CINCARSKA POLITIKA
Sada je više nego jasno da su Amerikanci dobro namagarčili predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, ili kako se to u narodu kaže – prodali mu rog za svijeću. O tome najbolje svjedoče napisi u hrvatskim tiskovinama, kao i komentari pojedinih političkih analitičara. Tako nam Večernji list donosi komentar njihovog kolumnista Borisa Becka: „Srpske guske u magli u Washingtonu s pogrešnim šalabahterom“, u kojem treba posebno istaknuti: „Amerikanci su vučiću ponudili da potpiše sporazum u kojem priznaje da je Kosovo samostalna država. On je odbio, a domaćini su se s tim suglasili i uvalili ono što ih stvarno zanima – Jeruzalem“.
Amerikanci su pripremili prijedlog sporazuma u kojem Srbija priznaje Kosovo kao samostalnu državu i istinabog nisu se ni nadali da će Srbija potpisati nešto takvo, no nikad se ne zna. Srbija i Kosovo poslužili su Amerikancima kao političko oruđe u smislu da se podrži recentna američka politika prema Izraelu, to jest da se Jeruzalem prizna glavnim gradom Izraela, a ada je tome tako Srbija bi trebala preseliti svoje veleposlanstvo iz Tel Aviva u novu prijestolnicu, u potpisivanju sporazuma, Srbija se isto tako obvezala da će Hezbolah „u cjelini proglasiti terorističkom organizacijom“, te da će Srbija surađivati s Kosovom kao što surađuju dvije države. De facto, time je Srbija priznala Kosovo, tako da je Vučićev izlet u nepoznato, izazvao buru prosvjeda i ogorčenja u Srbiji, pa tako u Večernjem listu od 12. rujna 2020. godine, koji to prenosi, možemo pročitati: „Predsednik Srbije Aleksandar Vučić uspostavio standard u ponižavanju građana Srbije kakav nije nijedan naš državnik u bližoj i daljoj istoriji“ i kako je „potpisao vazalski sporazum“. Autor teksta je Milan Ivkošić.
Amerikanci su trikom doveli Vučića na tanak led, da prizna Jeruzalem glavnim gradom Izraela, jer bi se time kakti spriječilo priznanje Kosova kao države od strane Izraela. Točna je konstatacija Silvija Tomaševića, kolumnista Večernjeg lista koji u svom članku piše: „Ali, Izrael neće priznati Kosovo kako ne bi imao obvezu priznati Palestinu. Dok Izrael ne prizna Palestinu, neće priznati ni Kosovo“. Inače, kad su u pitanju izraelski interesi u SAD-u, posebno treba spomenutu Trumpovog zeta Jareda Kushnera koji je ujedno i savjetnik Bijele kuće, a koji ima veliki i presudni utjecaj na predsjednika SAD-a. Nema nimalo dvojbe da je Kushner taj koji kreira američku vanjsku politiku prema Izraelu, i da su svi politički potezi od strane Amerikanaca prema Izraelu napravljeni zahvaljujući Kushneru. Kushneru je stalo do Amerike, ali još više mu je stalo do Izraela. Politika koju forsira Kushner na Bliskom istoku neće nimalo riješiti niti jedan problem, već će upravo suprotno izazvati nove probleme. Tek kada se Izrael prestane ponašati poput okupatora u Palestini, može se očekivati neki napredak. Možda je najbolje od svih, pravo stanje o Izraelu izrekao izraelski pisac David Grossman u svom intervju u Večernjem listu od 9. rujna 2020. godine, u kojem na postavljeno pitanje: „U vašim knjigama uvijek je snažna antiratna komponenata, a zbog zalaganja protiv okupacije Palestine suočavali ste se i s brojnim neugodnostima. Znam da ne volite govoriti o politici, ali zanima me kako vidite budućnost svoje regije?“
„ Za Židove je budućnost uvijek bila fragilan koncept, ako i dom, jer smo uvijek osjećali da naš boravak na nekom području ima rok trajanja. Pa i sada kada imamo vlastitu državu ima nas samo sedam milijuna, a okruženi smo mnogoljudnijim arapskim zemljama koje smatraju da ovdje ne pripadamo. Čak i razgovarajući s najprogresivnijim kolegama iz susjednih zemalja, čini mi se da oni Izrael osjećaju kao birokratsku pogrešku, ne vide da smo mi potekli upravo s izraelskog tla. Na sličan je način kompleksno i palestinsko pitanje. Obje zemlje trenutačno žive paralelno sa svijetom koji smo mogli imati, d ase poslužim ranijom metaforom. Izrael je mlad, prepun života, kreativnog naboja… a ipak, već više od pola stoljeća okupiramo Palestinu. Nešto što je počelo kao incident postalo je naša stvarnost, zamršena poput najčvršćeg čvora. Rješenje vidim u bolnom kompromisu, koji fundamentalisti s obje strane neće htjeti prihvatiti, i zato je važno da pronađemo vođu koji će biti dovoljno hrabar da ode na okupirano područje i pokrene dijalog, koji je prva stepenica ka gradnji mirne budućnosti. Ja u čitavom svojem životu nisam imao jedan dan bez rata. Mi više ne znamo živjeti u miru. Ali vjerujem da samo u miru možemo imati dom, a ne naoružanu tvrđavu u koju se Izrael pretvorio.“
Nadalje, vrlo bitno je osvrnuti se na pisanje Mirka Galića u večernjem listu od 12. rujna 2020. godine i njegov članak: „Ključ nove balkanske (ne)stabilnosti zaključan je u beogradskom sefu“, u kojem se mogu otkriti – još uvijek prisutne natruhe političkih iluzija i naivnosti od strane samog autora teksta, a što je nažalost prisutno i kod mnogih hrvatskih političara. To najbolje pokazuje Galićevo priznanje na kraju njegovog članka: „S državama iz nekadašnjeg jugoslavenskog okruženja stvari, dakle, ne stoje tako da bi hrvatska mogla biti u cijelosti spokojna. Izravna opasnost ne prijeti od Srbije; nova upotreba sile okrenula bi se opet protiv onoga koji bi je prvi upotrijebio; vjerojatno ni međunarodna okolina ne bi bila pasivna kad bi se obnavljala neprijateljstva“. I par redaka dalje: „Hrvatska ima razloga očekivati od Srbije da se konačno oslobodi „neprevladanog garašaninovskog mentaliteta“ i da prestane maltretirati regiju. Hrvatska je u balkanskim igrama samo sporedni igrač; treba li joj aktivnija politika da se ne bi preselila na njen teren?“.
Jedino što je točno, da Hrvatska zaista ne može biti spokojna „iz nekadašnjeg okruženja“, a sve ostalo je puka zabluda. I glavna i izravna opasnost po Hrvatsku je Srbija i njezina velikosrpska politika koja traje na ovim prostorima već više od dvjesto godina. Iluzorno je očekivati da će se Srbija odreći i odustati od svoje velikosrpske politike – upravo suprotno od toga, Srbija će i dalje forsirati takvu grandomansku politiku, jer samo time – tako je to prisutno u srpskim glavama – Srbija može spasiti što se spasiti može. Samo politička nepismena osoba mogla bi živjeti u uvjerenju da će Srbija prestati voditi svoju srpsku neoimperijalnu politiku, a kojoj je krajnji cilj zadržati Kosovo i Vojvodinu u Srbiji i pripojiti majčici Srbiji Crnu Goru i Republiku Srpsku. To je krajnji cilj srpske politike i prema tome nitko pametan i normalan ne može to zanemariti i biti spokojan.
Hrvatska u balkanskim igrama nije „sporedni igrač“ kako navodi Galić pred kraj svoga teksta, a o tome najbolje govori hrvatska recentna politika s Plenkovićem na čelu koja ništa ne želi prepustiti slučaju, a ponajmanje biti spokojna kada je Srbija u pitanju. Njemačka kancelarka Angela Merkel primila je 28. kolovoza 2020. godine u Berlinu hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, gdje su post festum sastanka, na konferenciji za novinare izjavili da su protiv ideje mijenjanja granica na području bivše Jugoslavije i da bi nešto takvo moglo izazvati neželjene posljedice. Plenković je još posebno napomenuo da je „cijelo nasljeđe bivše Jugoslavije temeljeno na mišljenjima Badinterove komisije da su granice bivših republika, a na primjeru kosova kasnije možemo vidjeti i granice pokrajina, te koje treba poštivati“.
Da je mijenjanje granica štetno – razmjena teritorija oko Kosova – Plenković je uvjerio francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, jer ne smijemo nikada zaboraviti, da je francuska uvijek bila pokrovitelj i zaštitnik srpske politike u ovom dijelu Europe.
Hrvatska se zbog svoje dosadašnje – blago rečeno naivne – politike prema Srbiji mnogo puta opekla i u toj svojoj naivnosti, mi hrvati platili smo veliki ceh jedne takve – idi mi dođi mi – hrvatske iluzorne politike. Danas, hrvatska recentna politika ništa ne prepušta slučaju, a ponajmanje kada je u pitanju Srbija i njezino velikosrpstvo. Srbija će se otrijezniti od svoje velikosrpske politike tek onda kada bude svedena u njezine realne okvire, a to je Srbija bez Kosova i Vojvodine. I što na kraju reći za Vučića i njegov posjet SAD-u?! možda bi u ovoj situaciji najbolje poslužila jedna Rumunjska uzrečica koju spominje Claudio Magris u svom romanu „Dunav“: „Tko je ikada vidio zelenog konja i pametnog Srbina?“.
Miljenko Jerneić