HRVATSKA POLITIČKA PAPAZJANIJA

Ne trebamo biti previše pametni, da bi slobodno mogli konstatirati, kako je hrvatska politika u permanentnoj krizi nakon odlaska sa političke scene prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Normalno je, zapitati se zašto je tome tako. Zašto hrvatska politika ima tako loše ili bolje rečeno katastrofalne političare?! Da li su Hrvati zaista netalentirani za poli-

tiku, pa shodno tome u Hrvatskoj imamo politiku koja je svakim danom sve manje hrvatska politika, a sve više eurounijska i proruska, u trenutku kada se u Ukrajini vodi rat, ne samo za oslobađanje Ukrajine i povratak svih, od Rusije okupiranih teritorija, već je to ujedno rat za slobodu, demokraciju i pravednost čitavog Svijeta. Ono što nas Hrvate treba brinuti, da rukovodeće funkcije u državi imaju dvije osobe na jednoj strani je premijer Andrija Plenković za kojeg je njegova domovina Europska unija, a Bruxelles glavni

grad, dok na drugoj strani imamo Zorana Milanovića koji je predsjednik Republike Hrvatske, a koji slovi kao ruski čovjek, kojeg hvali i sam ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Viktorovič Lavrov. Gotovo da i nema značajnijeg političkog analitičara koji Zorana Milanovića ne vide kao ruskog igrača, pa smo tako ovih dana bili u prilici pročitati u jednom političkom tjedniku i ovo:”…predsjednik Zoran Milanović koji polako gubi kompas. Svojom svađalačkom retorikom, uvredama i generalno komunikacijskim stilom, Milanović je odavno prešao granicu, naravno da je i izvan europskih krugova svima onima koji ga prate jasno da je on na području zapadnog Balkana postao govorljiviji proruski političar čak i od svog srpskog kolege Aleksandra Vučića”.

U tom istom političkom tjedniku malo dalje od naprijed citiranog teksta Davor Gjenero misli „kako predsjednik svoju prorusku demagogiju širi kako bi se odužio onima koji su mu financirali kampanju za predsjedničke izbore, jednako tako nije slučajna metodologija kojom on na svakom koraku nastoji opstruirati Plenkovića”.

Ono što razlikuje Plenkovića od Milanovića, kada je rat u Ukrajini u pitanju je taj što Plenković za razliku od Milanovića želi pomoći Ukrajini u svakom pogledu, gdje god je to moguće, a Milanović vrši destrukciju pomoći Ukrajini. Najbolji primjer nam je Milanovićevo protivljenje obučavanju ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj odbio je i Sabor, jer Plenković nije mogao skupiti potreban broj glasova. Tu treba spomenuti, da su mnogi desno orijentirani saborski zastupnici glasovali protiv, što još jedanput pokazuje, da će još mnogo vode proteći ispod Savskog mosta, da bi Hrvatska imala političku desnicu koja bi bila sposobna obnašati vlast u Hrvatskoj, naravno ne samostalno nego u koaliciji sa HDZ-om.

Kada u Hrvatskoj imate takve dvije politički oprečne persone kao što su Andrej Plenković i Zoran Milanović, koji svaki na svoj način prezentira hrvatsku politiku u zemlji i inozemstvu, imate situaciju u kojoj zbog svega toga u hrvatskoj politici ne može cjelokupni politički sustav normalno funkcionirati. Kao primjer može nam poslužiti nestanak jahte ruskog oligarha Ališera Usmanova, koja je iz marine u Betini nestala u vidi lastinog repka.

I to se sve desilo ispred nosa SOE-e. Očito je, da niti u SOA-i, kao i u ostalim hrvatskim obavještajnim službama ništa ne funkcionira, pa stoga imamo takve blamaže poput one u Betini. Istu situaciju imamo kod vojske i policije koje ne mogu normalno funkcionirati radi nesretne ljubavi naših ključnih političara Plenkovića i Milanovića. I Plenkoviću i Milanoviću mora biti jasno da Hrvatska nije ničija prčija, a ponajmanje njihova, i da se hrvatski branitelji nisu borili za ovakvu državu, dok su njih dvojica bili tko zna gdje, samo ne tamo gdje je trebalo biti devedesetih godina. Da su bili tamo gdje je trebalo biti devedesetih godina, zasigurno danas ne bi vukli takve pacerske poteze u hrvatskoj politici. Obojica moraju znati da je politika vjerna služba narodu, a sve ostalo je obična papazjanija.

Miljenko Jerneić