OSVRTI

                Zaista je nevjerojatno kako neke persone koje pišu o nekim temama olako donose zaključke čime samo pokazuju da nisu uvijek konzistentni u samom mišljenju. Ovom prilikom ukazat ću na dva primjera. Prvi primjer je Gojko Borić koji u „Hrvatskom tjedniku“ broj 817. u svom članku: „200 000 nevinih Hrvata likvidirali su Titovi partizani na Bleiburgu i na Križnome putu po zapovijedi J.B.Tita“, kada govori o žrtvama Bleiburga, to čini s nevjerojatnom lakoćom: „Na samom Bleiburgu nije nastradalo mnogo ratnih zarobljenika i civila, ali…“.

                Gospodine Boriću! Da je stradala i samo jedna osoba kao žrtva Bleiburga, bilo bi previše, a kamoli kada se radi o tisućama poginulih vojnika, žena, staraca, djece i ostalih nesretnika koji su se našli na bleiburškom polju. Iz svojih sigurnih zaklona, mitraljirali su ih partizani, a kako je to izgledalo posvjedočio je Teodor Pavić „jedan od sretnika koji je uspio izbjeći taj krvavi prizor, da bi ga potom partizani uhvatili i bacili u jednu od Titovih tamnica u kojoj je proveo sljedećih šesnaest godina svoga života.“

                „Teodor Pavić bio je u to vrijeme dvadesetpetogodišnji bivši diplomatski kurir. Vidio je da hrvatski generali odlaze u Bleiburg na pregovore s komandantom Scottom. Posije je čuo naredbu o polaganju oružja. Britanski su tenkovi potiskivali uskomešanu masu prema jugu, a  avioni spitfire kružili su nad glavama. Odjednom, iz šume se začuo štektaj mitraljeza. Partizani su pucali u masu, uglavnom i suviše gustu za mogući bijeg. Pokolj je bio užasan, sjeća se Pavić, suviše užasan da bi ga mogao zamisliti netko tko nije bio tamo. Muškarci, žene, djeca padali su u hrpama dok su partizani svojim strojnicama po polju šarali lijevo-desno. Za tren toliko je ljudi ubijeno da su partizani počeli lutati među preživjelima i s očitim užitkom počeli nasmrt mlatiti, udarati i klati.“ Vidi knjigu Nikolaja Tolstoja: „Ministar i pokolji“ str. 105.

                To je smao jedan od sretnika koji su preživjeli klaonicu na Bleiburgu i koji jeb svjedočio zbivanjima na Bleiburgu.

                Kada sam došao na Bleiburg prošla me je jeza od pomisli kako su ginuli bespomoćni vojnici, žene, djeca i starci i kakav su masakr učinili partizani.

                Zbog pijeteta prema žrtvama Bleiburga treba pisati s dignitetom, a ne olako i suhoparno konstatirati da na Bleiburgu „nije nastradalo mnogo ratnih zarobljenika i civila“, kada povijest i činjenice govore suprotno od toga.

                Drugi primjer odnosi  se na Nadeždu Čačinović.

                U Jutarnjem listu od 21. lipnja 2020. godine pročitao sam intervju filozofkinje Nadežde Čačinović pod naslovom: „Sigurna sam da u Hrvatskoj neće doći do zabrane pobačaja. Prevladat će razum.“

                Zašto spominjem taj intervju?! Pa upravo zato što naša poznata filozofkinja, kada govori o pobačaju kaže slijedeće: „Recimo da je znanstveno dokazano da život počinje u trenutku spajanja jajne stanice i spermija. Ali, tu postoji mala poteškoća za zagovornike zabrane, jer su jajna stanica i spermij živi i prije toga, i svi smo mi već živi i prije toga.“

                Ako je nešto znanstveno dokazano, a znanstveno je dokazano da život počinje u trenutku spajanja jajne stanice i spermija, tada ne možemo o tome govoriti „Recimo“ da je tako, jer ako nešto jeste, to jest ako nešto postoji kao takvo, tada to ne možemo revitalizirati. A „poteškoća“ na koju nas upućuje naša poznata i vrsna filozofkinja Nadežda Čačinović ne postoji, jer su jajna stanica i spermij „samo“ tek potencijalno novo živo biće. Niti jajna stanica niti spermiji sami za sebe ne mogu stvoriti živo biće. Prema tome, poštovana gospođo Čačinović – čije sam inače sve knjige pročitao – mislim da ste promašili u razmatranju stvaranja novog ljudskog života. Nikad nije dobro reći previše „recimo“, a isto tako i sve ostalo što je rečeno, a misaono je promašeno.

                Tog istog dana, 21.lipnja 2020. godine u Jutarnjem listu str. 3. pročitao sam članak: „Nositelju liste Živog zida kaznena prijava za blud“.

                I to, zamislite, radi se – ni manje ni više – o docentu Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kojeg je prijavila djevojka „koju je upoznao na jednom od nedavnih stranačkih događanja“. Dominik Vuletić, između ostalog je i nositelj liste Živog zida u trećoj izbornoj jedinici. Upravo zato što se radi o trećoj izbornoj jedinici, upozoravam Zagorke i Zagorce da to imaju u vidu, i da kad glasaju svoj glas ne daju toj listi, jer bi svoj glas listi Živog zida u trećoj izbornoj jedinici mogao dati samo bedaćek, kak velimo mi Zagorci. Zato pamet vu glavu gda bute glasali za liste, a isto tak i pojedince na tim listama. ZNA SE za koga bum ja glasal, tu nema dileme. Nadam se i da kod vas, drage moje Zagorke i dragi moji Zagorci nema dileme.

Miljenko Jerneić