom Tomašić, što se kasnije dokazalo Zekanovićevom ostavkom Suverenisti sa svojom ograničenom logistikom jednostavno su unaprijed bili osuđen na planirani neuspjeh. Samo jedan podatak, na Trgu bana Jelačića suverenisti nekoliko dana uoči zaključnog roka nisu imali uopće štand za prikupljanje potpisa. Takav ishod je  poslužio Andreju Plenkoviću da ustvrdi kako su građani odbili raspisivanje referenduma protiv uvođenje eura. Sličan scenarij odigrao se sa subotnjim prosvjedom “Dajemo vam otkaz”. Tu zadaću dobila je inicijativa “Slobodni zajedno” koju vodi vlasnik jedne teretane Andrija Klarić eksponiran u javnosti za vrijeme prosvjeda protiv mjera uvedenih u doba pandemije Covida. Nije bez značaja da je Andrija Klarić sin Jure Klarića  koji je uoči raspada Jugoslavije kao direktor uspješnog uvozno-izvoznog poduzeća “Voće” bio suradnik KOS-a.

            Najvažniji detalj u organizaciji tog prosvjeda koji se otkriva kao projekt vladajuće stranke jest činjenica da su organizatori odbili prihvatiti poznatu zviždačicu upravo iz Ine Vesnu Balenović, koja godinama unatoč svim prijetnjama vodi bitku protiv korupcije u državnoj naftnoj kompaniji. “Prestrašili su se da građani ne saznaju istinu o Ini! Kome smeta istina? Sramota!”, objavila je Vesna Balenović na Facebooku. Sasvim jasno istina o Ini smeta ukupnoj vladajućoj HDZ-SDP kasti, jer koliko je sa svojim umiješanim članovima u ovu megaaferu sada umiješan HDZ toliko ništa manje nije odgovoran ni SDP u čijoj je režiji prodan kontrolni paket kompanije mađarskom MOL-u. O tome Vesna Balenović očito više zna nego što je

-2-

dosad procurilo u javnost, ali su joj nedostupni mediji, a prije svega javni koji bi trebali biti na službi javnosti a ne korumpiranoj politici. Kad je već riječ o medijima znakovito je da je protuhrvatsko novinarsko društvo ne bez motiva napuhalo verbalnu svađu jedne novinarke s prosvjednicima, opisujući je kao napad na novinare, iako nije bilo nikakvog fizičkog kontakta u spomenutom slučaju. Odmah nakon tog navodnog napada Hina je kao dio te kampanje tobožnjeg napada na novinare objavila izjavu predsjednika HND-a Hrvoja Zovka koji govori o “strašnom napadu” na novinare, tražeći od nadležnih da počnu kažnjavati takve osobe. Drugim riječim Hrvoje Zovko kao predsjednik novinarske udruge koja bi se po svojoj prirodi trebala zalagati za slobodu mišljenja i izražavanja zagarantiranu Ustavom svojim izjavama i postupcima govori protiv te slobode.

            U svakom slučaju činjenica je da je prosvjed “Dajemo vam otkaz” u ovakvoj organizaciji propao jer zbrda zdola sklepana udruga “Slobodni zajedno” nije ni mogla privući s efektnim parolama građane, a neke stranke poput Mosta i Domovinskog pokreta samo su deklaratorno podržale prosvjed ali bez angažmana svojega članstva. U ovom slučaju zakazala je u cjelini saborska oporba jer nakon izbijanja megakorupcijske afere nije bio dovoljan samo zajednički zahtjev za sazivanje izvanredne sjednice Hrvatskoga sabora. Tako je politički tajnik HDZ-a Ante Sanader u nedjelju rekao kako je jučerašnji prosvjed u Zagrebu potvrdio kako hrvatski građani nisu protiv vlade, da je podržavaju i da su svjesni kako zna upravljati u krizama. I tu politički tajnik HDZ-a ne govori istinu, jer to što je ovaj prosvjed propao ne znači da građani podržavaju Vladu, budući da u svim anketama čak gotovo tri četvrtine anketiranih ocjenjuju da Vlada vodi Hrvatsku u krivom smjeru.

            To naravno ni slučajno ne priznaje sam premijer Andrej Plenković koji čak i ovaj promašeni prosvjed vidi kao opasnost za njega i njegovu politiku. To što je uhićen jedan maloljetnik s nešto kompromitirajućih naprava on je digao na potenciju šire ugroze. Premijer je izjavio: “Prosvjed je propao. Organizatori nisu uspjeli iskoristiti enormno rašireni val mržnje koji se generira dugo vremena. Generirao se izrazito jako nakon afere vezano uz INA-u koja je afera pojedinca”. Andrej Plenković po tko zna koji put nastupa diktatorski jer govori o “raširenom valu mržnje”. Sasvim opravdanom revoltu što ga je u građanstvu izazvala megakorupcijska afera teška milijardu kuna, on naziva “valom mržnje”. Tu još jednom dokazuje da je mentalni komunist a ne demokrat jer ne može podnijeti kritiku javnosti u ovoj aferi  oko Ine u kojoj je umiješan član njegova stranke. On dalje kaže: “Taj rašireni tsunami mržnje koji je dolazio jednako i s lijeve strana i s krajnje desne strane očito se nije uspio spojiti u jednu artikulaciju nezadovoljstva”. Zgražanje izraženo u javnosti na razne načine nakon korupcijske megaafere on naziva “tsunamijem mržnje”, iako tu nema nikakve mržnje, nego očekivane reakcije javnosti na vrhunsku korupciju koja se dogodila za njegova mandata. Tom reakcijom Andrej Plenković samo još jdnom potvrđuje da nije demokrat, nego autokrat koji ne podnosi nikakvu kritiku jer je njegovo geslo “mogu što hoću”. Ono što je htio to je i ostvario, jer je zakulisnom manipulacijom s marginalnom udrugom “Slobodni zajedno” ostvario da prosvjed “Dajemo vam otkaz” bude  potpuni promašaj.

Vjekoslav Krsnik

Zašto Vlada podržava tvrtke bez uposlenih s prihodom od 26 milijardi kuna,

Zašto Vlada podržava tvrtke bez uposlenih s prihodom od 26 milijardi kuna,

            Sadašnja korupcijska megaafera koja je Inu kao državnu tvrtku oštetila za najmanje milijardu kuna otkrila je jedan detalj koji ukazuje na godinama ustaljenu praksu da državu pljačkaju vlasnici firmi bez ijednog zaposlenog. U ovu megaaferu uključena je i Rada Škugor, majka direktora Ine Damira Škugora i supruga šibenskog umirovljenika Dane Škugora na čiji je račun kako navodi USKOK sjelo gotovo pola milijarde kuna izvučenih iz Ine. Tvrtka Rade Škugor “Tri D Rada d.o.o.”  osnovana 2020. godine bez poslovnog prostora i bez uposlenih s osnivačkim kapitalom od 20.000 kuna uprihodila je prošle godine 23,7 milijuna kuna i ostvarila dobit od 9,4 milijuna kuna. Nakon toga je krajem prošle godine Rada Škugor tvrtku  ugasila, naravno zadržavajući ostvarenu dobit od 9,4 milijuna kuna.

            Ovo je samo podsjetnik na veliku pljačku naroda i države koju provode trgovačka društva bez ijednog uposlenog. Prema podatcima Fine  broj trgovačkih društava  bez uposlenih u dvadesetak godina enormno je porastao. Godine 2002. bilo je 12.432 takvih trgovačkih društava s prihodom od 5,2 milijardi kuna. Dvadeset godina kasnije 2021. godine bilo je registrirano čak 42.913 trgovačkih društava bez ijednog zaposlenog s prihodom od čak 26,4 milijarde kuna. Po toj logici moglo bi se zaključiti da sve zaposlenike treba jednostavno otpustiti, pa bi nam procvjetale ruže, ali one cvjetaju samo onima koji su se domislili osnovati takva društva. I umjesto da se takva društva primjerno oporezuju, jer izravno negativno djeluju na tržište radne snage, pa mlada populacija i to stručna mora tražiti posao u iseljeništvu, Vlada im izlazi ususret, jer im je porez na dobit smanjila s 20 prvo na 18, pa na 12 posto, a potom na 10 posto. Premijer Plenković ne može kazati da za to nije znao i da su Vladi na neki način vezane ruke. Svojom poticajnom poreznom politikom prema takvim društvima na poseban način podržava se svojevrsna korupcija na štetu cijeloga društva. Umjesto da im se znatnopovisi porezna osnovica, ako već žele poslovati bez ijednog zaposlenog Vlada im je čak snizila poreznu stopu pa postaje i sama, svjesno ili nesvjesno, suučesnik u svojevrsnoj korupciji i pljački. Nedaj Bože da DORH i USKOK malo zagrebu u energetske državne tvrtke, kakve su HOPS d.d., HEP d,d.i HEP Proizvodnja d.o.o. jer bi se našlo toliko sumnjivo stečenih nekretnina trećeg ešalona “direktorčića” i članova njihovih obitelji, kao što je to i slučaj gospođe Rade Škugor koja je u ovoj najnovijoj megaaferi tek usputni mali igrač u korupciji i organiziranoj pljački.

            Među tim poslovnim pokazateljima trgovačkih društava bez zaposlenih gotovo

-2-

nevjerojatno zvuči podatak o trgovačkom društvu “Cervesia” na čelu s predsjednikom uprave Miroslavom Holjevcem. Ono također posluje bez zaposlenih a u posljednje tri godine ostvarilo je prihode kako slijedi: 2019. – 231.9 milijuna kuna, 2020. – 234 milijuna kuna, 2021.- 221,8 milijuna kuna. Ostvarena neto dobit trgovačkog društva “Cervesia” na čelu s predsjednikom uprave Miroslavom Holjevcem iznosila je po godinama: 2019. – 231,6 milijuna kuna, 2020. – 233,8 milijuna kuna, 2021. – 221,5 milijuna kuna.

            Vlada na čelu s Andrejom Plenkovićem iz dana u dan pada na ispitu s jedne strane borbe protiv korupcije  čemu je eklatantan dokaz ova megaafera  s gotovo milijardu kuna isisanih iz Ine, a s druge strane na negativne trendove u demografskoj politici koji između ostaloga proizlaze iz posvemašnje korupcije u hrvatskom društvu. Iz Hrvatske je posljednjih nekoliko godina iselilo 300.000 mladih ljudi. Kad je Andrej Plenković pobijedio 2016. godine na saborskim izborima najavio je da će promijeniti HDZ a a nakon toga i Hrvatsku. On je uistinu to i ostvario, jer je stupanj korupcije u kojemu sudjeluju članovi HDZ-a s ovom megaaferom došao do vrhunca, a što se tiče Hrvatske uistinu ju je promijenio jer demografski s iseljavanjem praktički propada.  Gore spomenuti negativni trendovi ukazuju ne samo na  odgovornost predsjednika HDZ-a i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, nego i na totalni promašaj njegove politike koja je po mnogim pokazateljima svrstala Hrvatsku na samo dno Europske unije.

Vjekoslav Krsnik

BEZ TUĐMANA NE BI BILO HRVATSKE

BEZ TUĐMANA NE BI BILO HRVATSKE

Srpska politika predvođena četnikom Aleksandrom Vučićem iz dana u dan pokazuje, koliko je ta velikosrpska politika u simbiozi sa Ruskom politikom. Dok Rusija razara Ukrajinu, tobože zbog toga što se u toj zemlji nalaze nacisti, Srbija je počela koristiti istu retoriku kada su u pitanju države koje su nastale raspadom Jugoslavije. Rusiji bi, naravno, odgovaralo da se na područja bivše Jugoslavije otvori i balkanski front u kojem bi Srbija trebala “napraviti reda” u susjednim državama: Kosovo, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i naravno Hrvatska koje se velikosrbi nisu nikada odrekli. U funkciji četničke politike je Srpska pravoslavna crkva koja koristi vjeru u cilju stvaranja Velike Srbije. Srbi u Crnoj Gori od crnogorskog naroda žele stvoriti Srbe, to jest za njih Crnogorci nisu nikada niti bili narod, a crnogorsku državu kane pretvorit u jednu od srpskih regija, te time izaći na Jadransko more. U svemu tome zdušno im pomaže Rusija kojoj je u interesu da na Jadranu imaju svoju luku. Ruska politika preko Srba i velikosrpske politike želi ugroziti državnost Crne Gore, no Crnogorci su na vrijeme shvatili s kime imaju posla, pa su stoga ušli u NATO pakt, te time osigurali sebe od srpske, ali i ruske invazije. Rusima nije ni na kraj pameti da se sukobe sa NATO-om jer iako dobro znaju, da taj rat ne mogu dobiti. Za to koriste četnika Aleksandra Vučića kao glavnog eksponenta ruske politike, jer Srbima odgovara da Rusija stoji iza njih, pa se shodno tome upuštaju u razne avanture: od destabilizacije Crne Gore, Kosova i u odgovarajućem trenutku Bosne i Hercegovine kada dobe mig od Putina, Bosna i Hercegovina predstavlja najveću neuralgičnu točku na prostorima bivše Jugoslavije. Dodik koji je na čelu Republike Srpske, tu i tamo zatalasa u Bosni i Hercegovini, što je ustvari više sondaža, da se vide reakcije Sarajeva, Eu-ropske unije i SAD-a. Ne smije se smetnuti s uma, da Dodik samo čeka povoljan trenutak kako bi Republiku Srpsku pripojio Srbiji. U tome mu najviše pomaže Bakir Izetbegović koji u Bosni i Hercegovini provodi velikobošnjačku politiku, kao što je nekada u bivšoj Jugoslaviji, Slobodan Milošević provodio velikosrpsku politiku. 

Kada je u pitanju odnos hrvatske politike iz doba prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, vrlo je važno spomenuti intervju dr. Miomira Žužula koji je objavio Večernji list 7. kolovoza 2022. godine, Miomir Žužul obnašao je funkciju ministra vanjskih poslova i veleposlanika u SAD; te je svjedočio “kreiranju važnih političkih odluka u 90-ima”. U tom intervjuu Žužul je za Tuđmana i njegov odnos prema Bosni i Hercegovini rekao: “Tuđman je imao viziju da mora osigurati postojanje hrvatske države jer su bez nje Hrvati u BiH osuđeni na propast, a tvrdim da nije imao strogo definiranu viziju BiH.  Ona je bila vezana uz opstojnost Hrvata i uz Federaciju. Ljudi su danas zaboravili, ali Tuđman i Izetbegović su potpisali stvaranje konfederacije između RH i BiH. Jedino rješenje koje nije bilo realno je bilo rješenje o podjeli BiH Rekao sam i na svjedočenju u Haagu, pod zakletvom, da sam bio prisutan tad je Alija Izetbegović Tuđmanu predložio da se zapadna Hercegovina odvoji od BiH. I to je kazao onim svojim pomalo patetičnim tonom: “A nema drugog rješenja nego da se zapadna Hercegovina odvoji”. Tuđman je na to reagirao nervozno, a nažalost, Izetbegović ga je znao nervirati tim svojim polaganim stilom, jer je Tuđman bio brzi pragmatik, a reagirao je vrlo oštro, rekavši mu: “Pa što ti pada na pamet, Alija. To apsolutno ne dolazi u obzir”. To je bilo Ženevi 1994. i poslije sam predsjednika pitao zašto je tako kategorički odbio Aliju. On mi je odgovorio: “Zbog dvije stvari, prvo tko mu može vjerovati, a drugo to i nije rješenje. Gdje ćemo mi te granice povući i što će biti s Hrvatima koji ostanu izvan tih granica. Osim toga, kad bismo mi na to pristali, cijeli svijet optužio bi nas da dijelimo BiH”. Tuđman nikad nije zaboravio da tu postoje tri skupine Hrvata, prvo Hercegovci, koji su dali ogroman obol u obrani RH i zato ih je Tuđman uvijek stavljao na pijedestal, drugo su Hrvati iz središnje Bosne s drukčijim mentalitetom i opet posebni Hrvati iz Bosanske Posavine”. 

Iz intervjua Žužula, na najbolji mogući način se vidi da je za Tuđmana najvažnije od svega bilo stvaranje hrvatske države i da je čitavu svoj politiku tome podredio. Također, što je vrlo bitno, vidi se i odnos Tuđmana prema Bosni i Hercegovini. Tuđman, kojeg mnogi iz neznanja i zlonamjerno optužuju da je htio podijeliti Bosnu i Hercegovinu, svojim lažnim optužbama, žele kompromitirati cjelokupnu politiku dr. Franje Tuđmana. Treba posebno istaći, da je Tuđmanova politika u stvaranju hrvatske države bila besprijekorna, bez ikakvih “fatalnih pogrešaka”. U toj šahovskoj partiji, Tuđman je izašao kao pobjednik, a to je ono što je danas najvažnije. Da nije bilo tako, danas ne bi imali Hrvatske. Naravno, kada igrate šah, a na drugoj strani imate za protivnika Slobodana Miloševića, tada je vrlo važan svaki potez. Tuđman je maestralno pobijedio Slobodana Miloševića, bez ijedne greške dobio je taj politički dvoboj na šahovskoj ploči. Tuđman je bio prisiljen ukinuti Herceg-Bosnu, jer je bio ucijenjen od međunarodnih političkih čimbenika i u opasnost je došla opstojnost  hrvatske države. Stvaranje hrvatske države za Tuđmana je bilo najvažnije od svega i tome je podredio svoju cjelokupnu politiku. Treba također reći da su toj političkoj ucijeni Tuđmana, svoj doprinos dali i pojedini hercegovački političari koji su svojim marifetlucima dali povod da se ukine Herceg-Bosna, zatvori Hercegovačka banka i sve ostalo što je slijedilo. Tuđman je stalno bio pod presijom raznoraznih političara koji su pokušavali sve, samo da ne dođe do stvaranja hrvatske države. Okrivljavati danas Tuđmana, da je imao “fatalnih pogrješaka” u svojoj politici potpuno je deplasirano. 

Ono što je danas važno za hrvatsku politiku je činjenica da srpska politika niti pod cijenu novoga rata nije odustala od hrvatskog teritorija, jer danas iza sebe ima Rusiju kao nikada do sada, dobre odnose sa Kinom, a isto tako, u posljednje vrijeme, svjedoci smo stvaranja političke osovine Budimpešta-Beograd. Hrvatska u takvoj situaciji ne smije napraviti niti jedankrivi potez, jer bi time Srbiji omogućili daljnji zamah i nasrt velikosrpske politike kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini koja je neuralgična točka u političkom i sigurnosnom smislu za čitav Svijet. Dodiku odgovara politika Bakira Izetbegovića koji “svojim izjavama podsjeća pomalo – na uškopljive verzije mračnjaka iz Andrićevih proza”, kako piše Josip Mlakić u jednom hrvatskom tjedniku. Sukob Muslimana i Hrvata u Federaciji, otvara Dodiku put prema Srbiji. Bakir Izetbegović se toliko uzoholio, da je počeo prijetiti Hrvatima i ratom, što Dodik jedva čeka, kako bi mogao Bosni i Hercegovini reći zbogom. Što Hrvatima preostaje u Bosni i Hercegovini?! Ništa drugo, nego li tražiti svoj, hrvatski entitet kao što je to nekad bila Herceg-Bosna.

Stoga, hrvatska recentna politika treba u političkom smislu poduzeti sve kako bi Hrvati u Bosni i Hercegovini dobili svoj hrvatski entitet. Hrvatska politika ne smije dozvoliti da Hrvati u Bosni i Hercegovini budu zarobljenici rigidne bošnjačke politike koja ne bira sredstva kako bi se Hrvati potpuno politički neutralizirali – što čine već više od dvadeset godina – i shodno tome potpuno majorizirali Hrvate u svim segmentima života, a što zapravo vodi prema nestajanju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Hrvatska danas nema Tuđmana koji bi zasigurno znao što mu je za činiti kada su u pitanju Hrvati u Bosni i Hercegovini, ali zato imamo političare koji su svjesni problema u susjednoj zemlji, te se trebamo nadati da neće biti niti jedno pacerskog poteza, a kamoli previda kada su u pitanju Hrvati u Bosni i Hercegovini. 

                                                                                                               Miljenko Jerneić

Premijer Plenković je pod Miloradom Pupovcem sluga Vučićeve politike

Premijer Plenković je pod Miloradom Pupovcem sluga Vučićeve politike

         Bez obzira na činjenice koje na razne načine sve više raskrinkavaju četnički mit o ustanku u Srbu i ove godine je čel(t)nik Milorad Pupovac u ime tzv. Srpskog narodnog vijeća organizirao obilježavanje 27. srpnja kao navodnog ustanka Srba protiv NDH-a.  Povijesni dokumenti međutim govore da se radilo o masakru nad nedužnim hrvatskim civilima a ne o napadu na oružane ustaške postrojbe.

         Taj se datum za vrijeme komunističke Jugoslavije čak slavio kao Dan ustanka naroda Hrvatske (?!), što samo potvrđuje tezu da su u tadašnjoj Hrvatskoj manjinski Srbi kontrolirali hrvatske komuniste,a to se najočitije odrazilo na podržavanju velikosrpskog mita o 700.000 navodnih žrtava u Jasenovcu. Nažalost, hrvatska je politika nakon pobjede u obrambenom Domovinskom ratu podlegla velikosrpskoj propagandi, pa umjesto da s pozicije pobjednika usmjerava odnose sa Srbijom svela se na poslušnika četničke propagande iz Beograda koju u hrvatskoj državi vrlo uspješno provodi čel(t)nik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac. Zato se umjesto suočavanja beogradske politike sa zločinima što ih je velikosrpska agresija počinila u Hrvatskoj s Ovčarom i Škabrnjom kao simbolima tih zločina, hrvatska politika bavi izmišljenim mitom o Jasenovcu. Prevedeno na jednostavan politički jezik, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kao osvjedočeni četnik trebao bi doći u Hrvatsku da se na Ovčari ispriča Hrvatskoj za zločine što su ih Srbi počinili nad Hrvatima, a ne da iz Drugog svjetskog rata razvlači mit o Jasenovcu. Za takvu ponižavajuću poziciju odgovorna je hrvatska politika, bolje rečeno političari koji su bili na čelu države u posljednjih dvadesetak godina, dakle Stipe Mesić, Ivo Josipović, Kolinda Grabar Kitarović, Ivica Račan, Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Zoran Milanović i sada sam Andrej Plenković. Kulminacija te podređenosti događa se upravo sada s

-2-

premijerom Plenkovićem koji statusno nema nikakve veze s hrvatskim identitetom jer je mentalno i politički vezan za Bruxelles, a ideološki za propali komunistički sustav.

         U takvom kontekstu treba promatrati i pokušaj srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučić da mimo uobičajenog protokola uđe u Hrvatsku da bi tobože u privatnom posjetu obišao Jasenovac kao i nakaradno obilježavanje Dana ustanka u Srbu 27. srpnja, ali i iduće obilježavanje obljetnice “Oluje” 5. kolovoza koje će u Srbiji sasvim sigurno na službenoj razini biti etiketirano na način kako je hrvatska vlada proglašena “ustaškom”. Indikativno je reagiranje premijera Plenkovića na pokušaj Aleksandra Vučića da nezakonito uđe u Hrvatsku. On se čudi da su ne samo srbijanski mediji nego i na službenoj stranici tamošnjeg Ministarstva unutarnjih poslova njegovu vladu nazvali “ustaškom”. On kaže da je  “važno je da se u međusobnim odnosima tretiramo s poštovanjem i da vodimo računa da smo država”, a činjenica je da Aleksandar Vučić od početka svojega mandata ne tretira Hrvatsku s poštovanjem, pa je čak ne smatra državom nego dijelom velikosrpskog “srpskog sveta”, jer takva beogradska politika smatra Jasenovac dijelom tog “srpskog sveta”.

         To nije od jučer jer je u posljednjih nekoliko godina Aleksandar Vučić izrekao niz uvreda na račun hrvatske države i hrvatskoga naroda, pa je bilo samo pitanje vremena kad će Plenkovićevu vladu nazvati “ustaškom”. U tome je svakako najviše kriv sam Andrej Plenković koji se pod kontrolom vođe velikosrpske “pete kolone” Miloradom Pupovcem podanički odnosi prema srbijanskom predsjedniku. Kad je svojedobno na domjenku priređenom u povodu pravoslavnog Božića izaslanik srbijanskog predsjednika Vladimir Božović obećao hrvatskim Srbima koje oni smatraju samo Srbima  da će ih  matična država Srbija u svim problemima i iskušenjima i kada god budu ugroženi braniti svim raspoloživim sredstvima” premijer Andrej Plenković je umjesto da demonstrativno napusti domjenak mirno odslušao prijetnju srbijanskog izaslanika.Kad je na jednom od četničkih derneka priređenim u povodu srpskog obilježavanja “Oluje” Aleksandar Vučić usporedio današnju demokratsku Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, čemu je bio nazočan Plenkovićev nadzornik Milorad Pupovac, tada je Andrej Plenković

-3-

izjavio da je Aleksandar Vučić “malo pretjerao”, što drugim riječima znači da je donekle u pravu. Prema tome sa stajališta hrvatske državne politike nije upitno što četnički predsjednik susjedne države misli i govori o Hrvatskoj, nego je još više upitno kakvog predsjednika Vlade ima Hrvatska kad sve to dozvoljava. Imajući sve to skupa u vidu, jedino ispravno rješenje u postojećim okolnostima bio bi odluka hrvatske Vlade da se, kao što je to u jednoj anketi na društvenoj mreži podržala golema većina ispitanika, predsjednika Republike Srbije proglasi u Hrvatskoj za “persona non grata”. To bi bio jedini ispravni državnički potez, ali naravno s Andrejom Plenkovićem kao slugom Milorada Pupovca neizvediv.

‘Hrvatska je uključiva i tolerantna, prvi put sam danas vidio, nemam naslovnice srpskih medija da ih vadim jer nemam tu teatralnu praksu, ali da smo ustaška vlada, mislio sam da smo mi nekakvi u optikama brojnih dijela hrvatskih medija ili Jugoslaveni ili antikristi, ljubitelji Srba, što nam sve nisu lijepili. Toliko je bilo epiteta da danas nosimo epitet ustaške vlade i to na službenoj web stranici Ministarstva unutarnjih poslova Srbije. Ovakve reakcije ukazuje na histeričnu reakciju Beograda’, dodao je.

‘Mi smo tu skroz cool i easy, kada dođe trenutak, bit će i posjeta. Hrvatska poštuje sve manjine u Hrvatskoj. Politika svršenog čina ne može proći nigdje, pa ni u Hrvatskoj’, rekao je Plenković.

U Srbiji se, kaže, odugovlači s formiranjem Vlade do krajnjih rokova. “Mi smo u ovom trenu smatrali da nam takav posjet ne odgovara”, kazao je Plenković.

“Gledajte, važno je da se u međusobnim odnosima tretiramo s poštovanjem i da vodimo računa da smo država. Države komuniciraju isto kao i ljudi. Kad netko dolazi u posjet, on prvo nazove i najavi se. Ista vrsta komunikacije treba biti i među državama. Ovdje to nije bilo obavljeno na odgovarajući način. Za takav posjet koji, hoćemo mi to reći ili ne, ima svoje političke konzekvence… Hrvatska drži do sebe i svojih susjeda i želi normalizirati odnose. Svaki posjet koji može imati političke konzekvence se mora pažljivo dogovarati. To ne ide tako – pa nikada nije moment, zašto ne bih sada. Manje treba lijepiti etikete o tome da su ustaše izvršile napad, odbile… Malo mi to djeluje smiješno, kao da smo vratili vrijeme 30 godina unazad”, kazao je.

O Pupovcu

“S Pupovcem surađujemo. Mnogi kritiziraju HDZ i mene zbog suradnje s manjinama, pa tako i srpskom. No povjerenje dobijamo jednom, dva puta… Mi poštujemo zakon i Ustav i mi želimo da su naše manjine zadovoljne i da vodimo zemlju uz njihovu potporu”, rekao je Plenković.

Pustit ćemo da se sve ovo slegne, pa ćemo potom razgovarati dalje o ovoj temi, rekao je Plenković o dogovoru posjeta Aleksandra Vučića Jasenovcu

rpsko narodno vijeće (SNV) i ove je godine obilježilo obljetnicu ustanka u Srbu, u spomen na 27. srpnja 1941., kada je iz ovog sela krenuo srpskih otpor prema NDH.

Nekada se ovaj datum slavio i kao Dan ustanka naroda Hrvatske, a danas na, 81. obljetnicu, predsjednik SNV-a Milorad Pupovac ocijenio ga je važnim mjestom i važnim datumom za slobodu koja je izborena u Drugom svjetskom ratu.

“Kako na prostoru Hrvatske, tako i širem prostoru bivše zajedničke zemlje”, naglasio je.

Uz notorne Milorada Pupovca, Stipu Mesića i Franju Habulina i danas je “proslavljena” još jedna obljetnica”partizanskog” ustanka u Srbu uz nazočnost nekoliko stotina “slavljenika”!

Zaista, nema više smisla ponavljati kako se ovdje nije radilo o nikakovom antifašističkom ustanku nego o strašnom pokolju nad hrvatskim ljudima koji su poklani od strane četnika uz zvjerstva koja su neshvatljiva ljudskom razumu, kao što je npr. bilo ubijanje trogodišnje djece i nabijanje na kolac i okretanje na ražnju katoličkog svećenika uz nazočnost njegove majke!

O ovome zločinu iznešeno je dosada toliko dokaza od strane najeminentnijih hrvatskih povjesničara i svjedoka da više nema smisla svake godine to ponavljati!

Nema smisla niti prozivati one koji tamo dolaze na današnji dan “slaviti” jer je to njihov politički kredo!  Međutim, ono što moramo ponavljati i postavljati pitanja i prozivati je upućeno prema hrvatskoj vladi i DORHU!

Pitam hrvatsku vladu do kada i zašto? Hrvatska vlada zasigurno ima sve relevantne činjenice i unatoč politici tzv. “uključivosti” postoje granice nacionalne strpljivosti, a uvjeravam vas da je na primjeru Srba, ona davno potrošena!

Hrvatska vlada pokazala je dobar i čvrst stav oko Vučića i Jasenovca, ali Srb je u istoj ravni uvreda i diskvalifikacija hrvatskog naroda i to se mora prekinuti!

Isto tako upućujem pitanje DORHU, zbog čega ne spriječe opetovano širenje laži i mržnje koje izaziva ovaj događaj koji neosporno vrijeđa osjećaje velikog broja pripadnika hrvatskog naroda, a posebno rodbine žrtava koje su okrutno likvidirane na današnji dan prije 81 godinu? Ratni zločin ne zastarijeva, je li tako?

Zar uistinu nemate nikakovih osnova za barem inicijativno pokretanje izvida o ovim zločinima, ili se “vadite” na “nedostatku” dokaza?

Vrijeme je, krajnje vrijeme, shvatiti kako živimo u Hrvatskoj, a ne u nekoj Jugoslaviji i da gradimo hrvatsku, a ne jugoslavensku budućnost! “Proslave” u Srbu nisu naše vrijednosne sastavnice vrijeme je da se to ozbiljno shvati!

Opis: Linker

“Važno je zato što ovdašnji narod ustao da bi obranio svoj goli život, ali nije stao na tome, nego je u borbi razvio slogu s hrvatskim narodom i stvorio jedinstvenu oslobodilačku snagu u Hrvatskoj, bivšoj Jugoslaviji i Europi”, poručio je Milorad Pupovac, kako prenosi HRT.

            Ako je dosad bilo sumnje u tvrdnji da predsjednik hrvatske Vlade vodi popustljivu politiku prema četničkoj garnituri koja je sada na vlasti u Srbiji, najnoviji namjerni incident pokrenut iz Beograda  s osporavanjem hrvatskoga jezika  raskrinkava Andreja Plenkovića kao poslušnog agenta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. To se može zaključiti iz reakcije hrvatske Vlade i samog premijera Andreja Plenkovića na skandalozno osporavanje postojanja hrvatskoga jezika u udžbeniku za osnovnu školu.

            Prije toga trebamo podsjetiti na brojne reakcije i izjave samog Andreja Plenkovića koje su ozbiljno dovodile u sumnju  Plenkovićevu privrženost obrani hrvatsknacionalnog dostojanstva. Već sama najava u jednom intervjuu nakon što je postao predsjednik HDZ-a da je njegova zadaća da prvo promijeni sam HDZ,a a zatim i Hrvatsku upućivala je na “opasne namjere” tog briselski vrhunski istreniranog birokrata koji dozvoljava da ga predsjednik Europske komisije javno štipa za stražnjicu. Te “opasne namjere” pokazale su se prije svega u sluganskom odnosu prema  politici koju u Republici Hrvatskoj gotovo na dnevnoj bazi provodi čel(t)nik velikosrpske “pete kolone” u hrvatskoj državi Milorad Pupovac.

            Treba podsjetiti i na njegovu reakciju pa se to uklapa u Plenkovićevu viziju da “promijeni Hrvatsku”. U početku je u tu njegovu zadaću spadalo vjerojatno da se pitanje sudbine nestalih u Domovinskom ratu, koje Srbija sustavno odbija rješavati, jednostavno izbriše iz hrvatskih zahtjeva.za rješavanje neriješenih pitanja proisteklih iz Domovinskog rata. To se dogodilo uoči hrvatskog predsjedanja Vijećem Europe kad je premijer Andrej Plenković trebao posjetiti Beograd, pa je u izjavi hrvatskog veleposlanstva u Srbiji ta tema bila izostavljena iz najavljene agende. Srećom zbog pandemije taj posjet Beogradu nije nikad ostvaren,a u međuvremenu je Andrej Plenković shvatio da je u popuštanju Aleksandru Vučiću “malo pretjerao”, pa se tema nestalih ponovno vratila u hrvatsku agendu neriješenih problema prema Srbiji.

            Nema nikakve dvojbe da je najnoviji napad na hrvatski nacionalni i državni integritet negiranja hrvatskog jezika dio SANU memorandumske ofenzive u lansiranju “srpskog sveta” pri čemu je Republike Hrvatska nakon događaja u Crnoj Gori i Kosovu krajnji cilj. Država koja drži do svojeg dostojanstva, što u slučaju Hrvatske s oivakvim premijerom i Vladom nije slučaj, čim se pojavila ta informacija o negiranju hrvatskoga jezika u školskom udžbeniku. povukla bi svojega veleposlanika iz Beograda. Ovdje je potrebna mala digresija. U skladu s Plenkovićevim popuštanjem Aleksandru Vučiću u Beograd je kao veleposlanik poslan bivši suradnik Udbe i bivši novinar “Vjesnika” Hidajet Bišćević kojemu je, da njegovo veleposlanstvo obavlja posao kako bi trebalo, bila zadaća da obavijesti Zagreb o skandaloznoj temi o hrvatskom jeziku u školskom udžbeniku. Još jedna digresija. Da hrvatska novinska agencija HINA ima svojeg dopisnika u Beogradu, a nema ga (?!) tu informaciju bi saznala hrvatska javnost. Ovako se trebalo čekati da reagira Hrvatsko nacionalno vijeće u Vojvodini tražeći zabranu tog udžbenika, pa je to tek sada postala tema za hrvatsku diplomaciju i Vladu. Usput rečeno kad je prije nekoliko mjeseci Gradsko vijeće Subotice proglasilo hrvatski jezik “bunjevačkim jezikom” Ministarstvo vanjskih i europskih poslova uputilo je prosvjednu notu Beogradu. Ovaj put ne samo da hrvatski veleposlanik nije povučen iz Beograda nego nije bilo ni prosvjedne note.

            U svojoj ustaljenoj praksi premijer Andrej Plenković dokazao je da na čelu hrvatske Vlade o izuzetnom važnom pitanju kao što je zaštita hrvatskog jezika kao jednog od ključnih čimbenika hrvatskoga naroda i nacije nastavlja sa skandaloznim popuštenjem velikosrpskoj politici Beograda. On je to sveo na neobavezno časkanje sa srbijanskim predsjednikom na margini samita Europske unije i zemalja Jugoistočne Europe u Brdu kod Kranja. Slučaj osporavanja hravtskoga jezika stavio u kontekst “ping-pong retorike koja zaoštrava odnose i ne donosi ništa pozitivno”. On kaže da to “nije moj stil i ne donosi ništa pozitivno.”. Drugim riječima prihvaća stil Aleksandra Vučića  “koji zaoštrava odnose i ne donosi ništa pozitivno”. U tom stilu Andrej Plenković kaže: “Želimo rješavati  otvorena pitanja, jačati položaj hrvatske manjine u Srbiji, nastaviti potragu za nestalima i ukazati na udžbenike koji negiraju hrvatski jezik”. U toj rečenici negiranje hrvatskoga jezika sveo je na problem hrvatske manjine u Srbiji, a ne kao što bi se očekivalo od predsjednika hrvatske Vlade, da je to u kontekstu “srpskog sveta”  udar na  nacionalni integritet hrvatske države i hrvatskoga naroda. Što je najgore Andrej Plenković prihvaća obrazloženje Aleksandra Vučića koji mu je rekao da je bio upoznat s time i “da će vidjeti što može s te strane učiniti”. A što se može očekivati od Vučića može se iščiteti iz njegove izjave da se “radi o podjeli jezika koju je ustanovila SANU” i da se “ne radi ni o kakvoj uvredi”. Jasno je da Aleksandar Vučić pere ruke nad ovom grubom uvredom jer eto to nije njegov problem nego Srpske ankademdija nauka i umetnosti”, kao da je to neka privatna institucija a ne vrhunska intelektualna institucija koju financira srbijanska Vlada. Dalje, iako je bio upoznat sa cijelom stvari Vučić kaže “naravno da ćemo pogledati  i vidjeti  o čemu se radi i ako smo napravili grešku ispravit ćemo”. ali je uz to dodao, što nema nikakve veze s osporavanjem hrvatskoga jezika, kako se “nada   da će biti manje ulica Mile Budaka u Hrvatskoj”, dok je cijela Srbija preplavljena ulicama četničkih vojvoda na čelu s ratnim zločincem kojega su komunisti likvidirali Dražom Mihailovićem.

            Ovaj slučaj sluganskog odnosa Andreja Plenkovića prema srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću, pa i izostanka reakcije hrvatskih institucija koje bi trebale reagirati na praktički negiranje hrvatskoga naroda, jer mu se negira njegov vlastiti jezik samo potvrđuje da Plenkovićeva najava o “promjeni Hrvatske” uključuje i velikosrpsko djelovanje na najvišoj razini iz susjedne države. Štoviše, u ovom slučaju, osim izravne i odlučne reakcije Hrvatskog instituta za jezik i jezikoslovlje, nisu se javile dvije najvažnije hrvatske institucije kao što su  Hrvatska akademija znanostii i umjetnosti i Matica hrvatska koja ove godine obilježava 50. obljetnicu “Hrvatskoga proljeća”. Naravno one su pod kontrolom HDZ-a kao “stranke opasnih namjera” i “velikog vođe” Andreja Plenkovića koji ne želi igrati ping-pong s Aleksandrom Vučićem jer djeluje kao njegov poslušni agent.

Vjekoslav Krsnik

Srbijanskom agentu Miloradu Pupovcu nije mjesto u Hrvatskome saboru

Srbijanskom agentu Miloradu Pupovcu nije mjesto u Hrvatskome saboru

            Deklarirani vođa velikosrpske “pete kolone” u Hrvatskoj zastupnik “Samostalne demokratske srpske stranke” (SDSS) u Hrvatskome saboru i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac u tekućoj pravosudnoj agresiji Beograda na četiri hrvatska pilota još je jednom dokazao da kao provjereni agent agresivne srbijanske politike iza koje naravno stoji predsjednik susjedne države Aleksandar Vučić ne bi smio sjediti u Hrvatskome saboru.

            Kao zastupnik Milorad Pupovac je prisegnuo “svojom čašću da će dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru obnašati savjesno i odgovorno i da će se u svom radu držati Ustava i zakona i poštovati pravni poredak te da ću se zauzimati za svekoliki napredak Republike Hrvatske” U svojem višestrukom zastupničkom mandatu Milorad Pupovac je prije svega dokazao da uopće nema časti da se ne drži Ustava i da ne poštuje pravni poredak Republikr Hrvatske te da se ne zauzima za svekoliki napredak Republike Hrvatske. Čak je ne naziva punim imenom govoreći o njoj kao “ova zemlja”, a svojim postupcima sustavno djeluje kao subverzivni agent četničke garniture u Beogradu s ciljem podrivanja ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske. Prije svega treba utvrditi da se Milorad Pupovac lažno predstavlja kao zastupnik cjelokupne srpske narodne manjine u Hrvatskoj, jer je za njega glasovalo svega 12 posto od ukupnog broja birača s te manjinske liste. Uz to treba napomenuti da se oko 10.000 hrvatskih Srba koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom borilo protiv velikosrpske fašističke agresije uz podršku tzv. JNA. Pravu definiciju Milorada Pupovca dao je bivši predsjednik Ivo Josipović ocijenivši ga kao “etnobiznismena”, a dopunio Zoran Milanović izjavom  da je Milorad Pupovac “beznačajan profiter, on nije Srbin, on je običan sitni lopov”, Miloradu Pupovcu tako lažno privilegiran položaj omogućili su prije svega Ivo Sanader Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, a sada briselski sluga Andrej Plenković za kojega je Milorad Pupovac rekao da je “suvo zlato”.

            Duga je lista postupaka i izjava srbijanskog agenta Milorada Pupovca u ovih tridesetak godina koliko djeluje u Hrvatskome saboru ne kao zastupnik koji “časno” obavlja svoju dužnost i “zauzima se za svekoliki napredak Republike Hrvatske”, nego kao otvoreni zagovornik poražene velikosrpske politike. On se prilagođava političkim okolnostim i  trendovima, pa je tako odmah na početku Miloševićeve velikosrpske agresije na Hrvatsku, da bi se Hrvatska diskreditirala u međunarodnoj zajednici, lažno izjavio kako je nova vlast pokrstila 11.000 srpske djece. Za kazneno djelo širenja lažnih vijesti nije nikad odgovarao, kao ni za niz kaznenih prijava protiv njega koje su po raznim osnovama podnesene DORH-u. Tu se prije svega ističe njegova uloga u grozan zločin počinjen nad hrvatskim humanitarcem dr. Ivanom Šreterom. Pod okriljem stranke koju je osnovao osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić Milorad Pupovac sustavno zastupa četničku velikosrpsku politiku, pa je za njega legalna vojno-redarstvena operacija “Oluja” etničko čišćenje a obrambeni Domovinskli rat “građanski rat”. Za njega i njegov manji dio srpske narodne manjine glavni je grad Beograd,

-2-

dok on sam često sudjeluje na četničkim dernecima u Srbiji na kojima se Hrvatska uspoređuje s Hitlerovom Njemačkom. Njegovo glasilo “Novosti” koje financiraju hrvatski porezni obveznici iz broja u broj riga mržnju na sve hrvatsko, a sam je kao predsjednik Nadzornog odbora štedne “Tesla banke” odgovoran za njezin stečaj.

            Kad se sve to ima u vidu onda nije nikakvo iznenađenje da je Milorad Pupovac kao javni agent srbijanske politike u Hrvatskoj agresivno reagirao na najnoviji slučaj optužnica protiv četiriju hrvatskih pilota lažno optuženih za navodni napad na civile nakon “Oluje”. U svom stilu Milorad Pupovac se obrušio na hrvatsku politiku već nekoliko puta poznatim stajalištem kako se ovdje vodio “građanski rat”, a ne da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije, pa navodi slučaj navodnog napada hrvatskog zrakoplovstva na izbjegličku kolonu u Bosni i Hercegovini pri čemu je ubijeno devet civila među kojima i nekoliko djece. Milorad Pupovac tvrdi da je  “u ovom slučaju nedvojbeno riječ o ratnom zločinu počinjenom nad civilnim stanovništvom”. Međutim ako je što nedvojbeno onda je to činjenica da je haaška tužiteljica Carle del Ponte utvrdila da je borbeno djelovanje hrvatskog ratnog zrakoplovstva u Oluji prema naoružanoj koloni vojske tzv.Republike srpske krajine bilo čisto i da je hrvatsko zrakoplovstvo djelovalo prema legitimnom vojnom cilju u skladu s međunarodnim ratnim pravom. Radi se naime o tome da to nije bila isključivo kolona civilnih izbjeglica nego kolona u kojoj su bili i pripadnici srpskih vojnih postrojbi. Zato taj slučaj iako je bio predmet istrage na Haaškom tribunalu nije procesuiran. O tome postoji zabilješka iz Haaga u hrvatskom MVEP-u, ali se na nju od službenih hrvatskih predstavnika uključujući naravno i premijera Andreja Plenkovića nitko nije pozvao.

            Tako je Miloradu Pupovcu ostavljen slobodan prostor da optužuje Hrvatsku vojsku i državu za navodni ratni zločin koji nije postojao, pa tako on prijeti Hrvatskoj kao da je ona napala Srbiju. posebno apostrofirajući ubijenu djecu,  a da nikad ni slučajno kao zastupnik u Hrvatskome saboru nije pokrenuo pitanje 402 ubijene hrvatske djece za vrijeme agresije njegovo Srbije, za koji zločin nitko nije odgovarao. Ali budući da hrvatska politika, dakle i ona HDZ-a i SDP-a vode kapitulanstvku politiku porema Beogradu srbijanski agent u Hrvatskoj Milorad Pupovac može nesmetano prijetiit pa izjavljuje da Hrvatska nije u situaciji da se junači u ovoj stvari, da se Hrvatska može kompromitirati na ovom pitanju, te da nije kriva jedna strana nego obje, kao i da treba politike sjećanja podesiti današnjem vremenu i što je najvažnije da priče oko nestalih i ratnih zločina treba privesti kraju.

            Zahvaljujući zastupničkom imunitetu Milorad Pupovac već tridetak godina pljuje po Hrvatskoj bez pardona, jer ga taj imunitet štiti od kaznenog progona. Međutim ako ne postoji zakonska pravna mogućnost da se velikosrpskom čel(t)niku pete kolone u Repoublici Hrvatskoj zauvijek začepe usta postoji politička mogućnost da ga se neutralizira. To može učiniti jedino brisleski sluga autokrat Andrej Plenković, ali kako je on po ocjeni samog Pupovca “suvo zlato” šira hrvatska javnost, dakle ne ona koja kroz kontrolirane medije, a prije svega na javnoj televiziji služi Pupovčevoj velikosrpskoj propagandi, teško će dočekati takvu Pupovčevu političku likvidaciju. Da se oslobodi njega i mazohističke luđačke košulje navučene nakaradnim Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina Hrvatska se mora osloboditi sadašnjeg ustavnog načela da su pripadnici narodnih manjina, prije svega Pupovčeve velikosrpske manjine, važniji od samih Hrvata. Veliko je pitanje tko u ovakvoj Hrvatskoj s osokoljenim novojugoslavenstvom i mutavom domoljubnom oporbom može to pokrenuti.

.Vjekoslav Krsnik

ČUDNOVATI KLJUNAŠ

ČUDNOVATI KLJUNAŠ

                Evidentno je, da sadašnji Svijet – tu prije svega mislim na Europu – nije bio u takvoj, ne samo političkoj krizi već i ekonomskoj recesiji, a ono što je svakako i najviše zabrinjavajuće, Svijet je zahvatila kriza morala, makar će neki pametnjakovići odmah tome prigovoriti, da politika i moral ne idu zajedno. No, to samo sve govori o njima i potvrđuje točnost konstatacije, da je Svijet u cijelosti ugrožen kao nikada do sada.

                Europska unija iz dana u dan pokazuje sve svoje slabosti, od ambivalentnog odnosa prema Srbiji, prije rata u Ukrajini, a to isto nastavlja se i za vrijeme agresije Rusije na Ukrajinu. U tome svakako prednjače Berlin i Beč koji se smatraju „najveći zaštitnici Srbije i Vučića“. Europska unija je sretna što je Vučić pobijedio u Srbiji, a nesretna je i još više zabrinuta što je u Mađarskoj pobijedio Orban. Mada su Vučić i Orban u političkom smislu jedno te isto – neki ih nazivaju „Putinovim trojanskim konjima u Europi“ – Europska unija i na tom primjeru pokazuje svu svoju političku izgubljenost.

                Rat u Ukrajini još jednom je pokazao, da Europa ne može braniti samu sebe od ugroze drugih, a u ovom slučaju Rusije, bez pomoći SAD-a. o Amerikancima možemo misliti svašta, i dobro i loše, biti im skloni, biti protiv njih ili biti indiferentni, ali jedno je više nego jasno, da bez SAD-a Svijet već odavno ne bi postojao. Amerikance, ne samo da su glavni politički faktor u Svijetu u očuvanju mira i sigurnosti – jednostavno, Svijet bez SAD-a ne može funkcionirati.

                S jedne strane, Europska unija se želi osloboditi tobože utjecaja i ovisnosti od SAD-a, a s druge strane učinila se ovisnom od Rusije, što danas dok traje rat u Ukrajini, pokazuje svu promašenost te i takve eurounijske politike. Prema podacima iz 2019. godine, Europska unija je iz Rusije uvezla 47% ugljena, 41% plina i 27% nafte. U tome prednjači Njemačka koja danas svaki mjesec plaća Rusiji za uvoz plina, nafte i ugljena 1,8 milijardi eura, što godišnje iznosi ogromnih 21,6 milijardi eura, tena taj način „pomaže u financiranju Putinova rata u Ukrajini“. Takva promašena ili bolje rečeno kriva politika Njemačke, nastala je za vrijeme vladanja Angele Merkel što je od Njemačke učinilo velikog ovisnika spram Rusije. I ostale članice NATO-a – Francuska, a naročito Turska gledaju prije svega svoje nacionalne interese i probitke. Turska je omogućila Putinu da slobodno „trguje u rubljima i zlatu“. Isto tako, Turska je postala i utočište mnogim Rusima koji su pobjegli iz Rusije, kao i ruskim oligarsima „koji bježe od zapadnih sankcija“. U konstelaciji svjetske politike i rata u Ukrajini treba spomenuti i Izrael koji za rat u Ukrajini „tvrdi da je u Ukrajini riječ o privremenom sukobu i nada se ulozi posrednika“. Sve te spomenute države, naravno, izuzev SAD-a, pravi su primjer ad hoc politike i na najbolji mogući način pokazuju zašto je Svijet takav kakav je. Te države i mnoge druge njima slične, promotori su politike koja stalno u pitanje dovodi mir i sigurnost u Svijetu te takvom politikom generiraju buduća nova svjetska žarišta, pa onda nije ništa čudno što se čovječanstvo permanentno nalazi u jednoj anksioznoj situaciji.

                Plenković i njegova francuska škola u nabavi novih borbenih aviona, odlučili su se za francuske poluizraubane RAFALE, a koje su isto tako – objavljeno prije par dana – odlučili kupiti Srbi, tako da barem Srbija bude u avijaciji jednaka s Hrvatskom. Koliko je bila kriva odluka Plenkovića i francuskih đaka kod nabave francuskih borbenih aviona za Hrvatsku, najbolje pokazuje rat u Ukrajini, a naročito kada je na Hrvatsku ispaljen ruski dron. Plenković je u pomoć odmah pozvao Amerikance, da svojim avionima F-16 (dva aviona – što je u ovoj situaciji rata u Ukrajini – puno premalo, uz francuske RAFALE, štite hrvatsko nebo i Hrvatsku u cijelosti. Da je bilo i malo pameti  i političke mudrosti, Hrvatska je mogla već imati najnovije američke avione F-35 čime bi u ovom dijelu Europe i Svijeta, bila glavna čuvarica, ne samo sebe same, već i ovog dijela Europe, i time bi pokazala Amerikancima, da je zaista istinski i stabilan partner SAD-a. no, Plenković i njegova francuska svita odlučili su se za vođenje jedne promiskuitetne politike, misleći da će time i na taj način od Hrvatske stvoriti stabilnu i sigurnu državu, a takvom politikom postigli su upravo suprotno.

                Proeurounijski Plenković kojemu je Bruxelles bliži i draži od Zagreba i proruski Milanović. Od Hrvatske su napravili čudnovatog kljunaša, nešto što postoji, a ustvari ne zna što jeste i da jeste. 

Miljenko Jerneić

LOLEK I BOLEK

LOLEK I BOLEK

                Hrvatska kao mala zemlja ne smije si dozvoliti taj luksuz, da na jednoj strani ima premijera, a na drugoj strani predsjednika koji su stalno na ratnoj nozi i jedna drugome oponiraju kao dva najljuća politička protivnika. Ponašaju se poput nezrelih tinejdžera koji vode bitku i tvrdoglavo se ponašaju, ne znajući ni sami, da nisu svojim manirama nikome interesantni, a ponajmanje hrvatskoj državi na korist. Došlo je vrijeme, da konačno sjednu za stol premijer hrvatske vlade Andrej Plenković i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović te u četiri oka, na miru i daleko od javnosti rasprave o svemu što ih tišti, jer Hrvatska takvim ponašanjem sebe predstavlja kao neozbiljnom državom, a premijera i predsjednika neodgovornim političarima. Zoranu Milanoviću mora biti jasno, da je predsjednik jedne suverene države, da je predsjednik Republike Hrvatske i shodno tome ne može koristiti vokabular koji je koristio dok nije bio izabran za hrvatskog predsjednika. Sukob dva prva čovjeka Hrvatske , premijera i predsjednika, uvelike ugrožava, ne samo politički i svaki drugi kredibilitet hrvatske države, već ujedno u pitanje dovodi nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske.

                Dok u Europi traje rat, koji bi vrlo brzo mogao zahvatiti i ostale europske države, mi u Hrvatskoj imamo dva politička pjetlića koji se kostriješe i međusobno kljucaju, ne brinući se, što se događa u susjednom dvorištu. Hrvatska je skupo platila svoju slobodu, da bi se danas, premijer i predsjednik tako neozbiljno ponašali. Hrvatskoj danas treba politički konsenzus, ne samo premijera i predsjednika već svih parlamentarnih političkih stranaka, jer budu li se neki hrvatski političari – bilo iz pozicije ili opozicije i dalje neodgovorno ponašali, trebaju znati da Hrvatskoj i hrvatskom narodu čine samo političku štetu i sramotu.

                Kada je 10. prosinca 1999. godine umro prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, komentirajući tadašnji politički trenutak, rekao sam, da je smrću Tuđmana umro i HDZ. Nisam pri tome mislio na nestanak HDZ-a s hrvatske političke scene, već na HDZ koji nakon Tuđmana više nikada neće biti ono što je za vrijeme njegova života. Dr. Franjo Tuđman bio je kao osoba jedinstven i kao takav neponovljiv u političkom smislu. Znao je u svakom trenutku što treba učiniti i što je najbolje za Hrvatsku, nije se bavio politikantstvom i dijeljenjem Hrvata na ove i one, na komuniste i ustaše, već naprotiv, radio je na slozi i jedinstvu Hrvata u domovini i inozemstvu. Tuđman je živio za Hrvatsku i za Hrvatsku se borio do posljednjeg daha. Tuđman je bio taj koji je pomirio unuke i sinove partizana i ustaša, nije radio razlike između njih, nije stvarao i produbljivao politički jaz, jer je znao da  bez hrvatske sloge ne može biti ni hrvatske države. Mnogi danas zazivaju i traže političara koji će barem nešto imati od onoga što je u sebi imao dr. Franjo Tuđman, ali gospodo moja, Tuđman je neponovljiv i kao političar i kao čovjek. Nažalost, Hrvatska ni u snovima, a kamoli približno, nema političara ranga jednog Tuđmana. Moram o se svi zapitati, zašto je to tako. Ono što mogu naši hrvatski političari, naravno, ako suspregnu osobne taštine i egomaniju je, da zbog jeftinih političkih poena prestanu s politikantstvom i da rade na političkoj slozi svih Hrvata, kako u Hrvatskoj tako i u Svijetu. Prvi korak je najteži, a prvi politički zakoračiti moraju Milanović i Plenković.

Miljenko Jerneić

BITKA ZA SLOBODNU UKRAJINU – BITKA ZA SLOBODNU EUROPU I SVIJET

BITKA ZA SLOBODNU UKRAJINU – BITKA ZA SLOBODNU EUROPU I SVIJET

                Nevjerojatno je, s kolikom lakoćom neki politički, ali i vojni analitičari poput bivšeg ministra obrane Hrvatske, Ante Kotromanovića, kada govore o ratu u Ukrajini, između ostalog kažu: „Ukrajina će se  možda morati odreći dijela svoga teritorija. Smatram da Krim Ukrajinci definitivno trebaju zaboraviti“. (Vidi Večernji list od 19. ožujka 2022.). Pitam gospodina Kotromanovića, što bi rekao, da je netko u vrijeme oružane agresije Srbije na Hrvatsku izjavio, da će se Hrvatska morati odreći dijela svoga teritorija kao što je na primjer kninska krajina, a Slavoniju i Srijem, da Hrvati „definitivno trebaju zaboraviti“!?

                Takva jedna promašena i prije svega politički degutantna izjava Kotromanovića o Ukrajini, očito pokazuje, da su mnogi Hrvati zaboravili kakvu je kalvariju prošao hrvatski narod u Domovinskom ratu. Žalosno je, da jedan bivši ministar obrane tako misli i javno govori u medijima kada je u pitanju rat u Ukrajini. Ukrajinci se bore kao lavovi protiv ruske invazije, kao što su se i Hrvati borili protiv srpske agresije od 1991. do 1995. godine. Ukrajinci će se boriti do posljednjeg čovjeka, jer znaju da se bore za slobodu svoje zemlje, slobodu svojih građana i zasigurno se neće olako odreći ni milimetra svoje zemlje, a Krim je teritorij koji su Rusi okupirali početkom ožujka 2014. godine i anektirali ga ruskoj federaciji. Putin će izgubiti rat, jer: „To je rat u kojem Putin ne može pobijediti“ kao što tvrdi Andrej Illarinov, jedan od najpoznatijih ruskih ekonomista, bivši Putinov savjetnik za gospodarstvo od 2000. do kraja 2005. godine. Rusija će morati platiti visoku cijenu rata u Ukrajini, a to će uvelike utjecati na drastično smanjenje standarda ruskih građana. Neki gospodarski analitičari predviđaju pad standarda ruskih građana na onaj iz doba SSSR-a kada su mnogi građani ondašnje sovjetske Rusije bili više gladni nego li siti.

                Ono što je vrlo važno u ovom ratnom ludilu i što ne smijemo zaboraviti su ruski građani, ruski narod koji ne trebamo poistovjećivati s Putinom i njegovom militarističkom politikom. Naravno, postoje Rusi koji podržavaju Putinovu politiku i invaziju Ukrajine i svi koji u tome sudjeluju morat će odgovarati za monstruozne zločine koje Putin čini u Ukrajini, kako kaže Mihail Šiškin koji trenutno živi u egzilu u Švicarskoj. Glede rata u Ukrajini Šiškin kaže: „Rusija osjeća bol i stid i naglašavam: Putin nije Rusija. U ime moje Rusije i u svoje ime, molim Ukrajince za oprost“.

                Nadalje, u svom intervjuu Illarinov za  rat u Ukrajini kaže: „Mislim da Putin nema šanse pobijediti u ratu u Ukrajini, čak i uz rat iscrpljivanja, uz ovo neselektivno granatiranje i bombardiranje tisuća ljudi. Rezultat će biti suprotan“. (ibidem) Putin se grdno prevario u Ukrajincima, za koje je krivo mislio, da će se odmah predati i da će Ukrajina u potpunosti biti pregažena. Ovoga trenutaka Ukrajina se bori za vlastitu slobodu svoga naroda, ali i za slobodu Europe i čitavog slobodoumnog Svijeta. Zato Ukrajincima treba pomoći u oružju, novcu u smještaju, sada već preko 4 milijuna izbjeglica – žena i djece – koji su morali napustiti svoje razrušene domove u Ukrajini.

                Godinama traju pripreme Putina za napad na Ukrajinu, od asmog trenutka kada je postao predsjednikom Rusije, što potvrđuje sam  Illarinov u svome intervjuu za Večernji list od 19. ožujka 2022. godine. Illarinov za Večernji list izjavljuje: „Bio je to njegov plan više od 20 godina. Planirao je napraviti nešto, ne u konačnom obliku u koji je akcija evoluirala 24. veljače 2022., ali imao je ideje da je potrebno nešto napraviti s Ukrajinom još 2001. godine“.

                Ono što nas sve treba brinuti je višegodišnja blagonaklonost Zapada i SAD-a, jednoj takvoj agresivnoj politici Putina, olako prelaženje preko ruske imperijalne politike, a takva politika oklijevanja Amerikanaca i Europljana samo je dala vjetar u leđa Putinu za napad na Ukrajinu. Koliko je situacija ozbiljna, najbolje pokazuje izjava ruskog predsjednika Putina o mogućnosti korištenja i nuklearnog oružja. Mada, nekadašnji savjetnik za gospodarstvo Illarinov tvrdi, da je to blef i ništa više od toga, ne bi trebalo samo tako olako preći preko toga i ne akceptirati mogućnost upotrebe nuklearnog oruža, kada je to izjavio sam Putin i to u nekoliko navrata.

                Kada Svijet ima posla s takvom personom kakva je Putina, može se nadati svemu, pa tako i upotrebi nuklearnog oružja od strane Rusa. Na kraju svega, Rusija će platiti veliki ceh za agresiju na Ukrajinu; morat će platiti veliku ratnu odštetu, vratiti Krim i sva okupirana područja. Dozvoli li Zapad i svjetska politika, da se preko svega olako prijeđe, danas-sutra taj isti Zapad mogao bi doživjeti sudbinu Ukrajine.

Miljenko Jerneić

MOLITVA ZA UKRAJINU

MOLITVA ZA UKRAJINU

O dragi moj Bože

Žene, djeca starci ginu

Da li danas biti se može

Dok ruski zlotvor ubija Ukrajinu

To čini onaj koji duše nema

Luđak ruski što svijetu živjeti ne da

Apokalipsa se Ukrajincima sprema

 U ime izma taj ubija sve od reda.

Milijuni žena i djece male iz Ukrajine bježe

Ruske bombe i granate ruše sve pred sobom

Narod gine, iz dana u dan sve je teže

Za slobodu Ukrajinci se bore, ruskim neće biti robom.

U svojoj sobi gledam Isusa na slici

 Za te jadne ljude molim se Bogu

Vidim na stotine mrtvih na ulici pitam sam sebe kako im pomoći mogu.

Kako pomoći onima što ginu

Živote svoje Ukrajinci za domovinu daju

Vidim sotonu, vraga i đavla u Putinu

O dragi moj Bože, ide li rat kraju?

                                                                                                              U Zaboku, 21. ožujka 2022.

                                                                                                              Miljenko Jerneić

Tek nakon ruske invazije na Ukrajinu Plenković je otkrio velikosrpsku agresiju na Hrvatsku 

Tek nakon ruske invazije na Ukrajinu Plenković je otkrio velikosrpsku agresiju na Hrvatsku 

         Ruska invazija na Ukrajinu pored toga što ju je Hrvatska, članica NATO-a i Europske unije oštro osudila kao agresiju na jednu suverenu državu imala je niz pretežno pozitivnih učinaka na unutarnjepolitičkoj sceni. Jedan od najvažnijih bilo je nakon invazije prvi put priznanje predsjednika Vlade Andreja Plenkovića izrečeno u prvom nastupu  u Hrvatskome saboru da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije.

         Premijer Plenković kao poslušni sluga briselske politike prema tzv. Zapadnom Balkanu otkako je stupio na tu dužnost nikad dosad nije u svojim istupima spomenuo “velikosrpsku agresiju”. koja se kolokvijalno naziva Domovinski rat. Kad se već govori o toj temi treba podsjetiti da naziv Domovinski rat nije lansirao ni predsjednik Tuđman ni stožerna politička stranka HDZ, nego su nju prema vlastitom priznanju lansirali dva notorna hrvatska jugonostalgičara tada zaposlena u isto takvom tjedniku “Globusu”. To su bili Denis Kuljiš i Marko Grčić. Domovinski rat u izvornom obliku može značiti i “građanski rat” ali oni koji smatraju da je to nepravilna kvalifikacija velikosrpske agresije dodaju ispred pridjev “obrambeni”, premda je to u svojoj suštini bio Srpsko-hrvatski rat što ga je protiv države Hrvatske povela Srbija (sa Crnom Gorom). Tu kvalifikaciju je potvrdio i Međunarodni sud pravde u Haagu prilikom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid. Ta tužba nije potvrđena kao što je potvrđena ista tužba Bosne i Hercegovine, ali je značajno da je “velikosrpska agresija” potvrđena kao međudržavni rat. Ne radi se samo o dosadašnjoj Plenkovićevoj kvalifikaciji Domovinskog rata, nego je to na zahtjev srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića  izbjegavala i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, dok je sadašnji predsjednik Zoran Milanović ostao poznat po izričitoj izjavi da se radilo o “građanskom ratu”. Sam premijer Plenković je prije nekoliko godina na međunarodnom skupu u Dubrovniku rekao da su se na ovim prostorima dogodili “neki sukobi”. Nažalost ta Plenklovićeva politička preobrazba kad je u pitanju “velikosrpska agresija” trajala je samo nekoliko dana, jer kad je nakon toga u Hrvatskom saboru izglasovana posebna deklaracija o ruskoj invaziji na Ukrajinu, opet je za njega to bio Domovinski rat a ne “velikosrpska agresija” na Hrvatsku.Andrej Plenković ostaje tako vjeran svojim gazdama u Bruxellesu koji i dalje ostaju privrženi konstrukciji tzv. Zapadnog Balkana naravno sa Srbijom koja je bez obzira na glasovanja u Općoj skupštini UN-a ostaje vjeran saveznik agresorske Rusije.

         Druga značajna politička čeinjenica bilo je glasovanje u Hrvatskome saboru kojim je osuđena ruska invazija na Ukrajinu. To je bio prvi put da su zastupnici bili jedinstveni, osim jednog suzdržanog glasa, o nekom u ovom slučaju itekako važnom nacionalnom identitetskom pitanju, jer je ljevica, kakva bila da bila, glasovala o temeljnom nacionalnom interesu zaštite teritorijalnog integriteta i suvereniteta.

         U očekivanim reakcijama na rusku invaziju neki istaknuti komentatori sa svojim  stajalištima razotkrili su jasno i bez ostatka svoju ideološku i političku poziciju.. Tako je deklarirani Jugoslaven dopisnik “Jutarnjeg lista” iz Rima Inoslav Bešker usporedio nacionalni ukrajinski poklič “Slava Ukrajini” s HOS-ovim hrvatskim pozdravom  “Za dom spremni” naravno naglašavajući s njegovog političkog stajališta njihov negativni politički kontekst. Od Inoslava Beškera nije se moglo drugo ni očekivati da iz Rima komentira rusku invaziju na Ukrajinu, jer sam s njim politički ratovao dok smo zajedno radili u “Vjesniku”. Tada se Inoslav Bešker u Miloševićevoj tzv. “antibirokratskoj revoluciji” bio svrstao uz velikosrpskog čelnika koji je, slično kao i Rusi sada, pokrenuo četiri osvajačka rata na području propale komunističke Jugoslavije.  Mnogo više pozornosti izazvao je nastup umirovljenog admirala Davora Domazeta Loše na podcastu “Velebit”, prije svega zato što je umirovljeni admiral koji se bavi geostrategijom i okultnom oligarhijom podržao Putinovu agresiju na Ukrajinu. Njegovo je temeljno polazište da su Ukrajinci Rusi, što kaže i Putin i da je Ukrajina dio Rusije. Čak je i veliki izbjeglički egzodus doveo u pitanje. Sve je to izazvalo masu reakcija na društvenim mrežama, jer Davor Domazet Lošo ne vidi sličnosti u Putinovoj politici prema Ukrajini i invaziji na nju s velikosrpskom agresijom na Hrvatsku, iako je očigledno da su i Hrvatska i Ukrajina bile žrtve ratne  imperijalističke politike. Admirala Domazeta na sasvim simboličan način je demantirala moćna bespilotna letjelica koja je pogodila Zagreb, srećom bez žrtava ali je očito ovako ili onako kolaterarni proizvod ruske invazije na Ukrajinu.

Vjekoslav Krsnik

SVEOPĆA DEKADENTNOST EUROPE I SVIJETA

SVEOPĆA DEKADENTNOST EUROPE I SVIJETA

                Sada je više nego li očito, da je SAD-e učinio veliku pogrešku – možemo je slobodno nazvati i krucijalnom – kada je zabranio hrvatskoj vojsci da osvoji Banja Luku, tako da je danas Bosna i Hercegovina i više od neuralgične točke. Bosna i Hercegovina je ustvari bure baruta s već zapaljenim fitiljem, i pitanje je samo vremena kada će eksplodirati. SAD-e će zbog svoje krive političke procjene i ad hoc politike prema Bosni i Hercegovini, danas morati platiti znatno veći račun. Svih ovih godina srpska recentna politika nije ništa drugo već produženi krak ruske imperijalne politike, a sadašnji predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić upravlja Srbijom poput Putina, pa onda i nije ništa čudno kada Vučića mnogi politički analitičari i komentatori političkih zbivanja, nazivaju srpskim i(li) balkanskim Putinom. U svemu tome zabrinjavajuće je što Europska unija svih ovih godina blagonaklono gleda na tu i takvu politiku Srbije, a ono što nas mora zabrinuti je višegodišnje američko – najblaže rečeno – promatranje i toleriranje velikosrpske politike!

                Da je situacija u Bosni i Hercegovini više nego li ozbiljna, potvrđuje i izjava glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga koji je u „zonu ruskog utjecaja“ uz Gruziju i Moldaviju uključio i Bosnu i Hercegovinu. No, treba otvoreno reći da je Bosna i Hercegovina ovoga trenutka „u najvećoj opasnosti“, a to jako dobro znaju u Europskoj uniji i NATO-u koji su u Bosnu i Hercegovinu uputili dodatne snage EUFOR-a, a zračni prostor iznad Bosne i Hercegovine kontroliraju francuski borbeni avioni. Rusija bi mogla iskoristiti dvije novostvorene države u Ukrajini – Luganska i Donjecka Republika – kao opravdanje za proglašenje Republike Srpske državom u Bosni i Hercegovini, što nije ništa drugo već rušenje međunarodnog pravnog i političkog poretka u svijetu. Takav potez Rusije izazvao bi sukobe, ne samo u Bosni i Hercegovini i području bivše Jugoslavije, već bi to zaista moglo eskalirati i uvesti čitav svijet u treći svjetski rat. Stoga su u pravu oni politički analitičari koji poput Denisa Romca tvrde: „Što je Putin neuspješniji u Ukrajini, sve više raste i opasnost od otvaranja nove fronte na Balkanu, ponajprije u Bosni i Hercegovini“.

                Ono što Hrvatsku treba najviše brinuti su njezini najviše politički dužnosnici koji imaju skroz oprečne stavove kada je u pitanju rat u Ukrajini, Bosna i Hercegovina i politička sigurnost Hrvatske. Shodno tome, kao primjer navest ćemo sasvim oprečna mišljenja predsjednika Hrvatske, Zorana Milanovića i šefa glavne hrvatske obavještajne agencije Daniela Markića.

                „Predsjednik države, međutim, ima posve suprotno mišljenje od šefa obavještajne službe, što je krajnje čudno u ovoj situaciji i netipično za uređene države, s obzirom na to da obavještajna izvješća i analize na kojima Markić gradi svoje mišljenje o aktualnoj situaciji dobiva i predsjednik države. Dok Markić ne isključuje mogućnost destabilizacije u regiji, Milanović izričito tvrdi da ni do kakve eskalacije koja bi se pretvorila u oružani konflikt ne može doći. Zato kaže da i ne pridaje posebnu važnost pojačanoj prisutnosti snaga EUFOR-a u Bosni i Hercegovini, smatrajući da nema opasnosti od eskalacije krize u toj zemlji“. (Vidi Večernji list od 12. ožujka 2022. godine, auto teksta Denis Romac.)

                Uz to, što su kontradiktorni Milanović i Markić, vrlo je indikativna i zabrinjavajuća kontradiktornost Markića sa samim sobom, a isto tako i Milanovića, na što u svom tekstu također upozorava Denis Romac. Romac o tome piše: „Iako se predsjednik Milanović i obavještajac Markić razilaze u svojim mišljenjima i mogućnosti prelijevanja krize i posljedicama tog prelijevanja, nije teško uočiti kontradikcije i kod jednog i kod drugog. Markić tako tvrdi da je Hrvatska potpuno sigurna i da nema nikakve prijetnje za hrvatske državljane, što je u izravnom sukobu s njegovom tezom o mogućnosti prelijevanja sukoba na susjedstvo, s obzirom na to da bi svaka destabilizacija našeg susjedstva  izravno i neizravno pogodila i hrvatske državljane“. (ibidem)

                Kada su u pitanju kontradiktornosti Milanovića, Romac o tome kaže: „Kod Milanovića, međutim, vjerojatno se ipak radi o drukčijim, prozaičnijim razlozima namjernog umanjivanja opasnosti od raspirivanja krize u susjednoj državi, a sudeći po nastavku njegove izjave, ti se razlozi vjerojatno ponovno kriju u njegovom kontroverznom odnosu prema srpskom članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku (na slici), za kojeg i ovaj put ima bezuvjetno razumijevanje. Milanović, naime, ne dopušta mogućnost da bi se Dodikova secesija u BiH mogla pretvoriti u otvoreni sukob i nasilje, tvrdeći da je u Dodikovu slučaju riječ samo o političkoj retorici. U BiH, kaže hrvatski predsjednik, nema ni vojnika ni tenkova, čime sugerira da nema vojske koja bi ratovala ni oružja kojim bi se rat vodio“. (ibidem)

                Iz svega ovoga nije teško zaključiti, da Markić i Milanović, bez obzira na sve informacije s kojima raspolažu, ne znaju prije svega misliti, pa onda nije nikakvo čudo što su kontradiktorni sami sa sobom, a isto tako kontradiktorni na osobnoj razini. Sjećam se dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika koji je u mnogo navrta znao reći kako smo mi Hrvati sami sebi najveći problem, a to se iz primjera Milanovića i Markića najbolje može vidjeti. Da je mišljenje vrlo zahtjevna ljudska djelatnost, pokazuje nam Ivo Komšić koji je za Globus (8. ožujka 2022. godine) izjavio: „Sve to za jedan bezvrijedan i propali interes, za obnovu Herceg-Bosne koja je sramota hrvatskog naroda, koja je osuđena na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu kao zločinačka tvorevina“.

                Herceg-Bosna nije nikakva sramota hrvatskog naroda, već su to bili ondašnji političari koji su vodili Herceg-Bosnu. Danas, a to se vidi iza dana u dan – samo to slijepci ne vide – nema opstojnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini bez Herceg-Bosne. Hrvati moraju imati svoj hrvatski entitet, isto kao što to imaju Srbi. Hrvatima nema života ni opstanka u federaciji s Bošnjacima, a oni koji misle drugačije žive u iluzijama. Bez trećeg, hrvatskog entiteta nema opstojnosti Bosne i Hercegovine. Najveću glupost, napravila je međunarodna politika, onda kada je ukinula Herceg-Bosnu, umjesto da je kazneno gonila one koji su kompromitirali hrvatski narod i Herceg-Bosnu.

                U petak 11. ožujka 2022. godine u gradu Zagrebu, nadomak Studentskog doma „Stjepan Radić“, srušio se dron – sovjetska letjelica Tu-141 – težak šest tona i dugačak četrnaest metara. U dronu su pronađeni i dijelovi aviobombe. Pukom slučajnošću ili bolje rečeno srećom dron nije eksplodirao, nije pogodio niti jedan stambeni objekt i ono što je najvažnije od svega, nije bilo ljudskih žrtava. Svi se pitaju od kuda dron u Zagrebu. Glede toga mogu se postaviti slijedeće teze: poslali su ga Rusi kao upozorenje Hrvatskoj; poslali su ga Rusio kao test budnosti NATO snaga; poslali su ga Rusi kao upozorenje svim članicama NATO-a; ono što je sigurno, nisu ga poslali Ukrajinci. Iz tih teza, nije teško zaključiti, da je to čista prijetnja Rusije Hrvatskoj, ali i svim zemljama koje podržavaju Ukrajinu i koje su proglašenje neprijateljskim zemljama od strane Rusije. Dron koji je upućen na Hrvatsku, pokazuje, da Putin sutra može poslati, ne samo dronove već i nuklearne projektile na svaku zemlju „neprijateljicu“ Rusije. Uostalom, Putin je nagovijestio i mogućnost upotrebe nuklearnog oružja. Luđaka iz Moskve treba ozbiljno shvatiti i ništa ne prepustiti slučaju. Putin i njegova politika pokazuju svu dekadentnost Rusije, ali nažalost i čitavog svijeta. Hrvatska politika treba se konačno zapitati: kako u tom i takvom svijetu opstati.

Miljenko Jerneić

Hitler iz našeg sokaka

Hitler iz našeg sokaka

                Plenković se olako riješio Kolinde Grabar Kitarović, koja bi, svakako bolje obavljala predsjednički posao, nego što to danas čini Zoran Milanović. To se najbolje može vidjeti sada, kada je napadnuta Ukrajina od strane Rusije. Milanovićevo nesnalaženje u tom slučaju više je nego li evidentno, a Kolinda zasigurno ne bi „lutala“ u politici kao što je to slučaj s Milanovićem, te bi bila veliki i pravi suport politici Vlade Andreja Plenkovića. Vrlo bitno u svemu tome je i činjenica, da je Kolinda sto posto američki igrač, za razliku od Milanovića, koji slovi, da je ruski igrač i to još od premijerskih dana, ako ne i ranije. No želje su jedno, a realnost danas imamo onakvu kakvu zaslužujemo.

                Sve svjetske novine prepune su članaka o ratu u Ukrajini, te se u njima mogu pronaći različita mišljenja pojedinih političkih analitičara, a najviše intelektualaca lijeve i desne političke provinijencije. Svi su jedinstveni u osudi agresije Rusije na Ukrajinu. Rusija vodi bezočan rat protiv Ukrajine i tu europsku zemlju naprosto kani pretvoriti u prah i pepeo, a ukrajinski narod zauvijek iseliti iz Ukrajine. Svjedoci smo apokaliptičnih slika iz Ukrajine, te sada već milijunskog egzodusa Ukrajinaca, najčešće žena i djece koji traže utočište i sigurnost u mnogim europskim zemljama.

                Na drugoj strani, iz Rusije, svaki dna možemo gledati ruskog predsjednika Putina i svu njegovu bešćutnost, gotovo sreću i zadovoljstvo, jer Rusi u Ukrajini ubijaju, ne samo pripadnike ukrajinske vojske već i civile – žene, djecu i starce. Putin je konačno pokazao svoje pravo lice, svoju patološku osobnost zbog koje bezrazložno ginu, na jednoj strani Rusi kao agresori na Ukrajinu, a na drugoj Ukrajinci, samo zato što vole svoju domovinu Ukrajinu.

                U Ukrajinu stižu ljudi iz čitavog svijeta, koji su odlučili boriti se protiv Rusa i zlotvora iz Kremlja. Dnevne novine, tjednici i časopisi prepuni su vijesti iz Ukrajine, te u njima možemo pročitati naslove članaka: „Rusija će biti prisiljena prijeći u režim ratne privrede“, „Rusija na putu prema fašizmu?“, „Hoće li Putin otvoriti front na Balkanu?“, „Prelijevanje rata“, „Ruska invazija će postati katalizator rješenja internih problema u BiH“, „Putinovi akcijski planovi za Hrvatsku i regiju. Nije smiješno“, „Ne brine se za Ukrajinu, a sve misli su mu usmjerene na BiH“, (to se odnosi na Zorana Milanovića), „Zašto Putinov ratni plan opasno ugrožava stabilnost na Balkanu, a pogotovo u BiH i Crnoj Gori“, „Europa mora napustiti sve iluzije o Rusiji“…

                Ono što se svakako mora napomenuti u napadu Rusije na Ukrajinu je dugogodišnja priprema Rusije u političkom i vojnom smislu za agresiju na tu europsku zemlju uz sveopću blagonaklonost američke, europske i cjelokupne svjetske politike svih ovih godina na sve što je Putin činio. Od napada na Gruziju 2008. godine, pa početkom ožujka 2014. okupacije Krima te aneksije Luganska i Donjecka (Luhansk i Donetsk). Dok je Zapad „spavao“, Putin se svcih ovih godina pripremao za agresiju na Ukrajinu, pravu sliku te naivne i iluzorne politike Zapada dao nam je poljski predsjednik Mateusz Morawiecki  u svom članku pod naslovom: „Europa mora napustiti sve iluzije o Rusiji“, kojeg je objavio Nacional 1. ožujka 2022. godine.

                „Nemilosrdni napad na Ukrajinu još je jedno poglavlje u ovoj priči o obnovi imperijalnog status Rusije. Putin je godinama provodio ovaj plan. Počeo je napadom na Gruziju 2008., nakon čega je uslijedila okupacija Krima 2014. godine. A danas namjerava podrediti cijelu Ukrajinu. I ne smijemo živjeti u iluziji: ovo bi mogao biti tek početak. Sutra bi na redu mogle biti Latvija, Litva i Estonija, kao i Poljska.“ Nešto dalje poljski predsjednik nastavlja: „danas vidimo da je cijena europske naivnosti u odnosu na Rusiju ukrajinska krv. Za više od 30 godina relativnog mira. Zapad se držao iluzije da su pad Berlinskog zida i raspad Sovjetskog saveza doveli do „kraja povijesti“. Danas se, međutim povijest vraća svom snagom koju može prikupiti, uključujući i rat – zbog čega politika i političari ponovo moraju biti ozbiljni. Krv naših ukrajinskih susjeda, prijatelja i braće zahtijeva da odlučno reagiramo.“

                Putin, kojega mnogi uspoređuju i s Hitlerom neće stati s bestijalnim napadima i razaranjem Ukrajine tako dugo dok ga se ne porazi na fronti. Stoga svijet mora Ukrajincima pomoći u oružju, ali i ljudstvu, koji će zajedno s Ukrajincima braniti, ne samo Ukrajinu već i Europu te sav slobodan svijet.

                                                                                                                                                             Miljenko Jerneić

Svijet na pragu samouništenja

Svijet na pragu samouništenja

                Kako se u životu ništa slučajno ne dešava, a ponajmanje u politici, kao primjer može nam poslužiti Rusija. Posljednjih godina svjedočimo jednoj agresivnoj ruskoj politici, u kojoj Rusija koristi sva – dozvoljena i nedozvoljena – sredstva, a što se najbolje vidi u invaziji na Ukrajinu. Sada je više nego jasno, da Rusija želi raskomadati Ukrajinu, i od jedne suverene države napraviti rusku koloniju u kojoj Ukrajinci više nikada ne bi mogli slobodno, samostalno i suvereno odlučivati. Rusi su najprije – početkom ožujka 2014. godine – okupirali Krim, a sada žele od Ukrajine odvojiti Luhansk i Donjeck, jer je tobože Ukrajina, dok je bila cjelovita država, „ugrožavala“ Rusiju svojim geostrateškim položajem. Rusija se već nekoliko godina spremala napasti Ukrajinu i čitavo vrijeme se pripremala na invaziju. Žalosno je da cjelokupna svjetska politika nije učinila baš ništa, kako bi spriječila Rusiju u pokušaju napada i okupacije Ukrajine. Glavni kreator takve imperijalne ruske politike je sam predsjednik Rusije, Vladimir Putin, koji predstavlja pravu tantaciju iliti napast na čitav svijet. Putinova politička metamorfoza, dala nam je pravu sliku njega kao političkog autarha, bez kojega se u Rusiji u političkom i svakom drugom smislu ne može ništa poduzeti, niti odlučiti. Putin ide toliko daleko, da je naredio vojsci višu nuklearnu pripravnost, što znači i mogućnost upotrebe nuklearnog oružja od strane Rusije. Tim potezom Putin šalje poruku čitavom svijetu, da je – ne birajući sredstva – u stanju učiniti sve, pa i pokrenuti nuklearni rat. Amerikanci su odmah stavili svoje nuklearne resurse u višu pripravnost , DEFCON 2, što je treći puta u američkoj povijesti. DEFCON 1 je početak nuklearnog rata!

                Svih ovih godina takva rigidna ruska politika dala je krila i srpskoj politici, koja je to koristila, kako bi ostvarila svoj velikosrpski san o vascelom srpstvu. To se najbolje može vidjeti u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. U Crnoj Gori na vlast su došle prosrpske stranke potpomognute ruskom obavještajnom službom, a koje negiraju postojanje crnogorske nacije i Crne Gore kao države. U Bosni i Hercegovini, Dodik pokušava iskoristiti trenutak kako bi Republiku Srpsku pridružio što prije majčici Srbiji. Tome mu uvelike pripomaže  stupidna politika SDA predvođena Bakirom Izetbegovićem. Hrvati su jedini od tri konstitutivna naroda koji nemaju svoj, hrvatski entitet i zbog toga ne mogu konzumirati svoja politička i ostala prava. Za Hrvate u Bosni i Hercegovini koji politički djeluju kroz razne političke stranke, vrlo je bitno, da u politički složni i jedinstveni, jer samo tako, preko Hrvatskog narodnog sabora  mogu ozbiljiti sebe kao politički narod. Sada je više nego jasno, da Hrvati bez svojeg, hrvatskog entiteta neće nikada biti ravnopravni s Bošnjacima niti sa Srbima. Herceg -Bosna politička je neminovnost u Bosni i Hercegovini, a na Hrvatima je, da slogom i zajedništvom dođu do hrvatskog entiteta. Tek tada, moguće je u Bosni i Hercegovini izgrađivati građansku državu, a nikako ne obratno. Herceg-Bosnu neki tumače kao „nastavak po Hrvatsku pogubne politike“ kako piše jedna hrvatski dnevnik (24. veljače 2022. godine), što je potpuno krivo. Hrvati su bez Herceg-Bosne nemaju budućnosti u Bosni i Hercegovini, i to je jedini način, da ta država opstane. Bez hrvatskog entiteta nema niti Bosne i Hercegovine. Stoga je, Nikola Grmoja potpuno u pravu kada kaže: „Između opstojnosti Hrvata i opstojnosti Bosne i Hercegovine meni osobno je važnija opstojnost Hrvata. Ako Hrvati neće biti ravnopravni i konstitutivni, onda Bosna i Hercegovina ne treba niti postojati. Jednostavno je!“

                Srbi na sjeveru Kosova žele stvoriti Srpsku zajednicu općina koja bi poput Republike Srpske u Bosni i Hercegovini radila na tome, da se što prije odvoje od Kosova i priključuje Srbiji. Naravno, političari Kosova nisu naivni i dobro znaju što bi im se desilo na sjeveru države, kada bi Srbi stvorili svoj srpski entitet. Svjetska politika može mijenjati kosovske političare, ali kosovska politika i dalje će ostati konstantna. Treba istaći, da su na Kosovu pripadnici američke vojske, njih 635, kao i pripadnici KFOR-a od 12. lipnja 1999. godine, čiji je broj 4000 vojnika. Te američke i međunarodne vojne snage glavna su garancija samostalnosti i opstojnosti Kosova. Tome će biti tako, sve dok srpska politika ne prizna Kosovo kao državu, pa i mnogo godina nakon toga.

Miljenko Jerneić

Kao sluga Bruxellesa, Beograda i Banja Luke Andrej Plenković je postao dio Pupovčeve “pete kolone”

Kao sluga Bruxellesa, Beograda i Banja Luke Andrej Plenković je postao dio Pupovčeve “pete kolone”

         Tekuća korupcionaška afera s jednim ministrom u zatvoru a dva pod sumnjom DORH-a da su počinili ista kažnjiva djela samo je nastavak politike predsjednika Vlade Andreja Plenkovića koja destabilizira Republiku Hrvatsku na onaj način kakav odgovara režiserima u Bruixellesu, Beogradu i Banja Luci. Pri tome je važan a možda i ključni čimbenik u realizaciji te politike samozvani predstavnik Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac, i to samozvani jer ne predstavlja većinski dio te manjine u Hrvatskoj koju oni smatraju za razliku od Milorada Pupovca svojom Domovinom. U svojoj cjelokupnoj subverzivnoj djelatnosti Milorad Pupovac provodi u Hrvatskoj politiku Srpske akademije nauka i umetnosti trasiranu u njihovim memorandumima kojima je u početku bio cilj da se, kako se to ispostavilo, i oružjem pokušaju osvojiti teritorij Republike Hrvatske. Kad su nakon četiri izgubljena rata u raspadajućoj komunističkoj federaciji doživjeli poraz, onda u najnovijoj varijanti memoranduma lansiraju projekt “srpskog sveta” s naglaskom na hibridno osvajanje Hrvatske, negirajući njezin jezik i prisvajajući njezinu kulturnu baštinu. U svemu tome Andrej Plenković je pouzdani suradnik  Milorada Pupovca kao agenta politike i četničke garniture u Beogradu, jer je praktički (ne)djelovanjem htio ne htio postao važan član njegove “pete kolone” (?!) u novostvorenoj demokratskoj državi Hrvatskoj.

         Po svojoj definiciji “peta kolona” označava tajne skupine koje se bave subverzivnim aktivnostima s ciljem rušenja ili ometanja postojećeg poretka u interesu jedne agresivne vanjske sile. To Milorad Pupovac radi od samog početka stvaranja Republike Hrvatske s prešutnom, ali kao u slučaju hadezeovih vlada manje više otvorenom potporom Ive Sanadera, Jadranke Kosor i sada Andreja Plenkovića ali jednako tako i SDP-ovih vlada Ivice Račana i Zorana Milanovića.

         Kad je u pitanju Plenkovićevo sluganstvo prema Bruxellesu gdje je njegov osobni rejting  više ovisio o tome što ga je predsjednik Europske komisije Jean Paul Juncker uštipnuo za stražnjicu nego što vlada s četiri strana jezika, pa je tako ni manje ni više bio jedan od kandidata za njegovog nasljednika. U odnosu na Hrvatsku gdje je došao iz Europskog parlamenta da bi postao čelnik stožerne hrvatske političke stranke Andrej Plenković je uporno i dosljedno provodio svoju agendu prije svega da promijeni HDZ, a potom i samu Hrvatsku. Ovdje se može postaviti jedno važno načelno pitanje, kakva je to stožerna hrvatska politička stranka zaslužna za stvaranje hrvatske države da jednom praktički dezerteru iz Domovinskog rata dopušta ne samo da po zadanoj zadaći promijeni stranku nego politički čak i državu. Ovo posljednje odnosilo se prije svega na pretvaranje Domovinskog rata, što je krivi naziv za Srpsko-hrvatski rat u “građanski rat” kako bi se stvorio politički temelj za stvaranje nove balkanske asocijacije pod imenom “Zapadni Balkan”. U tom smislu premijer Plenković uspostavio je kooperativne veze s četničkim predsjednikom Republike Srbije kojemu je prije svega udovoljio da više ne spominje “velikosrpsku agresiju” na Hrvatsku. Tako je prije nekoliko godina na međunarodnom forumu u Dubrovniku umjesto da podsjeti kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku što je uostalom potvrdio i Međunarodni sud pravde u Haagu izjavio da su se na ovim prostorima “dogodili neki sukobi” što ide u prilog ocjeni da se ovdje vodio građanski rat, a ne da je to bila srbijanska agresija na Hrvatsku..Koliko je Andrej Plenković postao sluga Aleksandra Vučića najbolje ilustrira podatak da je u svojem zbog pandemije neostvarenom posjetu Beogradu bio pristao da se iz njegovog programa izbaci pitanje nestalih, kako se to vidjelo iz pripremnog izvješća hrvatskog veleposlanstva u Beogradu. Još je važnije da je pod utjecajem Angele Merkel prepustio vodeću ulogu u “regionu” Aleksandru Vučiću što je sad dovedeno u pitanje novom vladom u Berlinu, ali i novim političkim odnosima u Europi nakon praktički Putinove puzajuće invazije na Ukrajinu.

         Konačno i ne najmanje važno, osobito jer se radi o sudbini hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, Andrej Plenković se stavio u sluganski odnos prema čelniku bosanskih Srba Miloradu Dodiku kojega je primio u Banskim dvorima ali ne zato da bi zaštitio prava Hrvata u Republici srpskoj gdje je njihov broj desetkovan i blokiran im je povratak, nego da bi promijenio planiranu trasu autoceste  u tom entitetu koji je, ne treba nikad ispuštati iz vida, utemeljen na genocidu. Kao predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković nije imao ništa protiv da njegov ključni koalicijski partner Milorad Pupovac sudjeluje u proslavi protuustavnog Dana Republike srpske. Na tom obilježavanju čak je posebnu ulogu odigrao predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine Dragan Ćović kao ključni saveznik Milorada Dodika u razbijanju Bosne i Hercegovine  s porukom “Čuvajte Republiku srpsku”.

         Kad se sve to ima u vidu postavlja se pitanje obavlja li predsjednik Vlade Republike Hrvatske  Andrej Plenković svoju dužnost u skladu s prisegom koju je dao u Hrvatskome saboru. Ona glasi: “Prisežem da ću dužnost člana Vlade savjesno i časno obnašati, poštivati Ustav, zakone i pravni poredak, te se zalagati za svekoliki napredak Republike Hrvatske”. Sve navedene činjenice, a ima ih još, ukazuju na to da svojim postupcima Andrej Plenković djeluje u okvirima Pupovčeve “pete kolone” u cilju “ometanja postojećeg poretka u interesu jedne vanjske sile”, bila ona u Bruxellesu, Beogradu ili Banja Luci.

Vjekoslav Krsnik

BIMBO U AKCIJI

U Zaboku, 20. veljače 2022.

BIMBO U AKCIJI

            Kako se konačno našao netko pametan s ove i s druge strane Ivanščice, zagorci bi uskoro mogli dobiti ˝svoj˝ Park prirode. Naime, ideja o proglašenju Ivanščice Parkom prirode, postoji još od daleke 2007. godine (29. svibnja), kada je Zagorska stranka poslala – svim političkim strankama u Krapinsko zagorskoj županiji, Savezu zelenih KZŽ te svim medijima – ˝Otvoreno pismo˝, o proglašenju Ivanščice Parkom prirode, a Hrvatsko zagorje Regionalnim parkom, te ga kao takvog i usvoje u Skupštini Krapinsko zagorske županije i upute u Sabor na razmatranje i usvajanje.

            Pisac ovih redaka predlagao je i inzistirao bezbroj puta, da se o tome raspravlja u Skupštini KZŽ, a naročito kada je osam godina obnašao funkciju županijskog vijećnika Zagorske stranke. Tadašnji, a nažalost i sadašnji vladajući u KZŽ nisu htjeli ni čuti o tome. Ista stvar bila je i u Varaždinskoj županiji u kojoj tada vladajući nisu imali sluha ili možda bolje rečeno nisu željeli čuti oporbeni prijedlog koji je nadasve bio i jeste u interesu, ne samo nas Zagorca s jedne i druge strane Ivanščice, već je to i u interesu naše Hrvatske.

            I onda nakon petnaest (15) godina, možemo u jednom hrvatskom mediju pročitati: ˝Podupirem da Zagorje dobije Park prirode˝. Zamislite, drage Zagorke i dragi Zagorci, našla se ipak jedna politička stranka (HDZ) koja je iz naftalina izvadila dugostojeći prijedlog Zagorske stranke, da i Zagorci dobiju svoj Park prirode. Osobno, to me veseli, a žalosti me, što sadašnja vlast u KZŽ, ne samo, da nije htjela opservirati prijedlog Zagorske stranke o Parku prirode, već treba isto tako glasno i jasno reći, da ta dugogodišnja SDP-ova vlast nije htjela osnovati Zagorsku banku, isto na prijedlog Zagorske stranke, i to dok je funkciju župana KZŽ obnašao Siniša Hajdaš Dončić. Nadajmo se, da će HDZ ili neka druga politička stranka, jednoga dana osnovati Zagorsku banku, jer banka je nama Zagorcima potrebna. Jedino mi zagorci u Hrvatskoj nemamo svoje banke! Ne smijemo smetnuti s uma, da je postojala Zagorska banka, no ona je namjerno ukinuta radi osobne sinekure tada vodećeg financijskog stručnjaka u jednoj od banaka na prostorima KZŽ.

            Prave ideje nikad ne umiru, one žive i živjet će tako dugo dok se ne ostvare. Zapravo, tek onda započinje pravi život svake ideje.

            Kao prilog ovome tekstu, objavljujemo sva pismena dopisa Zagorske stranke glede proglašenja Parkom prirode Ivanščice a Hrvatsko zagorje Regionalnim parkom, iz čega se najbolje vidi sve ono što je Zagorska stranka poduzimala kako bi konačno došlo do realizacije te ideje.

            S poštovanjem!

 Predsjednik Zagorske stranke

 Miljenko Jerneić

Izdajnička politika Dragana Čovića uz potporu Milanovića i Plenkovića

Izdajnička politika Dragana Čovića uz potporu Milanovića i Plenkovića

            ¸Posljednja zbivanja oko rješavanja političke krize u Bosni i Hercegovini potencirane prijetnjama  Milorada Dodika da će ocijepiti tzv. Republiku srpskudokazali su još jednom prvo, da čelnik hrvatskoga naroda u susjednoj državi Dragan Čović vodi izdajničku politiku protivnu interesima hrvatskoga naroda i drugo, što je svojevrsni politički skandal, da ta izdajnička politika u samoj Republici Hrvatskoj ima potvrđenu potporu predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.

            Kulminacija te protuhrvatske politike u Bosni i Hercegovini očitovala se prije svega u neuspjelim pregovorima u Neumu oko izmjene izbornog zakona s ciljem da se Hrvatima kao jednakopravnom konstitutivnom narodu u Bosni i Hercegovini vrati pravo da zajedno s ostala dva naroda Bošnjacima i Srbima legalno biraju svoje predstavnike u sva predstavnička i rukovodeća  tijela u državi, što je dosad raznim manipulacijama uskraćeno. Još je veći politički skandal priredio sam predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović koji je nakon tih neuspjelih pregovora službeno sudjelovao u radu njihove Narodne skupštine u Banja Luci, gdje je dao punu potporu Miloradu Dodiku i njegovom entitetu koji je po međunarodnoj presudi utemeljen na genocidu. U tom nastupu Dragan Čović je skandalozno  poručio zastupnicima genocidnog bosanskohercegovačkog entiteta “Čuvajte Republiku srpsku”. To se od njega moglo očekivati jer otkako je taj u komunističkoj Jugoslaviji bivši KOS-ov pouzdanik koji se u mostarskom “Sokolu” potpisivao ćirilicom stupio na čelu HDZ-a u Bosni i Hercegovini hrvatski narod gubio je svoja konstitutivna prava garantirana Daytonskim sporazumom. On je uspostavio prisne veze ne samo sa Dodikom nego i sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Takav Dragan Čović je persona grata i u odnosima s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem i premijerom Andrejom Plenkovićem, što znači da principijelno po slovu hrvatskoga Ustava oni ne štite interese Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer te interese ne brani ni sam Dragan Čović.

            To se očitovalo i u njegovim posljednjim potezima oko novog izbornog zakona o kojemu se raspravljalo u- Neumu pod pokroviteljstvom predstavnika Europske Unije i Sjedinjenih Američkih Država  Angeline Eichhorst i Matthewa Palmera. Oni su ponudili rješenje koje je bilo povoljno za hrvatski narod, ali su pregovori završili bez postignutog                                            dogovora. Da je rješenje bilo prihvatljivo za hrvatsku stranu potvrdio je, pozivajući se na svoje američke izvore, i odvjetnik Luka Mišetić branitelj hrvatskih generala u Haagu, a pravi razlog što pregovori nisu uspjeli otkrio je Bakir Izetbegović izjavom da je rješenje američko.europskih posrednika odbio sam Dragan Čović, što je i njih začudilo. Time je Dragan Čović  definitivno potvrdio da u skladu sa svojom dosadašnjom politikom otvorene suradnje s Miloradom Dodikom i Aleksandrom Vučićem djeluje protiv interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegopvini, što je uostalom odmah potvrdio skandaloznim nastupom na Narodnoj skupštini srpskog genocidnog entiteta. Jednako je upitno zašto je premijer Plenković poslije takvog nastupa primio Dragana Čovića u Zagrebu. U priopćenju s tog sastanka premijer Plenković istaknuo je da se hrvatski narod već godinama dovodi u nepravedan položaj, te da je postizanje dogovora o izbornoj reformi važno za skladne odnose sva tri konstitutivna naroda te funkcionalnost i boljitak. Međutim u tom priopćenju ne govori se ništa o tome zašto su propali pregovori u Neumu  koji su po spomenutim navodima bili povoljni za hrvatski narod, a posebice tko je blokirao ponuđeno rješenje.

            U tom kontekstu postavlja se pitanje kakva je u stvari hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i je li ona brani interese hrvatskoga naroda u susjednoj državi. I predsjednik Milanović i premijer Plenković uspostavom prisnih odnosa s Miloradom Dodikom i tzv. Republikom srpskom ne štite interese hrvatskoga naroda nego upravo rade protiv njih. U tom smislu reagirala je udruga prognanih Hrvata Banje Luke i banjolučkog područja. “Nazaret” koja u priopćenju potpisanom od Vinka Laštra ističe da Dragana Čovića ne zanimaju ubijeni i masakrirani Hrvati u entitetu RS, minirane i srušene crkve, kuće, silovane žene i maltretirani Hrvati, logori za ubijanje i mučenje.Samo u Banjolučkoj biskupiji ubijene su 1054 osobe od toga 614 civila od kojih su 144 žene. U najvećem dijelu nije bilo ratnih sukoba i većina je ubijena na kućnom pragu samo zato što su bili Hrvati” ističe udruga “Nazaret” i poručuje: “Vi ste Dragane Čoviću stali na stranu agresora na BiH i time ste izgubili svaki kredibilitet da predstavljate bilo koga u BiH. Politika koja surađuje s agresorom i razbijačem BiH bit će katastrofa i za Bosnu i Hercegovinu ali i za Republiku Hrvatsku”.

            Treba podsjetiti da su temelji politike Republike Hrvatske u odnosu na Hrvate u Bosni i Hercegovini potpuno krivo udareni. Zaboravlja se da je glavni cilj Daytonskog sporazuma bio da se zaustavi rat i omogući miran razvoj Bosne i Hercegovine. To je s jedne strane trebala osigurati Europske unija preko svojeg imenovanog predstavnika sa širokim ovlastima. Međutim kao i za vrijeme velikosrpske agresije Europska unija ne djeluje u pravcu osiguranja ravnopravnosti sva tri naroda i kalkulantski se odnosi prema separatističkim najavama Milorada Dodika i ustrajavanju Bošnjaka na tzv. građanskoj državi radi vladtite majorizacije. Tek pri kraju svojeg mandata dosadašnji visoki predstavnik Valentin Intzko nametnuo je zakon kojim se kazneno goni negiranje genocida i zločina počinjenih u ratu, što je izazvalo Milorada Dodika da zaprijeti otcjepljenjem Republike srpske. U najmanju ruku čudna je politika Zagreba koji rješenje hrvatskog pitanje u Bosni i Hercegovini želi postići u dogovoru sa srpskim entitetom a ne u Federaciji BiH. Tu treba iskoristiti američki pritisak, jer su SAD a ne Europska unija  odigrale ključnu ulogu u završetku rata i zaustavljanju fašističke politike Slobodana Miloševića.

            I u postojećim uvjetima hrvatska politika treba se oslanjati na američkog saveznika, jer je temelj njihove politike u Bosni i Hercegovini da tu ne bude rata i da se ne dozvoli osnivanje muslimanske države u srcu Europe i to još na Balkanu. Upravo ta činjenica trebala bi poslužiti službenom Zagrebu da obuzda islamski ekspanzionizam s primjesama fundamentalizma u susjednoj državi, a ne kako to nudi Zoran Milanović predlažući trojni sastanak uvlačeći s Aleksandrom Vučićem.turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Jednako tako ali ne toliko otvoreno kao Milanović djeluje u pogledu tzv. Republike srpske i premijerv Andrej Plenković koji na obljetnicu proglašenja Republike srpske šalje svojeg prisnog koalicijskog partnera Milorada Pupovca i uvažava politiku Dragana Čovića prema Miloradu Dodiku. Gledajući širu sliku temelj hrvatske politike prema Republici srpskoj trebao bi biti spriječavanje bilo kakve mogućnosti spajanja Republike Srbije s Republikom srpskom jer bi se time ratnohuškačko velikosrpstvo približilo na samo 20 kilometara zračne linije do Zagreba. Malo je poznato, a ta se važna činjenica jednostavno zaboravlja, da Bosne i Hercegovina nije podijeljena na dva nego na tri dijela. Treći je dio Distrikt Brčko koji je pod nadzorom Amerikanaca. U početku taj distrikt je imao uzak koridor koji je uz rijeku Savu teritorijalno povezivao Republiku Srbiju s tzv. Republikom srpskom. Kasnije je međutim taj koridor ukinut jer se distrikt proširio do Save i graniči s Hrvatskom tako da više ne postoji zemaljska veza između Beograda i Banja Luke. Usput rečeno zlu ne trebalo u blizini je i bivša američka vojna baza “Eagle” kod Tuzle. Kod Ameriknaca ništa nije prepušteno slučaju, pa ni sadašnja nestabilnost koja trese Bosnu i Hercegovinu u kojoj službeni Zagreb uporno igra na izdajničku kartu Dragana Čovića..

Nakon presude ESLJP-a Rumunjskoj treba li zabraniti SDP (ili HDZ)

Nakon presude ESLJP-a Rumunjskoj treba li zabraniti SDP (ili HDZ)

            Nedavna presuda Europskog suda za ljudska prava kojom je na slučaju iz Rumunjske potvrđeno da države mogu raspustiti stranke koje se ne distanciraju od bivših komunističkih partija imala je u Hrvatskoj slab odjek. To je razumljivo jer ne samo da se SDP kao slijednica Saveza komunista Hrvatske odnosno Jugoslavije nego i vodeća politička stranka HDZ u koji je početkom 90-tih prošlog stoljeća nahrupilo 95.000 bivših članova Saveza komunista svojim praktičkim ideološkim djelovanjem teško oslobađaju svojeg jugokomunističkog naslijeđa.

            U ovom slučaju radilo se o tužbi organizacijskog i registracijskog odbora Rumunjske komunističke partije protiv Rumunjske. Naime, Županijski sud u Bukureštu 12. svibnja 2014. odbio je zahtjev da se stranaka poznata kao „Rumunjska politička partija“(PCR) upiše u popis političkih stranaka. Europski sud za ljudska prava je odbacio tužbu „Rumunjske političke partije“ kao neosnovanu, te je u presudi, što je osobito važno,  dao pravo državama da mogu raspustiti stranke koje se ne distanciraju od bivših komunističkih partija. Presuda traži i očitovanje stranaka koje se izravno ili neizravno smatraju ili jesu slijednici bivše komunističke partije. 

            Ova presuda ima i te kako važno značenje za Hrvatsku, jer aktualizira pitanje odgovornosti prije svega Socijaldemokratske  partije (SDP) kao slijednice bivšeg Saveza komunista Hrvatske /Jugoslavije, ali i same vodeće političke stranke Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) koju većinski kontroliraju bivši komunisti ili njihova djeca. Kao svježi primjer da ideološki duh bivšeg SKH/SKJ još uvijek živi u SDP-u i HDZ-u može poslužiti s jedne strane izbor novog predsjednika zagrebačkog ogranka SDP-a Viktora Gotovca koji se ni manje ni više nego kao sveučilišni profesor zalaže za vraćanje imena Trga maršala Tita u Zagrebu. S druge strane HDZ kao stranka koja je pretežiti dio 30-godišnje državnosti Republike Hrvatske na vlasti nije ni pokušala sprovesti brojne rezolucije Europskog parlamenta i Vijeća Europe o osudi komunizma kao totalitarnog režima.U povodu ove presude Europskog suda za ljudska prava s pravom je bivši član HSP-a Pero Kovačević podsjetio da je Hrvatska zadnja zemlja koja je donijela Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine. Hrvatski sabor donio je tu Deklaraciju 30. lipnja 2006. godine, na prijedlog nekolicine tadašnjih zastupnika Kluba HSP-a, dakle ne na prijedlog bilo koje Vlade HDZ-a ili SDP-a. Štoviše te vlade a osobito SDP su uporno i sustavno ignorirale stajališta Europske unije izražena kroz nekoliko rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta o osudi komunizma kao totalitarnog režima.

            To je  najizrazitije došlo do izražaja kad je Milanovićeva SDP-ova vlada uz podršku tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, treba li kazati, sina istaknutog komunističkog dužnosnika posebnim zakonom “lex Perković” pokušala spriječiti izručenje Njemačkoj dva bivša komunistička agenta optužena za ubojstvo hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića. Svakako treba se sjetiti skandaloznog istupa saborskog zastupnika SDP-a Nenada Stazića kad je u Saboru izjavio kako 1945. godine nije dobro obavljen posao, a da zbog toga nije bilo nikakve reakcije SDP-a a kamoli da je izbačen iz stranke nego tek kad nije platio članarinu. SDP, ali i HDZ,  jednostavno ignoriraju sve što dolazi iz predstavničkih tijela Europske unije pa tako i posljednju rezoluciju o “Važnosti sjećanja za budućnost Europe” izglasovanu 2019. godineU njoj se između ostaloga podsjeća kako su“nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”, a također  poziva “sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”. Također izražava zabrinutost jeru javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi“. U Hrvatskoj nije u pitanju samo ime Trga maršala Tita u Zagrebu, nego i sam spomenik komunističkom diktatoru oko kojeg se svake godine okupljaju štovatelji totalitarnog komunističkog režima. Ne treba zaboraviti da je sadašnji predsjednik svojedobno izjavio da je Tito veći državnik od predsjednika Tuđmana pod čijim vodstvom je stvorena uza sve slabosti moderna demokratska država Hrvatska.

            Analizirajući Programska načela sadašnjeg SDP-a u njima nema ni riječi o distanciranju od prethodnog Saveza komunista Hrvatske /Jugoslavije, niti se pozivaju na istinske hrvatske ljevičare poput Augusta Cesarca ili Ante Cilige, pa čak ni na istaknutog hrvatskog partizanskog komunista Andriju Hebranga kojeg je upravo Titov totalitarni komunistički režim smaknuo. Naravno ušminkani SDP ne zagovara nasilje, ali se svojim političkim djelovanjem ili još više namjernim propustom zbog podržavanja bivšeg totalitarnog komunističkog režima pod krinkom tzv. antifašizma na određeni način može svrstati u članak 6. Ustava koji kaže da su protuustavne političke stranke koje svojim programom … “smjeraju podrivanju slobodnog demokratskog poretka ili ugrožavaju opstojnost Republike Hrvatske”. Naravno da bi se bilo što pokrenulo u tom smjeru potrebna je politička volja odnosno spremnost  vladajuće stranke da se pokrene takva inicijativa. To je međutim u postojećim okolnostima iluzorno očekivati kad SDP predstavlja sljednicu SKJ-u, a HDZ sljednicu SKH-a.

Vjekoslav Krsnik

DINAMO JE NAJVEĆI

DINAMO JE NAJVEĆI

                Dinamo je dovođenjem Petra Bočkaja iz Osijeka zaista pokazao, da je najveći nogometni klub u Hrvatskoj! Učinio je to tiho i mirno, praktički preko noći, bez ikakve pompe i time potvrdio – kako to mnogi mediji pišu – da je još uvijek gazda u hrvatskom nogometu. Tim potezom, Dinamo je znatno oslabio glavnog konkurenta za naslov nogometnog prvaka Hrvatske, Osijeka, a sebe pojačao na  poziciji lijevog bočnog. Ujedno je dobio i odličnog pucača slobodnih udaraca, ali i neugodnog nabacivača lopti u protivnički šesnaesterac. Petar Bočkaj je dečko iz Zagorja, dečec koji je igrao nogomet u Dinamovim mlađim kategorijama, gdje se pokazao kao najbolji asistent u namještanju golova i vrlo neugodan igrač za protivničke momčadi. Danas, Petar Bočkaj je sa navršenih 25 godina igrač u najboljim nogometnim godinama koji tek treba najviše dati sve ono što krasi jednog odličnog nogometaša, a Bočkaj to zasigurno jeste.

            Dinamo bi u zimskom prijelaznom roku treba dovesti još Josipa Drmića i z Rijeke, najboljeg strijelca HNL-a. Drmić je potreban Dinamu, jer to je igrač koji ima nos za gol, nogometaš koji zabija golove lijevom i desnom nogom kao i glavom. Drmić nije centarfor, takozvani sidraš koji se kao takav najbolje snalazi u protivničkom šesnaestercu, Drmić je igrač koji je opasan i van kaznenog prostora gdje iz većih udaljenosti postiže golove kao od šale. Sa Bočkajem i Drmićem, Dinamo bi sigurno postao nogometni prvak Hrvatske, a u Europskoj ligi  mnogim nogometnim momčadima bi se tresle gaće.

            U Dinamu trebaju i mogu igrati samo najbolji igrači iz HNL-a, koji su istinska pojačanja, a Bočkaj i Drmić to zaista jesu. Možda bi bilo najbolje da sa Drmićem u Dinamo dođe i Robert Murić, još jedno Dinamovo dijete, još jedan Zagorac koji se  je kao igrač dokazivao u drugim klubovima, a u Rijeci potvrdio  da je klasan igrač. Naravno, o tome neka odluči struka u Dinamu.

            Kada je Europa u pitanju, Dinamo je na 31. mjestu po svojim rezultatima  i to je još jedan pokazatelj, da Dinamo nema premca u hrvatskoj ligi, te da je i najbolji nogometni klub u ovom dijelu Europe. Nadam se da će Dinamo dobro tržiti u zimskom prijelaznom roku, a isto tako, da neće nitko od stožernih igrača otići u inozemstvo.

Zabok, 27.12.2021.

Miljenko Jerneić