DA SE NE ZABORAVI

                Prošlo je više od dvije i pol godine, od kada je hrvatska nogometna reprezentacija – naši vatreni – osvojila drugo mjesto na svijetu i vratila se u Hrvatsku sa srebrnom medaljom oko vrata. Veselju i radosti nije bilo kraja. Bili smo ponosni na naše nogometaše koji su hrabro ušli u boj, u finalu protiv Francuza. I ovaj puta, kao i dvadeset godina ranije, Fortuna je bila na strani gradskih pijetlova. Neka, nema veze, bit će još prilike za uzvrat. Hrvatska je bila u finalu nogometnog svjetskog prvenstva u Rusiji! Cijeli svijet je navijao za nas, naravno osim Srbije koja je navijala za Francuze. Barem jednom Svijet je bio na našoj strani zahvaljujući našim vatrenima.

                Kada se reprezentacija vratila u Hrvatsku, nastao je urnebes od Zagreba naše hrvatske metropole, Splita, Rijeke, Osijeka, sve do svakog sela i zaselka u Hrvatskoj. Ljudi su plakali od sreće, a neki plaću još i danas, sjećajući se tih dana, dana kad smo kao Hrvati bili ponosni na naše nogometne virtuoze.

                „Hrvatska, Hrvatska…“ orilo se iz tisuća grla, nas presretnih Hrvata diljem lijepe naše. Bio je to najljepši i najveći poklon za sve nas, što su nam ga mogli dati naši nogometaši. Čitava Hrvatska bila je u delirijumu od sreće, ponosa i zadovoljstva. Kako je tada lijepo bilo biti Hrvatom zahvaljujući vatrenima. Kada bi samo ta ljepota mogla potrajati, biti svaki dan, a ne da živimo iz dana u dan u jednoj mori svakodnevne ispraznosti i trivijalnosti. Bilo je to poput najljepšeg sna, sna koji je nažalost kratko trajao, a onda opet tužna i tmurna svakidašnjica.

                Kada bi barem hrvatski nogometaši umjesto „hrvatskih“ političara vodili Hrvatsku, gdje bi nam bio kraj. To samo nebo zna.,.. Naši nogometaši i naši sportaši jedina su istinska sreća i zadovoljstvo nas Hrvata. Kako se oni samo bore za uspjeh, za pobjedu, za svoju hrvatsku domovinu. To je politika koja Hrvatskoj treba, a ne ove prodane hrvatske duše kojima je važnije da prvenstveno udovolje Bruxellesu, umjesto da se brinu za svoje građane.

                Upravo je nevjerojatno s kojom lakoćom laganja naši bajni političari obećavaju brda i doline nama Hrvatima, pa tako su, između ostalog, obećali i izgradnju nacionalnog nogometnog stadiona. Hrvatski političari time samo pokazuju i dokazuju svoju trivijalnost, beznačajnost, a nadasve himbenost. I danas, dvadeset godina poslije smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, Hrvatska nema političara koji bi dostojno vodio hrvatsku državu. Da je Tuđman živ, danas bi već imali novi, suvremeni, a možda i najljepši nogometni stadion na svijetu i to 60 000 sjedećih mjesta. Ali Franceka nema, pa smo osuđeni  trpjeti kojekakav politički ološ, koji je sve samo hrvatski ne. Hrvatskim političarima od svega je najvažnije da napune svoje putače i žepe s penezi, a za raju, baš ih je briga.

                Od kada je Hrvatske, mi nismo uspjeli sagraditi niti jedan novi nogometni stadion, pa se onda pitamo tko nam je tome kriv. Krivi su „naši“ političari koji svojim postupcima iz dana u dan pokazuju da im se fućka za hrvatsku državu i hrvatski narod.

Miljenko Jerneić