DINAMO JE NAJVEĆI

DINAMO JE NAJVEĆI

                Dinamo je dovođenjem Petra Bočkaja iz Osijeka zaista pokazao, da je najveći nogometni klub u Hrvatskoj! Učinio je to tiho i mirno, praktički preko noći, bez ikakve pompe i time potvrdio – kako to mnogi mediji pišu – da je još uvijek gazda u hrvatskom nogometu. Tim potezom, Dinamo je znatno oslabio glavnog konkurenta za naslov nogometnog prvaka Hrvatske, Osijeka, a sebe pojačao na  poziciji lijevog bočnog. Ujedno je dobio i odličnog pucača slobodnih udaraca, ali i neugodnog nabacivača lopti u protivnički šesnaesterac. Petar Bočkaj je dečko iz Zagorja, dečec koji je igrao nogomet u Dinamovim mlađim kategorijama, gdje se pokazao kao najbolji asistent u namještanju golova i vrlo neugodan igrač za protivničke momčadi. Danas, Petar Bočkaj je sa navršenih 25 godina igrač u najboljim nogometnim godinama koji tek treba najviše dati sve ono što krasi jednog odličnog nogometaša, a Bočkaj to zasigurno jeste.

            Dinamo bi u zimskom prijelaznom roku treba dovesti još Josipa Drmića i z Rijeke, najboljeg strijelca HNL-a. Drmić je potreban Dinamu, jer to je igrač koji ima nos za gol, nogometaš koji zabija golove lijevom i desnom nogom kao i glavom. Drmić nije centarfor, takozvani sidraš koji se kao takav najbolje snalazi u protivničkom šesnaestercu, Drmić je igrač koji je opasan i van kaznenog prostora gdje iz većih udaljenosti postiže golove kao od šale. Sa Bočkajem i Drmićem, Dinamo bi sigurno postao nogometni prvak Hrvatske, a u Europskoj ligi  mnogim nogometnim momčadima bi se tresle gaće.

            U Dinamu trebaju i mogu igrati samo najbolji igrači iz HNL-a, koji su istinska pojačanja, a Bočkaj i Drmić to zaista jesu. Možda bi bilo najbolje da sa Drmićem u Dinamo dođe i Robert Murić, još jedno Dinamovo dijete, još jedan Zagorac koji se  je kao igrač dokazivao u drugim klubovima, a u Rijeci potvrdio  da je klasan igrač. Naravno, o tome neka odluči struka u Dinamu.

            Kada je Europa u pitanju, Dinamo je na 31. mjestu po svojim rezultatima  i to je još jedan pokazatelj, da Dinamo nema premca u hrvatskoj ligi, te da je i najbolji nogometni klub u ovom dijelu Europe. Nadam se da će Dinamo dobro tržiti u zimskom prijelaznom roku, a isto tako, da neće nitko od stožernih igrača otići u inozemstvo.

Zabok, 27.12.2021.

Miljenko Jerneić

HDZ je dosegnuo dno dna

HDZ je dosegnuo dno dna

         Svakim svojim potezom ili propustom Hrvatska demokratska zajednica (HDZ)  kao vodeća politička stranka u Hrvatskoj svakim danom postaje sve sličnija bulumenti stranaka i strančica koji žale za jugokomunističkom federacijom. U krajnjoj liniji HDZ podržava politiku koju prema Hrvatskoj preko svojeg gubernatora diktira s jedne strane eurounijska birokracija iz Bruxellesa, a s druge strane  agresivna politika četničke garniture u Beogradu koja s projektom “Srpski svet” nastoji u mirnodopskim uvjetima ostvariti ono što je izgubila u četiri rata nakon raspada Jugoslavije..

         Oslanjajući se na uzurpirani izborni zakon Hrvatska demokratska zajednica u ovih tridesetak godina  državnosti, osim dva mandata jugokomunističkog SDP-a, suvereno vlada na političkoj sceni i bez ustručavanja može se ustvrditi da je HDZ glavni krivac što je Hrvatska koja je pri raspadu komunizma i Jugoslavije imala, unatoč velikosrpskoj agresiji, najbolju startnu poziciju među europskim zemljama komunističkog bloka, sada na samom začelju Europske unije. Ta pozicija je jednostavno profućkana iako je Hrvatska postala članica euroatlantskih integracija što je trebala biti pretpostavka njezinog brzog razvitka. Za to je glavni krivac upravo politika HDZ-a koja je s jedne strane dozvolila da pod pritiskom Europe svoju pobjedničku poziciju dovede u poslušnički položaj čak i prema politički i međunarodno pravno potvrđenoj Srbiji kao agresoru. Naravno u tom državničkom “salto mortale” imali su određenu ulogu i predsjednik Mesić i Račanova jugokomunistička koalicija, ali je ipak najveća odgovornost na samom HDZ-u koji se pod Ivom Sanaderom odrekao Tuđmanove politike protiv “crvenih, crnih i žutih vragova”, a taj trend upravo doživljava kulminaciju pod diktatorskim vodstvom Andreja Plenkovića. On ne krije da mu je agenda nakon što je promijenio HDZ promijeniti Hrvatsku. Treba uvijek imati na umu da što se tiče HDZ-a promjene nije bilo teško izvršiti jer je to i dalje “stranka opasnih namjera” kako ju je zbog zalaganja za osamostaljenje Hrvatske pri raspadu Jugoslavije etiketirao Ivica Račan, dok je danas  zbog Plenkovićeve kooperativnosti prema četničkoj garnituri u Beogradu “stranka opasnih namjera” jer zagovara novi oblik jugointegracija pod firmom tzv. “Zapadnog Balkana” ili u novije doba “Otvorenog Balkana”. To u HDZ-u nije teško ostvariti jer većinu sadašnjeg stranačkog članstva čine bivši pripadnici SKH/SKJ, a od takozvane Tuđmanove pomirbe partizana i ustaša ovih drugih nema nigdje. Ako u državi nije izvršena lustracija koju je na prijedlog HSP-a svojedobno u Saboru blokirao HDZ, u samom HDZ-u lustracija je temeljito obavljena, jer su jugokomunjare i korupcionaši lustrirali naivne hrvatske domoljube.

         Upravo ovih dana dva su značajna događaja ukazala da je Hrvatska demokratska zajednica nakon svih skretanja od Tuđmanove temeljne hrvatske državotvorne politike kao vodeća politička stranka u Hrvatskoj, dakle ne hrvatska politička stranka, došla do samog dna. Prvi događaj je bio Otvoreno pismo 18 nevladinih udruga predsjedniku Milanoviću u kojemu se s motivom mržnje prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana stavlja u isti koš s monstruoznim srpskim ratnim zločincem Ratkom Mladićem, a drugi se događaj zbio u Hrvatskome saboru kad je jednako tako protuhrvatskim motivom predsjednik Sabora Gordan Jandroković izbacio iz sabornice nezavisnu zastupnicu Karolinu Vidović Krišto.

         Potaknuti posljednjim istupima predsjednika Republike Zorana Milanović koji se kao predsjednik svih Hrvata i Hrvatica, a ne samo jugohrvata i jugohrvatica počeo zalagati za istinske državne i nacionalne interese, što je naravno jako uznemirilo agresivnu jugohrvatsku manjinu, 18 tzv. nevladinih udruga uputilo je otvoreno pismu predsjedniku države. Već sam početak pisma upućuje na govor mržnje jer se potpisnici kako to priliči u uljuđenom demokratskom svijetu, bez obzira slagali se s njim ili ne, obraćaju predsjedniku Republike ne s “Poštovani predsjedniče” nego samo s “Predsjedniče”. Izražavajući zabrinutost “sve jasnijim iskazivanjem stajališta koja su protivna temeljnim ljudskim prvima te slovu i duhu Ustava” tih 18 udruga ukazuju Zoranu Milanoviću da se “sve više obznanjuje kao govornik sa „suverenističkim“, rigidno nacionalističkim programom”.

         Budući da tim udrugama smeta Zoran Milanović kao protagonist suverenističkog programa što je sasvim normalno budući da predstavlja suverenu Republiku Hrvatsku, a njima to očito smeta jer im je Republika Hrvatska kao takva nepoželjna odmah na početku se deklariraju kao zagovornici sustavne kampanje koju prema Hrvatskoj u slučaju ilegalnih migranata provodi Vijeće Europe osporavajući pravo hrvatske države da štiti svoje granice i sprječava ilegalne migrante u ulasku u Hrvatsku. Međutim ono što je u tom otvorenom pismu prevršilo svaku mjeru korektne komunikacije s predsjednikom države jest sljedeći citat: “Predsjedniče Milanoviću, stali ste uz stranu sirovog nacionalizma temeljenog na mitovima, prošlim traumama i predrasudama, a ne na stranu kritičke privrženosti ovome društvu i negacije isključivosti. Stali ste na stranu moćne i privilegirane manjine nasuprot obespravljenih i marginaliziranih manjina, ali i svakog stanovnika i stanovnice Hrvatske koji radi na tome da živi u normalnoj zemlji. Stali ste na stranu protagonista najmračnijih događaja u našoj povijesti i najružnijih djela sadašnjosti. Stali ste na stranu Orbana, Tuđmana, Merčepa, Dodika, Mlaće i Mladića”. Ne ulazeći u promašene kvalifikacije i etikete kojima su obasuli predsjednika Republike tih 18 tzv. nevladinih udruga pokazali su pravo lice poticanja i ispoljavanja mržnje stavljajući u istu ravan prvog hrvatskog predsjednika i monstruoznog osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. U toj bulumenti tih tzv. nevladinih udruga

nalaze se naravno već deklarirani širitelji mržnje prema Hrvatima i hrvatskoj državi, poput Zorana Pusića, Vesne Teršelič, Rade Borić, Gordana Bosanca. Ono što je intrigantno nezamislivo jest činjenica da ni jedno stranačko tijelo, pa čak ni jedan značajniji dužnosnik HDZ-a nije reagirao na tako flagrantnu klevetu upućenu ne samo predsjedniku Tuđmanu nego i samom HDZ-u kojeg je do smrti vodio. To je samo dokaz da je HDZ dotaknuo samo dno dna svoje reputacije i da agenda Andreja Plenkovića da će mijenjati Hrvatsku koristi i ovakve prilike u širem projektu dosljedne detuđmanizacije.

         Kad je tako bez očekivanog HJDZ-ovog reagiranja na pismo tzv. nevladinih udruga prošla flagrantna kleveta upućena prvom predsjedniku Republike Franji Tuđmanu, ono što je slijedilo u Hrvatskome saboru je iz perspektive novog Plenkovićevski “orjunaškog” HDZ-a posve razumljivo. Prijedlog nezavisne zastupnice Karoline Vidović Krišto da se Hrvatski sabor na određeni način izjasni o žrtvi 402 djece ubijene u velikosrpskoj fašističkoj agresiji na Hrvatsku, za koji zločin nitko nije odgovarao, predsjednik Sabora i Plenkovićev potrčko Gordan Jandroković je odlučno odbacio. Dodjeljujući joj nekoliko uzastopnih opomena nezavisnu zastupnicu Karolinu Vidović Krišto izbacio je iz sabornice. Dakle, dotle je politički i moralno stigao HDZ pa se od takve “stranke opasnih namjera” u tom ozračju mogu u buduće očekivati novi sramotni i ponižavajući potezi. Samo, dokle? ..

Vjekoslav Krsnik

Snažna ofenziva zagrebačke nove “Orjune”

Snažna ofenziva zagrebačke nove “Orjune”

         U unutarnjoj hibridnoj agresiji kojoj je Hrvatska izložena posljednjih godina potpuno se kristalizirao idejni koncept tih nimalo beznačajnih snaga koje napadaju hrvatski nacionalni identitet i suverenitet. Posljednjih mjeseci i tjedana taj se pritisak čak pojačan, jer budući da nema odgovarajućeg odgovora suverenističkih nacionalnih struktura čitava široka bulumenta protivnika hrvatstva pa čak i Republike Hrvatske poduzela je u posljednje vrijeme opsežnu ofenzivu koja se po svemu sudeći dirigira iz jednog centra. Dok se dosad u hrvatskom narativu neopravdano ukazivalo na Split kao žarište bivše “Orjune”, ta nova ofenziva potpuno je razotkrila Zagreb dakle glavni grad države Hrvatske kao centar nove “Orjune”, naravno prilagođene današnjim unutarnjim i vanjskim političkim uvjetima i okolnostima.  

         Prije svega treba podsjetiti što je u doba totalitarne monarhističke Jugoslavije bila tadašnja “Orjuna”. To je kratica za “Organizcija jugoslavenskih nacionalista”. To.je bila ekstremna nacionalistička i teroristička organizacija osnovana s ciljem zaštite unitarističke jugoslavenske države. Karakterizirala je primjena drastičnih i fašističkih metoda i terora protiv političkih protivnika u 20-tim godinama prošlog stoljeća. Usko je surađivala s četnicima i jugoslavenskom vojskom; dobivali su oružje, mogli su održavati vojne vježbe i nekažnjeno provoditi terorističke akcije protiv hrvatskih domoljuba. Naročito je bila aktivna u Dalmaciji oko Šibenika i Kaštela, odakle su se hrvatski pripadnici Orjune za vrijeme Drugog svjetskog rata priključivali četničkim postrojbama. Današnja suvremena “Orjuna” ni nakon 30 godina od izborene samostalnosti Hrvatske nije toliko fizički ekstremna kao njezina monarhistička prethodnica, ali u postojećim okolnostima koristi prije svega sva medijska raspoloživa, ali i druga politička sredstva, da subverzivno potkopava stabilnost države i hrvatskoga društva. Ona je na taj način uključena svjesno i svojevoljno a ne slučajno u agresivnu politiku četničke vladajuće garniture u Beogradu koja preko memorandumske konstrukcije “srpskog sveta” po staroj velikosrpskoj matrici nastoji u miru ostvariti ono što je izgubila u ratu. Novokomponirana hrvatska “Orjuna” se dakle na određen način bori za novu formu novojugoslavenstva koja je uobličena u eurounijskom projektu tzv. Zapadnog Balkana, a u širem smislu i u konceptu neoliberalne globalističke politike u kojem su u Europi na udaru nacionalne države.

         Najeklatantniji primjeri tog novog “orjunaškog” jugoslavenstva su iskorištavanje slučaja Aleksandre Zec i izbor novog predsjednika zagrebačke organizacije SDP-a. Slučaj ubojstva Aleksandre Zec koji zbog proceduralne greške, slučajne ili namjerne, nikad nije procesuiran najočitije raskrinkava tu novojuigoslavensku orjunašku agendu. Uz pomoć prije svega prosrpskog “Večernjeg lista” a potom i projugoslavenskog “Jutarnjeg lista” i njihovih tiskovnih satelita, uz asistenciju javne Hrvatske radiotelevizije, ali prije svega tzv. nevladinih udruga financiranih iz državnog proračuna, ali i uz obilatu financijsku potporu inozemnih sponzora od Aleksandre Zec želi se stvoriti neka ikona poput Ane Frank. Cilj je da se država optuži za zločin nad hrvatskim Srbima, iako se po svim poznatim činjenicama radilo isključivo o pljačkaškom a ne političkom motivu iza kojega je između ostalog stajala srbijanska obavještajna služba. Uostalom majka Aleksandre Zec bila je Hrvatica. Skandalozno je da te tzv. nevladine udruge na čelu s već notornim Zoranom Pusićem, Vesnom Teršelič, Radom Borić, Gordanom Bosancem itd. ne dižu galamu zbog čak 402 hrvatske djece ubijene tijekom Domnovinskog rata, za koje zločine dosad nitko nije odgovarao. Tu dolazimo do stanja u hrvatskom, pravosuđu za koje je svojedobno Sigurnosno obavještajna agencija ustvrdilo da 20 sudaca, dakle ne oni na nižim razinama, predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Nakon toga ali i izjave bivšeg ministra unutarnjih poslova Vlahe Orepića da bi cijeli Ustavni sud kojemu je na čelu suradnik Udbe s kodnim imenom “gavun” trebao podnijeti ostavku ništa se nije poduzelo. To znači da pravosudna tijela u koje naravno spada i DORH  i dalje predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Ovdje treba podsjetiti da je takvo hrvatsko pravosuđe procesuiralo junake Domovinskog rata Mirka Norca, Branimira Glavaša, Đuru Brodrca, Tomislava Merčepa, Mišu Hrastova, skupinu iz splitske “Lore”, ali ni jednog od čelnika, posebice generala JNA, fašističke velikosrpske agresije na Hrvatsku. U tom pogledu predsjednik Republike Zoran Milnović potpuno je u pravu, naglašavajući da s tim ubojstvom država nema ništa.

         Drugi je slučaj izbor Viktora Gotovca kojemu je ujak osuđeni jugoslavenski agent Zdravko Mustač izabran za novog predsjednika zagrebačkog SDP-a. Ni nakon 30 godina postojanja hrvatske države  Viktor Gotovac profesor radnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu nije svjestan što se dogodilo na ovim prostorima,  jer zagovara vraćanje Trga maršala Tita i imenovanje ulice po Aleksandri Zec. Iako je SDP kao najjača oporbena stranka u raspadu, pa je tako od 5.000 članova u Zagrebu spala na oko 1500 članova nevjerojatno je koliko je taj duh jugoslavenstva i dalje snažan u Zagrebu. Nakon što je Ivica Račan počinio niz izdajničkih poteza počevši od predavanja oružja Teritorijalne obrane JNA pa do prodaje kontrolnog paketa nacionalne naftne kompanije Mađarima i ustupanja pravog nekretninskog bogatstva pravno nepostojećoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj, “drugovi i drugarice” u SDP-u i dalje nostalgično žive u nepostojećoj državi. I što je najgore odmetnički dio ne hrvatske ljevice nego ljevice u Hrvatskoj lansiran kroz “Možemo” skupa s takvim SDP-om potvrđuje da većinsko biračko tijelo u Zagrebu još uvijek u novim okolnostima žali za komunističkom Jugoslavijom. Očito je pri stvaranju države napravljena velika greška što, kao što su to učinile baltičke države, SDP kao sljednica Saveza komunista Hrvatske nije zabranjen. Štoviše ona je u određenoj ofenzivi uz prešutnu pomoć briselskog birokrata Andreja Plenkovića i samog ideološkog Jugoslavena koji kao predsjednik Vlade i kao eksponent Europske unije više gura projekt Zapadnog Balkana amnestirajući Srbiju od političke i pravne odgovornosti za velikosrpsku agresiju, nego državnu suverenističku politiku. I za kraj jedan upozoravajući detalj koji je izmaknuo pozornosti javnosti. Ove godine na Dan prosinačkih žrtava 5. prosinca koji sa žrtvama iz 1918. godine na sadašnjem Trgu bana Jelačića simbolizira težnju hrvatskog naroda za vlastitom državom Hrvatski radio (glavna urednica Ilijana Čandrlić) u emisiji “Dogodilo se na današnji dan” jednostavno je ignorirao taj za modernu hrvatsku povijest značajan nadnevak. Uz falsifikat serije  o NDH Hrvoja Klasića na HTV-u “novokomponovana” zagrebačka “Orjuna” s “drugovima i drugaricama” i ultraljevičarskim tupamarosima iz “Možemo” uspješno vodi igru pretvaranja obrambenog Domovinskog rata u građanski rat, a hrvatski narod iz pobjednika u ratu u gubitnika u miru. S takvim trendom postavlja se pitanje je li hrvatski narod suočen s mudrom poukom “tko ne uči iz povijesti osuđen je da je ponovi”.

Vjekoslav Krsnik

Moja uloga u identifikaciji Petera Tomicha američkog heroja iz Pearl Harbora

Moja uloga u identifikaciji Petera Tomicha američkog heroja iz Pearl Harbora

            Prije 80 godina Japanci su napali američku mornaričku bazu u Peral Harboru na Havajima nakon čega su SAD stupile u Drugi svjetski rat. Tom prilikom u jednoj od pogođenih krstarica “Utah” herojski je poginuo šef kotlovnice Peter Tomich rođen u Prologu u Hercegovini. Peter Tomich je svjesno žrtvovao svoj život da spasi veliki broj mornara s te krstarice, jer dok su se drugi spašavali on je ostao u kotlovnici kako bi spriječio njezinu eksploziju i veći broj žrtava. Za taj herojski čin posmrtno je odlikovan najvišim američkim ratnim odlikovanjem “Medaljom časti”. Ona međutim desetljećima nije uručena njegovoj rodbini, dok se u cijelu priču nije uključio istraživač američkih Hrvata pok. Adam Eterović koji je živio u Kaliforniji.

Prije raspada Jugoslavije on je u istraživanje podrijetla Petera Tomicha uključio mene koji sam u to doba bio dopisnik Tanjuga u Splitu. Po nekim indicijama Adam Eterovich je otkrio da pravo prezime američkog Hrvata nije Tomich, nego vjerojatno Herceg, pa sam to potvrdio odlaskom u Prolog i Ljubuški u matičnim knjigama iz doba Austro-Ugarske. Štoviše po staroj metodi da prisvajaju sve značajnije hrvatsko američki Srbi svojatali su Petera Tomicha po kojemu j kasnije jedan razarač dobio i ime. Američki Srbi su čak tvrdili da je američki heroj iz Prvog svjetskog rata Luj Čukela podrijetlom iz Šibenika koji je dobio čak dvije Medalje časti podrijetlom Srbin.

Kad je ustanovljena prava rodbinska veza Petera Tomich trebalo je dobiti bitko s američkom birokracijom kako bi se medalja uručila najbližem srodniku. Tu se zatim uključio viceadmiral američke teritorijalne mornarice Peter Lunney koji je došao u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu da bi posjetio rodbinu američkog heroja iz Pearl Harbora. Vodio je višegodišnju pravnu bitku s američkim sudstvom uložio veliki novac u tu bitku da bi konačno “Medalja časti” bila uručena njegovom daljnjem rođaku bojniku Hrvatske vojske Srećku Hercegu. Svečanost predaje najvišeg američkog vojnog odlikovanja održana je na nosaču zrakoplova “Enterprise” 2006. godine pred splitskom lukom.

Povodom 80. obljetnice japanskog napada na Pearl Harbor u toj nekadašnjoj pomorskoj bazi održao je prigodni govor zapovjednik američke mornarice admiral Jason Adams.. Između ostalih 58 poginulih mornara s krstarice “Utah” prisjetio se i herojskog djela Petera Tomicha, kao što je to učinilo i američko veleposlanstvo u Zagrebu koje u posebnom priopćenju između ostalog ističe: “Danas želimo odati počast hrvatsko-američkom heroju kojem smo vječno zahvalni”.

Vjekoslav Krsnik

Hrvatskoj je novi strateški partner Francuska, ali SAD su i dalje jedini pravi saveznik

Hrvatskoj je novi strateški partner Francuska, ali SAD su i dalje jedini pravi saveznik

         Zahvaljujući tome što nekoliko najvažnijih funkcija u državi obnaša skupina hrvatskih dužnosnika eksponiranih kao “francuska veza” u Zagrebu, Hrvatska je kupnjom polovnih francuskih borbenih zrakoplova “Rafale” vrijednih 1,1 milijarde eura i službenim posjetom Zagrebu predsjednika Emmanuela Macrona postala strateški partner Francuske na području, kako ga definira francuska politika, tzv. Zapadnog Balkana.

         Što znači za Hrvatsku, a što za Francusku strateško partnerstvo dviju država, posebice na tako nestabilnom području Europe kakvo je Balkan s turbulentnom poviješću sukobljenih interesa velikih sila. U novijoj povijesti temelji francuske politike na ovom području udareni su na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine kad je pod utjecajem Francuske stvorena velikosrpska monarhistička Jugoslavija, a odbijena ideja američkog predsjednika Wodrowa Wilsona o pravu naroda raspadnute Austro-Ugarske na samoodređenje. U raspadu za hrvatski narod zločinačke komunističke Jugoslavije opet je važnu ulogu igrala Francuska zalažući se zajedno s Ujedinjenim kraljevstvom za stvaranje Velike Srbije, pa je zato kao francuski agent predsjedniku Tuđmanu instaliran Hrvoje Šarinić. On je planiranu kupnju američkog “boeinga” zamijenio francuskim “airbusom”, pa je zato dobio i Orden legije časti. Francuski predsjednik Mitterand demonstrativnim odlaskom u opkoljeno Sarajevo spriječio je američko bombardiranje Srba u Bosni i Hercegovini, a Hrvatska je opet uz američku potporu legendarnom “Olujom” oslobodila teritorij okupiran u velikosrpskoj agresiji. Poslije smrti predsjednika Tuđmana novi predsjednik Stipe Mesić doveo je u Zagreb francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca  na čelo lidera Europske unije pa je tom prilikom je usvojena deklaracija kojom se predviđao regionalni a ne pojedinačni  pristup tzv. Zapadnog Balkana Europskoj uniji, ali je upravo Hrvatska nakon članstva u NATO-u bila posljednja članica primljena u nju.

         Francuska politika na ovom prostoru slijedi uhodanu politiku strateškog partnerstva sa Srbijom što je Emmanuel Macron potvrdio prilikom nedavnog posjeta Beogradu. Međutim francuska politika nije zapostavila Hrvatska u kojoj je stvorena “francuska veza” s nekoliko vodećih političara na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem, ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem, koji su članovi moćne francuske lože, ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek, te dva francuska državljana šefom SOA-e Danijelom Markićem i predstojnikom premijerovog ureda Zvonimirom Frka Petešićem. Najvažniji učinak strateškog partnerstva za Francusku predstavlja upravo sklopljeni ugovor o kupnji francuskog borbenog zrakoplova, jer bez toga ne bi ni bilo Macronovog posjeta Zagrebu. Za Hrvatsku strateško partnerstvo prije svega znači francusku potporu zaulazak u šengenski prostor i u eurozonu te članstvo Hrvatske u OECD-u. U svakom slučaju uspostava takvog strateškog partnerstva s Francuskom s obzirom na negativna hrvatska iskustva s Parizom u bliskoj prošlosti je dobar znak za vanjskopolitičku poziciju Hrvatske u Europskoj uniji, a ujedno ključni potez premijera Andreja Plenkovića u građenju eurounijske karijere ukoliko ga ne sruše korupcijske afere koje od DORH-a preuzelo tužiteljstvo Europske unije. Odlaskom Angele Merkel Emmanuel Macron postaje na izvjestan način glavni lider Europske unije, pa onda to kupljeno strateško partnerstvo s Francuskom jača hrvatski položaj u njoj.

         Ono što je izostalo u ovom posjetu Emmanuela Macrona Hrvatskoj je barem na neki način izraženo žaljenje za politiku njegovih prehodnika posebice Francoisa Mitterranda prema hrvatskim težnjama prilikom raspada komunističke Jugoslavije. Francuska je politika uz Ujedinjeno kraljevstvo u odlučnoj fazi raspadabivše federacije kad se hrvatski narod borio za vlastitu demokratsku državu čvrsto stajala iza agresorske politike Slobodana Miloševića i stvaranja Velike Srbije. Tu se treba distancirati prema onom dijelu francuskoga naroda koji je slobodarski drukčije razmišljao i djelovao pružajući podršku borbi hrvatskoga naroda za vlastitu državu. Predsjednik francuskoga Ustavnoga suda Robert Badinter potvrdio je na čelu posebne komisije da su granice bivših jugoslavenskih republika međunarodno potvrđene, jedan od brojnih fransuskih intelektualaca koji su podržavali borbu hrvatskog naroda protiv fašističke velikosrpske a<agresije bio je Alain Finkeilkraut, a brojni Hrvati iz francuske legije stranaca. da spomenemo samo najpoznatije Antu Gotovinu i Antu Rosu prikljućili su se ratu za hrvatsku samostalnost i na kraju kao simbol slobodarskog duha francuskog naroda koji nije slijedio službenu politiku Pariza je i sam Jean Michel Nicolier koji je dao život za hrvatsku slobodu. Emmanuel Macron sreo se na ulici s njegovom majkom, umjesto da nju primi službeno odajući u ime francuskog naroda poštovanje žrtvi njezinoga sina, što bi bio čin hrvatskoj javnosti o iskrenoj promjeni francuske politike prema Hrvatskoj. S obzirom na činjenicu da u Srbiji Francuska na ovom prostoru već ima strateškog partnera s jačim povijesnim vezama, novo kupljeno strateško partnerstvo s Hrvatskom nema toliki značaj kao  što ga ima dokazano čvrsto savezništvo Hrvatske sa Sjedinjenim Američkim Državama iskovano u potpori službenog Washingtona u “Oluji” i nakon nje. .

Vjekoslav Krsnik

Što se kuha u i oko Bosne i Hercegovine

  • Što se kuha u i oko Bosne i Hercegovine

         Posljednjih tjedana Bosna i Hercegovina je opet privukla pozornost javnosti ne samo eskalacijom napetosti koju proizvodi zaoštravanjem svoje separatističke politike čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik, nego i pojačanom diplomatskom aktivnošću. Glavni akteri koji brinu o (ne)stabilnosti susjedne države kao praktički protektorata međunarodne zajednice pojačali su napore da se nakon  višegodišnje blokade počnu uklanjati prepreke kako bi se ubrzao put Bosne i Hercegovine prema euroatlantskim integracijama.  U cijeloj priči Republika Hrvatska ima i te kako važnu ulogu, jer po Ustavu Zagreb je dužan brinuti se o položaju hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

  •          Sadašnje stanje samo potvrđuje tezu o nesavršenosti Daytonskog sporazuma koji je potpisan na inicijativu Washingtona jer se tada prije 26 godina žurilo Billu Clintonu da zahvaljujući uspjehu hrvatske vojne operacije Oluja koju su Amerikanci prešutno podržali u kampanju za drugi predsjednički mandat uđe s kakvim takvim rješenjem za balkansku krizu. To kakvo takvo rješenje izrađeno je u britanskom Foreign Officeu a nakon nekoliko dana pregovora u Daytonu potpisano od glavnih aktera. Pri tome treba pripomenuti da predstavnik bosanskih Hrvata Krešimir Zubak nije dao svoj potpis na Daytonski sporazum. Sporazum je praktički nagradio velikosrpsku osvajačku politiku jer je tzv. Republika Srpska utemeljena na genocidu što je potvrdio Tribunal u Haagu dobila pola Bosne i Hercegovine iako Srbi nikad kroz povijest nisu vladali njome. Najveći gubitnici ispali su Hrvati, a to je bio poraz nagodbenjačke politike sa Slobodanom Miloševićem hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, jer su Hrvati u susjednoj državi u obliku Federacije BIH dobili zajednički entitet s Bošnjacima.
  •          U posljednjih dvadesetak godina jačali su s jedne strane unitarističke aspiracije Bošnjaka s navodno građanskim ustrojem države u kojemu bi oni kao najbrojniji narod zadržali prevlast nad ostala dva, a s druge strane separatističke prijetnje Milorada Dodika podržavane od četničke garniture u Beogradu. Hrvati su i u takvim okolnostima bili gubitnici, jer nisu imali odlučne čelnike a i Zagreb je s obzirom na smjene političkih garnitura igrao dvojbenu politiku prema dijelu hrvatskog nacionalnog korpusa u susjednoj državi. Tako je na primjer Ivo Josipović posjetio Banja Luku i time dao neki legitimitet Miloradu Dodiku kojemu je čak svirao na glasoviru. Iako je čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik glavni remetilački čimbenik, jer stalno prijeti odvajanjem tzv. Republike Srpske Europska unija preko svojeg Visokog predstavnika sa širokim ovlastima tek je nedavno odlučnije reagirala odlukom odlazećeg Valentina Intzka da nametne zakon kojim se kažnjava negiranje genocida na čemu počiva srpski entitet. To je naravno razbjesnilo Milorada Dodika koji sada otvoreno prijeti otcijepljenjem i osnivanjem vlastite vojske.
  •          Sve se to događa u novim okolnostima koje prije svega uključuju angažman Washingtona u rješavanje “bosanskog problema”. Dva američka izaslanika Matthew Palmer i Gabriel Escobar boravili su ovih dana na ovom području i uz suradnju američkih veleposlanika u Sarajevu i Beogradu razrađivali američki projekt rješenja krize, dok je novi Visoki predstavnik njemački diplomat Christian Schmidt osvrčući se na Dodikove prijetnje rekao da su “sve opcije” otvorene, a jedna od njih je smjena Milorada Dodika. Veliki  adut Milorada Dodika je potpora Moskve koja se posljednjih godina očitovala i u tome da je Milorada Dodika u Rusiji primio i sam Vladimir Putin, a ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov prilikom posjeta Bosni i Hercegovini prvo posjećuje Banja Luku, a potom Sarajevo. U povodu nove američke inicijative zasnovane prije svega na novom izbornom zakonu koji bi poništio postojeći po kojemu Bošnjaci biraju hrvatske predstavnike u organima vlasti rusko ministarstvo vanjskih poslova poziva na “zaustavljanje destruktivnog miješanja sa strane u unutarnje poslove BiH”. Poruka je očito upućena novoj američkoj inicijativi koja ne odgovara ruskim pretenzijama u Bosni i Hercegovini koje treba promatrati u širem smislu jačanja ruskog prisustva na prostoru bivše Jugoslavije što uključuje i Hrvatsku. Ne samo zbog širenja ruskog utjecaja očito je da su se SAD  umiješale u novi pokušaj rješavanja bosanskohercegovačkog problema i zbog neučinkovitosti Europske unije, jednako kao što je to bilo u težim ratnim uvjetima 90-tih godina.
  •          Gdje je u cijeloj priči hrvatski odgovor na zaoštravanje međunacionalnih odnosa u susjednoj državi prema kojoj Hrvatska ima ustavnu obvezu da brine o tamošnjim Hrvatima. Znakovito je da su istog dana u Zagrebu i Beogradu boravili kao čelnik bosanskih Srba a ne kao član Predsjedništva BiH Milorad Dodik odnosno čelnik bosanskohercegovačkih Hrvata Dragan Čović. Prvi se sastao i s predsjednikom Milanovićem i premijerom Plenkovićem, a drugi s predsjednikom Srbije Vučićem. Iz izjava koje su dali poslije tih susreta jasno je da ni Zoran Milanović ni Andrej Plenković ništa ne kažu o političkim potezima Milorada Dodiga, drugim riječima prešutno odobravaju njegovu za Bosnu i Hercegovinu destruktivnu politiku. Andreju je Plenkoviću važnije bilo spominjanje trase autoceste nego opći položaj Hrvata u Republici Srpskoj koja je praktički etnički očišćena od Hrvata te im se onemogućuje povratak. To nije spomenuto ni u šturom priopćenju Ureda predsjednika Milanovića koje samo spominje da je riječ o nastavku aktivnosti predsjednika Republike u cilju ostvarenja legitimnog predstavljanja sva tri naroda u skladu s Daytonskim sporazumom. Milorad Dodik je bio konkretniji kazavši da su razgovarali tri sata te da on i Milanović dijele stajalište o važnosti konstitutivnih uloge naroda u BiH dodajući da ga hrvatski predsjednik “dobro razumije”. Znači li to da Zoran Milanović odobrava blokadu državnih institucija koju provodi Milorad Dodik prijeteći čak s osnivanjem vlastite vojske i otcijepljenjem. U Srbiji se o susretu s Draganom Čovićem oglasio predsjednik Vučić. U tom priopćenju Aleksandar Vučić je podvukao da je odgovor na sve krize u Bosni i Hercegovini jasan – “dogovor tri naroda”, ali je pitanje kako se to uklapa u njegovu potporu potezima koje povlači Milorad Dodik. U svakom slučaju upitno je je li pravi sugovornik za rješavanje položaja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik ako ključ problema za rješavanje tog položaja leži u dogovoru s bošnjačkom stranom odnosno s Bakirom Izetbegovićem. Utoliko je važno što je nakon europskog oklijevanja inicijativu da se blokada unutarnjih odnosa u Bosni i Hercegovini razbije preuzeo Washington s idejom da se promjenom izbornog zakona vrate hrvatskom narodu u Bosni io Hercegovini legitimna prava u skladu s Daytonskim sporazumom.

 

  • Vjekoslav Krsnik

Hoće li ukidanje viza ojačati zahlađene odnose Hrvatske i SAD Odluka američke

Hoće li ukidanje viza ojačati zahlađene odnose Hrvatske i SAD Odluka američke

administracije da se nakon duge procedure konačno ukinu vize za hrvatske državljane koji putuju u Sjedinjene Države sasvim sigurno predstavlja značajan korak u jačanju veza između dviju država. Za međunarodni položaj Republike Hrvatske upravo su Sjedinjene Države ključni partner što se dokazalo potporom prije svega Clintonove administracije u obrambenom Domovinskom ratu. Washington, je za razliku od drugih zainteresiranih europskih država pružio prešutnu potporu Vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja” koja je porazom Miloševića na bojnom polju dovela do kraja rata i pregovora u Daytonu. U povodu odluke o ukidanju viza za hrvatske državljane ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman izjavio je: “Odnosi Hrvatske i SAD-a su prijateljski i saveznički, a rekao bih i, što dokazuje i ovotjedni ulazak Hrvatske u Program izuzeća od viza. Ova odluka, kao i nastavak razgovora o sklapanju Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, dodatno će unaprijediti naše odnose u nizu područja – od gospodarske i energetske suradnje, preko obrane i sigurnosti, do suradnje u području jugoistočne Europe.” Točno je da su odnosi između Hrvatske i Sjedinjenih država kako kaže hrvatski ministar vanjskih poslova prijateljski, ali je upitno jesu li u punoj mjeri saveznički i “u stalnoj uzlaznoj putanji”. Ako su SAD strateški partner Republike Hrvatske što se dokazalo potporom u Oluji, ali i činjenicom da je Hrvatska prije primljena u NATO nego u Europsku uniju, postavlja se pitanje na kakvoj su razini ti odnosi saveznički otkako je na čelu hrvatske Vlade Andrej Plenković, a predsjednik Republike Zoran Milanović i jesu li oni u stalnoj uzlaznoj putanji. Prije svega hrvatska je Vlada zanemarila to strateško savezništvo odlukom da se za obnovu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva kupi francuski “Rafale” umjesto američkog F-16 block 70. U ovom trenutku posao težak znakovitih 999 milijuna eura je doveden u pitanje jer prije potpisivanje završnog ugovorenu prodaju moraju odobriti SAD budući da je u “rafale” ugrađena i američka oprema. Dok su SAD u borbi hrvatskoga naroda za svoju državu uistinu bili strateški partner, s druge strane Francuska je bila sasvim otvoreno na protivničkoj strani, uporno podržavajući fašističku velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića. Činjenica je da ni Zoran Milanović a ni Andrej Plenković otkad su na vlasti nisu potvrdili to strateško savezništvo sa Sjedinjenim Državama. Za usporedbu treba se prisjetiti da su nakon preuzimanja vlasti 2000. godine predsjednik Mesić i premijer Račan bili pozvani u službeni posjet Washingtonu- Predsjednik Zoran Milanović sudjelujući ove godine na redovnom zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda nije ostvario nikakav kontakt s američkom administracijom kao što je to bilo za vrijeme prethodnih hrvatskih Vlada, a Plenkoviću je to još manje važno, jer je on eksponent francuske politike na ovim prostorima. Što se tiče “uzlazne putanje” to se može iščitati iz ove odluke američke administracije o ukidanju viza, ali se nikako to ne uklapa u činjenicu da Washington već godinu dana nema veleposlanika u Zagrebu. To je jasna poruka Zagrebu da su odnosi dviju država na određeni način spušteni na nižu razinu ne krivnjom Washingtona nego političkim prioritetima Zagreba.. Kao što je za vrijeme predsjednika Tuđmana francuska imala snažan utjecaj na vođenje hrvatske politike, što se odražavalo u Tuđmanovom odnosu sa Slobodanom Miloševićem jer je u to doba najbliži suradnik predsjednika Tuđmana bio Hrvoje Šarinić kojega je Franjo Tuđman tek pred kraj života otkrio kao francuskog agenta, Francuska danas ima još jače uporište u samom političkom vrhu u Zagrebu. Pored Andreja Plenkovića kao člana utjecajne francuske lože tu je čak njemu nadređen u istoj funkciji ministar unutarnjih poslova bivši KOS-ov pouzdanik Davor Božinović. U istu skupinu spadaju i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, predstojnik Ureda premijera Plenkovića francuski državljanin Tomislav Frka Petešić i konačno još jedan francuski državljanin Danijel Markić koji je na čelu ni manje ni više nego glavne obavještajne agencije SOA. S takvim sastavom oko premijera Plenkovića Hrvatska ne vodi samostalnu suverenističku politiku nego onakvu politiku koja odgovara interesima Pariza odnosno sadašnjeg predsjednika Emmanuela Macrona. U ovom trenutku to znači da se strateški više oslanja na Pariz nego na Washington. Da bi se u toj politici stvarno nešto promijenilo na “uzlaznoj liniji”, koju s pozicije Zagreba vidi samo ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman, hrvatska Vlada trebala bi nekim činom dokazati da su istinski strateški partner Republike Hrvatske Sjedinjene Američke države, a ne Francuska. U postojećim uvjetima i političkim okolnostima to je nažalost teško očekivati.

Vjekoslav Krsnik

SRAMOTA HRVATSKIH POLITIČARA

SRAMOTA HRVATSKIH POLITIČARA

                Hrvatska može biti sretna što ima tako kvalitetnu nogometnu reprezentaciju koja nas čini radosnima kada pobjeđuje i čini tužnima kad im loše ide, ali toga potonjeg je, hvala dragom Bogu znatno manje. U trideset godina postojanja Hrvatske (15. siječnja1992. – 15. siječnja 2022.) naši nogometaši bili su treći na svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998., a u Rusiji 2018. bili su u finalu i osvojili srebrnu medalju. Svojim igrama u Rusiji razgalili su dušu nas Hrvata koji su zdušno navijali – neki u Rusiji na utakmicama, a veći dio nas Hrvata ispred televizijskih ekrana – bodreći naše vatrene u svakoj utakmici. Povratak hrvatskih nogometaša iz Rusije zauvijek će ostati u sjećanju i srcima svih nas koji smo ih dočekali na aerodromu u Zagrebu i pratili kroz Zagreb sve do dolaska vatrenih na Trg Bana Jelačića. Dolaskom na Trg naših srebrnih nogometaša, nastala je prava euforija svih onih koji su tada bili prisutni, a i nas ostalih koji smo to pratili na TV ekranima. Bila je to prava fešta nas Hrvata, a srca su nam bila puna sreće i ponosa zbog fantastičnog uspjeha naših nogometaša. Upravo je nevjerojatno, da jedna tako mala zemlja poput Hrvatske sa jedva 4 milijuna stanovnika ima takve nogometaše koji se bore za naslov svjetskog prvaka. Treba reći i to, da su u finalu protiv Francuza, za Hrvatsku navijali Rusi kao domaćini i čitav svijet, a protiv nas su navijali Francuzi i normalno Srbi (čast izuzecima). Čitav svijet je bio na strani Hrvatske i to je ono što nas Hrvate čini ponosnim i sretnim, to je ono što nam daje snagu, da pokažemo svima tko smo i što smo u svijetu nogometa i športa.

                Svi se čude našim uspjesima, zato jer znaju u kakvim uvjetima naši nogometaši treniraju, u kakvim uvjetima se stvaraju vanserijski igrači poput jednog Luke Modrića, Marcela Brozovića, Ivana Perišića, Maria Mandžukića, Dejana Lovrena, Vedrana Čorluke, Domagoja Vide, Matea Kovačića……

Treba im skinuti kapu i nakloniti im se do poda, jer hrvatski nogometaši u Rusiji su pokazali kako se bori za Hrvatsku i hrvatski narod. Naši hrvatski nogometaši mogu kao pravi primjer poslužiti svima nama, da i svi mi zapnemo koliko možemo za boljitak svih nas. Naročito se to odnosi na naše političare koji se naprosto takmiče u demagogiji – tko će više obećati, a ništa napraviti. To se najbolje vidi danas, tri godine poslije Rusije, jer naša vlada na čelu sa Plenkovićem nije učinila ništa po pitanju izgradnje nogometnog stadiona i to ne bilo kakvog, nego stadiona koji će imati kapacitet 50.000 sjedećih mjesta. Našim političarima nakon uspjeha naših nogometaša u Rusiji, bila su puna usta kako će izgraditi nacionalni nogometni stadion. Bile su to nažalost, samo puste priče i fraze tih istih koji ovako sjajno vode našu Hrvatsku. I dok Srbija gradi novi nogometni stadion – srpski Wembley – od 60.000 sjedećih mjesta koji će koštati 250.000.000 eura i bit će gotov do 2025. godine, naši hrvatski nogometaši i dalje će se morati sramotiti pred Europom i Svijetom, kada će svoje utakmice igrati na takvom derutnom stadionu kojeg je već odavno trebalo srušiti i na istom mjestu izgraditi novi nogometni stadion.

                Naše hrvatske političare može biti sramota što nisu ni malim prstom maknuli, da su u Zagrebu, glavnom gradu svih Hrvata izgradi moderan nogometni stadion. To je gospodo političari vaše ogledalo svakodnevne jalove stvarnosti.

Miljenko Jerneić,

SVESRPSKO  SVETLIŠTE ALEKSANDRA VUČIĆA

SVESRPSKO  SVETLIŠTE ALEKSANDRA VUČIĆA

                Srpsko ˝Vreme˝ broj 1603. od 23. rujna 2021. godine, objavilo je tekst Ivana Ivanjija: ˝Svesrpsko svetišta Aleksandra Vučića˝ s posebno   istaknutim komentarom spomenutog autora: ˝Da li će Memorijalni centar Jasenovac čiju su izgradnju najavili Vučić i Dodik biti u službi odavanje počasti žrtvama, istorijskog pamćenja, nauke i otkrivanje istine, ili mesto za okupljanje nacionalističkih hodočasnika i potkusurivanje neraščišćenih računa sa Hrvatima, sve u duhu ˝srpskog sveta˝ koji bi trebalo da se okreće oko aktualnog predsednika Srbije˝.

                Naime, radi se o odluci Srbije i Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine, da se izgradi Memorijalni centar ˝na granici sa Hrvatskom, na prostoru Donje Gradine na ušću rijeke Une u Savu, preko puta centralnog logora Jasenovac,…˝, za koji je Aleksandar Vučić rekao, da bi to  ˝trebalo da bude svesrpsko svetlište u koje bismo uložili veliki novac˝, posebno naglašavajući da  ˝srpski narod ne treba da se stidi svojih žrtava˝. Ivan Ivanji je za izrečeno Vučića o ulaganju velikog novca prokomentirao, da se srami  ˝što predsednik Srbije tim povodom koristi ulični jezik˝ i da ˝ulaganje velikog novca˝ zasigurno ˝nije fraza dostatna sećanja na užasne zločine˝.  Potpuno je degutantno i nadasve neprimjerno izjaviti takvo nešto o žrtvama koje su poginule u logorima, a Ivan Ivanji o tome kaže: ˝Uveren sam da niko drugi u Srbiji ne bi hvalio da će za pomen svom roditelju ili pretku potrošiti ˝veliki novac˝.  Autor teksta se nada, da obećanje o ˝velikom novcu˝ neće biti na uštrb ˝planiranih Memorijalnih centara na Starom sajmištu, odakle je u smrt odvučena moja mama, i Topovskim šupama, odakle je na stratište odveden moj tata˝. O izgradnji ta dva Memorijalna centra u Beogradu donijet je zakon, ali valjda samo kao alibi kako bi se mogla odgoditi realizacija projekta koji se trebao graditi u etapama, a svi su rokovi već odavno probijeni i ništa nije učinjeno po tom pitanju.

                Ivan Ivanji o Starom sajmištu i Topovskim šupama piše: ˝Podsetiću: od jeseni 1941. do maja 1942. godine jevrejska deca, žene i starci malo-pomalo su gušeni u kamionima dušegupkama, zatim je na istom mestu organizovan sabirni logor iz koga su većinom Srbi bili raspoređivani u radne logore ili slani u smrt u Jasenovac, Aušvic i druge logore na tlu Nemačke i okupirane Poljske. Posle rata su se u paviljone uselili naši umetnici, slikari, vajari, književnici, stvarana su tu i remek-dela, održavane književne večeri i pozorišne predstave, rodila se moderna srpska umetnost.˝

                I nešto dalje o istoj temi Ivan Ivanji nastavlja: ˝Lično sam povezan sa prošlošću tog mesta. I o tome sam već pisao, ali moram da ponovim u ovom kontekstu: iako je iz jednog od tih paviljona moja mama odvedena u smrt, ja sam na Starom sajmištu posećivao prijatelje umetnike u njihovim ateljeima. Upravo zbog toga meni nikakav Memorijalni centar nije potreban. Meni nije. A da li je mojim i svim našim unucima i praunucima potreban? Ne znam. Oni to moraju da odluče.˝

                Ivan Ivanji u svom tekstu govori i o žrtvama u drugim logorima, poput Buchenwalda i Auschwitza, a isto tako ističe boljševičke zločine iz Katinske šume u kojoj je ˝po naređenju političara i samog Staljina u proleće 1940. ubijeno oko 22.000 poljskih oficira, lekara, profesora, inžinjera i umetnika˝.  Ivanji se i kritički osvrće na imenovanje novog direktora, poznatog židovskog nacionalista Effija Eitama, koji je između ostalog  ˝govorio da su Arapi (Palestinci)  ˝rak-rana na telu naše nacije˝, da je bivšeg lidera Palestinaca Jasera Arafata trebalo kidnapovati i obesiti kao Ajhamana˝.  No, zbog velikih protesta izraelske i međunarodne javnosti Effi Eitam je smijenjen i na čelo Yad Vashema, izraelska vlada postavila je Danija Dayana diplomatu i donedavno konzula Izraela u New Yorku.

                Na kraju svog teksta, Ivan Ivanji upućuje poruku budućim generacijama: ˝Poštujte prošlost, ali svu energiju, pomoć i ljubav poklanjajte onim koji danas pate. Dana. Ovog trenutka. Deci koja se rađaju da bi umrla od gladi kroz šest meseci. Njihovim majkama i očevima. Ljudima koji beže odnekuda, bilo kuda bez obzira zašto. Jer bi ih inače ubili? Ne analizirajte, ne filozofirajte da se to sa negdašnjim mukama ne može usporediti. Za mene je dete koje se davi u Egejskom moru isto kao i dete koje je ulazilo u gasnu komoru držeći se za ruku svoje majke.˝

                I u ovom tekstu Ivan Ivanji, kada govori o izgradnji Memorijalnog centra Jasenovac na prostoru Donje Gradine u Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini , piše otvoreno i kritički, bez dlake na jeziku i u svojim kritički razmatranjima ne štedi nikoga – od aktualne srpske vlasti i predsjednika Vučića,  Milorada Dodika iz Republike Srpske, negdašnje sovjetske i njemačke zločine, a isto tako posebno napominje i kritički se osvrće na imenovanje Effija Eitama na mjesto Yad Vashema. Za Ivanjijeve kritičke osvrte i reminiscencije, kao i za njegovo cjelokupno pisanje, može se reći, da kao takvo može poslužiti svima onima kojima je istina draga i koji se ne boje kritike, pa i onda kada je kritika usmjerena prema samome sebi.

Miljenko Jerneić

,  

SVE I SVAŠTA U HRVATSKOJ POLITICI

SVE I SVAŠTA U HRVATSKOJ POLITICI

Što se tiče hrvatske političke scene, svakako treba spomenuti događanja ili bolje rečeno previranja u SDP-u koja i dalje traju i ne nazire im se kraj. Olovna vremena za SDP počela su u onom trenutku kada su članovi SDP-a izabrali Peđu Grbina, a ne Željka Kolara za predsjednika te socijaldemokratske stranke u Hrvatskoj. Željko Kolar koji trenutno obnaša dužnost župana Krapinsko-zagorske županije, zasigurno je na najbolji mogući način opisao stanje u SDP-u u svom nedavnom intervjuu Večernjem listu od 28. rujna 2021. godine. Kolar o događajima u SDP u kaže: ˝Kao najveći i nepopravljiv optimist mogu reći da se ne zbiva ništa dobro. I dalje se bavimo sami sobom, glavni su nam problemi unutarstranački odnosi, tko je s kim, a tko je protiv koga˝.

Svojevremeno sam pledirao u Hrvatskoj političkoj javnosti, a naročito kod članova SDP-a iz Hrvatskog zagorja Krapinsko-zagorska županija i Varaždinska županija da glasaju za Kolara, a ne za Grbina u biranju predsjednika SDP-a ali zagorci kao zagorci uvijek glasaju protiv svojega, a u korist tuđega. Zagorci su takvi kakvi jesu i uvijek mi je bolji stranac nego domaći. Upravo mi je bilo žao aktualnog župana Krapinsko-zagorske županije Željka Kolara, protiv koga su velikom većinom glasovali članovi socijaldemokratske partije u Hrvatskom zagorju, a naročito u Krapinsko zagorskoj županiji tako da opće nije ništa čudno što je pobijedio Peđa Grbin.

Kolara znam dugi niz godina, a dobro sam ga upoznao dok sam osam godina obnašao dužnost županijskog vijećnika Krapinsko-zagorske županije ispred Zagorske stranke. Zbog toga sam se i najviše jer ga dobro znam založio da u izboru između Grbina i Kolara članovi SDP-a izaberu Kolara. Danas sigurno ne bi bila takva bruka i sramota u SDP-u, i SDP bi bio politički stabilan i dalje političke konkurentan na hrvatskom političkom tržištu. Peđa Grbin pokazuje da nije dorastao funkciji koju obnaša jer iz dana u dan SDP je u sve većoj krizi, članstvo se osipa svakodnevno, a sve to zahvaljujući aktualnom predsjedniku SDP-a koji svojim destruktivnim djelovanjem razara SDP po svim linijama. Peđa Grbin u nes(p)retnom obnašanju funkcije predsjednika SDP-a nalik je na slona u staklarnici koji ruši sve pred sobom. Kako stvari sada stoje tako će biti i ubuduće sve dok umjesto Grbina ne bude izabran predsjednik SDP-a netko tko je dorastao toj funkciji. Budući da se Kolar tako nam kaže u svom intervju – neće više kandirati za predsjednika SDP-a ovoga trenutka ne vidim osobu u SDP-u koja bi bila sposobna obnašati funkciju predsjednika te socijaldemokratske partije u Hrvatskoj.

U sportu pa tako i u politici, ne možete igrati ligu prvaka, ako imate trećerazrednu momčad. SDP je danas u Hrvatskoj politici pao na niske grane, treća liga, a zašto zbog čega ili bolje rečeno zbog koga to esdepeovci moraju otkriti sami. Zbog Željka Kolar SDP nije sigurno u  krizi.

Interesantno je za Hrvatsku političku scenu, koliko pojedini mediji nagovještavaju povratak u Hrvatsku politiku Ivića Pašalića ˝nekoć najomraženiji političar˝ u Hrvatskoj kako u svom naslovu piše 7DNEVNO od 01. listopada 2021. godine. Isti politički tjednik piše da se vrše pregovori sa HDZ-om za povratak Ivića Pašalića u Hrvatsku politiku.

Ivić Pašalić ili kako su ga pojedini mediji oslovljavali sa Herr Flick, radio je kao liječnik u Klenovniku u vremenu dok je ravnatelj bolnice bio dr. Tomo Fištrek. Pašalić je u bivšoj općini Ivanec kao član HDZ-a vodio veliku bitku za preuzimanje HDZ-a te općine sa Stjepanom Benčekom koji je tada bio ravnatelj KPD Lepoglava 1990. godine, a iza kojeg je stajao Manolić. U to vrijeme izbila je pobuna zatvorenika u kaznionici, nakon čega je Benček smijenjen. U tom lokalnom političkom duelu pobijedio je Pašalić. Prema riječima njegovog ˝bivšeg prijatelja˝ –  koji je danas živ i zdrav, hvala dragom Bogu Pašalić je bio siromašan vrlo slabog imovnog stanja, a stanovao je u krugu bolnice Klenovnik. Sa svojom obitelji u to vrijeme živio je kao običan građanin.

Ivić Pašalić nakon što je preuzeo vođenje HDZ-a bivše općine Ivanec, 1992. godine počinje obnašati funkciju glavnog tajnika HDZ-a ubrzo nakon toga postaje savjetnikom kod prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Kako kaže njegov ˝bivši prijatelj˝ Pašalić je bio nitko i ništa u političkom i gospodarskom životu, a onda, od kada je postao prisutan u visokoj Hrvatskoj politici naglo se obogatio. Danas Ivić Pašalić je predsjednik HUP-ove Udruge drvne i papirne industrije, koji je osnovao brend namještaja ˝Mila i Mili˝. Možemo slobodno reci da se Pašalić dobro snašao u poslovnom svijetu, a kako i ne bi kada je njegovo bogatstvo procijenjeno na 30,5 milijuna eura ˝vidi Nacional od 9. travnja 2002. godine˝. Očito je, da se bavljenje politikom Pašaliću kao i mnogim drugim personama koje su ušle u svijet politike, višestruko isplatilo. Danas, Pašalić slovi za uglednog poduzetnika dobrotvora i mecenu. Povratak Ivića Pašalića u Hrvatsku politiku bio bi veliki gubitak za Hrvatsko gospodarstvo, a još veći za Hrvatsku politiku. Ivić Pašalić ako želi dobro Hrvatskoj ne bi se trebao vraćati u Hrvatsku politiku u koje je već jednom bio i pokazao svu raskoš svojeg antitalenta za politiku.

Miljenko Jerneić

AMICUS VERITATIS

AMICUS VERITATIS

            Nakon što je Hrvatski tjednik broj 887. od 23. rujna 2021. godine objavio moj tekst pod naslovom: ˝U službi istine˝, str. 44, 45, 46 i 47, javio mi se gospodin Petar Nola iz Podgore, te me uputio na svoju sumještanku i znanicu, gospođu Smiljanu Šunde. Gospođa Smiljana Šunde još jedna je od osoba -da ih je barem više- koja si je dala truda da raskrinka partizansku i komunističku laž o tobože ubijenih 102. Podgorana u Jasenovcu, a u stvari od tog popisa svega je jedna osoba ubijena u Jasenovcu! O tome je gospođa Šunde napisala članak u srpnju 2005. godine pod naslovom: ˝Tko je čija žrtva?˝, kojeg su od pet hrvatskih novinskih redakcija kojima je tekst poslan, objavila njih četiri… Glas Koncila, Fokus, Slobodna Dalmacija i Makarska kronika,  a tadašnji urednik Vjesnika je rekao, ˝da je članak predugačak i da je to razlog neobjavljivanju (iako je u istoj rubrici objavljivao i znatno dulje članke)˝.

            Članak ˝Tko je čija žrtva˝, čija je autorica gospođa Smiljana Šunde još jedan je od povijesnih dokumenta kojem je jedina težnja istina o sudbini njenih Podgorana, njenih najmilijih, rođaka, kao i svih onih čija se smrt želi lažno i na krivi način prikazati. Smiljana Šunde o tome kaže: ˝A ja samo tražim svoje ljudsko pravo, u ime pokojnog brata moje majke, pokojnog sina tatine sestre i u ime još desetak mojih pokojnih rođaka, u ime stotinjak ubijenih mještana iz moje rodne Podgore, kao i u ime svih onih stotina tisuća koji su stradali na tisuće raznih mjesta i raznih načina, a nalaze se na internetskom popisu kao žrtve Hrvata – tražim u ime njihove rodbine da se monstrouzni popis skine i da njegovi tvorci odgovaraju pred zakonom.˝(Vidi: ˝Kakav smo mi to narod˝, objavljeno 30. svibnja 2010. godine.)

                Fascinantno je, a ujedno i frapantno, da se na popisu ubijenih u Jasenovcu nalaze 102. osobe, a u stvarnosti: Ű Jasenovcu je stradao jedan, jedini Podgoranin – to je bio Mate Mrsić Jurin, rođen 1917. godine˝.  Smiljana Šunde daje nam u svom članku iscrpan i nadasve točan i precizan podatak o svakom stradalom Podgoraninu, pa tako piše o ˝18 žrtava – Podgorana koji su stradali od partizanske ruke i čija imena do 1990. nisu nigdje bila niti su smjela biti zapisana (zanimljivo je da se ni jedna od tih 18 žrtva nije našla na ˝znanstvenom˝ popisu njujorškog Instituta).˝

Tu se misli na Jasenovac Research Institute kojeg su osnovali 1998. godine američki Srbi i Židovi u New Yorku koji je sredinom travnja postavio i spomen-ploču za ˝stotine tisuća žrtava jasenovačkog logora˝˝. Smiljana Šunde u članku: ˝Kakav smo mi to narod˝ spominje i slučaj oca akademika Stjepka Gamulina, čijeg su oca – gimnazijskog profesora Ćiru Gamulina – u Splitu strijeljali talijanski fašisti, a čije se ime također nalazi na popisu stradalih u Jasenovcu,…˝.

                Nevjerojatno je koliko je Smiljana Šunde uložila truda da bi otkrila pravu sudbino 102 poginula sumještanina, sa kolikom je akribijom pristupila tom poslu, da bi ukazala na prijevaru Srba i Židova iz New Yorka. Treba joj na tome čestitati i odati priznanje na najvišoj državnoj razini.

Probudi se Milanoviću!

Da bi čitateljima približili i predočili sve ono što je rađeno sa 102 imena sa popisa, citirat ćemo taj dio iz članka u potpunosti zbog važnosti, istine i pijeteta ubijenih.

Prema “znanstvenom” popisu iz New Yorka u Jasenovcu je stradalo ukupno 102 (stotinuidvoje) Podgorana.

Tu su osobe koje su stradale na raznim mjestima i na razne načine: partizani koji su poginuli širom ondašnje Jugoslavije (od Biokova, Brača i Hvara, preko Bosne i Crne Gore do Trsta), oni koji su umrli u zbjegu (neki na Visu, neki u Italiji, a najviše njih u El Shattu), tu su i žrtve četničkih pokolja, te žrtve talijanskih fašista. Na tom “znanstvenom” popisu je i jedna žrtva savezničkog bombardiranja Splita, te jedna žrtva bombardiranja Podgore. No, “znanstveno” su svi oni stradali u Jasenovcu. U stvarnosti: u Jasenovcu je stradao jedan, jedini Podgoranin – to je bio Mate Mrsić  Jurin, rođen. 1917. godine. Svaka pojedinačna žrtva nepravedna je i vapije Bogu. No, tako vapije i onih 18 žrtava – Podgorana koji su stradali od partizanske ruke i čija imena do 1990. nisu nigdje bila niti su smjela biti zapisana (zanimljivo je da se ni jedna od tih 18 žrtava nije našla na ”znanstvenom” popisu njujorškog Instituta). Ima još “znanstvenih bisera”: od 102 imena s popisa  – četiri osobe upisane su dva puta kao žrtve i to s izmijenjenim godinama rođenja, a jedan je Podgoranin s dva imena (Ivan-Vojko Kunac sin Marijanov) upisan kao dvije osobe: Ivan Kunac i Vojko Kunac. Netočno su navedene godine rođenja za još četrdesetak osoba. Ima pogrešaka i u imenima: Jože i Jozo umjesto Joze, Krasan umjesto Krasin, Neđeljko umjesto Nediljko, Anto umjesto Ante, Tomo umjesto Toma,  Čedomir umjesto Čedomil, Lovro umjesto Lovre, Vico umjesto Vice, Stope umjesto Stipe, Pavo umjesto Pave. U jednom slučaju zamijenjeno je ime oca i sina – Pivac Ante Gabrin umjesto Pivac Gabro Antin. Ženskim žrtvama je kao ime oca upisano ime muža. Itd. Posve sigurno – o propustu ne može biti riječi. U svemu ima i previše sustavnosti. Napominjem da se za svaku “jasenovačku žrtvu” s popisa JRI-a navodi 5 podataka: ime, prezime, ime oca, mjesto rođenja, godina rođenja. A gotovo svakoj od 102 “žrtve” iz Podgore upisan je po jedan netočan podatak. Ne računajući, naravno, osnovni netočan podatak – mjesto pogibije (netočan, tj. lažan za sve, osim za jednu podgorsku žrtvu). Kaže se: Tko radi, taj i griješi.

Očito njujorški “znanstvenici”, okupljeni u Jasenovac Research Institutu, premnogo rade. Pa i griješe. Samo na primjeru Podgore broj su jasenovačkih žrtava povećali za točno stotinu puta. Ako su slično radili i s drugim mjestima – lako je izbrojiti, odnosno procijeniti koliki je stvarni broj stvarnih žrtava. Ne znam samo kojom su se metodologijom služili pri istraživanju broja žrtava i u izradi popisa žrtava. A kako je sa žrtvama iz drugih mjesta iz Hrvatske? Ja sam, primjerice, na JRI-ovu popisu potražila i imena žrtava četničkog pokolja 1942. u selu Rašćane kod Vrgorca. Naime, među tim žrtvama su bila dva nećaka moga djeda: 28-godišnji Marijan i 20-godišnji Ante, te njihov otac 63-godišnji Jure Lendić. Potražila sam i imena još nekih stradalih osoba (iz Rašćana, Korčule, Splita itd.) koje su obiteljski – podrijetlom ili ženidbeno – bile vezane uz Podgoru: svi su na popisu tobožnjih jasenovačkih žrtava. Sastavljač “znanstvenoga” njujorškog popisa očito se koristio popisima nekadašnjeg SUBNOR-a, gdje su bila imena: palih boraca, žrtava fašističkog terora i umrlih u zbjegu u El Shattu ili na putu do njega (Hvar, Vis i Italija). Popisi tih žrtava iz svih mjesta i iz svih republika nekadašnje zajedničke države nalaze se u Beogradu, pa su “znanstvenicima” iz New Yorka bili lako dostupni. Tako su žrtve, pa i one pale od četničke ruke, sada po drugi put postale žrtve. Sve u režiji JRI-a. No, evo dijela tog popisa (od ukupno 3248 stranica!), koji se odnosi na poginule i stradale Podgorane: Popis Podgorana koji su “stradali u Jasenovcu”

  1. A-68 ANUŠIĆ IVAN (Luka), rođ. 1915. (stvarno: poginuo na Tjentištu)
  2. ANUŠIĆ MATE (Luka), rođ. 1903. (stvarno: poginuo na Zelengori)
  3. ANUŠIĆ NATAŠA (Mate), rođ. 1943. (stvarno: umrla u El Shattu)
  4. B-44 BAN LJUBO (Stipe), rođ. 1914. (stvarno: ubili ga četnici u Rašćanima)
  5. BAN MATE (Stipan), rođ. 1867. (stvarno: umro u zbjegu u Komiži)
  6. B-112 BEROŠ ANTICA (Kleme), rođ. 1871. (stvarno: umrla u zbjegu u Italiji)
  7. B-186 BORIĆ LUKA (Vice), rođ. 1921. (stvarno: poginuo u desantu na Drvar)
  8. BORIĆ MILOVAN (Mijo), rođ. 1926. (stvarno: ubili ga četnici kod Gračaca)
  9. B-187 BORIĆ VICE (Marijan), rođ. 1914. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  10. BORIĆ ANĐELKO (Ante), roĐ. 1912. (stvarno: umro od tifusa u Petoj ofanzivi)
  11. BORIĆ MATE (Nikola), rođ. 1913. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  12. BORIĆ RAFAEL (Vicko), rođ. 1908. (stvarno: umro od tifusa na Zelengori)
  13. BORIĆ MARIJAN (IVAN), rođ. 1901. (stvarno: ubijen u bolnici Zlopolje)
  14. BORIĆ JURE (Nikola), rođ. 1909. (stvarno: poginuo kod Imotskog)
  15. D-21 DEAN IVO (ANTE), rođ. 1922. (stvarno: ?…)
  16. DEAN IVAN (Luka), rođ. 1912. (stvarno: poginuo kod Imotskog)
  17. D-44 DEVČIĆ JOZE (Marijan), rođ. 1925. (stvarno: poginuo na Čvrsnici)
  18. D-123 DULČIĆPETAR (Jakov), rođ. 1878. (stvarno: umro u El Shattu)
  19. E-21 ERCEG KRSTE (Mate), rođ. 1920. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  20. H-47 HRABAR VJEKOSLAV(Joze),rođ.1913. (stvarno: poginuo u bolnici u Petoj ofanzivi)
  21. HRABAR NEDILJKO (Joze), rođ.1926. (stvarno: poginuo u bolnici u Petoj ofanzivi)
  22. HRABAR MARE (ž. Joze), rođ. 1888. (stvarno: umrla u El Shattu)
  23. J-6 JAKIĆ IVAN (Mate), rođ. 1909. (stvarno: ubili ga četnici u Srbiji)
  24. JAKIĆ KRASIN (Milan), rođ. 1941. (stvarno: umro u El Shattu)
  25. J-131 JUGOVIĆ MATE (Marijan), rođ. 1908. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  26. JUGOVIĆ IVAN (Tomica), rođ. 1924. (stvarno: prezime Sumić; poginuo u ratu)
  27. K-134 KOKIĆ ANTE (Mijo), rođ. 1867. (stvarno: umro u zbjegu u Italiji)
  28. KOKIĆ BORIS (Jakov), rođ. 1923. (stvarno: poginuo na otoku Hvaru)
  29. KOKIĆ IVAN-JOZIP (Jakov), rođ. 1921. (stvarno: umro u logoru Sisak)
  30. KOKIĆ MIHO-ŽIVKO (Jakov), rođ. 1920. (stvarno: ubili ga četnici kod Neretve)
  31. K-264 KRŽANIĆ ANTE (JURE), rođ. 1915. (stvarno: ubijen u bolnici Zlopolje)
  32. K-280 KUNAC IVAN (MARIJAN), rođ. n.a. (stvarno: dva puta upisan kao žrtva!)
  33. KUNAC IVAN-VOJKO(Marijan),rođ.1923.(stvarno: umro od tifusa u Petoj ofanzivi)
  34. K-286 KURTIĆ MILAN (Ivan), rođ. 1914. (stvarno: poginuo u Kruševu, Andrijevica)
  35. L-13 LAMPIĆ JURE (Ivan), rođ. 1910. (stvarno: mučili ga Talijani, umro u Podgori)
  36. LAMPIĆ STANKO (Ivan), rođ. 1920. (stvarno: poginuo kod Vrgorca)
  37. L-48 LETICA VICKO (Mate), rođ. 1925. (stvarno: poginuo u Moslavini)
  38. LETICA PETAR (Mate), rođ. 1918. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  39. LETICA MATE (Jure), rođ. 1882. (stvarno: ubili ga Njemci u Biokovu)
  40. LETICA JAKOV (Joze), rođ. 1864. (stvarno: umro u El Shattu)
  41. LETICA ŠIMUN (Nikola), rođ. 1874. (stvarno: umro u El Shattu)
  42. LETICA ĆIRIL (Mate), rođ. 1920. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  43. LETICA LJUBO (Ivan Stipin), rođ. 1923. (stvarno: poginuo na Korčuli)
  44. LETICA PETAR (Ivan Nikolin),rođ.1921. (stvarno: poginuo kod Trsta)
  45. LETICA PETAR (Ante), rođ. 1923. (stvarno: poginuo u Posušju)
  46. LETICA SLAVEN (Mate), rođ. 1944. (stvarno: umro u El Shattu)
  47. LETICA IVAN (Joze), rođ. 1864. (stvarno: ubili ga Talijani)
  48. L-95 LUCIĆ LJUBO (Šimun), rođ. 1919. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  49. LUCIJETIĆ ANTE (Stipan), rođ. 1902. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  50. M-82 MARINOVIĆ IVAN (Marijan), rođ. 1903. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  51. M-175 MIHOTIĆ DUŠAN (Stipan), rođ. 1917. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)
  52. M-219 MILIČIĆ SLAVKO (Ćiril), rođ. 1922. (stvarno: poginuo u savezničkoj vojsci)

53. MILIČIĆ NEVENKA (Nediljko),rođ.1944. (stvarno: umrla u zbjegu u Italiji)

54. MILIČIĆ ĆIRIL (Petar), rođ. 1882. (stvarno: umro u El Shattu)

55. MILIČIĆ ŠPIRO (Jure Markov),rođ.1916.(stvarno: poginuo u bolnici na Zelengori)

56. MILIČIĆ BRANKO (Vice), rođ. 1920. (stvarno: ubili ga ustaše u Makarskoj)

57. M-220 MILIČIĆ BRANKO (VICE), rođ. 1920. (stvarno: dva puta upisan kao žrtva!)

58. MILIČIĆ PAŠKO (Jure Antin), rođ. 1910. (stvarno: poginuo kod Šibenika)

59. MILIČIĆ ŠPIRO (JURE), rođ. 1922.? (stvarno: dva puta upisan kao žrtva!)

60. MILIČIĆ SLAVKO (ĆIRO), rođ. 1923.? (stvarno: dva puta upisan kao žrtva!)

61. M-282 MIŠIĆ ŠIMUN (Miho), rođ. 1902. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

62. M-308 MLIKOTA MILOŠ (Jakov), rođ. 1923. (stvarno: poginuo u Maljkovu, Svilaja)

63. M-333 MRSIĆ SREĆKO (Stipan), rođ. 1923. (stvarno: ubili ga Talijani i ustaše u Podgori)

64. MRSIĆ MATE (Jure), rođ. 1917. (stvarno: ubijen u logoru Jasenovac)

65. N-66 NOLA DETO (Ivan Šimunov), rođ. 1912. (stvarno: poginuo kod Bola, Brač)

66. NOLA DINKO (Ivan Stipanov),rođ.1915. (stvarno: poginuo u bolnici u Petoj ofanzivi)

67. NOLA FABIJAN (Petar), rođ. 1912. (stvarno: poginuo u Splitu-savezničko bomb.)

68. NOLA GRGO (Ivan), rođ. 1921. (stvarno: poginuo u Dugim Njivama, Biokovo)

69. NOLA JOZE (Cvitan), rođ. 1866. (stvarno: umro u El Shattu)

70. NOLA LILI-ŠIMICA (Lovre), rođ. 1926. (stvarno: umrla od tifusa u Petoj ofanzivi)

71. P-54 PAVLINOVIĆ NEDA (Lovre), rođ. 1864. (stvarno: umrla 1942. u Podgori)

72. PAVLINOVIĆ MILOVAN(Duje),rođ.1924.(stvarno: poginuo kod Mrkonjić Grada)

73. PAVLINOVIĆ LJUBO (Ivan), rođ.1907. (stvarno: umro 1941. u Šibeniku)

74. PAVLINOVIĆ ZVONKO (Mijo),rođ.1922. (stvarno: poginuo kod Duvna)

75. PAVLINOVIĆ IVAN (Lovre), rođ. 1860. (stvarno: umro 1941. u Podgori)

76. PAVLINOVIĆ IVAN (Duje), rođ. 1912. (stvarno: poginuo u Kotišini)

77. P-158 PIVAC JOZE-ĆIRIL (Jure), rođ. 1921. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

78. PIVAC GABRO (Ante), rođ. 1915. (stvarno: poginuo u Hercegovini)

79. PIVAC MARE (ž. Šimuna), rođ. 1881. (stvarno: umrla u El Shattu)

80. R-37 RADOJKOVIĆ JURE(Marijan),rođ.1902. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

81. R-38 RADOJKOVIĆ IVAN (Petar), rođ. 1920. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

82. RADOJKOVIĆ MILUTIN (Ivan),rođ.1926.(stvarno: poginuo u bolnici u Petoj ofanzivi)

83. RADOJKOVIĆ MILOŠ (Stipe), rođ.1923. (stvarno: poginuo u Bosanskom Grahovu)

84. R-160 ROSANDIĆ PAVAO (Šimun), rođ.1918. (stvarno: poginuo na Zelengori)

85. ROSANDIĆ MLADEN (Mate), rođ.1924. (stvarno: poginuo kod Daruvara)

86. S-81 SISARIĆ MILJENKO (Ante), rođ. 1919. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

87. SISARIĆ DRAGUTIN (Ante), rođ.1888. (stvarno: ubili ga Talijani u logoru Ploče)

88. SISARIĆ RUSKO (Dragutin), rođ.1921. (stvarno: poginuo na Vlašiću)

89. S-217 STOJKOVIĆ BRANKO (Joze), rođ.1919.(stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

90. S-245 SUMIĆ VICE (Ivan Tomin), rođ. 1903. (stvarno: poginuo u ratu)

91. SUMIĆ IVAN (Andrija), rođ. 1887. (stvarno: ubili ga četnici na Crnom brdu)

92. SUMIĆ MILJENKO (Ivan), rođ. 1919. (stvarno: poginuo u ratu)

93. SUMIĆ KARLO (Luka), rođ. 1917. (stvarno: poginuo na Treskavici, Kalinovik)

94. V-30 VELA ANTE (Mate), rođ. 1921. (stvarno: poginuo na Snagovu, Zvornik)

95. VELA NIKOLA (Pavao), rođ. 1920. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

96. VELA MARE (Joze), rođ. 1897. (stvarno: poginula u bombardiranju Podgore)

97. V-77 VODANOVIĆ LJUBO (Jure), rođ.1918. (stvarno: ubili ga Talijani /?/ u Podgori)

98. VODANOVIĆ ČEDOMIL (Ivan),rođ.1919.(stvarno: poginuo u Dragljanima, Vrgorac)

99. V-97 VRANJEŠ GRGO (Stipan), rođ. 1922. (stvarno: poginuo na planini Velež)

100. V-98 VRANJEŠ VITOMIR (Ivan), rođ. 1929. (stvarno: poginuo u ratu)

101. V-104 VRSALJKO VICE (Marijan), rođ.1919. (stvarno: poginuo u Imotskom)

102. VRSALJKO JAKOV (Marijan),rođ.1922. (stvarno: poginuo u Petoj ofanzivi)

Krajnje je vrijeme, da hrvatska vlada na čelu sa Andrejom Plenkovićem konačno donese odluku da se formira međunarodna državna komisija koja bi istraživala Jasenovac, a isto tako i sva ostala stratišta na kojima je pobijeno na desetke i tisuće Hrvata u mnogim jamama, rudnicima, šumama, te da se pokuša utvrditi identitet, dob i spol ubijenih. Tu mislim i na jame na koje se Srbi u Hrvatskoj stalno pozivaju. Mi Hrvati moramo raščistiti za vijeke vjekova sve nedoumice iz naše povijesti i konačno skinuti stigmu laži i farizejstva kojekakvih znanstvenika koji Hrvate žele proglasiti najkrvoločnijim narodom na kugli zemaljskoj, kako kaže Smiljana Šunde. Ne učinimo li to, tada nismo dostojni sebe, svojih predaka, naše djece, budućih potomka, hrvatske države i hrvatskog naroda.

Miljenko Jerneić,

DOMOVINSKI RAT HRVATSKA SVETINJA

DOMOVINSKI RAT HRVATSKA SVETINJA

                Čitav kolovoz i rujan 2021. godine intenzivno sam pratio što o Hrvatskoj i nama Hrvatima pišu srpski mediji a najviše sam se usredotočio na: Politiku, Večernje novosti i Kurir. Zašto baš ti mediji – pa zato jer su mi u Hrvatskoj bili najdostupniji. Naravno, kako mi Hrvati svake godine slavimo ˝Oluju˝ kojom smo konačno pobijedili srpskog agresora, Srbi na drugoj strani slave poraz u pokušaju da okupiraju i prisvoje dvije trećine Hrvatske. Cijeli svijet zna da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, potpomognuta Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA), i da je izgubila još jedan od svojih ratova, ovaj put od Hrvata.

Beogradska Politika od 4. kolovoza 2021. godine na svoj naslovnici donosi naslov: ˝Tuđman je hteo da šalje bombe čamcima u Zeum˝, a tu se nalazi i vudu lutka sa likom Franje Tuđmana, naveden kao ˝detalj sa izložbe u Zagrebu˝, čime se želi obezvrijediti Tuđmana kao osobu, političara ali i vojnog stratega koji je politički i vojno porazio srpskog agresora, a Srbi mu to ne mogu oprostiti i pokazuju svu svoju zlonamjernost i opakost. Taj članak je ustvari komentar odvjetnika Dušana Bratića koji se godinama bavi prikupljanjem podataka o ˝Oluji˝ i suze roni što je Srbija izgubila rat protiv Hrvata, a sve to gleda iz rakursa velikosrpstva. D. Bratić tako za ˝Oluju˝ kaže: ˝Oluja˝ u širem kontekstu predstavlja fazu ostvarenja strateških planova SAD u EU. Vidljivo je iz tih dokumenata da se zvanično Amerika to baš protivi vojnoj akciji, a u stvarnosti podržava i pomaže Tuđmana uslovljavajući sve jedino ograničenjem da vojna akcija ne traje duže od sedam dana i da se ne vrše ratni zločini. Čak ambasadora u Zagrebu Pitera Galbrajta stavlja faktički u funkciji Tuđmanovog pomoćnika, a pri ambasadi se formira ˝državni tim˝ za sve neophodne pomoći.

D. Bratić se nešto dalje poziva na stenogram iz Banskih dvora čime se želi kompromitirati Franju Tuđmana prvog hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske. Bratić o tome kaže: ˝Među dokazima je stenogram sa Banskih dvora gde Tuđman predlaže generalima da se raketama dometa 50 km. pokuša dejstvovati po molu u Zemunu i da se niz Dunav i Savu puštaju čamci sa eksplozivom radi pokušaj rušenja mostova i sejanja straha u Srbiji˝.

Bratić iznosi u svojoj priči kako su to i na koji način Amerikanci i NATO sudjelovali u ˝Oluji˝ i pomogli Hrvatima da pobijede srpskog agresora i srpsku petu kolonu u Hrvatskoj. O tome Bratić piše: ˝Učešće američkih vojnih stručnjaka u obuci hrvatskih oficira i komandi u planiranju i izvođenju borbenih dejstava delomično je evidentirano kroz angažovanje kompanije MPRI iz Virđinije. Ugovor je 15. novembra 1994. godine obnovio ministar odbrane Gojko Šušak. U novembru 1994. godine u Vašingtonu je komandant kopnene vojske SAD-a general Salivan sa saradnicima primio Janka Bobetka, načelnika Generalštaba Hrvatske vojske, a 29. novembra 1994. godine u Pentagonu je održan operativni sastanak ministra odbrane Gojka Šuška i saradnika sa direktorom Vojno-obaveštajne agencije SAD-a generalom Hugensom  i generalom Veslijem Klarkom˝.

U svojim intelektualnim reminiscencijama o ˝Oluji˝ Bratić ističe: ˝Operaciju ˝Oluja˝ su dokle izradile Oružane snage Hrvatske, Armije BIH i HVO i vazduhoplovstvo SAD-a sa jedinicama elektronskog izviđanja˝. Na kraju svojeg izlaganja o ˝Oluji˝ Bratić završava svoj pledoaje sa konstatacijom: ˝Srbiji je potrebna strategija˝.

Dušan Bratić, kao i mnogi Srbi, a naročito danas srpska recentna politika na čijem je čelu prononsirani četnik Aleksandar Vučić, svake godine umire od tuge kada Hrvati slave ˝Oluju˝ radnu i oslobodilačke operaciju u kojoj je slomljena kičma velikosrpskoj politici i zaustavljanje četničke horde sa istoka. Hrvatska i svi Hrvati mogu biti ponosni na ˝Oluju˝ koju ćemo i dalje slaviti svake godine kao pobjedu nad pobjedama protiv Srbije. Srbija je napala Hrvatsku. a ne Hrvatska Srbiju. Ratovalo se na državnom teritoriju Hrvatske, a ne Srbije. Srbija je u tom ratu bila agresor, a Hrvatske žrtva. I to je prava istina o ˝Oluji˝, a sve ostalo su prazne tlapnje i varijacije na temu.

Večernje novosti od 4. kolovoza 2021. godine na svoj naslovnoj stranici donose naslov: ˝Hrvati Srbe prognali, pa od bede pobegli!˝, a na stranicama 12. i 13. daju se iskazi onih Srba koji su otišli sa svojih ognjišta u sveopćoj bežaniji. Naravno, za ˝Oluju˝ se kaže da je to ˝zločin koji traje˝. Srbe iz Hrvatske nitko nije tjerao. Sami su odlučili otići iz Hrvatske, a prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman pozivao je srpsko stanovništvo da ostanu u svojim domovima i da nikome neće pasti vlas sa glave.

No, kako znamo Srbi su odlučili otići iz Hrvatske, i danas za to bez imalo srama optužuju Hrvatsku i Tuđmana. O svemu, pa tako i o ˝Oluji˝ i Domovinskom ratu postoji samo jedna istina, istina da je Oluja bila besprijekorna vojna akcija, čista kao suza, hrvatskih oružanih snaga, a Domovinski rat jedan je od kamena temeljca na kojem je stvorena Hrvatska država.

 Večernje novosti od 6. kolovoza 2021. godine na naslovnici donose veliki naslov: ˝Progon Srba u temelju države˝, a o tome se opširno piše na strani 2. i 3. gdje se između ostalog jadikovanje srpskih političara optužuje Plenkovića da u stvari kroz ˝Oluju˝ slavi progon Srba, o čemu najbolje govori i sam na slovo na strani 3.: ˝Plenković slavi program Srba, a hoće pomirenje!?˝. Interesantno je, sa koliko cinizma srpski tisak piše samo u srpskim žrtvama, ratnim štetama, pa to sve izgleda kao da je Hrvatska napala Srbiju, kao da su Hrvati ratovali u Srbiji i ubijali srpske građane u Srbiji, rušili njihove domove, devastirali i pokrali njihova kulturna dobra u Srbiji i odnijeli na desetke tisuća ukradenih umjetničkih djela iz Srbije u Hrvatsku, kao da su Hrvati u Srbiji rušili crkve, muzeje i ostale kulturne spomenike.

Istina je sasvim drugačija gospodo sa istoka! Srbija je napala Hrvatsku i vodila bezpoštedni rat ubijajući Hrvatske vojnike i građane, ženu, djecu i starce. Barbari sa istoka su opljačkali Hrvatske kulturne vrijednosti, odnijevši ih iz Hrvatske. Poput najvećih lopova sve što bi im došlo pod ruku, od umjetničkih predmeta, slika, knjiga, crkvenih relikvija, ostavljajući pustoš za sobom. Kaj su istočne horde mislile da se Hrvati neće braniti, da neće štititi ono što je hrvatsko: svoj dom, svoju obitelj i živote svojih najmilijih. E, drage naše komšije, grubo ste se prevarili, pa je onda normalno da i vi gospodo Srbi platite ceh za agresiju na Hrvatsku. Izgubili ste rat koji ste nametnuli nama Hrvatima želeći nas ne samo pokoriti veći zatrti kao što ste danas sa svojom novom-starom veliko srpskom politikom pod nazivom ˝srpski svet˝, želite pokoriti Crnu goru, a sutra Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Vama mora biti jasno da ste slabi ratnici. Pobijedili su vas Albanci na Kosovu i dobili svoju državu. Crnoj Gori koja ima svoju državu želite osporiti pravo da imaju svoju crnogorsku državu i da se građani Crne Gore slobodno izjašnjavaju kao Crnogorci. Želite jednostavno izbrisati pojedine narode kao da ne postoji ili u najboljoj srpskoj varijanti da posrbite narode i na taj način ukradete im pravo na postojanje. To je čista patološka politika kojom želite vladati drugim narodima i državama, a bojim se da za takvu politiku nema lijeka. Što god poduzimate li ćete poduzeti u pravcu stvaranja Velike Srbije, nećete u tome uspjeti. Na kraju ćete imati ono što i zaslužujete, a to je Mala Srbija ili beogradski pašaluk. Možda ti onda dođete k sebi i ozdravite.

U ˝Kuriru˝ ili kako te novine za sebe kažu ˝najuticajnije dnevne novine Balkana˝ na tapeti su Crna Gora i ustoličenje Jonakija u Cetinju (17. kolovoza 2021. godine, strana 6. i 7.), a isto je tako u broju 2699. od 21. kolovoza 2021. godine strana 2. i 3., u kojoj već u samom naslovu teksta: ˝Spremaju haos za Joanikija˝, nagoveštavajući  o čemu se piše. Nadalje, u broju 2701. od 23. kolovoza ˝Kurir˝ na naslovnici objavljuje naslov: ˝Mržnja-Milove pristalice udarile na Joanikija, uzvikivali: ˝Nije vam ovo Srbija!˝˝ , a na strani 2. i 3., o ustoličenje Joanikija i svemu oko toga pišu iz ugla velikosrpske politike. Na istom tragu je i ˝Kurir˝ od 1. rujna 2021. godine, a ˝Kurir˝ broj 2715. od 6. rujna čitavu naslovnicu posvećuje ustoličenje Joanikija u Cetinju. Na naslovnici možemo pročitati:˝Snagu crkve i naroda Milo Đukanović i njegovi pioniri pokušali puč, ali nisu uspjeli˝, ˝Mitropolit Joanikija ustoličen na Cetinju˝. Naslovnica donosi i izjavu Vladike Joanikija: ˝Služiću bratskom pomirenju u Crnoj Gori˝, Aleksandar Vučić: Milu ću samo da poručim: ni ti ni bilo tko drugi nećete uspeti da pokorite Srbiju dok sam živ˝, Patrijarh Porifirije: ˝Vaša je dužnost da donesete mir u ovoj raspetoj i svetoj zemlji˝ te Zdravko Krivokapić: ˝Nalogodavci i organizatori haosa su DPS i kriminalne grupe˝ Ovaj broj ˝Kurira˝ o ustoličenju Joanikija i svemu ostalom što je u vezi toga piše na punih devet stranica.

Interesantne su gore sve navedene izjave, ali moram se osvrnuti na izjavu Aleksandra Vučića koji se u svojoj izjavi zamijenio teze ili bolje rečeno pobrkao lončiće. Pa kome je u interesu da pokori Srbiju?! Baš nikome. Fućka sa Crnogorcima, Albancima a i nama Hrvatima za Srbiju. Srbija je opterećena samom sobom, a srpski političari na čelu sa Vučićem pršte od taštine manje vrijednosti i veličine.

Vučić misli da je ikome stalo do Srbije. Nije baš nikome, a što je politički paradoks samim Srbima ponajmanje, jer da im je stalo do Srbije tada bi se bavili sobom, a ne uvijek i stalno se drugima.

˝Kurir˝ od 8. rujna 2021. godine na naslovnici donosi naslov: ˝Udar na patrijarha˝, ˝Posle haosa na Cetinju prete i Albanci – ne daju Porfiriju da se ustoliči u Pećkoj patrijaršiji˝, te nas upoznavaju sa komentarom Azema Vlasija koji je ˝protiv toga da se ceremonija uvođenje u tron poglavara Srpske pravoslavne crkve održi tamo gde se održavla vekovima, već traži da se taj čin obavi u Hramu Svetog Save u Beogradu˝. Na naslovnici je i poruka Joanikija Đukanoviću: ˝Đukanović treba da snosi posledice za ono što je učinio˝.

Netom što je ˝Srpski svet˝ završio sa Crnom Gorom na red dolaze Albanci i Kosovo. Nevjerovatno je, koliko je srpska politika drska i bahata, arogantna i prijeteča prema drugim narodima i državama. Srbija zasigurno ne bi vodila takvu politiku, da iza nje ne stoji Rusija i njezini vanjskopolitički interesi, a to je, da bude prisutna na Jadranskom moru i u tom dijelu (Srbiji) Europe. Srpska pravoslavna crkva (SPC) u funkciji je velikosrpske politike koje radi sve kako bi se ostvario velikosrpski san ostvarenju Velike Srbije. Srbija je izgubila sve svoje ratove koje je vodila sa ciljem stvaranja Velike Srbije, pa je napokon nakon pet stoljeća uvidjela da ratom ne može postići svoje političke ciljeve, te odlučila promijeniti strategiju, za ostvarenje tih ciljeva, a to je nastavak velikosrpske politike, ali ovaj put ne ratom već drugim sredstvima. No, ne trebamo se zavaravati, da Srbija neće i ponovno ratovati kako bi pokušava stvoriti Veliku Srbiju ali u takvom ratu može nastati samo Mala Srbija.

Miljenko Jerneić,

FANTOMI KRUŽE HRVATSKOM

FANTOMI KRUŽE HRVATSKOM

                Sukob  koji je nastao između – na jednoj strani  Francuske, a na drugoj strani SAD-a, Velike Britanije i Australije, veliki je udarac za Francusku vanjsku politiku, a što se opet reflektira i na unutarnjem planu Francuske političke scene, i imat će velike reperkusije na buduće predsjedničke izbore u Francuskoj. Također, treba napomenuti, da će taj sukob utjecati i na koherentnost i stabilnost Europske unije, što će Francuskoj biti veliki teret u presjedanju Europskom unijom.

                Ovih dana potpisan je trostrani pakt, takozvani AUKUS između Amerike, Velike Britanije i Australije kao vojno savezništvo tih triju zemalja, a čime se želi pojačati pritisak na Kinu  koja, ne samo da svojata Tajvan već i Južno kinesko more i želi ga u potpunosti kontrolirati. Australija koja je naručila i već sve dogovorila sa Francuskom izgradnju 12 podmornica u vrijednosti od 90 milijarde dolara, u međuvremenu je odustala od te narudžbe i okrenula se svojim novim-starim saveznicima SAD-u i Velikoj Britaniji. Taj odustanak Australije od već dogovorenog posla imat će posljedice u suradnji te zemlje sa Europskom unijom, jer će se Francuska zasigurno suprotstaviti bilo kakvoj suradnji Australije i Europske unije. Francuska je u petak 17. rujna 2021. godine zbog australskog odustajanja od ugovora o izgradnji podmornica povukla svoje veleposlanike iz SAD-a i Australije što najbolje govori koliko su Francuzi – bolje rečeno Macron – ljuti na Amerikance i Australce. Velika Britanije je na vrijeme izašla iz Europske unije, jer su Britanci vidjeli da su zarobljenici Njemačke, a naročito Francuske, koja želi realizirati svoje političke interese na uštrb Europske unije i svih njezinih članica. Velika Britanije se oslobodila eu-ropskih okova od kojih naprosto – ne samo da nije bila u mogućnosti (pro)voditi svoju nacionalnu politiku – nije mogla disati. Macron je ljut i na Švicarce koji su od SAD-a naručili – kupili F-35, a ne Francuske Rafale, a taj posao je vrijedan 5,5 milijardi dolara.

                Sva ta gungula između SAD-a, Velike Britanije, Australije i Francuske, tiče se i Hrvatske, koja je nažalost izabrala Francuske Rafale, a ne F-35 isto kao i Švicarci. Naime, da bi se potpisao ugovor između Hrvatske i Francuske o kupnji Rafale, stoji velika prepreka, a  to je odobrenje Amerikanaca za naručene avione. Kada se avioni Rafale žele prodati nekoj trećoj zemlji, SAD ˝mora odobriti prodaju sustava ugrađenih u avion koji su proizvedeni u SAD-u i njihovo su intelektualno vlasništvo. Riječ je o famoznom Third Party Transferu (TPT)˝. (Vidi Jutarnji list od 22. rujna 2021. godine u kojem je objavljen članak pod naslovom: ˝Francuska još nije zatražila  od SAD-a odobrenje nužno za prodaju borbenih aviona Hrvatskoj˝, a autor članka je Krešimir Žabec.) Radi se o dokumentu koji Izraelci nisu dobili od SAD-a kada su željeli prodati Barake u Hrvatsku, zbog čega je propao već dogovoreni posao Izraela i Hrvatske. Francuska mora prije sklapanja ugovora sa Hrvatskom, od Amerikanaca zatražiti TPT ˝zbog određenih američkih sustava koji su ugrađeni u avion. SAD obično prije prodaje aviona trećoj strani od partnera traže da opremu koju prodaju vrate u prvobitno stanje ili da uklone pojedine nacionalne specifične elemente prije transfera.˝ Do sada Francuska nije zatražila TPT od SAD-a tako da je upitna realizacija već dogovorenog posla o kupnji Rafale između Hrvatske i Francuske. Za razliku od onih koji misle, da Amerikanci neće raditi probleme u realizaciji već dogovorenog posla, nisam baš previše siguran, jer kada su Amerikanci dali po prstima Izraelcima glede Baraka, zemlji koja je Amerikancima dugogodišnji politički i vojni saveznik, isto se može očekivati i kod prodaje vojnih zrakoplova Rafale od strane Francuske Hrvatskoj. SAD je blokirao Francuskoj i prodaju svojih krstarećih raketa SCALP Egiptu  2018. godine.

Kada je u pitanju Hrvatska , bilo bi najbolje za našu državu, da i taj posao Amerikanci blokiraju i da onda konačno kupimo avione koji su najbolje rješenje za Hrvatsku, a to su američki avioni F-35., što smo već odavno trebali učiniti.

Miljenko Jerneić,

Hrvatska prešutno podržala desant SPC-e na Crnu Goru

Hrvatska prešutno podržala desant SPC-e na Crnu Goru

        Posljednji dramatični događaji u Crnoj Gori koja je članica NATO-a i kandidat za članstvo u Europskoj uniji pokazuju da velikosrpska politika Srbije i nakon četiri izgubljena rata ne odustaje od svojih imperijalnih ciljeva na prostoru raspadnute komunističke Jugoslavije. Utoliko je i te kako važno ne samo za stabilnost ovog europskog prostora nego i za stabilnost Republike Hrvatske kako se službena Hrvatska odnosi prema posljednjim događajima u Crnoj Gori.

         Analizirajući priopćenje Ministarstva vanjskih i europskih poslova od 5. rujna proizlazi da je krivnja za događaje oko ustoličenja novog mitropolita Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Joanikija prije svega na crnogorskim vlastima. Nakon što se ukazuje da je Crna Gora saveznica Hrvatskoj u NATO-u i da Hrvatska  snažno podupire europske integracije Crne Gore u priopćenju se ističe: “U tom svjetlu očekujemo od svih političkih aktera u Crnoj Gori da sva pitanja s kojima se u ovom trenutku suočava crnogorsko društvo rješavaju u europskom duhu kroz inkluzivan i konstruktivan politički dijalog”. I dalje:  “Osuđujemo svaki oblik nasilja te se nadamo da će svi u Crnoj Gori pridonijeti smirivanju napetosti i očuvanju javnog reda i mira u zemlji”. Dakle hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova uopće ne smatra da je povećanje napetosti u Crnoj Gori došlo zbog agresivne politike Srpske pravoslavne crkve koja je u novim okolnostima postala udarna poliička pesnica poražene agresivne velikosrpske imperijalističke politike nakon što je u nedavnoj prošlosti doživjela četiri vojna poraza. Naravno da je u tim novim okolnostima velika odgovornost za ove dramatične događaje u Crnoj  Gori na novom patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Porfiriju kojemu je poslije  ustoličenja javna Hrvatska televizija intervjuom u udarnom dnevniku poklonila veliku pozornost, što je on iskoristio da spomene kako se osjeća kao obnovitelj velikosrpske države Srba, Hrvata i Slovenaca.

         Nakon svega smiješno izgleda čuđenje hrvatskog ministra Gordana Grlića Radmana koji je praktički demantirao sam sebe govoreći o politici “srpskog sveta” što je nova kontrukcija velikosrpske politike na prostoru bivše Jugoslavije. Gordan Grlić Radman se reagirajući na jednu izjavu srbijanskog ministra unutarnjih poslova Aleksandra Vulina  začuđeno pita “što bi to srpski svijet trebalo značiti, to bismo htjeli znati…Sve one invazivne, osvajačke hegemonističke politike su poražene. Ovdje nema mjesta takvim politikama i mi ćemo se snažno nbraniti protiv bilo kakvih njihovih oblika”. Upravo u toj zadnjoj rečenici Gordan Grlić Radman je skočio sam sebi u usta, jer priopćenje njegovog ministarstva ni jednom riječju ne spominje da je upravo desant Srpske pravoslavne crkve na Cetinju jedan od “oblika takvih politika”. Umjesto da odlučno u spomenutom priopćenju osudi tu novu demonstraciju velikosrpske “osvajačke, hegemonističke politike” njegovo Ministarstvo izdaje priopćenje koje odgovornost prebacuje na crnogorsku stranu, iako je povećanje napetosti upravo izazvala srbijanska strana nepopustljivim i agresivnm pristupom ustoličenju novog metropolita SPC-e u Crnoj Gori Joanikija. Zapanjujuće je da se ministar Grlić Radman pita “što je to “srpski svijet”, jer je ta velikosrpska politika u novom ruhu lansirana još prije desetak godina iz Memoranduma2 SANU.

            Može se slobodno ustvrditi da službena hrvatska politika prema agresivnoj politici četničke vladajuće garniture u Srbiji nema odgovarajući jasan i odlučan odgovor. Vladajući HDZ na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem pod potpunom  je kontrolom vodećeg predstavnika “srpskog sveta” u Hrvatskoj i vođe “pete kolone” Milorada Pupovca. Ako Gordan Grlić Radmna kaže da “ovdje nema mjesta takvim politikama i mi ćemo se snažno obraniti protiv bilo kakvih njihovih oblika” treba ga podsjetiti da u Hrvatskoj i te kako ima mjesta  “obliku takvih politika” te da se Hrvatska protiv toga ne brani nego ih dapače podstiče. Najsvježiji je primjer predstojeći popis stanovništva u kojemu će po zahtjevu Milorada Pupovca pripadnike srpske narodne manjine  popisivati njihovio etnički Srbi, što je protuustavno i jednostavno neprimjenjivo u Europskoj uniji. Štoviše kampanja za popisivanje srpske narodne manjine vodi se pod geslom  “Budi Srbin”, što je protuustavno. A da je “srpski svet” uzeo velikog maha u Hrvatskoj svjedoči i potpredsjednik Vlade iz redova Srpske narodne manjine Boris Milošević koji protuustavno pripadnike svoje etničke skupine naziva jednostavno “Srbi”, a takvih u Hrvatskoj ne može biti jer su svi stanovnici ove države politički Hrvati,  a u etničkoj manjini tek hrvatski Srbi, a  nipošto ne Srbi. 

         Poznata politička mudrost kaže da “oni koji ne pamte prošlost osuđeni su da je ponavljaju”. U Hrvatskoj se bliska prošlost u kojoj je u velikosrpskoj agresiji poginulo oko 15.000 ljudi i nanesene su  goleme materijalne štete sustavno prešućuje. U tome svjesno prednjači sam premijer Andrej Plenković nastojeći provodeći politiku velikog zaborava Beograda (tko nas bre zavadi ili okrenimo se budućnosti) tu velikosrpsku agresiju pretvoriti u građanski rat. Zato je i reagiranje Plenkovićevog Ministarstva vanjskih i europskih polova intonirano prije svega da se Zagreb ne bi zamjerio velikosrpskoj politici koja u ovom trenutku atakira na suverenitet Crne Gore kao što je 90-tih atakirala na pravo hrvatskoga naroda na svoju državu. Manifestacije te nove velikosrpske agresivnosti su u posljednje vrijeme eskalirale pa više nije u pitanju puhanje na hladno nego na vruće, da Hrvatska ne bi bila primorana ponovno ponavljati krvavu povijest.

Vjekoslav Krsnik

BEOGRADSKI PAŠALUK

BEOGRADSKI PAŠALUK

                Više od dva tjedna u Hrvatskoj mediji pišu o ustoličenju novoga mitropolita Joanikija i to – ni manje ni više – u Cetinju kolijevci crnogorske državnosti, u gradu koji je simbol „crnogorske duhovne, državne i nacionalne samobitnosti Crne Gore“. Nema nikakve sumnje, da je to još jedan od pokušaja velikosrpske politike kojom se konačno želi zagospodariti Crnom Gorom. U velikosrpskoj politici, ne postoji crnogorska nacija, ne postoje Crnogorci kao politički narod koji ima pravo na svoju crnogorsku državu, svoju crnogorsku pravoslavnu vjeru, pa to sve na najbolji mogući način pokazuje, da se srpska politika nije ni malo promijenila i da je i dalje ostala na pozicijama negdašnje politike Slobodana Miloševića koji je – gle čuda bio Crnogorac izgubljen u velikosrpstvu. Srbija je uvidjela da ratovima ne može ostvariti svoje ekspanzionističke ciljeve prema drugim državama i narodima – naravno, zbog toga jer su slabi ratnici, pa su stoga izgubili sve ratove – te su u velikosrpski pohod krenuli „miroljubivim putem“ ili bolje rečeno drugim sredstvima kako bi konačno ostvarili svoj velikosrpski san stvaranja Velike Srbije, na račun drugih država i naroda. Srbija nije i još dugo neće, ako će uopće ikada promijeniti svoju politiku, u kojoj ima mjesta samo za Srbe, a svi ostali narodi za njih su izmišljeni  i imaginarni.

                Od svih članaka koji pišu o zbivanjima u Crnoj Gori, svakako treba spomenuti članak Renate Rašović, kolumnistice Večernjeg lista čiji je članak: „Može li se Crna Gora iščupati iz ralja Vučićeve ideje o „srpskom svetu“?“ (25. kolovoza 2021.), koji je najbolja opservacija tih događaja u još uvijek crnogorskoj državi. Članak vrijedi čitavi pročitati – preporučujem ga svima onima koje zanima ta politička tematika – a mi ćemo ovom prilikom istaći nekoliko mjesta koji se odnose na recentna politička zbivanja u toj maloj crnogorskoj državi kojoj prijeti alavi srpski nacionalizam. Između ostaloga R. Rašović o tome piše: „Na djelu je vjekovni sukob „zelene“ i „bijele“ Crne Gore, sukob proeuropske i proruske-prosrpske opcije. Unazad 15-ak godina, još od referenduma za samostalnost, Crna Gora živi u latentnoj neizvjesnosti hoće li se pojavit provokacije bilo kojeg tipa, zahvaljujući trima remetilačkim faktorima. To je ponajprije, SPC koji se smatra iznad Crne Gore, navodna duhovna zajednica koja se zahvaljujući svojoj parapolitičkoj ulozi kapilarno širi i koja ne pristaje na legalan način postati sastavnicom crnogorske države. Nadalje, tu su prosrpske stranke koje sa SPC surađuju i treći je velikosrpski nacionalizam. A otkako velikosrpski nacionalizam, evidentno, više ne računa na Kosovo, je li Crna Gora posljednje utočište nikad ugaslih aspiracija o Velikoj Srbiji?“.

                R. Rašović u svom članku piše i o „srpskom svetu“, pa o tome kaže: „Formulacija „srpski svet“ novija je politička sintagma iskovana u tvornici velikosrpskih hegemonističkih projekata koja se unazad nekoliko godina udomaćila u Srbiji kao kopija ruske sintagme „ruski svijet“, čime je praktički revitalizirana stara koncepcija Velike Srbije, kao platforma za političku akciju putem koje se Vučić želi predstaviti kao snažan političar i regionalni lider. Kad god je Srbija vodila ovakvu politiku, postajala je sve manja, siromašnija i izoliranija, no pogubne posljedice ove ideologije na najbolniji su način osjetili njihovi susjedi.“

                Nešto dalje večernjakova kolumnistica o srpskoj politici piše: „Miješajući se u unutrašnja pitanja susjednih država Srbija već sada, svidjelo se to nekom ili ne, efektivno kontrolira pola teritorija BiH, a cilj im je u svoj projekt uključiti i cijelu Crnu Goru, kako su to učinili u prvoj polovici 90-tih godina. Je li bitka za crnogorsku opstojnost već izgubljena?“

                Na kraju članka R. Rašović napominje da će se crnogorski narod za svoj opstanak morati sam izboriti, jer je više nego očito da crnogorsku državnost neće braniti niti SAD, a još manje Europska unija, a gle paradoksa – Crna Gora je članica NATO-a!

                Ustoličenje Joanikija u Cetinju još jedan je udarac Crnoj Gori i Crnogorcima, malom ali ponosnom narodu koji svakako ima pravo na svoju državu i samobitnost. Neki politički analitičari poput Vlade Vurušića za zbivanja u Crnoj Gori kažu da je to „početak završne faze realizacije „srpskog sveta“ te posljednja bitka za opstanak nečega što se zove crnogorska država i nacija?“. (vidi Jutarnji list od 6. rujna 2021.). I sam naslov tog članka: „Crna Gora nije daleko od ambisa građanskog rata“, daje nam do znanja da je politička situacija u Crnoj Gori vrlo teška i da je crnogorska država „pod agresijom Srbije“. Također, kako navodi crnogorski politolog Šeki Radončić, priprema se uhićenje predsjednika Mila Đukanović koji je posljednja prepreka velikosrpskoj politici za potpunu okupaciju Crne Gore i velikosrpskog porobljavanja crnogorskog naroda. U vremenima koja su pred nama, Crnoj Gori predstoje teški dani da bi opstala kao država, a Crnogorci moraju biti svjesni da svoju slobodu, samostalnost i suverenost koje su ugrožene od velikosrpske politike, moraju sami obraniti.

                Srbija i Vučić provode velikosrpsku politiku pod egidom Ruske politike, tako da i nije nikakvo čudo, da se sam Vučić tako slobodno hvali kako je u taj pohod na Crnu Goru bila uključena srpska tajna služba BIA. Veliki posao odradili su i ruski obavještajci koji već godinama sondiraju crnogorski teren kako bi Srbija mogla što lakše ostvariti svoje teritorijalne pretenzije prema toj državi, te je anektirati u cilju stvaranja Velike Srbije. Ta sva zbivanja unazad nekoliko zadnjih  godina samo pokazuju da, dok je Srbija potpomognuta od jedne takve svjetske sile kao što je Rusija, nema mira na tim prostorima. Ruska i srpska politika djeluju uzajamno u cilju ostvarenja srpskog ekspanzionizma, a to Rusima dobro dođe, jer će na taj način i oni gospodariti tim područjem.

                Sve dok svjetska politika tolerira takvu politiku Srbije, koja se na neki način – u zaštiti Rusije – sprda s eu-ropskom politikom ali i američkom, ne možemo očekivati konačan mir na ovim prostorima. Srbija je zauvijek izgubila Kosovo, u iluzijama živi glede Republike Srpske koju želi priključiti Srbiji, a Vojvodina polako ali sigurno odlazi od „majčice Srbije“. Srbija će na kraju platiti danak svojoj dvostoljetnoj opsjednutosti stvaranja Velike Srbije, i na kraju kada se probudi iz snatrenja o „srpskom svetu“, uvidjet će, da je Velika Srbija ustvari samo beogradski pašaluk i ništa više.

Miljenko Jerneić

Je li protusrpski tekst u “Jerusalem Postu” bio slučajni propust

Je li protusrpski tekst u “Jerusalem Postu” bio slučajni propust

         Upitnost velikosrpskog mita o Jasenovcu dobila je ovih dana novu dimenziju objavom teksta izvjesnog australskog istraživača Davida Goldmana u uglednom i utjecajnom izraelskom dnevniku na engleskom jeziku  “Jerusalem Postu”. U tom tekstu koji je nakon objavljivanja u izraelskom dnevniku na engleskom jeziku, dakle novini koja je više usmjerena prema međunarodnoj nego domaćoj javnosti izazvao u svijetu niz reagiranja ozbiljno je dovedena u pitanje velikosrpska politika izjednačavanja potvrđenih židovskih žrtava u Holokaustu s izmišljenim srpskim žrtvama u Jasenovcu.

         U tom ¸članku koji je objavljen u rubrici “Mišljenja i uvodnici” pod naslovom “Besramno ruganje Holokausta treba zaustaviti” australski autor David Goldman raskrinkao je višegodišnju srpsku propagandnu politiku izjednačavanja izmišljenih srpskih žrtava u Jasenovcu sa stvarnim židovskim žrtvama u Holokaustu. Što je još važnije David Goldman raskrinkao je jednog od glavnih propagatoru tih srpskih laži o Jasenovcu hrvatskog sveučilišnog profesora Ivu Goldsteina. Posebno je ismijana njegova teza da su u Jasenovcu, u ponestatku forenzičnih dokaza, pobijene žrtve zdrobljene drobilicom koju je po Goldsteinovim riječima Hitler pri kraju rata poslao ustašama ili pak spaljivanjem leševa. Tu je pretpostavku, navodi David Goldman, profesor Ivo Goldstein iznio u emisiji Hrvatske televizije. David Goldman je štoviše ukazao i na izraelski Yad Vashem i Američki muzej Holokausta koji godinama prešutno podržavaju Javnu ustanovu Spomen područja Jasenovac koja zloupotrebljava slike židovskih stradanja iz Treblinke Ukrajine i Poljske kako bi potkrijepile lažnu sliku o broju stradalih Židova i Srba u Jasenovcu.  U tom članku David Goldman podsjeća da je jugoslavensko forenzično ispitivanje logora i okoline 1947-48 pokazalo da je u logoru sveukupno ubijeno 2.500-4.500 ljudi, te da je u kasnijem periodu  Jugoslavija rebrendirala Jasenovac kao “Auschwitz na Balkanu” kako bi izvukla reparacije od Zapadne Njemačke pa je broj ubijenih narastao čak do 800.000.

         Naravno da je ovaj tekst u utjecajnom izraelskom dnevniku izazvao golemu reakciju, prije svega onih krugova koji se protive bilo kakvom pokušaju revidiranja napuhanog velikosrpskog mita o tom logoru. Prije svega reagirao je sam Ivo Goldstein koji jednostavno nije, kao što je to sličan slučaj i u Hrvatskoj, mogao proturječiti argumentaciji spomenutog australskog autora. Odmah se javio i Muzej Holokausta u Beogradu, zatim Javna ustanova Spomen parka Jasenovac, zatim “Antifašistička liga”, te glasilo Srpskog narodnog vijeća “Novosti”. Njihova zajednička tvrdnja bila je  kako je taj članak u “Jerusalem Postu” još jedan pokušaj revizije povijesti  utemeljene na jugoslavenskoj jasenovačkoj propagandi sada prisvojene od zagovornika velikosrpske politike usmjerene prema nastojanjima da se hrvatski narod proglasi genocidnim-

         Mnogo je važnije što je reagiralo uredništvo “Jerusalem Posta” skidajući članak Davida Goldmana sa svojih mrežnih stranica jer se utvrdilo da osoba pod imenom Davida Goldmana u Australiji jednostavno ne postoji. Pod naslovom “Ne kidnapirajte Holokaust”  uredništvo se ispričava čitateljima zbog toga što spomenuti članak  nažalost nije prošao zadovoljavajuću prethodnu provjeru. U isprici se naglašava da je uređivačka politika dnevnika ponuditi čitateljima širok izbor mišljenja iz veće selekcije autora, ali da je to katkad nažalost zlouporabljeno od autora. U tom kontekstu podvlači se da je novina objavila odgovor hrvatskog istraživača Holokausta dr. Ive Goldsteina koji je u spomenutom tekstu Davida Goldmana ismijan i ponižen. U isprici “Jerusalem Posta” dalje se ne elaborira sukob između teksta Davida Goldmana i dr. Ive Goldsteina nego se prije svega taj sukob koristi za ukazivanje na brojne pokušaje osporavanja Holokausta u svijetu, pa se u tom pšogledu ukazuje na Poljsku. U zaključku uredničke isprike ističe se da se ne smije dozvoliti da se ponovno piše povijest kako bi se zadovoljili nacionalistički interesi što je problem koji je pokušao učiniti David Goldman, ali se u zaključnoj rečenici kaže da se “ne smije dozvoliti da činjenice i istina o Holokaustu budu kidnapirane za uske političke ciljeve”.  Ova ocjena se i te kako odnosi na višegodišnje nastojanje velikosrpske politike da se napuhane žrtve Jasenovca stave uz bok golemoj žrtvi židovskog naroda u Holokaustu.   

         Nakon svega postavlja se logično pitanje: kako je tako uglednom izraelskom dnevniku na engleskom jeziku, dakle usmjerenom prema inozemstvu, mogla promaći provjera autentičnosti autora Davida Goldmana. Kao novinar s dugim profesionalnim uredničkim iskustvom teško je povjerovati da je taj tekst objavljen u udarnoj rubrici “Jerusalem Posta” pušten bez ikakve provjere, posebice zbog toga što se radi o za Židove i te kako osjetljivoj temi. Činjenica je da su i prije izmišljenog Davida Goldmana o srpskoj manipulaciji s Jasenovcem da bi se njegove izmišljene i preuveličane žrtve izjednačile s Holokaustom pisali brojni drugi židovski autori. Židovski publicist Philip Cohen objavio je u doba velikosrpske agresije na Hrvatsku knjigu “Tajni rat Srbije” prevedenoj i u Hrvatskoj u kojoj je razotkrio stogodišnju srpsku antisemitsku politiku koja je doživjela kulminaciju za vrijeme Nedićeve nacističke  vlasti Srbija se tada proglasila prvom “Juden frei” državom u Europi, što današnja četnička Srbija uspješno skriva, a hrvatska službena politika ni slučajno ne koristi da bi parirala velikosrpskoj propagandi o Jasenovcu kao “balkanskom Auschwitzu”. Bez obzira na sve okolnosti članak nepostojećeg Davida Goldmana koji u cijeloj priči nije toliko važan kao podatci izneseni u članku zakotrljao je polemiku koja bi trebala biti poticaj da se usvoji prava istina o Jasenovcu i konačno stavi točka na tipično velikosrpsku propagandu koja još uvijek nažalost ima potporu u službenoj hrvatskoj politici.

Vjekoslav Krsnik

Je li Miroslav Škoro bio projekt “duboke države”

Je li Miroslav Škoro bio projekt “duboke države”

            Iznenadna ostavka predsjednika Domovinskog pokreta Miroslava Škore izazvala je niz komentara, posebice nedoumica oko motiva te ostavke, pa se unutarnjim stranačkim sukobima nastavlja sve do današnjih dana. Međutim da bi se shvatila prava dimenzija tog političkog poteza motiv se ne smije tražiti u tekućim odnosima unutar Domovinskog pokreta nego u cijelom projektu koji je lansiran uvodnim nastupom Miroslava Škore u zagrebačkom “Lisinskom”.

         Treba se prisjetiti da je u prvom redu u dvorani sjedilo nekoliko istaknutih, barem medijski eksponiranih, predstavnika konzervativne Hrvatske. Tu su bili pored ostalih admiral Davor Domazet Lošo, bivši državni odvjetnik Željko Olujić, general Željko Glasnović, bivši ministar pravosuđa Bosiljko Mišetić članovi obitelji predsjednika Tuđman i još neki. Dvije godine nakon tog inauguracijskog skupa održanim pod geslom “vratimo vlast narodu” nitko od tih spomenutih nije ne samo u užem krugu Miroslava Škore nego nije uopće ni u članstvu Domovinskog pokreta. Kasnije su DP napustili novinar Josip Jović i vinar Ivan Enjingi, a bilo je i drugih izlazaka iz stranke. U takvim okolnostima treba se prisjetiti da je na prvom izbornom ispitu, dakle na predsjedničkim izborima 2019. godine Miroslav Škoro na valu oduševljenja marginalizirane javnosti, dakle one koja je zasićena monopolom HDZ-a i SDP-a privukao 465.000  glasača, ali to nije bilo dovoljno da uđe u drugi krug i spriječi pobjedu jugohrvatskog SDP-ovog kandidata Zorana Milanovića. Pojednostavljenom matematikom ulazak Miroslava Škore u predsjedničku utrku spriječio je Kolindu Grabar Kitarović, kakva bila da bila, da osvoji drugi mandat. Temeljeći se na tom uspjehu, jer se pojavio kao treća opcija  protiv duopola HJDZ_SDP Miroslav Škoro je na saborskim izborima postigao izvanredan rezultat osvojivši  16 zastupničkih mjesta.

         Odmah na početku djelovanja kao treća politička snaga u  Hrvatskome saboru incidentno napuštanje Domovinskog pokreta zastupnice Karoline Vidović Krišto i dr. Milana Vrkljana dovelo je u sumnju vjerodostojnost ne samo Domovinskog pokreta nego i samog Miroslava Škoru. Povod njihovog napuštanja stranke bila je zabrana čelništva stranke da uoči stranačkih izbora u SDP-u kritiziraju u Saboru politiku SDP-a. Logično političko pitanje o poziciji Domovinskog pokreta glasi: kakva je to oporbena stranka koja svojim zastupnicima brani napadati u parlamentu političkog protivnika kakav je SDP- To nije bio jedini grijeh Miroslava Škore jer je u nekoliko izjava već bio doveo u pitanje svoju vjerodostojnost, odnosno dojam da sam odlučuje o važnim političkim pitanjima.

         Dovoljno se sjetiti njegovog  poraznog televizijskog sučeljavanja s Katarinom Peović ili dvojbene izjave o komunističkom diktatoru Titu. Treba podsjetiti da je on ipak bio proizvod osječko-vinkovačkog korupcijskog klana pa mu je jedan od glavnih savjetnika bio dokazani politikantski muljator Mate Radeljić kojega je prije toga najurila Kolinda Grabar Kitarović. U nizu čudnih postupaka koji su praktički negirali temeljnu političku domoljubnu orijentaciju Domovinskog pokreta i samog Miroslava Škore valja ukazati na imenovanje političkog šminkera bez pokrića Igora Peternela za njegovog glavnog savjetnika, On mu je po vlastitom priznanju bio nametnut očito iz kruga “duboke države” da bi kontrolirao i razvodnjavao politički smjer Domovinskog pokreta. Već samo to priznanje da mu je Igor Peternel bio nametnut  dovodi ozbiljno u pitanje vjerodostojnost i autonomnost Miroslava Škore jer je dozvolio “dubokoj državi” da ga preko Igora Peternela kontrolira i usmjerava. Kakav je Igor Peternel bio savjetnik najbolji je dokaz da ga je Miroslav Škoro, po vlastitom priznanju, morao učiti kako se prekrižiti. Da je taj nimalo bezazleni Igor Peternel blizak komunjarskom metuzalemu Budimiru Lončaru komesarski postavljen da nadgleda  Domovinski pokret dokazale su članice DP-a iz Pule kojima je bilo zabranjeno organizirati presicu protiv postavljanja crvene zvijezde na riječkome Korzu.

         U neopozivoj ostavci koju je podnio 20. srpnja Miroslav Škoro je naveo da je daje iz posve osobnih razloga, te se odrekao prava biti biran na dužnosti i u tijela Domovinskog pokreta, ostajući i dalje vjerni član stranke. U ovih mjesec dana jedino što se moglo zaključiti iz niza postupaka njega i njegovih najbližih suradnika jest da on stranku nije držao pod kontrolom, pa je u međusobnim optužbama isplivalo mnogo prljavog veša. Domovinski pokret potpuno je diskreditira kod normalnih članova stranke ali i u široj javnosti. Na kraju je kao jedini krivac za takvo stanje ispao on sam, pa je u završnom činu cijele trakavice Miroslav Škoro isključen iz Domovinskog pokreta.

         U svakom slučaju kao i u mnogim sličnim pokušajima stvaranja treće snage na hrvatskoj političkoj sceni najveći dobitnik rasula u Domovinskom pokretu ispao je HDZ, čime se potvrdila prognoza Andreja Plenkovića  da Domovinski pokret nikad ne će doći na vlast. Štoviše HDZ među preostalim zastupnicima Domovinskog pokreta sasvim sigurno može računati na nove glasačke žetončiće kako bi ojačao svoju tijesnu saborsku većinu.  Nasljednici Miroslava Škore na čelu s ambicioznim vlasnikom “Pevexa” Marijom Radićem nemaju taj kapacitet ni autoritet da Domovinski pokret vrate na pozicije koje je stekao u posljednje dvije godine. Dakle “duboka država” s korijenima još iz Tuđmanovog doba  a s iskustvom u ovih dvadesetak godina ostaje i dalje odlučujući čimbenik na hrvatskoj političkoj sceni. Ona nikad ne će dozvoliti, osim ako ne bude intervencije Europske unije, radikalne političke promjene potrebne da se Hrvatska i hrvatska nacija izvuku iz sadašnjeg gliba.

Zadnja rupa na svirali

Zadnja rupa na svirali

                Prije neki dan vozil sam se vlakom – i to onim modernim kaj se jedva čuje i ima klimu – ili bolje rečeno, vračal sam se iz metropole u svoj Zabok onim cugom kaj ide z Glavnog kolodvora u 14 sati i 27 minuta. Ljudi kolko hočeš, svi iz metropole peljaju se prema Zagorju ili se vračaju s posla, škole, faksa ili, poput mene, vračaju se u svoju zelenu oazu, sretni kaj su si nekaj kupili.

            Kad sam zagledal kolki broj ljudi čeka vlak za Zabok, pital sam se gde buju stali svi putnici. Brzo sam dobil odgovor. Onda kad je došel ganc novi vlak u kojem smo svi našli svoje mesto bez obzira na koronu i obavezno nošenje maski. Maskenbal traje več drugu godinu i moram vam reči da je ljudekima dosta skrivanja. Prije korone ljudeki su isto nosili maske, samo kaj se to nije videlo odmah na prvu. Tek ak si se malo bolje zagledal, videl si masku na njihovim licima.

            Dok se vozim vlakom, obično nešto čitam, a ako ne čitam, koristim priliku da se dobro naspim do Zaboka. U današnja vremena u vlaku, a isto tako i na drugim mestima, ljudeki samo bulje u mobitele i tipkaju kak da ih sam vrag naganja. Sva sreča kaj nemam s tim problema jer mobitel koristim samo za razgovor i poruke, a virtualni svijet kod mene nije prisutan. To, kad gledaš ljudeke kak mahnito tipkaju na mobitelima i imaju u vuhima kojekakve žice, zapitaš se kaj je to došlo na ovaj svet. Neki od nervoze i nokte grizeju, od nervoze, gladi ili si morti doma ne stigneju poseči nokte pa to onda delaju u vlaku.

            Nasuprot mene sedila je jedna dama četrdesetih godina, elegantno popunjena, koja se ukrcala minutu prije polaska cuga. Kak se žurila, bila je sva zadihana i iz nje se cedil znoj kak da je bila v sauni. Bilo joj je zbog toga malo neugodno, brisala je znoj s lica i onako sva mokra meškoljila se na svom sedištu. Več sam pomalo bil zabrinut za damu koja se tak obilno znojila da če, ne daj Bože, kolabirati. Samo kaj sam to pomislil, dama iz svoje torbe izvadi litru hladne Jane i naravno, kak je bila žedna, odmah popije skoro pola litre naše hrvatske vode, makar Janu sad delaju Amerikanci. No to nema veze. Glavno da Janu delaju vu Horvatskoj, a ne Ameriki. Samo kaj je gospođa utažila žeđ, eto nam konduktera.

„Karte na pregled“, kaže kondukter.

            Svi smo izvadili svoje karte, naravno svi oni teri su je imeli, a oni teri nisu imeli kartu, morali su kartu kupiti kod konduktera. Dama pruži kartu kondukteru koji se vu nju – kartu – nekaj duže zagledal, precvikal ju je, i rekel gospođi: „U Zaboku morate presedati ak hočete dojti do Krapine. Inače, ovaj vlak ide direkt za Varaždin“.

„Jedva sam se dovlekla do ovoga cuga, a več opet moram u Zaboku presedati na drugoga“.

„I drugi presedaju isto kak i vi, koji ideju v Krapinu, kak i oni koji se pelaju za Donju Stubicu moraju s cuga na cug“, rekel je kondukter i otišel dalje cvikati i prodavati karte.

            Kad je kondukter otišel dalje za svojim poslom, dama nasuprot mene svrne pogled na moje lice koje se smješkalo nevidljivim smiješkom razgovoru dame i konduktera. Možda je gospođa primijetila taj moj nevidljivi smiješak pa mi se obratila. „Gospon, možda vam bum dosadna, ali ja bi vam nekaj rekla, ak bi me hteli barem malo posluhnuti“.

„Ma, nema problema. Samo vi recite kaj hočete“.

„Znate kaj gospon, mi smo Zagorci stvarno zadnja rupa na svirali. Niti imamo prave ceste, pruga se dela – nigdar se ne bu po takvom napravila, do jučer nas Zagorce je pokojni Bandić tental s izgradnjom tunela kroz Medvednicu, a  ta luknja nam opče nije potrebna. Mi Zagorci hočemo da naše Zagorje ostane zelene i nedamo ga ni na koji način devastirati. Naši termalni izvori, potoci i rijeke moraju ostati čisti. Vu našoj hrvatskoj politici više ne znaš tko je lud, a tko pametan. Pokojni Bandić je htel bušiti Medvednicu, a naš Zagorec Jarnjak nije htel zbušiti drugu ciev tunela Sveta Tri Kralja, tak da danas nemamo do kraja napravljenu autocestu. Zamislite kaj je on nama Zagorcima poručil u intervjuu kojeg je dal u nekom Regionalnom tjedniku broj 137 od 2. siječnja 2007. godine: „da će se druga cijev u tunelu Sveta Tri Kralja graditi kada Slovenci naprave cestu do Šentilja“. Kaj vi na to velite?“

            „Sramota je da tak pripoveda jedan Zagorec, kak je Jarnjak, koji je bil saborski zastupnik, ministar i glavni tajnik političke stranke čiji je član dugi niz godina. Nas Zagorce nije briga kada će Slovenci napraviti cestu do Šentilja, ali nas je itekako briga da se zagorska autocesta u potpunosti i punog profila što prije pusti u promet. Zagorci neće više nikoga čekati i trebaju natirati saborske zastupnike iz naše izborne jedinice da konačno počneju zastupati zagorske interese, a  ne da se „ide linijom manjeg otpora“. Zagorci si više ne smiju dozvoliti prodaju jeftine demagogije saborskih zastupnika iz našeg kraja, nek trebamo od njih tražiti da se izbore za financijska sredstva tak da bi se konačno izgradila zagorska autocesta u punom profilu.“

„Bormec imate praf. Mi Zagorci uvijek izaberemo one političare kojima se baš fučka za Zagorje i sve nas Zagorce“, rekla je dama.

„Tak dugo gospođo bu vam to trajalo dok mi Zagorci nebumo imali svoju pravu zagorsku političku stranku koja bu provodila zagorsku politiku. Tak dugo ne bumo došli na svoje.“

„Pa postoji neka Zagorska stranka, samo smo mi Zagorci pravi bedaki kaj ne glasamo za takvu politiku koja je zbilja zagorska kak i njihovi političari koji ju zastupaju. Ja bih odmah ušla u tu Zagorsku stranku, samo ne znam kak dojti do nje.“

„Kak dojti do nje bum vam ja povedal. Ti bogca, pa mi več ulazimo u Zabok! Evo vam moj broj mobitela pa ak hočete postati članicom Zagorske stranke, javite mi se na taj broj.“

„Baš vam hvala. Bum još razmislila, a javila bum se svakak.“

Miljenko Jerneić

Lijevo, desno – sve isto

Lijevo, desno – sve isto

                Za hrvatske političare može se slobodno reći – bez obzira koju politiku zastupali – danas su najveći problem hrvatskog društva. Oni su postali rak rana Hrvatske, a najbolji primjer je na lijevom političkom spektru SDP koji se raspada uzduž i poprijeko. Od kada postoji Hrvatska, SDP nikada nije slabije kotirao i od druge najjače oporbene stranke pretvorio se u trećerazrednu političku stranku u kojoj više nema političara koji bi predstavljao socijaldemokraciju u Hrvatskoj, a kamoli da netko od njih obnaša najviše državničke dužnosti. Problem političkih kadrova nije prisutan samo u SDP-u, kriza političkih kadrova prisutna je i u drugim političkim strankama, od krajnje desnice pa sve do vladajućeg HDZ-a. SDP je zbog ispraznosti svoje politike postao neprepoznatljiv i ako takav politički nekonkurentan na političkom tržištu. Nesporno je, da Hrvatskoj treba jedna jaka socijaldemokratska stranka koja će sa socijaldemokratskim programom, i to ne bilo kakvim, biti reprezentant hrvatske socijaldemokracije. Takva politika bila bi prepoznatljiva na svakom koraku i hrvatski nacionalni interesi bili bi joj na prvom mjestu. SDP se ne smije odreći Bleiburga, istine o Jasenovcu i primarnih nacionalnih potreba koje su prvenstveno u interesu hrvatskih građana i hrvatske države. Tako dugo dok se čelni ljudi SDP-a neće ispričati svim Hrvatima za komunističke zločine u kojima je stradalo stotine tisuća Hrvata, kao i ostale komunističke zablude i promašaje kao što su Tito i Jugoslavija, SDP će i dalje propadati i tavoriti na dnu hrvatske političke scene.

                Ništa bolja situacija nije ni na desnom spektru, gdje ovih dana politička kriza buja u Domovinskom pokretu iz kojeg je otišao jedan od osnivača te desne političke stranke i njezin prvi predsjednik Miroslav Škoro. Kao što reče kolumnist Novog lista (21.kovoza 2021.), Zlatko Crnčec: „od početka je bilo jasno d Škoro nije taj. Kao što to nisu ni oni koji su ga proizveli kao politički faktor“. Jedan od problema desnice, kako to navodi Z. Crnčec u svom tekstu, je taj što desnica „ne može iznjedriti političara od formata koji bi mogao doći do većeg broja birača“. To nije samo problem desnice u političkom životu Hrvata, to je opće nacionalni politički problem u Hrvatskoj, koja i u ostalim političkim strankama ima trećerazredne političare koji nemaju blage veze o politici, a mnogi od njih su egzemplarni primjer političkog diletantizma. Drugi problem desnice koji u svom članku spominje Z. Crnčec je „svođenje cijele politike na borbu protiv često imaginarne opasnosti koja prijeti od Srbije i Milorada Pupovca“. Hrvatska desnica ne sagledava politiku u cijelosti, već fragmentarno ukazuje na hrvatsku političku i svaku drugu problematiku koja je često puta manje važna od stvarnih potreba hrvatskih građana.

                Slična situacija je i u HDZ-u čiji je predsjednik Andrej Plenković i kao predsjednik Vlade često puta viša zastupa interese Europske unije nego li hrvatske nacionalne interese. Plenkoviću i društvu oko njega, više je stalo do Europske unije nego li Hrvatske, tako da su hrvatski građani sve manje zainteresirani za politiku i izlazak na izbore. I to će trajati tako dugo dok Plenkoviću i društvu, Eu-ropska unija bude više značila od Hrvatske i njezinih građana.

                Branko Tuđen u svojo knjizi: „Tito-Tuđman, jedan zavičaj jedan put“ na str. 217. citira Matu Granića („Diplomatska oluja“) gdje dr. Franjo Tuđman o hrvatskoj desnici kaže: „Ova naša desnica Mate, oni ne razumiju ništa. Oni ne razumiju ovaj svijet. Izgubili su jedan rat, izgubili bi i ovaj da nisam stvorio HDZ i vodio ga kao široku državotvornu stranku, da se nisam zalagao za pomirbu i da nisam uspostavio dobre odnose sa svijetom, posebno Amerikom. Oni to ništa ne razumiju, od Ante Pavelića do danas. Istina veliki broj njih je bio hrabar u Domovinskom ratu, a mnogi su od njih poginuli. Zato, Mate, vi, moji najbliži suradnici, morate nastaviti ovu politiku radi Hrvatske, radi države koju smo tako teško stvorili. Zaboravite svoje razlike“.

                Hrvatska recentna politika post festum Tuđmana non-stop je u krizi ili u najboljem slučaju u latentnoj krizi zbog nesposobnosti odnosno neznanja hrvatskih političara. Politikom se treba baviti svatko od nas, ali političar može biti samo onaj koji politiku zna, a prije svega koji zna misliti na svoj način, a ne samo politički. Za takvo nešto trebaju nam školovani hrvatski političari koji će na najbolji mogući način zastupati hrvatske nacionalne interese. Za hrvatsku je prijeka politička potreba Hrvatska politička akademija koja će stvarati i odgajati buduće hrvatske političare i učiti ih političkom zanatu. Bez Hrvatske političke akademije, Hrvati će izgubiti sami sebe, svoju dušu i na kraju hrvatsku državu.

Miljenko Jerneić

Véritas sempitérna est

Véritas sempitérna est

                Ovih dana – 6. kolovoza 2021. godine – hrvatski politički tjednik „7DNEVNO“ objavio je intervju s Ivom Komšićem sveučilišnim profesorom i jedni od sudionika pregovora u Daytonu. Naslov intervjua je: „Crtež podjele BiH koji je Tuđman iscrtao na jelovniku 1995. njegov je profil političara i držvnika“, a razgovor je obavio Darko Petričić. U tom bizarnom intervjuu Komšić iznosi sijaset laži na račun dr. Franje Tuđmana, a ujedno nagovještava i skorašnji izlazak svoje knjige: „Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH“. Komšić je svojim intervjuom pokazao i dokazao da je jedan običan paskvilant, jer na osnovu laži a ne na temelju činjenica i argumenata optužuje Tuđmana i stavlja ga na pijedestal udruženog zločinačkog poduhvata na osnovu rekla-kazala. Žalosno za jednog sveučilišnog profesora koji se spušta na tako nisko nivo pokušaja dezavuiranja Tuđmana i njegove cjelokupne politike. Komšićeve diletantske izjave u tom patetičnom intervjuu poput – „Tuđman je poštovao samo Miloševića i dogovor koji je s njim postigao u Karađorđevu o podjeli BiH na dva dijela. Današnja nefunkcionalna BiH rezultat je tog dogovora“. Tvrditi tako nešto bez dokaza i argumenata može samo netko kome uopće nije stalo do istine, jer Komšić svoje zaključke iznosi po principu rekla-kazala i koji kao takvi nemaju nikakvo uporište. Istinu o Krađorđevu najbolje je prezentirao akademik Davorin Rudolf u svojoj knjizi: „Stvaranje hrvatske države 1991. – Ministarka sjećanja“, („Književni krug“, Split,2016.), gdje na str. 76. piše: „Pitao sam „poznavatelje“ sadržaja razgovora Tuđman-Milošević postoji li pisani dokaz o dogovoru dvojice predsjednika, potpisani sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine, bilo kakav ugovor ili pogodba? Bili su složni u odgovoru: nikakva ugovora nema, ništa nije potpisano, sve je usmeno dogovoreno. U jednoj sam zgodi parafrazirao Napoleonova ministra vanjski poslova Charlesa Mauricea de Talleyranda. Kad su mu došli ruski izaslanici prosvjedovati jer Napoleon pomaže Tursku u ratu s Rusijom, a dogovorio se krajem lipnja 1807. s ruskim carem Nikolom I., na splavi na rijeci Njemenu kraj Tilzita, da će pomagati Ruse, Francuz ih je upitao: „Imate li, gospodo, napisan i potpisan sporazum o tome?“ „Nemamo, ali carevi su se usmeno dogovorili u četiri oka.“ Talleyrand je na to rekao: „U međunarodnoj politici je kao u glazbi. I najljepša melodija ako nije zapisana, nema nikakve vrijednosti.“

                Da pozivanje na Talleyranda ne bi ostalo samo zgodna fraza o tom kako nije bilo valjana sporazuma o „podjeli Bosne“, na ovome mjestu ću potanje odgovoriti na pitanje je li hrvatski predsjednik Tuđman sa srpskim predsjednikom Miloševićem u lovištu Karađorđevo, u blizini Bačke Palanke u Vojvodini, krajem ožujka 1991. dogovorio rat u BiH radi teritorijalne podjele te države između Hrvatske i Srbije. Je li to izmišljotina ili podmetanje ili je dogovor bio doista postignut?“        Zbog važnosti teme donosimo u cijelosti tekst fusnote broj 106: „Nijedan susret i razgovor predsjednika Tuđmana u razdoblju u kojem je obavljao dužnost predsjednika Republike Hrvatske nije izazvao toliko oprečnih komentara i interpretacija kao razgovor sa srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu. Povjesničar Ivo Lučić posebice je upozorio na krive interpretacije tog razgovora „koje su u javnosti prihvaćene kao istinite te funkcioniraju kao politički mit“. Lučić, Karađorđevo: politički mit ili dogovor?, Časopis za suvremenu povijest, izdanje Hrvatskog instituta za povijest, br. 1, god.35., Zagreb 2003., str. 8.“.  

                Rudolf sve do kraja sedmog poglavlja – do str. 100. – piše o toj temi, pa da je Komšić pročitao „samo“ to poglavlje zasigurno ne bi iznosio kojekakve paušalne ocijene glede cjelokupne politike Tuđmana. Rudolfova knjiga je vrijedan dokument o vremenu stvaranja hrvatske države u kojem je uvaženi akademik osobno sudjelovao. Knjiga je pisana na visokom znanstvenom i akademskom nivou, a opet pristupačna svim čitateljima, jer autor kada obrađuje pojedinu situaciju – kao što je na primjer Karađorđevo – to radi na najvišem intelektualnom i istinitom nivou. Rudolf nije jednostran ili, ne daj Bože zlonamjeran kao Komšić, akademik Rudolf za razliku od paskvilanta Komšića razrađuje sve u detalje. Rudolfova knjiga najbolja je knjiga koja je ikada napisana o vremenu stvaranja hrvatske države i svjedoči na najbolji mogući način o tome tko je u stvari dr. Franjo Tuđman. Rudolfova knjiga trebala bi biti osnovna i obavezna politička i povijesna literatura, koju bi trebao pročitati svaki Hrvat.

                Druga bedastoća koju tvrdi Komšić za Tuđmana je, da se Tuđman udružio u udruženi zločinački poduhvat, te o tome u intervjuu Komšić kaže: „To nije moja analiza. Ja sam je preuzeo od Haškog suda, to je utvrdilo Tužilaštvo, a  Sud prihvatio.“ Upravo je nevjerojatno s kolikom lakoćom neodgovornosti Komšić tvrdi nešto što nema nikakve veze s činjenicama, a  još manje s pameću. Da je Komšić jedan običan plagijator i klevetnik, imali smo prilike ovih dana čitati u hrvatskim medijima koji nam donose pravu istinu o tome tko je bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata. Tako u Jutarnjem listu od 08. kolovoza 2021. godine imamo članak pod naslovom: „Milošević je bio dio udruženog zločinačkog pothvata u BiH i Hrvatskoj“, te u tom tekstu između ostalog možemo pročitati: „Pretresno vijeće zaključuje da je zajednički „zločinački cilj dijelilo više političko, vojno i policijsko rukovodstvo u Srbiji, SAO Krajini, SAO Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu i Republici Srpskoj, s ključnim članovima koji su varirali ovisno o području i vremenu izvršenja zločina“. Članovi udruženog zločinačkog pothvata bili su, kako se navodi, Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić Badža, Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Željko Ražnatović Arkan, stoji u presudi pod točkom 380. „Izvan razumne sumnje je dokazano“ da je barem od kolovoza 1991. postojao zajednički zločinački cilj da se nasilno i trajno ukloni, činjenjem zločina progona, ubojstva, deportacije i nehumanih djela (prisilno premještanje), većina nesrba, uglavnom Hrvati, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, s velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine“, navedeno je u presudi Mehanizma. Dakle, sada je Slobodan Milošević i službeno – zločinac. Ne kaže se uzalud da je pravda spora, ali dostižna jer je proteklo dvadeset godina od Miloševićeva uhićenja i premještaja u Scheveningen te 15 godina do njegove smrti.“

                Ono što je još važno za spomenuti, i što je od povijesnog značenja, svakako je to, „da je Pretresno vijeće u presudi Stanišiću i Simatoviću utvrdilo postojanje udruenog zločinačkog pothvata čiji ječlan bioi Slobodan Milošević“. I sada, gle čuda, javlja se Ivo Komšić sa svojom knjigom kojoj jeglavni cilj da dr. Franju Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, ne samo proglasi članom udruženog zločinačkog pothvata, već ga postavlja i na čelo udruženog zločinačkog pothvata. Žalosno je, da t  čini sveučilišni profesor koji na jedan takav perfidan način želi difamirati, kompromitirati i nadasve falsificirati povijesne činjenice koje su vezane za Tuđmana i hrvatsku povijest. Njegova knjiga – koju će nažalost morati pročitati – unaprijed je promašena – ali će ipak pokazati na koje niske grane može pasti jedan sveučilišni profesor, u ovom slučaju, Ivo Komšić. Komšić između ostalog spominje i famoznu Tuđmanovu salvetu na kojoj je tobože nacrtana podjela Bosne i Hercegovine, a do koje je došao Paddy Ashdown. O tome je Miroslav Tuđman napisao izvrsnu knjigu: „Priča o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj salveti“, koja je objavljena u nakladi Pavičić, Miroslav Tuđman 2002. godine. d aje Komšić pročitao tu knjigu, ne bi zasigurno pisao takve nebuloze glede jedne obične salvete, kojom je želio prikazati Tuđmana kao glavnog rušitelja Bosne i Hercegovine. Istina je sasvim drukčija, nego li što je želi prikazati Komšić, pa ćemo istine radi citirati tekst koji je objavljen na lijevoj i desnoj klapni te knjige, a autor teksta je Josip Pavičić.

                „Na ručku u kraljevskoj palači u Londonu 6. svibnja 1995. godine, koji je uprilične u povodu 50. obljetnice pobjede antifaštističke koalicije u drugom svjetskom ratu, kraj hrvatskog predsjednika dr. Franje RTuđmana sjedio je njemu dotad nepoznati engleski političar, lord Paddy Ashdown. Godspodin Ashdown htio je s gostom iz Hrvatske razgovarati o bivšoj Jugoslaviji, posebice o budućnosti Bosne i Hercegovine. Dok su na stolu stajale čaše – lordova gotovo stalno prazna, predsjednikova gotovo uvijek puna – dr. Tuđman ljubazno je Englezu stao tumačiti kako bi Bosna i Hercegovina mogla izgledati za deset godina. Ali nije daleko dospio, jer se odmah pokazalo da je lord u prilike koje su ga zanimale vrlo slabo upućen, pa je morao i crtati. Englez je dohvatio salvetu i označio obrise karte BiH a dobrohotni je hrvatski povjesničar, prema sjećanju, povukao crtu koja razdvaja Europu na Zapad i istok, a koja u obliku slova S dijeli Bosnu i Hercegovinu. Povukao je crtu koja se u to vrijeme pojavljivala na raznim NATO-vskim i drugim kartama, u lako dostupnim strategijskim atlasima u Bruxellesu i drugdje. Tke je god o Balkanu išta znao, znao je i tu crtu.

                Tuđmanovu salvetu Englez je strpao u džep i otišao kući. Možda bi je i zaboravio, da 4. kolovoza 1995. nije počela oslobodilačka akcija Oluja. E, nećete, pomislio je Paddy Ashdown, jako ljut na Hrvate. Pronašao je salvetu, dopisao joj i dorisao svoja tumačenja i 7. kolovoza sazvao konferenciju za novinare na kojoj je Tuđmanov  s kraljevskog ručka predstavio kao krunski dokaz o Tuđmanovu, a to znači i hrvatskom planu podjele BiH.

                Ashdown se sa svojom Tuđmanovom salvetom pojavio i na haškom suđenju Tihomiru Blaškiću, uspjevši s pomoću nje i dvojice tajnih svjedoka (od kojih je jedan Stjepan Mesić) pridonijeti da se Blaškiću, kad se već nije moglo Tuđmanu, napakuje 45 godina zatvora.

                O toj Ashdownovoj podvali, koju je Haški sud prihvatio kao vjerodostojan dokaz, govori prof.dr. Miroslav Tuđman u ovoj knjizi.

                Argumentirano i analitički, znanstvenom metodologijom, ali i s polemičarskom strašću krležijanske inspiracije autor razobličuje Ashdownovu i hašku konstrukciju, s pravom zaključujući da će „Paddy Ahsdown sa svojom Tuđmanovom salvetom ući u anale europske i svjetske povijesti kao jedan od najbesramnijih primjera međunarodnog političkog mešetarenja s konca 20. stoljeća““.

                Tuđmanovu knjigu svakako treba pročitati kako bismo bili upoznati s istinom o famoznoj salveti, koja je dosta uzburkala ondašnje političke krugove, a vidimo i danas, još uvijek utječe na neke pojedince, u našem slučaju to se odnosi na sveučilišnog profesora Ivu Komšića. U knjizi su tiskane i karte, tako da čitatelj i zorno može pratiti sve ono što je vezano za salvetu. „Komšić nažalost, nije niti prvi, a niti zadnji, koji pokušava umjesto isitne proturiti laž, a samo uvaženi sveučilišni profesor Ivo Komšić zna – a možda i ne zna – iz kojeg razloga sve to čini.

                Komšić isto tako ne vjeruje u mogućnost, da su sva tri predsjednika (Tuđman, Izetbegović i Milošević) zajedno sa Šuškom otrovani kroz hranu, te na taj način oboljeli od raka i vrlo brzo umrli svi od iste bolesti. Glede toga odmah sam nakon Daytona, izašao s tezom da su u Daytonu otrovani svi osim Miloševića. Naime, treba znati da su se svi prisutni u Daytonu hranili u kantini konzumirajući hranu koja je bila na meniju, svi osim Miloševića koji je imao svoje kuhare koji su svaki dan išli u grad u nabavu friških namirnica i osobno pripremali sva jela za Slobodna Miloševića. No ni Milošević nije mogao izbjeći sudbini, te je otrovan nekoliko godina kasnije dok e boravio u haškom zatvoru.

                Pogledajmo glede zločinačkog pothvata naslove u našim dnevnim novinama: „Haag potvrdio: Milošević i ratni vođe Srba provodili su agresiju na Hrvatsku i BiH“, (Večernji list 9. kolovoza 2021.); „Milošević je bio dio udruženog zločinačkog pothvata u BiH i Hrvatskoj“, (Jutarnji list, 8. kolovoza 2021.); „EU sad treba inzistirati da Srbija prizna odluke Haaga o Miloševiću“, (Večernji list, 10. kolovoza 2021.).

                Iz članka koji je objavljen 10. kolovoza 2021. godine, a autor članka je Božena Matijević, svakako treba izdvojiti slijedeće! Ono što je najvažnije od svega je svrstavanje Tuđmana i Miloševića u vrzino kolo udruženog zločinačkog pothvata od strane Ive Komšića. Takvo nešto može učiniti samo netko koji nema pojma o toj materiji, ili tko je krajnje zlonamjeran, ili jesno i drugo. B. Matijević svoj članak završava rečenicom: „Dakle, svaka usporedba Tuđmana i Miloševića neosnovana je, pravno i povijesno“. To je najbolji odgovor i zaključak na objede Komšića spram Tuđmana. Članak B. Matijević je u stvari intervju s Lukom Mišetićem odvjetnikom koji je u Haagu branio i obranio generala Gotovinu. Iz tog intervjua izdvajamo slijedeće: „Ovo je prvostupanjska presuda na koju će se svakako žaliti Stanišić i Simatović. Stoga ostaje vidjeti što će žalbeno vijeće odlučiti o istim pitanjima. Još važnije, podsjetio bih da smo već imali jednu konačnu presudu u predmetu Martić koja je utvrdila postojanje UZP u Hrvatskoj na čijem je čelu bio Slobodan Milošević, a uključivao je i Milana Martića. Ta je presuda konačna od 2008., ali je nije prihvatilo vodstvo Srbije, a nije je prihvatio ni jedan saborski zastupnik koji predstavlja srpsku zajednicu u Hrvatskom saboru. Umjesto toga, zanemaruju zaključke ICTY-ja i upuštaju se u revizionističku politiku u kojoj pokušavaju prikazati sve strane u sukobu jednako krivima, tvrdeći da time pokazuju „pijetet prema svim žrtvama bez obzira na nacionalnost“. Ovo je njihov način da izbjegnu zaključke ICTY-a da je srpska politika u Hrvatskoj, a sada i u BiH bila zločinačka, dok hrvatska politika prema Srbima nije“.

                Najtragičnije od svega je da zastupnici srpske manjine u Saboru „već 13 godina odbijaju prihvatiti zaključke Tribunala u slučaju Martić, o srpskom zločinačkom pothvatu u Hrvatskoj“, a HDZ na čelu s Plenkovićem obnaša vlast u Hrvatskoj zajedno u koaliciji sa saborskim zastupnicima srpske nacionalne manjine, kao što je bio i slučaj bivše esdepeove vlade na čelu s Milanovićem. U svemu tome treba spomenuti da je Komšić u svom intervjuu proglasio Herceg-Bosnu zločinačkom tvorevinom, a Franju Tuđmana kao odgovornu osobu na čiju je inicijativu osnovana Herceg-Bosna, te optužio prvog hrvatskog predsjednika da je bio na čelu udruženog zločinačkog pothvata i u Bosni i Hercegovini, Komšić u svom intervjuu kaže da je Tuđmana samo smrt spasila od optužnice kao čelnog čovjeka udruženog zločinačkog pothvata. Zaista je sramotno za jednog sveučilišnog profesora, da plasira takve laži o pokojnom predsjedniku Tuđmanu, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Laž nikada ne može postati istinom, pa da se ponavlja i milijun puta od bilo koga, pa bilo to i od sveučilišnog profesora Ive Komšića. Za Komšića se mora reći, da je obični paskvilant, a njegova jadna knjiga običan ordinarni uradak koji je baziran na lažima. No, očito je, da je naš uvaženi profesor Ivo Komšić zaboravio na staru latinsku izreku: „Véritas sempitérna est“.

                U svom intervjuu Luka Mišetić o Herceg-Bosni kaže: „herceg-Bosna je osnovana u studenom 1991. i trajala je do ožujka 1994. U skladu s tim, sud nije zaključio da je stvaranje i uspostavljanje Herceg-Bosne UZO, za razliku od onoga što je zaključio o „Republici Srpskoj Krajini“ i „Republici Srpskoj“, jer je Herceg-Bosna postojala i prije i nakon navodnog UZP-a koji je postojao samo u nekim dijelovima Herceg-Bosne.

                Za razliku od Miloševića, ICTY nikada nije objasnio što je Tuđman činio u Herceg-Bosni od siječnja do lipnja 1993., što je bilo „zločinačko“, a što bi bilo drukčije od onoga što je radio ostalo vrijeme u Herceg-Bosni od studenog 1991. do ožujka 1994., a što očito nije bilo zločinačko, da bi ga trebalo imenovati članom UZP-a. A iz povijesne perspektive mora se naglasiti da je upravo Tuđman spasio BiH time što je poslao Hrvatsku vojsku u zapadnu Bosnu 1995. na zahtjev vlade BiH i zajedno s HVO-om i u savezu s Armijom BiH porazio Miloševićev UZP na bojnom polju. Dakle svaka usporedba Tuđmana i Miloševića neosnovana je, pravno i povijesno.“

                Za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, Herceg-Bosna je nasušna potreba ako se želi da Bosna i Hercegovina djeluje kao država. U Ustavu Bosne i Hercegovine govori se o tri konstitutivna naroda koji u njoj žive, to su srbi, muslimani Bošnjaci i Hrvati. Hrvati jedini od sva tri konstitutivna naroda nemaju svoju teritorijalnu jedinicu, te Hrvati kao konstitutivni narod Bosne i Hercegovine žive u Federaciji s Bošnjacima koji na sve moguće i nemoguće načine onemogućuju Hrvatima da ravnopravno sudjeluju u obnašanju vlasti. Hrvati su, kao jedan od konstitutivnih naroda najviše zakinuti i zbog svih opstrukcija Bošnjaka unutar Federacije, ne samo da ne može djelovati Federacija, već je isto i zbog toga čitava Bosna i Hercegovina u političkoj blokadi radi takve rigidne politike Bošnjaka.

                Da bi Bosna i Hercegovina mogla funkcionirati normalno kao svaka druga država, Hrvati moraju imati svoju federalnu jedinicu Herceg-Bosnu, isto kao što Srbi imaju Republiku Srpsku i muslimani Bošnjaci Federaciju. Bez vraćanja Herceg-Bosne Hrvatima, Bosna i Hercegovina ne može trajati na dulje staze i pitanje je kada će se kao država raspasti.

Miljenko Jerneić