SVEOPĆA DEKADENTNOST EUROPE I SVIJETA

                Sada je više nego li očito, da je SAD-e učinio veliku pogrešku – možemo je slobodno nazvati i krucijalnom – kada je zabranio hrvatskoj vojsci da osvoji Banja Luku, tako da je danas Bosna i Hercegovina i više od neuralgične točke. Bosna i Hercegovina je ustvari bure baruta s već zapaljenim fitiljem, i pitanje je samo vremena kada će eksplodirati. SAD-e će zbog svoje krive političke procjene i ad hoc politike prema Bosni i Hercegovini, danas morati platiti znatno veći račun. Svih ovih godina srpska recentna politika nije ništa drugo već produženi krak ruske imperijalne politike, a sadašnji predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić upravlja Srbijom poput Putina, pa onda i nije ništa čudno kada Vučića mnogi politički analitičari i komentatori političkih zbivanja, nazivaju srpskim i(li) balkanskim Putinom. U svemu tome zabrinjavajuće je što Europska unija svih ovih godina blagonaklono gleda na tu i takvu politiku Srbije, a ono što nas mora zabrinuti je višegodišnje američko – najblaže rečeno – promatranje i toleriranje velikosrpske politike!

                Da je situacija u Bosni i Hercegovini više nego li ozbiljna, potvrđuje i izjava glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga koji je u „zonu ruskog utjecaja“ uz Gruziju i Moldaviju uključio i Bosnu i Hercegovinu. No, treba otvoreno reći da je Bosna i Hercegovina ovoga trenutka „u najvećoj opasnosti“, a to jako dobro znaju u Europskoj uniji i NATO-u koji su u Bosnu i Hercegovinu uputili dodatne snage EUFOR-a, a zračni prostor iznad Bosne i Hercegovine kontroliraju francuski borbeni avioni. Rusija bi mogla iskoristiti dvije novostvorene države u Ukrajini – Luganska i Donjecka Republika – kao opravdanje za proglašenje Republike Srpske državom u Bosni i Hercegovini, što nije ništa drugo već rušenje međunarodnog pravnog i političkog poretka u svijetu. Takav potez Rusije izazvao bi sukobe, ne samo u Bosni i Hercegovini i području bivše Jugoslavije, već bi to zaista moglo eskalirati i uvesti čitav svijet u treći svjetski rat. Stoga su u pravu oni politički analitičari koji poput Denisa Romca tvrde: „Što je Putin neuspješniji u Ukrajini, sve više raste i opasnost od otvaranja nove fronte na Balkanu, ponajprije u Bosni i Hercegovini“.

                Ono što Hrvatsku treba najviše brinuti su njezini najviše politički dužnosnici koji imaju skroz oprečne stavove kada je u pitanju rat u Ukrajini, Bosna i Hercegovina i politička sigurnost Hrvatske. Shodno tome, kao primjer navest ćemo sasvim oprečna mišljenja predsjednika Hrvatske, Zorana Milanovića i šefa glavne hrvatske obavještajne agencije Daniela Markića.

                „Predsjednik države, međutim, ima posve suprotno mišljenje od šefa obavještajne službe, što je krajnje čudno u ovoj situaciji i netipično za uređene države, s obzirom na to da obavještajna izvješća i analize na kojima Markić gradi svoje mišljenje o aktualnoj situaciji dobiva i predsjednik države. Dok Markić ne isključuje mogućnost destabilizacije u regiji, Milanović izričito tvrdi da ni do kakve eskalacije koja bi se pretvorila u oružani konflikt ne može doći. Zato kaže da i ne pridaje posebnu važnost pojačanoj prisutnosti snaga EUFOR-a u Bosni i Hercegovini, smatrajući da nema opasnosti od eskalacije krize u toj zemlji“. (Vidi Večernji list od 12. ožujka 2022. godine, auto teksta Denis Romac.)

                Uz to, što su kontradiktorni Milanović i Markić, vrlo je indikativna i zabrinjavajuća kontradiktornost Markića sa samim sobom, a isto tako i Milanovića, na što u svom tekstu također upozorava Denis Romac. Romac o tome piše: „Iako se predsjednik Milanović i obavještajac Markić razilaze u svojim mišljenjima i mogućnosti prelijevanja krize i posljedicama tog prelijevanja, nije teško uočiti kontradikcije i kod jednog i kod drugog. Markić tako tvrdi da je Hrvatska potpuno sigurna i da nema nikakve prijetnje za hrvatske državljane, što je u izravnom sukobu s njegovom tezom o mogućnosti prelijevanja sukoba na susjedstvo, s obzirom na to da bi svaka destabilizacija našeg susjedstva  izravno i neizravno pogodila i hrvatske državljane“. (ibidem)

                Kada su u pitanju kontradiktornosti Milanovića, Romac o tome kaže: „Kod Milanovića, međutim, vjerojatno se ipak radi o drukčijim, prozaičnijim razlozima namjernog umanjivanja opasnosti od raspirivanja krize u susjednoj državi, a sudeći po nastavku njegove izjave, ti se razlozi vjerojatno ponovno kriju u njegovom kontroverznom odnosu prema srpskom članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku (na slici), za kojeg i ovaj put ima bezuvjetno razumijevanje. Milanović, naime, ne dopušta mogućnost da bi se Dodikova secesija u BiH mogla pretvoriti u otvoreni sukob i nasilje, tvrdeći da je u Dodikovu slučaju riječ samo o političkoj retorici. U BiH, kaže hrvatski predsjednik, nema ni vojnika ni tenkova, čime sugerira da nema vojske koja bi ratovala ni oružja kojim bi se rat vodio“. (ibidem)

                Iz svega ovoga nije teško zaključiti, da Markić i Milanović, bez obzira na sve informacije s kojima raspolažu, ne znaju prije svega misliti, pa onda nije nikakvo čudo što su kontradiktorni sami sa sobom, a isto tako kontradiktorni na osobnoj razini. Sjećam se dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika koji je u mnogo navrta znao reći kako smo mi Hrvati sami sebi najveći problem, a to se iz primjera Milanovića i Markića najbolje može vidjeti. Da je mišljenje vrlo zahtjevna ljudska djelatnost, pokazuje nam Ivo Komšić koji je za Globus (8. ožujka 2022. godine) izjavio: „Sve to za jedan bezvrijedan i propali interes, za obnovu Herceg-Bosne koja je sramota hrvatskog naroda, koja je osuđena na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu kao zločinačka tvorevina“.

                Herceg-Bosna nije nikakva sramota hrvatskog naroda, već su to bili ondašnji političari koji su vodili Herceg-Bosnu. Danas, a to se vidi iza dana u dan – samo to slijepci ne vide – nema opstojnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini bez Herceg-Bosne. Hrvati moraju imati svoj hrvatski entitet, isto kao što to imaju Srbi. Hrvatima nema života ni opstanka u federaciji s Bošnjacima, a oni koji misle drugačije žive u iluzijama. Bez trećeg, hrvatskog entiteta nema opstojnosti Bosne i Hercegovine. Najveću glupost, napravila je međunarodna politika, onda kada je ukinula Herceg-Bosnu, umjesto da je kazneno gonila one koji su kompromitirali hrvatski narod i Herceg-Bosnu.

                U petak 11. ožujka 2022. godine u gradu Zagrebu, nadomak Studentskog doma „Stjepan Radić“, srušio se dron – sovjetska letjelica Tu-141 – težak šest tona i dugačak četrnaest metara. U dronu su pronađeni i dijelovi aviobombe. Pukom slučajnošću ili bolje rečeno srećom dron nije eksplodirao, nije pogodio niti jedan stambeni objekt i ono što je najvažnije od svega, nije bilo ljudskih žrtava. Svi se pitaju od kuda dron u Zagrebu. Glede toga mogu se postaviti slijedeće teze: poslali su ga Rusi kao upozorenje Hrvatskoj; poslali su ga Rusio kao test budnosti NATO snaga; poslali su ga Rusi kao upozorenje svim članicama NATO-a; ono što je sigurno, nisu ga poslali Ukrajinci. Iz tih teza, nije teško zaključiti, da je to čista prijetnja Rusije Hrvatskoj, ali i svim zemljama koje podržavaju Ukrajinu i koje su proglašenje neprijateljskim zemljama od strane Rusije. Dron koji je upućen na Hrvatsku, pokazuje, da Putin sutra može poslati, ne samo dronove već i nuklearne projektile na svaku zemlju „neprijateljicu“ Rusije. Uostalom, Putin je nagovijestio i mogućnost upotrebe nuklearnog oružja. Luđaka iz Moskve treba ozbiljno shvatiti i ništa ne prepustiti slučaju. Putin i njegova politika pokazuju svu dekadentnost Rusije, ali nažalost i čitavog svijeta. Hrvatska politika treba se konačno zapitati: kako u tom i takvom svijetu opstati.

Miljenko Jerneić

Hitler iz našeg sokaka

                Plenković se olako riješio Kolinde Grabar Kitarović, koja bi, svakako bolje obavljala predsjednički posao, nego što to danas čini Zoran Milanović. To se najbolje može vidjeti sada, kada je napadnuta Ukrajina od strane Rusije. Milanovićevo nesnalaženje u tom slučaju više je nego li evidentno, a Kolinda zasigurno ne bi „lutala“ u politici kao što je to slučaj s Milanovićem, te bi bila veliki i pravi suport politici Vlade Andreja Plenkovića. Vrlo bitno u svemu tome je i činjenica, da je Kolinda sto posto američki igrač, za razliku od Milanovića, koji slovi, da je ruski igrač i to još od premijerskih dana, ako ne i ranije. No želje su jedno, a realnost danas imamo onakvu kakvu zaslužujemo.

                Sve svjetske novine prepune su članaka o ratu u Ukrajini, te se u njima mogu pronaći različita mišljenja pojedinih političkih analitičara, a najviše intelektualaca lijeve i desne političke provinijencije. Svi su jedinstveni u osudi agresije Rusije na Ukrajinu. Rusija vodi bezočan rat protiv Ukrajine i tu europsku zemlju naprosto kani pretvoriti u prah i pepeo, a ukrajinski narod zauvijek iseliti iz Ukrajine. Svjedoci smo apokaliptičnih slika iz Ukrajine, te sada već milijunskog egzodusa Ukrajinaca, najčešće žena i djece koji traže utočište i sigurnost u mnogim europskim zemljama.

                Na drugoj strani, iz Rusije, svaki dna možemo gledati ruskog predsjednika Putina i svu njegovu bešćutnost, gotovo sreću i zadovoljstvo, jer Rusi u Ukrajini ubijaju, ne samo pripadnike ukrajinske vojske već i civile – žene, djecu i starce. Putin je konačno pokazao svoje pravo lice, svoju patološku osobnost zbog koje bezrazložno ginu, na jednoj strani Rusi kao agresori na Ukrajinu, a na drugoj Ukrajinci, samo zato što vole svoju domovinu Ukrajinu.

                U Ukrajinu stižu ljudi iz čitavog svijeta, koji su odlučili boriti se protiv Rusa i zlotvora iz Kremlja. Dnevne novine, tjednici i časopisi prepuni su vijesti iz Ukrajine, te u njima možemo pročitati naslove članaka: „Rusija će biti prisiljena prijeći u režim ratne privrede“, „Rusija na putu prema fašizmu?“, „Hoće li Putin otvoriti front na Balkanu?“, „Prelijevanje rata“, „Ruska invazija će postati katalizator rješenja internih problema u BiH“, „Putinovi akcijski planovi za Hrvatsku i regiju. Nije smiješno“, „Ne brine se za Ukrajinu, a sve misli su mu usmjerene na BiH“, (to se odnosi na Zorana Milanovića), „Zašto Putinov ratni plan opasno ugrožava stabilnost na Balkanu, a pogotovo u BiH i Crnoj Gori“, „Europa mora napustiti sve iluzije o Rusiji“…

                Ono što se svakako mora napomenuti u napadu Rusije na Ukrajinu je dugogodišnja priprema Rusije u političkom i vojnom smislu za agresiju na tu europsku zemlju uz sveopću blagonaklonost američke, europske i cjelokupne svjetske politike svih ovih godina na sve što je Putin činio. Od napada na Gruziju 2008. godine, pa početkom ožujka 2014. okupacije Krima te aneksije Luganska i Donjecka (Luhansk i Donetsk). Dok je Zapad „spavao“, Putin se svcih ovih godina pripremao za agresiju na Ukrajinu, pravu sliku te naivne i iluzorne politike Zapada dao nam je poljski predsjednik Mateusz Morawiecki  u svom članku pod naslovom: „Europa mora napustiti sve iluzije o Rusiji“, kojeg je objavio Nacional 1. ožujka 2022. godine.

                „Nemilosrdni napad na Ukrajinu još je jedno poglavlje u ovoj priči o obnovi imperijalnog status Rusije. Putin je godinama provodio ovaj plan. Počeo je napadom na Gruziju 2008., nakon čega je uslijedila okupacija Krima 2014. godine. A danas namjerava podrediti cijelu Ukrajinu. I ne smijemo živjeti u iluziji: ovo bi mogao biti tek početak. Sutra bi na redu mogle biti Latvija, Litva i Estonija, kao i Poljska.“ Nešto dalje poljski predsjednik nastavlja: „danas vidimo da je cijena europske naivnosti u odnosu na Rusiju ukrajinska krv. Za više od 30 godina relativnog mira. Zapad se držao iluzije da su pad Berlinskog zida i raspad Sovjetskog saveza doveli do „kraja povijesti“. Danas se, međutim povijest vraća svom snagom koju može prikupiti, uključujući i rat – zbog čega politika i političari ponovo moraju biti ozbiljni. Krv naših ukrajinskih susjeda, prijatelja i braće zahtijeva da odlučno reagiramo.“

                Putin, kojega mnogi uspoređuju i s Hitlerom neće stati s bestijalnim napadima i razaranjem Ukrajine tako dugo dok ga se ne porazi na fronti. Stoga svijet mora Ukrajincima pomoći u oružju, ali i ljudstvu, koji će zajedno s Ukrajincima braniti, ne samo Ukrajinu već i Europu te sav slobodan svijet.

                                                                                                                                                             Miljenko Jerneić

Svijet na pragu samouništenja

                Kako se u životu ništa slučajno ne dešava, a ponajmanje u politici, kao primjer može nam poslužiti Rusija. Posljednjih godina svjedočimo jednoj agresivnoj ruskoj politici, u kojoj Rusija koristi sva – dozvoljena i nedozvoljena – sredstva, a što se najbolje vidi u invaziji na Ukrajinu. Sada je više nego jasno, da Rusija želi raskomadati Ukrajinu, i od jedne suverene države napraviti rusku koloniju u kojoj Ukrajinci više nikada ne bi mogli slobodno, samostalno i suvereno odlučivati. Rusi su najprije – početkom ožujka 2014. godine – okupirali Krim, a sada žele od Ukrajine odvojiti Luhansk i Donjeck, jer je tobože Ukrajina, dok je bila cjelovita država, „ugrožavala“ Rusiju svojim geostrateškim položajem. Rusija se već nekoliko godina spremala napasti Ukrajinu i čitavo vrijeme se pripremala na invaziju. Žalosno je da cjelokupna svjetska politika nije učinila baš ništa, kako bi spriječila Rusiju u pokušaju napada i okupacije Ukrajine. Glavni kreator takve imperijalne ruske politike je sam predsjednik Rusije, Vladimir Putin, koji predstavlja pravu tantaciju iliti napast na čitav svijet. Putinova politička metamorfoza, dala nam je pravu sliku njega kao političkog autarha, bez kojega se u Rusiji u političkom i svakom drugom smislu ne može ništa poduzeti, niti odlučiti. Putin ide toliko daleko, da je naredio vojsci višu nuklearnu pripravnost, što znači i mogućnost upotrebe nuklearnog oružja od strane Rusije. Tim potezom Putin šalje poruku čitavom svijetu, da je – ne birajući sredstva – u stanju učiniti sve, pa i pokrenuti nuklearni rat. Amerikanci su odmah stavili svoje nuklearne resurse u višu pripravnost , DEFCON 2, što je treći puta u američkoj povijesti. DEFCON 1 je početak nuklearnog rata!

                Svih ovih godina takva rigidna ruska politika dala je krila i srpskoj politici, koja je to koristila, kako bi ostvarila svoj velikosrpski san o vascelom srpstvu. To se najbolje može vidjeti u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. U Crnoj Gori na vlast su došle prosrpske stranke potpomognute ruskom obavještajnom službom, a koje negiraju postojanje crnogorske nacije i Crne Gore kao države. U Bosni i Hercegovini, Dodik pokušava iskoristiti trenutak kako bi Republiku Srpsku pridružio što prije majčici Srbiji. Tome mu uvelike pripomaže  stupidna politika SDA predvođena Bakirom Izetbegovićem. Hrvati su jedini od tri konstitutivna naroda koji nemaju svoj, hrvatski entitet i zbog toga ne mogu konzumirati svoja politička i ostala prava. Za Hrvate u Bosni i Hercegovini koji politički djeluju kroz razne političke stranke, vrlo je bitno, da u politički složni i jedinstveni, jer samo tako, preko Hrvatskog narodnog sabora  mogu ozbiljiti sebe kao politički narod. Sada je više nego jasno, da Hrvati bez svojeg, hrvatskog entiteta neće nikada biti ravnopravni s Bošnjacima niti sa Srbima. Herceg -Bosna politička je neminovnost u Bosni i Hercegovini, a na Hrvatima je, da slogom i zajedništvom dođu do hrvatskog entiteta. Tek tada, moguće je u Bosni i Hercegovini izgrađivati građansku državu, a nikako ne obratno. Herceg-Bosnu neki tumače kao „nastavak po Hrvatsku pogubne politike“ kako piše jedna hrvatski dnevnik (24. veljače 2022. godine), što je potpuno krivo. Hrvati su bez Herceg-Bosne nemaju budućnosti u Bosni i Hercegovini, i to je jedini način, da ta država opstane. Bez hrvatskog entiteta nema niti Bosne i Hercegovine. Stoga je, Nikola Grmoja potpuno u pravu kada kaže: „Između opstojnosti Hrvata i opstojnosti Bosne i Hercegovine meni osobno je važnija opstojnost Hrvata. Ako Hrvati neće biti ravnopravni i konstitutivni, onda Bosna i Hercegovina ne treba niti postojati. Jednostavno je!“

                Srbi na sjeveru Kosova žele stvoriti Srpsku zajednicu općina koja bi poput Republike Srpske u Bosni i Hercegovini radila na tome, da se što prije odvoje od Kosova i priključuje Srbiji. Naravno, političari Kosova nisu naivni i dobro znaju što bi im se desilo na sjeveru države, kada bi Srbi stvorili svoj srpski entitet. Svjetska politika može mijenjati kosovske političare, ali kosovska politika i dalje će ostati konstantna. Treba istaći, da su na Kosovu pripadnici američke vojske, njih 635, kao i pripadnici KFOR-a od 12. lipnja 1999. godine, čiji je broj 4000 vojnika. Te američke i međunarodne vojne snage glavna su garancija samostalnosti i opstojnosti Kosova. Tome će biti tako, sve dok srpska politika ne prizna Kosovo kao državu, pa i mnogo godina nakon toga.

Miljenko Jerneić

Kao sluga Bruxellesa, Beograda i Banja Luke Andrej Plenković je postao dio Pupovčeve “pete kolone”

         Tekuća korupcionaška afera s jednim ministrom u zatvoru a dva pod sumnjom DORH-a da su počinili ista kažnjiva djela samo je nastavak politike predsjednika Vlade Andreja Plenkovića koja destabilizira Republiku Hrvatsku na onaj način kakav odgovara režiserima u Bruixellesu, Beogradu i Banja Luci. Pri tome je važan a možda i ključni čimbenik u realizaciji te politike samozvani predstavnik Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac, i to samozvani jer ne predstavlja većinski dio te manjine u Hrvatskoj koju oni smatraju za razliku od Milorada Pupovca svojom Domovinom. U svojoj cjelokupnoj subverzivnoj djelatnosti Milorad Pupovac provodi u Hrvatskoj politiku Srpske akademije nauka i umetnosti trasiranu u njihovim memorandumima kojima je u početku bio cilj da se, kako se to ispostavilo, i oružjem pokušaju osvojiti teritorij Republike Hrvatske. Kad su nakon četiri izgubljena rata u raspadajućoj komunističkoj federaciji doživjeli poraz, onda u najnovijoj varijanti memoranduma lansiraju projekt “srpskog sveta” s naglaskom na hibridno osvajanje Hrvatske, negirajući njezin jezik i prisvajajući njezinu kulturnu baštinu. U svemu tome Andrej Plenković je pouzdani suradnik  Milorada Pupovca kao agenta politike i četničke garniture u Beogradu, jer je praktički (ne)djelovanjem htio ne htio postao važan član njegove “pete kolone” (?!) u novostvorenoj demokratskoj državi Hrvatskoj.

         Po svojoj definiciji “peta kolona” označava tajne skupine koje se bave subverzivnim aktivnostima s ciljem rušenja ili ometanja postojećeg poretka u interesu jedne agresivne vanjske sile. To Milorad Pupovac radi od samog početka stvaranja Republike Hrvatske s prešutnom, ali kao u slučaju hadezeovih vlada manje više otvorenom potporom Ive Sanadera, Jadranke Kosor i sada Andreja Plenkovića ali jednako tako i SDP-ovih vlada Ivice Račana i Zorana Milanovića.

         Kad je u pitanju Plenkovićevo sluganstvo prema Bruxellesu gdje je njegov osobni rejting  više ovisio o tome što ga je predsjednik Europske komisije Jean Paul Juncker uštipnuo za stražnjicu nego što vlada s četiri strana jezika, pa je tako ni manje ni više bio jedan od kandidata za njegovog nasljednika. U odnosu na Hrvatsku gdje je došao iz Europskog parlamenta da bi postao čelnik stožerne hrvatske političke stranke Andrej Plenković je uporno i dosljedno provodio svoju agendu prije svega da promijeni HDZ, a potom i samu Hrvatsku. Ovdje se može postaviti jedno važno načelno pitanje, kakva je to stožerna hrvatska politička stranka zaslužna za stvaranje hrvatske države da jednom praktički dezerteru iz Domovinskog rata dopušta ne samo da po zadanoj zadaći promijeni stranku nego politički čak i državu. Ovo posljednje odnosilo se prije svega na pretvaranje Domovinskog rata, što je krivi naziv za Srpsko-hrvatski rat u “građanski rat” kako bi se stvorio politički temelj za stvaranje nove balkanske asocijacije pod imenom “Zapadni Balkan”. U tom smislu premijer Plenković uspostavio je kooperativne veze s četničkim predsjednikom Republike Srbije kojemu je prije svega udovoljio da više ne spominje “velikosrpsku agresiju” na Hrvatsku. Tako je prije nekoliko godina na međunarodnom forumu u Dubrovniku umjesto da podsjeti kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku što je uostalom potvrdio i Međunarodni sud pravde u Haagu izjavio da su se na ovim prostorima “dogodili neki sukobi” što ide u prilog ocjeni da se ovdje vodio građanski rat, a ne da je to bila srbijanska agresija na Hrvatsku..Koliko je Andrej Plenković postao sluga Aleksandra Vučića najbolje ilustrira podatak da je u svojem zbog pandemije neostvarenom posjetu Beogradu bio pristao da se iz njegovog programa izbaci pitanje nestalih, kako se to vidjelo iz pripremnog izvješća hrvatskog veleposlanstva u Beogradu. Još je važnije da je pod utjecajem Angele Merkel prepustio vodeću ulogu u “regionu” Aleksandru Vučiću što je sad dovedeno u pitanje novom vladom u Berlinu, ali i novim političkim odnosima u Europi nakon praktički Putinove puzajuće invazije na Ukrajinu.

         Konačno i ne najmanje važno, osobito jer se radi o sudbini hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, Andrej Plenković se stavio u sluganski odnos prema čelniku bosanskih Srba Miloradu Dodiku kojega je primio u Banskim dvorima ali ne zato da bi zaštitio prava Hrvata u Republici srpskoj gdje je njihov broj desetkovan i blokiran im je povratak, nego da bi promijenio planiranu trasu autoceste  u tom entitetu koji je, ne treba nikad ispuštati iz vida, utemeljen na genocidu. Kao predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković nije imao ništa protiv da njegov ključni koalicijski partner Milorad Pupovac sudjeluje u proslavi protuustavnog Dana Republike srpske. Na tom obilježavanju čak je posebnu ulogu odigrao predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine Dragan Ćović kao ključni saveznik Milorada Dodika u razbijanju Bosne i Hercegovine  s porukom “Čuvajte Republiku srpsku”.

         Kad se sve to ima u vidu postavlja se pitanje obavlja li predsjednik Vlade Republike Hrvatske  Andrej Plenković svoju dužnost u skladu s prisegom koju je dao u Hrvatskome saboru. Ona glasi: “Prisežem da ću dužnost člana Vlade savjesno i časno obnašati, poštivati Ustav, zakone i pravni poredak, te se zalagati za svekoliki napredak Republike Hrvatske”. Sve navedene činjenice, a ima ih još, ukazuju na to da svojim postupcima Andrej Plenković djeluje u okvirima Pupovčeve “pete kolone” u cilju “ometanja postojećeg poretka u interesu jedne vanjske sile”, bila ona u Bruxellesu, Beogradu ili Banja Luci.

Vjekoslav Krsnik

U Zaboku, 20. veljače 2022.

BIMBO U AKCIJI

            Kako se konačno našao netko pametan s ove i s druge strane Ivanščice, zagorci bi uskoro mogli dobiti ˝svoj˝ Park prirode. Naime, ideja o proglašenju Ivanščice Parkom prirode, postoji još od daleke 2007. godine (29. svibnja), kada je Zagorska stranka poslala – svim političkim strankama u Krapinsko zagorskoj županiji, Savezu zelenih KZŽ te svim medijima – ˝Otvoreno pismo˝, o proglašenju Ivanščice Parkom prirode, a Hrvatsko zagorje Regionalnim parkom, te ga kao takvog i usvoje u Skupštini Krapinsko zagorske županije i upute u Sabor na razmatranje i usvajanje.

            Pisac ovih redaka predlagao je i inzistirao bezbroj puta, da se o tome raspravlja u Skupštini KZŽ, a naročito kada je osam godina obnašao funkciju županijskog vijećnika Zagorske stranke. Tadašnji, a nažalost i sadašnji vladajući u KZŽ nisu htjeli ni čuti o tome. Ista stvar bila je i u Varaždinskoj županiji u kojoj tada vladajući nisu imali sluha ili možda bolje rečeno nisu željeli čuti oporbeni prijedlog koji je nadasve bio i jeste u interesu, ne samo nas Zagorca s jedne i druge strane Ivanščice, već je to i u interesu naše Hrvatske.

            I onda nakon petnaest (15) godina, možemo u jednom hrvatskom mediju pročitati: ˝Podupirem da Zagorje dobije Park prirode˝. Zamislite, drage Zagorke i dragi Zagorci, našla se ipak jedna politička stranka (HDZ) koja je iz naftalina izvadila dugostojeći prijedlog Zagorske stranke, da i Zagorci dobiju svoj Park prirode. Osobno, to me veseli, a žalosti me, što sadašnja vlast u KZŽ, ne samo, da nije htjela opservirati prijedlog Zagorske stranke o Parku prirode, već treba isto tako glasno i jasno reći, da ta dugogodišnja SDP-ova vlast nije htjela osnovati Zagorsku banku, isto na prijedlog Zagorske stranke, i to dok je funkciju župana KZŽ obnašao Siniša Hajdaš Dončić. Nadajmo se, da će HDZ ili neka druga politička stranka, jednoga dana osnovati Zagorsku banku, jer banka je nama Zagorcima potrebna. Jedino mi zagorci u Hrvatskoj nemamo svoje banke! Ne smijemo smetnuti s uma, da je postojala Zagorska banka, no ona je namjerno ukinuta radi osobne sinekure tada vodećeg financijskog stručnjaka u jednoj od banaka na prostorima KZŽ.

            Prave ideje nikad ne umiru, one žive i živjet će tako dugo dok se ne ostvare. Zapravo, tek onda započinje pravi život svake ideje.

            Kao prilog ovome tekstu, objavljujemo sva pismena dopisa Zagorske stranke glede proglašenja Parkom prirode Ivanščice a Hrvatsko zagorje Regionalnim parkom, iz čega se najbolje vidi sve ono što je Zagorska stranka poduzimala kako bi konačno došlo do realizacije te ideje.

            S poštovanjem!

 Predsjednik Zagorske stranke

 Miljenko Jerneić

Izdajnička politika Dragana Čovića uz potporu Milanovića i Plenkovića

            ¸Posljednja zbivanja oko rješavanja političke krize u Bosni i Hercegovini potencirane prijetnjama  Milorada Dodika da će ocijepiti tzv. Republiku srpskudokazali su još jednom prvo, da čelnik hrvatskoga naroda u susjednoj državi Dragan Čović vodi izdajničku politiku protivnu interesima hrvatskoga naroda i drugo, što je svojevrsni politički skandal, da ta izdajnička politika u samoj Republici Hrvatskoj ima potvrđenu potporu predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.

            Kulminacija te protuhrvatske politike u Bosni i Hercegovini očitovala se prije svega u neuspjelim pregovorima u Neumu oko izmjene izbornog zakona s ciljem da se Hrvatima kao jednakopravnom konstitutivnom narodu u Bosni i Hercegovini vrati pravo da zajedno s ostala dva naroda Bošnjacima i Srbima legalno biraju svoje predstavnike u sva predstavnička i rukovodeća  tijela u državi, što je dosad raznim manipulacijama uskraćeno. Još je veći politički skandal priredio sam predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović koji je nakon tih neuspjelih pregovora službeno sudjelovao u radu njihove Narodne skupštine u Banja Luci, gdje je dao punu potporu Miloradu Dodiku i njegovom entitetu koji je po međunarodnoj presudi utemeljen na genocidu. U tom nastupu Dragan Čović je skandalozno  poručio zastupnicima genocidnog bosanskohercegovačkog entiteta “Čuvajte Republiku srpsku”. To se od njega moglo očekivati jer otkako je taj u komunističkoj Jugoslaviji bivši KOS-ov pouzdanik koji se u mostarskom “Sokolu” potpisivao ćirilicom stupio na čelu HDZ-a u Bosni i Hercegovini hrvatski narod gubio je svoja konstitutivna prava garantirana Daytonskim sporazumom. On je uspostavio prisne veze ne samo sa Dodikom nego i sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Takav Dragan Čović je persona grata i u odnosima s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem i premijerom Andrejom Plenkovićem, što znači da principijelno po slovu hrvatskoga Ustava oni ne štite interese Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer te interese ne brani ni sam Dragan Čović.

            To se očitovalo i u njegovim posljednjim potezima oko novog izbornog zakona o kojemu se raspravljalo u- Neumu pod pokroviteljstvom predstavnika Europske Unije i Sjedinjenih Američkih Država  Angeline Eichhorst i Matthewa Palmera. Oni su ponudili rješenje koje je bilo povoljno za hrvatski narod, ali su pregovori završili bez postignutog                                            dogovora. Da je rješenje bilo prihvatljivo za hrvatsku stranu potvrdio je, pozivajući se na svoje američke izvore, i odvjetnik Luka Mišetić branitelj hrvatskih generala u Haagu, a pravi razlog što pregovori nisu uspjeli otkrio je Bakir Izetbegović izjavom da je rješenje američko.europskih posrednika odbio sam Dragan Čović, što je i njih začudilo. Time je Dragan Čović  definitivno potvrdio da u skladu sa svojom dosadašnjom politikom otvorene suradnje s Miloradom Dodikom i Aleksandrom Vučićem djeluje protiv interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegopvini, što je uostalom odmah potvrdio skandaloznim nastupom na Narodnoj skupštini srpskog genocidnog entiteta. Jednako je upitno zašto je premijer Plenković poslije takvog nastupa primio Dragana Čovića u Zagrebu. U priopćenju s tog sastanka premijer Plenković istaknuo je da se hrvatski narod već godinama dovodi u nepravedan položaj, te da je postizanje dogovora o izbornoj reformi važno za skladne odnose sva tri konstitutivna naroda te funkcionalnost i boljitak. Međutim u tom priopćenju ne govori se ništa o tome zašto su propali pregovori u Neumu  koji su po spomenutim navodima bili povoljni za hrvatski narod, a posebice tko je blokirao ponuđeno rješenje.

            U tom kontekstu postavlja se pitanje kakva je u stvari hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i je li ona brani interese hrvatskoga naroda u susjednoj državi. I predsjednik Milanović i premijer Plenković uspostavom prisnih odnosa s Miloradom Dodikom i tzv. Republikom srpskom ne štite interese hrvatskoga naroda nego upravo rade protiv njih. U tom smislu reagirala je udruga prognanih Hrvata Banje Luke i banjolučkog područja. “Nazaret” koja u priopćenju potpisanom od Vinka Laštra ističe da Dragana Čovića ne zanimaju ubijeni i masakrirani Hrvati u entitetu RS, minirane i srušene crkve, kuće, silovane žene i maltretirani Hrvati, logori za ubijanje i mučenje. “Samo u Banjolučkoj biskupiji ubijene su 1054 osobe od toga 614 civila od kojih su 144 žene. U najvećem dijelu nije bilo ratnih sukoba i većina je ubijena na kućnom pragu samo zato što su bili Hrvati” ističe udruga “Nazaret” i poručuje: “Vi ste Dragane Čoviću stali na stranu agresora na BiH i time ste izgubili svaki kredibilitet da predstavljate bilo koga u BiH. Politika koja surađuje s agresorom i razbijačem BiH bit će katastrofa i za Bosnu i Hercegovinu ali i za Republiku Hrvatsku”.

            Treba podsjetiti da su temelji politike Republike Hrvatske u odnosu na Hrvate u Bosni i Hercegovini potpuno krivo udareni. Zaboravlja se da je glavni cilj Daytonskog sporazuma bio da se zaustavi rat i omogući miran razvoj Bosne i Hercegovine. To je s jedne strane trebala osigurati Europske unija preko svojeg imenovanog predstavnika sa širokim ovlastima. Međutim kao i za vrijeme velikosrpske agresije Europska unija ne djeluje u pravcu osiguranja ravnopravnosti sva tri naroda i kalkulantski se odnosi prema separatističkim najavama Milorada Dodika i ustrajavanju Bošnjaka na tzv. građanskoj državi radi vladtite majorizacije. Tek pri kraju svojeg mandata dosadašnji visoki predstavnik Valentin Intzko nametnuo je zakon kojim se kazneno goni negiranje genocida i zločina počinjenih u ratu, što je izazvalo Milorada Dodika da zaprijeti otcjepljenjem Republike srpske. U najmanju ruku čudna je politika Zagreba koji rješenje hrvatskog pitanje u Bosni i Hercegovini želi postići u dogovoru sa srpskim entitetom a ne u Federaciji BiH. Tu treba iskoristiti američki pritisak, jer su SAD a ne Europska unija  odigrale ključnu ulogu u završetku rata i zaustavljanju fašističke politike Slobodana Miloševića.

            I u postojećim uvjetima hrvatska politika treba se oslanjati na američkog saveznika, jer je temelj njihove politike u Bosni i Hercegovini da tu ne bude rata i da se ne dozvoli osnivanje muslimanske države u srcu Europe i to još na Balkanu. Upravo ta činjenica trebala bi poslužiti službenom Zagrebu da obuzda islamski ekspanzionizam s primjesama fundamentalizma u susjednoj državi, a ne kako to nudi Zoran Milanović predlažući trojni sastanak uvlačeći s Aleksandrom Vučićem.turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Jednako tako ali ne toliko otvoreno kao Milanović djeluje u pogledu tzv. Republike srpske i premijerv Andrej Plenković koji na obljetnicu proglašenja Republike srpske šalje svojeg prisnog koalicijskog partnera Milorada Pupovca i uvažava politiku Dragana Čovića prema Miloradu Dodiku. Gledajući širu sliku temelj hrvatske politike prema Republici srpskoj trebao bi biti spriječavanje bilo kakve mogućnosti spajanja Republike Srbije s Republikom srpskom jer bi se time ratnohuškačko velikosrpstvo približilo na samo 20 kilometara zračne linije do Zagreba. Malo je poznato, a ta se važna činjenica jednostavno zaboravlja, da Bosne i Hercegovina nije podijeljena na dva nego na tri dijela. Treći je dio Distrikt Brčko koji je pod nadzorom Amerikanaca. U početku taj distrikt je imao uzak koridor koji je uz rijeku Savu teritorijalno povezivao Republiku Srbiju s tzv. Republikom srpskom. Kasnije je međutim taj koridor ukinut jer se distrikt proširio do Save i graniči s Hrvatskom tako da više ne postoji zemaljska veza između Beograda i Banja Luke. Usput rečeno zlu ne trebalo u blizini je i bivša američka vojna baza “Eagle” kod Tuzle. Kod Ameriknaca ništa nije prepušteno slučaju, pa ni sadašnja nestabilnost koja trese Bosnu i Hercegovinu u kojoj službeni Zagreb uporno igra na izdajničku kartu Dragana Čovića..

Nakon presude ESLJP-a Rumunjskoj treba li zabraniti SDP (ili HDZ)

            Nedavna presuda Europskog suda za ljudska prava kojom je na slučaju iz Rumunjske potvrđeno da države mogu raspustiti stranke koje se ne distanciraju od bivših komunističkih partija imala je u Hrvatskoj slab odjek. To je razumljivo jer ne samo da se SDP kao slijednica Saveza komunista Hrvatske odnosno Jugoslavije nego i vodeća politička stranka HDZ u koji je početkom 90-tih prošlog stoljeća nahrupilo 95.000 bivših članova Saveza komunista svojim praktičkim ideološkim djelovanjem teško oslobađaju svojeg jugokomunističkog naslijeđa.

            U ovom slučaju radilo se o tužbi organizacijskog i registracijskog odbora Rumunjske komunističke partije protiv Rumunjske. Naime, Županijski sud u Bukureštu 12. svibnja 2014. odbio je zahtjev da se stranaka poznata kao „Rumunjska politička partija“(PCR) upiše u popis političkih stranaka. Europski sud za ljudska prava je odbacio tužbu „Rumunjske političke partije“ kao neosnovanu, te je u presudi, što je osobito važno,  dao pravo državama da mogu raspustiti stranke koje se ne distanciraju od bivših komunističkih partija. Presuda traži i očitovanje stranaka koje se izravno ili neizravno smatraju ili jesu slijednici bivše komunističke partije. 

            Ova presuda ima i te kako važno značenje za Hrvatsku, jer aktualizira pitanje odgovornosti prije svega Socijaldemokratske  partije (SDP) kao slijednice bivšeg Saveza komunista Hrvatske /Jugoslavije, ali i same vodeće političke stranke Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) koju većinski kontroliraju bivši komunisti ili njihova djeca. Kao svježi primjer da ideološki duh bivšeg SKH/SKJ još uvijek živi u SDP-u i HDZ-u može poslužiti s jedne strane izbor novog predsjednika zagrebačkog ogranka SDP-a Viktora Gotovca koji se ni manje ni više nego kao sveučilišni profesor zalaže za vraćanje imena Trga maršala Tita u Zagrebu. S druge strane HDZ kao stranka koja je pretežiti dio 30-godišnje državnosti Republike Hrvatske na vlasti nije ni pokušala sprovesti brojne rezolucije Europskog parlamenta i Vijeća Europe o osudi komunizma kao totalitarnog režima.U povodu ove presude Europskog suda za ljudska prava s pravom je bivši član HSP-a Pero Kovačević podsjetio da je Hrvatska zadnja zemlja koja je donijela Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine. Hrvatski sabor donio je tu Deklaraciju 30. lipnja 2006. godine, na prijedlog nekolicine tadašnjih zastupnika Kluba HSP-a, dakle ne na prijedlog bilo koje Vlade HDZ-a ili SDP-a. Štoviše te vlade a osobito SDP su uporno i sustavno ignorirale stajališta Europske unije izražena kroz nekoliko rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta o osudi komunizma kao totalitarnog režima.

            To je  najizrazitije došlo do izražaja kad je Milanovićeva SDP-ova vlada uz podršku tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, treba li kazati, sina istaknutog komunističkog dužnosnika posebnim zakonom “lex Perković” pokušala spriječiti izručenje Njemačkoj dva bivša komunistička agenta optužena za ubojstvo hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića. Svakako treba se sjetiti skandaloznog istupa saborskog zastupnika SDP-a Nenada Stazića kad je u Saboru izjavio kako 1945. godine nije dobro obavljen posao, a da zbog toga nije bilo nikakve reakcije SDP-a a kamoli da je izbačen iz stranke nego tek kad nije platio članarinu. SDP, ali i HDZ,  jednostavno ignoriraju sve što dolazi iz predstavničkih tijela Europske unije pa tako i posljednju rezoluciju o “Važnosti sjećanja za budućnost Europe” izglasovanu 2019. godine.  U njoj se između ostaloga podsjeća kako su“nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”, a također  poziva “sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”. Također izražava zabrinutost jer “u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi“. U Hrvatskoj nije u pitanju samo ime Trga maršala Tita u Zagrebu, nego i sam spomenik komunističkom diktatoru oko kojeg se svake godine okupljaju štovatelji totalitarnog komunističkog režima. Ne treba zaboraviti da je sadašnji predsjednik svojedobno izjavio da je Tito veći državnik od predsjednika Tuđmana pod čijim vodstvom je stvorena uza sve slabosti moderna demokratska država Hrvatska.

            Analizirajući Programska načela sadašnjeg SDP-a u njima nema ni riječi o distanciranju od prethodnog Saveza komunista Hrvatske /Jugoslavije, niti se pozivaju na istinske hrvatske ljevičare poput Augusta Cesarca ili Ante Cilige, pa čak ni na istaknutog hrvatskog partizanskog komunista Andriju Hebranga kojeg je upravo Titov totalitarni komunistički režim smaknuo. Naravno ušminkani SDP ne zagovara nasilje, ali se svojim političkim djelovanjem ili još više namjernim propustom zbog podržavanja bivšeg totalitarnog komunističkog režima pod krinkom tzv. antifašizma na određeni način može svrstati u članak 6. Ustava koji kaže da su protuustavne političke stranke koje svojim programom … “smjeraju podrivanju slobodnog demokratskog poretka ili ugrožavaju opstojnost Republike Hrvatske”. Naravno da bi se bilo što pokrenulo u tom smjeru potrebna je politička volja odnosno spremnost  vladajuće stranke da se pokrene takva inicijativa. To je međutim u postojećim okolnostima iluzorno očekivati kad SDP predstavlja sljednicu SKJ-u, a HDZ sljednicu SKH-a.

Vjekoslav Krsnik

DINAMO JE NAJVEĆI

                Dinamo je dovođenjem Petra Bočkaja iz Osijeka zaista pokazao, da je najveći nogometni klub u Hrvatskoj! Učinio je to tiho i mirno, praktički preko noći, bez ikakve pompe i time potvrdio – kako to mnogi mediji pišu – da je još uvijek gazda u hrvatskom nogometu. Tim potezom, Dinamo je znatno oslabio glavnog konkurenta za naslov nogometnog prvaka Hrvatske, Osijeka, a sebe pojačao na  poziciji lijevog bočnog. Ujedno je dobio i odličnog pucača slobodnih udaraca, ali i neugodnog nabacivača lopti u protivnički šesnaesterac. Petar Bočkaj je dečko iz Zagorja, dečec koji je igrao nogomet u Dinamovim mlađim kategorijama, gdje se pokazao kao najbolji asistent u namještanju golova i vrlo neugodan igrač za protivničke momčadi. Danas, Petar Bočkaj je sa navršenih 25 godina igrač u najboljim nogometnim godinama koji tek treba najviše dati sve ono što krasi jednog odličnog nogometaša, a Bočkaj to zasigurno jeste.

            Dinamo bi u zimskom prijelaznom roku treba dovesti još Josipa Drmića i z Rijeke, najboljeg strijelca HNL-a. Drmić je potreban Dinamu, jer to je igrač koji ima nos za gol, nogometaš koji zabija golove lijevom i desnom nogom kao i glavom. Drmić nije centarfor, takozvani sidraš koji se kao takav najbolje snalazi u protivničkom šesnaestercu, Drmić je igrač koji je opasan i van kaznenog prostora gdje iz većih udaljenosti postiže golove kao od šale. Sa Bočkajem i Drmićem, Dinamo bi sigurno postao nogometni prvak Hrvatske, a u Europskoj ligi  mnogim nogometnim momčadima bi se tresle gaće.

            U Dinamu trebaju i mogu igrati samo najbolji igrači iz HNL-a, koji su istinska pojačanja, a Bočkaj i Drmić to zaista jesu. Možda bi bilo najbolje da sa Drmićem u Dinamo dođe i Robert Murić, još jedno Dinamovo dijete, još jedan Zagorac koji se  je kao igrač dokazivao u drugim klubovima, a u Rijeci potvrdio  da je klasan igrač. Naravno, o tome neka odluči struka u Dinamu.

            Kada je Europa u pitanju, Dinamo je na 31. mjestu po svojim rezultatima  i to je još jedan pokazatelj, da Dinamo nema premca u hrvatskoj ligi, te da je i najbolji nogometni klub u ovom dijelu Europe. Nadam se da će Dinamo dobro tržiti u zimskom prijelaznom roku, a isto tako, da neće nitko od stožernih igrača otići u inozemstvo.

Zabok, 27.12.2021.

Miljenko Jerneić

HDZ je dosegnuo dno dna

         Svakim svojim potezom ili propustom Hrvatska demokratska zajednica (HDZ)  kao vodeća politička stranka u Hrvatskoj svakim danom postaje sve sličnija bulumenti stranaka i strančica koji žale za jugokomunističkom federacijom. U krajnjoj liniji HDZ podržava politiku koju prema Hrvatskoj preko svojeg gubernatora diktira s jedne strane eurounijska birokracija iz Bruxellesa, a s druge strane  agresivna politika četničke garniture u Beogradu koja s projektom “Srpski svet” nastoji u mirnodopskim uvjetima ostvariti ono što je izgubila u četiri rata nakon raspada Jugoslavije..

         Oslanjajući se na uzurpirani izborni zakon Hrvatska demokratska zajednica u ovih tridesetak godina  državnosti, osim dva mandata jugokomunističkog SDP-a, suvereno vlada na političkoj sceni i bez ustručavanja može se ustvrditi da je HDZ glavni krivac što je Hrvatska koja je pri raspadu komunizma i Jugoslavije imala, unatoč velikosrpskoj agresiji, najbolju startnu poziciju među europskim zemljama komunističkog bloka, sada na samom začelju Europske unije. Ta pozicija je jednostavno profućkana iako je Hrvatska postala članica euroatlantskih integracija što je trebala biti pretpostavka njezinog brzog razvitka. Za to je glavni krivac upravo politika HDZ-a koja je s jedne strane dozvolila da pod pritiskom Europe svoju pobjedničku poziciju dovede u poslušnički položaj čak i prema politički i međunarodno pravno potvrđenoj Srbiji kao agresoru. Naravno u tom državničkom “salto mortale” imali su određenu ulogu i predsjednik Mesić i Račanova jugokomunistička koalicija, ali je ipak najveća odgovornost na samom HDZ-u koji se pod Ivom Sanaderom odrekao Tuđmanove politike protiv “crvenih, crnih i žutih vragova”, a taj trend upravo doživljava kulminaciju pod diktatorskim vodstvom Andreja Plenkovića. On ne krije da mu je agenda nakon što je promijenio HDZ promijeniti Hrvatsku. Treba uvijek imati na umu da što se tiče HDZ-a promjene nije bilo teško izvršiti jer je to i dalje “stranka opasnih namjera” kako ju je zbog zalaganja za osamostaljenje Hrvatske pri raspadu Jugoslavije etiketirao Ivica Račan, dok je danas  zbog Plenkovićeve kooperativnosti prema četničkoj garnituri u Beogradu “stranka opasnih namjera” jer zagovara novi oblik jugointegracija pod firmom tzv. “Zapadnog Balkana” ili u novije doba “Otvorenog Balkana”. To u HDZ-u nije teško ostvariti jer većinu sadašnjeg stranačkog članstva čine bivši pripadnici SKH/SKJ, a od takozvane Tuđmanove pomirbe partizana i ustaša ovih drugih nema nigdje. Ako u državi nije izvršena lustracija koju je na prijedlog HSP-a svojedobno u Saboru blokirao HDZ, u samom HDZ-u lustracija je temeljito obavljena, jer su jugokomunjare i korupcionaši lustrirali naivne hrvatske domoljube.

         Upravo ovih dana dva su značajna događaja ukazala da je Hrvatska demokratska zajednica nakon svih skretanja od Tuđmanove temeljne hrvatske državotvorne politike kao vodeća politička stranka u Hrvatskoj, dakle ne hrvatska politička stranka, došla do samog dna. Prvi događaj je bio Otvoreno pismo 18 nevladinih udruga predsjedniku Milanoviću u kojemu se s motivom mržnje prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana stavlja u isti koš s monstruoznim srpskim ratnim zločincem Ratkom Mladićem, a drugi se događaj zbio u Hrvatskome saboru kad je jednako tako protuhrvatskim motivom predsjednik Sabora Gordan Jandroković izbacio iz sabornice nezavisnu zastupnicu Karolinu Vidović Krišto.

         Potaknuti posljednjim istupima predsjednika Republike Zorana Milanović koji se kao predsjednik svih Hrvata i Hrvatica, a ne samo jugohrvata i jugohrvatica počeo zalagati za istinske državne i nacionalne interese, što je naravno jako uznemirilo agresivnu jugohrvatsku manjinu, 18 tzv. nevladinih udruga uputilo je otvoreno pismu predsjedniku države. Već sam početak pisma upućuje na govor mržnje jer se potpisnici kako to priliči u uljuđenom demokratskom svijetu, bez obzira slagali se s njim ili ne, obraćaju predsjedniku Republike ne s “Poštovani predsjedniče” nego samo s “Predsjedniče”. Izražavajući zabrinutost “sve jasnijim iskazivanjem stajališta koja su protivna temeljnim ljudskim prvima te slovu i duhu Ustava” tih 18 udruga ukazuju Zoranu Milanoviću da se “sve više obznanjuje kao govornik sa „suverenističkim“, rigidno nacionalističkim programom”.

         Budući da tim udrugama smeta Zoran Milanović kao protagonist suverenističkog programa što je sasvim normalno budući da predstavlja suverenu Republiku Hrvatsku, a njima to očito smeta jer im je Republika Hrvatska kao takva nepoželjna odmah na početku se deklariraju kao zagovornici sustavne kampanje koju prema Hrvatskoj u slučaju ilegalnih migranata provodi Vijeće Europe osporavajući pravo hrvatske države da štiti svoje granice i sprječava ilegalne migrante u ulasku u Hrvatsku. Međutim ono što je u tom otvorenom pismu prevršilo svaku mjeru korektne komunikacije s predsjednikom države jest sljedeći citat: “Predsjedniče Milanoviću, stali ste uz stranu sirovog nacionalizma temeljenog na mitovima, prošlim traumama i predrasudama, a ne na stranu kritičke privrženosti ovome društvu i negacije isključivosti. Stali ste na stranu moćne i privilegirane manjine nasuprot obespravljenih i marginaliziranih manjina, ali i svakog stanovnika i stanovnice Hrvatske koji radi na tome da živi u normalnoj zemlji. Stali ste na stranu protagonista najmračnijih događaja u našoj povijesti i najružnijih djela sadašnjosti. Stali ste na stranu Orbana, Tuđmana, Merčepa, Dodika, Mlaće i Mladića”. Ne ulazeći u promašene kvalifikacije i etikete kojima su obasuli predsjednika Republike tih 18 tzv. nevladinih udruga pokazali su pravo lice poticanja i ispoljavanja mržnje stavljajući u istu ravan prvog hrvatskog predsjednika i monstruoznog osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. U toj bulumenti tih tzv. nevladinih udruga

nalaze se naravno već deklarirani širitelji mržnje prema Hrvatima i hrvatskoj državi, poput Zorana Pusića, Vesne Teršelič, Rade Borić, Gordana Bosanca. Ono što je intrigantno nezamislivo jest činjenica da ni jedno stranačko tijelo, pa čak ni jedan značajniji dužnosnik HDZ-a nije reagirao na tako flagrantnu klevetu upućenu ne samo predsjedniku Tuđmanu nego i samom HDZ-u kojeg je do smrti vodio. To je samo dokaz da je HDZ dotaknuo samo dno dna svoje reputacije i da agenda Andreja Plenkovića da će mijenjati Hrvatsku koristi i ovakve prilike u širem projektu dosljedne detuđmanizacije.

         Kad je tako bez očekivanog HJDZ-ovog reagiranja na pismo tzv. nevladinih udruga prošla flagrantna kleveta upućena prvom predsjedniku Republike Franji Tuđmanu, ono što je slijedilo u Hrvatskome saboru je iz perspektive novog Plenkovićevski “orjunaškog” HDZ-a posve razumljivo. Prijedlog nezavisne zastupnice Karoline Vidović Krišto da se Hrvatski sabor na određeni način izjasni o žrtvi 402 djece ubijene u velikosrpskoj fašističkoj agresiji na Hrvatsku, za koji zločin nitko nije odgovarao, predsjednik Sabora i Plenkovićev potrčko Gordan Jandroković je odlučno odbacio. Dodjeljujući joj nekoliko uzastopnih opomena nezavisnu zastupnicu Karolinu Vidović Krišto izbacio je iz sabornice. Dakle, dotle je politički i moralno stigao HDZ pa se od takve “stranke opasnih namjera” u tom ozračju mogu u buduće očekivati novi sramotni i ponižavajući potezi. Samo, dokle? ..

Vjekoslav Krsnik

Snažna ofenziva zagrebačke nove “Orjune”

         U unutarnjoj hibridnoj agresiji kojoj je Hrvatska izložena posljednjih godina potpuno se kristalizirao idejni koncept tih nimalo beznačajnih snaga koje napadaju hrvatski nacionalni identitet i suverenitet. Posljednjih mjeseci i tjedana taj se pritisak čak pojačan, jer budući da nema odgovarajućeg odgovora suverenističkih nacionalnih struktura čitava široka bulumenta protivnika hrvatstva pa čak i Republike Hrvatske poduzela je u posljednje vrijeme opsežnu ofenzivu koja se po svemu sudeći dirigira iz jednog centra. Dok se dosad u hrvatskom narativu neopravdano ukazivalo na Split kao žarište bivše “Orjune”, ta nova ofenziva potpuno je razotkrila Zagreb dakle glavni grad države Hrvatske kao centar nove “Orjune”, naravno prilagođene današnjim unutarnjim i vanjskim političkim uvjetima i okolnostima.  

         Prije svega treba podsjetiti što je u doba totalitarne monarhističke Jugoslavije bila tadašnja “Orjuna”. To je kratica za “Organizcija jugoslavenskih nacionalista”. To.je bila ekstremna nacionalistička i teroristička organizacija osnovana s ciljem zaštite unitarističke jugoslavenske države. Karakterizirala je primjena drastičnih i fašističkih metoda i terora protiv političkih protivnika u 20-tim godinama prošlog stoljeća. Usko je surađivala s četnicima i jugoslavenskom vojskom; dobivali su oružje, mogli su održavati vojne vježbe i nekažnjeno provoditi terorističke akcije protiv hrvatskih domoljuba. Naročito je bila aktivna u Dalmaciji oko Šibenika i Kaštela, odakle su se hrvatski pripadnici Orjune za vrijeme Drugog svjetskog rata priključivali četničkim postrojbama. Današnja suvremena “Orjuna” ni nakon 30 godina od izborene samostalnosti Hrvatske nije toliko fizički ekstremna kao njezina monarhistička prethodnica, ali u postojećim okolnostima koristi prije svega sva medijska raspoloživa, ali i druga politička sredstva, da subverzivno potkopava stabilnost države i hrvatskoga društva. Ona je na taj način uključena svjesno i svojevoljno a ne slučajno u agresivnu politiku četničke vladajuće garniture u Beogradu koja preko memorandumske konstrukcije “srpskog sveta” po staroj velikosrpskoj matrici nastoji u miru ostvariti ono što je izgubila u ratu. Novokomponirana hrvatska “Orjuna” se dakle na određen način bori za novu formu novojugoslavenstva koja je uobličena u eurounijskom projektu tzv. Zapadnog Balkana, a u širem smislu i u konceptu neoliberalne globalističke politike u kojem su u Europi na udaru nacionalne države.

         Najeklatantniji primjeri tog novog “orjunaškog” jugoslavenstva su iskorištavanje slučaja Aleksandre Zec i izbor novog predsjednika zagrebačke organizacije SDP-a. Slučaj ubojstva Aleksandre Zec koji zbog proceduralne greške, slučajne ili namjerne, nikad nije procesuiran najočitije raskrinkava tu novojuigoslavensku orjunašku agendu. Uz pomoć prije svega prosrpskog “Večernjeg lista” a potom i projugoslavenskog “Jutarnjeg lista” i njihovih tiskovnih satelita, uz asistenciju javne Hrvatske radiotelevizije, ali prije svega tzv. nevladinih udruga financiranih iz državnog proračuna, ali i uz obilatu financijsku potporu inozemnih sponzora od Aleksandre Zec želi se stvoriti neka ikona poput Ane Frank. Cilj je da se država optuži za zločin nad hrvatskim Srbima, iako se po svim poznatim činjenicama radilo isključivo o pljačkaškom a ne političkom motivu iza kojega je između ostalog stajala srbijanska obavještajna služba. Uostalom majka Aleksandre Zec bila je Hrvatica. Skandalozno je da te tzv. nevladine udruge na čelu s već notornim Zoranom Pusićem, Vesnom Teršelič, Radom Borić, Gordanom Bosancem itd. ne dižu galamu zbog čak 402 hrvatske djece ubijene tijekom Domnovinskog rata, za koje zločine dosad nitko nije odgovarao. Tu dolazimo do stanja u hrvatskom, pravosuđu za koje je svojedobno Sigurnosno obavještajna agencija ustvrdilo da 20 sudaca, dakle ne oni na nižim razinama, predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Nakon toga ali i izjave bivšeg ministra unutarnjih poslova Vlahe Orepića da bi cijeli Ustavni sud kojemu je na čelu suradnik Udbe s kodnim imenom “gavun” trebao podnijeti ostavku ništa se nije poduzelo. To znači da pravosudna tijela u koje naravno spada i DORH  i dalje predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Ovdje treba podsjetiti da je takvo hrvatsko pravosuđe procesuiralo junake Domovinskog rata Mirka Norca, Branimira Glavaša, Đuru Brodrca, Tomislava Merčepa, Mišu Hrastova, skupinu iz splitske “Lore”, ali ni jednog od čelnika, posebice generala JNA, fašističke velikosrpske agresije na Hrvatsku. U tom pogledu predsjednik Republike Zoran Milnović potpuno je u pravu, naglašavajući da s tim ubojstvom država nema ništa.

         Drugi je slučaj izbor Viktora Gotovca kojemu je ujak osuđeni jugoslavenski agent Zdravko Mustač izabran za novog predsjednika zagrebačkog SDP-a. Ni nakon 30 godina postojanja hrvatske države  Viktor Gotovac profesor radnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu nije svjestan što se dogodilo na ovim prostorima,  jer zagovara vraćanje Trga maršala Tita i imenovanje ulice po Aleksandri Zec. Iako je SDP kao najjača oporbena stranka u raspadu, pa je tako od 5.000 članova u Zagrebu spala na oko 1500 članova nevjerojatno je koliko je taj duh jugoslavenstva i dalje snažan u Zagrebu. Nakon što je Ivica Račan počinio niz izdajničkih poteza počevši od predavanja oružja Teritorijalne obrane JNA pa do prodaje kontrolnog paketa nacionalne naftne kompanije Mađarima i ustupanja pravog nekretninskog bogatstva pravno nepostojećoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj, “drugovi i drugarice” u SDP-u i dalje nostalgično žive u nepostojećoj državi. I što je najgore odmetnički dio ne hrvatske ljevice nego ljevice u Hrvatskoj lansiran kroz “Možemo” skupa s takvim SDP-om potvrđuje da većinsko biračko tijelo u Zagrebu još uvijek u novim okolnostima žali za komunističkom Jugoslavijom. Očito je pri stvaranju države napravljena velika greška što, kao što su to učinile baltičke države, SDP kao sljednica Saveza komunista Hrvatske nije zabranjen. Štoviše ona je u određenoj ofenzivi uz prešutnu pomoć briselskog birokrata Andreja Plenkovića i samog ideološkog Jugoslavena koji kao predsjednik Vlade i kao eksponent Europske unije više gura projekt Zapadnog Balkana amnestirajući Srbiju od političke i pravne odgovornosti za velikosrpsku agresiju, nego državnu suverenističku politiku. I za kraj jedan upozoravajući detalj koji je izmaknuo pozornosti javnosti. Ove godine na Dan prosinačkih žrtava 5. prosinca koji sa žrtvama iz 1918. godine na sadašnjem Trgu bana Jelačića simbolizira težnju hrvatskog naroda za vlastitom državom Hrvatski radio (glavna urednica Ilijana Čandrlić) u emisiji “Dogodilo se na današnji dan” jednostavno je ignorirao taj za modernu hrvatsku povijest značajan nadnevak. Uz falsifikat serije  o NDH Hrvoja Klasića na HTV-u “novokomponovana” zagrebačka “Orjuna” s “drugovima i drugaricama” i ultraljevičarskim tupamarosima iz “Možemo” uspješno vodi igru pretvaranja obrambenog Domovinskog rata u građanski rat, a hrvatski narod iz pobjednika u ratu u gubitnika u miru. S takvim trendom postavlja se pitanje je li hrvatski narod suočen s mudrom poukom “tko ne uči iz povijesti osuđen je da je ponovi”.

Vjekoslav Krsnik

Moja uloga u identifikaciji Petera Tomicha američkog heroja iz Pearl Harbora

            Prije 80 godina Japanci su napali američku mornaričku bazu u Peral Harboru na Havajima nakon čega su SAD stupile u Drugi svjetski rat. Tom prilikom u jednoj od pogođenih krstarica “Utah” herojski je poginuo šef kotlovnice Peter Tomich rođen u Prologu u Hercegovini. Peter Tomich je svjesno žrtvovao svoj život da spasi veliki broj mornara s te krstarice, jer dok su se drugi spašavali on je ostao u kotlovnici kako bi spriječio njezinu eksploziju i veći broj žrtava. Za taj herojski čin posmrtno je odlikovan najvišim američkim ratnim odlikovanjem “Medaljom časti”. Ona međutim desetljećima nije uručena njegovoj rodbini, dok se u cijelu priču nije uključio istraživač američkih Hrvata pok. Adam Eterović koji je živio u Kaliforniji.

Prije raspada Jugoslavije on je u istraživanje podrijetla Petera Tomicha uključio mene koji sam u to doba bio dopisnik Tanjuga u Splitu. Po nekim indicijama Adam Eterovich je otkrio da pravo prezime američkog Hrvata nije Tomich, nego vjerojatno Herceg, pa sam to potvrdio odlaskom u Prolog i Ljubuški u matičnim knjigama iz doba Austro-Ugarske. Štoviše po staroj metodi da prisvajaju sve značajnije hrvatsko američki Srbi svojatali su Petera Tomicha po kojemu j kasnije jedan razarač dobio i ime. Američki Srbi su čak tvrdili da je američki heroj iz Prvog svjetskog rata Luj Čukela podrijetlom iz Šibenika koji je dobio čak dvije Medalje časti podrijetlom Srbin.

Kad je ustanovljena prava rodbinska veza Petera Tomich trebalo je dobiti bitko s američkom birokracijom kako bi se medalja uručila najbližem srodniku. Tu se zatim uključio viceadmiral američke teritorijalne mornarice Peter Lunney koji je došao u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu da bi posjetio rodbinu američkog heroja iz Pearl Harbora. Vodio je višegodišnju pravnu bitku s američkim sudstvom uložio veliki novac u tu bitku da bi konačno “Medalja časti” bila uručena njegovom daljnjem rođaku bojniku Hrvatske vojske Srećku Hercegu. Svečanost predaje najvišeg američkog vojnog odlikovanja održana je na nosaču zrakoplova “Enterprise” 2006. godine pred splitskom lukom.

Povodom 80. obljetnice japanskog napada na Pearl Harbor u toj nekadašnjoj pomorskoj bazi održao je prigodni govor zapovjednik američke mornarice admiral Jason Adams.. Između ostalih 58 poginulih mornara s krstarice “Utah” prisjetio se i herojskog djela Petera Tomicha, kao što je to učinilo i američko veleposlanstvo u Zagrebu koje u posebnom priopćenju između ostalog ističe: “Danas želimo odati počast hrvatsko-američkom heroju kojem smo vječno zahvalni”.

Vjekoslav Krsnik

Hrvatskoj je novi strateški partner Francuska, ali SAD su i dalje jedini pravi saveznik

         Zahvaljujući tome što nekoliko najvažnijih funkcija u državi obnaša skupina hrvatskih dužnosnika eksponiranih kao “francuska veza” u Zagrebu, Hrvatska je kupnjom polovnih francuskih borbenih zrakoplova “Rafale” vrijednih 1,1 milijarde eura i službenim posjetom Zagrebu predsjednika Emmanuela Macrona postala strateški partner Francuske na području, kako ga definira francuska politika, tzv. Zapadnog Balkana.

         Što znači za Hrvatsku, a što za Francusku strateško partnerstvo dviju država, posebice na tako nestabilnom području Europe kakvo je Balkan s turbulentnom poviješću sukobljenih interesa velikih sila. U novijoj povijesti temelji francuske politike na ovom području udareni su na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine kad je pod utjecajem Francuske stvorena velikosrpska monarhistička Jugoslavija, a odbijena ideja američkog predsjednika Wodrowa Wilsona o pravu naroda raspadnute Austro-Ugarske na samoodređenje. U raspadu za hrvatski narod zločinačke komunističke Jugoslavije opet je važnu ulogu igrala Francuska zalažući se zajedno s Ujedinjenim kraljevstvom za stvaranje Velike Srbije, pa je zato kao francuski agent predsjedniku Tuđmanu instaliran Hrvoje Šarinić. On je planiranu kupnju američkog “boeinga” zamijenio francuskim “airbusom”, pa je zato dobio i Orden legije časti. Francuski predsjednik Mitterand demonstrativnim odlaskom u opkoljeno Sarajevo spriječio je američko bombardiranje Srba u Bosni i Hercegovini, a Hrvatska je opet uz američku potporu legendarnom “Olujom” oslobodila teritorij okupiran u velikosrpskoj agresiji. Poslije smrti predsjednika Tuđmana novi predsjednik Stipe Mesić doveo je u Zagreb francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca  na čelo lidera Europske unije pa je tom prilikom je usvojena deklaracija kojom se predviđao regionalni a ne pojedinačni  pristup tzv. Zapadnog Balkana Europskoj uniji, ali je upravo Hrvatska nakon članstva u NATO-u bila posljednja članica primljena u nju.

         Francuska politika na ovom prostoru slijedi uhodanu politiku strateškog partnerstva sa Srbijom što je Emmanuel Macron potvrdio prilikom nedavnog posjeta Beogradu. Međutim francuska politika nije zapostavila Hrvatska u kojoj je stvorena “francuska veza” s nekoliko vodećih političara na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem, ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem, koji su članovi moćne francuske lože, ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek, te dva francuska državljana šefom SOA-e Danijelom Markićem i predstojnikom premijerovog ureda Zvonimirom Frka Petešićem. Najvažniji učinak strateškog partnerstva za Francusku predstavlja upravo sklopljeni ugovor o kupnji francuskog borbenog zrakoplova, jer bez toga ne bi ni bilo Macronovog posjeta Zagrebu. Za Hrvatsku strateško partnerstvo prije svega znači francusku potporu zaulazak u šengenski prostor i u eurozonu te članstvo Hrvatske u OECD-u. U svakom slučaju uspostava takvog strateškog partnerstva s Francuskom s obzirom na negativna hrvatska iskustva s Parizom u bliskoj prošlosti je dobar znak za vanjskopolitičku poziciju Hrvatske u Europskoj uniji, a ujedno ključni potez premijera Andreja Plenkovića u građenju eurounijske karijere ukoliko ga ne sruše korupcijske afere koje od DORH-a preuzelo tužiteljstvo Europske unije. Odlaskom Angele Merkel Emmanuel Macron postaje na izvjestan način glavni lider Europske unije, pa onda to kupljeno strateško partnerstvo s Francuskom jača hrvatski položaj u njoj.

         Ono što je izostalo u ovom posjetu Emmanuela Macrona Hrvatskoj je barem na neki način izraženo žaljenje za politiku njegovih prehodnika posebice Francoisa Mitterranda prema hrvatskim težnjama prilikom raspada komunističke Jugoslavije. Francuska je politika uz Ujedinjeno kraljevstvo u odlučnoj fazi raspadabivše federacije kad se hrvatski narod borio za vlastitu demokratsku državu čvrsto stajala iza agresorske politike Slobodana Miloševića i stvaranja Velike Srbije. Tu se treba distancirati prema onom dijelu francuskoga naroda koji je slobodarski drukčije razmišljao i djelovao pružajući podršku borbi hrvatskoga naroda za vlastitu državu. Predsjednik francuskoga Ustavnoga suda Robert Badinter potvrdio je na čelu posebne komisije da su granice bivših jugoslavenskih republika međunarodno potvrđene, jedan od brojnih fransuskih intelektualaca koji su podržavali borbu hrvatskog naroda protiv fašističke velikosrpske a<agresije bio je Alain Finkeilkraut, a brojni Hrvati iz francuske legije stranaca. da spomenemo samo najpoznatije Antu Gotovinu i Antu Rosu prikljućili su se ratu za hrvatsku samostalnost i na kraju kao simbol slobodarskog duha francuskog naroda koji nije slijedio službenu politiku Pariza je i sam Jean Michel Nicolier koji je dao život za hrvatsku slobodu. Emmanuel Macron sreo se na ulici s njegovom majkom, umjesto da nju primi službeno odajući u ime francuskog naroda poštovanje žrtvi njezinoga sina, što bi bio čin hrvatskoj javnosti o iskrenoj promjeni francuske politike prema Hrvatskoj. S obzirom na činjenicu da u Srbiji Francuska na ovom prostoru već ima strateškog partnera s jačim povijesnim vezama, novo kupljeno strateško partnerstvo s Hrvatskom nema toliki značaj kao  što ga ima dokazano čvrsto savezništvo Hrvatske sa Sjedinjenim Američkim Državama iskovano u potpori službenog Washingtona u “Oluji” i nakon nje. .

Vjekoslav Krsnik

• Što se kuha u i oko Bosne i Hercegovine

         Posljednjih tjedana Bosna i Hercegovina je opet privukla pozornost javnosti ne samo eskalacijom napetosti koju proizvodi zaoštravanjem svoje separatističke politike čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik, nego i pojačanom diplomatskom aktivnošću. Glavni akteri koji brinu o (ne)stabilnosti susjedne države kao praktički protektorata međunarodne zajednice pojačali su napore da se nakon  višegodišnje blokade počnu uklanjati prepreke kako bi se ubrzao put Bosne i Hercegovine prema euroatlantskim integracijama.  U cijeloj priči Republika Hrvatska ima i te kako važnu ulogu, jer po Ustavu Zagreb je dužan brinuti se o položaju hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

•          Sadašnje stanje samo potvrđuje tezu o nesavršenosti Daytonskog sporazuma koji je potpisan na inicijativu Washingtona jer se tada prije 26 godina žurilo Billu Clintonu da zahvaljujući uspjehu hrvatske vojne operacije Oluja koju su Amerikanci prešutno podržali u kampanju za drugi predsjednički mandat uđe s kakvim takvim rješenjem za balkansku krizu. To kakvo takvo rješenje izrađeno je u britanskom Foreign Officeu a nakon nekoliko dana pregovora u Daytonu potpisano od glavnih aktera. Pri tome treba pripomenuti da predstavnik bosanskih Hrvata Krešimir Zubak nije dao svoj potpis na Daytonski sporazum. Sporazum je praktički nagradio velikosrpsku osvajačku politiku jer je tzv. Republika Srpska utemeljena na genocidu što je potvrdio Tribunal u Haagu dobila pola Bosne i Hercegovine iako Srbi nikad kroz povijest nisu vladali njome. Najveći gubitnici ispali su Hrvati, a to je bio poraz nagodbenjačke politike sa Slobodanom Miloševićem hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, jer su Hrvati u susjednoj državi u obliku Federacije BIH dobili zajednički entitet s Bošnjacima.

•          U posljednjih dvadesetak godina jačali su s jedne strane unitarističke aspiracije Bošnjaka s navodno građanskim ustrojem države u kojemu bi oni kao najbrojniji narod zadržali prevlast nad ostala dva, a s druge strane separatističke prijetnje Milorada Dodika podržavane od četničke garniture u Beogradu. Hrvati su i u takvim okolnostima bili gubitnici, jer nisu imali odlučne čelnike a i Zagreb je s obzirom na smjene političkih garnitura igrao dvojbenu politiku prema dijelu hrvatskog nacionalnog korpusa u susjednoj državi. Tako je na primjer Ivo Josipović posjetio Banja Luku i time dao neki legitimitet Miloradu Dodiku kojemu je čak svirao na glasoviru. Iako je čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik glavni remetilački čimbenik, jer stalno prijeti odvajanjem tzv. Republike Srpske Europska unija preko svojeg Visokog predstavnika sa širokim ovlastima tek je nedavno odlučnije reagirala odlukom odlazećeg Valentina Intzka da nametne zakon kojim se kažnjava negiranje genocida na čemu počiva srpski entitet. To je naravno razbjesnilo Milorada Dodika koji sada otvoreno prijeti otcijepljenjem i osnivanjem vlastite vojske.

•          Sve se to događa u novim okolnostima koje prije svega uključuju angažman Washingtona u rješavanje “bosanskog problema”. Dva američka izaslanika Matthew Palmer i Gabriel Escobar boravili su ovih dana na ovom području i uz suradnju američkih veleposlanika u Sarajevu i Beogradu razrađivali američki projekt rješenja krize, dok je novi Visoki predstavnik njemački diplomat Christian Schmidt osvrčući se na Dodikove prijetnje rekao da su “sve opcije” otvorene, a jedna od njih je smjena Milorada Dodika. Veliki  adut Milorada Dodika je potpora Moskve koja se posljednjih godina očitovala i u tome da je Milorada Dodika u Rusiji primio i sam Vladimir Putin, a ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov prilikom posjeta Bosni i Hercegovini prvo posjećuje Banja Luku, a potom Sarajevo. U povodu nove američke inicijative zasnovane prije svega na novom izbornom zakonu koji bi poništio postojeći po kojemu Bošnjaci biraju hrvatske predstavnike u organima vlasti rusko ministarstvo vanjskih poslova poziva na “zaustavljanje destruktivnog miješanja sa strane u unutarnje poslove BiH”. Poruka je očito upućena novoj američkoj inicijativi koja ne odgovara ruskim pretenzijama u Bosni i Hercegovini koje treba promatrati u širem smislu jačanja ruskog prisustva na prostoru bivše Jugoslavije što uključuje i Hrvatsku. Ne samo zbog širenja ruskog utjecaja očito je da su se SAD  umiješale u novi pokušaj rješavanja bosanskohercegovačkog problema i zbog neučinkovitosti Europske unije, jednako kao što je to bilo u težim ratnim uvjetima 90-tih godina.

•          Gdje je u cijeloj priči hrvatski odgovor na zaoštravanje međunacionalnih odnosa u susjednoj državi prema kojoj Hrvatska ima ustavnu obvezu da brine o tamošnjim Hrvatima. Znakovito je da su istog dana u Zagrebu i Beogradu boravili kao čelnik bosanskih Srba a ne kao član Predsjedništva BiH Milorad Dodik odnosno čelnik bosanskohercegovačkih Hrvata Dragan Čović. Prvi se sastao i s predsjednikom Milanovićem i premijerom Plenkovićem, a drugi s predsjednikom Srbije Vučićem. Iz izjava koje su dali poslije tih susreta jasno je da ni Zoran Milanović ni Andrej Plenković ništa ne kažu o političkim potezima Milorada Dodiga, drugim riječima prešutno odobravaju njegovu za Bosnu i Hercegovinu destruktivnu politiku. Andreju je Plenkoviću važnije bilo spominjanje trase autoceste nego opći položaj Hrvata u Republici Srpskoj koja je praktički etnički očišćena od Hrvata te im se onemogućuje povratak. To nije spomenuto ni u šturom priopćenju Ureda predsjednika Milanovića koje samo spominje da je riječ o nastavku aktivnosti predsjednika Republike u cilju ostvarenja legitimnog predstavljanja sva tri naroda u skladu s Daytonskim sporazumom. Milorad Dodik je bio konkretniji kazavši da su razgovarali tri sata te da on i Milanović dijele stajalište o važnosti konstitutivnih uloge naroda u BiH dodajući da ga hrvatski predsjednik “dobro razumije”. Znači li to da Zoran Milanović odobrava blokadu državnih institucija koju provodi Milorad Dodik prijeteći čak s osnivanjem vlastite vojske i otcijepljenjem. U Srbiji se o susretu s Draganom Čovićem oglasio predsjednik Vučić. U tom priopćenju Aleksandar Vučić je podvukao da je odgovor na sve krize u Bosni i Hercegovini jasan – “dogovor tri naroda”, ali je pitanje kako se to uklapa u njegovu potporu potezima koje povlači Milorad Dodik. U svakom slučaju upitno je je li pravi sugovornik za rješavanje položaja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik ako ključ problema za rješavanje tog položaja leži u dogovoru s bošnjačkom stranom odnosno s Bakirom Izetbegovićem. Utoliko je važno što je nakon europskog oklijevanja inicijativu da se blokada unutarnjih odnosa u Bosni i Hercegovini razbije preuzeo Washington s idejom da se promjenom izbornog zakona vrate hrvatskom narodu u Bosni io Hercegovini legitimna prava u skladu s Daytonskim sporazumom.

• Vjekoslav Krsnik

Hoće li ukidanje viza ojačati zahlađene odnose Hrvatske i SAD Odluka američke

administracije da se nakon duge procedure konačno ukinu vize za hrvatske državljane koji putuju u Sjedinjene Države sasvim sigurno predstavlja značajan korak u jačanju veza između dviju država. Za međunarodni položaj Republike Hrvatske upravo su Sjedinjene Države ključni partner što se dokazalo potporom prije svega Clintonove administracije u obrambenom Domovinskom ratu. Washington, je za razliku od drugih zainteresiranih europskih država pružio prešutnu potporu Vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja” koja je porazom Miloševića na bojnom polju dovela do kraja rata i pregovora u Daytonu. U povodu odluke o ukidanju viza za hrvatske državljane ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman izjavio je: “Odnosi Hrvatske i SAD-a su prijateljski i saveznički, a rekao bih i, što dokazuje i ovotjedni ulazak Hrvatske u Program izuzeća od viza. Ova odluka, kao i nastavak razgovora o sklapanju Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, dodatno će unaprijediti naše odnose u nizu područja – od gospodarske i energetske suradnje, preko obrane i sigurnosti, do suradnje u području jugoistočne Europe.” Točno je da su odnosi između Hrvatske i Sjedinjenih država kako kaže hrvatski ministar vanjskih poslova prijateljski, ali je upitno jesu li u punoj mjeri saveznički i “u stalnoj uzlaznoj putanji”. Ako su SAD strateški partner Republike Hrvatske što se dokazalo potporom u Oluji, ali i činjenicom da je Hrvatska prije primljena u NATO nego u Europsku uniju, postavlja se pitanje na kakvoj su razini ti odnosi saveznički otkako je na čelu hrvatske Vlade Andrej Plenković, a predsjednik Republike Zoran Milanović i jesu li oni u stalnoj uzlaznoj putanji. Prije svega hrvatska je Vlada zanemarila to strateško savezništvo odlukom da se za obnovu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva kupi francuski “Rafale” umjesto američkog F-16 block 70. U ovom trenutku posao težak znakovitih 999 milijuna eura je doveden u pitanje jer prije potpisivanje završnog ugovorenu prodaju moraju odobriti SAD budući da je u “rafale” ugrađena i američka oprema. Dok su SAD u borbi hrvatskoga naroda za svoju državu uistinu bili strateški partner, s druge strane Francuska je bila sasvim otvoreno na protivničkoj strani, uporno podržavajući fašističku velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića. Činjenica je da ni Zoran Milanović a ni Andrej Plenković otkad su na vlasti nisu potvrdili to strateško savezništvo sa Sjedinjenim Državama. Za usporedbu treba se prisjetiti da su nakon preuzimanja vlasti 2000. godine predsjednik Mesić i premijer Račan bili pozvani u službeni posjet Washingtonu- Predsjednik Zoran Milanović sudjelujući ove godine na redovnom zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda nije ostvario nikakav kontakt s američkom administracijom kao što je to bilo za vrijeme prethodnih hrvatskih Vlada, a Plenkoviću je to još manje važno, jer je on eksponent francuske politike na ovim prostorima. Što se tiče “uzlazne putanje” to se može iščitati iz ove odluke američke administracije o ukidanju viza, ali se nikako to ne uklapa u činjenicu da Washington već godinu dana nema veleposlanika u Zagrebu. To je jasna poruka Zagrebu da su odnosi dviju država na određeni način spušteni na nižu razinu ne krivnjom Washingtona nego političkim prioritetima Zagreba.. Kao što je za vrijeme predsjednika Tuđmana francuska imala snažan utjecaj na vođenje hrvatske politike, što se odražavalo u Tuđmanovom odnosu sa Slobodanom Miloševićem jer je u to doba najbliži suradnik predsjednika Tuđmana bio Hrvoje Šarinić kojega je Franjo Tuđman tek pred kraj života otkrio kao francuskog agenta, Francuska danas ima još jače uporište u samom političkom vrhu u Zagrebu. Pored Andreja Plenkovića kao člana utjecajne francuske lože tu je čak njemu nadređen u istoj funkciji ministar unutarnjih poslova bivši KOS-ov pouzdanik Davor Božinović. U istu skupinu spadaju i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, predstojnik Ureda premijera Plenkovića francuski državljanin Tomislav Frka Petešić i konačno još jedan francuski državljanin Danijel Markić koji je na čelu ni manje ni više nego glavne obavještajne agencije SOA. S takvim sastavom oko premijera Plenkovića Hrvatska ne vodi samostalnu suverenističku politiku nego onakvu politiku koja odgovara interesima Pariza odnosno sadašnjeg predsjednika Emmanuela Macrona. U ovom trenutku to znači da se strateški više oslanja na Pariz nego na Washington. Da bi se u toj politici stvarno nešto promijenilo na “uzlaznoj liniji”, koju s pozicije Zagreba vidi samo ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman, hrvatska Vlada trebala bi nekim činom dokazati da su istinski strateški partner Republike Hrvatske Sjedinjene Američke države, a ne Francuska. U postojećim uvjetima i političkim okolnostima to je nažalost teško očekivati.

Vjekoslav Krsnik

SRAMOTA HRVATSKIH POLITIČARA

                Hrvatska može biti sretna što ima tako kvalitetnu nogometnu reprezentaciju koja nas čini radosnima kada pobjeđuje i čini tužnima kad im loše ide, ali toga potonjeg je, hvala dragom Bogu znatno manje. U trideset godina postojanja Hrvatske (15. siječnja1992. – 15. siječnja 2022.) naši nogometaši bili su treći na svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998., a u Rusiji 2018. bili su u finalu i osvojili srebrnu medalju. Svojim igrama u Rusiji razgalili su dušu nas Hrvata koji su zdušno navijali – neki u Rusiji na utakmicama, a veći dio nas Hrvata ispred televizijskih ekrana – bodreći naše vatrene u svakoj utakmici. Povratak hrvatskih nogometaša iz Rusije zauvijek će ostati u sjećanju i srcima svih nas koji smo ih dočekali na aerodromu u Zagrebu i pratili kroz Zagreb sve do dolaska vatrenih na Trg Bana Jelačića. Dolaskom na Trg naših srebrnih nogometaša, nastala je prava euforija svih onih koji su tada bili prisutni, a i nas ostalih koji smo to pratili na TV ekranima. Bila je to prava fešta nas Hrvata, a srca su nam bila puna sreće i ponosa zbog fantastičnog uspjeha naših nogometaša. Upravo je nevjerojatno, da jedna tako mala zemlja poput Hrvatske sa jedva 4 milijuna stanovnika ima takve nogometaše koji se bore za naslov svjetskog prvaka. Treba reći i to, da su u finalu protiv Francuza, za Hrvatsku navijali Rusi kao domaćini i čitav svijet, a protiv nas su navijali Francuzi i normalno Srbi (čast izuzecima). Čitav svijet je bio na strani Hrvatske i to je ono što nas Hrvate čini ponosnim i sretnim, to je ono što nam daje snagu, da pokažemo svima tko smo i što smo u svijetu nogometa i športa.

                Svi se čude našim uspjesima, zato jer znaju u kakvim uvjetima naši nogometaši treniraju, u kakvim uvjetima se stvaraju vanserijski igrači poput jednog Luke Modrića, Marcela Brozovića, Ivana Perišića, Maria Mandžukića, Dejana Lovrena, Vedrana Čorluke, Domagoja Vide, Matea Kovačića……

Treba im skinuti kapu i nakloniti im se do poda, jer hrvatski nogometaši u Rusiji su pokazali kako se bori za Hrvatsku i hrvatski narod. Naši hrvatski nogometaši mogu kao pravi primjer poslužiti svima nama, da i svi mi zapnemo koliko možemo za boljitak svih nas. Naročito se to odnosi na naše političare koji se naprosto takmiče u demagogiji – tko će više obećati, a ništa napraviti. To se najbolje vidi danas, tri godine poslije Rusije, jer naša vlada na čelu sa Plenkovićem nije učinila ništa po pitanju izgradnje nogometnog stadiona i to ne bilo kakvog, nego stadiona koji će imati kapacitet 50.000 sjedećih mjesta. Našim političarima nakon uspjeha naših nogometaša u Rusiji, bila su puna usta kako će izgraditi nacionalni nogometni stadion. Bile su to nažalost, samo puste priče i fraze tih istih koji ovako sjajno vode našu Hrvatsku. I dok Srbija gradi novi nogometni stadion – srpski Wembley – od 60.000 sjedećih mjesta koji će koštati 250.000.000 eura i bit će gotov do 2025. godine, naši hrvatski nogometaši i dalje će se morati sramotiti pred Europom i Svijetom, kada će svoje utakmice igrati na takvom derutnom stadionu kojeg je već odavno trebalo srušiti i na istom mjestu izgraditi novi nogometni stadion.

                Naše hrvatske političare može biti sramota što nisu ni malim prstom maknuli, da su u Zagrebu, glavnom gradu svih Hrvata izgradi moderan nogometni stadion. To je gospodo političari vaše ogledalo svakodnevne jalove stvarnosti.

Miljenko Jerneić,

SVE I SVAŠTA U HRVATSKOJ POLITICI

Što se tiče hrvatske političke scene, svakako treba spomenuti događanja ili bolje rečeno previranja u SDP-u koja i dalje traju i ne nazire im se kraj. Olovna vremena za SDP počela su u onom trenutku kada su članovi SDP-a izabrali Peđu Grbina, a ne Željka Kolara za predsjednika te socijaldemokratske stranke u Hrvatskoj. Željko Kolar koji trenutno obnaša dužnost župana Krapinsko-zagorske županije, zasigurno je na najbolji mogući način opisao stanje u SDP-u u svom nedavnom intervjuu Večernjem listu od 28. rujna 2021. godine. Kolar o događajima u SDP u kaže: ˝Kao najveći i nepopravljiv optimist mogu reći da se ne zbiva ništa dobro. I dalje se bavimo sami sobom, glavni su nam problemi unutarstranački odnosi, tko je s kim, a tko je protiv koga˝.

Svojevremeno sam pledirao u Hrvatskoj političkoj javnosti, a naročito kod članova SDP-a iz Hrvatskog zagorja Krapinsko-zagorska županija i Varaždinska županija da glasaju za Kolara, a ne za Grbina u biranju predsjednika SDP-a ali zagorci kao zagorci uvijek glasaju protiv svojega, a u korist tuđega. Zagorci su takvi kakvi jesu i uvijek mi je bolji stranac nego domaći. Upravo mi je bilo žao aktualnog župana Krapinsko-zagorske županije Željka Kolara, protiv koga su velikom većinom glasovali članovi socijaldemokratske partije u Hrvatskom zagorju, a naročito u Krapinsko zagorskoj županiji tako da opće nije ništa čudno što je pobijedio Peđa Grbin.

Kolara znam dugi niz godina, a dobro sam ga upoznao dok sam osam godina obnašao dužnost županijskog vijećnika Krapinsko-zagorske županije ispred Zagorske stranke. Zbog toga sam se i najviše jer ga dobro znam založio da u izboru između Grbina i Kolara članovi SDP-a izaberu Kolara. Danas sigurno ne bi bila takva bruka i sramota u SDP-u, i SDP bi bio politički stabilan i dalje političke konkurentan na hrvatskom političkom tržištu. Peđa Grbin pokazuje da nije dorastao funkciji koju obnaša jer iz dana u dan SDP je u sve većoj krizi, članstvo se osipa svakodnevno, a sve to zahvaljujući aktualnom predsjedniku SDP-a koji svojim destruktivnim djelovanjem razara SDP po svim linijama. Peđa Grbin u nes(p)retnom obnašanju funkcije predsjednika SDP-a nalik je na slona u staklarnici koji ruši sve pred sobom. Kako stvari sada stoje tako će biti i ubuduće sve dok umjesto Grbina ne bude izabran predsjednik SDP-a netko tko je dorastao toj funkciji. Budući da se Kolar tako nam kaže u svom intervju – neće više kandirati za predsjednika SDP-a ovoga trenutka ne vidim osobu u SDP-u koja bi bila sposobna obnašati funkciju predsjednika te socijaldemokratske partije u Hrvatskoj.

U sportu pa tako i u politici, ne možete igrati ligu prvaka, ako imate trećerazrednu momčad. SDP je danas u Hrvatskoj politici pao na niske grane, treća liga, a zašto zbog čega ili bolje rečeno zbog koga to esdepeovci moraju otkriti sami. Zbog Željka Kolar SDP nije sigurno u  krizi.

Interesantno je za Hrvatsku političku scenu, koliko pojedini mediji nagovještavaju povratak u Hrvatsku politiku Ivića Pašalića ˝nekoć najomraženiji političar˝ u Hrvatskoj kako u svom naslovu piše 7DNEVNO od 01. listopada 2021. godine. Isti politički tjednik piše da se vrše pregovori sa HDZ-om za povratak Ivića Pašalića u Hrvatsku politiku.

Ivić Pašalić ili kako su ga pojedini mediji oslovljavali sa Herr Flick, radio je kao liječnik u Klenovniku u vremenu dok je ravnatelj bolnice bio dr. Tomo Fištrek. Pašalić je u bivšoj općini Ivanec kao član HDZ-a vodio veliku bitku za preuzimanje HDZ-a te općine sa Stjepanom Benčekom koji je tada bio ravnatelj KPD Lepoglava 1990. godine, a iza kojeg je stajao Manolić. U to vrijeme izbila je pobuna zatvorenika u kaznionici, nakon čega je Benček smijenjen. U tom lokalnom političkom duelu pobijedio je Pašalić. Prema riječima njegovog ˝bivšeg prijatelja˝ –  koji je danas živ i zdrav, hvala dragom Bogu Pašalić je bio siromašan vrlo slabog imovnog stanja, a stanovao je u krugu bolnice Klenovnik. Sa svojom obitelji u to vrijeme živio je kao običan građanin.

Ivić Pašalić nakon što je preuzeo vođenje HDZ-a bivše općine Ivanec, 1992. godine počinje obnašati funkciju glavnog tajnika HDZ-a ubrzo nakon toga postaje savjetnikom kod prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Kako kaže njegov ˝bivši prijatelj˝ Pašalić je bio nitko i ništa u političkom i gospodarskom životu, a onda, od kada je postao prisutan u visokoj Hrvatskoj politici naglo se obogatio. Danas Ivić Pašalić je predsjednik HUP-ove Udruge drvne i papirne industrije, koji je osnovao brend namještaja ˝Mila i Mili˝. Možemo slobodno reci da se Pašalić dobro snašao u poslovnom svijetu, a kako i ne bi kada je njegovo bogatstvo procijenjeno na 30,5 milijuna eura ˝vidi Nacional od 9. travnja 2002. godine˝. Očito je, da se bavljenje politikom Pašaliću kao i mnogim drugim personama koje su ušle u svijet politike, višestruko isplatilo. Danas, Pašalić slovi za uglednog poduzetnika dobrotvora i mecenu. Povratak Ivića Pašalića u Hrvatsku politiku bio bi veliki gubitak za Hrvatsko gospodarstvo, a još veći za Hrvatsku politiku. Ivić Pašalić ako želi dobro Hrvatskoj ne bi se trebao vraćati u Hrvatsku politiku u koje je već jednom bio i pokazao svu raskoš svojeg antitalenta za politiku.

Miljenko Jerneić

AMICUS VERITATIS

            Nakon što je Hrvatski tjednik broj 887. od 23. rujna 2021. godine objavio moj tekst pod naslovom: ˝U službi istine˝, str. 44, 45, 46 i 47, javio mi se gospodin Petar Nola iz Podgore, te me uputio na svoju sumještanku i znanicu, gospođu Smiljanu Šunde. Gospođa Smiljana Šunde još jedna je od osoba -da ih je barem više- koja si je dala truda da raskrinka partizansku i komunističku laž o tobože ubijenih 102. Podgorana u Jasenovcu, a u stvari od tog popisa svega je jedna osoba ubijena u Jasenovcu! O tome je gospođa Šunde napisala članak u srpnju 2005. godine pod naslovom: ˝Tko je čija žrtva?˝, kojeg su od pet hrvatskih novinskih redakcija kojima je tekst poslan, objavila njih četiri… Glas Koncila, Fokus, Slobodna Dalmacija i Makarska kronika,  a tadašnji urednik Vjesnika je rekao, ˝da je članak predugačak i da je to razlog neobjavljivanju (iako je u istoj rubrici objavljivao i znatno dulje članke)˝.

            Članak ˝Tko je čija žrtva˝, čija je autorica gospođa Smiljana Šunde još jedan je od povijesnih dokumenta kojem je jedina težnja istina o sudbini njenih Podgorana, njenih najmilijih, rođaka, kao i svih onih čija se smrt želi lažno i na krivi način prikazati. Smiljana Šunde o tome kaže: ˝A ja samo tražim svoje ljudsko pravo, u ime pokojnog brata moje majke, pokojnog sina tatine sestre i u ime još desetak mojih pokojnih rođaka, u ime stotinjak ubijenih mještana iz moje rodne Podgore, kao i u ime svih onih stotina tisuća koji su stradali na tisuće raznih mjesta i raznih načina, a nalaze se na internetskom popisu kao žrtve Hrvata – tražim u ime njihove rodbine da se monstrouzni popis skine i da njegovi tvorci odgovaraju pred zakonom.˝(Vidi: ˝Kakav smo mi to narod˝, objavljeno 30. svibnja 2010. godine.)

                Fascinantno je, a ujedno i frapantno, da se na popisu ubijenih u Jasenovcu nalaze 102. osobe, a u stvarnosti: Ű Jasenovcu je stradao jedan, jedini Podgoranin – to je bio Mate Mrsić Jurin, rođen 1917. godine˝.  Smiljana Šunde daje nam u svom članku iscrpan i nadasve točan i precizan podatak o svakom stradalom Podgoraninu, pa tako piše o ˝18 žrtava – Podgorana koji su stradali od partizanske ruke i čija imena do 1990. nisu nigdje bila niti su smjela biti zapisana (zanimljivo je da se ni jedna od tih 18 žrtva nije našla na ˝znanstvenom˝ popisu njujorškog Instituta).˝

Tu se misli na Jasenovac Research Institute kojeg su osnovali 1998. godine američki Srbi i Židovi u New Yorku koji je sredinom travnja postavio i spomen-ploču za ˝stotine tisuća žrtava jasenovačkog logora˝˝. Smiljana Šunde u članku: ˝Kakav smo mi to narod˝ spominje i slučaj oca akademika Stjepka Gamulina, čijeg su oca – gimnazijskog profesora Ćiru Gamulina – u Splitu strijeljali talijanski fašisti, a čije se ime također nalazi na popisu stradalih u Jasenovcu,…˝.

                Nevjerojatno je koliko je Smiljana Šunde uložila truda da bi otkrila pravu sudbino 102 poginula sumještanina, sa kolikom je akribijom pristupila tom poslu, da bi ukazala na prijevaru Srba i Židova iz New Yorka. Treba joj na tome čestitati i odati priznanje na najvišoj državnoj razini.

Probudi se Milanoviću!

Da bi čitateljima približili i predočili sve ono što je rađeno sa 102 imena sa popisa, citirat ćemo taj dio iz članka u potpunosti zbog važnosti, istine i pijeteta ubijenih.

Prema “znanstvenom” popisu iz New Yorka u Jasenovcu je stradalo ukupno 102 (stotinuidvoje) Podgorana.

Tu su osobe koje su stradale na raznim mjestima i na razne načine: partizani koji su poginuli širom ondašnje Jugoslavije (od Biokova, Brača i Hvara, preko Bosne i Crne Gore do Trsta), oni koji su umrli u zbjegu (neki na Visu, neki u Italiji, a najviše njih u El Shattu), tu su i žrtve četničkih pokolja, te žrtve talijanskih fašista. Na tom “znanstvenom” popisu je i jedna žrtva savezničkog bombardiranja Splita, te jedna žrtva bombardiranja Podgore. No, “znanstveno” su svi oni stradali u Jasenovcu. U stvarnosti: u Jasenovcu je stradao jedan, jedini Podgoranin – to je bio Mate Mrsić  Jurin, rođen. 1917. godine. Svaka pojedinačna žrtva nepravedna je i vapije Bogu. No, tako vapije i onih 18 žrtava – Podgorana koji su stradali od partizanske ruke i čija imena do 1990. nisu nigdje bila niti su smjela biti zapisana (zanimljivo je da se ni jedna od tih 18 žrtava nije našla na ”znanstvenom” popisu njujorškog Instituta). Ima još “znanstvenih bisera”: od 102 imena s popisa  – četiri osobe upisane su dva puta kao žrtve i to s izmijenjenim godinama rođenja, a jedan je Podgoranin s dva imena (Ivan-Vojko Kunac sin Marijanov) upisan kao dvije osobe: Ivan Kunac i Vojko Kunac. Netočno su navedene godine rođenja za još četrdesetak osoba. Ima pogrešaka i u imenima: Jože i Jozo umjesto Joze, Krasan umjesto Krasin, Neđeljko umjesto Nediljko, Anto umjesto Ante, Tomo umjesto Toma,  Čedomir umjesto Čedomil, Lovro umjesto Lovre, Vico umjesto Vice, Stope umjesto Stipe, Pavo umjesto Pave. U jednom slučaju zamijenjeno je ime oca i sina – Pivac Ante Gabrin umjesto Pivac Gabro Antin. Ženskim žrtvama je kao ime oca upisano ime muža. Itd. Posve sigurno – o propustu ne može biti riječi. U svemu ima i previše sustavnosti. Napominjem da se za svaku “jasenovačku žrtvu” s popisa JRI-a navodi 5 podataka: ime, prezime, ime oca, mjesto rođenja, godina rođenja. A gotovo svakoj od 102 “žrtve” iz Podgore upisan je po jedan netočan podatak. Ne računajući, naravno, osnovni netočan podatak – mjesto pogibije (netočan, tj. lažan za sve, osim za jednu podgorsku žrtvu). Kaže se: Tko radi, taj i griješi.

Očito njujorški “znanstvenici”, okupljeni u Jasenovac Research Institutu, premnogo rade. Pa i griješe. Samo na primjeru Podgore broj su jasenovačkih žrtava povećali za točno stotinu puta. Ako su slično radili i s drugim mjestima – lako je izbrojiti, odnosno procijeniti koliki je stvarni broj stvarnih žrtava. Ne znam samo kojom su se metodologijom služili pri istraživanju broja žrtava i u izradi popisa žrtava. A kako je sa žrtvama iz drugih mjesta iz Hrvatske? Ja sam, primjerice, na JRI-ovu popisu potražila i imena žrtava četničkog pokolja 1942. u selu Rašćane kod Vrgorca. Naime, među tim žrtvama su bila dva nećaka moga djeda: 28-godišnji Marijan i 20-godišnji Ante, te njihov otac 63-godišnji Jure Lendić. Potražila sam i imena još nekih stradalih osoba (iz Rašćana, Korčule, Splita itd.) koje su obiteljski – podrijetlom ili ženidbeno – bile vezane uz Podgoru: svi su na popisu tobožnjih jasenovačkih žrtava. Sastavljač “znanstvenoga” njujorškog popisa očito se koristio popisima nekadašnjeg SUBNOR-a, gdje su bila imena: palih boraca, žrtava fašističkog terora i umrlih u zbjegu u El Shattu ili na putu do njega (Hvar, Vis i Italija). Popisi tih žrtava iz svih mjesta i iz svih republika nekadašnje zajedničke države nalaze se u Beogradu, pa su “znanstvenicima” iz New Yorka bili lako dostupni. Tako su žrtve, pa i one pale od četničke ruke, sada po drugi put postale žrtve. Sve u režiji JRI-a. No, evo dijela tog popisa (od ukupno 3248 stranica!), koji se odnosi na poginule i stradale Podgorane: Popis Podgorana koji su “stradali u Jasenovcu”

1. A-68 ANUŠIĆ IVAN (Luka), rođ. 1915. (stvarno: poginuo na Tjentištu)
2. ANUŠIĆ MATE (Luka), rođ. 1903. (stvarno: poginuo na Zelengori)
3. ANUŠIĆ NATAŠA (Mate), rođ. 1943. (stvarno: umrla u El Shattu)
4. B-44 BAN LJUBO (Stipe), rođ. 1914. (stvarno: ubili ga četnici u Rašćanima)
5. BAN MATE (Stipan), rođ. 1867. (stvarno: umro u zbjegu u Komiži)
6. B-112 BEROŠ ANTICA (Kleme), rođ. 1871. (stvarno: umrla u zbjegu u Italiji)
7. B-186 BORIĆ LUKA (Vice), rođ. 1921. (stvarno: poginuo u desantu na Drvar)
8. BORIĆ MILOVAN (Mijo), rođ. 1926. (stvarno: ubili ga četnici kod Gračaca)
9. B-187 BORIĆ VICE (Marijan), rođ. 1914. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
10. BORIĆ ANĐELKO (Ante), roĐ. 1912. (stvarno: umro od tifusa u Petoj ofanzivi)
11. BORIĆ MATE (Nikola), rođ. 1913. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
12. BORIĆ RAFAEL (Vicko), rođ. 1908. (stvarno: umro od tifusa na Zelengori)
13. BORIĆ MARIJAN (IVAN), rođ. 1901. (stvarno: ubijen u bolnici Zlopolje)
14. BORIĆ JURE (Nikola), rođ. 1909. (stvarno: poginuo kod Imotskog)
15. D-21 DEAN IVO (ANTE), rođ. 1922. (stvarno: ?…)
16. DEAN IVAN (Luka), rođ. 1912. (stvarno: poginuo kod Imotskog)
17. D-44 DEVČIĆ JOZE (Marijan), rođ. 1925. (stvarno: poginuo na Čvrsnici)
18. D-123 DULČIĆPETAR (Jakov), rođ. 1878. (stvarno: umro u El Shattu)
19. E-21 ERCEG KRSTE (Mate), rođ. 1920. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
20. H-47 HRABAR VJEKOSLAV(Joze),rođ.1913. (stvarno: poginuo u bolnici u Petoj ofanzivi)
21. HRABAR NEDILJKO (Joze), rođ.1926. (stvarno: poginuo u bolnici u Petoj ofanzivi)
22. HRABAR MARE (ž. Joze), rođ. 1888. (stvarno: umrla u El Shattu)
23. J-6 JAKIĆ IVAN (Mate), rođ. 1909. (stvarno: ubili ga četnici u Srbiji)
24. JAKIĆ KRASIN (Milan), rođ. 1941. (stvarno: umro u El Shattu)
25. J-131 JUGOVIĆ MATE (Marijan), rođ. 1908. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
26. JUGOVIĆ IVAN (Tomica), rođ. 1924. (stvarno: prezime Sumić; poginuo u ratu)
27. K-134 KOKIĆ ANTE (Mijo), rođ. 1867. (stvarno: umro u zbjegu u Italiji)
28. KOKIĆ BORIS (Jakov), rođ. 1923. (stvarno: poginuo na otoku Hvaru)
29. KOKIĆ IVAN-JOZIP (Jakov), rođ. 1921. (stvarno: umro u logoru Sisak)
30. KOKIĆ MIHO-ŽIVKO (Jakov), rođ. 1920. (stvarno: ubili ga četnici kod Neretve)
31. K-264 KRŽANIĆ ANTE (JURE), rođ. 1915. (stvarno: ubijen u bolnici Zlopolje)
32. K-280 KUNAC IVAN (MARIJAN), rođ. n.a. (stvarno: dva puta upisan kao žrtva!)
33. KUNAC IVAN-VOJKO(Marijan),rođ.1923.(stvarno: umro od tifusa u Petoj ofanzivi)
34. K-286 KURTIĆ MILAN (Ivan), rođ. 1914. (stvarno: poginuo u Kruševu, Andrijevica)
35. L-13 LAMPIĆ JURE (Ivan), rođ. 1910. (stvarno: mučili ga Talijani, umro u Podgori)
36. LAMPIĆ STANKO (Ivan), rođ. 1920. (stvarno: poginuo kod Vrgorca)
37. L-48 LETICA VICKO (Mate), rođ. 1925. (stvarno: poginuo u Moslavini)
38. LETICA PETAR (Mate), rođ. 1918. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
39. LETICA MATE (Jure), rođ. 1882. (stvarno: ubili ga Njemci u Biokovu)
40. LETICA JAKOV (Joze), rođ. 1864. (stvarno: umro u El Shattu)
41. LETICA ŠIMUN (Nikola), rođ. 1874. (stvarno: umro u El Shattu)
42. LETICA ĆIRIL (Mate), rođ. 1920. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
43. LETICA LJUBO (Ivan Stipin), rođ. 1923. (stvarno: poginuo na Korčuli)
44. LETICA PETAR (Ivan Nikolin),rođ.1921. (stvarno: poginuo kod Trsta)
45. LETICA PETAR (Ante), rođ. 1923. (stvarno: poginuo u Posušju)
46. LETICA SLAVEN (Mate), rođ. 1944. (stvarno: umro u El Shattu)
47. LETICA IVAN (Joze), rođ. 1864. (stvarno: ubili ga Talijani)
48. L-95 LUCIĆ LJUBO (Šimun), rođ. 1919. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
49. LUCIJETIĆ ANTE (Stipan), rođ. 1902. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
50. M-82 MARINOVIĆ IVAN (Marijan), rođ. 1903. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
51. M-175 MIHOTIĆ DUŠAN (Stipan), rođ. 1917. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
52. M-219 MILIČIĆ SLAVKO (Ćiril), rođ. 1922. (stvarno: poginuo u savezničkoj vojsci)

53. MILIČIĆ NEVENKA (Nediljko),rođ.1944. (stvarno: umrla u zbjegu u Italiji)

54. MILIČIĆ ĆIRIL (Petar), rođ. 1882. (stvarno: umro u El Shattu)

55. MILIČIĆ ŠPIRO (Jure Markov),rođ.1916.(stvarno: poginuo u bolnici na Zelengori)

56. MILIČIĆ BRANKO (Vice), rođ. 1920. (stvarno: ubili ga ustaše u Makarskoj)

57. M-220 MILIČIĆ BRANKO (VICE), rođ. 1920. (stvarno: dva puta upisan kao žrtva!)

58. MILIČIĆ PAŠKO (Jure Antin), rođ. 1910. (stvarno: poginuo kod Šibenika)

59. MILIČIĆ ŠPIRO (JURE), rođ. 1922.? (stvarno: dva puta upisan kao žrtva!)

60. MILIČIĆ SLAVKO (ĆIRO), rođ. 1923.? (stvarno: dva puta upisan kao žrtva!)

61. M-282 MIŠIĆ ŠIMUN (Miho), rođ. 1902. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

62. M-308 MLIKOTA MILOŠ (Jakov), rođ. 1923. (stvarno: poginuo u Maljkovu, Svilaja)

63. M-333 MRSIĆ SREĆKO (Stipan), rođ. 1923. (stvarno: ubili ga Talijani i ustaše u Podgori)

64. MRSIĆ MATE (Jure), rođ. 1917. (stvarno: ubijen u logoru Jasenovac)

65. N-66 NOLA DETO (Ivan Šimunov), rođ. 1912. (stvarno: poginuo kod Bola, Brač)

66. NOLA DINKO (Ivan Stipanov),rođ.1915. (stvarno: poginuo u bolnici u Petoj ofanzivi)

67. NOLA FABIJAN (Petar), rođ. 1912. (stvarno: poginuo u Splitu-savezničko bomb.)

68. NOLA GRGO (Ivan), rođ. 1921. (stvarno: poginuo u Dugim Njivama, Biokovo)

69. NOLA JOZE (Cvitan), rođ. 1866. (stvarno: umro u El Shattu)

70. NOLA LILI-ŠIMICA (Lovre), rođ. 1926. (stvarno: umrla od tifusa u Petoj ofanzivi)

71. P-54 PAVLINOVIĆ NEDA (Lovre), rođ. 1864. (stvarno: umrla 1942. u Podgori)

72. PAVLINOVIĆ MILOVAN(Duje),rođ.1924.(stvarno: poginuo kod Mrkonjić Grada)

73. PAVLINOVIĆ LJUBO (Ivan), rođ.1907. (stvarno: umro 1941. u Šibeniku)

74. PAVLINOVIĆ ZVONKO (Mijo),rođ.1922. (stvarno: poginuo kod Duvna)

75. PAVLINOVIĆ IVAN (Lovre), rođ. 1860. (stvarno: umro 1941. u Podgori)

76. PAVLINOVIĆ IVAN (Duje), rođ. 1912. (stvarno: poginuo u Kotišini)

77. P-158 PIVAC JOZE-ĆIRIL (Jure), rođ. 1921. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

78. PIVAC GABRO (Ante), rođ. 1915. (stvarno: poginuo u Hercegovini)

79. PIVAC MARE (ž. Šimuna), rođ. 1881. (stvarno: umrla u El Shattu)

80. R-37 RADOJKOVIĆ JURE(Marijan),rođ.1902. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

81. R-38 RADOJKOVIĆ IVAN (Petar), rođ. 1920. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

82. RADOJKOVIĆ MILUTIN (Ivan),rođ.1926.(stvarno: poginuo u bolnici u Petoj ofanzivi)

83. RADOJKOVIĆ MILOŠ (Stipe), rođ.1923. (stvarno: poginuo u Bosanskom Grahovu)

84. R-160 ROSANDIĆ PAVAO (Šimun), rođ.1918. (stvarno: poginuo na Zelengori)

85. ROSANDIĆ MLADEN (Mate), rođ.1924. (stvarno: poginuo kod Daruvara)

86. S-81 SISARIĆ MILJENKO (Ante), rođ. 1919. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

87. SISARIĆ DRAGUTIN (Ante), rođ.1888. (stvarno: ubili ga Talijani u logoru Ploče)

88. SISARIĆ RUSKO (Dragutin), rođ.1921. (stvarno: poginuo na Vlašiću)

89. S-217 STOJKOVIĆ BRANKO (Joze), rođ.1919.(stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

90. S-245 SUMIĆ VICE (Ivan Tomin), rođ. 1903. (stvarno: poginuo u ratu)

91. SUMIĆ IVAN (Andrija), rođ. 1887. (stvarno: ubili ga četnici na Crnom brdu)

92. SUMIĆ MILJENKO (Ivan), rođ. 1919. (stvarno: poginuo u ratu)

93. SUMIĆ KARLO (Luka), rođ. 1917. (stvarno: poginuo na Treskavici, Kalinovik)

94. V-30 VELA ANTE (Mate), rođ. 1921. (stvarno: poginuo na Snagovu, Zvornik)

95. VELA NIKOLA (Pavao), rođ. 1920. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

96. VELA MARE (Joze), rođ. 1897. (stvarno: poginula u bombardiranju Podgore)

97. V-77 VODANOVIĆ LJUBO (Jure), rođ.1918. (stvarno: ubili ga Talijani /?/ u Podgori)

98. VODANOVIĆ ČEDOMIL (Ivan),rođ.1919.(stvarno: poginuo u Dragljanima, Vrgorac)

99. V-97 VRANJEŠ GRGO (Stipan), rođ. 1922. (stvarno: poginuo na planini Velež)

100. V-98 VRANJEŠ VITOMIR (Ivan), rođ. 1929. (stvarno: poginuo u ratu)

101. V-104 VRSALJKO VICE (Marijan), rođ.1919. (stvarno: poginuo u Imotskom)

102. VRSALJKO JAKOV (Marijan),rođ.1922. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

Krajnje je vrijeme, da hrvatska vlada na čelu sa Andrejom Plenkovićem konačno donese odluku da se formira međunarodna državna komisija koja bi istraživala Jasenovac, a isto tako i sva ostala stratišta na kojima je pobijeno na desetke i tisuće Hrvata u mnogim jamama, rudnicima, šumama, te da se pokuša utvrditi identitet, dob i spol ubijenih. Tu mislim i na jame na koje se Srbi u Hrvatskoj stalno pozivaju. Mi Hrvati moramo raščistiti za vijeke vjekova sve nedoumice iz naše povijesti i konačno skinuti stigmu laži i farizejstva kojekakvih znanstvenika koji Hrvate žele proglasiti najkrvoločnijim narodom na kugli zemaljskoj, kako kaže Smiljana Šunde. Ne učinimo li to, tada nismo dostojni sebe, svojih predaka, naše djece, budućih potomka, hrvatske države i hrvatskog naroda.

Miljenko Jerneić,

DOMOVINSKI RAT HRVATSKA SVETINJA

                Čitav kolovoz i rujan 2021. godine intenzivno sam pratio što o Hrvatskoj i nama Hrvatima pišu srpski mediji a najviše sam se usredotočio na: Politiku, Večernje novosti i Kurir. Zašto baš ti mediji – pa zato jer su mi u Hrvatskoj bili najdostupniji. Naravno, kako mi Hrvati svake godine slavimo ˝Oluju˝ kojom smo konačno pobijedili srpskog agresora, Srbi na drugoj strani slave poraz u pokušaju da okupiraju i prisvoje dvije trećine Hrvatske. Cijeli svijet zna da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, potpomognuta Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA), i da je izgubila još jedan od svojih ratova, ovaj put od Hrvata.

Beogradska Politika od 4. kolovoza 2021. godine na svoj naslovnici donosi naslov: ˝Tuđman je hteo da šalje bombe čamcima u Zeum˝, a tu se nalazi i vudu lutka sa likom Franje Tuđmana, naveden kao ˝detalj sa izložbe u Zagrebu˝, čime se želi obezvrijediti Tuđmana kao osobu, političara ali i vojnog stratega koji je politički i vojno porazio srpskog agresora, a Srbi mu to ne mogu oprostiti i pokazuju svu svoju zlonamjernost i opakost. Taj članak je ustvari komentar odvjetnika Dušana Bratića koji se godinama bavi prikupljanjem podataka o ˝Oluji˝ i suze roni što je Srbija izgubila rat protiv Hrvata, a sve to gleda iz rakursa velikosrpstva. D. Bratić tako za ˝Oluju˝ kaže: ˝Oluja˝ u širem kontekstu predstavlja fazu ostvarenja strateških planova SAD u EU. Vidljivo je iz tih dokumenata da se zvanično Amerika to baš protivi vojnoj akciji, a u stvarnosti podržava i pomaže Tuđmana uslovljavajući sve jedino ograničenjem da vojna akcija ne traje duže od sedam dana i da se ne vrše ratni zločini. Čak ambasadora u Zagrebu Pitera Galbrajta stavlja faktički u funkciji Tuđmanovog pomoćnika, a pri ambasadi se formira ˝državni tim˝ za sve neophodne pomoći.

D. Bratić se nešto dalje poziva na stenogram iz Banskih dvora čime se želi kompromitirati Franju Tuđmana prvog hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske. Bratić o tome kaže: ˝Među dokazima je stenogram sa Banskih dvora gde Tuđman predlaže generalima da se raketama dometa 50 km. pokuša dejstvovati po molu u Zemunu i da se niz Dunav i Savu puštaju čamci sa eksplozivom radi pokušaj rušenja mostova i sejanja straha u Srbiji˝.

Bratić iznosi u svojoj priči kako su to i na koji način Amerikanci i NATO sudjelovali u ˝Oluji˝ i pomogli Hrvatima da pobijede srpskog agresora i srpsku petu kolonu u Hrvatskoj. O tome Bratić piše: ˝Učešće američkih vojnih stručnjaka u obuci hrvatskih oficira i komandi u planiranju i izvođenju borbenih dejstava delomično je evidentirano kroz angažovanje kompanije MPRI iz Virđinije. Ugovor je 15. novembra 1994. godine obnovio ministar odbrane Gojko Šušak. U novembru 1994. godine u Vašingtonu je komandant kopnene vojske SAD-a general Salivan sa saradnicima primio Janka Bobetka, načelnika Generalštaba Hrvatske vojske, a 29. novembra 1994. godine u Pentagonu je održan operativni sastanak ministra odbrane Gojka Šuška i saradnika sa direktorom Vojno-obaveštajne agencije SAD-a generalom Hugensom  i generalom Veslijem Klarkom˝.

U svojim intelektualnim reminiscencijama o ˝Oluji˝ Bratić ističe: ˝Operaciju ˝Oluja˝ su dokle izradile Oružane snage Hrvatske, Armije BIH i HVO i vazduhoplovstvo SAD-a sa jedinicama elektronskog izviđanja˝. Na kraju svojeg izlaganja o ˝Oluji˝ Bratić završava svoj pledoaje sa konstatacijom: ˝Srbiji je potrebna strategija˝.

Dušan Bratić, kao i mnogi Srbi, a naročito danas srpska recentna politika na čijem je čelu prononsirani četnik Aleksandar Vučić, svake godine umire od tuge kada Hrvati slave ˝Oluju˝ radnu i oslobodilačke operaciju u kojoj je slomljena kičma velikosrpskoj politici i zaustavljanje četničke horde sa istoka. Hrvatska i svi Hrvati mogu biti ponosni na ˝Oluju˝ koju ćemo i dalje slaviti svake godine kao pobjedu nad pobjedama protiv Srbije. Srbija je napala Hrvatsku. a ne Hrvatska Srbiju. Ratovalo se na državnom teritoriju Hrvatske, a ne Srbije. Srbija je u tom ratu bila agresor, a Hrvatske žrtva. I to je prava istina o ˝Oluji˝, a sve ostalo su prazne tlapnje i varijacije na temu.

Večernje novosti od 4. kolovoza 2021. godine na svoj naslovnoj stranici donose naslov: ˝Hrvati Srbe prognali, pa od bede pobegli!˝, a na stranicama 12. i 13. daju se iskazi onih Srba koji su otišli sa svojih ognjišta u sveopćoj bežaniji. Naravno, za ˝Oluju˝ se kaže da je to ˝zločin koji traje˝. Srbe iz Hrvatske nitko nije tjerao. Sami su odlučili otići iz Hrvatske, a prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman pozivao je srpsko stanovništvo da ostanu u svojim domovima i da nikome neće pasti vlas sa glave.

No, kako znamo Srbi su odlučili otići iz Hrvatske, i danas za to bez imalo srama optužuju Hrvatsku i Tuđmana. O svemu, pa tako i o ˝Oluji˝ i Domovinskom ratu postoji samo jedna istina, istina da je Oluja bila besprijekorna vojna akcija, čista kao suza, hrvatskih oružanih snaga, a Domovinski rat jedan je od kamena temeljca na kojem je stvorena Hrvatska država.

 Večernje novosti od 6. kolovoza 2021. godine na naslovnici donose veliki naslov: ˝Progon Srba u temelju države˝, a o tome se opširno piše na strani 2. i 3. gdje se između ostalog jadikovanje srpskih političara optužuje Plenkovića da u stvari kroz ˝Oluju˝ slavi progon Srba, o čemu najbolje govori i sam na slovo na strani 3.: ˝Plenković slavi program Srba, a hoće pomirenje!?˝. Interesantno je, sa koliko cinizma srpski tisak piše samo u srpskim žrtvama, ratnim štetama, pa to sve izgleda kao da je Hrvatska napala Srbiju, kao da su Hrvati ratovali u Srbiji i ubijali srpske građane u Srbiji, rušili njihove domove, devastirali i pokrali njihova kulturna dobra u Srbiji i odnijeli na desetke tisuća ukradenih umjetničkih djela iz Srbije u Hrvatsku, kao da su Hrvati u Srbiji rušili crkve, muzeje i ostale kulturne spomenike.

Istina je sasvim drugačija gospodo sa istoka! Srbija je napala Hrvatsku i vodila bezpoštedni rat ubijajući Hrvatske vojnike i građane, ženu, djecu i starce. Barbari sa istoka su opljačkali Hrvatske kulturne vrijednosti, odnijevši ih iz Hrvatske. Poput najvećih lopova sve što bi im došlo pod ruku, od umjetničkih predmeta, slika, knjiga, crkvenih relikvija, ostavljajući pustoš za sobom. Kaj su istočne horde mislile da se Hrvati neće braniti, da neće štititi ono što je hrvatsko: svoj dom, svoju obitelj i živote svojih najmilijih. E, drage naše komšije, grubo ste se prevarili, pa je onda normalno da i vi gospodo Srbi platite ceh za agresiju na Hrvatsku. Izgubili ste rat koji ste nametnuli nama Hrvatima želeći nas ne samo pokoriti veći zatrti kao što ste danas sa svojom novom-starom veliko srpskom politikom pod nazivom ˝srpski svet˝, želite pokoriti Crnu goru, a sutra Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Vama mora biti jasno da ste slabi ratnici. Pobijedili su vas Albanci na Kosovu i dobili svoju državu. Crnoj Gori koja ima svoju državu želite osporiti pravo da imaju svoju crnogorsku državu i da se građani Crne Gore slobodno izjašnjavaju kao Crnogorci. Želite jednostavno izbrisati pojedine narode kao da ne postoji ili u najboljoj srpskoj varijanti da posrbite narode i na taj način ukradete im pravo na postojanje. To je čista patološka politika kojom želite vladati drugim narodima i državama, a bojim se da za takvu politiku nema lijeka. Što god poduzimate li ćete poduzeti u pravcu stvaranja Velike Srbije, nećete u tome uspjeti. Na kraju ćete imati ono što i zaslužujete, a to je Mala Srbija ili beogradski pašaluk. Možda ti onda dođete k sebi i ozdravite.

U ˝Kuriru˝ ili kako te novine za sebe kažu ˝najuticajnije dnevne novine Balkana˝ na tapeti su Crna Gora i ustoličenje Jonakija u Cetinju (17. kolovoza 2021. godine, strana 6. i 7.), a isto je tako u broju 2699. od 21. kolovoza 2021. godine strana 2. i 3., u kojoj već u samom naslovu teksta: ˝Spremaju haos za Joanikija˝, nagoveštavajući  o čemu se piše. Nadalje, u broju 2701. od 23. kolovoza ˝Kurir˝ na naslovnici objavljuje naslov: ˝Mržnja-Milove pristalice udarile na Joanikija, uzvikivali: ˝Nije vam ovo Srbija!˝˝ , a na strani 2. i 3., o ustoličenje Joanikija i svemu oko toga pišu iz ugla velikosrpske politike. Na istom tragu je i ˝Kurir˝ od 1. rujna 2021. godine, a ˝Kurir˝ broj 2715. od 6. rujna čitavu naslovnicu posvećuje ustoličenje Joanikija u Cetinju. Na naslovnici možemo pročitati:˝Snagu crkve i naroda Milo Đukanović i njegovi pioniri pokušali puč, ali nisu uspjeli˝, ˝Mitropolit Joanikija ustoličen na Cetinju˝. Naslovnica donosi i izjavu Vladike Joanikija: ˝Služiću bratskom pomirenju u Crnoj Gori˝, Aleksandar Vučić: Milu ću samo da poručim: ni ti ni bilo tko drugi nećete uspeti da pokorite Srbiju dok sam živ˝, Patrijarh Porifirije: ˝Vaša je dužnost da donesete mir u ovoj raspetoj i svetoj zemlji˝ te Zdravko Krivokapić: ˝Nalogodavci i organizatori haosa su DPS i kriminalne grupe˝ Ovaj broj ˝Kurira˝ o ustoličenju Joanikija i svemu ostalom što je u vezi toga piše na punih devet stranica.

Interesantne su gore sve navedene izjave, ali moram se osvrnuti na izjavu Aleksandra Vučića koji se u svojoj izjavi zamijenio teze ili bolje rečeno pobrkao lončiće. Pa kome je u interesu da pokori Srbiju?! Baš nikome. Fućka sa Crnogorcima, Albancima a i nama Hrvatima za Srbiju. Srbija je opterećena samom sobom, a srpski političari na čelu sa Vučićem pršte od taštine manje vrijednosti i veličine.

Vučić misli da je ikome stalo do Srbije. Nije baš nikome, a što je politički paradoks samim Srbima ponajmanje, jer da im je stalo do Srbije tada bi se bavili sobom, a ne uvijek i stalno se drugima.

˝Kurir˝ od 8. rujna 2021. godine na naslovnici donosi naslov: ˝Udar na patrijarha˝, ˝Posle haosa na Cetinju prete i Albanci – ne daju Porfiriju da se ustoliči u Pećkoj patrijaršiji˝, te nas upoznavaju sa komentarom Azema Vlasija koji je ˝protiv toga da se ceremonija uvođenje u tron poglavara Srpske pravoslavne crkve održi tamo gde se održavla vekovima, već traži da se taj čin obavi u Hramu Svetog Save u Beogradu˝. Na naslovnici je i poruka Joanikija Đukanoviću: ˝Đukanović treba da snosi posledice za ono što je učinio˝.

Netom što je ˝Srpski svet˝ završio sa Crnom Gorom na red dolaze Albanci i Kosovo. Nevjerovatno je, koliko je srpska politika drska i bahata, arogantna i prijeteča prema drugim narodima i državama. Srbija zasigurno ne bi vodila takvu politiku, da iza nje ne stoji Rusija i njezini vanjskopolitički interesi, a to je, da bude prisutna na Jadranskom moru i u tom dijelu (Srbiji) Europe. Srpska pravoslavna crkva (SPC) u funkciji je velikosrpske politike koje radi sve kako bi se ostvario velikosrpski san ostvarenju Velike Srbije. Srbija je izgubila sve svoje ratove koje je vodila sa ciljem stvaranja Velike Srbije, pa je napokon nakon pet stoljeća uvidjela da ratom ne može postići svoje političke ciljeve, te odlučila promijeniti strategiju, za ostvarenje tih ciljeva, a to je nastavak velikosrpske politike, ali ovaj put ne ratom već drugim sredstvima. No, ne trebamo se zavaravati, da Srbija neće i ponovno ratovati kako bi pokušava stvoriti Veliku Srbiju ali u takvom ratu može nastati samo Mala Srbija.

Miljenko Jerneić,