SVESRPSKO  SVETLIŠTE ALEKSANDRA VUČIĆA

SVESRPSKO  SVETLIŠTE ALEKSANDRA VUČIĆA

                Srpsko ˝Vreme˝ broj 1603. od 23. rujna 2021. godine, objavilo je tekst Ivana Ivanjija: ˝Svesrpsko svetišta Aleksandra Vučića˝ s posebno   istaknutim komentarom spomenutog autora: ˝Da li će Memorijalni centar Jasenovac čiju su izgradnju najavili Vučić i Dodik biti u službi odavanje počasti žrtvama, istorijskog pamćenja, nauke i otkrivanje istine, ili mesto za okupljanje nacionalističkih hodočasnika i potkusurivanje neraščišćenih računa sa Hrvatima, sve u duhu ˝srpskog sveta˝ koji bi trebalo da se okreće oko aktualnog predsednika Srbije˝.

                Naime, radi se o odluci Srbije i Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine, da se izgradi Memorijalni centar ˝na granici sa Hrvatskom, na prostoru Donje Gradine na ušću rijeke Une u Savu, preko puta centralnog logora Jasenovac,…˝, za koji je Aleksandar Vučić rekao, da bi to  ˝trebalo da bude svesrpsko svetlište u koje bismo uložili veliki novac˝, posebno naglašavajući da  ˝srpski narod ne treba da se stidi svojih žrtava˝. Ivan Ivanji je za izrečeno Vučića o ulaganju velikog novca prokomentirao, da se srami  ˝što predsednik Srbije tim povodom koristi ulični jezik˝ i da ˝ulaganje velikog novca˝ zasigurno ˝nije fraza dostatna sećanja na užasne zločine˝.  Potpuno je degutantno i nadasve neprimjerno izjaviti takvo nešto o žrtvama koje su poginule u logorima, a Ivan Ivanji o tome kaže: ˝Uveren sam da niko drugi u Srbiji ne bi hvalio da će za pomen svom roditelju ili pretku potrošiti ˝veliki novac˝.  Autor teksta se nada, da obećanje o ˝velikom novcu˝ neće biti na uštrb ˝planiranih Memorijalnih centara na Starom sajmištu, odakle je u smrt odvučena moja mama, i Topovskim šupama, odakle je na stratište odveden moj tata˝. O izgradnji ta dva Memorijalna centra u Beogradu donijet je zakon, ali valjda samo kao alibi kako bi se mogla odgoditi realizacija projekta koji se trebao graditi u etapama, a svi su rokovi već odavno probijeni i ništa nije učinjeno po tom pitanju.

                Ivan Ivanji o Starom sajmištu i Topovskim šupama piše: ˝Podsetiću: od jeseni 1941. do maja 1942. godine jevrejska deca, žene i starci malo-pomalo su gušeni u kamionima dušegupkama, zatim je na istom mestu organizovan sabirni logor iz koga su većinom Srbi bili raspoređivani u radne logore ili slani u smrt u Jasenovac, Aušvic i druge logore na tlu Nemačke i okupirane Poljske. Posle rata su se u paviljone uselili naši umetnici, slikari, vajari, književnici, stvarana su tu i remek-dela, održavane književne večeri i pozorišne predstave, rodila se moderna srpska umetnost.˝

                I nešto dalje o istoj temi Ivan Ivanji nastavlja: ˝Lično sam povezan sa prošlošću tog mesta. I o tome sam već pisao, ali moram da ponovim u ovom kontekstu: iako je iz jednog od tih paviljona moja mama odvedena u smrt, ja sam na Starom sajmištu posećivao prijatelje umetnike u njihovim ateljeima. Upravo zbog toga meni nikakav Memorijalni centar nije potreban. Meni nije. A da li je mojim i svim našim unucima i praunucima potreban? Ne znam. Oni to moraju da odluče.˝

                Ivan Ivanji u svom tekstu govori i o žrtvama u drugim logorima, poput Buchenwalda i Auschwitza, a isto tako ističe boljševičke zločine iz Katinske šume u kojoj je ˝po naređenju političara i samog Staljina u proleće 1940. ubijeno oko 22.000 poljskih oficira, lekara, profesora, inžinjera i umetnika˝.  Ivanji se i kritički osvrće na imenovanje novog direktora, poznatog židovskog nacionalista Effija Eitama, koji je između ostalog  ˝govorio da su Arapi (Palestinci)  ˝rak-rana na telu naše nacije˝, da je bivšeg lidera Palestinaca Jasera Arafata trebalo kidnapovati i obesiti kao Ajhamana˝.  No, zbog velikih protesta izraelske i međunarodne javnosti Effi Eitam je smijenjen i na čelo Yad Vashema, izraelska vlada postavila je Danija Dayana diplomatu i donedavno konzula Izraela u New Yorku.

                Na kraju svog teksta, Ivan Ivanji upućuje poruku budućim generacijama: ˝Poštujte prošlost, ali svu energiju, pomoć i ljubav poklanjajte onim koji danas pate. Dana. Ovog trenutka. Deci koja se rađaju da bi umrla od gladi kroz šest meseci. Njihovim majkama i očevima. Ljudima koji beže odnekuda, bilo kuda bez obzira zašto. Jer bi ih inače ubili? Ne analizirajte, ne filozofirajte da se to sa negdašnjim mukama ne može usporediti. Za mene je dete koje se davi u Egejskom moru isto kao i dete koje je ulazilo u gasnu komoru držeći se za ruku svoje majke.˝

                I u ovom tekstu Ivan Ivanji, kada govori o izgradnji Memorijalnog centra Jasenovac na prostoru Donje Gradine u Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini , piše otvoreno i kritički, bez dlake na jeziku i u svojim kritički razmatranjima ne štedi nikoga – od aktualne srpske vlasti i predsjednika Vučića,  Milorada Dodika iz Republike Srpske, negdašnje sovjetske i njemačke zločine, a isto tako posebno napominje i kritički se osvrće na imenovanje Effija Eitama na mjesto Yad Vashema. Za Ivanjijeve kritičke osvrte i reminiscencije, kao i za njegovo cjelokupno pisanje, može se reći, da kao takvo može poslužiti svima onima kojima je istina draga i koji se ne boje kritike, pa i onda kada je kritika usmjerena prema samome sebi.

Miljenko Jerneić

,  

SVE I SVAŠTA U HRVATSKOJ POLITICI

SVE I SVAŠTA U HRVATSKOJ POLITICI

Što se tiče hrvatske političke scene, svakako treba spomenuti događanja ili bolje rečeno previranja u SDP-u koja i dalje traju i ne nazire im se kraj. Olovna vremena za SDP počela su u onom trenutku kada su članovi SDP-a izabrali Peđu Grbina, a ne Željka Kolara za predsjednika te socijaldemokratske stranke u Hrvatskoj. Željko Kolar koji trenutno obnaša dužnost župana Krapinsko-zagorske županije, zasigurno je na najbolji mogući način opisao stanje u SDP-u u svom nedavnom intervjuu Večernjem listu od 28. rujna 2021. godine. Kolar o događajima u SDP u kaže: ˝Kao najveći i nepopravljiv optimist mogu reći da se ne zbiva ništa dobro. I dalje se bavimo sami sobom, glavni su nam problemi unutarstranački odnosi, tko je s kim, a tko je protiv koga˝.

Svojevremeno sam pledirao u Hrvatskoj političkoj javnosti, a naročito kod članova SDP-a iz Hrvatskog zagorja Krapinsko-zagorska županija i Varaždinska županija da glasaju za Kolara, a ne za Grbina u biranju predsjednika SDP-a ali zagorci kao zagorci uvijek glasaju protiv svojega, a u korist tuđega. Zagorci su takvi kakvi jesu i uvijek mi je bolji stranac nego domaći. Upravo mi je bilo žao aktualnog župana Krapinsko-zagorske županije Željka Kolara, protiv koga su velikom većinom glasovali članovi socijaldemokratske partije u Hrvatskom zagorju, a naročito u Krapinsko zagorskoj županiji tako da opće nije ništa čudno što je pobijedio Peđa Grbin.

Kolara znam dugi niz godina, a dobro sam ga upoznao dok sam osam godina obnašao dužnost županijskog vijećnika Krapinsko-zagorske županije ispred Zagorske stranke. Zbog toga sam se i najviše jer ga dobro znam založio da u izboru između Grbina i Kolara članovi SDP-a izaberu Kolara. Danas sigurno ne bi bila takva bruka i sramota u SDP-u, i SDP bi bio politički stabilan i dalje političke konkurentan na hrvatskom političkom tržištu. Peđa Grbin pokazuje da nije dorastao funkciji koju obnaša jer iz dana u dan SDP je u sve većoj krizi, članstvo se osipa svakodnevno, a sve to zahvaljujući aktualnom predsjedniku SDP-a koji svojim destruktivnim djelovanjem razara SDP po svim linijama. Peđa Grbin u nes(p)retnom obnašanju funkcije predsjednika SDP-a nalik je na slona u staklarnici koji ruši sve pred sobom. Kako stvari sada stoje tako će biti i ubuduće sve dok umjesto Grbina ne bude izabran predsjednik SDP-a netko tko je dorastao toj funkciji. Budući da se Kolar tako nam kaže u svom intervju – neće više kandirati za predsjednika SDP-a ovoga trenutka ne vidim osobu u SDP-u koja bi bila sposobna obnašati funkciju predsjednika te socijaldemokratske partije u Hrvatskoj.

U sportu pa tako i u politici, ne možete igrati ligu prvaka, ako imate trećerazrednu momčad. SDP je danas u Hrvatskoj politici pao na niske grane, treća liga, a zašto zbog čega ili bolje rečeno zbog koga to esdepeovci moraju otkriti sami. Zbog Željka Kolar SDP nije sigurno u  krizi.

Interesantno je za Hrvatsku političku scenu, koliko pojedini mediji nagovještavaju povratak u Hrvatsku politiku Ivića Pašalića ˝nekoć najomraženiji političar˝ u Hrvatskoj kako u svom naslovu piše 7DNEVNO od 01. listopada 2021. godine. Isti politički tjednik piše da se vrše pregovori sa HDZ-om za povratak Ivića Pašalića u Hrvatsku politiku.

Ivić Pašalić ili kako su ga pojedini mediji oslovljavali sa Herr Flick, radio je kao liječnik u Klenovniku u vremenu dok je ravnatelj bolnice bio dr. Tomo Fištrek. Pašalić je u bivšoj općini Ivanec kao član HDZ-a vodio veliku bitku za preuzimanje HDZ-a te općine sa Stjepanom Benčekom koji je tada bio ravnatelj KPD Lepoglava 1990. godine, a iza kojeg je stajao Manolić. U to vrijeme izbila je pobuna zatvorenika u kaznionici, nakon čega je Benček smijenjen. U tom lokalnom političkom duelu pobijedio je Pašalić. Prema riječima njegovog ˝bivšeg prijatelja˝ –  koji je danas živ i zdrav, hvala dragom Bogu Pašalić je bio siromašan vrlo slabog imovnog stanja, a stanovao je u krugu bolnice Klenovnik. Sa svojom obitelji u to vrijeme živio je kao običan građanin.

Ivić Pašalić nakon što je preuzeo vođenje HDZ-a bivše općine Ivanec, 1992. godine počinje obnašati funkciju glavnog tajnika HDZ-a ubrzo nakon toga postaje savjetnikom kod prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Kako kaže njegov ˝bivši prijatelj˝ Pašalić je bio nitko i ništa u političkom i gospodarskom životu, a onda, od kada je postao prisutan u visokoj Hrvatskoj politici naglo se obogatio. Danas Ivić Pašalić je predsjednik HUP-ove Udruge drvne i papirne industrije, koji je osnovao brend namještaja ˝Mila i Mili˝. Možemo slobodno reci da se Pašalić dobro snašao u poslovnom svijetu, a kako i ne bi kada je njegovo bogatstvo procijenjeno na 30,5 milijuna eura ˝vidi Nacional od 9. travnja 2002. godine˝. Očito je, da se bavljenje politikom Pašaliću kao i mnogim drugim personama koje su ušle u svijet politike, višestruko isplatilo. Danas, Pašalić slovi za uglednog poduzetnika dobrotvora i mecenu. Povratak Ivića Pašalića u Hrvatsku politiku bio bi veliki gubitak za Hrvatsko gospodarstvo, a još veći za Hrvatsku politiku. Ivić Pašalić ako želi dobro Hrvatskoj ne bi se trebao vraćati u Hrvatsku politiku u koje je već jednom bio i pokazao svu raskoš svojeg antitalenta za politiku.

Miljenko Jerneić

AMICUS VERITATIS

AMICUS VERITATIS

            Nakon što je Hrvatski tjednik broj 887. od 23. rujna 2021. godine objavio moj tekst pod naslovom: ˝U službi istine˝, str. 44, 45, 46 i 47, javio mi se gospodin Petar Nola iz Podgore, te me uputio na svoju sumještanku i znanicu, gospođu Smiljanu Šunde. Gospođa Smiljana Šunde još jedna je od osoba -da ih je barem više- koja si je dala truda da raskrinka partizansku i komunističku laž o tobože ubijenih 102. Podgorana u Jasenovcu, a u stvari od tog popisa svega je jedna osoba ubijena u Jasenovcu! O tome je gospođa Šunde napisala članak u srpnju 2005. godine pod naslovom: ˝Tko je čija žrtva?˝, kojeg su od pet hrvatskih novinskih redakcija kojima je tekst poslan, objavila njih četiri… Glas Koncila, Fokus, Slobodna Dalmacija i Makarska kronika,  a tadašnji urednik Vjesnika je rekao, ˝da je članak predugačak i da je to razlog neobjavljivanju (iako je u istoj rubrici objavljivao i znatno dulje članke)˝.

            Članak ˝Tko je čija žrtva˝, čija je autorica gospođa Smiljana Šunde još jedan je od povijesnih dokumenta kojem je jedina težnja istina o sudbini njenih Podgorana, njenih najmilijih, rođaka, kao i svih onih čija se smrt želi lažno i na krivi način prikazati. Smiljana Šunde o tome kaže: ˝A ja samo tražim svoje ljudsko pravo, u ime pokojnog brata moje majke, pokojnog sina tatine sestre i u ime još desetak mojih pokojnih rođaka, u ime stotinjak ubijenih mještana iz moje rodne Podgore, kao i u ime svih onih stotina tisuća koji su stradali na tisuće raznih mjesta i raznih načina, a nalaze se na internetskom popisu kao žrtve Hrvata – tražim u ime njihove rodbine da se monstrouzni popis skine i da njegovi tvorci odgovaraju pred zakonom.˝(Vidi: ˝Kakav smo mi to narod˝, objavljeno 30. svibnja 2010. godine.)

                Fascinantno je, a ujedno i frapantno, da se na popisu ubijenih u Jasenovcu nalaze 102. osobe, a u stvarnosti: Ű Jasenovcu je stradao jedan, jedini Podgoranin – to je bio Mate Mrsić Jurin, rođen 1917. godine˝.  Smiljana Šunde daje nam u svom članku iscrpan i nadasve točan i precizan podatak o svakom stradalom Podgoraninu, pa tako piše o ˝18 žrtava – Podgorana koji su stradali od partizanske ruke i čija imena do 1990. nisu nigdje bila niti su smjela biti zapisana (zanimljivo je da se ni jedna od tih 18 žrtva nije našla na ˝znanstvenom˝ popisu njujorškog Instituta).˝

Tu se misli na Jasenovac Research Institute kojeg su osnovali 1998. godine američki Srbi i Židovi u New Yorku koji je sredinom travnja postavio i spomen-ploču za ˝stotine tisuća žrtava jasenovačkog logora˝˝. Smiljana Šunde u članku: ˝Kakav smo mi to narod˝ spominje i slučaj oca akademika Stjepka Gamulina, čijeg su oca – gimnazijskog profesora Ćiru Gamulina – u Splitu strijeljali talijanski fašisti, a čije se ime također nalazi na popisu stradalih u Jasenovcu,…˝.

                Nevjerojatno je koliko je Smiljana Šunde uložila truda da bi otkrila pravu sudbino 102 poginula sumještanina, sa kolikom je akribijom pristupila tom poslu, da bi ukazala na prijevaru Srba i Židova iz New Yorka. Treba joj na tome čestitati i odati priznanje na najvišoj državnoj razini.

Probudi se Milanoviću!

Da bi čitateljima približili i predočili sve ono što je rađeno sa 102 imena sa popisa, citirat ćemo taj dio iz članka u potpunosti zbog važnosti, istine i pijeteta ubijenih.

Prema “znanstvenom” popisu iz New Yorka u Jasenovcu je stradalo ukupno 102 (stotinuidvoje) Podgorana.

Tu su osobe koje su stradale na raznim mjestima i na razne načine: partizani koji su poginuli širom ondašnje Jugoslavije (od Biokova, Brača i Hvara, preko Bosne i Crne Gore do Trsta), oni koji su umrli u zbjegu (neki na Visu, neki u Italiji, a najviše njih u El Shattu), tu su i žrtve četničkih pokolja, te žrtve talijanskih fašista. Na tom “znanstvenom” popisu je i jedna žrtva savezničkog bombardiranja Splita, te jedna žrtva bombardiranja Podgore. No, “znanstveno” su svi oni stradali u Jasenovcu. U stvarnosti: u Jasenovcu je stradao jedan, jedini Podgoranin – to je bio Mate Mrsić  Jurin, rođen. 1917. godine. Svaka pojedinačna žrtva nepravedna je i vapije Bogu. No, tako vapije i onih 18 žrtava – Podgorana koji su stradali od partizanske ruke i čija imena do 1990. nisu nigdje bila niti su smjela biti zapisana (zanimljivo je da se ni jedna od tih 18 žrtava nije našla na ”znanstvenom” popisu njujorškog Instituta). Ima još “znanstvenih bisera”: od 102 imena s popisa  – četiri osobe upisane su dva puta kao žrtve i to s izmijenjenim godinama rođenja, a jedan je Podgoranin s dva imena (Ivan-Vojko Kunac sin Marijanov) upisan kao dvije osobe: Ivan Kunac i Vojko Kunac. Netočno su navedene godine rođenja za još četrdesetak osoba. Ima pogrešaka i u imenima: Jože i Jozo umjesto Joze, Krasan umjesto Krasin, Neđeljko umjesto Nediljko, Anto umjesto Ante, Tomo umjesto Toma,  Čedomir umjesto Čedomil, Lovro umjesto Lovre, Vico umjesto Vice, Stope umjesto Stipe, Pavo umjesto Pave. U jednom slučaju zamijenjeno je ime oca i sina – Pivac Ante Gabrin umjesto Pivac Gabro Antin. Ženskim žrtvama je kao ime oca upisano ime muža. Itd. Posve sigurno – o propustu ne može biti riječi. U svemu ima i previše sustavnosti. Napominjem da se za svaku “jasenovačku žrtvu” s popisa JRI-a navodi 5 podataka: ime, prezime, ime oca, mjesto rođenja, godina rođenja. A gotovo svakoj od 102 “žrtve” iz Podgore upisan je po jedan netočan podatak. Ne računajući, naravno, osnovni netočan podatak – mjesto pogibije (netočan, tj. lažan za sve, osim za jednu podgorsku žrtvu). Kaže se: Tko radi, taj i griješi.

Očito njujorški “znanstvenici”, okupljeni u Jasenovac Research Institutu, premnogo rade. Pa i griješe. Samo na primjeru Podgore broj su jasenovačkih žrtava povećali za točno stotinu puta. Ako su slično radili i s drugim mjestima – lako je izbrojiti, odnosno procijeniti koliki je stvarni broj stvarnih žrtava. Ne znam samo kojom su se metodologijom služili pri istraživanju broja žrtava i u izradi popisa žrtava. A kako je sa žrtvama iz drugih mjesta iz Hrvatske? Ja sam, primjerice, na JRI-ovu popisu potražila i imena žrtava četničkog pokolja 1942. u selu Rašćane kod Vrgorca. Naime, među tim žrtvama su bila dva nećaka moga djeda: 28-godišnji Marijan i 20-godišnji Ante, te njihov otac 63-godišnji Jure Lendić. Potražila sam i imena još nekih stradalih osoba (iz Rašćana, Korčule, Splita itd.) koje su obiteljski – podrijetlom ili ženidbeno – bile vezane uz Podgoru: svi su na popisu tobožnjih jasenovačkih žrtava. Sastavljač “znanstvenoga” njujorškog popisa očito se koristio popisima nekadašnjeg SUBNOR-a, gdje su bila imena: palih boraca, žrtava fašističkog terora i umrlih u zbjegu u El Shattu ili na putu do njega (Hvar, Vis i Italija). Popisi tih žrtava iz svih mjesta i iz svih republika nekadašnje zajedničke države nalaze se u Beogradu, pa su “znanstvenicima” iz New Yorka bili lako dostupni. Tako su žrtve, pa i one pale od četničke ruke, sada po drugi put postale žrtve. Sve u režiji JRI-a. No, evo dijela tog popisa (od ukupno 3248 stranica!), koji se odnosi na poginule i stradale Podgorane: Popis Podgorana koji su “stradali u Jasenovcu”

  1. A-68 ANUŠIĆ IVAN (Luka), rođ. 1915. (stvarno: poginuo na Tjentištu)
  2. ANUŠIĆ MATE (Luka), rođ. 1903. (stvarno: poginuo na Zelengori)
  3. ANUŠIĆ NATAŠA (Mate), rođ. 1943. (stvarno: umrla u El Shattu)
  4. B-44 BAN LJUBO (Stipe), rođ. 1914. (stvarno: ubili ga četnici u Rašćanima)
  5. BAN MATE (Stipan), rođ. 1867. (stvarno: umro u zbjegu u Komiži)
  6. B-112 BEROŠ ANTICA (Kleme), rođ. 1871. (stvarno: umrla u zbjegu u Italiji)
  7. B-186 BORIĆ LUKA (Vice), rođ. 1921. (stvarno: poginuo u desantu na Drvar)
  8. BORIĆ MILOVAN (Mijo), rođ. 1926. (stvarno: ubili ga četnici kod Gračaca)
  9. B-187 BORIĆ VICE (Marijan), rođ. 1914. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  10. BORIĆ ANĐELKO (Ante), roĐ. 1912. (stvarno: umro od tifusa u Petoj ofanzivi)
  11. BORIĆ MATE (Nikola), rođ. 1913. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  12. BORIĆ RAFAEL (Vicko), rođ. 1908. (stvarno: umro od tifusa na Zelengori)
  13. BORIĆ MARIJAN (IVAN), rođ. 1901. (stvarno: ubijen u bolnici Zlopolje)
  14. BORIĆ JURE (Nikola), rođ. 1909. (stvarno: poginuo kod Imotskog)
  15. D-21 DEAN IVO (ANTE), rođ. 1922. (stvarno: ?…)
  16. DEAN IVAN (Luka), rođ. 1912. (stvarno: poginuo kod Imotskog)
  17. D-44 DEVČIĆ JOZE (Marijan), rođ. 1925. (stvarno: poginuo na Čvrsnici)
  18. D-123 DULČIĆPETAR (Jakov), rođ. 1878. (stvarno: umro u El Shattu)
  19. E-21 ERCEG KRSTE (Mate), rođ. 1920. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  20. H-47 HRABAR VJEKOSLAV(Joze),rođ.1913. (stvarno: poginuo u bolnici u Petoj ofanzivi)
  21. HRABAR NEDILJKO (Joze), rođ.1926. (stvarno: poginuo u bolnici u Petoj ofanzivi)
  22. HRABAR MARE (ž. Joze), rođ. 1888. (stvarno: umrla u El Shattu)
  23. J-6 JAKIĆ IVAN (Mate), rođ. 1909. (stvarno: ubili ga četnici u Srbiji)
  24. JAKIĆ KRASIN (Milan), rođ. 1941. (stvarno: umro u El Shattu)
  25. J-131 JUGOVIĆ MATE (Marijan), rođ. 1908. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  26. JUGOVIĆ IVAN (Tomica), rođ. 1924. (stvarno: prezime Sumić; poginuo u ratu)
  27. K-134 KOKIĆ ANTE (Mijo), rođ. 1867. (stvarno: umro u zbjegu u Italiji)
  28. KOKIĆ BORIS (Jakov), rođ. 1923. (stvarno: poginuo na otoku Hvaru)
  29. KOKIĆ IVAN-JOZIP (Jakov), rođ. 1921. (stvarno: umro u logoru Sisak)
  30. KOKIĆ MIHO-ŽIVKO (Jakov), rođ. 1920. (stvarno: ubili ga četnici kod Neretve)
  31. K-264 KRŽANIĆ ANTE (JURE), rođ. 1915. (stvarno: ubijen u bolnici Zlopolje)
  32. K-280 KUNAC IVAN (MARIJAN), rođ. n.a. (stvarno: dva puta upisan kao žrtva!)
  33. KUNAC IVAN-VOJKO(Marijan),rođ.1923.(stvarno: umro od tifusa u Petoj ofanzivi)
  34. K-286 KURTIĆ MILAN (Ivan), rođ. 1914. (stvarno: poginuo u Kruševu, Andrijevica)
  35. L-13 LAMPIĆ JURE (Ivan), rođ. 1910. (stvarno: mučili ga Talijani, umro u Podgori)
  36. LAMPIĆ STANKO (Ivan), rođ. 1920. (stvarno: poginuo kod Vrgorca)
  37. L-48 LETICA VICKO (Mate), rođ. 1925. (stvarno: poginuo u Moslavini)
  38. LETICA PETAR (Mate), rođ. 1918. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  39. LETICA MATE (Jure), rođ. 1882. (stvarno: ubili ga Njemci u Biokovu)
  40. LETICA JAKOV (Joze), rođ. 1864. (stvarno: umro u El Shattu)
  41. LETICA ŠIMUN (Nikola), rođ. 1874. (stvarno: umro u El Shattu)
  42. LETICA ĆIRIL (Mate), rođ. 1920. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  43. LETICA LJUBO (Ivan Stipin), rođ. 1923. (stvarno: poginuo na Korčuli)
  44. LETICA PETAR (Ivan Nikolin),rođ.1921. (stvarno: poginuo kod Trsta)
  45. LETICA PETAR (Ante), rođ. 1923. (stvarno: poginuo u Posušju)
  46. LETICA SLAVEN (Mate), rođ. 1944. (stvarno: umro u El Shattu)
  47. LETICA IVAN (Joze), rođ. 1864. (stvarno: ubili ga Talijani)
  48. L-95 LUCIĆ LJUBO (Šimun), rođ. 1919. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  49. LUCIJETIĆ ANTE (Stipan), rođ. 1902. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  50. M-82 MARINOVIĆ IVAN (Marijan), rođ. 1903. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  51. M-175 MIHOTIĆ DUŠAN (Stipan), rođ. 1917. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  52. M-219 MILIČIĆ SLAVKO (Ćiril), rođ. 1922. (stvarno: poginuo u savezničkoj vojsci)

53. MILIČIĆ NEVENKA (Nediljko),rođ.1944. (stvarno: umrla u zbjegu u Italiji)

54. MILIČIĆ ĆIRIL (Petar), rođ. 1882. (stvarno: umro u El Shattu)

55. MILIČIĆ ŠPIRO (Jure Markov),rođ.1916.(stvarno: poginuo u bolnici na Zelengori)

56. MILIČIĆ BRANKO (Vice), rođ. 1920. (stvarno: ubili ga ustaše u Makarskoj)

57. M-220 MILIČIĆ BRANKO (VICE), rođ. 1920. (stvarno: dva puta upisan kao žrtva!)

58. MILIČIĆ PAŠKO (Jure Antin), rođ. 1910. (stvarno: poginuo kod Šibenika)

59. MILIČIĆ ŠPIRO (JURE), rođ. 1922.? (stvarno: dva puta upisan kao žrtva!)

60. MILIČIĆ SLAVKO (ĆIRO), rođ. 1923.? (stvarno: dva puta upisan kao žrtva!)

61. M-282 MIŠIĆ ŠIMUN (Miho), rođ. 1902. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

62. M-308 MLIKOTA MILOŠ (Jakov), rođ. 1923. (stvarno: poginuo u Maljkovu, Svilaja)

63. M-333 MRSIĆ SREĆKO (Stipan), rođ. 1923. (stvarno: ubili ga Talijani i ustaše u Podgori)

64. MRSIĆ MATE (Jure), rođ. 1917. (stvarno: ubijen u logoru Jasenovac)

65. N-66 NOLA DETO (Ivan Šimunov), rođ. 1912. (stvarno: poginuo kod Bola, Brač)

66. NOLA DINKO (Ivan Stipanov),rođ.1915. (stvarno: poginuo u bolnici u Petoj ofanzivi)

67. NOLA FABIJAN (Petar), rođ. 1912. (stvarno: poginuo u Splitu-savezničko bomb.)

68. NOLA GRGO (Ivan), rođ. 1921. (stvarno: poginuo u Dugim Njivama, Biokovo)

69. NOLA JOZE (Cvitan), rođ. 1866. (stvarno: umro u El Shattu)

70. NOLA LILI-ŠIMICA (Lovre), rođ. 1926. (stvarno: umrla od tifusa u Petoj ofanzivi)

71. P-54 PAVLINOVIĆ NEDA (Lovre), rođ. 1864. (stvarno: umrla 1942. u Podgori)

72. PAVLINOVIĆ MILOVAN(Duje),rođ.1924.(stvarno: poginuo kod Mrkonjić Grada)

73. PAVLINOVIĆ LJUBO (Ivan), rođ.1907. (stvarno: umro 1941. u Šibeniku)

74. PAVLINOVIĆ ZVONKO (Mijo),rođ.1922. (stvarno: poginuo kod Duvna)

75. PAVLINOVIĆ IVAN (Lovre), rođ. 1860. (stvarno: umro 1941. u Podgori)

76. PAVLINOVIĆ IVAN (Duje), rođ. 1912. (stvarno: poginuo u Kotišini)

77. P-158 PIVAC JOZE-ĆIRIL (Jure), rođ. 1921. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

78. PIVAC GABRO (Ante), rođ. 1915. (stvarno: poginuo u Hercegovini)

79. PIVAC MARE (ž. Šimuna), rođ. 1881. (stvarno: umrla u El Shattu)

80. R-37 RADOJKOVIĆ JURE(Marijan),rođ.1902. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

81. R-38 RADOJKOVIĆ IVAN (Petar), rođ. 1920. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

82. RADOJKOVIĆ MILUTIN (Ivan),rođ.1926.(stvarno: poginuo u bolnici u Petoj ofanzivi)

83. RADOJKOVIĆ MILOŠ (Stipe), rođ.1923. (stvarno: poginuo u Bosanskom Grahovu)

84. R-160 ROSANDIĆ PAVAO (Šimun), rođ.1918. (stvarno: poginuo na Zelengori)

85. ROSANDIĆ MLADEN (Mate), rođ.1924. (stvarno: poginuo kod Daruvara)

86. S-81 SISARIĆ MILJENKO (Ante), rođ. 1919. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

87. SISARIĆ DRAGUTIN (Ante), rođ.1888. (stvarno: ubili ga Talijani u logoru Ploče)

88. SISARIĆ RUSKO (Dragutin), rođ.1921. (stvarno: poginuo na Vlašiću)

89. S-217 STOJKOVIĆ BRANKO (Joze), rođ.1919.(stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

90. S-245 SUMIĆ VICE (Ivan Tomin), rođ. 1903. (stvarno: poginuo u ratu)

91. SUMIĆ IVAN (Andrija), rođ. 1887. (stvarno: ubili ga četnici na Crnom brdu)

92. SUMIĆ MILJENKO (Ivan), rođ. 1919. (stvarno: poginuo u ratu)

93. SUMIĆ KARLO (Luka), rođ. 1917. (stvarno: poginuo na Treskavici, Kalinovik)

94. V-30 VELA ANTE (Mate), rođ. 1921. (stvarno: poginuo na Snagovu, Zvornik)

95. VELA NIKOLA (Pavao), rođ. 1920. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

96. VELA MARE (Joze), rođ. 1897. (stvarno: poginula u bombardiranju Podgore)

97. V-77 VODANOVIĆ LJUBO (Jure), rođ.1918. (stvarno: ubili ga Talijani /?/ u Podgori)

98. VODANOVIĆ ČEDOMIL (Ivan),rođ.1919.(stvarno: poginuo u Dragljanima, Vrgorac)

99. V-97 VRANJEŠ GRGO (Stipan), rođ. 1922. (stvarno: poginuo na planini Velež)

100. V-98 VRANJEŠ VITOMIR (Ivan), rođ. 1929. (stvarno: poginuo u ratu)

101. V-104 VRSALJKO VICE (Marijan), rođ.1919. (stvarno: poginuo u Imotskom)

102. VRSALJKO JAKOV (Marijan),rođ.1922. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

Krajnje je vrijeme, da hrvatska vlada na čelu sa Andrejom Plenkovićem konačno donese odluku da se formira međunarodna državna komisija koja bi istraživala Jasenovac, a isto tako i sva ostala stratišta na kojima je pobijeno na desetke i tisuće Hrvata u mnogim jamama, rudnicima, šumama, te da se pokuša utvrditi identitet, dob i spol ubijenih. Tu mislim i na jame na koje se Srbi u Hrvatskoj stalno pozivaju. Mi Hrvati moramo raščistiti za vijeke vjekova sve nedoumice iz naše povijesti i konačno skinuti stigmu laži i farizejstva kojekakvih znanstvenika koji Hrvate žele proglasiti najkrvoločnijim narodom na kugli zemaljskoj, kako kaže Smiljana Šunde. Ne učinimo li to, tada nismo dostojni sebe, svojih predaka, naše djece, budućih potomka, hrvatske države i hrvatskog naroda.

Miljenko Jerneić,

DOMOVINSKI RAT HRVATSKA SVETINJA

DOMOVINSKI RAT HRVATSKA SVETINJA

                Čitav kolovoz i rujan 2021. godine intenzivno sam pratio što o Hrvatskoj i nama Hrvatima pišu srpski mediji a najviše sam se usredotočio na: Politiku, Večernje novosti i Kurir. Zašto baš ti mediji – pa zato jer su mi u Hrvatskoj bili najdostupniji. Naravno, kako mi Hrvati svake godine slavimo ˝Oluju˝ kojom smo konačno pobijedili srpskog agresora, Srbi na drugoj strani slave poraz u pokušaju da okupiraju i prisvoje dvije trećine Hrvatske. Cijeli svijet zna da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, potpomognuta Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA), i da je izgubila još jedan od svojih ratova, ovaj put od Hrvata.

Beogradska Politika od 4. kolovoza 2021. godine na svoj naslovnici donosi naslov: ˝Tuđman je hteo da šalje bombe čamcima u Zeum˝, a tu se nalazi i vudu lutka sa likom Franje Tuđmana, naveden kao ˝detalj sa izložbe u Zagrebu˝, čime se želi obezvrijediti Tuđmana kao osobu, političara ali i vojnog stratega koji je politički i vojno porazio srpskog agresora, a Srbi mu to ne mogu oprostiti i pokazuju svu svoju zlonamjernost i opakost. Taj članak je ustvari komentar odvjetnika Dušana Bratića koji se godinama bavi prikupljanjem podataka o ˝Oluji˝ i suze roni što je Srbija izgubila rat protiv Hrvata, a sve to gleda iz rakursa velikosrpstva. D. Bratić tako za ˝Oluju˝ kaže: ˝Oluja˝ u širem kontekstu predstavlja fazu ostvarenja strateških planova SAD u EU. Vidljivo je iz tih dokumenata da se zvanično Amerika to baš protivi vojnoj akciji, a u stvarnosti podržava i pomaže Tuđmana uslovljavajući sve jedino ograničenjem da vojna akcija ne traje duže od sedam dana i da se ne vrše ratni zločini. Čak ambasadora u Zagrebu Pitera Galbrajta stavlja faktički u funkciji Tuđmanovog pomoćnika, a pri ambasadi se formira ˝državni tim˝ za sve neophodne pomoći.

D. Bratić se nešto dalje poziva na stenogram iz Banskih dvora čime se želi kompromitirati Franju Tuđmana prvog hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske. Bratić o tome kaže: ˝Među dokazima je stenogram sa Banskih dvora gde Tuđman predlaže generalima da se raketama dometa 50 km. pokuša dejstvovati po molu u Zemunu i da se niz Dunav i Savu puštaju čamci sa eksplozivom radi pokušaj rušenja mostova i sejanja straha u Srbiji˝.

Bratić iznosi u svojoj priči kako su to i na koji način Amerikanci i NATO sudjelovali u ˝Oluji˝ i pomogli Hrvatima da pobijede srpskog agresora i srpsku petu kolonu u Hrvatskoj. O tome Bratić piše: ˝Učešće američkih vojnih stručnjaka u obuci hrvatskih oficira i komandi u planiranju i izvođenju borbenih dejstava delomično je evidentirano kroz angažovanje kompanije MPRI iz Virđinije. Ugovor je 15. novembra 1994. godine obnovio ministar odbrane Gojko Šušak. U novembru 1994. godine u Vašingtonu je komandant kopnene vojske SAD-a general Salivan sa saradnicima primio Janka Bobetka, načelnika Generalštaba Hrvatske vojske, a 29. novembra 1994. godine u Pentagonu je održan operativni sastanak ministra odbrane Gojka Šuška i saradnika sa direktorom Vojno-obaveštajne agencije SAD-a generalom Hugensom  i generalom Veslijem Klarkom˝.

U svojim intelektualnim reminiscencijama o ˝Oluji˝ Bratić ističe: ˝Operaciju ˝Oluja˝ su dokle izradile Oružane snage Hrvatske, Armije BIH i HVO i vazduhoplovstvo SAD-a sa jedinicama elektronskog izviđanja˝. Na kraju svojeg izlaganja o ˝Oluji˝ Bratić završava svoj pledoaje sa konstatacijom: ˝Srbiji je potrebna strategija˝.

Dušan Bratić, kao i mnogi Srbi, a naročito danas srpska recentna politika na čijem je čelu prononsirani četnik Aleksandar Vučić, svake godine umire od tuge kada Hrvati slave ˝Oluju˝ radnu i oslobodilačke operaciju u kojoj je slomljena kičma velikosrpskoj politici i zaustavljanje četničke horde sa istoka. Hrvatska i svi Hrvati mogu biti ponosni na ˝Oluju˝ koju ćemo i dalje slaviti svake godine kao pobjedu nad pobjedama protiv Srbije. Srbija je napala Hrvatsku. a ne Hrvatska Srbiju. Ratovalo se na državnom teritoriju Hrvatske, a ne Srbije. Srbija je u tom ratu bila agresor, a Hrvatske žrtva. I to je prava istina o ˝Oluji˝, a sve ostalo su prazne tlapnje i varijacije na temu.

Večernje novosti od 4. kolovoza 2021. godine na svoj naslovnoj stranici donose naslov: ˝Hrvati Srbe prognali, pa od bede pobegli!˝, a na stranicama 12. i 13. daju se iskazi onih Srba koji su otišli sa svojih ognjišta u sveopćoj bežaniji. Naravno, za ˝Oluju˝ se kaže da je to ˝zločin koji traje˝. Srbe iz Hrvatske nitko nije tjerao. Sami su odlučili otići iz Hrvatske, a prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman pozivao je srpsko stanovništvo da ostanu u svojim domovima i da nikome neće pasti vlas sa glave.

No, kako znamo Srbi su odlučili otići iz Hrvatske, i danas za to bez imalo srama optužuju Hrvatsku i Tuđmana. O svemu, pa tako i o ˝Oluji˝ i Domovinskom ratu postoji samo jedna istina, istina da je Oluja bila besprijekorna vojna akcija, čista kao suza, hrvatskih oružanih snaga, a Domovinski rat jedan je od kamena temeljca na kojem je stvorena Hrvatska država.

 Večernje novosti od 6. kolovoza 2021. godine na naslovnici donose veliki naslov: ˝Progon Srba u temelju države˝, a o tome se opširno piše na strani 2. i 3. gdje se između ostalog jadikovanje srpskih političara optužuje Plenkovića da u stvari kroz ˝Oluju˝ slavi progon Srba, o čemu najbolje govori i sam na slovo na strani 3.: ˝Plenković slavi program Srba, a hoće pomirenje!?˝. Interesantno je, sa koliko cinizma srpski tisak piše samo u srpskim žrtvama, ratnim štetama, pa to sve izgleda kao da je Hrvatska napala Srbiju, kao da su Hrvati ratovali u Srbiji i ubijali srpske građane u Srbiji, rušili njihove domove, devastirali i pokrali njihova kulturna dobra u Srbiji i odnijeli na desetke tisuća ukradenih umjetničkih djela iz Srbije u Hrvatsku, kao da su Hrvati u Srbiji rušili crkve, muzeje i ostale kulturne spomenike.

Istina je sasvim drugačija gospodo sa istoka! Srbija je napala Hrvatsku i vodila bezpoštedni rat ubijajući Hrvatske vojnike i građane, ženu, djecu i starce. Barbari sa istoka su opljačkali Hrvatske kulturne vrijednosti, odnijevši ih iz Hrvatske. Poput najvećih lopova sve što bi im došlo pod ruku, od umjetničkih predmeta, slika, knjiga, crkvenih relikvija, ostavljajući pustoš za sobom. Kaj su istočne horde mislile da se Hrvati neće braniti, da neće štititi ono što je hrvatsko: svoj dom, svoju obitelj i živote svojih najmilijih. E, drage naše komšije, grubo ste se prevarili, pa je onda normalno da i vi gospodo Srbi platite ceh za agresiju na Hrvatsku. Izgubili ste rat koji ste nametnuli nama Hrvatima želeći nas ne samo pokoriti veći zatrti kao što ste danas sa svojom novom-starom veliko srpskom politikom pod nazivom ˝srpski svet˝, želite pokoriti Crnu goru, a sutra Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Vama mora biti jasno da ste slabi ratnici. Pobijedili su vas Albanci na Kosovu i dobili svoju državu. Crnoj Gori koja ima svoju državu želite osporiti pravo da imaju svoju crnogorsku državu i da se građani Crne Gore slobodno izjašnjavaju kao Crnogorci. Želite jednostavno izbrisati pojedine narode kao da ne postoji ili u najboljoj srpskoj varijanti da posrbite narode i na taj način ukradete im pravo na postojanje. To je čista patološka politika kojom želite vladati drugim narodima i državama, a bojim se da za takvu politiku nema lijeka. Što god poduzimate li ćete poduzeti u pravcu stvaranja Velike Srbije, nećete u tome uspjeti. Na kraju ćete imati ono što i zaslužujete, a to je Mala Srbija ili beogradski pašaluk. Možda ti onda dođete k sebi i ozdravite.

U ˝Kuriru˝ ili kako te novine za sebe kažu ˝najuticajnije dnevne novine Balkana˝ na tapeti su Crna Gora i ustoličenje Jonakija u Cetinju (17. kolovoza 2021. godine, strana 6. i 7.), a isto je tako u broju 2699. od 21. kolovoza 2021. godine strana 2. i 3., u kojoj već u samom naslovu teksta: ˝Spremaju haos za Joanikija˝, nagoveštavajući  o čemu se piše. Nadalje, u broju 2701. od 23. kolovoza ˝Kurir˝ na naslovnici objavljuje naslov: ˝Mržnja-Milove pristalice udarile na Joanikija, uzvikivali: ˝Nije vam ovo Srbija!˝˝ , a na strani 2. i 3., o ustoličenje Joanikija i svemu oko toga pišu iz ugla velikosrpske politike. Na istom tragu je i ˝Kurir˝ od 1. rujna 2021. godine, a ˝Kurir˝ broj 2715. od 6. rujna čitavu naslovnicu posvećuje ustoličenje Joanikija u Cetinju. Na naslovnici možemo pročitati:˝Snagu crkve i naroda Milo Đukanović i njegovi pioniri pokušali puč, ali nisu uspjeli˝, ˝Mitropolit Joanikija ustoličen na Cetinju˝. Naslovnica donosi i izjavu Vladike Joanikija: ˝Služiću bratskom pomirenju u Crnoj Gori˝, Aleksandar Vučić: Milu ću samo da poručim: ni ti ni bilo tko drugi nećete uspeti da pokorite Srbiju dok sam živ˝, Patrijarh Porifirije: ˝Vaša je dužnost da donesete mir u ovoj raspetoj i svetoj zemlji˝ te Zdravko Krivokapić: ˝Nalogodavci i organizatori haosa su DPS i kriminalne grupe˝ Ovaj broj ˝Kurira˝ o ustoličenju Joanikija i svemu ostalom što je u vezi toga piše na punih devet stranica.

Interesantne su gore sve navedene izjave, ali moram se osvrnuti na izjavu Aleksandra Vučića koji se u svojoj izjavi zamijenio teze ili bolje rečeno pobrkao lončiće. Pa kome je u interesu da pokori Srbiju?! Baš nikome. Fućka sa Crnogorcima, Albancima a i nama Hrvatima za Srbiju. Srbija je opterećena samom sobom, a srpski političari na čelu sa Vučićem pršte od taštine manje vrijednosti i veličine.

Vučić misli da je ikome stalo do Srbije. Nije baš nikome, a što je politički paradoks samim Srbima ponajmanje, jer da im je stalo do Srbije tada bi se bavili sobom, a ne uvijek i stalno se drugima.

˝Kurir˝ od 8. rujna 2021. godine na naslovnici donosi naslov: ˝Udar na patrijarha˝, ˝Posle haosa na Cetinju prete i Albanci – ne daju Porfiriju da se ustoliči u Pećkoj patrijaršiji˝, te nas upoznavaju sa komentarom Azema Vlasija koji je ˝protiv toga da se ceremonija uvođenje u tron poglavara Srpske pravoslavne crkve održi tamo gde se održavla vekovima, već traži da se taj čin obavi u Hramu Svetog Save u Beogradu˝. Na naslovnici je i poruka Joanikija Đukanoviću: ˝Đukanović treba da snosi posledice za ono što je učinio˝.

Netom što je ˝Srpski svet˝ završio sa Crnom Gorom na red dolaze Albanci i Kosovo. Nevjerovatno je, koliko je srpska politika drska i bahata, arogantna i prijeteča prema drugim narodima i državama. Srbija zasigurno ne bi vodila takvu politiku, da iza nje ne stoji Rusija i njezini vanjskopolitički interesi, a to je, da bude prisutna na Jadranskom moru i u tom dijelu (Srbiji) Europe. Srpska pravoslavna crkva (SPC) u funkciji je velikosrpske politike koje radi sve kako bi se ostvario velikosrpski san ostvarenju Velike Srbije. Srbija je izgubila sve svoje ratove koje je vodila sa ciljem stvaranja Velike Srbije, pa je napokon nakon pet stoljeća uvidjela da ratom ne može postići svoje političke ciljeve, te odlučila promijeniti strategiju, za ostvarenje tih ciljeva, a to je nastavak velikosrpske politike, ali ovaj put ne ratom već drugim sredstvima. No, ne trebamo se zavaravati, da Srbija neće i ponovno ratovati kako bi pokušava stvoriti Veliku Srbiju ali u takvom ratu može nastati samo Mala Srbija.

Miljenko Jerneić,

FANTOMI KRUŽE HRVATSKOM

FANTOMI KRUŽE HRVATSKOM

                Sukob  koji je nastao između – na jednoj strani  Francuske, a na drugoj strani SAD-a, Velike Britanije i Australije, veliki je udarac za Francusku vanjsku politiku, a što se opet reflektira i na unutarnjem planu Francuske političke scene, i imat će velike reperkusije na buduće predsjedničke izbore u Francuskoj. Također, treba napomenuti, da će taj sukob utjecati i na koherentnost i stabilnost Europske unije, što će Francuskoj biti veliki teret u presjedanju Europskom unijom.

                Ovih dana potpisan je trostrani pakt, takozvani AUKUS između Amerike, Velike Britanije i Australije kao vojno savezništvo tih triju zemalja, a čime se želi pojačati pritisak na Kinu  koja, ne samo da svojata Tajvan već i Južno kinesko more i želi ga u potpunosti kontrolirati. Australija koja je naručila i već sve dogovorila sa Francuskom izgradnju 12 podmornica u vrijednosti od 90 milijarde dolara, u međuvremenu je odustala od te narudžbe i okrenula se svojim novim-starim saveznicima SAD-u i Velikoj Britaniji. Taj odustanak Australije od već dogovorenog posla imat će posljedice u suradnji te zemlje sa Europskom unijom, jer će se Francuska zasigurno suprotstaviti bilo kakvoj suradnji Australije i Europske unije. Francuska je u petak 17. rujna 2021. godine zbog australskog odustajanja od ugovora o izgradnji podmornica povukla svoje veleposlanike iz SAD-a i Australije što najbolje govori koliko su Francuzi – bolje rečeno Macron – ljuti na Amerikance i Australce. Velika Britanije je na vrijeme izašla iz Europske unije, jer su Britanci vidjeli da su zarobljenici Njemačke, a naročito Francuske, koja želi realizirati svoje političke interese na uštrb Europske unije i svih njezinih članica. Velika Britanije se oslobodila eu-ropskih okova od kojih naprosto – ne samo da nije bila u mogućnosti (pro)voditi svoju nacionalnu politiku – nije mogla disati. Macron je ljut i na Švicarce koji su od SAD-a naručili – kupili F-35, a ne Francuske Rafale, a taj posao je vrijedan 5,5 milijardi dolara.

                Sva ta gungula između SAD-a, Velike Britanije, Australije i Francuske, tiče se i Hrvatske, koja je nažalost izabrala Francuske Rafale, a ne F-35 isto kao i Švicarci. Naime, da bi se potpisao ugovor između Hrvatske i Francuske o kupnji Rafale, stoji velika prepreka, a  to je odobrenje Amerikanaca za naručene avione. Kada se avioni Rafale žele prodati nekoj trećoj zemlji, SAD ˝mora odobriti prodaju sustava ugrađenih u avion koji su proizvedeni u SAD-u i njihovo su intelektualno vlasništvo. Riječ je o famoznom Third Party Transferu (TPT)˝. (Vidi Jutarnji list od 22. rujna 2021. godine u kojem je objavljen članak pod naslovom: ˝Francuska još nije zatražila  od SAD-a odobrenje nužno za prodaju borbenih aviona Hrvatskoj˝, a autor članka je Krešimir Žabec.) Radi se o dokumentu koji Izraelci nisu dobili od SAD-a kada su željeli prodati Barake u Hrvatsku, zbog čega je propao već dogovoreni posao Izraela i Hrvatske. Francuska mora prije sklapanja ugovora sa Hrvatskom, od Amerikanaca zatražiti TPT ˝zbog određenih američkih sustava koji su ugrađeni u avion. SAD obično prije prodaje aviona trećoj strani od partnera traže da opremu koju prodaju vrate u prvobitno stanje ili da uklone pojedine nacionalne specifične elemente prije transfera.˝ Do sada Francuska nije zatražila TPT od SAD-a tako da je upitna realizacija već dogovorenog posla o kupnji Rafale između Hrvatske i Francuske. Za razliku od onih koji misle, da Amerikanci neće raditi probleme u realizaciji već dogovorenog posla, nisam baš previše siguran, jer kada su Amerikanci dali po prstima Izraelcima glede Baraka, zemlji koja je Amerikancima dugogodišnji politički i vojni saveznik, isto se može očekivati i kod prodaje vojnih zrakoplova Rafale od strane Francuske Hrvatskoj. SAD je blokirao Francuskoj i prodaju svojih krstarećih raketa SCALP Egiptu  2018. godine.

Kada je u pitanju Hrvatska , bilo bi najbolje za našu državu, da i taj posao Amerikanci blokiraju i da onda konačno kupimo avione koji su najbolje rješenje za Hrvatsku, a to su američki avioni F-35., što smo već odavno trebali učiniti.

Miljenko Jerneić,

Hrvatska prešutno podržala desant SPC-e na Crnu Goru

Hrvatska prešutno podržala desant SPC-e na Crnu Goru

        Posljednji dramatični događaji u Crnoj Gori koja je članica NATO-a i kandidat za članstvo u Europskoj uniji pokazuju da velikosrpska politika Srbije i nakon četiri izgubljena rata ne odustaje od svojih imperijalnih ciljeva na prostoru raspadnute komunističke Jugoslavije. Utoliko je i te kako važno ne samo za stabilnost ovog europskog prostora nego i za stabilnost Republike Hrvatske kako se službena Hrvatska odnosi prema posljednjim događajima u Crnoj Gori.

         Analizirajući priopćenje Ministarstva vanjskih i europskih poslova od 5. rujna proizlazi da je krivnja za događaje oko ustoličenja novog mitropolita Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Joanikija prije svega na crnogorskim vlastima. Nakon što se ukazuje da je Crna Gora saveznica Hrvatskoj u NATO-u i da Hrvatska  snažno podupire europske integracije Crne Gore u priopćenju se ističe: “U tom svjetlu očekujemo od svih političkih aktera u Crnoj Gori da sva pitanja s kojima se u ovom trenutku suočava crnogorsko društvo rješavaju u europskom duhu kroz inkluzivan i konstruktivan politički dijalog”. I dalje:  “Osuđujemo svaki oblik nasilja te se nadamo da će svi u Crnoj Gori pridonijeti smirivanju napetosti i očuvanju javnog reda i mira u zemlji”. Dakle hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova uopće ne smatra da je povećanje napetosti u Crnoj Gori došlo zbog agresivne politike Srpske pravoslavne crkve koja je u novim okolnostima postala udarna poliička pesnica poražene agresivne velikosrpske imperijalističke politike nakon što je u nedavnoj prošlosti doživjela četiri vojna poraza. Naravno da je u tim novim okolnostima velika odgovornost za ove dramatične događaje u Crnoj  Gori na novom patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Porfiriju kojemu je poslije  ustoličenja javna Hrvatska televizija intervjuom u udarnom dnevniku poklonila veliku pozornost, što je on iskoristio da spomene kako se osjeća kao obnovitelj velikosrpske države Srba, Hrvata i Slovenaca.

         Nakon svega smiješno izgleda čuđenje hrvatskog ministra Gordana Grlića Radmana koji je praktički demantirao sam sebe govoreći o politici “srpskog sveta” što je nova kontrukcija velikosrpske politike na prostoru bivše Jugoslavije. Gordan Grlić Radman se reagirajući na jednu izjavu srbijanskog ministra unutarnjih poslova Aleksandra Vulina  začuđeno pita “što bi to srpski svijet trebalo značiti, to bismo htjeli znati…Sve one invazivne, osvajačke hegemonističke politike su poražene. Ovdje nema mjesta takvim politikama i mi ćemo se snažno nbraniti protiv bilo kakvih njihovih oblika”. Upravo u toj zadnjoj rečenici Gordan Grlić Radman je skočio sam sebi u usta, jer priopćenje njegovog ministarstva ni jednom riječju ne spominje da je upravo desant Srpske pravoslavne crkve na Cetinju jedan od “oblika takvih politika”. Umjesto da odlučno u spomenutom priopćenju osudi tu novu demonstraciju velikosrpske “osvajačke, hegemonističke politike” njegovo Ministarstvo izdaje priopćenje koje odgovornost prebacuje na crnogorsku stranu, iako je povećanje napetosti upravo izazvala srbijanska strana nepopustljivim i agresivnm pristupom ustoličenju novog metropolita SPC-e u Crnoj Gori Joanikija. Zapanjujuće je da se ministar Grlić Radman pita “što je to “srpski svijet”, jer je ta velikosrpska politika u novom ruhu lansirana još prije desetak godina iz Memoranduma2 SANU.

            Može se slobodno ustvrditi da službena hrvatska politika prema agresivnoj politici četničke vladajuće garniture u Srbiji nema odgovarajući jasan i odlučan odgovor. Vladajući HDZ na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem pod potpunom  je kontrolom vodećeg predstavnika “srpskog sveta” u Hrvatskoj i vođe “pete kolone” Milorada Pupovca. Ako Gordan Grlić Radmna kaže da “ovdje nema mjesta takvim politikama i mi ćemo se snažno obraniti protiv bilo kakvih njihovih oblika” treba ga podsjetiti da u Hrvatskoj i te kako ima mjesta  “obliku takvih politika” te da se Hrvatska protiv toga ne brani nego ih dapače podstiče. Najsvježiji je primjer predstojeći popis stanovništva u kojemu će po zahtjevu Milorada Pupovca pripadnike srpske narodne manjine  popisivati njihovio etnički Srbi, što je protuustavno i jednostavno neprimjenjivo u Europskoj uniji. Štoviše kampanja za popisivanje srpske narodne manjine vodi se pod geslom  “Budi Srbin”, što je protuustavno. A da je “srpski svet” uzeo velikog maha u Hrvatskoj svjedoči i potpredsjednik Vlade iz redova Srpske narodne manjine Boris Milošević koji protuustavno pripadnike svoje etničke skupine naziva jednostavno “Srbi”, a takvih u Hrvatskoj ne može biti jer su svi stanovnici ove države politički Hrvati,  a u etničkoj manjini tek hrvatski Srbi, a  nipošto ne Srbi. 

         Poznata politička mudrost kaže da “oni koji ne pamte prošlost osuđeni su da je ponavljaju”. U Hrvatskoj se bliska prošlost u kojoj je u velikosrpskoj agresiji poginulo oko 15.000 ljudi i nanesene su  goleme materijalne štete sustavno prešućuje. U tome svjesno prednjači sam premijer Andrej Plenković nastojeći provodeći politiku velikog zaborava Beograda (tko nas bre zavadi ili okrenimo se budućnosti) tu velikosrpsku agresiju pretvoriti u građanski rat. Zato je i reagiranje Plenkovićevog Ministarstva vanjskih i europskih polova intonirano prije svega da se Zagreb ne bi zamjerio velikosrpskoj politici koja u ovom trenutku atakira na suverenitet Crne Gore kao što je 90-tih atakirala na pravo hrvatskoga naroda na svoju državu. Manifestacije te nove velikosrpske agresivnosti su u posljednje vrijeme eskalirale pa više nije u pitanju puhanje na hladno nego na vruće, da Hrvatska ne bi bila primorana ponovno ponavljati krvavu povijest.

Vjekoslav Krsnik

BEOGRADSKI PAŠALUK

BEOGRADSKI PAŠALUK

                Više od dva tjedna u Hrvatskoj mediji pišu o ustoličenju novoga mitropolita Joanikija i to – ni manje ni više – u Cetinju kolijevci crnogorske državnosti, u gradu koji je simbol „crnogorske duhovne, državne i nacionalne samobitnosti Crne Gore“. Nema nikakve sumnje, da je to još jedan od pokušaja velikosrpske politike kojom se konačno želi zagospodariti Crnom Gorom. U velikosrpskoj politici, ne postoji crnogorska nacija, ne postoje Crnogorci kao politički narod koji ima pravo na svoju crnogorsku državu, svoju crnogorsku pravoslavnu vjeru, pa to sve na najbolji mogući način pokazuje, da se srpska politika nije ni malo promijenila i da je i dalje ostala na pozicijama negdašnje politike Slobodana Miloševića koji je – gle čuda bio Crnogorac izgubljen u velikosrpstvu. Srbija je uvidjela da ratovima ne može ostvariti svoje ekspanzionističke ciljeve prema drugim državama i narodima – naravno, zbog toga jer su slabi ratnici, pa su stoga izgubili sve ratove – te su u velikosrpski pohod krenuli „miroljubivim putem“ ili bolje rečeno drugim sredstvima kako bi konačno ostvarili svoj velikosrpski san stvaranja Velike Srbije, na račun drugih država i naroda. Srbija nije i još dugo neće, ako će uopće ikada promijeniti svoju politiku, u kojoj ima mjesta samo za Srbe, a svi ostali narodi za njih su izmišljeni  i imaginarni.

                Od svih članaka koji pišu o zbivanjima u Crnoj Gori, svakako treba spomenuti članak Renate Rašović, kolumnistice Večernjeg lista čiji je članak: „Može li se Crna Gora iščupati iz ralja Vučićeve ideje o „srpskom svetu“?“ (25. kolovoza 2021.), koji je najbolja opservacija tih događaja u još uvijek crnogorskoj državi. Članak vrijedi čitavi pročitati – preporučujem ga svima onima koje zanima ta politička tematika – a mi ćemo ovom prilikom istaći nekoliko mjesta koji se odnose na recentna politička zbivanja u toj maloj crnogorskoj državi kojoj prijeti alavi srpski nacionalizam. Između ostaloga R. Rašović o tome piše: „Na djelu je vjekovni sukob „zelene“ i „bijele“ Crne Gore, sukob proeuropske i proruske-prosrpske opcije. Unazad 15-ak godina, još od referenduma za samostalnost, Crna Gora živi u latentnoj neizvjesnosti hoće li se pojavit provokacije bilo kojeg tipa, zahvaljujući trima remetilačkim faktorima. To je ponajprije, SPC koji se smatra iznad Crne Gore, navodna duhovna zajednica koja se zahvaljujući svojoj parapolitičkoj ulozi kapilarno širi i koja ne pristaje na legalan način postati sastavnicom crnogorske države. Nadalje, tu su prosrpske stranke koje sa SPC surađuju i treći je velikosrpski nacionalizam. A otkako velikosrpski nacionalizam, evidentno, više ne računa na Kosovo, je li Crna Gora posljednje utočište nikad ugaslih aspiracija o Velikoj Srbiji?“.

                R. Rašović u svom članku piše i o „srpskom svetu“, pa o tome kaže: „Formulacija „srpski svet“ novija je politička sintagma iskovana u tvornici velikosrpskih hegemonističkih projekata koja se unazad nekoliko godina udomaćila u Srbiji kao kopija ruske sintagme „ruski svijet“, čime je praktički revitalizirana stara koncepcija Velike Srbije, kao platforma za političku akciju putem koje se Vučić želi predstaviti kao snažan političar i regionalni lider. Kad god je Srbija vodila ovakvu politiku, postajala je sve manja, siromašnija i izoliranija, no pogubne posljedice ove ideologije na najbolniji su način osjetili njihovi susjedi.“

                Nešto dalje večernjakova kolumnistica o srpskoj politici piše: „Miješajući se u unutrašnja pitanja susjednih država Srbija već sada, svidjelo se to nekom ili ne, efektivno kontrolira pola teritorija BiH, a cilj im je u svoj projekt uključiti i cijelu Crnu Goru, kako su to učinili u prvoj polovici 90-tih godina. Je li bitka za crnogorsku opstojnost već izgubljena?“

                Na kraju članka R. Rašović napominje da će se crnogorski narod za svoj opstanak morati sam izboriti, jer je više nego očito da crnogorsku državnost neće braniti niti SAD, a još manje Europska unija, a gle paradoksa – Crna Gora je članica NATO-a!

                Ustoličenje Joanikija u Cetinju još jedan je udarac Crnoj Gori i Crnogorcima, malom ali ponosnom narodu koji svakako ima pravo na svoju državu i samobitnost. Neki politički analitičari poput Vlade Vurušića za zbivanja u Crnoj Gori kažu da je to „početak završne faze realizacije „srpskog sveta“ te posljednja bitka za opstanak nečega što se zove crnogorska država i nacija?“. (vidi Jutarnji list od 6. rujna 2021.). I sam naslov tog članka: „Crna Gora nije daleko od ambisa građanskog rata“, daje nam do znanja da je politička situacija u Crnoj Gori vrlo teška i da je crnogorska država „pod agresijom Srbije“. Također, kako navodi crnogorski politolog Šeki Radončić, priprema se uhićenje predsjednika Mila Đukanović koji je posljednja prepreka velikosrpskoj politici za potpunu okupaciju Crne Gore i velikosrpskog porobljavanja crnogorskog naroda. U vremenima koja su pred nama, Crnoj Gori predstoje teški dani da bi opstala kao država, a Crnogorci moraju biti svjesni da svoju slobodu, samostalnost i suverenost koje su ugrožene od velikosrpske politike, moraju sami obraniti.

                Srbija i Vučić provode velikosrpsku politiku pod egidom Ruske politike, tako da i nije nikakvo čudo, da se sam Vučić tako slobodno hvali kako je u taj pohod na Crnu Goru bila uključena srpska tajna služba BIA. Veliki posao odradili su i ruski obavještajci koji već godinama sondiraju crnogorski teren kako bi Srbija mogla što lakše ostvariti svoje teritorijalne pretenzije prema toj državi, te je anektirati u cilju stvaranja Velike Srbije. Ta sva zbivanja unazad nekoliko zadnjih  godina samo pokazuju da, dok je Srbija potpomognuta od jedne takve svjetske sile kao što je Rusija, nema mira na tim prostorima. Ruska i srpska politika djeluju uzajamno u cilju ostvarenja srpskog ekspanzionizma, a to Rusima dobro dođe, jer će na taj način i oni gospodariti tim područjem.

                Sve dok svjetska politika tolerira takvu politiku Srbije, koja se na neki način – u zaštiti Rusije – sprda s eu-ropskom politikom ali i američkom, ne možemo očekivati konačan mir na ovim prostorima. Srbija je zauvijek izgubila Kosovo, u iluzijama živi glede Republike Srpske koju želi priključiti Srbiji, a Vojvodina polako ali sigurno odlazi od „majčice Srbije“. Srbija će na kraju platiti danak svojoj dvostoljetnoj opsjednutosti stvaranja Velike Srbije, i na kraju kada se probudi iz snatrenja o „srpskom svetu“, uvidjet će, da je Velika Srbija ustvari samo beogradski pašaluk i ništa više.

Miljenko Jerneić

Je li protusrpski tekst u “Jerusalem Postu” bio slučajni propust

Je li protusrpski tekst u “Jerusalem Postu” bio slučajni propust

         Upitnost velikosrpskog mita o Jasenovcu dobila je ovih dana novu dimenziju objavom teksta izvjesnog australskog istraživača Davida Goldmana u uglednom i utjecajnom izraelskom dnevniku na engleskom jeziku  “Jerusalem Postu”. U tom tekstu koji je nakon objavljivanja u izraelskom dnevniku na engleskom jeziku, dakle novini koja je više usmjerena prema međunarodnoj nego domaćoj javnosti izazvao u svijetu niz reagiranja ozbiljno je dovedena u pitanje velikosrpska politika izjednačavanja potvrđenih židovskih žrtava u Holokaustu s izmišljenim srpskim žrtvama u Jasenovcu.

         U tom ¸članku koji je objavljen u rubrici “Mišljenja i uvodnici” pod naslovom “Besramno ruganje Holokausta treba zaustaviti” australski autor David Goldman raskrinkao je višegodišnju srpsku propagandnu politiku izjednačavanja izmišljenih srpskih žrtava u Jasenovcu sa stvarnim židovskim žrtvama u Holokaustu. Što je još važnije David Goldman raskrinkao je jednog od glavnih propagatoru tih srpskih laži o Jasenovcu hrvatskog sveučilišnog profesora Ivu Goldsteina. Posebno je ismijana njegova teza da su u Jasenovcu, u ponestatku forenzičnih dokaza, pobijene žrtve zdrobljene drobilicom koju je po Goldsteinovim riječima Hitler pri kraju rata poslao ustašama ili pak spaljivanjem leševa. Tu je pretpostavku, navodi David Goldman, profesor Ivo Goldstein iznio u emisiji Hrvatske televizije. David Goldman je štoviše ukazao i na izraelski Yad Vashem i Američki muzej Holokausta koji godinama prešutno podržavaju Javnu ustanovu Spomen područja Jasenovac koja zloupotrebljava slike židovskih stradanja iz Treblinke Ukrajine i Poljske kako bi potkrijepile lažnu sliku o broju stradalih Židova i Srba u Jasenovcu.  U tom članku David Goldman podsjeća da je jugoslavensko forenzično ispitivanje logora i okoline 1947-48 pokazalo da je u logoru sveukupno ubijeno 2.500-4.500 ljudi, te da je u kasnijem periodu  Jugoslavija rebrendirala Jasenovac kao “Auschwitz na Balkanu” kako bi izvukla reparacije od Zapadne Njemačke pa je broj ubijenih narastao čak do 800.000.

         Naravno da je ovaj tekst u utjecajnom izraelskom dnevniku izazvao golemu reakciju, prije svega onih krugova koji se protive bilo kakvom pokušaju revidiranja napuhanog velikosrpskog mita o tom logoru. Prije svega reagirao je sam Ivo Goldstein koji jednostavno nije, kao što je to sličan slučaj i u Hrvatskoj, mogao proturječiti argumentaciji spomenutog australskog autora. Odmah se javio i Muzej Holokausta u Beogradu, zatim Javna ustanova Spomen parka Jasenovac, zatim “Antifašistička liga”, te glasilo Srpskog narodnog vijeća “Novosti”. Njihova zajednička tvrdnja bila je  kako je taj članak u “Jerusalem Postu” još jedan pokušaj revizije povijesti  utemeljene na jugoslavenskoj jasenovačkoj propagandi sada prisvojene od zagovornika velikosrpske politike usmjerene prema nastojanjima da se hrvatski narod proglasi genocidnim-

         Mnogo je važnije što je reagiralo uredništvo “Jerusalem Posta” skidajući članak Davida Goldmana sa svojih mrežnih stranica jer se utvrdilo da osoba pod imenom Davida Goldmana u Australiji jednostavno ne postoji. Pod naslovom “Ne kidnapirajte Holokaust”  uredništvo se ispričava čitateljima zbog toga što spomenuti članak  nažalost nije prošao zadovoljavajuću prethodnu provjeru. U isprici se naglašava da je uređivačka politika dnevnika ponuditi čitateljima širok izbor mišljenja iz veće selekcije autora, ali da je to katkad nažalost zlouporabljeno od autora. U tom kontekstu podvlači se da je novina objavila odgovor hrvatskog istraživača Holokausta dr. Ive Goldsteina koji je u spomenutom tekstu Davida Goldmana ismijan i ponižen. U isprici “Jerusalem Posta” dalje se ne elaborira sukob između teksta Davida Goldmana i dr. Ive Goldsteina nego se prije svega taj sukob koristi za ukazivanje na brojne pokušaje osporavanja Holokausta u svijetu, pa se u tom pšogledu ukazuje na Poljsku. U zaključku uredničke isprike ističe se da se ne smije dozvoliti da se ponovno piše povijest kako bi se zadovoljili nacionalistički interesi što je problem koji je pokušao učiniti David Goldman, ali se u zaključnoj rečenici kaže da se “ne smije dozvoliti da činjenice i istina o Holokaustu budu kidnapirane za uske političke ciljeve”.  Ova ocjena se i te kako odnosi na višegodišnje nastojanje velikosrpske politike da se napuhane žrtve Jasenovca stave uz bok golemoj žrtvi židovskog naroda u Holokaustu.   

         Nakon svega postavlja se logično pitanje: kako je tako uglednom izraelskom dnevniku na engleskom jeziku, dakle usmjerenom prema inozemstvu, mogla promaći provjera autentičnosti autora Davida Goldmana. Kao novinar s dugim profesionalnim uredničkim iskustvom teško je povjerovati da je taj tekst objavljen u udarnoj rubrici “Jerusalem Posta” pušten bez ikakve provjere, posebice zbog toga što se radi o za Židove i te kako osjetljivoj temi. Činjenica je da su i prije izmišljenog Davida Goldmana o srpskoj manipulaciji s Jasenovcem da bi se njegove izmišljene i preuveličane žrtve izjednačile s Holokaustom pisali brojni drugi židovski autori. Židovski publicist Philip Cohen objavio je u doba velikosrpske agresije na Hrvatsku knjigu “Tajni rat Srbije” prevedenoj i u Hrvatskoj u kojoj je razotkrio stogodišnju srpsku antisemitsku politiku koja je doživjela kulminaciju za vrijeme Nedićeve nacističke  vlasti Srbija se tada proglasila prvom “Juden frei” državom u Europi, što današnja četnička Srbija uspješno skriva, a hrvatska službena politika ni slučajno ne koristi da bi parirala velikosrpskoj propagandi o Jasenovcu kao “balkanskom Auschwitzu”. Bez obzira na sve okolnosti članak nepostojećeg Davida Goldmana koji u cijeloj priči nije toliko važan kao podatci izneseni u članku zakotrljao je polemiku koja bi trebala biti poticaj da se usvoji prava istina o Jasenovcu i konačno stavi točka na tipično velikosrpsku propagandu koja još uvijek nažalost ima potporu u službenoj hrvatskoj politici.

Vjekoslav Krsnik

Je li Miroslav Škoro bio projekt “duboke države”

Je li Miroslav Škoro bio projekt “duboke države”

            Iznenadna ostavka predsjednika Domovinskog pokreta Miroslava Škore izazvala je niz komentara, posebice nedoumica oko motiva te ostavke, pa se unutarnjim stranačkim sukobima nastavlja sve do današnjih dana. Međutim da bi se shvatila prava dimenzija tog političkog poteza motiv se ne smije tražiti u tekućim odnosima unutar Domovinskog pokreta nego u cijelom projektu koji je lansiran uvodnim nastupom Miroslava Škore u zagrebačkom “Lisinskom”.

         Treba se prisjetiti da je u prvom redu u dvorani sjedilo nekoliko istaknutih, barem medijski eksponiranih, predstavnika konzervativne Hrvatske. Tu su bili pored ostalih admiral Davor Domazet Lošo, bivši državni odvjetnik Željko Olujić, general Željko Glasnović, bivši ministar pravosuđa Bosiljko Mišetić članovi obitelji predsjednika Tuđman i još neki. Dvije godine nakon tog inauguracijskog skupa održanim pod geslom “vratimo vlast narodu” nitko od tih spomenutih nije ne samo u užem krugu Miroslava Škore nego nije uopće ni u članstvu Domovinskog pokreta. Kasnije su DP napustili novinar Josip Jović i vinar Ivan Enjingi, a bilo je i drugih izlazaka iz stranke. U takvim okolnostima treba se prisjetiti da je na prvom izbornom ispitu, dakle na predsjedničkim izborima 2019. godine Miroslav Škoro na valu oduševljenja marginalizirane javnosti, dakle one koja je zasićena monopolom HDZ-a i SDP-a privukao 465.000  glasača, ali to nije bilo dovoljno da uđe u drugi krug i spriječi pobjedu jugohrvatskog SDP-ovog kandidata Zorana Milanovića. Pojednostavljenom matematikom ulazak Miroslava Škore u predsjedničku utrku spriječio je Kolindu Grabar Kitarović, kakva bila da bila, da osvoji drugi mandat. Temeljeći se na tom uspjehu, jer se pojavio kao treća opcija  protiv duopola HJDZ_SDP Miroslav Škoro je na saborskim izborima postigao izvanredan rezultat osvojivši  16 zastupničkih mjesta.

         Odmah na početku djelovanja kao treća politička snaga u  Hrvatskome saboru incidentno napuštanje Domovinskog pokreta zastupnice Karoline Vidović Krišto i dr. Milana Vrkljana dovelo je u sumnju vjerodostojnost ne samo Domovinskog pokreta nego i samog Miroslava Škoru. Povod njihovog napuštanja stranke bila je zabrana čelništva stranke da uoči stranačkih izbora u SDP-u kritiziraju u Saboru politiku SDP-a. Logično političko pitanje o poziciji Domovinskog pokreta glasi: kakva je to oporbena stranka koja svojim zastupnicima brani napadati u parlamentu političkog protivnika kakav je SDP- To nije bio jedini grijeh Miroslava Škore jer je u nekoliko izjava već bio doveo u pitanje svoju vjerodostojnost, odnosno dojam da sam odlučuje o važnim političkim pitanjima.

         Dovoljno se sjetiti njegovog  poraznog televizijskog sučeljavanja s Katarinom Peović ili dvojbene izjave o komunističkom diktatoru Titu. Treba podsjetiti da je on ipak bio proizvod osječko-vinkovačkog korupcijskog klana pa mu je jedan od glavnih savjetnika bio dokazani politikantski muljator Mate Radeljić kojega je prije toga najurila Kolinda Grabar Kitarović. U nizu čudnih postupaka koji su praktički negirali temeljnu političku domoljubnu orijentaciju Domovinskog pokreta i samog Miroslava Škore valja ukazati na imenovanje političkog šminkera bez pokrića Igora Peternela za njegovog glavnog savjetnika, On mu je po vlastitom priznanju bio nametnut očito iz kruga “duboke države” da bi kontrolirao i razvodnjavao politički smjer Domovinskog pokreta. Već samo to priznanje da mu je Igor Peternel bio nametnut  dovodi ozbiljno u pitanje vjerodostojnost i autonomnost Miroslava Škore jer je dozvolio “dubokoj državi” da ga preko Igora Peternela kontrolira i usmjerava. Kakav je Igor Peternel bio savjetnik najbolji je dokaz da ga je Miroslav Škoro, po vlastitom priznanju, morao učiti kako se prekrižiti. Da je taj nimalo bezazleni Igor Peternel blizak komunjarskom metuzalemu Budimiru Lončaru komesarski postavljen da nadgleda  Domovinski pokret dokazale su članice DP-a iz Pule kojima je bilo zabranjeno organizirati presicu protiv postavljanja crvene zvijezde na riječkome Korzu.

         U neopozivoj ostavci koju je podnio 20. srpnja Miroslav Škoro je naveo da je daje iz posve osobnih razloga, te se odrekao prava biti biran na dužnosti i u tijela Domovinskog pokreta, ostajući i dalje vjerni član stranke. U ovih mjesec dana jedino što se moglo zaključiti iz niza postupaka njega i njegovih najbližih suradnika jest da on stranku nije držao pod kontrolom, pa je u međusobnim optužbama isplivalo mnogo prljavog veša. Domovinski pokret potpuno je diskreditira kod normalnih članova stranke ali i u široj javnosti. Na kraju je kao jedini krivac za takvo stanje ispao on sam, pa je u završnom činu cijele trakavice Miroslav Škoro isključen iz Domovinskog pokreta.

         U svakom slučaju kao i u mnogim sličnim pokušajima stvaranja treće snage na hrvatskoj političkoj sceni najveći dobitnik rasula u Domovinskom pokretu ispao je HDZ, čime se potvrdila prognoza Andreja Plenkovića  da Domovinski pokret nikad ne će doći na vlast. Štoviše HDZ među preostalim zastupnicima Domovinskog pokreta sasvim sigurno može računati na nove glasačke žetončiće kako bi ojačao svoju tijesnu saborsku većinu.  Nasljednici Miroslava Škore na čelu s ambicioznim vlasnikom “Pevexa” Marijom Radićem nemaju taj kapacitet ni autoritet da Domovinski pokret vrate na pozicije koje je stekao u posljednje dvije godine. Dakle “duboka država” s korijenima još iz Tuđmanovog doba  a s iskustvom u ovih dvadesetak godina ostaje i dalje odlučujući čimbenik na hrvatskoj političkoj sceni. Ona nikad ne će dozvoliti, osim ako ne bude intervencije Europske unije, radikalne političke promjene potrebne da se Hrvatska i hrvatska nacija izvuku iz sadašnjeg gliba.

Zadnja rupa na svirali

Zadnja rupa na svirali

                Prije neki dan vozil sam se vlakom – i to onim modernim kaj se jedva čuje i ima klimu – ili bolje rečeno, vračal sam se iz metropole u svoj Zabok onim cugom kaj ide z Glavnog kolodvora u 14 sati i 27 minuta. Ljudi kolko hočeš, svi iz metropole peljaju se prema Zagorju ili se vračaju s posla, škole, faksa ili, poput mene, vračaju se u svoju zelenu oazu, sretni kaj su si nekaj kupili.

            Kad sam zagledal kolki broj ljudi čeka vlak za Zabok, pital sam se gde buju stali svi putnici. Brzo sam dobil odgovor. Onda kad je došel ganc novi vlak u kojem smo svi našli svoje mesto bez obzira na koronu i obavezno nošenje maski. Maskenbal traje več drugu godinu i moram vam reči da je ljudekima dosta skrivanja. Prije korone ljudeki su isto nosili maske, samo kaj se to nije videlo odmah na prvu. Tek ak si se malo bolje zagledal, videl si masku na njihovim licima.

            Dok se vozim vlakom, obično nešto čitam, a ako ne čitam, koristim priliku da se dobro naspim do Zaboka. U današnja vremena u vlaku, a isto tako i na drugim mestima, ljudeki samo bulje u mobitele i tipkaju kak da ih sam vrag naganja. Sva sreča kaj nemam s tim problema jer mobitel koristim samo za razgovor i poruke, a virtualni svijet kod mene nije prisutan. To, kad gledaš ljudeke kak mahnito tipkaju na mobitelima i imaju u vuhima kojekakve žice, zapitaš se kaj je to došlo na ovaj svet. Neki od nervoze i nokte grizeju, od nervoze, gladi ili si morti doma ne stigneju poseči nokte pa to onda delaju u vlaku.

            Nasuprot mene sedila je jedna dama četrdesetih godina, elegantno popunjena, koja se ukrcala minutu prije polaska cuga. Kak se žurila, bila je sva zadihana i iz nje se cedil znoj kak da je bila v sauni. Bilo joj je zbog toga malo neugodno, brisala je znoj s lica i onako sva mokra meškoljila se na svom sedištu. Več sam pomalo bil zabrinut za damu koja se tak obilno znojila da če, ne daj Bože, kolabirati. Samo kaj sam to pomislil, dama iz svoje torbe izvadi litru hladne Jane i naravno, kak je bila žedna, odmah popije skoro pola litre naše hrvatske vode, makar Janu sad delaju Amerikanci. No to nema veze. Glavno da Janu delaju vu Horvatskoj, a ne Ameriki. Samo kaj je gospođa utažila žeđ, eto nam konduktera.

„Karte na pregled“, kaže kondukter.

            Svi smo izvadili svoje karte, naravno svi oni teri su je imeli, a oni teri nisu imeli kartu, morali su kartu kupiti kod konduktera. Dama pruži kartu kondukteru koji se vu nju – kartu – nekaj duže zagledal, precvikal ju je, i rekel gospođi: „U Zaboku morate presedati ak hočete dojti do Krapine. Inače, ovaj vlak ide direkt za Varaždin“.

„Jedva sam se dovlekla do ovoga cuga, a več opet moram u Zaboku presedati na drugoga“.

„I drugi presedaju isto kak i vi, koji ideju v Krapinu, kak i oni koji se pelaju za Donju Stubicu moraju s cuga na cug“, rekel je kondukter i otišel dalje cvikati i prodavati karte.

            Kad je kondukter otišel dalje za svojim poslom, dama nasuprot mene svrne pogled na moje lice koje se smješkalo nevidljivim smiješkom razgovoru dame i konduktera. Možda je gospođa primijetila taj moj nevidljivi smiješak pa mi se obratila. „Gospon, možda vam bum dosadna, ali ja bi vam nekaj rekla, ak bi me hteli barem malo posluhnuti“.

„Ma, nema problema. Samo vi recite kaj hočete“.

„Znate kaj gospon, mi smo Zagorci stvarno zadnja rupa na svirali. Niti imamo prave ceste, pruga se dela – nigdar se ne bu po takvom napravila, do jučer nas Zagorce je pokojni Bandić tental s izgradnjom tunela kroz Medvednicu, a  ta luknja nam opče nije potrebna. Mi Zagorci hočemo da naše Zagorje ostane zelene i nedamo ga ni na koji način devastirati. Naši termalni izvori, potoci i rijeke moraju ostati čisti. Vu našoj hrvatskoj politici više ne znaš tko je lud, a tko pametan. Pokojni Bandić je htel bušiti Medvednicu, a naš Zagorec Jarnjak nije htel zbušiti drugu ciev tunela Sveta Tri Kralja, tak da danas nemamo do kraja napravljenu autocestu. Zamislite kaj je on nama Zagorcima poručil u intervjuu kojeg je dal u nekom Regionalnom tjedniku broj 137 od 2. siječnja 2007. godine: „da će se druga cijev u tunelu Sveta Tri Kralja graditi kada Slovenci naprave cestu do Šentilja“. Kaj vi na to velite?“

            „Sramota je da tak pripoveda jedan Zagorec, kak je Jarnjak, koji je bil saborski zastupnik, ministar i glavni tajnik političke stranke čiji je član dugi niz godina. Nas Zagorce nije briga kada će Slovenci napraviti cestu do Šentilja, ali nas je itekako briga da se zagorska autocesta u potpunosti i punog profila što prije pusti u promet. Zagorci neće više nikoga čekati i trebaju natirati saborske zastupnike iz naše izborne jedinice da konačno počneju zastupati zagorske interese, a  ne da se „ide linijom manjeg otpora“. Zagorci si više ne smiju dozvoliti prodaju jeftine demagogije saborskih zastupnika iz našeg kraja, nek trebamo od njih tražiti da se izbore za financijska sredstva tak da bi se konačno izgradila zagorska autocesta u punom profilu.“

„Bormec imate praf. Mi Zagorci uvijek izaberemo one političare kojima se baš fučka za Zagorje i sve nas Zagorce“, rekla je dama.

„Tak dugo gospođo bu vam to trajalo dok mi Zagorci nebumo imali svoju pravu zagorsku političku stranku koja bu provodila zagorsku politiku. Tak dugo ne bumo došli na svoje.“

„Pa postoji neka Zagorska stranka, samo smo mi Zagorci pravi bedaki kaj ne glasamo za takvu politiku koja je zbilja zagorska kak i njihovi političari koji ju zastupaju. Ja bih odmah ušla u tu Zagorsku stranku, samo ne znam kak dojti do nje.“

„Kak dojti do nje bum vam ja povedal. Ti bogca, pa mi več ulazimo u Zabok! Evo vam moj broj mobitela pa ak hočete postati članicom Zagorske stranke, javite mi se na taj broj.“

„Baš vam hvala. Bum još razmislila, a javila bum se svakak.“

Miljenko Jerneić

Lijevo, desno – sve isto

Lijevo, desno – sve isto

                Za hrvatske političare može se slobodno reći – bez obzira koju politiku zastupali – danas su najveći problem hrvatskog društva. Oni su postali rak rana Hrvatske, a najbolji primjer je na lijevom političkom spektru SDP koji se raspada uzduž i poprijeko. Od kada postoji Hrvatska, SDP nikada nije slabije kotirao i od druge najjače oporbene stranke pretvorio se u trećerazrednu političku stranku u kojoj više nema političara koji bi predstavljao socijaldemokraciju u Hrvatskoj, a kamoli da netko od njih obnaša najviše državničke dužnosti. Problem političkih kadrova nije prisutan samo u SDP-u, kriza političkih kadrova prisutna je i u drugim političkim strankama, od krajnje desnice pa sve do vladajućeg HDZ-a. SDP je zbog ispraznosti svoje politike postao neprepoznatljiv i ako takav politički nekonkurentan na političkom tržištu. Nesporno je, da Hrvatskoj treba jedna jaka socijaldemokratska stranka koja će sa socijaldemokratskim programom, i to ne bilo kakvim, biti reprezentant hrvatske socijaldemokracije. Takva politika bila bi prepoznatljiva na svakom koraku i hrvatski nacionalni interesi bili bi joj na prvom mjestu. SDP se ne smije odreći Bleiburga, istine o Jasenovcu i primarnih nacionalnih potreba koje su prvenstveno u interesu hrvatskih građana i hrvatske države. Tako dugo dok se čelni ljudi SDP-a neće ispričati svim Hrvatima za komunističke zločine u kojima je stradalo stotine tisuća Hrvata, kao i ostale komunističke zablude i promašaje kao što su Tito i Jugoslavija, SDP će i dalje propadati i tavoriti na dnu hrvatske političke scene.

                Ništa bolja situacija nije ni na desnom spektru, gdje ovih dana politička kriza buja u Domovinskom pokretu iz kojeg je otišao jedan od osnivača te desne političke stranke i njezin prvi predsjednik Miroslav Škoro. Kao što reče kolumnist Novog lista (21.kovoza 2021.), Zlatko Crnčec: „od početka je bilo jasno d Škoro nije taj. Kao što to nisu ni oni koji su ga proizveli kao politički faktor“. Jedan od problema desnice, kako to navodi Z. Crnčec u svom tekstu, je taj što desnica „ne može iznjedriti političara od formata koji bi mogao doći do većeg broja birača“. To nije samo problem desnice u političkom životu Hrvata, to je opće nacionalni politički problem u Hrvatskoj, koja i u ostalim političkim strankama ima trećerazredne političare koji nemaju blage veze o politici, a mnogi od njih su egzemplarni primjer političkog diletantizma. Drugi problem desnice koji u svom članku spominje Z. Crnčec je „svođenje cijele politike na borbu protiv često imaginarne opasnosti koja prijeti od Srbije i Milorada Pupovca“. Hrvatska desnica ne sagledava politiku u cijelosti, već fragmentarno ukazuje na hrvatsku političku i svaku drugu problematiku koja je često puta manje važna od stvarnih potreba hrvatskih građana.

                Slična situacija je i u HDZ-u čiji je predsjednik Andrej Plenković i kao predsjednik Vlade često puta viša zastupa interese Europske unije nego li hrvatske nacionalne interese. Plenkoviću i društvu oko njega, više je stalo do Europske unije nego li Hrvatske, tako da su hrvatski građani sve manje zainteresirani za politiku i izlazak na izbore. I to će trajati tako dugo dok Plenkoviću i društvu, Eu-ropska unija bude više značila od Hrvatske i njezinih građana.

                Branko Tuđen u svojo knjizi: „Tito-Tuđman, jedan zavičaj jedan put“ na str. 217. citira Matu Granića („Diplomatska oluja“) gdje dr. Franjo Tuđman o hrvatskoj desnici kaže: „Ova naša desnica Mate, oni ne razumiju ništa. Oni ne razumiju ovaj svijet. Izgubili su jedan rat, izgubili bi i ovaj da nisam stvorio HDZ i vodio ga kao široku državotvornu stranku, da se nisam zalagao za pomirbu i da nisam uspostavio dobre odnose sa svijetom, posebno Amerikom. Oni to ništa ne razumiju, od Ante Pavelića do danas. Istina veliki broj njih je bio hrabar u Domovinskom ratu, a mnogi su od njih poginuli. Zato, Mate, vi, moji najbliži suradnici, morate nastaviti ovu politiku radi Hrvatske, radi države koju smo tako teško stvorili. Zaboravite svoje razlike“.

                Hrvatska recentna politika post festum Tuđmana non-stop je u krizi ili u najboljem slučaju u latentnoj krizi zbog nesposobnosti odnosno neznanja hrvatskih političara. Politikom se treba baviti svatko od nas, ali političar može biti samo onaj koji politiku zna, a prije svega koji zna misliti na svoj način, a ne samo politički. Za takvo nešto trebaju nam školovani hrvatski političari koji će na najbolji mogući način zastupati hrvatske nacionalne interese. Za hrvatsku je prijeka politička potreba Hrvatska politička akademija koja će stvarati i odgajati buduće hrvatske političare i učiti ih političkom zanatu. Bez Hrvatske političke akademije, Hrvati će izgubiti sami sebe, svoju dušu i na kraju hrvatsku državu.

Miljenko Jerneić

Véritas sempitérna est

Véritas sempitérna est

                Ovih dana – 6. kolovoza 2021. godine – hrvatski politički tjednik „7DNEVNO“ objavio je intervju s Ivom Komšićem sveučilišnim profesorom i jedni od sudionika pregovora u Daytonu. Naslov intervjua je: „Crtež podjele BiH koji je Tuđman iscrtao na jelovniku 1995. njegov je profil političara i držvnika“, a razgovor je obavio Darko Petričić. U tom bizarnom intervjuu Komšić iznosi sijaset laži na račun dr. Franje Tuđmana, a ujedno nagovještava i skorašnji izlazak svoje knjige: „Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH“. Komšić je svojim intervjuom pokazao i dokazao da je jedan običan paskvilant, jer na osnovu laži a ne na temelju činjenica i argumenata optužuje Tuđmana i stavlja ga na pijedestal udruženog zločinačkog poduhvata na osnovu rekla-kazala. Žalosno za jednog sveučilišnog profesora koji se spušta na tako nisko nivo pokušaja dezavuiranja Tuđmana i njegove cjelokupne politike. Komšićeve diletantske izjave u tom patetičnom intervjuu poput – „Tuđman je poštovao samo Miloševića i dogovor koji je s njim postigao u Karađorđevu o podjeli BiH na dva dijela. Današnja nefunkcionalna BiH rezultat je tog dogovora“. Tvrditi tako nešto bez dokaza i argumenata može samo netko kome uopće nije stalo do istine, jer Komšić svoje zaključke iznosi po principu rekla-kazala i koji kao takvi nemaju nikakvo uporište. Istinu o Krađorđevu najbolje je prezentirao akademik Davorin Rudolf u svojoj knjizi: „Stvaranje hrvatske države 1991. – Ministarka sjećanja“, („Književni krug“, Split,2016.), gdje na str. 76. piše: „Pitao sam „poznavatelje“ sadržaja razgovora Tuđman-Milošević postoji li pisani dokaz o dogovoru dvojice predsjednika, potpisani sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine, bilo kakav ugovor ili pogodba? Bili su složni u odgovoru: nikakva ugovora nema, ništa nije potpisano, sve je usmeno dogovoreno. U jednoj sam zgodi parafrazirao Napoleonova ministra vanjski poslova Charlesa Mauricea de Talleyranda. Kad su mu došli ruski izaslanici prosvjedovati jer Napoleon pomaže Tursku u ratu s Rusijom, a dogovorio se krajem lipnja 1807. s ruskim carem Nikolom I., na splavi na rijeci Njemenu kraj Tilzita, da će pomagati Ruse, Francuz ih je upitao: „Imate li, gospodo, napisan i potpisan sporazum o tome?“ „Nemamo, ali carevi su se usmeno dogovorili u četiri oka.“ Talleyrand je na to rekao: „U međunarodnoj politici je kao u glazbi. I najljepša melodija ako nije zapisana, nema nikakve vrijednosti.“

                Da pozivanje na Talleyranda ne bi ostalo samo zgodna fraza o tom kako nije bilo valjana sporazuma o „podjeli Bosne“, na ovome mjestu ću potanje odgovoriti na pitanje je li hrvatski predsjednik Tuđman sa srpskim predsjednikom Miloševićem u lovištu Karađorđevo, u blizini Bačke Palanke u Vojvodini, krajem ožujka 1991. dogovorio rat u BiH radi teritorijalne podjele te države između Hrvatske i Srbije. Je li to izmišljotina ili podmetanje ili je dogovor bio doista postignut?“        Zbog važnosti teme donosimo u cijelosti tekst fusnote broj 106: „Nijedan susret i razgovor predsjednika Tuđmana u razdoblju u kojem je obavljao dužnost predsjednika Republike Hrvatske nije izazvao toliko oprečnih komentara i interpretacija kao razgovor sa srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu. Povjesničar Ivo Lučić posebice je upozorio na krive interpretacije tog razgovora „koje su u javnosti prihvaćene kao istinite te funkcioniraju kao politički mit“. Lučić, Karađorđevo: politički mit ili dogovor?, Časopis za suvremenu povijest, izdanje Hrvatskog instituta za povijest, br. 1, god.35., Zagreb 2003., str. 8.“.  

                Rudolf sve do kraja sedmog poglavlja – do str. 100. – piše o toj temi, pa da je Komšić pročitao „samo“ to poglavlje zasigurno ne bi iznosio kojekakve paušalne ocijene glede cjelokupne politike Tuđmana. Rudolfova knjiga je vrijedan dokument o vremenu stvaranja hrvatske države u kojem je uvaženi akademik osobno sudjelovao. Knjiga je pisana na visokom znanstvenom i akademskom nivou, a opet pristupačna svim čitateljima, jer autor kada obrađuje pojedinu situaciju – kao što je na primjer Karađorđevo – to radi na najvišem intelektualnom i istinitom nivou. Rudolf nije jednostran ili, ne daj Bože zlonamjeran kao Komšić, akademik Rudolf za razliku od paskvilanta Komšića razrađuje sve u detalje. Rudolfova knjiga najbolja je knjiga koja je ikada napisana o vremenu stvaranja hrvatske države i svjedoči na najbolji mogući način o tome tko je u stvari dr. Franjo Tuđman. Rudolfova knjiga trebala bi biti osnovna i obavezna politička i povijesna literatura, koju bi trebao pročitati svaki Hrvat.

                Druga bedastoća koju tvrdi Komšić za Tuđmana je, da se Tuđman udružio u udruženi zločinački poduhvat, te o tome u intervjuu Komšić kaže: „To nije moja analiza. Ja sam je preuzeo od Haškog suda, to je utvrdilo Tužilaštvo, a  Sud prihvatio.“ Upravo je nevjerojatno s kolikom lakoćom neodgovornosti Komšić tvrdi nešto što nema nikakve veze s činjenicama, a  još manje s pameću. Da je Komšić jedan običan plagijator i klevetnik, imali smo prilike ovih dana čitati u hrvatskim medijima koji nam donose pravu istinu o tome tko je bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata. Tako u Jutarnjem listu od 08. kolovoza 2021. godine imamo članak pod naslovom: „Milošević je bio dio udruženog zločinačkog pothvata u BiH i Hrvatskoj“, te u tom tekstu između ostalog možemo pročitati: „Pretresno vijeće zaključuje da je zajednički „zločinački cilj dijelilo više političko, vojno i policijsko rukovodstvo u Srbiji, SAO Krajini, SAO Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu i Republici Srpskoj, s ključnim članovima koji su varirali ovisno o području i vremenu izvršenja zločina“. Članovi udruženog zločinačkog pothvata bili su, kako se navodi, Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić Badža, Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Željko Ražnatović Arkan, stoji u presudi pod točkom 380. „Izvan razumne sumnje je dokazano“ da je barem od kolovoza 1991. postojao zajednički zločinački cilj da se nasilno i trajno ukloni, činjenjem zločina progona, ubojstva, deportacije i nehumanih djela (prisilno premještanje), većina nesrba, uglavnom Hrvati, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, s velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine“, navedeno je u presudi Mehanizma. Dakle, sada je Slobodan Milošević i službeno – zločinac. Ne kaže se uzalud da je pravda spora, ali dostižna jer je proteklo dvadeset godina od Miloševićeva uhićenja i premještaja u Scheveningen te 15 godina do njegove smrti.“

                Ono što je još važno za spomenuti, i što je od povijesnog značenja, svakako je to, „da je Pretresno vijeće u presudi Stanišiću i Simatoviću utvrdilo postojanje udruenog zločinačkog pothvata čiji ječlan bioi Slobodan Milošević“. I sada, gle čuda, javlja se Ivo Komšić sa svojom knjigom kojoj jeglavni cilj da dr. Franju Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, ne samo proglasi članom udruženog zločinačkog pothvata, već ga postavlja i na čelo udruženog zločinačkog pothvata. Žalosno je, da t  čini sveučilišni profesor koji na jedan takav perfidan način želi difamirati, kompromitirati i nadasve falsificirati povijesne činjenice koje su vezane za Tuđmana i hrvatsku povijest. Njegova knjiga – koju će nažalost morati pročitati – unaprijed je promašena – ali će ipak pokazati na koje niske grane može pasti jedan sveučilišni profesor, u ovom slučaju, Ivo Komšić. Komšić između ostalog spominje i famoznu Tuđmanovu salvetu na kojoj je tobože nacrtana podjela Bosne i Hercegovine, a do koje je došao Paddy Ashdown. O tome je Miroslav Tuđman napisao izvrsnu knjigu: „Priča o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj salveti“, koja je objavljena u nakladi Pavičić, Miroslav Tuđman 2002. godine. d aje Komšić pročitao tu knjigu, ne bi zasigurno pisao takve nebuloze glede jedne obične salvete, kojom je želio prikazati Tuđmana kao glavnog rušitelja Bosne i Hercegovine. Istina je sasvim drukčija, nego li što je želi prikazati Komšić, pa ćemo istine radi citirati tekst koji je objavljen na lijevoj i desnoj klapni te knjige, a autor teksta je Josip Pavičić.

                „Na ručku u kraljevskoj palači u Londonu 6. svibnja 1995. godine, koji je uprilične u povodu 50. obljetnice pobjede antifaštističke koalicije u drugom svjetskom ratu, kraj hrvatskog predsjednika dr. Franje RTuđmana sjedio je njemu dotad nepoznati engleski političar, lord Paddy Ashdown. Godspodin Ashdown htio je s gostom iz Hrvatske razgovarati o bivšoj Jugoslaviji, posebice o budućnosti Bosne i Hercegovine. Dok su na stolu stajale čaše – lordova gotovo stalno prazna, predsjednikova gotovo uvijek puna – dr. Tuđman ljubazno je Englezu stao tumačiti kako bi Bosna i Hercegovina mogla izgledati za deset godina. Ali nije daleko dospio, jer se odmah pokazalo da je lord u prilike koje su ga zanimale vrlo slabo upućen, pa je morao i crtati. Englez je dohvatio salvetu i označio obrise karte BiH a dobrohotni je hrvatski povjesničar, prema sjećanju, povukao crtu koja razdvaja Europu na Zapad i istok, a koja u obliku slova S dijeli Bosnu i Hercegovinu. Povukao je crtu koja se u to vrijeme pojavljivala na raznim NATO-vskim i drugim kartama, u lako dostupnim strategijskim atlasima u Bruxellesu i drugdje. Tke je god o Balkanu išta znao, znao je i tu crtu.

                Tuđmanovu salvetu Englez je strpao u džep i otišao kući. Možda bi je i zaboravio, da 4. kolovoza 1995. nije počela oslobodilačka akcija Oluja. E, nećete, pomislio je Paddy Ashdown, jako ljut na Hrvate. Pronašao je salvetu, dopisao joj i dorisao svoja tumačenja i 7. kolovoza sazvao konferenciju za novinare na kojoj je Tuđmanov  s kraljevskog ručka predstavio kao krunski dokaz o Tuđmanovu, a to znači i hrvatskom planu podjele BiH.

                Ashdown se sa svojom Tuđmanovom salvetom pojavio i na haškom suđenju Tihomiru Blaškiću, uspjevši s pomoću nje i dvojice tajnih svjedoka (od kojih je jedan Stjepan Mesić) pridonijeti da se Blaškiću, kad se već nije moglo Tuđmanu, napakuje 45 godina zatvora.

                O toj Ashdownovoj podvali, koju je Haški sud prihvatio kao vjerodostojan dokaz, govori prof.dr. Miroslav Tuđman u ovoj knjizi.

                Argumentirano i analitički, znanstvenom metodologijom, ali i s polemičarskom strašću krležijanske inspiracije autor razobličuje Ashdownovu i hašku konstrukciju, s pravom zaključujući da će „Paddy Ahsdown sa svojom Tuđmanovom salvetom ući u anale europske i svjetske povijesti kao jedan od najbesramnijih primjera međunarodnog političkog mešetarenja s konca 20. stoljeća““.

                Tuđmanovu knjigu svakako treba pročitati kako bismo bili upoznati s istinom o famoznoj salveti, koja je dosta uzburkala ondašnje političke krugove, a vidimo i danas, još uvijek utječe na neke pojedince, u našem slučaju to se odnosi na sveučilišnog profesora Ivu Komšića. U knjizi su tiskane i karte, tako da čitatelj i zorno može pratiti sve ono što je vezano za salvetu. „Komšić nažalost, nije niti prvi, a niti zadnji, koji pokušava umjesto isitne proturiti laž, a samo uvaženi sveučilišni profesor Ivo Komšić zna – a možda i ne zna – iz kojeg razloga sve to čini.

                Komšić isto tako ne vjeruje u mogućnost, da su sva tri predsjednika (Tuđman, Izetbegović i Milošević) zajedno sa Šuškom otrovani kroz hranu, te na taj način oboljeli od raka i vrlo brzo umrli svi od iste bolesti. Glede toga odmah sam nakon Daytona, izašao s tezom da su u Daytonu otrovani svi osim Miloševića. Naime, treba znati da su se svi prisutni u Daytonu hranili u kantini konzumirajući hranu koja je bila na meniju, svi osim Miloševića koji je imao svoje kuhare koji su svaki dan išli u grad u nabavu friških namirnica i osobno pripremali sva jela za Slobodna Miloševića. No ni Milošević nije mogao izbjeći sudbini, te je otrovan nekoliko godina kasnije dok e boravio u haškom zatvoru.

                Pogledajmo glede zločinačkog pothvata naslove u našim dnevnim novinama: „Haag potvrdio: Milošević i ratni vođe Srba provodili su agresiju na Hrvatsku i BiH“, (Večernji list 9. kolovoza 2021.); „Milošević je bio dio udruženog zločinačkog pothvata u BiH i Hrvatskoj“, (Jutarnji list, 8. kolovoza 2021.); „EU sad treba inzistirati da Srbija prizna odluke Haaga o Miloševiću“, (Večernji list, 10. kolovoza 2021.).

                Iz članka koji je objavljen 10. kolovoza 2021. godine, a autor članka je Božena Matijević, svakako treba izdvojiti slijedeće! Ono što je najvažnije od svega je svrstavanje Tuđmana i Miloševića u vrzino kolo udruženog zločinačkog pothvata od strane Ive Komšića. Takvo nešto može učiniti samo netko koji nema pojma o toj materiji, ili tko je krajnje zlonamjeran, ili jesno i drugo. B. Matijević svoj članak završava rečenicom: „Dakle, svaka usporedba Tuđmana i Miloševića neosnovana je, pravno i povijesno“. To je najbolji odgovor i zaključak na objede Komšića spram Tuđmana. Članak B. Matijević je u stvari intervju s Lukom Mišetićem odvjetnikom koji je u Haagu branio i obranio generala Gotovinu. Iz tog intervjua izdvajamo slijedeće: „Ovo je prvostupanjska presuda na koju će se svakako žaliti Stanišić i Simatović. Stoga ostaje vidjeti što će žalbeno vijeće odlučiti o istim pitanjima. Još važnije, podsjetio bih da smo već imali jednu konačnu presudu u predmetu Martić koja je utvrdila postojanje UZP u Hrvatskoj na čijem je čelu bio Slobodan Milošević, a uključivao je i Milana Martića. Ta je presuda konačna od 2008., ali je nije prihvatilo vodstvo Srbije, a nije je prihvatio ni jedan saborski zastupnik koji predstavlja srpsku zajednicu u Hrvatskom saboru. Umjesto toga, zanemaruju zaključke ICTY-ja i upuštaju se u revizionističku politiku u kojoj pokušavaju prikazati sve strane u sukobu jednako krivima, tvrdeći da time pokazuju „pijetet prema svim žrtvama bez obzira na nacionalnost“. Ovo je njihov način da izbjegnu zaključke ICTY-a da je srpska politika u Hrvatskoj, a sada i u BiH bila zločinačka, dok hrvatska politika prema Srbima nije“.

                Najtragičnije od svega je da zastupnici srpske manjine u Saboru „već 13 godina odbijaju prihvatiti zaključke Tribunala u slučaju Martić, o srpskom zločinačkom pothvatu u Hrvatskoj“, a HDZ na čelu s Plenkovićem obnaša vlast u Hrvatskoj zajedno u koaliciji sa saborskim zastupnicima srpske nacionalne manjine, kao što je bio i slučaj bivše esdepeove vlade na čelu s Milanovićem. U svemu tome treba spomenuti da je Komšić u svom intervjuu proglasio Herceg-Bosnu zločinačkom tvorevinom, a Franju Tuđmana kao odgovornu osobu na čiju je inicijativu osnovana Herceg-Bosna, te optužio prvog hrvatskog predsjednika da je bio na čelu udruženog zločinačkog pothvata i u Bosni i Hercegovini, Komšić u svom intervjuu kaže da je Tuđmana samo smrt spasila od optužnice kao čelnog čovjeka udruženog zločinačkog pothvata. Zaista je sramotno za jednog sveučilišnog profesora, da plasira takve laži o pokojnom predsjedniku Tuđmanu, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Laž nikada ne može postati istinom, pa da se ponavlja i milijun puta od bilo koga, pa bilo to i od sveučilišnog profesora Ive Komšića. Za Komšića se mora reći, da je obični paskvilant, a njegova jadna knjiga običan ordinarni uradak koji je baziran na lažima. No, očito je, da je naš uvaženi profesor Ivo Komšić zaboravio na staru latinsku izreku: „Véritas sempitérna est“.

                U svom intervjuu Luka Mišetić o Herceg-Bosni kaže: „herceg-Bosna je osnovana u studenom 1991. i trajala je do ožujka 1994. U skladu s tim, sud nije zaključio da je stvaranje i uspostavljanje Herceg-Bosne UZO, za razliku od onoga što je zaključio o „Republici Srpskoj Krajini“ i „Republici Srpskoj“, jer je Herceg-Bosna postojala i prije i nakon navodnog UZP-a koji je postojao samo u nekim dijelovima Herceg-Bosne.

                Za razliku od Miloševića, ICTY nikada nije objasnio što je Tuđman činio u Herceg-Bosni od siječnja do lipnja 1993., što je bilo „zločinačko“, a što bi bilo drukčije od onoga što je radio ostalo vrijeme u Herceg-Bosni od studenog 1991. do ožujka 1994., a što očito nije bilo zločinačko, da bi ga trebalo imenovati članom UZP-a. A iz povijesne perspektive mora se naglasiti da je upravo Tuđman spasio BiH time što je poslao Hrvatsku vojsku u zapadnu Bosnu 1995. na zahtjev vlade BiH i zajedno s HVO-om i u savezu s Armijom BiH porazio Miloševićev UZP na bojnom polju. Dakle svaka usporedba Tuđmana i Miloševića neosnovana je, pravno i povijesno.“

                Za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, Herceg-Bosna je nasušna potreba ako se želi da Bosna i Hercegovina djeluje kao država. U Ustavu Bosne i Hercegovine govori se o tri konstitutivna naroda koji u njoj žive, to su srbi, muslimani Bošnjaci i Hrvati. Hrvati jedini od sva tri konstitutivna naroda nemaju svoju teritorijalnu jedinicu, te Hrvati kao konstitutivni narod Bosne i Hercegovine žive u Federaciji s Bošnjacima koji na sve moguće i nemoguće načine onemogućuju Hrvatima da ravnopravno sudjeluju u obnašanju vlasti. Hrvati su, kao jedan od konstitutivnih naroda najviše zakinuti i zbog svih opstrukcija Bošnjaka unutar Federacije, ne samo da ne može djelovati Federacija, već je isto i zbog toga čitava Bosna i Hercegovina u političkoj blokadi radi takve rigidne politike Bošnjaka.

                Da bi Bosna i Hercegovina mogla funkcionirati normalno kao svaka druga država, Hrvati moraju imati svoju federalnu jedinicu Herceg-Bosnu, isto kao što Srbi imaju Republiku Srpsku i muslimani Bošnjaci Federaciju. Bez vraćanja Herceg-Bosne Hrvatima, Bosna i Hercegovina ne može trajati na dulje staze i pitanje je kada će se kao država raspasti.

Miljenko Jerneić

PAVELIĆ I NEZVISNA DRŽAVA HRVATSKA (završno)

O Bože, da je bilo moći proniknuti u osjećaj, u misao, u onu beskrajnu bol, pa i onaj stid, ono poniženje tolikih naših nesretnih ljudi u zadnjim trenutcima njihove tragične sudbine!

Za onakvu propast države Hrvatske, za onakvo uništenje hrvatske vojske, za onakvu tragediju širokih slojeva hrvatskoga puka (uopće građanskih osoba) mora biti netko kriv!

Naše je mišljenje da je za to sve kriva, u prvom redu, hrvatska Vlada (zajedno s vojničkim zapovjedništvom) na čelu s dr. Antom Pavelićem!

Iz svega prethodno rečenog, nije teško zaključiti da je Pavelić bio nesposoban i kao vojnik potpuno sterilan, a kao političar politički nepismen, prava politička analfabeta. Paveliću nikad nije bilo stalo do hrvatske države i hrvatskog naroda, a to je najbolje pokazao pred sam kraj rata kada je poput bijesnog psa, podvijena repa, pobjegao iz Hrvatske te ostavio hrvatsku vojsku, hrvatski narod i hrvatsku državu na milost i nemilost partizanima. Pavelić nije dorastao političkom trenutku vremena u kojem je obnašao najviše vojne i državničke funkcije jer, jednostavno rečeno, nije bio sposoban voditi NDH, a nažalost, niti spasiti hrvatsku državu i sačuvati živote hrvatskog naroda. Kako bi se spasio, kao zadnja kukavica iskrao se iz Zagreba i pobjegao. Svojim je neznanjem i nesposobnošću sve rekao o sebi. Pobjeći i u odsutnom trenutku ostaviti hrvatski narod, hrvatsku vojsku i hrvatsku državu može samo ništarija.

Tko je i kakav je bio Pavelić prikazao je u svojoj knjizi „Hrvatski smrtni put“ na str. 482.-483. Mate Šimundić koji o Poglavniku piše: Pravodobno je smjestio obitelj u zapadnu Austriju, sada pošao k njoj. S najužom svitom ostavio je hrvatsku priestolnicu, vladu i Glavni stožer svoje vojske. Ni na koga nije prenio svoje ovlasti, niti je koga postavio zapovjednikom hrvatske vojske. Na biegu preko Slovenije ne bi ni u kakvu dodiru s vladom niti s Glavnim stožerom. Glavni zapovjednik dieli sudbinu svoje vojske, a on je kukavički ostavio na ciedilu. Dokazao time kako ne bi ni vriedan ni dostojan položaja koji je zauzimao. To mu poviest ne može oprostiti. (Citirano prema Ivanu Mužiću, fusnota broj 58.; 100.-101. str.)

Gledajući na Nezavisnu Državu Hrvatsku s vremenske distance, danas možemo slobodno reći da je hrvatska država imala četiri mogućnosti kako bi opstala, ali nažalost, zbog katastrofalne hrvatske državne politike za vrijeme Drugog svjetskog rata, kako one službene, tako i one opozicijske (HSS), te Pavelićevom političkom nesposobnošću, NDH je bila osuđena na propast. O tome izvrsno svjedoči Vinko Nikolić u svojoj knjizi „Tragedija se dogodila u svibnju…“ (knjiga prva, Školske novine, Zagreb, 1995.; 35. str.) i o toj i takvoj pogubnoj i promašenoj politici, koja je živjela u iluzijama, piše: KATASTROFALNA hrvatska politika za vrijeme rata, i ona domovinska, ustaško-režimska, kao i ona opoziciona, stranačka HSS-ovačka, stavila je hrvatski narod u krvničke ruke jugoslavenskih partizana, kao ovce za klanje.

Političari HSS-a naivno su i iluzorno vjerovali, u pregovorima s komunistima, da će s njima dijeliti vlast, no nisu poznavali komunizam: on s nikim ne dijeli vlast! (ibidem 35. str.)

Zašto je Staljinova ponuda bila jedino prava i realna mogućnost za spas NDH? U toj političkoj opciji hrvatske oružane snage, kao i cjelokupno stanovništvo NDH, ne bi imali uopće nikakvih ljudskih i gotovo zanemarivo malo materijalnih gubitaka. Crvena Armija zauzela bi Trst, a samim bi time i Trst postao sastavnim dijelom NDH. Nikada ne bi došlo do nastanka Jugoslavije i Hrvatska bi kao država bila – zbog svojeg geostrateškog položaja – najvažniji politički faktor u ovom dijelu Europe.

Srećom, Hrvati danas imaju svoju državu koju su izborili u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine i to zahvaljujući, u političkom smislu najviše, dr. Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku koji je znao kao političar i povjesničar da Hrvatske nema bez jedinstva i sloge svih Hrvata. Zato je pozvao sve Hrvate – unuke i djecu ustaša i partizana, Hrvate iz emigracije i Hrvate u domovini – da budu jedinstveni i složni jer samo tako Hrvati mogu pobijediti u ratu srpske horde s istoka koje su tada, a to žele i danas, htjele oteti hrvatske teritorije te tako stvoriti Veliku Srbiju. Kada je bio u pitanju opstanak hrvatske države i hrvatskog naroda, Tuđman je znao ne jednom reći: I s crnim vragom ako treba, samo da spasimo hrvatsku državu i hrvatski narod! Tuđman nije živio u zabludi i iluzijama kao Pavelić i nesposobni haesesovski političari kada je trebalo spasiti hrvatsku državu i hrvatski narod te je zbog njihove – najviše Pavelićeve – nesposobnosti i neodgovornosti NDH propala. Zahvaljujući Tuđmanu, hrvatskim braniteljima i svim Hrvatima diljem svijeta i u domovini, njegovoj politici pomirenja i jedinstva hrvatskog naroda, Hrvati danas imaju svoju državu. Sretan sam što sam kao branitelj i pripadnik 149. „Trešnjevačke“ brigade dao skroman doprinos u stvaranju hrvatske države.

Kraj….

Miljenko Jerneić

Obilježavanje Oluje novi akt veleizdaje Andreja Plenkovića

Obilježavanje Oluje novi akt veleizdaje Andreja Plenkovića

            Ovogodišnja proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja još je jednom potvrdila da hrvatski politički vrh obilježavanje tog i te kako važnog i značajnog državnog blagdana koristi kao priliku nevjerojatne podložnosti agresivnoj politici Beograda u kojemu vlada otvorena četnička garnitura na čelu s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.

            Ni nakon 26 godina veličanstvena pobjeda nad velikosrpskim agresorom koji je okupirao gotovo trećinu hrvatskog međunarodno prizinatog teritorija najviši hrvatski političari izbjegavaju uopće spomenuti tko je pokrenuo fašističku agresiju na Republiku Hrvatsku i tko je odgovoran za više od 15.000 uvijenih u toj agresiju, za goleme materijalne štete i za etničko čišćenje što ga je provodila tzv. JNA uz suradnju lokalnih srpskih pobunjenika. Tako je govor predsjednika hrvatske Vlade Andreja Plenkovića bio pun isprika prema hrvatskim Srbima, iako su oni kao pobunjenici većim dijelom sudjelovali u planiranoj agresiji protiv hrvatske države.

            Andrej Plenković ni jednom rječju nije spomenuo tko je bio agresor na državu u kojoj je on sadašnji premijer, pa umjesto u duhu Dana pobjede ističe upravo tu činjenicu on kaže: “Svjesni smo da je naša pobjeda u Oluji bila trauimatina za mnoge hrvatske Srbe koji je ponajprije povezuju s odllaskom dijela srpskog stanovništva iz njihovih domova i zavičaja na dotad okupiranim područjima. Dok je za većinu Hrvata to ponajprije bio prisilan zbjeg koji su organizirali i naredili kninski pobuinjenici, za mnoge Srbe to je dan-danas zbjeg pred hrvatskim snagama”. Tu premijer ide na ruku velikosrpskoj propagandi, jer činjenicu da hrvatske snage nisu protjerale pobunjene hrvatske Srbe nego su oni izbjegli po naređenju svojih vođa on relativizira jer govori o tome kako na to gleda “većina Hrvata” u koje očito ne spada sam on kao predsjednik Vlade koji bi trebao poštovati povjesne činjenice, a ne interpretaciju poražene velikosrpske strane. To se kad je u pitanju Andrej Plenković i njegova sustavna izdajnička politika uklapa u nastojanja, osobito službene srbijanske politike, da se velikosrpska agresija na Hrvatsku pretvori u građanski rat u kojemu nema odgovornih za ratne strahote što ih je u toj po učincima i postupcima praktički fašističkoj agresiji počinila srbijanska strana.

            Tu je Andreju Plenkoviću glavni suradnik u Hrvatskoj vođa velikosrpske “pete kolone”.predsjednik tzv. Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik Milorad Pupovac.U povodu obilježavanja obljetnice Oluje on je dao više izjava u kojima ustrajava na svojoj velikosrpskoj političkoj platformi koja se zasniva na negiranju međunarodno-pravne činjenice, potvrđene presudom Međunarodnog suda pravda u Haagu da je Hrvatska bila žrtva državne agresije koju je izvršila Srbija, a ne da se u Hrvatskoj vodio građanski rat u kojemu nema odgovornosti za počinjene zločine niti za počinjenu materijalnu štetu. To je uostalom i vodeća teza samog premijera Andreja Plenkovića koji je prije nekoliko godina u Dubrovniku na međunarodnom skupu “Croatia forum” izjavio da su se na ovim prostorima dogodili “neki sukobi”. Na tu njegovu skandaloznu izjavu kao čelnika navodno stožerne hrvatske političke stranke HDZ-a nitko od zapaženijih političara nije reagirao kao što ni ne reagira na Pupovčevu kampanju pretvaranja Domovinskog rata u građanski rat..

            Naravno u tom tonu bio je i govor srbijanskog predsjednika osvjedočenog četnika Aleksandra Vučića ove godine na “Dan sećanja” koji je uoči obilježavanja Oluje održan u Busijama kod Zemuna. On je rekao da su “Srbi iz Hrvatske, barem iz njihova kuta gotovo i praktički nestali….Republika Hrvatska ovaj datum naziva i proslavlja kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Pobjede nad kim? Nad dobrim i skromnim ljudima … nad čestitim domaćinima i zemljoradnicima u selima Like, Sjeverne Dalmacije, Banije i Korduna”. Dok četnički predsjednik Srbije govori o Srbima kojih praktički i pravno nema u Hrvatskoj jer su oni samo pripadnici Srpske narodne manjine i predstavlja ih kao “dobre, skromne i čestite” nitko s hrvatske strane se nije našao da su ti Vučićevi “dobri, skromni i čestiti” njegovi Srbi ustali protiv države i na područjima gdje su živjeli počinila etničko čišćenje Hrvata bilo ubojstvima ili protjerivanjem. Nitko se nije našao da Aleksandru Vučiću na njegovo pitanje protiv koga Hrvatska slavi Dan pobjede jednostavno odgovori: “Protiv politike koju i 26 godina nakon Oluje zastupa sam Aleksandar Vučić”. Nije u pitanju samo može se slobodno kazati kolaboracionist Andrej Plenković nego i cjelokupna oporba koja ne zna napasti najslabiju točku hrvatskog premijera, a to je sramotno i izdajničko popuštanje velikosrpskoj politici Beograda.

            U tom ozračju ovom prilikom dobro je spomenuti jedan usamljeni glas razuma u samoj Srbiji koji je prije dvije godine objavio srbijanski . Helsinški odbor za ljudska prava: “Nemoguće je, konačno, da Srbija ne zna da „Oluja“ i „Bljesak“ predstavljaju, sa stanovišta međunarodnog prava, legitimne vojne operacije radi oslobađanja državne teritorije zaposjednute od strane neke druge države uz pomoć pobunjenog lokalnog stanovništva. Cjelokupna međunarodna zajednica smatra te operacije legitimnim i u skladu s međunarodnim pravom, pa zato Srbija svojim nepriznavanjem tih operacija stavlja samu sebe s one strane međunarodnog prava”. Takvu jasnu ocjenu Vojnoredarstvene operacija Oluja ove godine.u Kninu nije nitko izrekao da bi parirao ne samo Aleksandru Vučiću nego i čelniku velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu, što znači da je na djelu pretvaranje obrambenog Domovinskog rata u građanski rat sa svim negativnim političkim posljedicama koje iz takvog projekta proizlaze. Na temelju toga se bez ustručavanja može zaključiti da Andrej Plenković kao hrvatski premijer nastavlja svoje veleizdajničko djelovanje..

Vjekoslav Krsnik

Zašto je Zagreb suzdržan u kritici Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini

Zašto je Zagreb suzdržan u kritici Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini


Posljednji događaji u Bosni i Hercegovini koja je samo formalno nezavisni međunarodno pravni subjekt jer je praktički na temelju Daytonskog sporazuma protektorat kojim preko nametnutih pravila upravlja međunarodna zajednica još jednom su potvrdili da susjedna država zbog više razloga predstavlja ozbiljan sigurnosni problem za Republiku Hrvatsku. Međutim budući da će Hrvatska skorim ulaskom u Schengen postati granična država Europske unije s takvim međunarodnim protektoratom kakve je Bosna i Hercegovina ona će time postati i problem Europske unije koja odgađa ulazak u njezino članstvo preostalih država nastalih raspadom komunističke Jugoslavije. Daytonski spšorazum bio je nepovoljan za položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini i zato ga njihov predstavnik Krešimir Zubak nije htio potpisati. Naravno najpovoljniji je bio za Srbiju, jer je ona praktički nagrađena za genocid što ga je počinila nad Bošnjacima, budući da je tzv. Republika Srpska dobila Daytonskim sporazumom 49 posto ratom osvojenog teritorija.. Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik na čelu tog srpskog entiteta od samog početka funkcioniranja Bosne i Hercegovine pod međunarodnim protektoratom nastoji ojačati subjektivitet tzv. Republike Srpske koja je ipak samo dio Bosne i Hercegovine. Kad je u pitanju politika Republike Hrvatske prema susjednoj državi, gdje hrvatski narod predstavlja konstitutivni dio države onda je nažalost neosporna činjenica da politika Zagreba prema zaštiti hrvatskih interesa u Bosni i Hercegovini nije bila konzistentna i dosljedna. Treba se samo podsjetiti da su čak, naravno pod utjecajem Zagreba, u susjednoj državi postojala dva HDZ-a kao stožerne stranke hrvatskoga naroda u toj državi. Još je dalje išao bivši predsjednik Ivo Josipović koji je posjetio Banja Luku i čak svirao na glasoviru Miloradu Dodiku kao čelniku države koja je stvorena na genocidu kojega i u Beogradu i u Banja Luci negiraju. Istu pogrješku učinio je i sadašnji hrvatski predsjednik Zoran Milanović koji je čak primio Milorada Dodika u Zagrebu. Nakon posljednje intervencije dosadašnjeg visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini austrijskog diplomata Valentina Inzka kojom je zakonski kriminalizirano negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca politička situacija u Bosni i Hercegovini ušla je u novu fazu. U takvim okolnostima važno je kako će reagirati Hrvatska koja zbog svoje vlastite sigurnosti, ali i kao zaštitnik interesa hrvatskog naroda u susjednoj državi ima posebnu ulogu u rješavanju novonastale krize. Dvije su izjave važne kako bi se ocijenila hrvatska politika u Bosni i Hercegovini. Prije svega čelnik vodeće hrvatske stranke u Bosni i Hercegovini Dragan Čović kao bivši pouzdanik KOS-a koji se za vrijeme komunističke Jugoslavije potpisivao ćirilicom ne samo da je odavno blizak Miloradu Dodiku nego je u bliskim odnosima s četničkim predsjednikom Republike Srbije Aleksandrom Vučićem. Dragan Čović se za razliku od drugih bosanskohercegovačkih političara, prije svega bošnjačkih, nije ogradio a kamoli kritizirao prijetnje Milorada Dodika da ne će poštovati odluku Visokog predstavnika te da će organizirati referendum za odcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine.
On je štoviše izjavio da se “moramo osloboditi direktnog utjecaja izvana, bilo koga, pa i Ureda Visokog predstavnika”. Njegova izjava je u skladu sa stajalištem Rusije koja je članica “Vijeća za provedbu mira” (PIC) u Bosni i Hercegovini, a u njemu je bezuspješno pokušala spriječiti imenovanje novog Visokog predstavnika njemačkog diplomata Christiana Schmidta kao što je pokušavala ishoditi odluku o potpunom zatvaranju Ureda visokog predstavnika. Dok su američki i britanski veleposlanici u Bosni i Hercegovini podržali odluku Valentina Inzka naglašavajući potporu teritorijalnom integrteu Bosne i Hercegovine, ruski veleposlanik Igor Kalabuhov izjavio je da se nakon 25 godina Ured Visokog predstavnika, (OHR) mora zatvoriti i da “sve strane u BIH trebaju imati mogućnost slobodno se dogovarati kakvu BIH žele”. Treba podsjetiti da Moskva podržava Milorada Dodika u njegovoj separatističkoj politici, pa je ne samo čelnik tzv. Republike Srpske ugostio ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova prije posjeta Sarajevu, nego je Milorada Dodika primio u Moskvi i sam Vladimir Putin.
Druga izjava koja je važna za položaj Hrvatske u sadašnjoj krizi u susjednoj državi je intervju hrvatskog ministra vanjskih i europskih poslova Gorana Grlića Radmana uglednom njemačkom dnevniku “Frankfurtzer Ellgemeine Zeitungu”. Prije svega on uopće nije pozdravio zakašnjelu odluku Visokog predstavnika da na temelju postojećih ovlasti svoga Ureda donese zakon kojim se konačno kriminalitira ponašanje prije svega Milorada Dodika u negiranju genocida i slavljenu osuđenih ratnih zločinaca. Ni jednom riječju hrvatski ministar nije podržao teritorijalni integritet susjedne države, ali je funkciju Visokog predstavnika ocijenio kao “manifestaciju nedostatka demokracije u političkom životu zemlje”, ocijenjujući da “Bosna i Hercegovina nije mjesto za eksperimente”, podsjećajući da to ne govori samo kao hrvatski ministar nego netko tko je rođen u BiH. U tom smislu Goran Grlić Radman odluku Valentina Inzka ocijenio je suzdržano, čime se praktički na određen način dao potporu stajalištu Rusije i hrvatskom čelniku u Bosni i Hercegovini Draganu Čoviću. Hrvatski ministar je u intervjuu njemačkom dnevniku ocijenio da primjena tzv. Bonnskih ovlasti na temelju kojih je Valentin Inzko nametnuo spomenuti zakon “predstavlja demokratski deficit koji nije u skladu s europskim ambicijama Bosne i Hercegovine”. Ovdje treba ukazati na golu činjenicu da dugogodišnje separatistička politika Milorada Dodika i etničko čišćenje Hrvata iz njegovog entiteta u Bosni i Hercegovini itekako predstavlja “demokratski deficit”, ali umjesto toga kako je navedeno, Milorad Dodik je u Hrvatskoj “persona grata”. Jedino pozitivno što je u tome intervju kojemu je očito mentor bio Mate Granić bilo je zalaganje za reformu izbornog zakona koji bi konačno omogućio Hrvatima da svojim glasovima biraju svojeg predstavnika u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine pa je u tom pravcu hrvatski ministar izrazio nadu da će taj problem riješiti novi Visoki predstavnik njemački diplomat Christian Schmidt
Vjekoslav Krsnik

Zagreb ili Bruxelles

ZAGREB ILI BRUXELLES

                Danas je, više nego očito, da je Europska unija tipičan primjer interesne zajednice u kojoj, naravno, veliki vode kolo. Tu prije svega mislim na Njemačku i Francusku, države koje poput dva stupa nose na svojim plećima Europsku uniju i glavni su čuvari i politički igrači u šarolikom društvu preostalih država članica. Iz dana u dan sve je jasnije i očitije, da Europska unija nije stvorena radi Hrvatske, Slovenije, Mađarske…, već je stvorena zbog političkog i gospodarskog interesa Njemačke, francuske, Italije, Nizozemske i donedavno Velike Britanije koja je na vrijeme spoznala, da joj nije  mjesto u tom i takvom društvu. Dok se Francuska bavi sama sa sobom, to jest dok Macron pokušava svakodnevno pokazati da je on – predsjednik gazda u svojoj kući, Njemačka koristi priliku i sklapa dogovor između Njemačke i Rusije uz blagoslov američke politike o Sjevernom toku 2, te na taj način dezavuira i zapostavlja dogovorena osnovna načela i postulate eurounijske politike, kako sa Francuskom tako i sa ostalim članicama Europske unije. Njemačka je ordinarni primjer kako se radi gospodarskog interesa te zemlje urušava politika Europske unije, zapostavljaju se ljudska prava, interesi baltičkih država, Ukrajine, kao i svega ostalog što trenutno nije u fokusu njemačke politike. Naravno, Francuska sve to šutke promatra iz svoga dvorišta, a njihov predsjednik Macron nema kuražnosti da bilo što kaže i predbaci njemačkom soliranju unutar Europske unije. Macron nije gazda u svojoj kući, a želio bi biti gazda u Europskoj uniji! Njemačka svoje političke poteze opravdava na taj način, te odgovara svima onima koji na to ukazuju, da „treba razdvojiti politiku od poslovnih projekata“.

                Hrvatska se nažalost, isto nalazi u jednom takvom nevjerodostojnom i pragmatičnom društvu u kojem – kako to god ružno zvučalo – treba izvući što više „besplatnog“ novca u izgradnji hrvatskog gospodarstva i infrastrukture. U toj i takvoj situaciji, Hrvatska mora iskoristiti svaki euro koji joj se nudi, jer kako sadi stvari stoje, Europska unija iz dana u dan pokazuje sve svoje slabosti od kojih će vrlo brzo doživjeti kolaps i urušiti se zbog vođenja nevjerodostojne politike.

                Ovih dana čitam knjigu Vinka Nikolića. „Tragedija se dogodila u svibnju…“ knjiga 1 i 2 u kojoj autor na str. 152. u dijalogu s jednim armenskim svećenikom 13. srpnja 1945. o Europi kaže: „Europa je stara. Narodi Europe imaju mnogo povijesti, mnogo kultura, individualne, t. svaki narod ima svoju povijest, svoju kulturu. Oni su jake nacionalne narodne individualnosti, i stoga s e ne mogu složiti jedni uz druge. Treba stvoriti uniju europskih naroda, srušiti sve zapreke, urediti izmjenu dobara, približit čovjeka čovjeku.

                – To neće uspjeti – usprotivim se. Europa je nešto posve drugo, nego li Amerika. Europa je veliki mozaik, bogat mozaik sklada i nesklada, istovremeno. Svaki narod sam za sebe jedan je mozaik, koji su duga stoljeća slagala i raslagala. Tu je jezik, tu književnost, tu ej povijesna slava i veličina. Svaki narod ima svoju posebnu dušu. Amerika je nešto posve drugo. Najprije su se ujedinili kao skupine. Sada tek ondje nastaje narod, sjevernoamerički narod, s jednim zajedničkim jezikom, s istom, posve mladom zajedničkom poviješću. Svoju slavu stvaraju danas, na europskom i japanskom bojištu. Vidite, i ta nova slava nešto je posve drugo od slave starih europskih naroda, koju stvaraju, neki od njih preko dvije tisuća godina. Zato se to ne može riješiti nikakvim dogovorima  a niti poveljama. Zakon prirodnog puta svakog naroda određen je vjekovima, i ide svojim putom, kao velika rijeka svojim koritom. Tko pokuša zaustaviti ili skrenuti ovu rijeku nekakvim ustavima, izaziva poplavu zemlje, koja uništava sve pred sobom i utaplja ljude. Ne može se američki recept primijeniti za rješavanje problema Europe. Europa mora sama naći svoja rješenja.“

                Europska unija koja trenutno okuplja 27 članica, od samog početka nastoji državama, to jest narodima oduzeti vjeru u Boga, ukinuti religiju, oteti im dušu (pripadnost narodu), ukinuti-ukrasti-državu i čovjeka svesti na općost samoga sebe. Europska unija i te kako koristi globalizaciju kao opravdanje za sve svoje političke poteze koji na životu trebaju ostaviti samo velike, a za male nema života. Hrvatska stoga, kao mala zemlja, mora što više izmusti novca za sebe kao državu, a onda kada dođe vrijeme za to, toj istoj Europskoj uniji reći zbogom. Hrvatska ne treba srljati s uvođenjem eura, i mora društvu iz Europske unije pokazati, da je Hrvatska suverena, samostalna i slobodna zemlja, dostojna vlastitog postojanja, i da o uvođenju eura mogu odlučiti samo hrvatski građani na referendumu. Plenkoviću i društvu mora biti jasno da je Hrvatska, a ne Europska unija, jedina domovina Hrvata, isto kao što je glavni grad svih Hrvata Zagreb, a ne Bruxelles.

Miljenko Jerneić

Nastavak……….PAVELIĆ I NESZAVISNA REPUBLIKA HRVATSKA

Nastavak……….PAVELIĆ I NESZAVISNA REPUBLIKA HRVATSKA


Sudbina puča Lorković-Vokić na najbolji mogući način pokazuje osobnost i karakter Pavelića kojemu uopće nije bilo stalo spasiti hrvatsku državu i sačuvati živote hrvatskog naroda. Upravo suprotno, njemu je najviše bilo stalo do njega samoga, kako se spasiti i pri tome nije birao sredstva. Kako bi opstao na vlasti, u slučaju pučista, Pavelić je dao pobiti sve one u koje je i malo sumnjao da su bili dio toga puča, a u njihovoj egzekuciji nije birao sredstva. Za takve zločine Pavelića ne može ništa eskulpirati, već ta likvidacija još jednom pokazuje svu svirepost Poglavnika koji je glavni krivac što se NDH nije spasila i što je hrvatski narod u egzodusu biblijskih razmjera, kakav se ne pamti u Hrvata, doživio pogrom od strane partizana i komunista. Pavelić nije bio nikakav vojskovođa; bio je katastrofalan političar i on osobno snosi odgovornost što je ostavio hrvatsku vojsku i hrvatski narod na milost i nemilost partizanima s kojima je cijelo vrijeme pregovarao, isto kao što je pregovarao cijelo vrijeme i s četnicima. Do zadnjega je vjerovao da će Nijemci pobijediti u Drugome svjetskom ratu, što dokazuje kako je griješio u svojim procjenama. Da je Paveliću bilo stalo do Hrvatske i hrvatskog naroda, tada nikada ne bi poput bijesnoga psa pobjegao iz Zagreba. Pavelić je najveća sramota u povijesti hrvatskoga naroda! Osujetivši pokušaj političkoga prevrata u NDH i uspostave demokratske hrvatske države, dr. Pavelić je Hrvatsku definitivno izručio komunistima i njihovoj Jugoslaviji po sovjetskom uzorku. (ibidem 213. str.) Prema svjedočanstvu Ive Bulića: Vojska nije izgubila bitku, već je nesposobno vodstvo upropastilo vojsku i državu. Vodstvo vojske nije bilo nesposobno, nego njegova slaba strana je bila što se u Paveliću gledalo „idola“ koji to ni izdaleka nije bio, već baš protivno od toga, i na tome je propala vojska i država. (Vidi Ivan Mužić: „Pavelić i Staljinova ponuda priznanja NDH“; 44. str.)Treća mogućnost da se spasi NDH bili su pregovori između ustaša i partizana, to jest između Pavelića i Tita. J. Jareb u svom znanstvenom članku „Sovjetski dodiri s dr. Antom Pavelićem od rujna 1944. do veljače 1945.“ na 23. str. piše o tajnim dodirima Pavelića i Tita te je vrlo bitno spomenuti sljedeće. Kako je Pavelić bio katastrofalan političar najbolje se može zaključiti iz gore spomenutog članka u kojem Jareb između ostalog piše: Izgleda, prema dosadašnjem mojem istraživanju, da je Pavelić tijekom 1942., a izgleda i kasnije, još uvijek smatrao velikosrpstvo glavnim neprijateljem, a omalovažavao značaj partizanstva. Na tom je pitanju došlo do razlaza između njega i njegovoga vjerojatno najsposobnijeg suradnika, Eugena Dide Kvaternika. Pavelić je u toj 1942., prijelomnoj ratnoj godini (ibidem 23. str.) detektirao velikosrpstvo kao veću opasnost od partizana, što još jednom pokazuje kako su njegove paušalne procjene bile pogrešne i pogubne za hrvatsku državu i hrvatski narod. Pavelić je bio slijep sa zdravim očima kada je velikosrpstvo smatrao najvećom opasnošću, a ne partizane koji su bili glavni neprijatelji ustaša. Zato se razišao s Eugenom Didom Kvaternikom koji je, za razliku od Pavelića, jako dobro znao od kuda dolazi najveća opasnost po NDH. Kako je Pavelić vukao katastrofalne poteze i donosio pogrešne odluke, nameće nam se pitanje – Kako je NDH uopće trajala tako dugo uz jednog takvog nesposobnog vojskovođu, i kada je politika u pitanju, politički nepismenog bezveznjakovića?! Jere Jareb u svojem članku spominje svjedočanstvo dr. Mehmeda Alajbegovića koji je bio posljednji ratni hrvatski ministar vanjskih poslova od 5. svibnja 1944. do konca rata. Alajbegović je velečasnom Cecelji povjerio „svoju veliku tajnu“ da su postojali kontakti Pavelića s Titom i o tome piše: Danas ju iznosim, kao dokaz, da je Poglavnik upotrijebio i vezu s Titom, ne bi li – na bilo koji način – spasio Hrvatsku. (ibidem 24. str.) Nešto dalje, na 25. stranici Alajbegović govori Cecelji: Da je Poglavnik uistinu imao vezu s Titom, to mi je potvrdila njegova kćerka Marija [Mirjana] – žena gosp. [dr. Srećka] Pšeničnika. Ona mi je rekla da je ta veza tekla preko kćerke Prebega. (fusnota 38.: Pismo Vilima Cecelje Milanu Blažekoviću, Maria Pl in, objavljeno u Hrvatska revija (Barcelona), 11. VI. 1989.; XI…, sv. 2, lipanj 1990., 366.-367.: Milan Blažeković: „Posljednje pismo prijatelja. Na spomen Velečasnom Vilimu Cecelji, povodom prve godišnjice smrti“, 363.-372. Ceceljino je pismo na str. 363.-370.) Bilo je potpuno iluzorno očekivati da će se bilo kako spasiti NDH pregovorima Pavelića i Tita. Tito je želio stvoriti Veliku Jugoslaviju priključenjem Bugarske i Albanije, a htio je Grčkoj oteti Egejsku Makedoniju i pridružiti je tom državnom konglomeratu. Tito je pregovarao s Pavelićem samo zato da dobije na vremenu jer je vrijeme radilo za partizane, kako bi partizani još više ojačali, a onda konačno porazili ustaše. Tito je bio stari lisac, ne samo u pregovorima s Pavelićem, već i Nijemcima tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, a naročito su poznati takozvani „martovski pregovori“ 1943. godine. U tim pregovorima, koji su počeli 11. ožujka 1943. godine u Gornjem Vakufu, Sarajevu i Zagrebu, od partizana sudjelovali su partizanski izaslanici Milovan Đilas, Koča Popović i Vladimir Velebit. (Branko Tuđen: „Tito, Tuđman, jedan zavičaj – jedan put: 200 slučajnih životopisa; 58. str.)I ti silni pregovori Pavelića i Tita nisu urodili plodom pa se iz tog primjera može zaključiti da je Pavelićeva politika bila nadasve jalova i neučinkovita, a ono što je najgore od svega, pogubna za hrvatsku državu i hrvatski narod. Kao četvrta mogućnost spašavanja NDH treba spomenuti otpor vojske NDH partizanima i vojna obrana NDH. To je bila vrlo realna opcija o kojoj piše Jozo Ivičević u svojoj knjizi „Iz novije hrvatske povijesti“ na 185. stranici. Ivičević o tome piše: Posljedično, prema komunističkom izvoru, pri kraju 1944. i na početku 1945. godine (u doba priprema prevrata u NDH približno) na području djelovanja Glavnoga štaba Hrvatske, tj. približno u granicama buduće Hrvatske, u oružanim snagama NDH bilo je oko 150 tisuća vojnika. U redovima NOV, tj. pod zapovjedništvom Glavnoga štaba Hrvatske bio je pak (30. studenoga 1944.) 121.341 vojnik, od toga 73.325 Hrvata i 34.753 Srba. Oružanim snagama NDH na tom području valja pribrojiti i dvije hrvatske legionarske divizije Wehrmachta što su ratovale, a snagama Glavnoga štaba Hrvatske dvije divizije što su tada ratovale u Srbiji (na području Bosne i Hercegovine bilo je, aproksimativno, još oko 70 tisuća vojnika NDH, pa su i oružane snage NDH pri koncu rata brojile ukupno više od 200 tisuća vojnika; tomu valja pribrojiti četiri hrvatske legionarske divizije). (ibidem 185. str.) Iz svega ovoga nije teško zaključiti da su oružane snage NDH itekako mogle suprotstaviti se partizanskim snagama, no do toga nikada nije došlo. Istina je da bi u sukobu oružanih snaga NDH i partizanskih snaga bilo mnogo ljudskih žrtava. To je bila vrlo realna opcija, a Pavelić je kriv zašto do nje nije nikada došlo. O toj opciji govori i Mato Frković koju iznosi Ivan Mužić u svojoj knjizi „Pavelić i Staljinova ponuda priznanja NDH“ na 100. stranici. Mato Frković o tome kaže: Čini mi se, u zadnjem tjednu mjeseca travnja 1945., održana je pod Poglavnikovim predsjedanjem važna sjednica vlade jer je imala pasti konačna odluka: kako se što lakše izvući iz škripca i što više spasiti naroda, koji je u masama grnuo u Zagreb i bio spreman na svoj križni put prema zapadu. Strašni zločini partizana u zaposjednutim krajevima prouzrokovali su paniku, pa su stotine tisuća hrvatskog življa pokušale izbjeći osveti i pokolju. Te su okolnosti imale velik utjecaj na odluku vlade, koja je na toj sjednici, na prijedlog potpredsjednika vlade pok. dra. Džafera Kulenovića, zaključila da ona, tj. vlada, s vojskom treba krenuti u Bosnu i nastaviti borbu, dok se je neboračko i ugroženo pučanstvo imalo otpremiti preko granice na zapad. Bila su predvidjena tri vojna zbora, kojima su na čelo biti postavljeni prokušani i sposobni hrvatski časnici. To je bila još jedina mogućnost da bi se sačuvali narod i država, bez obzira na budući oblik vladavine. Nažalost, ovaj zaključak vlade nije bio ostvaren, iako su nekoliko dana trajala vijećanja i savjetovanja časnika, koji su imali preuzeti dotične funkcije. Nagli i nenadani slom njemačke vojske preko noći pomrsio je i sve naše političke i vojničke račune. U zadnji čas stilizirao se memorandum na Zapadne Saveznike, s kojima – kako su činjenice pokazale – nisu postojale ni privatne, a niti službene veze. Mimo zaključka vlade, da se s vojskom probije u Bosnu, stigao je nalog da se što brže sprema i kreće na Zapad pa da se spasi što se spasiti dade. Kako je put preko Slovenije bio kraći, da se dosegne austrijska granica, nego put do Trsta, kuda su partizani bacili dio svojih snaga, to je tako učinjeno… Vojska je prokrčila sebi put do Bleiburga, gdje je od Engleza bila razoružana i izručena Titovim komunističkim krvnicima i u kolonama smrti poklana i pobijena. U tom sudbonosnom času njezin vrhovni zapovjednik nije bio u njezinoj sredini. Povijesna slava Leonide i Petra Svačića je izostala… Da smo proveli u djelo prijedlog pok. Džafera i jednoglasni zaključak vlade, posve sam siguran da ne bismo imali u žrtvama niti polovicu od broja, koji je kasnije enormno narastao. U zadnjim danima našeg državnog života, iako u stalnom povlačenju, naša je vojska sačuvala izvrstan borbeni moral i bila je u stanju do temelja uništiti Titove partizane. Naši su krajevi, Herceg-Bosna, Lika i Dalmacija, upravo sjajni za vodjenje gerile. Posve je sigurno da bi se u tom slučaju morale uplesti i velevlasti, pogotovu, kad se zna, da su i one došle do zaključka da izmedju Hrvata i Srba nema pomirenja, jer im se do krajnjih granica kose nacionalni interesi. Ta je okolnost bila razlogom da su Churchill i Staljin bili sporazumni za diobu 50:50, a to je značilo interesna sfera Rusije do Drine, a od Drine na Zapad interesna sfera Zapada. Odlaskom vojske na zapad, njezinim razoružanjem i uništenjem, naš je narod bio izručen na milost i nemilost neprijatelju. (ibidem 99.-101. str.) Kada je u pitanju vojna opcija spašavanja NDH, tada je potrebno spomenuti i Vinka Nikolića koji u svojoj knjizi „Tragedija se dogodila u svibnju…“ (knjiga prva, Školske novine, Zagreb, 1995.; 30.-32. str.) o stanju hrvatske vojske – u ratu nepobijeđene kaže: Hrvatsku vojsku porazila je hrvatska Vlada. Upravo tako! Hrvatska Vlada na čelu s državnim Poglavarom! Nju nisu porazili ni srpski četnici, ni jugoslavenski partizani (zajedno ispremiješani pod imenom narodno-oslobodilačke vojske). Vojska je ostala bez svojeg političkog i vojničkog vodstva, a previše naviknuta na stegu uzalud je čekala na zapovijed. I nastalo je opće rasulo! A onakva nepobijeđena vojska nije zaslužila onako okrutan i ponižavajući svršetak. Četiri godine junački se borila i nije potučena, ali ovdje je nastalo vlastito samouništenje. Vojska je bila prepuštena sama sebi, nitko se ni za koga nije brinuo. I od onih junačkih vojnih postrojbi nastali su obezglavljeni pojedinci. Takva vojska, bez organiziranog odstupanja, bez prethodnica i zalaznica, bez ikakve zaštite i osiguranja; ništa nije bilo predviđeno, ništa pripremljeno, ništa organizirano. Ako je ipak vojka morala napustiti svoju Državu, trebala je to učiniti organizirano, u borbenim postrojbama, a tada bi se bili našli ne samo Englezi, već i partizani pred posve drugim, teškim problemom. Tko zna kako bi sve to završilo? Ovako smo mi sve sami pripremili kako će nas što lakše likvidirati (doslovce)! U suprotnom bile bi se tisuće spasile uspješnim izlaskom iz Domovine; nikako ne bi bile izložene onakvom ponižavajućem i okrutnom umiranju. Ova je tragedija bila neodgovorno povećana jer je na ovaj fatalni bijeg bilo usmjereno mnoštvo civila. Glas o partizanskom teroru stršio je kao crna avet nas cijelom Hrvatskom, i to je zlokobno iskoristila i sama vlast. Ono obezumljeno mnoštvo trebalo je služiti kao neki žalosni „plebiscit“, a ujedno, u mnoštvu se lako izgube i sami „krivci“. Krivicom tog fatalnog raspoloženja bježali su mnogi koji nisu imali ništa sa samim režimom, a mnogi su mlađi po prvi put oblačili ustaške uniforme (jer idu u šumu, odlaze za samo kratko vrijeme). Tako su ih zatekli partizanski krvnici pa je sama ova uniforma proglašena „zločinom“ koji se naplaćivao smrću, bez ikakva ispitivanja i ikakva suđenja.
nastavlja se………….

Nastavak…….PAVELIĆ I NEZAVISNA REPUBLIKA HRVATSKA

Nastavak…….PAVELIĆ I NEZAVISNA REPUBLIKA HRVATSKA


NDH je imala vrlo važno geostrateško značenje, naravno više za Sovjete negoli Zapadne Saveznike, i Staljinu nikako nije odgovaralo da Tito stvori Jugoslaviju jer je dobro znao da je Tito neposlušan i kao takav mu nije odgovarao. (ibidem 26. str.) Zasigurno je zbog toga Staljin predložio Zapadnim Saveznicima da se engleske, odnosno nesavezničke trupe iskrcaju na gornjem Jadranu i uđu u Sloveniju? Ako se prihvati misao da je Staljinu bio glavni cilj potkopati Tita, onda je sasvim razumljiv taj njegov prijedlog Churchillu. Također mi izgleda vjerojatno, kada je Churchill odbio taj Staljinov prijedlog, da je Staljin nastavio dodire s Pavelićem i poslije Jalte, te možda i tijekom ožujka 1945. Sovjetski arhivi vjerojatno će dati odgovor na ova pitanja. (ibidem 30. str.) Druga mogućnost da se spasi NDH bila je dobro poznati puč Vokić-Lorković. No, prije toga, svakako treba ukazati na pregovore koji su vođeni između službenih predstavnika Vlade NDH koju su zastupali dr. Mladen Lorković i dr. Nikola Mandić koji je u rujnu 1943. godine imenovan predsjednikom Vlade NDH, a na drugoj su strani bili opunomoćenici HSS-a, ing. August Košutić i dr. Josip Torbar, s napomenom da su u pregovorima sudjelovali još i dr. Ivan Andres, dr. Ivan Pernar i dr. Bariša Smoljan. (Vidi Jozo Ivičević: „Iz novije hrvatske povijesti“, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.; 148. str.) Prijedlog ustaških vlasti bio je „da se uspostavi“ zajednička vlada ustaša i HSS-a. Jedan od opunomoćenika HSS-a, dr. Košutić, nije prihvatio taj prijedlog jer je smatrao da bi se suradnjom u takvoj vladi HSS politički kompromitirala i u domaćoj i u inozemnoj javnosti (o haesesovcima u takvoj vladi u narodu da bi se tek kazalo „evo dva ili tri nova ustaše“.) (ibidem 148. str.) U pregovorima koji su vođeni između ustaša i HSS-a, Košutić je predlagao da se ustaški pokret raspusti, dotično da se politički monopol tog pokreta ukine, a da ustaše, ako to žele, djeluju kao stranka među strankama, kao tek jedna od njih. Mandić i Lorković obećavali su pak da će HSS-u biti dopušteno djelovati pod uvjetom da pristane na koaliciju s ustaškim pokretom. (ibidem 150. str.) Pregovori ustaša i HSS-a nisu uspjeli jer je HSS inzistirao na stranački neutralnoj vladi koja bi na neki način bila uvertira u smjenu vlasti, a kojom bi, smjenom, na vlast u Hrvatskoj došla HSS. Bio je zaista politički naivno od strane HSS-a očekivati da će Pavelić „odstupiti s vlasti“ (ibidem 150. str.), iako je bilo nekih naznaka da bi Pavelić to i prihvatio. Neuspjeli pregovori između ustaša i HSS-a iz 1943. godine nastavili su se 1944. godine. No, i ti pregovori ubrzo su pali u vodu. Lorković je od HSS-a tražio da se izjasni, to jest da HSS izjavi da je za samostalnu hrvatsku državu, da provede protupartizansku akciju te da se emancipira od svoje emigracije. Kad preuzme vlast, HSS neka proglasi pun suverenitet te vlasti, dotično hrvatske države – na taj način da će Saveznike staviti pred gotov čin. (ibidem 153. str.) Košutić je ispred HSS-a odbio bilo kakve preduvjete možebitnim pregovorima s ustaškim prvacima jer je HSS mislio da hrvatska država može opstati samo u suradnji sa Saveznicima, a ne dovođenjem zapadnih Saveznika pred gotov čin. (ibidem 153. str.) Unatoč tome što pregovori nisu bili uspješni, Pavelić je zaključio da pregovore s HSS-om treba nastaviti, bez obzira na to što se Paveliću nije sviđalo to da je HSS imao odviše povjerenja u svoju emigraciju i u Engleze. (ibidem 155. str.) Što se tiče pregovora ustaške vlasti i HSS-a, svakako treba spomenuti zaključak što ga donosi J. Ivičević na 161. stranici. Ivičević o tome piše: O političkim kontaktima prvaka HSS-a i ustaških prvaka zaključiti je: ti kontakti nisu uspostavljeni tek u povodu „puča Vokić-Lorković“, u ljeto 1944., bilo ih je i prije toga, a osobito 1943. godine. U tim političkim kontaktima riječi je bilo o političkim promjenama u NDH i o tome kako i kad provesti. S time u svezi HSS je zastupala stajalište da promjene moraju biti korjenite, a da ih valja provesti u dvije faze, vremenski usklađene s promjenama u odnosu snaga na svjetskim ratištima. (ibidem 161. str.) HSS je u pregovorima s ustašama vodio dvostruku igru, naime …dok je 1944. godine pregovarala s ustaškim prvacima, HSS je pregovarao i s KPH (dotično KPJ, u sklopu koje je KPH djelovala). Ono što je važno još spomenuti u političkoj doktrini ondašnjeg HSS-a, da je za HSS najvažnija zadaća bila da se biološki sačuva što više života, obitelji i gospodarstva. (ibidem 167. str.) Kako je HSS bio politički naivan u pregovorima s ustašama i kako su haesesovci bili nerealni u svojim traženjima, najbolje nam je predočio J. Ivičević koji o tome piše: U pregovorima s ustašama HSS je ustaše nastojao stoga uvjeriti kako je u nacionalnom interesu da ponajprije porade na smirivanju političkih prilika u NDH, a potom, kad tome bude čas, da pristanu na politički prevrat, dotično da odstupe s vlasti, a vlast preuzme HSS. Osim toga, bez pristanka ustaša da odstupe s vlasti pokušaj vojno-političkog prevrata u NDH pretvorio bi se u obračun među oružanim snagama NDH, a pučisti bi se, k tome, sukobili i sa svim inim vojskama što su tad na području NDH ratovale (s Nijemcima, s partizanima, s četnicima) te u tom „ratu više“ pučisti vojno, a HSS politički jedva da bi imali kakvih izgleda. (ibidem 178. str.) Kakav je Pavelić bio manipulator najbolje nam pokazuje sjednica Vlade koja je održana u kolovozu 1944. godine u Tuškancu kod Pavelića. Na toj sjednici Pavelić je prisutnima između ostalog rekao da su dvojica ministra u svome radu prekoračili svoj djelokrug. Tu je mislio na Lorkovića i Vokića, ali spomenuo je i Jurčića. Pavelić je Lorkovića i Vokića na toj sjednici Vlade optužio na izdaju, a kad je trebalo glasovati o tome sjednica Vlade naprasno je prekinuta jer su u dvoranu banuli general Prebeg i nekoliko ustaških pukovnika (koje da je ugovorenim znakom vjerojatno dozvao Poglavnik) i Pavelić je nato sjednicu prekinuo. (ibidem 197. str.) Pavelić je o svemu tome obavijestio njemačke vlasti kako bi se još više približio Nijemcima i pokazao svoju privrženost i odanost. Prema izjavi dr. Mate Frkovića: …njihova je krivnja (Lorkovića i Vokića, op. autora) bila posve jasna i uvjerljiva, a jedina „odgovarajuća presuda“ koja se mogla izreći bila je smrtna presuda. Zasigurno je da bi Pavelić osudio na smrt Lorkovića, Vokića i sve pučiste, ali to nije odmah učinio jer se bojao reakcija na jedan takav potez od strane vojske, naroda, ali i samih Nijemaca. Pavelić nije tako postupio, već je na Frkovićevu zamolbu dao „sugestiju“ u pisanoj formi: Po svom radu protiv NDH i UP (ustaškog pokreta, op. J. I.) obojica su zaslužila smrtnu kaznu, ali pošto su svojim nacionalnim radom kod uspostave NDH i njezinom razvoju imali velikih zasluga, to se lišavaju svih vojničkih činova i dosadašnjih položaja i osuđuju na internaciju. Vokiću i Lorkoviću takvu su presudu pročitali i obrazložili u sudnici dr. Frković i pukovnik Servatzy. Koliko su Lorković i Vokić značili za Hrvate u svojim zapisima donosi nam „jedan od ustaških prvaka, Matija Kovačić“. Kovačić o tome piše: Onog dana (nakon one noćne sjednice Vlade, op. J. I.) razgovarao sam s mnogima, koji su nešto značili u javnom životu. Kod svih (…) primjećivalo se očajanje. Znalo se za uroke uhićenja , znalo se također da je u onoj nastajućoj tami utrnulo posljednje svjetlo. Odjek u cijeloj Hrvatskoj bio je težak. Imena Lorković i Vokić značila su mnogo i narodu. Ako oni izlaze iz vlade, to znači da sve kreće na zlo. Smatra se da su pučisti umoreni u Lepoglavi, i to između 24. i 30. travnja 1945. godine. (ibidem 208. str.) Kako su, kada i gdje ubijeni internirani pučisti upoznaje nas Jozo Ivičević u poglavlju svoje knjige , a već sam naslov poglavlja „Lepoglavski pokolj“ govori nam o sudbini i stradanju pučista. Ivičević o tome piše: Zatočenici koji su ubijeni u noći 30. travnja bacani su u bunar iskopan u kaznioničkome krugu. No pri uviđaju mjesnih vlasti nakon sloma NDH dva su leša pronađena u jednoj ćeliji, te ima indicija da bi to bili Lorković i Vokić (ta dva zatočenika bila su zaklana, jedan od njih bio je još i iznakažen, bio je to Lorković). Iz onog pak bunara izvađeni si leševi dvojice zatočenika koji su bili zaklani, a glave su im bile odrubljene (i nisu pronađene), te ima indicija da bi to bili Farolfi i Tomašić. Svi zatočenici što su bačeni u onaj bunar bili su, uostalom, usmrćeni na surov način – davljenjem, nožem, udaranjem, sjekirom. U lepoglavskom pokolju pučista umoreni su: od ustaša dr. Mladen Lorković i Ante Vokić, od haesesovaca Ivan Farolfi i prof. Ljudevit Tomašić; od pristaša i simpatizera HSS-a u oružanim snagama NDH: glavnostožerni pukovnici Ivan Klišanić i Stjepan Jendrašić, pješadijski pukovnici Stjepan Mateša i Vilim Lulić, zrakoplovni pukovnik Ivan Mrak, oružnički pukovnik Ladislav Nedved, inžinjerijski pukovnik Zbiljko Majer te kapetan bojnoga broda Hijancit Mundorfer. U Zagrebu pak ubijen je (11. veljače 1945.) dr. Milutin Jurčić, glavni ravnatelj Glavnoga ravnateljstva za javni red i sigurnost (iznakažen i je zaklan, a tijelo mu je bačeno na ulicu, pokraj tvornice „Elka“); u Zagrebu je, nadalje, ubijen (29. travnja 1945.) i Milivoj Karamarko, stožernik Ustaškoga sveučilišnog stožera (osumnjičen je da je pripadao pučističkome ustaškom krugu, zadavljen je u vojarni Luburićeve Ustaške obrane u Draškovićevoj ulici). U bolnici u Zagrebu umro je Pero Blašković, od tifusa kojim se je zarazio u lepoglavskome logoru. (ibidem 209. i 210. str.) Zbog važnosti teksta donosimo i citat fusnote 104.: Ti časnici oružanih snaga NDH ubijeni su vjerojatno s logorašima iz ona dva transporta što su iz Lepoglave krenula 11. i 13. travnja 1945.
nastavlja se……..

Nastavak…..PAVELIĆ I NEZAVISNA REPUBLIKA HRVATSKA

Nastavak…..PAVELIĆ I NEZAVISNA REPUBLIKA HRVATSKA


Iza svega ovoga razvidno je da Pavelić snosi povijesnu odgovornost kako za nestanak, to jest vojni poraz NDH, tako i za stradavanje pripadnika hrvatske vojske i civila koji su bježali prema Zapadu nadajući se da će tamo naći sigurno utočište i spas. Pavelić je prodao hrvatsku državu i hrvatski narod ostavio na cjedilu, a njemu je bilo najvažnije spasiti sebe i svoju vlastitu guzicu. Pravi vojnik nikada ne napušta svoju vojsku i svoj narod, već takvo nešto može učiniti samo onaj koji je krajnje neodgovoran i sebičan. Pavelić je trebao ostati uz svoj hrvatski narod, kao što je ostao uz svoje vjernike Stepinac i prihvatiti Staljinovu ponudu priznanja Nezavisne Države Hrvatske. Stvarno je teško shvatiti držanje Ante Pavelića na kraju rata pa su zato o tome moguće razne pretpostavke. To što je učinio Pavelić svrstava ga u kukavice i izdajnike hrvatske države i hrvatskog naroda. O Staljinovoj ponudi Paveliću govori i Jere Jareb u svom znanstvenom članku „Sovjetski dodiri s dr. Antom Pavelićem od rujna 1944. do veljače 1945.“ koji je objavljen u Časopisu za suvremenu povijest pri Institutu za suvremenu povijest. Jareb odmah na početku spominje da je koristio samo hrvatske izvore (7. str.), a ukazuje i na slavne hrvatske izvore koji još nisu objavljeni, a pohranjeni su u ostavštinama dr. Ante Pavelića, dr. Vinka Kriškovića i dr. Ante Smith Pavelića. Nakon pada komunizma u Rusiji sigurno su sada pristupačni i sovjetski izvori, te će biti dužnost budućeg istraživanja doći do njih i objaviti ih. (ibidem 7. str.)Na početku znanstvenog članka Jereb piše: Sovjetski Savez, odnosno Staljin, uspostavili su dodire s Nezavisnom Državom Hrvatskom u dva razdoblja tijekom Drugog svjetskog rata. U prvom razdoblju, od 10. travnja do 22. lipnja 1941. nije bilo dovoljno vremena da se dodiri razviju i dovedu do diplomatskog priznanja NDH od strane SSSR-a. To razdoblje nije predmet ovog rada. U drugom razdoblju od rujna 1944. do veljače 1945., a možda i kasnije, dodiri i razgovori su bili česti. Vođeni su u Švicarskoj valjda od siječnja 1945., a glavni sovjetski pregovarač bio je sovjetski poklisar odnosno veleposlanik u Parizu Aleksandar Jefremovič Bogomolov. Diplomatski odnosi između Švicarske i Sovjetskog Saveza uspostavljeni su tek 1946., te je možda to razlog da je pregovarao sovjetski veleposlanik iz Pariza. Kasnije su pregovori nastavljeni iz glavnog stana sovjetskog maršala Fjodora Ivanoviča Tolbuhina u Mađarskoj. Ono što je bitno u Jarebovu znanstvenom članku svakako je članak koji je napisao viceadmiral A. D. Joachim Lietzmann, njemački zapovijedajući admiral na Jadranu u razdoblju od 1943. do 1944. Iz članka ćemo citirati ponudu Sovjeta Paveliću, kao i Pavelićev odgovor na sovjetsku ponudu koju nam prenosi Lietzmann direktno s dokumenta koji mu je predočio sam Pavelić. Članak je objavljen u siječnju 1956. godine. Ponuda Sovjeta: VI TREBATE HRVATSKU DRŽAVU. MI NEMAMO NIŠTA PROTIVNO. AKO PRISTANETE NA NAŠ PRIEDLOG, MI ĆEMO PRIZNATI HRVATSKU DRŽAVU I NE ĆEMO NIŠTA PROTIV NJE PODUZIMATI. VAŠ REŽIM NE ZANIMA NAS, I VI ĆETE IMATI NAŠU PODPORU. MI TREBAMO PRILAZ K JADRANSKOM MORU I ZATO I PROLAZ ZA NAŠE ČETE KROZ VAŠE PODRUČJE I TO TAKO DA ZA VRIEME PROLAZA NAŠIH ČETA NE PADNE PROTIV NJIH NI JEDAN HITAC S VAŠE STRANE. [Velika tiskana slova u originalnom su članku – op. J. Jareba.]Odgovor na ponudu Sovjeta: U TOM POLOŽAJU, POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ ODBIO JE RUSKU PONUDU, JER – VJERAN VJEKOVNOJ TRADICIJI SVOJE ZEMLJE I NJENOJ ZAPADNJAČKOJ MISIJI, NIJE MOGAO RADITI PROTIV SVOGA PROTUKOMUNISTIČKOG UVJERENJA NITI SE OGRIEŠITI O SVOJU POLITIČKU PROŠLOST, KOJA JE VEĆ OD 1918. STAJALA U ZNAKU PROTUKOMUNISTIČKE BORBE. [Velika slova u originalu – op. J. Jareba.] (ibidem 13. str.)Koliko je Pavelić bio konzistentan u svojem antikomunizmu navodi J. Jareb na 24. i 25. stranici gdje, pozivajući se na Vilima Cecelju, iznosi: Danas ju iznosim, kao dokaz, da je Poglavnik upotrijebio i vezu s Titom, ne bi li – na bilo koji način – spasio Hrvatsku. (ibidem 24. str.) I odmah nešto dalje, na sljedećoj stranici: Da je Poglavnik uistinu imao vezu s Titom, to mi je potvrdila njegova kćerka Marija [Mirjana] – žena gosp. [dr. Srećka] Pšeničnika. Ona mi je rekla da je ta veza tekla preko kćerke pukovnika Prebega. (ibidem 25. str.)Nakon ovoga saznanja nameće nam se pitanje: Ako je Pavelić bio toliki antikomunist i želio je ostati vjeran samome sebi, kako to da je pregovarao s Titom o spašavanju NDH i što je uopće mogao očekivati od vodećeg komunističkog čelnika kojemu je Jugoslavija bila premala za njegove bizarne političke prohtjeve i grandomaniju? Možda priznanje NDH?! Ako je Pavelić, a očito da jest, očekivao spas NDH preko Tita, to samo pokazuje koliki je Pavelić politički naivac, a možemo slobodno reći i politički diletant. Od Tita je mogao očekivati samo metak u potiljak i ništa više od toga. Ponuda Rusa bila je povijesna prilika da se spasi hrvatska država i da hrvatski narod ne doživi pokolj i masakr od strane partizana i komunista. U političkom smislu, Pavelić je bio jedan običan politički dibidus i nije dorastao tome da donosi najbolje političke odluke. Nažalost, činio je, i u vojnom i u političkom smislu, kardinalne greške koje su skupo stajale hrvatski narod. Zahvaljujući Paveliću, Hrvati su prošli najveću golgotu u svojoj tisućljetnoj povijesti. Ono što je još vrlo važno u znanstvenom članku J. Jareba svakako je pitanje, ili bolje rečeno, svakako su razlozi zbog kojih je Staljinu bilo bitno pokušati približiti se Paveliću i NDH. O tome Jareb u svom znanstvenom članku piše: Ostaje ipak veliko pitanje kako rastumačiti, interpretirati, Staljinovo približavanje Hrvatskoj. Čini mi se da se je u objavljenoj dokumentaciji Ivo Bogdan najviše približio Staljinovu rasuđivanju, posebice u svojoj trećoj točci. Ponavljamo još jednom što Bogdan piše: „Po našem mišljenju, Staljin, tražeći sporazum s Pavelićem htio je postići tri prednosti: 1) preteći Zapadne Saveznike i zauzeti sjevernu Italiju prije njih; 2) spriječiti eventualno savezničko iskrcavanje na hrvatske obale; i 3) osigurati kontrolu na europskom jugoistoku pomoću Hrvatske i Bugarske. Ovdje treba držati u vidu staro i neizbježivo rivalstvo između Bugarske i Srbije, jer se radi o glavnim eksponentima na Balkanskom poluotoku. Staljin, kad je već jednom okupirana Bugarska, pribojavao se je poteškoća u budućnosti sa Srbima, zapostavljenih prema Bugarima… Izravna ruska kontrola Hrvatske i Bugarske bila bi olakšala Staljinu potpunu kontrolu europskog jugoistoka“. Čini mi se da bi trebao, prema važnosti za Staljina, Bogdanovu treću točku staviti na prvo mjesto, a prvu točku na treće mjesto. (ibidem 26. str.)
nastavlja se……

PAVELIĆ I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA (u nastavcima)

PAVELIĆ I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

Ono što me ponukalo napisati politički esej „Pavelić i Nezavisna Država Hrvatska“ prije svega je (pod)naslov „NDH se nije mogla spasiti“ koji se nalazi u knjizi Branka Tuđena „Tito, Tuđman, Hrvatska – 100 skica za portrete s političkog groblja“ (Znanje, Zagreb, 2013.; 15. i 16. str.). Na 16. stranici Tuđen o tome piše: Franjo Tuđman tvrdio je Jugoslavija bila privremenost na putu do neovisnosti. Godine 1918. bilo je prihvatljivije poći u „zagrljaj“ Srbima nego se boriti s teritorijalnim talijanskim težnjama. Ono gdje su se skupine Hrvata nepotrebno gubile jesu tvrdnje da se NDH mogla održati da se Pavelić na vrijeme povukao i da nije bilo partizana. Ni poslije mnogo godina nema osnova za stajalište da bi saveznici sačuvali državu nastalu voljom Hitlera i Mussolinija, koja je navijestila rat Americi, slala vojnike na istočno bojište i uništavala druge narode ponajprije Srbe i Židove. O tome sam se sporio s Vinkom Nikolićem, najpoznatijim emigrantskim izdavačem i piscem, koji je u jednom razdoblju bio ustaša, a nakon toga žestoki Pavelićev kritičar. Nikolić se pozivao na talijanski slučaj gdje je vojskovođa i političar Pietro Badoglio  25. srpnja 1943. godine srušio Mussolinija i praktički preveo Italiju na stranu saveznika. Njegovo je mišljenje bilo da se to moglo dogoditi i s NDH, da je 1944. godine uspio Vokićev i Lorkovićev puč protiv Pavelića.

Potpuno je normalno da su se pojedini dužnosnici NDH brinuli za opstanak hrvatske države i suprotno mišljenju B. Tuđena smatram da se NDH mogla spasiti, a za to su postojale četiri mogućnosti. Prva je mogućnost bila da Pavelić prihvati Staljinovu ponudu; druga je mogućnost bila uspješnost puča Vokić-Lorković; treća pregovori ustaša i partizana i četvrta je bila otpor vojske NDH partizanima i vojna obrana NDH. Pavelić nažalost nije pokušao iskoristiti nijednu od tih mogućnosti kako bi spasio mladu hrvatsku državu (v. Milutin Živković: „Nezavisna Država Hrvatska u Srbiji“, Despot infinitus d.o.o, Zagreb, 2000.; 71. str.).

Najbolja i najrealnija politička opcija bila je Staljinova ponuda, koju je Pavelić trebao prihvatiti, a za koju je i sam u razgovoru s dr. Matom Ujevićem rekao da je ponuda fantastična i vrlo privlačna. (v. Jere Jareb: „Sovjetski dodiri s dr. Antom Pavelićem od rujna 1944. do veljače 1945.“. U: Časopis za suvremenu povijest, Institut za suvremenu povijest, broj 1, 1995.; 18. str.). Kakva je bila Staljinova ponuda i što su Rusi nudili Paveliću? Rusi su, prije svega, garantirali „slobodu i nacionalnu neovisnost“. Staljin je bio voljan dati i pismenu garanciju da se nikada neće miješati u naše unutarnje stvari i niti će imati svojih oružanih snaga na hrvatskom teritoriju. Osim toga, oni (Rusi – opaska autora) su obećali da će nastojati da Hrvatska dođe u posjed svih svojih povijesnih zemalja, kao što je Istra i hrvatski otoci u Jadranu, koji su sada u posjedu Italije. Bosna, Hercegovina, Sandžak i Boka Kotorska, koje Srbija svojata za se, bit će pod hrvatskom upravom. Jedinu stvar, koju su Rusi od nas tražili, bila je da im dademo, odnosno njihovim brodovima, slobodan pristup našim lukama, kao što su Rijeka, Split, Gruž i Boka Kotorska. (Ivan Mužić: „Pavelić i Staljinova ponuda priznanja NDH“, Ogranak Matice hrvatske u Imotskom, Split, 2015.; 97. str.).

Prvi put Rusi su svoju ponudu iznijeli Paveliću u Berlinu u svibnju 1941. godine i to preko Filipova (ako se ne varam) koji je predao poruku Sovjetskog Saveza sljedećeg sadržaja: Vlada je Sovjetskog Saveza uvijek s velikim interesom pratila borbu hrvatskog naroda za državnu samostalnost te je sa zadovoljstvom primila vijest o proglašenju Nezavisne Države Hrvatske. (ibidem 59. str.) Sovjetski Savez kanio je priznati NDH još 1941., međutim berlinski poslanik NDH nikada nije o tomu izvijestio hrvatsku državnu vladu. (ibidem62.-64. str.)

Staljin je čitavo vrijeme trajanja NDH nudio Paveliću suradnju, a posebno u jesen i pred kraj 1944. godine kada je Paveliću nuđeno priznanje NDH od Sovjetskog Saveza pod uvjetom da sovjetske trupe preko teritorija Nezavisne Države Hrvatske dođu do Trsta, a za protuuslugu Staljin garantira opstanak NDH. Staljinovu ponudu u nekoliko navrata prenosio je ruski ambasador u Francuskoj Aleksandar Efremović Bogomolov preko hrvatskih predstavnika u Zürichu, ali je Pavelić svaki put te ponude odbijao. (ibidem 93. str.)

Treba istaknuti da su Rusi na čelu sa Staljinom oduvijek simpatizirali Hrvate i druge narode koji su na silu ušli u jugoslavensku državu o čemu nam i svjedoči „Peti kongres Kominterne godine 1924.“ koji je na Staljinovu inicijativu prihvatio rezoluciju da se obća parola prava naroda na samoodređenje, koju ističe KPJ, mora izraziti u formi izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranja od njih nezavisnih republika. (ibidem 8. str.) Zbog svega toga, upravo je nevjerojatno da Pavelić nije prihvatio Staljinovu ponudu jer je ona garantirala opstanak NDH, nikakvih daljnjih žrtava vojske NDH, nemogućnost stvaranja Jugoslavije, a ono što je najvažnije od svega – nikada ne bi bilo Bleiburga, križnoga puta i silnih hrvatskih žrtava. Bila bi očuvana hrvatska država u tadašnjim granicama bez gubitka i jednoga hrvatskog života.

Za Pavelića treba otvoreno reći da je bio slab vojskovođa i katastrofalan političar. Umjesto da spasi hrvatsku državu, zahvaljujući njegovoj nesposobnosti NDH je propala, a hrvatski je narod prepušten na milost i nemilost komunistima i partizanima koji su jedva čekali započeti s likvidacijom zarobljenika – vojnih, civilnih, žena i djece. Toliko se kleti u Hrvatsku i busati se u prsa, tobože za njezin spas, a onda iz te iste Hrvatske pobjeći poput bijesnoga psa podvijena repa, s nekolicinom svojih ustaških adepta, ostaviti svoju, hrvatsku, vojsku i narod u zbjegu, može samo netko tko nije imao ni srca, ni duše, ni morala. Kada usporedimo Pavelića i Tita, zaključujemo da je Tito bio lukaviji i politički pragmatičniji od Pavelića jer Tito nije odbio ponudu Rusa 1944. godine da Crvena Armija oslobodi Srbiju i Beograd. Pavelić je, trebamo to otvoreno reći, bio neodgovoran političar i krajnje stupidan.

Ivan Mužić na 99. stranici u vezi sa Staljinovom ponudom piše: U poslijeratnoj hrvatskoj emigraciji spominjalo se da Hrvati ne bi doživjeli Bleiburg ni križni put da je Ante Pavelić prihvatio Staljinovu ponudu priznanja Nezavisne Države Hrvatske. Stvarno je teško shvatiti držanje Ante Pavelića na kraju rata pa su zato o tome moguće razne pretpostavke. Nešto dalje, Ivan Mužić na 101. i 102. stranici citira Ante Ciligu koji u svom djelu „Sam kroz Europu u ratu (1939-1945)“ (Gordo – Udruga „Dr. Ante Ciliga“, Pula, 1998.; 338. str.) govori o posljednjim danima NDH i daje nam pravu sliku Pavelića. Ciliga o tome piše: Da olakša operaciju samolikvidiranja NDH i izvođenja iz Zagreba i Hrvatske 250.000 vojske i isto toliko civilnog pučanstva / valjda s namjerom da impresionira Angloamerikance u dokaz svoje popularnosti /, Pavelić je posljednjih dana bacio bio u Zagrebu glas da ima „sporazum s Englezima“ i da se „za osam dana svi vraćamo s Englezima u Zagreb“. O prvom odjeku u Zagrebu ove Pavelićeve prijevare i Bleiburške tragedije dobio sam najautoritativnije svjedočanstvo, izjavu Stepinca. Početkom pedesetih godina došla je iz Zagreba u Zapadnu Europu i Ameriku, poslovima svoga reda, č.s. Rafaela Grašovac koja mi je bila, kao što sam pripovijedao na prošlim stranicama, ugovorila susret s nadbiskupom Stepincem. Kod njezinog prolaza kroz Rim sastao sam se s njom i ona mi je pored ostalog rekla i ovo: „Kad sam nekoliko dana poslije odlaska vojske iz Zagreba došla prvi put k nadbiskupu, ovaj“ – i ne odgovarajući na moj pozdrav – odmah mi reče: „A, znate, nikakvog sporazuma s Englezima nije bilo, ljudi su odvedeni ravno na klaonicu!“

nastavlja se………