KONZISTENTNOST VELIKOSRPSKE POLITIKE

                Hrvatska svake godine 5. kolovoza na dostojanstven način obilježava Dan pobjede, dan kada je u operaciji Oluja – koja je započela 4. kolovoza 1995. godine i završila 7. kolovoza 1995. – izvojevana veličanstvena pobjeda. Oluja je bila velika vojna operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljan paradržava takozvana Republika Srpska Krajina. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni prostor cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije. Oluja je uz Bljesak ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.

                I ove godine, 5. kolovoza 2020. godine Hrvatska je obilježila Dan pobjede u Kninu, i to 25 godina od pobjede svih pobjeda. Na ovoj jubilarnoj dvadesetpetogošnjici Oluje, u Kninu su govore održali: general Ante Gotovina, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović koji je odlikovao generale HVO-a koji su to zasluženo odlikovanje dobili s 20 godina zakašnjenja; premijer Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Kao kuriozitet – ako tako možemo reći – proslavi Oluje, po prvi puta svjedočio je i predstavnik Srba iz Hrvatske, dopredsjednik Vlade Boris Milošević. Svečanom činu obilježavanja Oluje bila je prisutna i čitava Vlada republike Hrvatske.

                Prisustvo Borisa Miloševića u Kninu, ne samo da je razjarilo čitav politički establišment u Srbiji, već isto tako i neke od predstavnika srpske nacionalnosti iz Hrvatske. Naime, radi se o dogradonačelniku Vukovara Srđanu Milakoviću koji između ostaloga kaže: „Odluka je uvijek na Srbima u Hrvatskoj, ali prirodno bi i razumno bilo da se prije donošenja ovako važnih odluka komunicira i surađuje s vlastima u Beogradu. Svakako bi korektno bilo da se s njima razgovaralo o odlasku na proslavu Oluje i uvažio stav srpskih vlasti“. (Novi list, 8. kolovoza 2020. godine). S ovakvim političkim stavom Srđana Milakovića slažu se i Jovan Ajduković nekadašnji zamjenik župana u Vukovarsko-srijemskoj županiji, načelnik općine Borovo Zoran Baćanović i načelnik općine Jagodnjak Stevo Mlinarević. Zoran Baćanović i Stevo Mlinarević na Facebooku „napisali su da su protiv odluke SDSS da se ide u Knin“.

                Dakle, ne misle, to jest nemaju svi Srbi u Hrvatskoj isti politički stav glede proslave Oluje, što se i može iščitati iz gore rečenoga, te smatraju da su Milorad Pupovac i Boris Milošević trebali konzultirati Beograd prije odlaska na obilježavanje proslave 25 godina Oluje. To pokazuje, da kada su Srbi u pitanju, i to ne samo u Hrvatskoj već i u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori – i tako dalje i bliže – da se za svaki potez trebaju pitati Beograd bez kojeg Srbi ne mogu kakti normalno funkcionirati. Kao da se radi o političkoj nedonoščadi koja stalno ovisi o svom skrbniku Srbiji. To je tipičan primjer političkog paternalizma Beograda nad svim Srbima koji žive u drugim državama.

                Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Gordan Grlić Radman dobro je poručio Srbima u Hrvatskoj da „ne trebaju mentora sa strane“. Srbi koji žive u Hrvatskoj moraju konačno shvatiti da kao nacionalna  manjina u Hrvatskoj imaju prije svega i svih povlašteni politički status, jer im je zakonom zagarantirano pravo na tri saborska mjesta u Saboru, a da izbori nisu ni počeli, te da shodno tome njihovo političko djelovanje mora proizlaziti od njih samih a ne od Aleksandra Vučića, Vulina, Dačića i Šešelja koji su svojom politikom i retorikom i doveli do rata u Hrvatskoj i svega onoga što je bilo post festum jedne bjesomučne i nakaradne srpske politike. Srbima mora biti jasno za svagda da ne mogu vladati drugim narodima, jer je takva politika i dovela do raspada Jugoslavije, a koja nije bila ništa drugo nego li tamnica naroda. Nastave li Srbi s takvom politikom supremacije i političke isključivosti, to će dovesti i do disolucije same Srbije, a Kosovo je najbolji primjer.

                Vrlo interesantna je izjava srpskog političkog analitičara Aleksandra Popova koji kaže: „Svi drugi su pod kontrolom Beograda i rade što im se poruči, jedino Pupovac nije na daljinski upravljač. Beograd srpsku manjinu u okolnim državama instrumentalizira u funkciji bilateralnih odnosa, pa oni često budu moneta za potkusurivanja. Otuda nervozne reakcije Beograda na samostalne poteze Pupovca, a posebno sada zbog Miloševićevog prisustva na obilježavanju Oluje. Vučić je netrpeljivost prema Pupovcu otvoreno pokazao prilikom posjeta Zagrebu u veljači 2018., kada mu se podcjenjivački obraćao. Međutim, Pupovac je ostao dosljedan sebi, što očigledno iritira Beograd. Baš zbog toga je žalosno da desnica u Hrvatskoj Pupovca smatra agentom Beograda“.

                Pupovac je, bez obzira na prozivku Vučića i gnjev ostalih srpskih političara, ali i srpske javnosti, nagovijestio „da razmišlja o odlasku u Škabrnju“. Pupovac glede toga ističe: „Što se Škabrnje tiče, to je moj zavičaj i dugo nosim potrebu da podijelim svoje osjećaje i empatiju s rođacima, bliskima, koji su izgubili u tom činu svoje najbliže“. (Jutarnji list, 9. kolovoza 2020.).

                Da se nešto mijenja kod Srba u poimanju Oluje dao je naslutiti Slaven Rašković koji je imao jedanaest godina kada je „s roditeljima bio u izbjegličkoj koloni“. Danas Slaven Rašković radi kao „projektni menadžer u njemačkoj organizaciji Forum ZFD“, a za Jutarnji list od 8. kolovoza 2020. godine između ostalog izjavio je: „Razumijevanje konteksta u kojem se događa svaki pojedinačni događaj je nužan uvjet za bilo kkavo dubinsko i suštinsko suočavanje s našom nasilnom prošlošću“, te dalje nastavlja: „o zloičinima koje su Srbi počinili na području Hrvatske, ali i drugih država, šutjeti o Vukovaru, Škabrnji, Baćinu, Joševici, Kostrićima, i brojnim drugim zločinima i onda izdvojiti samo Oluju kao veliko stradanje Srba“.

                Slaven Rašković politički zrelo misli i na najbolji je mogući način pokazao kakvu politiku trebaju voditi Srbi, ne samo u Hrvatskoj već prije svega u Srbiji. U hrvatsko srpskim odnosima neće biti nikakvog napretka dok Srbi i srpska politika ne priznaju agresiju na Republiku Hrvatsku, ne plate ratnu odštetu, ne vrate sva opljačkana kulturna i umjetnička blaga, ne otkriju popis nestalih Hrvata, te dok ne obiđu sva ona mjesta gdje su u Hrvatskoj, ako i drugim državama napravili teške zločine, kao što kaže i sam Slaven Rašković. Srbi moraju priznati sve svoje zločine, ali i mi Hrvati sami sebi moramo priznati gdje smo načinili zločine protiv Srba u Hrvatskoj, ma kako to teško i bolno bilo. Ni na jednoj niti na drugoj strani ne smije biti izuzetaka. Srbi u Hrvatskoj moraju shvatiti – kako to ističe kolumnist Večernjeg lista od 9. kolovoza 2020. godine – „da potpunog pomirenja Hrvata i Srba unutar Hrvatske nikada neće biti bez Hrvata, a bez Srbije“. Hrvati, Srbi kao i svi ostali narodi na kugli zemaljskoj – a to se odnosi i na sve nas ponaosob – moraju znati da se vlastita sreća ne može graditi na tuđoj nesreći. Tko to ne shvaća ili ne želi shvatiti, u svojoj kući sretan nikada biti neće.

Miljenko Jerneić