Nastavak…….PAVELIĆ I NEZAVISNA REPUBLIKA HRVATSKA

NDH je imala vrlo važno geostrateško značenje, naravno više za Sovjete negoli Zapadne Saveznike, i Staljinu nikako nije odgovaralo da Tito stvori Jugoslaviju jer je dobro znao da je Tito neposlušan i kao takav mu nije odgovarao. (ibidem 26. str.) Zasigurno je zbog toga Staljin predložio Zapadnim Saveznicima da se engleske, odnosno nesavezničke trupe iskrcaju na gornjem Jadranu i uđu u Sloveniju? Ako se prihvati misao da je Staljinu bio glavni cilj potkopati Tita, onda je sasvim razumljiv taj njegov prijedlog Churchillu. Također mi izgleda vjerojatno, kada je Churchill odbio taj Staljinov prijedlog, da je Staljin nastavio dodire s Pavelićem i poslije Jalte, te možda i tijekom ožujka 1945. Sovjetski arhivi vjerojatno će dati odgovor na ova pitanja. (ibidem 30. str.) Druga mogućnost da se spasi NDH bila je dobro poznati puč Vokić-Lorković. No, prije toga, svakako treba ukazati na pregovore koji su vođeni između službenih predstavnika Vlade NDH koju su zastupali dr. Mladen Lorković i dr. Nikola Mandić koji je u rujnu 1943. godine imenovan predsjednikom Vlade NDH, a na drugoj su strani bili opunomoćenici HSS-a, ing. August Košutić i dr. Josip Torbar, s napomenom da su u pregovorima sudjelovali još i dr. Ivan Andres, dr. Ivan Pernar i dr. Bariša Smoljan. (Vidi Jozo Ivičević: „Iz novije hrvatske povijesti“, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.; 148. str.) Prijedlog ustaških vlasti bio je „da se uspostavi“ zajednička vlada ustaša i HSS-a. Jedan od opunomoćenika HSS-a, dr. Košutić, nije prihvatio taj prijedlog jer je smatrao da bi se suradnjom u takvoj vladi HSS politički kompromitirala i u domaćoj i u inozemnoj javnosti (o haesesovcima u takvoj vladi u narodu da bi se tek kazalo „evo dva ili tri nova ustaše“.) (ibidem 148. str.) U pregovorima koji su vođeni između ustaša i HSS-a, Košutić je predlagao da se ustaški pokret raspusti, dotično da se politički monopol tog pokreta ukine, a da ustaše, ako to žele, djeluju kao stranka među strankama, kao tek jedna od njih. Mandić i Lorković obećavali su pak da će HSS-u biti dopušteno djelovati pod uvjetom da pristane na koaliciju s ustaškim pokretom. (ibidem 150. str.) Pregovori ustaša i HSS-a nisu uspjeli jer je HSS inzistirao na stranački neutralnoj vladi koja bi na neki način bila uvertira u smjenu vlasti, a kojom bi, smjenom, na vlast u Hrvatskoj došla HSS. Bio je zaista politički naivno od strane HSS-a očekivati da će Pavelić „odstupiti s vlasti“ (ibidem 150. str.), iako je bilo nekih naznaka da bi Pavelić to i prihvatio. Neuspjeli pregovori između ustaša i HSS-a iz 1943. godine nastavili su se 1944. godine. No, i ti pregovori ubrzo su pali u vodu. Lorković je od HSS-a tražio da se izjasni, to jest da HSS izjavi da je za samostalnu hrvatsku državu, da provede protupartizansku akciju te da se emancipira od svoje emigracije. Kad preuzme vlast, HSS neka proglasi pun suverenitet te vlasti, dotično hrvatske države – na taj način da će Saveznike staviti pred gotov čin. (ibidem 153. str.) Košutić je ispred HSS-a odbio bilo kakve preduvjete možebitnim pregovorima s ustaškim prvacima jer je HSS mislio da hrvatska država može opstati samo u suradnji sa Saveznicima, a ne dovođenjem zapadnih Saveznika pred gotov čin. (ibidem 153. str.) Unatoč tome što pregovori nisu bili uspješni, Pavelić je zaključio da pregovore s HSS-om treba nastaviti, bez obzira na to što se Paveliću nije sviđalo to da je HSS imao odviše povjerenja u svoju emigraciju i u Engleze. (ibidem 155. str.) Što se tiče pregovora ustaške vlasti i HSS-a, svakako treba spomenuti zaključak što ga donosi J. Ivičević na 161. stranici. Ivičević o tome piše: O političkim kontaktima prvaka HSS-a i ustaških prvaka zaključiti je: ti kontakti nisu uspostavljeni tek u povodu „puča Vokić-Lorković“, u ljeto 1944., bilo ih je i prije toga, a osobito 1943. godine. U tim političkim kontaktima riječi je bilo o političkim promjenama u NDH i o tome kako i kad provesti. S time u svezi HSS je zastupala stajalište da promjene moraju biti korjenite, a da ih valja provesti u dvije faze, vremenski usklađene s promjenama u odnosu snaga na svjetskim ratištima. (ibidem 161. str.) HSS je u pregovorima s ustašama vodio dvostruku igru, naime …dok je 1944. godine pregovarala s ustaškim prvacima, HSS je pregovarao i s KPH (dotično KPJ, u sklopu koje je KPH djelovala). Ono što je važno još spomenuti u političkoj doktrini ondašnjeg HSS-a, da je za HSS najvažnija zadaća bila da se biološki sačuva što više života, obitelji i gospodarstva. (ibidem 167. str.) Kako je HSS bio politički naivan u pregovorima s ustašama i kako su haesesovci bili nerealni u svojim traženjima, najbolje nam je predočio J. Ivičević koji o tome piše: U pregovorima s ustašama HSS je ustaše nastojao stoga uvjeriti kako je u nacionalnom interesu da ponajprije porade na smirivanju političkih prilika u NDH, a potom, kad tome bude čas, da pristanu na politički prevrat, dotično da odstupe s vlasti, a vlast preuzme HSS. Osim toga, bez pristanka ustaša da odstupe s vlasti pokušaj vojno-političkog prevrata u NDH pretvorio bi se u obračun među oružanim snagama NDH, a pučisti bi se, k tome, sukobili i sa svim inim vojskama što su tad na području NDH ratovale (s Nijemcima, s partizanima, s četnicima) te u tom „ratu više“ pučisti vojno, a HSS politički jedva da bi imali kakvih izgleda. (ibidem 178. str.) Kakav je Pavelić bio manipulator najbolje nam pokazuje sjednica Vlade koja je održana u kolovozu 1944. godine u Tuškancu kod Pavelića. Na toj sjednici Pavelić je prisutnima između ostalog rekao da su dvojica ministra u svome radu prekoračili svoj djelokrug. Tu je mislio na Lorkovića i Vokića, ali spomenuo je i Jurčića. Pavelić je Lorkovića i Vokića na toj sjednici Vlade optužio na izdaju, a kad je trebalo glasovati o tome sjednica Vlade naprasno je prekinuta jer su u dvoranu banuli general Prebeg i nekoliko ustaških pukovnika (koje da je ugovorenim znakom vjerojatno dozvao Poglavnik) i Pavelić je nato sjednicu prekinuo. (ibidem 197. str.) Pavelić je o svemu tome obavijestio njemačke vlasti kako bi se još više približio Nijemcima i pokazao svoju privrženost i odanost. Prema izjavi dr. Mate Frkovića: …njihova je krivnja (Lorkovića i Vokića, op. autora) bila posve jasna i uvjerljiva, a jedina „odgovarajuća presuda“ koja se mogla izreći bila je smrtna presuda. Zasigurno je da bi Pavelić osudio na smrt Lorkovića, Vokića i sve pučiste, ali to nije odmah učinio jer se bojao reakcija na jedan takav potez od strane vojske, naroda, ali i samih Nijemaca. Pavelić nije tako postupio, već je na Frkovićevu zamolbu dao „sugestiju“ u pisanoj formi: Po svom radu protiv NDH i UP (ustaškog pokreta, op. J. I.) obojica su zaslužila smrtnu kaznu, ali pošto su svojim nacionalnim radom kod uspostave NDH i njezinom razvoju imali velikih zasluga, to se lišavaju svih vojničkih činova i dosadašnjih položaja i osuđuju na internaciju. Vokiću i Lorkoviću takvu su presudu pročitali i obrazložili u sudnici dr. Frković i pukovnik Servatzy. Koliko su Lorković i Vokić značili za Hrvate u svojim zapisima donosi nam „jedan od ustaških prvaka, Matija Kovačić“. Kovačić o tome piše: Onog dana (nakon one noćne sjednice Vlade, op. J. I.) razgovarao sam s mnogima, koji su nešto značili u javnom životu. Kod svih (…) primjećivalo se očajanje. Znalo se za uroke uhićenja , znalo se također da je u onoj nastajućoj tami utrnulo posljednje svjetlo. Odjek u cijeloj Hrvatskoj bio je težak. Imena Lorković i Vokić značila su mnogo i narodu. Ako oni izlaze iz vlade, to znači da sve kreće na zlo. Smatra se da su pučisti umoreni u Lepoglavi, i to između 24. i 30. travnja 1945. godine. (ibidem 208. str.) Kako su, kada i gdje ubijeni internirani pučisti upoznaje nas Jozo Ivičević u poglavlju svoje knjige , a već sam naslov poglavlja „Lepoglavski pokolj“ govori nam o sudbini i stradanju pučista. Ivičević o tome piše: Zatočenici koji su ubijeni u noći 30. travnja bacani su u bunar iskopan u kaznioničkome krugu. No pri uviđaju mjesnih vlasti nakon sloma NDH dva su leša pronađena u jednoj ćeliji, te ima indicija da bi to bili Lorković i Vokić (ta dva zatočenika bila su zaklana, jedan od njih bio je još i iznakažen, bio je to Lorković). Iz onog pak bunara izvađeni si leševi dvojice zatočenika koji su bili zaklani, a glave su im bile odrubljene (i nisu pronađene), te ima indicija da bi to bili Farolfi i Tomašić. Svi zatočenici što su bačeni u onaj bunar bili su, uostalom, usmrćeni na surov način – davljenjem, nožem, udaranjem, sjekirom. U lepoglavskom pokolju pučista umoreni su: od ustaša dr. Mladen Lorković i Ante Vokić, od haesesovaca Ivan Farolfi i prof. Ljudevit Tomašić; od pristaša i simpatizera HSS-a u oružanim snagama NDH: glavnostožerni pukovnici Ivan Klišanić i Stjepan Jendrašić, pješadijski pukovnici Stjepan Mateša i Vilim Lulić, zrakoplovni pukovnik Ivan Mrak, oružnički pukovnik Ladislav Nedved, inžinjerijski pukovnik Zbiljko Majer te kapetan bojnoga broda Hijancit Mundorfer. U Zagrebu pak ubijen je (11. veljače 1945.) dr. Milutin Jurčić, glavni ravnatelj Glavnoga ravnateljstva za javni red i sigurnost (iznakažen i je zaklan, a tijelo mu je bačeno na ulicu, pokraj tvornice „Elka“); u Zagrebu je, nadalje, ubijen (29. travnja 1945.) i Milivoj Karamarko, stožernik Ustaškoga sveučilišnog stožera (osumnjičen je da je pripadao pučističkome ustaškom krugu, zadavljen je u vojarni Luburićeve Ustaške obrane u Draškovićevoj ulici). U bolnici u Zagrebu umro je Pero Blašković, od tifusa kojim se je zarazio u lepoglavskome logoru. (ibidem 209. i 210. str.) Zbog važnosti teksta donosimo i citat fusnote 104.: Ti časnici oružanih snaga NDH ubijeni su vjerojatno s logorašima iz ona dva transporta što su iz Lepoglave krenula 11. i 13. travnja 1945.
nastavlja se……..