HRVATSKI POLITIČKI LABIRINT

                Može se slobodno reći, da je intervju Josipa Juratovića – koji je nedavno objavljen u Nedjeljnom Večernjaku – podigao dosta prašine u nekim od hrvatskih medija, a zasigurno i kod dosta građana u Hrvatskoj. Josip Juratović je član socijaldemokratske partije u Njemačkoj, te obnaša dužnost zastupnika u Bundestagu. Naime, u hrvatskoj javnosti dobro poznati Juratović u svom intervjuu spomenu je – dosta staru – ideju o potrebi stvaranja sjedinjenih europskih država.

                Osobno sam o toj temi pisao još prije trideset i više godina, a ta „moja“ ondašnja razmišljanja objavio sam u knjizi: „Pisma Predsjedniku“. Kao mlad čovjek pun idealističkog naboja, bio sam „zarobljenikom“ jedna takve utopističke ideje koja se i dandanas želi nametnuti nama Hrvatima, kao nešto što je Hrvatskoj nužno potrebno i neophodno. Vrlo je interesantno, koliko smo mi Hrvati naivni u traženju samoga sebe, a da bi se našli kao politički narod, trebamo prije svega spoznati sami sebe, jer bez spoznaje samoga sebe, nama Hrvatima može se desiti da u narednim godinama i desetljećima lutamo kroz bespuća naše vlastite izgubljenosti u tražnju samoga sebe-.

                Ta hrvatska politička i svaka druga prostodušnost, koštala je nas Hrvate kroz mnoga stoljeća, od kada smo – 1102. godine – izgubili svoju državnost, samostalnost i suverenost. Trebalo nam je gotovo tisuću godina ili preciznije rečeno 890 godina da ponovno dobijemo svoju hrvatsku državu. I sada kada imamo Hrvatsku, mi Hrvati se tako olako, politički neodgovorno i nonšalantno odnosimo prema hrvatskoj državi. Postavlja se u svemu tome jedno, vrlo interesantno pitanje (a) ono glasi: da li mi Hrvati – zbog višestoljetnog neimanja države – zaista patimo od kompleksa „življenja“ u kojekakvim državnim savezima, unijama i Bog te pitaj kakvima sve ne političkim zajednicama!? Zašto je Hrvatskoj uvijek potreban netko tuđi, strani, da je vodi i zašto hrvatska ide tim putem – ili bolje rečeno stranputicom – na kojem je danas?! Hrvatska je zbog političke i svake druge izgubljenosti, sluganstva i prodaje hrvatskih nacionalnih interesa, dovela u pitanje daljnju opstojnost hrvatske države i hrvatskog naroda u cijelosti.

Europska unija – čiji je Hrvatska nažalost član – danas nije ništa drugo nego li ekonomska interesna zajednica preko koje države poput: Njemačke, francuske, Nizozemske, Italije Španjolske i donedavno Velike Britanije nastavljaju svoju imperijalnu politiku drugim sredstvima. Hrvatske politički prodane duše – na prevaru su kroz lažirani referendum i mijenjanjem Ustava Republike Hrvatske članka 141. – su hrvatski narod uveli u taj politički kokošinjac zvan Europska unija. Od Europske unije najviše koristi imaju gore spomenute države, a male države poput Hrvatske samo su igračka u njihovim rukama. Vrlo znakovita su višestoljetna lutanja Hrvatske u traženju sebe same. Najprije je nama Hrvatima gospodarila Budimpešta, zatim Beč, pa Beograd i danas Bruxelles. Ta naša tužna i čemerna hrvatska politička povijest najbolje nam pokazuje svu slabost, neukost, to jest politički analfabetizam mnogih hrvatskih političara. To je ujedno velika hrvatska tragedija, jer zbog takvih političkih persona, Hrvatska je svedena na političkog bokca koji moli „svoje“ gospodare za mrvice kako bi preživjela kao – nažalost već odavno (od 2000. godine) – izgubljena i razvlaštena od sebe same.

                Jedini izuzetak – i hvala ti dragi Bože na tome – je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, koji je najzaslužniji za stvaranje hrvatske države i čija je politika pokazala kojim to putem Hrvatska treba kročiti dalje. Treba otvoreno i glasno reći, da bez Tuđmana danas ne bi bilo Hrvatske, jer je jedini od svih hrvatskih političara znao kako i na koji način Hrvati mogu dobiti svoju državu. Tuđman nam je Hrvatsku ostavio u amanet, a mi je, već više od dvadeset godina jeftino rasprodajemo, a što je najtragičnije od svega – u svemu tome odnarođeni hrvatski političari naprosto se takmiče – tko će bolje naštetiti hrvatskim interesima i od Hrvatske ponovno stvoriti koloniju.

                Europska unija se od svoga postanka pokazala kao interesna zajednica samo onih koji su je i stvorili radi svojih vlastitih probitaka, i ako takva se pokazala kao maćeha prema većini članica, sa svim svojim manama, pa se stoga danas mnogi zalažu za njezin popravak i redizajn kroz tobože reforme kojima se žele prikriti vi ti nedostaci jedne takve umjetne tvorevine. Zasigurno bi najbolja reforma za Europsku uniju bila ta, da se jedna takva nesvrhovita tvorevina rasformira. To bi bila najbolja reforma za Europsku uniju i njezine članice, a naročito Hrvatsku.

                Danas, u tom i takvom svijetu, Hrvatska i hrvatski narod trebaju opstati. To se odnosi, kako na Hrvate u Hrvatskoj, tako i na Hrvate koji žice diljem svijeta. Hrvatska politika mora se usredotočiti naročito prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini koji su danas žrtve velikobošnjačke politike predvođene SDA-om i Bakirom Izetbegovićem. Jedino su Hrvati u Bosni i Hercegovini bez ikakvih rezervi za ulazak Bosne i Hercegovine u NATO i članstvo u Europskoj uniji, za razliku od Bošnjaka i Srba. Bošnjaci žele biti apsolutni gospodari, ne samo Federacije u kojoj su nažalost i Hrvati, već i čitave Bosne i Hercegovine,  a svoje uporište Bošnjaci su našli u Turskoj kao zaštitnici te i takve velikobošnjačke politike. To je takozvana politika spojenih posuda u kojoj Bošnjaci ne žele u Europsku uniju prije nego li uđe Turska. Bošnjaci bi u NATO, ali u Europsku uniju tek post festum ulaska Turske. Srbi pak nisu niti za NATO niti za Europsku uniju. Srbi i dalje čekaju priliku i pogodan trenutak da se ujedine sa Srbijom i tkao na neki način kompenziraju zauvijek izgubljeno Kosovo. Bit će to dugo čekanje koje se nikada neće dočekati.

                Rigidna velikobošnjačka politika najviše vodi prema nestabilnosti i rušenju Bosne i Hercegovine kao države, a tome uvelike pridonosi oslanjanje na Tursku kao jedinog političkog partnera. Time su Bošnjaci postali zarobljenici svoje neoosmanske politike koja vodi disoluciji Bosne i Hercegovine kao države tri konstitutivna naroda: Hrvata, Srba i Bošnjaka. Hrvati u Bosni i Hercegovini jedan su od tri konstitutivna naroda i stoga trebaju tražiti svoj hrvatski entitet u kojem će moći normalno živjeti. U Federaciji života za Hrvate nema, jer Bošnjaci žele biti apsolutni gospodari, i sebi i svojim velikobošnjačkim interesima podrediti najprije Hrvate, a onda i Srbe. Glede svega toga, hrvatska recentna politika i Hrvati u Bosni i Hercegovini to ne smiju dozvoliti i stoga trebaju tražiti povratak Herceg Bosne kao hrvatskog entiteta. Bez hrvatskog entitet nema opstojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini i hrvatska politika treba to glasno i jasno reći političarima Europske unije, a  isto tako i Amerikancima koji su tvorci Daytona u kojem su Hrvati Bosne i Hercegovine najviše zakinuti od sva tri konstitutivna naroda. Bez hrvatskog entiteta, Bosna i Hercegovina nema nikakve budućnosti.

Miljenko Jerneić