KUDA IDEŠ SVIJETE MOJ
U politici Hrvatske ništa novo ne može se vidjeti na političkom obzoru. Što se tiče odnosa Pantovčaka i Banskih dvora, ista meta isto odstojanje. Predsjednik Milanović i dalje se ponaša tako, kao da nije predsjednik Hrvatske već kao da je ruski gubernator koji podržava imperijalnu politiku Rusije i mahnitog Putina. Milanovićeva nedavna izjava o Kosovu zaista je sramotna i jadna, te na najbolji način govori o karakteru te osobe koja nažalost, obnaša funkciju predsjednika Hrvatske. Nije onda ništa čudno što mediji, posebno politički tjednik “7DNEVNO” pišu o tome kako je Milanović konačno “otkrio svoje pravo lice i izgradio svjetsku slavu na proruskoj reputaciji. Njegove sve lude izjave samo pomažu Plenkoviću koji se guši u aferama”. Normalno je, da se nakon takve sramotne izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, autor teksta Ivan Andrić (vidi “7DNEVNO” od 3. veljače 2023. godine) pita: “Djeluje li Milanović na svoju ruku ili uz potporu, a možda i financijsku injekciju iz Rusije, teško je reći, no on je svoje djelovanje odlučio proširiti i na susjedne zemlje pa je tako oduševio srpskog šefa diplomacije Ivicu Dačića i Vučićeve medije u Srbiji izjavivši da je Kosovo oteto Srbiji”.
I ovaj puta Milanović je pokazao da ne shvaća ili možda ne želi shvatiti politička recentna zbivanja kako u Europi, tako i u Svijetu, što hrvatskoj vanjskoj politici kao i hrvatskoj politici u cijelosti čini nesagledivu štetu. Stoga je autor teksta Ivan Andrić potpuno u pravu kada u “7DNEVNO” piše: “Tvrditi da je Kosovo oteto zapravo znači podržavati i revidirati Miloševićevu politiku, što je posebno poražavajuće u Hrvatskoj koja je i sama bila žrtva Miloševićeva režima”. Govoriti o otetom Kosovi nije ništa drugo nego li dno dna jednog hrvatskog političara koji nažalost obnaša funkciju predsjednika Republike Hrvatske.
Za razliku od Milanovića i Plenkovića koji se u hrvatskoj politici ponašaju poput dva nedorasla tinejdžera, kosovski par političara Vjosa Osmani predsjednica Kosova i Albin Kurti premijer Kosova na najbolje mogući način pokazuju kako se zastupaju nacionalni interesi jedne zemlje i kakav treba hiti odnos između predsjednika i premijera. Nedavno sam pročitao u našim medijima intervju sa Albinom Kurtijem i intervju sa Vjosom Osmani. Bila je prava milina čitati politička razmišljanja najviših kosovskih političara čije su izjave pokazale kako treba politički misliti za dobrobit zemlje, u ovom slučaju Kosova. Kod njih nema političkih razmimoilaženja kao što je to prisutno u hrvatskoj politici kada su u pitanju Milanović i Plenković. Kada slušate Vjosu Osmani kao da slušate Albina Kurtija, i obratno kada slušate Albina Kurtija kao da slušate Vjosu Osmani. U njihovim izjavama dolazite do spoznaje koliko je to ozbiljna politika i bez ijednog trenutka sumnje u iskrenost onoga što se govori. Kod Osmani i Kurtija nema podmetanja, nema zlobe, osobnog animoziteta kao što je to prisutno u relaciji Milanović-Plenković. Kod njih se ne pokazuje politička naivnost koja je nonstop prisutna u hrvatskoj politici kada je u pitanju Srbija i njezina velikosrpska politika. Osmani i Kusti jako dobro znaju kada se radi o Srbiji da mogu više vjerovati Danajcima nego li Srbima. Kosovari su mi oduvijek bili simpatični, još iz doba propale Jugoslavije kada je Azem Vlasi bio prvi kosovski političar. Makar je iznikao iz komunističkog sustava Azem Vlasi nikada nije prodao sebe kao političara, već je uvijek gledao, prvenstveno interes Kosova i svojih sunarodnjaka. Konzistentnost kosovskih političara otkriva nam nacionalne politike i pokazuje kako se trebaju štititi nacionalni interesi jedne zemlje.
Dok pišem ovaj tekst slušam usput trivijalni govor Putina koji ne kani prestati sa ratom i okupacijom Ukrajine. Kroz dva dana, 24. veljače 2023. godine, bit će godišnjica napada Rusije na Ukrajinu. Putin je od samog početka krivo mislio kako će naprosto pregaziti Ukrajinu i podčiniti Ukrajince Rusiji. Putinova bahatost i arogantnost prisutna je u svakom njegovom govoru i nastupu. Putinovi govori na najbolji način manifestiraju svu izgubljenost ruske politike. Ruska vojska kao i mnoge druge imperijalne vojske uvijek su doživjele na kraju fijasko. Očito je, da su Rusi zaboravili Afganistan iz kojeg su morali otići podvijena repa, a to isto se u toj zemlji desilo Amerikancima. Vrlo je interesantno kako niti Rusi niti Amerikanci, a o drugima ne treba trošiti prostor i vrijeme, ništa nisu naučili. Država koja se kani napasti i osvojiti, i(li) prisvojiti, bit će uvijek branjena od naroda koji u njoj živi, narod se ne može nikada pobijedi.
I dok se na Zemlji vode krvavi ratovi koji pomalo postaju apokaliptični, potresi, poplave i požari razdiru i opustošuju Zemlju iz dana u dan. Kao da je nekima stalo uništiti Zemlju, a onda se preseliti na Mars ili tko zna koji planet. Čitam ovih dana, da će budući Marsovci uvelike saditi drveće i baviti se sadnjom ostale vegetacije, kao da sve to već odavno nije potrebno na Zemlji koja je zasigurno najljepši planet za život. Danas na Zemlji imamo oko 40 milijuna kilometara kvadratnih pustinja koje se šire iz godine u godinu. Ta površina pustinja veličine je četiri Europe. Nameće se vrlo jednostavno pitanje: ako nismo u stanju na Zemlji pustinje pretvoriti u oaze, kako ćemo to učiniti na Marsu ili negdje drugdje u Svemiru?! Kuda ideš Svijete moj?
Miljenko Jerneić