IKAROV LET
Svaki grijeh dođe na naplatu, bilo prije ili poslije. Tako je i sa Crnom Gorom kojoj danas prijeti opasnost nestanka crnogorske države i crnogorskog naroda. I to sve u režiji Beograda, potpomognutog od Moskve, pravoslavne vere i domaćih crnogorskih izdajnika za koje crnogorski narod ne postoji, to jest jednostavnije rečeno – Crnogorci su Srbi. Kada velikosrpskoj politici u Jugoslaviji nije uspjelo posrbiti sve narode u toj bivšoj državi, danas velikosrpska politika to čini – jučer u Bosni i Hercegovini, a danas u Crnoj Gori. Za takvo nešto trebalo je osvojiti vlast u crnoj gori, odnosno pobijediti na izborima, što je i nažalost uspjelo onima koji žele utopiti Crnu Goru u projekt Velike Srbije. Poraženi Đukanović i njegov DPS – a tome su uvelike pomogli Hrvati – u Crnoj Gori, koji su nakon 18 godina izgubili svojeg zastupnika u parlamentu, a samim time i sudjelovanje u izvršnoj vlasti, jer nisu prošli izborni prag od 0,35 posto osvojenih glasova. Ono što Bakir Izetbegović želi u Bosni i Hercegovini je da se Hrvati podijele kroz političke stranke i da na taj način Bošnjaci zavladaju najprije u čitavoj Federaciji, a zatim da eliminiraju Srbe i zavladaju u cijeloj Bosni i Hercegovini – uspjelo je velikosrbima u Crnoj Gori koji su najprije podijelili Crnogorce, a zatim i malobrojne Hrvate kroz dvije političke stranke, tako da niti jedna politička stranka nije prošla izborni prag. Velikosrbi su i u Crnoj Gori instalirali, ovaj puta hrvatskog Sejdu Bajramovića u liku Rade Marića čiji je zadatak bio – prema onoj latinskoj divide et impera – posvađati Hrvate i doprinijeti pobijedi velikosrpske politike u Crnoj Gori.
Đukanović je time izgubio – nakon 30 godina – vlast, a kao za utjehu mu ostaje da još tri godine obnaša funkciju predsjednika Crne Gore. Sjetimo se devedesetih kada je taj isti Đukanović pripadao velikosrpskoj politici koju je tada predvodio Slobodan Milošević – gle čuda i on Crnogorac – i kako su Crnogorci i Srbi zajedno napali Hrvatsku, razarali je i ubijali nas Hrvate. Đukanović je skoro deset godina – tikve s vragom sadio – bio dio tog velikosrpskog ludila, a onda odjednom, uvidjevši da je vrag odnio šalu, okrenuo se Crnoj Gori i crnogorskom narodu. Tako se „lako“ izvukao iz bratskog zagrljaja, jer je Srbija najprije bila bombardirana od NATO snaga, a Milošević je bio primoran potpisati kapitulaciju. Danas, Đukanoviću i Crnoj Gori bit će puno teže sačuvati samostalnost, suverenost i slobodu Crnogoraca na koje velikosrbi vrše strahovit pritisak da se posrbe i da na predstojećem popisu stanovnika – nešto manje od godinu dana – bude više Srba od Crnogoraca. To bi bio velikosrbima jači argument da pokažu celom svetu da su Crnogorci ustvari Srbi, jer ako su Isus i njegovi apostoli Srbi – tako to tvrde velikosrbi – tada uopće nije upitno za Crnogorce da su Srbi.
Đukanoviću je njegovo negdašnje šurovanje sa Miloševićem i velikosrbima danas došlo na naplatu i teško će se Đukanović osloboditi velikosrpskog zagrljaja, puno teže nego li u doba Miloševića. Paradoksalno je, ali ujedno i jedina šansa za Crnu Goru da se Đukanović za pomoć obrati Hrvatskoj, toj istoj Hrvatskoj koju je devedesetih godina sa srpskim hordama bjesomučno napadao i ubijao hrvatski narod. To je za Crnogorce jedini spas. Osloniti se na Hrvate i suprotstaviti se velikosrpskoj ekspanziji na Crnu Goru. Hrvatska Crnoj Gori u ovim trenucima može pružiti pomoć, čime bi uvelike oslabio velikosrpski stisak, a Crna Gora došla do daha, a s vremenom i do pobjede te oživotvorenja Crne Gore kao države crnogorskog naroda.
Glede svega toga, Milanović i Plenković trebali bi što prije u Zagreb pozvati Đukanovića – bez obzira na prošlost – jer Hrvatskoj ne može biti svejedno da li će na jugu i dalje graničiti s Crnom Gorom ili Velikom Srbijom. Srbiji treba dati do znanja da su Crnogorci u Crnoj Gori većinski narod, da Crnogorci nisu nikada bili niti biti neće Srbi. Srbija je visoko poletjela i treba joj skresati krila i time podsjetiti na sudbinu Ikara i njegov pad.
Miljenko Jerneić