Lijevo, desno – sve isto
Za hrvatske političare može se slobodno reći – bez obzira koju politiku zastupali – danas su najveći problem hrvatskog društva. Oni su postali rak rana Hrvatske, a najbolji primjer je na lijevom političkom spektru SDP koji se raspada uzduž i poprijeko. Od kada postoji Hrvatska, SDP nikada nije slabije kotirao i od druge najjače oporbene stranke pretvorio se u trećerazrednu političku stranku u kojoj više nema političara koji bi predstavljao socijaldemokraciju u Hrvatskoj, a kamoli da netko od njih obnaša najviše državničke dužnosti. Problem političkih kadrova nije prisutan samo u SDP-u, kriza političkih kadrova prisutna je i u drugim političkim strankama, od krajnje desnice pa sve do vladajućeg HDZ-a. SDP je zbog ispraznosti svoje politike postao neprepoznatljiv i ako takav politički nekonkurentan na političkom tržištu. Nesporno je, da Hrvatskoj treba jedna jaka socijaldemokratska stranka koja će sa socijaldemokratskim programom, i to ne bilo kakvim, biti reprezentant hrvatske socijaldemokracije. Takva politika bila bi prepoznatljiva na svakom koraku i hrvatski nacionalni interesi bili bi joj na prvom mjestu. SDP se ne smije odreći Bleiburga, istine o Jasenovcu i primarnih nacionalnih potreba koje su prvenstveno u interesu hrvatskih građana i hrvatske države. Tako dugo dok se čelni ljudi SDP-a neće ispričati svim Hrvatima za komunističke zločine u kojima je stradalo stotine tisuća Hrvata, kao i ostale komunističke zablude i promašaje kao što su Tito i Jugoslavija, SDP će i dalje propadati i tavoriti na dnu hrvatske političke scene.
Ništa bolja situacija nije ni na desnom spektru, gdje ovih dana politička kriza buja u Domovinskom pokretu iz kojeg je otišao jedan od osnivača te desne političke stranke i njezin prvi predsjednik Miroslav Škoro. Kao što reče kolumnist Novog lista (21.kovoza 2021.), Zlatko Crnčec: „od početka je bilo jasno d Škoro nije taj. Kao što to nisu ni oni koji su ga proizveli kao politički faktor“. Jedan od problema desnice, kako to navodi Z. Crnčec u svom tekstu, je taj što desnica „ne može iznjedriti političara od formata koji bi mogao doći do većeg broja birača“. To nije samo problem desnice u političkom životu Hrvata, to je opće nacionalni politički problem u Hrvatskoj, koja i u ostalim političkim strankama ima trećerazredne političare koji nemaju blage veze o politici, a mnogi od njih su egzemplarni primjer političkog diletantizma. Drugi problem desnice koji u svom članku spominje Z. Crnčec je „svođenje cijele politike na borbu protiv često imaginarne opasnosti koja prijeti od Srbije i Milorada Pupovca“. Hrvatska desnica ne sagledava politiku u cijelosti, već fragmentarno ukazuje na hrvatsku političku i svaku drugu problematiku koja je često puta manje važna od stvarnih potreba hrvatskih građana.
Slična situacija je i u HDZ-u čiji je predsjednik Andrej Plenković i kao predsjednik Vlade često puta viša zastupa interese Europske unije nego li hrvatske nacionalne interese. Plenkoviću i društvu oko njega, više je stalo do Europske unije nego li Hrvatske, tako da su hrvatski građani sve manje zainteresirani za politiku i izlazak na izbore. I to će trajati tako dugo dok Plenkoviću i društvu, Eu-ropska unija bude više značila od Hrvatske i njezinih građana.
Branko Tuđen u svojo knjizi: „Tito-Tuđman, jedan zavičaj jedan put“ na str. 217. citira Matu Granića („Diplomatska oluja“) gdje dr. Franjo Tuđman o hrvatskoj desnici kaže: „Ova naša desnica Mate, oni ne razumiju ništa. Oni ne razumiju ovaj svijet. Izgubili su jedan rat, izgubili bi i ovaj da nisam stvorio HDZ i vodio ga kao široku državotvornu stranku, da se nisam zalagao za pomirbu i da nisam uspostavio dobre odnose sa svijetom, posebno Amerikom. Oni to ništa ne razumiju, od Ante Pavelića do danas. Istina veliki broj njih je bio hrabar u Domovinskom ratu, a mnogi su od njih poginuli. Zato, Mate, vi, moji najbliži suradnici, morate nastaviti ovu politiku radi Hrvatske, radi države koju smo tako teško stvorili. Zaboravite svoje razlike“.
Hrvatska recentna politika post festum Tuđmana non-stop je u krizi ili u najboljem slučaju u latentnoj krizi zbog nesposobnosti odnosno neznanja hrvatskih političara. Politikom se treba baviti svatko od nas, ali političar može biti samo onaj koji politiku zna, a prije svega koji zna misliti na svoj način, a ne samo politički. Za takvo nešto trebaju nam školovani hrvatski političari koji će na najbolji mogući način zastupati hrvatske nacionalne interese. Za hrvatsku je prijeka politička potreba Hrvatska politička akademija koja će stvarati i odgajati buduće hrvatske političare i učiti ih političkom zanatu. Bez Hrvatske političke akademije, Hrvati će izgubiti sami sebe, svoju dušu i na kraju hrvatsku državu.
Miljenko Jerneić