NA ISTOKU NIŠTA NOVO
Kada je Srbija u pitanju, može se slobodno konstatirati daje srpska politika i dalje na putu velikosrpskog ekspanzionizma, a to u Srba traje već preko dvjesto godina. Hrvati su to najbolje osjetili u posljednjih stotinjak godina kada su „morali“ živjeti u izmišljenoj državi Jugoslaviji, a koja nije bila ništa drugo nego li velikosrpski projekt kojem je krajnji cilj bio stvaranje Velike Srbije. U tom pogledu, Hrvatska je i danas izložena kojekakvim srpskim besmislicama, a ovih dana to je, da u Vojvodini bunjevački govor „postane četvrti službeni jezik u Subotici“. Između ostalog, „Savez bačkih Bunjevaca iz Subotice zatražio je da Skupština Vojvodine proglasi ništavnim akt iz 1945. kojim se Bunjevci, bez obzira na osobnu izjavu, smatraju Hrvatima“. To je još jedan od pokušaja srpske politike da Hrvate razjedini, naravno najprije što se tiče jezika, a zatim i na ostalim područjima. Potpuno je besmisleno da se bunjevački govor kao jedan od hrvatskih govora pokuša pretvoriti u zaseban jezik, naravno „radi rastakanja hrvatstva u Srbiji“. (Vidi hrvatsko slovo od 21. svibnja 2021. godine: „Svijet i dalje u strahu“, autor teksta Stjepan Šulek, str. 6.)
Kada se govori o Bunjevcima u Vojvodini, onda svakako treba ukazati na vrlo važnu knjigu: „Povijest Hrvata u Vojvodini, onda svakako treba ukazati na vrlo važnu knjigu: „Povijest Hrvata u Vojvodini – od najstarijih vremena do 1929. godine“, čiji je autor Petar Pekić, a izdata je s potporom „Matice Hrvatske“ u zagrebu 1930. godine. to je knjiga jednog bunjevačkog Hrvata i nezaobilazna je literatura ako želimo upoznati život Hrvata u Vojvodini. U predgovoru svoje knjige na str. 6. i 7., P.Pekić je u Subotici 25. kolovoza 1929. godine između ostalog napisao: „Ako ej dopušteno pojedinim piscima, da Bunjevcima i Šokcima osporavaju nacionalni karakter i da ih i dalje pod tim lokalnim imenima nazivaju, pače ako je dopušteno, da ih s druge strane proglašuju Srbima, to mislim, da je pravo i dopustivo, da jedan Bunjevac kaže svoju riječ o narodnoj pripadnosti svoga plemena, to je, da su se Bunjevci uvijek smatrali Hrvatima i ako su u ranije doba kao i drugi dijelovi Hrvata dolazili pod lokalnim imenima. No s pobjedom nacionalnog principa oni su se odmah izjavili po svojim najboljim vodjama, da se smatraju dijelom Hrvata, a takovima se svi kao kolektivnost i osjećaju.“
Tako zbori „jedan Bunjevac“ za kojeg nema spora što je, tko je i kome pripada. Da su Bunjevci i Šokci oduvijek pripadali hrvatskom nacionalnom korpusu, Pekić pokazuje u svojoj knjizi na najbolji mogući način. Zato bi ovu knjigu trebao pročitati svaki Hrvat, a naročito naši Hrvati – Bunjevci i Šokci u Vojvodini. Nadlaje, u svojoj knjizi na str. 256. i 257. P.Pekić spominje jedno ime (Marko Jurić) koji je tridesetih godina prošlog stoljeća tvrdio isto ono što i danas tvrdi Mirko Bajić: „Mi smo Bunjevci i nemamo nikakve veze s Hrvatima“. Mirko Bajić je inače predsjednik Saveza bačkih Bunjevaca i obnaša dužnost vijećnika u subotičkoj skupštini.
Evo, što o Marku Juriću piše P.Pekić: „Marko Jurić u samom parlamentu održi 27. februara 1927. govor u kojem veli da se među Bunjevcima vrši nasilno pohrvaćivanje, da Bunjevci nisu Hrvati i da su za vrijeme Mađara Srbi pomagali Bunjevce, a ne Hrvati. Ali Marko Jurić nije istinu govorio, jer su nas Hrvati u prošlosti pomogli onoliko koliko su mogli. Matice Hrvatska i Društvo Sv. Jeronima rašireni su među Bunjevcima od svog postanka. Oni su potpomagali bunjevačku štampu „(Antunovićeve Bunjevačko Šokačke Novine su isprava imale više pretplatnika u Zagrebu i Varaždinu nego u Subotici. U Zagrebu su imale 55, u Varaždinu 43, a u Subotici 40 pretplatnika) školovali naše sinove i podupirali svaki naš kulturan pokret. Što se pak tiče nasilnog pohrvaćivanja, ono je toliko neistinito koliko i nemoguće. Ta Hrvati u Subotici nisu imali nikakve vlasti: gradska uprava, skoro svi školski zavodi, katolička zadužbina M. Vojnićeve, sve je to u srpskim rukama, profesorske zborove srednjih učilišta sačinjavaju gotovo sami Srbi. I to je tako u Subotici gdje živi 70% Hrvata, a samo 6% Srba. Prema tome se ne možemo čuditi što su Bunjevci pored sve ljubavi prema domovini i narodnome jedinstvu bili uvrijeđeni i razočarani.
Takve stranačke borbe su bile samo na štetu našim općim interesima. Bilo je ljudi koji su vidjeli da se takvim postupanjem stvara sve gore stanje u državi. Oni su nastojali da se tome učini kraj, ali su bili preslabi te će takovo stanje potrajati još skoro dvije godine.“
Prije stotinjak godina Marko Jurić, a danas Mirko Bajić iznose kojekakve neistine – da li iz neznanja ili prodanosti velikosrpskoj politici ili možda zbog jednog i drugog. Vjerujem da je Mirko Bajić – koji je inače akademski obrazovan, u srednjoj školi predaje fiziku – pročitao knjigu Petra Pekića, zasigurno bi zborio nešto drugo, a ne dvadesetak godina tvrdio da Bunjevci nisu Hrvati. I osobno sam se u takvo nešto uvjerio prije nekih petnaestak godina, kada sam kao domaćin i organizator likovne kolonije u Zaboku ugostio slikare i slikarice iz Vojvodine, među kojima su bili Ružica Žigmanov supruga od Tomislava Žigmanova predsjednika DSHV-a u Vojvodini te Ivan Šarčević bunjevački Hrvat. Kada sam u jednoj od pauza upoznao Ivana Šarčevića s knjigom Petra Pekića, dotični gospodin nije mogao doći k sebi, bio je osupnut i iznenađen svime onime što je pročitao i vidio u toj knjizi, a njegov komentar je bio: „Pa ja o tome uopšte nisam ništa znao. Mi u Vojvodini čitavo vreme mislimo da Bunjevci i Šokci nisu Hrvati. Tako barem Srbi kažu“.
Nemka ništa gorega od neznanja o samome sebi ili možda bolje rečeno o ne spoznaji samoga sebe, jer tada živimo u svijetu, u kojem je naša domovina sve osim istine. Znati istinu o sebi može znati samo onaj koji želi znati, za razliku od onih koji i dalje žive u prividu svoje vlastitosti. Hrvati su kroz svoju povijest prošli kroz mnoge scile i haribde. Lutali su gotovo tisuću godina, tumarali bespućima tražeći sebe, a na tom putu koji je trajao skoro jedna milenij žrtve su bile velike. To ne smijemo nikada zaboraviti, a naročito generacije koje dolaze treba učiti hrvatskoj povijesti, kako nas istinu o nama samima ne bi učili oni koji o tome nemaju pojma i k tome nam još rade svakodnevno o glavi.
Kada su u pitanju hrvatsko srpski odnosi, tada se ne smije smetnuti s uma da možemo više vjerovati Danajcima nego li Srbima. O tome hrvatska recentna politika uvijek mora voditi računa, jer najgore je od svega obmanjivati samoga sebe i živjeti u iluzijama. Hrvati su kroz povijest zbog svoje naivnosti puno puta platili ceh i to treba imati stalno na umu. A što se tiče Srbije i srpske politike – na istoku ništa novo!
Miljenko Jerneić