Lijevo, desno – sve isto

Lijevo, desno – sve isto

                Za hrvatske političare može se slobodno reći – bez obzira koju politiku zastupali – danas su najveći problem hrvatskog društva. Oni su postali rak rana Hrvatske, a najbolji primjer je na lijevom političkom spektru SDP koji se raspada uzduž i poprijeko. Od kada postoji Hrvatska, SDP nikada nije slabije kotirao i od druge najjače oporbene stranke pretvorio se u trećerazrednu političku stranku u kojoj više nema političara koji bi predstavljao socijaldemokraciju u Hrvatskoj, a kamoli da netko od njih obnaša najviše državničke dužnosti. Problem političkih kadrova nije prisutan samo u SDP-u, kriza političkih kadrova prisutna je i u drugim političkim strankama, od krajnje desnice pa sve do vladajućeg HDZ-a. SDP je zbog ispraznosti svoje politike postao neprepoznatljiv i ako takav politički nekonkurentan na političkom tržištu. Nesporno je, da Hrvatskoj treba jedna jaka socijaldemokratska stranka koja će sa socijaldemokratskim programom, i to ne bilo kakvim, biti reprezentant hrvatske socijaldemokracije. Takva politika bila bi prepoznatljiva na svakom koraku i hrvatski nacionalni interesi bili bi joj na prvom mjestu. SDP se ne smije odreći Bleiburga, istine o Jasenovcu i primarnih nacionalnih potreba koje su prvenstveno u interesu hrvatskih građana i hrvatske države. Tako dugo dok se čelni ljudi SDP-a neće ispričati svim Hrvatima za komunističke zločine u kojima je stradalo stotine tisuća Hrvata, kao i ostale komunističke zablude i promašaje kao što su Tito i Jugoslavija, SDP će i dalje propadati i tavoriti na dnu hrvatske političke scene.

                Ništa bolja situacija nije ni na desnom spektru, gdje ovih dana politička kriza buja u Domovinskom pokretu iz kojeg je otišao jedan od osnivača te desne političke stranke i njezin prvi predsjednik Miroslav Škoro. Kao što reče kolumnist Novog lista (21.kovoza 2021.), Zlatko Crnčec: „od početka je bilo jasno d Škoro nije taj. Kao što to nisu ni oni koji su ga proizveli kao politički faktor“. Jedan od problema desnice, kako to navodi Z. Crnčec u svom tekstu, je taj što desnica „ne može iznjedriti političara od formata koji bi mogao doći do većeg broja birača“. To nije samo problem desnice u političkom životu Hrvata, to je opće nacionalni politički problem u Hrvatskoj, koja i u ostalim političkim strankama ima trećerazredne političare koji nemaju blage veze o politici, a mnogi od njih su egzemplarni primjer političkog diletantizma. Drugi problem desnice koji u svom članku spominje Z. Crnčec je „svođenje cijele politike na borbu protiv često imaginarne opasnosti koja prijeti od Srbije i Milorada Pupovca“. Hrvatska desnica ne sagledava politiku u cijelosti, već fragmentarno ukazuje na hrvatsku političku i svaku drugu problematiku koja je često puta manje važna od stvarnih potreba hrvatskih građana.

                Slična situacija je i u HDZ-u čiji je predsjednik Andrej Plenković i kao predsjednik Vlade često puta viša zastupa interese Europske unije nego li hrvatske nacionalne interese. Plenkoviću i društvu oko njega, više je stalo do Europske unije nego li Hrvatske, tako da su hrvatski građani sve manje zainteresirani za politiku i izlazak na izbore. I to će trajati tako dugo dok Plenkoviću i društvu, Eu-ropska unija bude više značila od Hrvatske i njezinih građana.

                Branko Tuđen u svojo knjizi: „Tito-Tuđman, jedan zavičaj jedan put“ na str. 217. citira Matu Granića („Diplomatska oluja“) gdje dr. Franjo Tuđman o hrvatskoj desnici kaže: „Ova naša desnica Mate, oni ne razumiju ništa. Oni ne razumiju ovaj svijet. Izgubili su jedan rat, izgubili bi i ovaj da nisam stvorio HDZ i vodio ga kao široku državotvornu stranku, da se nisam zalagao za pomirbu i da nisam uspostavio dobre odnose sa svijetom, posebno Amerikom. Oni to ništa ne razumiju, od Ante Pavelića do danas. Istina veliki broj njih je bio hrabar u Domovinskom ratu, a mnogi su od njih poginuli. Zato, Mate, vi, moji najbliži suradnici, morate nastaviti ovu politiku radi Hrvatske, radi države koju smo tako teško stvorili. Zaboravite svoje razlike“.

                Hrvatska recentna politika post festum Tuđmana non-stop je u krizi ili u najboljem slučaju u latentnoj krizi zbog nesposobnosti odnosno neznanja hrvatskih političara. Politikom se treba baviti svatko od nas, ali političar može biti samo onaj koji politiku zna, a prije svega koji zna misliti na svoj način, a ne samo politički. Za takvo nešto trebaju nam školovani hrvatski političari koji će na najbolji mogući način zastupati hrvatske nacionalne interese. Za hrvatsku je prijeka politička potreba Hrvatska politička akademija koja će stvarati i odgajati buduće hrvatske političare i učiti ih političkom zanatu. Bez Hrvatske političke akademije, Hrvati će izgubiti sami sebe, svoju dušu i na kraju hrvatsku državu.

Miljenko Jerneić

Véritas sempitérna est

Véritas sempitérna est

                Ovih dana – 6. kolovoza 2021. godine – hrvatski politički tjednik „7DNEVNO“ objavio je intervju s Ivom Komšićem sveučilišnim profesorom i jedni od sudionika pregovora u Daytonu. Naslov intervjua je: „Crtež podjele BiH koji je Tuđman iscrtao na jelovniku 1995. njegov je profil političara i držvnika“, a razgovor je obavio Darko Petričić. U tom bizarnom intervjuu Komšić iznosi sijaset laži na račun dr. Franje Tuđmana, a ujedno nagovještava i skorašnji izlazak svoje knjige: „Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH“. Komšić je svojim intervjuom pokazao i dokazao da je jedan običan paskvilant, jer na osnovu laži a ne na temelju činjenica i argumenata optužuje Tuđmana i stavlja ga na pijedestal udruženog zločinačkog poduhvata na osnovu rekla-kazala. Žalosno za jednog sveučilišnog profesora koji se spušta na tako nisko nivo pokušaja dezavuiranja Tuđmana i njegove cjelokupne politike. Komšićeve diletantske izjave u tom patetičnom intervjuu poput – „Tuđman je poštovao samo Miloševića i dogovor koji je s njim postigao u Karađorđevu o podjeli BiH na dva dijela. Današnja nefunkcionalna BiH rezultat je tog dogovora“. Tvrditi tako nešto bez dokaza i argumenata može samo netko kome uopće nije stalo do istine, jer Komšić svoje zaključke iznosi po principu rekla-kazala i koji kao takvi nemaju nikakvo uporište. Istinu o Krađorđevu najbolje je prezentirao akademik Davorin Rudolf u svojoj knjizi: „Stvaranje hrvatske države 1991. – Ministarka sjećanja“, („Književni krug“, Split,2016.), gdje na str. 76. piše: „Pitao sam „poznavatelje“ sadržaja razgovora Tuđman-Milošević postoji li pisani dokaz o dogovoru dvojice predsjednika, potpisani sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine, bilo kakav ugovor ili pogodba? Bili su složni u odgovoru: nikakva ugovora nema, ništa nije potpisano, sve je usmeno dogovoreno. U jednoj sam zgodi parafrazirao Napoleonova ministra vanjski poslova Charlesa Mauricea de Talleyranda. Kad su mu došli ruski izaslanici prosvjedovati jer Napoleon pomaže Tursku u ratu s Rusijom, a dogovorio se krajem lipnja 1807. s ruskim carem Nikolom I., na splavi na rijeci Njemenu kraj Tilzita, da će pomagati Ruse, Francuz ih je upitao: „Imate li, gospodo, napisan i potpisan sporazum o tome?“ „Nemamo, ali carevi su se usmeno dogovorili u četiri oka.“ Talleyrand je na to rekao: „U međunarodnoj politici je kao u glazbi. I najljepša melodija ako nije zapisana, nema nikakve vrijednosti.“

                Da pozivanje na Talleyranda ne bi ostalo samo zgodna fraza o tom kako nije bilo valjana sporazuma o „podjeli Bosne“, na ovome mjestu ću potanje odgovoriti na pitanje je li hrvatski predsjednik Tuđman sa srpskim predsjednikom Miloševićem u lovištu Karađorđevo, u blizini Bačke Palanke u Vojvodini, krajem ožujka 1991. dogovorio rat u BiH radi teritorijalne podjele te države između Hrvatske i Srbije. Je li to izmišljotina ili podmetanje ili je dogovor bio doista postignut?“        Zbog važnosti teme donosimo u cijelosti tekst fusnote broj 106: „Nijedan susret i razgovor predsjednika Tuđmana u razdoblju u kojem je obavljao dužnost predsjednika Republike Hrvatske nije izazvao toliko oprečnih komentara i interpretacija kao razgovor sa srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu. Povjesničar Ivo Lučić posebice je upozorio na krive interpretacije tog razgovora „koje su u javnosti prihvaćene kao istinite te funkcioniraju kao politički mit“. Lučić, Karađorđevo: politički mit ili dogovor?, Časopis za suvremenu povijest, izdanje Hrvatskog instituta za povijest, br. 1, god.35., Zagreb 2003., str. 8.“.  

                Rudolf sve do kraja sedmog poglavlja – do str. 100. – piše o toj temi, pa da je Komšić pročitao „samo“ to poglavlje zasigurno ne bi iznosio kojekakve paušalne ocijene glede cjelokupne politike Tuđmana. Rudolfova knjiga je vrijedan dokument o vremenu stvaranja hrvatske države u kojem je uvaženi akademik osobno sudjelovao. Knjiga je pisana na visokom znanstvenom i akademskom nivou, a opet pristupačna svim čitateljima, jer autor kada obrađuje pojedinu situaciju – kao što je na primjer Karađorđevo – to radi na najvišem intelektualnom i istinitom nivou. Rudolf nije jednostran ili, ne daj Bože zlonamjeran kao Komšić, akademik Rudolf za razliku od paskvilanta Komšića razrađuje sve u detalje. Rudolfova knjiga najbolja je knjiga koja je ikada napisana o vremenu stvaranja hrvatske države i svjedoči na najbolji mogući način o tome tko je u stvari dr. Franjo Tuđman. Rudolfova knjiga trebala bi biti osnovna i obavezna politička i povijesna literatura, koju bi trebao pročitati svaki Hrvat.

                Druga bedastoća koju tvrdi Komšić za Tuđmana je, da se Tuđman udružio u udruženi zločinački poduhvat, te o tome u intervjuu Komšić kaže: „To nije moja analiza. Ja sam je preuzeo od Haškog suda, to je utvrdilo Tužilaštvo, a  Sud prihvatio.“ Upravo je nevjerojatno s kolikom lakoćom neodgovornosti Komšić tvrdi nešto što nema nikakve veze s činjenicama, a  još manje s pameću. Da je Komšić jedan običan plagijator i klevetnik, imali smo prilike ovih dana čitati u hrvatskim medijima koji nam donose pravu istinu o tome tko je bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata. Tako u Jutarnjem listu od 08. kolovoza 2021. godine imamo članak pod naslovom: „Milošević je bio dio udruženog zločinačkog pothvata u BiH i Hrvatskoj“, te u tom tekstu između ostalog možemo pročitati: „Pretresno vijeće zaključuje da je zajednički „zločinački cilj dijelilo više političko, vojno i policijsko rukovodstvo u Srbiji, SAO Krajini, SAO Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu i Republici Srpskoj, s ključnim članovima koji su varirali ovisno o području i vremenu izvršenja zločina“. Članovi udruženog zločinačkog pothvata bili su, kako se navodi, Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić Badža, Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Željko Ražnatović Arkan, stoji u presudi pod točkom 380. „Izvan razumne sumnje je dokazano“ da je barem od kolovoza 1991. postojao zajednički zločinački cilj da se nasilno i trajno ukloni, činjenjem zločina progona, ubojstva, deportacije i nehumanih djela (prisilno premještanje), većina nesrba, uglavnom Hrvati, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, s velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine“, navedeno je u presudi Mehanizma. Dakle, sada je Slobodan Milošević i službeno – zločinac. Ne kaže se uzalud da je pravda spora, ali dostižna jer je proteklo dvadeset godina od Miloševićeva uhićenja i premještaja u Scheveningen te 15 godina do njegove smrti.“

                Ono što je još važno za spomenuti, i što je od povijesnog značenja, svakako je to, „da je Pretresno vijeće u presudi Stanišiću i Simatoviću utvrdilo postojanje udruenog zločinačkog pothvata čiji ječlan bioi Slobodan Milošević“. I sada, gle čuda, javlja se Ivo Komšić sa svojom knjigom kojoj jeglavni cilj da dr. Franju Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, ne samo proglasi članom udruženog zločinačkog pothvata, već ga postavlja i na čelo udruženog zločinačkog pothvata. Žalosno je, da t  čini sveučilišni profesor koji na jedan takav perfidan način želi difamirati, kompromitirati i nadasve falsificirati povijesne činjenice koje su vezane za Tuđmana i hrvatsku povijest. Njegova knjiga – koju će nažalost morati pročitati – unaprijed je promašena – ali će ipak pokazati na koje niske grane može pasti jedan sveučilišni profesor, u ovom slučaju, Ivo Komšić. Komšić između ostalog spominje i famoznu Tuđmanovu salvetu na kojoj je tobože nacrtana podjela Bosne i Hercegovine, a do koje je došao Paddy Ashdown. O tome je Miroslav Tuđman napisao izvrsnu knjigu: „Priča o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj salveti“, koja je objavljena u nakladi Pavičić, Miroslav Tuđman 2002. godine. d aje Komšić pročitao tu knjigu, ne bi zasigurno pisao takve nebuloze glede jedne obične salvete, kojom je želio prikazati Tuđmana kao glavnog rušitelja Bosne i Hercegovine. Istina je sasvim drukčija, nego li što je želi prikazati Komšić, pa ćemo istine radi citirati tekst koji je objavljen na lijevoj i desnoj klapni te knjige, a autor teksta je Josip Pavičić.

                „Na ručku u kraljevskoj palači u Londonu 6. svibnja 1995. godine, koji je uprilične u povodu 50. obljetnice pobjede antifaštističke koalicije u drugom svjetskom ratu, kraj hrvatskog predsjednika dr. Franje RTuđmana sjedio je njemu dotad nepoznati engleski političar, lord Paddy Ashdown. Godspodin Ashdown htio je s gostom iz Hrvatske razgovarati o bivšoj Jugoslaviji, posebice o budućnosti Bosne i Hercegovine. Dok su na stolu stajale čaše – lordova gotovo stalno prazna, predsjednikova gotovo uvijek puna – dr. Tuđman ljubazno je Englezu stao tumačiti kako bi Bosna i Hercegovina mogla izgledati za deset godina. Ali nije daleko dospio, jer se odmah pokazalo da je lord u prilike koje su ga zanimale vrlo slabo upućen, pa je morao i crtati. Englez je dohvatio salvetu i označio obrise karte BiH a dobrohotni je hrvatski povjesničar, prema sjećanju, povukao crtu koja razdvaja Europu na Zapad i istok, a koja u obliku slova S dijeli Bosnu i Hercegovinu. Povukao je crtu koja se u to vrijeme pojavljivala na raznim NATO-vskim i drugim kartama, u lako dostupnim strategijskim atlasima u Bruxellesu i drugdje. Tke je god o Balkanu išta znao, znao je i tu crtu.

                Tuđmanovu salvetu Englez je strpao u džep i otišao kući. Možda bi je i zaboravio, da 4. kolovoza 1995. nije počela oslobodilačka akcija Oluja. E, nećete, pomislio je Paddy Ashdown, jako ljut na Hrvate. Pronašao je salvetu, dopisao joj i dorisao svoja tumačenja i 7. kolovoza sazvao konferenciju za novinare na kojoj je Tuđmanov  s kraljevskog ručka predstavio kao krunski dokaz o Tuđmanovu, a to znači i hrvatskom planu podjele BiH.

                Ashdown se sa svojom Tuđmanovom salvetom pojavio i na haškom suđenju Tihomiru Blaškiću, uspjevši s pomoću nje i dvojice tajnih svjedoka (od kojih je jedan Stjepan Mesić) pridonijeti da se Blaškiću, kad se već nije moglo Tuđmanu, napakuje 45 godina zatvora.

                O toj Ashdownovoj podvali, koju je Haški sud prihvatio kao vjerodostojan dokaz, govori prof.dr. Miroslav Tuđman u ovoj knjizi.

                Argumentirano i analitički, znanstvenom metodologijom, ali i s polemičarskom strašću krležijanske inspiracije autor razobličuje Ashdownovu i hašku konstrukciju, s pravom zaključujući da će „Paddy Ahsdown sa svojom Tuđmanovom salvetom ući u anale europske i svjetske povijesti kao jedan od najbesramnijih primjera međunarodnog političkog mešetarenja s konca 20. stoljeća““.

                Tuđmanovu knjigu svakako treba pročitati kako bismo bili upoznati s istinom o famoznoj salveti, koja je dosta uzburkala ondašnje političke krugove, a vidimo i danas, još uvijek utječe na neke pojedince, u našem slučaju to se odnosi na sveučilišnog profesora Ivu Komšića. U knjizi su tiskane i karte, tako da čitatelj i zorno može pratiti sve ono što je vezano za salvetu. „Komšić nažalost, nije niti prvi, a niti zadnji, koji pokušava umjesto isitne proturiti laž, a samo uvaženi sveučilišni profesor Ivo Komšić zna – a možda i ne zna – iz kojeg razloga sve to čini.

                Komšić isto tako ne vjeruje u mogućnost, da su sva tri predsjednika (Tuđman, Izetbegović i Milošević) zajedno sa Šuškom otrovani kroz hranu, te na taj način oboljeli od raka i vrlo brzo umrli svi od iste bolesti. Glede toga odmah sam nakon Daytona, izašao s tezom da su u Daytonu otrovani svi osim Miloševića. Naime, treba znati da su se svi prisutni u Daytonu hranili u kantini konzumirajući hranu koja je bila na meniju, svi osim Miloševića koji je imao svoje kuhare koji su svaki dan išli u grad u nabavu friških namirnica i osobno pripremali sva jela za Slobodna Miloševića. No ni Milošević nije mogao izbjeći sudbini, te je otrovan nekoliko godina kasnije dok e boravio u haškom zatvoru.

                Pogledajmo glede zločinačkog pothvata naslove u našim dnevnim novinama: „Haag potvrdio: Milošević i ratni vođe Srba provodili su agresiju na Hrvatsku i BiH“, (Večernji list 9. kolovoza 2021.); „Milošević je bio dio udruženog zločinačkog pothvata u BiH i Hrvatskoj“, (Jutarnji list, 8. kolovoza 2021.); „EU sad treba inzistirati da Srbija prizna odluke Haaga o Miloševiću“, (Večernji list, 10. kolovoza 2021.).

                Iz članka koji je objavljen 10. kolovoza 2021. godine, a autor članka je Božena Matijević, svakako treba izdvojiti slijedeće! Ono što je najvažnije od svega je svrstavanje Tuđmana i Miloševića u vrzino kolo udruženog zločinačkog pothvata od strane Ive Komšića. Takvo nešto može učiniti samo netko koji nema pojma o toj materiji, ili tko je krajnje zlonamjeran, ili jesno i drugo. B. Matijević svoj članak završava rečenicom: „Dakle, svaka usporedba Tuđmana i Miloševića neosnovana je, pravno i povijesno“. To je najbolji odgovor i zaključak na objede Komšića spram Tuđmana. Članak B. Matijević je u stvari intervju s Lukom Mišetićem odvjetnikom koji je u Haagu branio i obranio generala Gotovinu. Iz tog intervjua izdvajamo slijedeće: „Ovo je prvostupanjska presuda na koju će se svakako žaliti Stanišić i Simatović. Stoga ostaje vidjeti što će žalbeno vijeće odlučiti o istim pitanjima. Još važnije, podsjetio bih da smo već imali jednu konačnu presudu u predmetu Martić koja je utvrdila postojanje UZP u Hrvatskoj na čijem je čelu bio Slobodan Milošević, a uključivao je i Milana Martića. Ta je presuda konačna od 2008., ali je nije prihvatilo vodstvo Srbije, a nije je prihvatio ni jedan saborski zastupnik koji predstavlja srpsku zajednicu u Hrvatskom saboru. Umjesto toga, zanemaruju zaključke ICTY-ja i upuštaju se u revizionističku politiku u kojoj pokušavaju prikazati sve strane u sukobu jednako krivima, tvrdeći da time pokazuju „pijetet prema svim žrtvama bez obzira na nacionalnost“. Ovo je njihov način da izbjegnu zaključke ICTY-a da je srpska politika u Hrvatskoj, a sada i u BiH bila zločinačka, dok hrvatska politika prema Srbima nije“.

                Najtragičnije od svega je da zastupnici srpske manjine u Saboru „već 13 godina odbijaju prihvatiti zaključke Tribunala u slučaju Martić, o srpskom zločinačkom pothvatu u Hrvatskoj“, a HDZ na čelu s Plenkovićem obnaša vlast u Hrvatskoj zajedno u koaliciji sa saborskim zastupnicima srpske nacionalne manjine, kao što je bio i slučaj bivše esdepeove vlade na čelu s Milanovićem. U svemu tome treba spomenuti da je Komšić u svom intervjuu proglasio Herceg-Bosnu zločinačkom tvorevinom, a Franju Tuđmana kao odgovornu osobu na čiju je inicijativu osnovana Herceg-Bosna, te optužio prvog hrvatskog predsjednika da je bio na čelu udruženog zločinačkog pothvata i u Bosni i Hercegovini, Komšić u svom intervjuu kaže da je Tuđmana samo smrt spasila od optužnice kao čelnog čovjeka udruženog zločinačkog pothvata. Zaista je sramotno za jednog sveučilišnog profesora, da plasira takve laži o pokojnom predsjedniku Tuđmanu, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Laž nikada ne može postati istinom, pa da se ponavlja i milijun puta od bilo koga, pa bilo to i od sveučilišnog profesora Ive Komšića. Za Komšića se mora reći, da je obični paskvilant, a njegova jadna knjiga običan ordinarni uradak koji je baziran na lažima. No, očito je, da je naš uvaženi profesor Ivo Komšić zaboravio na staru latinsku izreku: „Véritas sempitérna est“.

                U svom intervjuu Luka Mišetić o Herceg-Bosni kaže: „herceg-Bosna je osnovana u studenom 1991. i trajala je do ožujka 1994. U skladu s tim, sud nije zaključio da je stvaranje i uspostavljanje Herceg-Bosne UZO, za razliku od onoga što je zaključio o „Republici Srpskoj Krajini“ i „Republici Srpskoj“, jer je Herceg-Bosna postojala i prije i nakon navodnog UZP-a koji je postojao samo u nekim dijelovima Herceg-Bosne.

                Za razliku od Miloševića, ICTY nikada nije objasnio što je Tuđman činio u Herceg-Bosni od siječnja do lipnja 1993., što je bilo „zločinačko“, a što bi bilo drukčije od onoga što je radio ostalo vrijeme u Herceg-Bosni od studenog 1991. do ožujka 1994., a što očito nije bilo zločinačko, da bi ga trebalo imenovati članom UZP-a. A iz povijesne perspektive mora se naglasiti da je upravo Tuđman spasio BiH time što je poslao Hrvatsku vojsku u zapadnu Bosnu 1995. na zahtjev vlade BiH i zajedno s HVO-om i u savezu s Armijom BiH porazio Miloševićev UZP na bojnom polju. Dakle svaka usporedba Tuđmana i Miloševića neosnovana je, pravno i povijesno.“

                Za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, Herceg-Bosna je nasušna potreba ako se želi da Bosna i Hercegovina djeluje kao država. U Ustavu Bosne i Hercegovine govori se o tri konstitutivna naroda koji u njoj žive, to su srbi, muslimani Bošnjaci i Hrvati. Hrvati jedini od sva tri konstitutivna naroda nemaju svoju teritorijalnu jedinicu, te Hrvati kao konstitutivni narod Bosne i Hercegovine žive u Federaciji s Bošnjacima koji na sve moguće i nemoguće načine onemogućuju Hrvatima da ravnopravno sudjeluju u obnašanju vlasti. Hrvati su, kao jedan od konstitutivnih naroda najviše zakinuti i zbog svih opstrukcija Bošnjaka unutar Federacije, ne samo da ne može djelovati Federacija, već je isto i zbog toga čitava Bosna i Hercegovina u političkoj blokadi radi takve rigidne politike Bošnjaka.

                Da bi Bosna i Hercegovina mogla funkcionirati normalno kao svaka druga država, Hrvati moraju imati svoju federalnu jedinicu Herceg-Bosnu, isto kao što Srbi imaju Republiku Srpsku i muslimani Bošnjaci Federaciju. Bez vraćanja Herceg-Bosne Hrvatima, Bosna i Hercegovina ne može trajati na dulje staze i pitanje je kada će se kao država raspasti.

Miljenko Jerneić

PAVELIĆ I NEZVISNA DRŽAVA HRVATSKA (završno)

O Bože, da je bilo moći proniknuti u osjećaj, u misao, u onu beskrajnu bol, pa i onaj stid, ono poniženje tolikih naših nesretnih ljudi u zadnjim trenutcima njihove tragične sudbine!

Za onakvu propast države Hrvatske, za onakvo uništenje hrvatske vojske, za onakvu tragediju širokih slojeva hrvatskoga puka (uopće građanskih osoba) mora biti netko kriv!

Naše je mišljenje da je za to sve kriva, u prvom redu, hrvatska Vlada (zajedno s vojničkim zapovjedništvom) na čelu s dr. Antom Pavelićem!

Iz svega prethodno rečenog, nije teško zaključiti da je Pavelić bio nesposoban i kao vojnik potpuno sterilan, a kao političar politički nepismen, prava politička analfabeta. Paveliću nikad nije bilo stalo do hrvatske države i hrvatskog naroda, a to je najbolje pokazao pred sam kraj rata kada je poput bijesnog psa, podvijena repa, pobjegao iz Hrvatske te ostavio hrvatsku vojsku, hrvatski narod i hrvatsku državu na milost i nemilost partizanima. Pavelić nije dorastao političkom trenutku vremena u kojem je obnašao najviše vojne i državničke funkcije jer, jednostavno rečeno, nije bio sposoban voditi NDH, a nažalost, niti spasiti hrvatsku državu i sačuvati živote hrvatskog naroda. Kako bi se spasio, kao zadnja kukavica iskrao se iz Zagreba i pobjegao. Svojim je neznanjem i nesposobnošću sve rekao o sebi. Pobjeći i u odsutnom trenutku ostaviti hrvatski narod, hrvatsku vojsku i hrvatsku državu može samo ništarija.

Tko je i kakav je bio Pavelić prikazao je u svojoj knjizi „Hrvatski smrtni put“ na str. 482.-483. Mate Šimundić koji o Poglavniku piše: Pravodobno je smjestio obitelj u zapadnu Austriju, sada pošao k njoj. S najužom svitom ostavio je hrvatsku priestolnicu, vladu i Glavni stožer svoje vojske. Ni na koga nije prenio svoje ovlasti, niti je koga postavio zapovjednikom hrvatske vojske. Na biegu preko Slovenije ne bi ni u kakvu dodiru s vladom niti s Glavnim stožerom. Glavni zapovjednik dieli sudbinu svoje vojske, a on je kukavički ostavio na ciedilu. Dokazao time kako ne bi ni vriedan ni dostojan položaja koji je zauzimao. To mu poviest ne može oprostiti. (Citirano prema Ivanu Mužiću, fusnota broj 58.; 100.-101. str.)

Gledajući na Nezavisnu Državu Hrvatsku s vremenske distance, danas možemo slobodno reći da je hrvatska država imala četiri mogućnosti kako bi opstala, ali nažalost, zbog katastrofalne hrvatske državne politike za vrijeme Drugog svjetskog rata, kako one službene, tako i one opozicijske (HSS), te Pavelićevom političkom nesposobnošću, NDH je bila osuđena na propast. O tome izvrsno svjedoči Vinko Nikolić u svojoj knjizi „Tragedija se dogodila u svibnju…“ (knjiga prva, Školske novine, Zagreb, 1995.; 35. str.) i o toj i takvoj pogubnoj i promašenoj politici, koja je živjela u iluzijama, piše: KATASTROFALNA hrvatska politika za vrijeme rata, i ona domovinska, ustaško-režimska, kao i ona opoziciona, stranačka HSS-ovačka, stavila je hrvatski narod u krvničke ruke jugoslavenskih partizana, kao ovce za klanje.

Političari HSS-a naivno su i iluzorno vjerovali, u pregovorima s komunistima, da će s njima dijeliti vlast, no nisu poznavali komunizam: on s nikim ne dijeli vlast! (ibidem 35. str.)

Zašto je Staljinova ponuda bila jedino prava i realna mogućnost za spas NDH? U toj političkoj opciji hrvatske oružane snage, kao i cjelokupno stanovništvo NDH, ne bi imali uopće nikakvih ljudskih i gotovo zanemarivo malo materijalnih gubitaka. Crvena Armija zauzela bi Trst, a samim bi time i Trst postao sastavnim dijelom NDH. Nikada ne bi došlo do nastanka Jugoslavije i Hrvatska bi kao država bila – zbog svojeg geostrateškog položaja – najvažniji politički faktor u ovom dijelu Europe.

Srećom, Hrvati danas imaju svoju državu koju su izborili u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine i to zahvaljujući, u političkom smislu najviše, dr. Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku koji je znao kao političar i povjesničar da Hrvatske nema bez jedinstva i sloge svih Hrvata. Zato je pozvao sve Hrvate – unuke i djecu ustaša i partizana, Hrvate iz emigracije i Hrvate u domovini – da budu jedinstveni i složni jer samo tako Hrvati mogu pobijediti u ratu srpske horde s istoka koje su tada, a to žele i danas, htjele oteti hrvatske teritorije te tako stvoriti Veliku Srbiju. Kada je bio u pitanju opstanak hrvatske države i hrvatskog naroda, Tuđman je znao ne jednom reći: I s crnim vragom ako treba, samo da spasimo hrvatsku državu i hrvatski narod! Tuđman nije živio u zabludi i iluzijama kao Pavelić i nesposobni haesesovski političari kada je trebalo spasiti hrvatsku državu i hrvatski narod te je zbog njihove – najviše Pavelićeve – nesposobnosti i neodgovornosti NDH propala. Zahvaljujući Tuđmanu, hrvatskim braniteljima i svim Hrvatima diljem svijeta i u domovini, njegovoj politici pomirenja i jedinstva hrvatskog naroda, Hrvati danas imaju svoju državu. Sretan sam što sam kao branitelj i pripadnik 149. „Trešnjevačke“ brigade dao skroman doprinos u stvaranju hrvatske države.

Kraj….

Miljenko Jerneić

Obilježavanje Oluje novi akt veleizdaje Andreja Plenkovića

Obilježavanje Oluje novi akt veleizdaje Andreja Plenkovića

            Ovogodišnja proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja još je jednom potvrdila da hrvatski politički vrh obilježavanje tog i te kako važnog i značajnog državnog blagdana koristi kao priliku nevjerojatne podložnosti agresivnoj politici Beograda u kojemu vlada otvorena četnička garnitura na čelu s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.

            Ni nakon 26 godina veličanstvena pobjeda nad velikosrpskim agresorom koji je okupirao gotovo trećinu hrvatskog međunarodno prizinatog teritorija najviši hrvatski političari izbjegavaju uopće spomenuti tko je pokrenuo fašističku agresiju na Republiku Hrvatsku i tko je odgovoran za više od 15.000 uvijenih u toj agresiju, za goleme materijalne štete i za etničko čišćenje što ga je provodila tzv. JNA uz suradnju lokalnih srpskih pobunjenika. Tako je govor predsjednika hrvatske Vlade Andreja Plenkovića bio pun isprika prema hrvatskim Srbima, iako su oni kao pobunjenici većim dijelom sudjelovali u planiranoj agresiji protiv hrvatske države.

            Andrej Plenković ni jednom rječju nije spomenuo tko je bio agresor na državu u kojoj je on sadašnji premijer, pa umjesto u duhu Dana pobjede ističe upravo tu činjenicu on kaže: “Svjesni smo da je naša pobjeda u Oluji bila trauimatina za mnoge hrvatske Srbe koji je ponajprije povezuju s odllaskom dijela srpskog stanovništva iz njihovih domova i zavičaja na dotad okupiranim područjima. Dok je za većinu Hrvata to ponajprije bio prisilan zbjeg koji su organizirali i naredili kninski pobuinjenici, za mnoge Srbe to je dan-danas zbjeg pred hrvatskim snagama”. Tu premijer ide na ruku velikosrpskoj propagandi, jer činjenicu da hrvatske snage nisu protjerale pobunjene hrvatske Srbe nego su oni izbjegli po naređenju svojih vođa on relativizira jer govori o tome kako na to gleda “većina Hrvata” u koje očito ne spada sam on kao predsjednik Vlade koji bi trebao poštovati povjesne činjenice, a ne interpretaciju poražene velikosrpske strane. To se kad je u pitanju Andrej Plenković i njegova sustavna izdajnička politika uklapa u nastojanja, osobito službene srbijanske politike, da se velikosrpska agresija na Hrvatsku pretvori u građanski rat u kojemu nema odgovornih za ratne strahote što ih je u toj po učincima i postupcima praktički fašističkoj agresiji počinila srbijanska strana.

            Tu je Andreju Plenkoviću glavni suradnik u Hrvatskoj vođa velikosrpske “pete kolone”.predsjednik tzv. Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik Milorad Pupovac.U povodu obilježavanja obljetnice Oluje on je dao više izjava u kojima ustrajava na svojoj velikosrpskoj političkoj platformi koja se zasniva na negiranju međunarodno-pravne činjenice, potvrđene presudom Međunarodnog suda pravda u Haagu da je Hrvatska bila žrtva državne agresije koju je izvršila Srbija, a ne da se u Hrvatskoj vodio građanski rat u kojemu nema odgovornosti za počinjene zločine niti za počinjenu materijalnu štetu. To je uostalom i vodeća teza samog premijera Andreja Plenkovića koji je prije nekoliko godina u Dubrovniku na međunarodnom skupu “Croatia forum” izjavio da su se na ovim prostorima dogodili “neki sukobi”. Na tu njegovu skandaloznu izjavu kao čelnika navodno stožerne hrvatske političke stranke HDZ-a nitko od zapaženijih političara nije reagirao kao što ni ne reagira na Pupovčevu kampanju pretvaranja Domovinskog rata u građanski rat..

            Naravno u tom tonu bio je i govor srbijanskog predsjednika osvjedočenog četnika Aleksandra Vučića ove godine na “Dan sećanja” koji je uoči obilježavanja Oluje održan u Busijama kod Zemuna. On je rekao da su “Srbi iz Hrvatske, barem iz njihova kuta gotovo i praktički nestali….Republika Hrvatska ovaj datum naziva i proslavlja kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Pobjede nad kim? Nad dobrim i skromnim ljudima … nad čestitim domaćinima i zemljoradnicima u selima Like, Sjeverne Dalmacije, Banije i Korduna”. Dok četnički predsjednik Srbije govori o Srbima kojih praktički i pravno nema u Hrvatskoj jer su oni samo pripadnici Srpske narodne manjine i predstavlja ih kao “dobre, skromne i čestite” nitko s hrvatske strane se nije našao da su ti Vučićevi “dobri, skromni i čestiti” njegovi Srbi ustali protiv države i na područjima gdje su živjeli počinila etničko čišćenje Hrvata bilo ubojstvima ili protjerivanjem. Nitko se nije našao da Aleksandru Vučiću na njegovo pitanje protiv koga Hrvatska slavi Dan pobjede jednostavno odgovori: “Protiv politike koju i 26 godina nakon Oluje zastupa sam Aleksandar Vučić”. Nije u pitanju samo može se slobodno kazati kolaboracionist Andrej Plenković nego i cjelokupna oporba koja ne zna napasti najslabiju točku hrvatskog premijera, a to je sramotno i izdajničko popuštanje velikosrpskoj politici Beograda.

            U tom ozračju ovom prilikom dobro je spomenuti jedan usamljeni glas razuma u samoj Srbiji koji je prije dvije godine objavio srbijanski . Helsinški odbor za ljudska prava: “Nemoguće je, konačno, da Srbija ne zna da „Oluja“ i „Bljesak“ predstavljaju, sa stanovišta međunarodnog prava, legitimne vojne operacije radi oslobađanja državne teritorije zaposjednute od strane neke druge države uz pomoć pobunjenog lokalnog stanovništva. Cjelokupna međunarodna zajednica smatra te operacije legitimnim i u skladu s međunarodnim pravom, pa zato Srbija svojim nepriznavanjem tih operacija stavlja samu sebe s one strane međunarodnog prava”. Takvu jasnu ocjenu Vojnoredarstvene operacija Oluja ove godine.u Kninu nije nitko izrekao da bi parirao ne samo Aleksandru Vučiću nego i čelniku velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu, što znači da je na djelu pretvaranje obrambenog Domovinskog rata u građanski rat sa svim negativnim političkim posljedicama koje iz takvog projekta proizlaze. Na temelju toga se bez ustručavanja može zaključiti da Andrej Plenković kao hrvatski premijer nastavlja svoje veleizdajničko djelovanje..

Vjekoslav Krsnik

Zašto je Zagreb suzdržan u kritici Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini

Zašto je Zagreb suzdržan u kritici Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini


Posljednji događaji u Bosni i Hercegovini koja je samo formalno nezavisni međunarodno pravni subjekt jer je praktički na temelju Daytonskog sporazuma protektorat kojim preko nametnutih pravila upravlja međunarodna zajednica još jednom su potvrdili da susjedna država zbog više razloga predstavlja ozbiljan sigurnosni problem za Republiku Hrvatsku. Međutim budući da će Hrvatska skorim ulaskom u Schengen postati granična država Europske unije s takvim međunarodnim protektoratom kakve je Bosna i Hercegovina ona će time postati i problem Europske unije koja odgađa ulazak u njezino članstvo preostalih država nastalih raspadom komunističke Jugoslavije. Daytonski spšorazum bio je nepovoljan za položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini i zato ga njihov predstavnik Krešimir Zubak nije htio potpisati. Naravno najpovoljniji je bio za Srbiju, jer je ona praktički nagrađena za genocid što ga je počinila nad Bošnjacima, budući da je tzv. Republika Srpska dobila Daytonskim sporazumom 49 posto ratom osvojenog teritorija.. Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik na čelu tog srpskog entiteta od samog početka funkcioniranja Bosne i Hercegovine pod međunarodnim protektoratom nastoji ojačati subjektivitet tzv. Republike Srpske koja je ipak samo dio Bosne i Hercegovine. Kad je u pitanju politika Republike Hrvatske prema susjednoj državi, gdje hrvatski narod predstavlja konstitutivni dio države onda je nažalost neosporna činjenica da politika Zagreba prema zaštiti hrvatskih interesa u Bosni i Hercegovini nije bila konzistentna i dosljedna. Treba se samo podsjetiti da su čak, naravno pod utjecajem Zagreba, u susjednoj državi postojala dva HDZ-a kao stožerne stranke hrvatskoga naroda u toj državi. Još je dalje išao bivši predsjednik Ivo Josipović koji je posjetio Banja Luku i čak svirao na glasoviru Miloradu Dodiku kao čelniku države koja je stvorena na genocidu kojega i u Beogradu i u Banja Luci negiraju. Istu pogrješku učinio je i sadašnji hrvatski predsjednik Zoran Milanović koji je čak primio Milorada Dodika u Zagrebu. Nakon posljednje intervencije dosadašnjeg visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini austrijskog diplomata Valentina Inzka kojom je zakonski kriminalizirano negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca politička situacija u Bosni i Hercegovini ušla je u novu fazu. U takvim okolnostima važno je kako će reagirati Hrvatska koja zbog svoje vlastite sigurnosti, ali i kao zaštitnik interesa hrvatskog naroda u susjednoj državi ima posebnu ulogu u rješavanju novonastale krize. Dvije su izjave važne kako bi se ocijenila hrvatska politika u Bosni i Hercegovini. Prije svega čelnik vodeće hrvatske stranke u Bosni i Hercegovini Dragan Čović kao bivši pouzdanik KOS-a koji se za vrijeme komunističke Jugoslavije potpisivao ćirilicom ne samo da je odavno blizak Miloradu Dodiku nego je u bliskim odnosima s četničkim predsjednikom Republike Srbije Aleksandrom Vučićem. Dragan Čović se za razliku od drugih bosanskohercegovačkih političara, prije svega bošnjačkih, nije ogradio a kamoli kritizirao prijetnje Milorada Dodika da ne će poštovati odluku Visokog predstavnika te da će organizirati referendum za odcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine.
On je štoviše izjavio da se “moramo osloboditi direktnog utjecaja izvana, bilo koga, pa i Ureda Visokog predstavnika”. Njegova izjava je u skladu sa stajalištem Rusije koja je članica “Vijeća za provedbu mira” (PIC) u Bosni i Hercegovini, a u njemu je bezuspješno pokušala spriječiti imenovanje novog Visokog predstavnika njemačkog diplomata Christiana Schmidta kao što je pokušavala ishoditi odluku o potpunom zatvaranju Ureda visokog predstavnika. Dok su američki i britanski veleposlanici u Bosni i Hercegovini podržali odluku Valentina Inzka naglašavajući potporu teritorijalnom integrteu Bosne i Hercegovine, ruski veleposlanik Igor Kalabuhov izjavio je da se nakon 25 godina Ured Visokog predstavnika, (OHR) mora zatvoriti i da “sve strane u BIH trebaju imati mogućnost slobodno se dogovarati kakvu BIH žele”. Treba podsjetiti da Moskva podržava Milorada Dodika u njegovoj separatističkoj politici, pa je ne samo čelnik tzv. Republike Srpske ugostio ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova prije posjeta Sarajevu, nego je Milorada Dodika primio u Moskvi i sam Vladimir Putin.
Druga izjava koja je važna za položaj Hrvatske u sadašnjoj krizi u susjednoj državi je intervju hrvatskog ministra vanjskih i europskih poslova Gorana Grlića Radmana uglednom njemačkom dnevniku “Frankfurtzer Ellgemeine Zeitungu”. Prije svega on uopće nije pozdravio zakašnjelu odluku Visokog predstavnika da na temelju postojećih ovlasti svoga Ureda donese zakon kojim se konačno kriminalitira ponašanje prije svega Milorada Dodika u negiranju genocida i slavljenu osuđenih ratnih zločinaca. Ni jednom riječju hrvatski ministar nije podržao teritorijalni integritet susjedne države, ali je funkciju Visokog predstavnika ocijenio kao “manifestaciju nedostatka demokracije u političkom životu zemlje”, ocijenjujući da “Bosna i Hercegovina nije mjesto za eksperimente”, podsjećajući da to ne govori samo kao hrvatski ministar nego netko tko je rođen u BiH. U tom smislu Goran Grlić Radman odluku Valentina Inzka ocijenio je suzdržano, čime se praktički na određen način dao potporu stajalištu Rusije i hrvatskom čelniku u Bosni i Hercegovini Draganu Čoviću. Hrvatski ministar je u intervjuu njemačkom dnevniku ocijenio da primjena tzv. Bonnskih ovlasti na temelju kojih je Valentin Inzko nametnuo spomenuti zakon “predstavlja demokratski deficit koji nije u skladu s europskim ambicijama Bosne i Hercegovine”. Ovdje treba ukazati na golu činjenicu da dugogodišnje separatistička politika Milorada Dodika i etničko čišćenje Hrvata iz njegovog entiteta u Bosni i Hercegovini itekako predstavlja “demokratski deficit”, ali umjesto toga kako je navedeno, Milorad Dodik je u Hrvatskoj “persona grata”. Jedino pozitivno što je u tome intervju kojemu je očito mentor bio Mate Granić bilo je zalaganje za reformu izbornog zakona koji bi konačno omogućio Hrvatima da svojim glasovima biraju svojeg predstavnika u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine pa je u tom pravcu hrvatski ministar izrazio nadu da će taj problem riješiti novi Visoki predstavnik njemački diplomat Christian Schmidt
Vjekoslav Krsnik

Zagreb ili Bruxelles

ZAGREB ILI BRUXELLES

                Danas je, više nego očito, da je Europska unija tipičan primjer interesne zajednice u kojoj, naravno, veliki vode kolo. Tu prije svega mislim na Njemačku i Francusku, države koje poput dva stupa nose na svojim plećima Europsku uniju i glavni su čuvari i politički igrači u šarolikom društvu preostalih država članica. Iz dana u dan sve je jasnije i očitije, da Europska unija nije stvorena radi Hrvatske, Slovenije, Mađarske…, već je stvorena zbog političkog i gospodarskog interesa Njemačke, francuske, Italije, Nizozemske i donedavno Velike Britanije koja je na vrijeme spoznala, da joj nije  mjesto u tom i takvom društvu. Dok se Francuska bavi sama sa sobom, to jest dok Macron pokušava svakodnevno pokazati da je on – predsjednik gazda u svojoj kući, Njemačka koristi priliku i sklapa dogovor između Njemačke i Rusije uz blagoslov američke politike o Sjevernom toku 2, te na taj način dezavuira i zapostavlja dogovorena osnovna načela i postulate eurounijske politike, kako sa Francuskom tako i sa ostalim članicama Europske unije. Njemačka je ordinarni primjer kako se radi gospodarskog interesa te zemlje urušava politika Europske unije, zapostavljaju se ljudska prava, interesi baltičkih država, Ukrajine, kao i svega ostalog što trenutno nije u fokusu njemačke politike. Naravno, Francuska sve to šutke promatra iz svoga dvorišta, a njihov predsjednik Macron nema kuražnosti da bilo što kaže i predbaci njemačkom soliranju unutar Europske unije. Macron nije gazda u svojoj kući, a želio bi biti gazda u Europskoj uniji! Njemačka svoje političke poteze opravdava na taj način, te odgovara svima onima koji na to ukazuju, da „treba razdvojiti politiku od poslovnih projekata“.

                Hrvatska se nažalost, isto nalazi u jednom takvom nevjerodostojnom i pragmatičnom društvu u kojem – kako to god ružno zvučalo – treba izvući što više „besplatnog“ novca u izgradnji hrvatskog gospodarstva i infrastrukture. U toj i takvoj situaciji, Hrvatska mora iskoristiti svaki euro koji joj se nudi, jer kako sadi stvari stoje, Europska unija iz dana u dan pokazuje sve svoje slabosti od kojih će vrlo brzo doživjeti kolaps i urušiti se zbog vođenja nevjerodostojne politike.

                Ovih dana čitam knjigu Vinka Nikolića. „Tragedija se dogodila u svibnju…“ knjiga 1 i 2 u kojoj autor na str. 152. u dijalogu s jednim armenskim svećenikom 13. srpnja 1945. o Europi kaže: „Europa je stara. Narodi Europe imaju mnogo povijesti, mnogo kultura, individualne, t. svaki narod ima svoju povijest, svoju kulturu. Oni su jake nacionalne narodne individualnosti, i stoga s e ne mogu složiti jedni uz druge. Treba stvoriti uniju europskih naroda, srušiti sve zapreke, urediti izmjenu dobara, približit čovjeka čovjeku.

                – To neće uspjeti – usprotivim se. Europa je nešto posve drugo, nego li Amerika. Europa je veliki mozaik, bogat mozaik sklada i nesklada, istovremeno. Svaki narod sam za sebe jedan je mozaik, koji su duga stoljeća slagala i raslagala. Tu je jezik, tu književnost, tu ej povijesna slava i veličina. Svaki narod ima svoju posebnu dušu. Amerika je nešto posve drugo. Najprije su se ujedinili kao skupine. Sada tek ondje nastaje narod, sjevernoamerički narod, s jednim zajedničkim jezikom, s istom, posve mladom zajedničkom poviješću. Svoju slavu stvaraju danas, na europskom i japanskom bojištu. Vidite, i ta nova slava nešto je posve drugo od slave starih europskih naroda, koju stvaraju, neki od njih preko dvije tisuća godina. Zato se to ne može riješiti nikakvim dogovorima  a niti poveljama. Zakon prirodnog puta svakog naroda određen je vjekovima, i ide svojim putom, kao velika rijeka svojim koritom. Tko pokuša zaustaviti ili skrenuti ovu rijeku nekakvim ustavima, izaziva poplavu zemlje, koja uništava sve pred sobom i utaplja ljude. Ne može se američki recept primijeniti za rješavanje problema Europe. Europa mora sama naći svoja rješenja.“

                Europska unija koja trenutno okuplja 27 članica, od samog početka nastoji državama, to jest narodima oduzeti vjeru u Boga, ukinuti religiju, oteti im dušu (pripadnost narodu), ukinuti-ukrasti-državu i čovjeka svesti na općost samoga sebe. Europska unija i te kako koristi globalizaciju kao opravdanje za sve svoje političke poteze koji na životu trebaju ostaviti samo velike, a za male nema života. Hrvatska stoga, kao mala zemlja, mora što više izmusti novca za sebe kao državu, a onda kada dođe vrijeme za to, toj istoj Europskoj uniji reći zbogom. Hrvatska ne treba srljati s uvođenjem eura, i mora društvu iz Europske unije pokazati, da je Hrvatska suverena, samostalna i slobodna zemlja, dostojna vlastitog postojanja, i da o uvođenju eura mogu odlučiti samo hrvatski građani na referendumu. Plenkoviću i društvu mora biti jasno da je Hrvatska, a ne Europska unija, jedina domovina Hrvata, isto kao što je glavni grad svih Hrvata Zagreb, a ne Bruxelles.

Miljenko Jerneić

Nastavak……….PAVELIĆ I NESZAVISNA REPUBLIKA HRVATSKA

Nastavak……….PAVELIĆ I NESZAVISNA REPUBLIKA HRVATSKA


Sudbina puča Lorković-Vokić na najbolji mogući način pokazuje osobnost i karakter Pavelića kojemu uopće nije bilo stalo spasiti hrvatsku državu i sačuvati živote hrvatskog naroda. Upravo suprotno, njemu je najviše bilo stalo do njega samoga, kako se spasiti i pri tome nije birao sredstva. Kako bi opstao na vlasti, u slučaju pučista, Pavelić je dao pobiti sve one u koje je i malo sumnjao da su bili dio toga puča, a u njihovoj egzekuciji nije birao sredstva. Za takve zločine Pavelića ne može ništa eskulpirati, već ta likvidacija još jednom pokazuje svu svirepost Poglavnika koji je glavni krivac što se NDH nije spasila i što je hrvatski narod u egzodusu biblijskih razmjera, kakav se ne pamti u Hrvata, doživio pogrom od strane partizana i komunista. Pavelić nije bio nikakav vojskovođa; bio je katastrofalan političar i on osobno snosi odgovornost što je ostavio hrvatsku vojsku i hrvatski narod na milost i nemilost partizanima s kojima je cijelo vrijeme pregovarao, isto kao što je pregovarao cijelo vrijeme i s četnicima. Do zadnjega je vjerovao da će Nijemci pobijediti u Drugome svjetskom ratu, što dokazuje kako je griješio u svojim procjenama. Da je Paveliću bilo stalo do Hrvatske i hrvatskog naroda, tada nikada ne bi poput bijesnoga psa pobjegao iz Zagreba. Pavelić je najveća sramota u povijesti hrvatskoga naroda! Osujetivši pokušaj političkoga prevrata u NDH i uspostave demokratske hrvatske države, dr. Pavelić je Hrvatsku definitivno izručio komunistima i njihovoj Jugoslaviji po sovjetskom uzorku. (ibidem 213. str.) Prema svjedočanstvu Ive Bulića: Vojska nije izgubila bitku, već je nesposobno vodstvo upropastilo vojsku i državu. Vodstvo vojske nije bilo nesposobno, nego njegova slaba strana je bila što se u Paveliću gledalo „idola“ koji to ni izdaleka nije bio, već baš protivno od toga, i na tome je propala vojska i država. (Vidi Ivan Mužić: „Pavelić i Staljinova ponuda priznanja NDH“; 44. str.)Treća mogućnost da se spasi NDH bili su pregovori između ustaša i partizana, to jest između Pavelića i Tita. J. Jareb u svom znanstvenom članku „Sovjetski dodiri s dr. Antom Pavelićem od rujna 1944. do veljače 1945.“ na 23. str. piše o tajnim dodirima Pavelića i Tita te je vrlo bitno spomenuti sljedeće. Kako je Pavelić bio katastrofalan političar najbolje se može zaključiti iz gore spomenutog članka u kojem Jareb između ostalog piše: Izgleda, prema dosadašnjem mojem istraživanju, da je Pavelić tijekom 1942., a izgleda i kasnije, još uvijek smatrao velikosrpstvo glavnim neprijateljem, a omalovažavao značaj partizanstva. Na tom je pitanju došlo do razlaza između njega i njegovoga vjerojatno najsposobnijeg suradnika, Eugena Dide Kvaternika. Pavelić je u toj 1942., prijelomnoj ratnoj godini (ibidem 23. str.) detektirao velikosrpstvo kao veću opasnost od partizana, što još jednom pokazuje kako su njegove paušalne procjene bile pogrešne i pogubne za hrvatsku državu i hrvatski narod. Pavelić je bio slijep sa zdravim očima kada je velikosrpstvo smatrao najvećom opasnošću, a ne partizane koji su bili glavni neprijatelji ustaša. Zato se razišao s Eugenom Didom Kvaternikom koji je, za razliku od Pavelića, jako dobro znao od kuda dolazi najveća opasnost po NDH. Kako je Pavelić vukao katastrofalne poteze i donosio pogrešne odluke, nameće nam se pitanje – Kako je NDH uopće trajala tako dugo uz jednog takvog nesposobnog vojskovođu, i kada je politika u pitanju, politički nepismenog bezveznjakovića?! Jere Jareb u svojem članku spominje svjedočanstvo dr. Mehmeda Alajbegovića koji je bio posljednji ratni hrvatski ministar vanjskih poslova od 5. svibnja 1944. do konca rata. Alajbegović je velečasnom Cecelji povjerio „svoju veliku tajnu“ da su postojali kontakti Pavelića s Titom i o tome piše: Danas ju iznosim, kao dokaz, da je Poglavnik upotrijebio i vezu s Titom, ne bi li – na bilo koji način – spasio Hrvatsku. (ibidem 24. str.) Nešto dalje, na 25. stranici Alajbegović govori Cecelji: Da je Poglavnik uistinu imao vezu s Titom, to mi je potvrdila njegova kćerka Marija [Mirjana] – žena gosp. [dr. Srećka] Pšeničnika. Ona mi je rekla da je ta veza tekla preko kćerke Prebega. (fusnota 38.: Pismo Vilima Cecelje Milanu Blažekoviću, Maria Pl in, objavljeno u Hrvatska revija (Barcelona), 11. VI. 1989.; XI…, sv. 2, lipanj 1990., 366.-367.: Milan Blažeković: „Posljednje pismo prijatelja. Na spomen Velečasnom Vilimu Cecelji, povodom prve godišnjice smrti“, 363.-372. Ceceljino je pismo na str. 363.-370.) Bilo je potpuno iluzorno očekivati da će se bilo kako spasiti NDH pregovorima Pavelića i Tita. Tito je želio stvoriti Veliku Jugoslaviju priključenjem Bugarske i Albanije, a htio je Grčkoj oteti Egejsku Makedoniju i pridružiti je tom državnom konglomeratu. Tito je pregovarao s Pavelićem samo zato da dobije na vremenu jer je vrijeme radilo za partizane, kako bi partizani još više ojačali, a onda konačno porazili ustaše. Tito je bio stari lisac, ne samo u pregovorima s Pavelićem, već i Nijemcima tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, a naročito su poznati takozvani „martovski pregovori“ 1943. godine. U tim pregovorima, koji su počeli 11. ožujka 1943. godine u Gornjem Vakufu, Sarajevu i Zagrebu, od partizana sudjelovali su partizanski izaslanici Milovan Đilas, Koča Popović i Vladimir Velebit. (Branko Tuđen: „Tito, Tuđman, jedan zavičaj – jedan put: 200 slučajnih životopisa; 58. str.)I ti silni pregovori Pavelića i Tita nisu urodili plodom pa se iz tog primjera može zaključiti da je Pavelićeva politika bila nadasve jalova i neučinkovita, a ono što je najgore od svega, pogubna za hrvatsku državu i hrvatski narod. Kao četvrta mogućnost spašavanja NDH treba spomenuti otpor vojske NDH partizanima i vojna obrana NDH. To je bila vrlo realna opcija o kojoj piše Jozo Ivičević u svojoj knjizi „Iz novije hrvatske povijesti“ na 185. stranici. Ivičević o tome piše: Posljedično, prema komunističkom izvoru, pri kraju 1944. i na početku 1945. godine (u doba priprema prevrata u NDH približno) na području djelovanja Glavnoga štaba Hrvatske, tj. približno u granicama buduće Hrvatske, u oružanim snagama NDH bilo je oko 150 tisuća vojnika. U redovima NOV, tj. pod zapovjedništvom Glavnoga štaba Hrvatske bio je pak (30. studenoga 1944.) 121.341 vojnik, od toga 73.325 Hrvata i 34.753 Srba. Oružanim snagama NDH na tom području valja pribrojiti i dvije hrvatske legionarske divizije Wehrmachta što su ratovale, a snagama Glavnoga štaba Hrvatske dvije divizije što su tada ratovale u Srbiji (na području Bosne i Hercegovine bilo je, aproksimativno, još oko 70 tisuća vojnika NDH, pa su i oružane snage NDH pri koncu rata brojile ukupno više od 200 tisuća vojnika; tomu valja pribrojiti četiri hrvatske legionarske divizije). (ibidem 185. str.) Iz svega ovoga nije teško zaključiti da su oružane snage NDH itekako mogle suprotstaviti se partizanskim snagama, no do toga nikada nije došlo. Istina je da bi u sukobu oružanih snaga NDH i partizanskih snaga bilo mnogo ljudskih žrtava. To je bila vrlo realna opcija, a Pavelić je kriv zašto do nje nije nikada došlo. O toj opciji govori i Mato Frković koju iznosi Ivan Mužić u svojoj knjizi „Pavelić i Staljinova ponuda priznanja NDH“ na 100. stranici. Mato Frković o tome kaže: Čini mi se, u zadnjem tjednu mjeseca travnja 1945., održana je pod Poglavnikovim predsjedanjem važna sjednica vlade jer je imala pasti konačna odluka: kako se što lakše izvući iz škripca i što više spasiti naroda, koji je u masama grnuo u Zagreb i bio spreman na svoj križni put prema zapadu. Strašni zločini partizana u zaposjednutim krajevima prouzrokovali su paniku, pa su stotine tisuća hrvatskog življa pokušale izbjeći osveti i pokolju. Te su okolnosti imale velik utjecaj na odluku vlade, koja je na toj sjednici, na prijedlog potpredsjednika vlade pok. dra. Džafera Kulenovića, zaključila da ona, tj. vlada, s vojskom treba krenuti u Bosnu i nastaviti borbu, dok se je neboračko i ugroženo pučanstvo imalo otpremiti preko granice na zapad. Bila su predvidjena tri vojna zbora, kojima su na čelo biti postavljeni prokušani i sposobni hrvatski časnici. To je bila još jedina mogućnost da bi se sačuvali narod i država, bez obzira na budući oblik vladavine. Nažalost, ovaj zaključak vlade nije bio ostvaren, iako su nekoliko dana trajala vijećanja i savjetovanja časnika, koji su imali preuzeti dotične funkcije. Nagli i nenadani slom njemačke vojske preko noći pomrsio je i sve naše političke i vojničke račune. U zadnji čas stilizirao se memorandum na Zapadne Saveznike, s kojima – kako su činjenice pokazale – nisu postojale ni privatne, a niti službene veze. Mimo zaključka vlade, da se s vojskom probije u Bosnu, stigao je nalog da se što brže sprema i kreće na Zapad pa da se spasi što se spasiti dade. Kako je put preko Slovenije bio kraći, da se dosegne austrijska granica, nego put do Trsta, kuda su partizani bacili dio svojih snaga, to je tako učinjeno… Vojska je prokrčila sebi put do Bleiburga, gdje je od Engleza bila razoružana i izručena Titovim komunističkim krvnicima i u kolonama smrti poklana i pobijena. U tom sudbonosnom času njezin vrhovni zapovjednik nije bio u njezinoj sredini. Povijesna slava Leonide i Petra Svačića je izostala… Da smo proveli u djelo prijedlog pok. Džafera i jednoglasni zaključak vlade, posve sam siguran da ne bismo imali u žrtvama niti polovicu od broja, koji je kasnije enormno narastao. U zadnjim danima našeg državnog života, iako u stalnom povlačenju, naša je vojska sačuvala izvrstan borbeni moral i bila je u stanju do temelja uništiti Titove partizane. Naši su krajevi, Herceg-Bosna, Lika i Dalmacija, upravo sjajni za vodjenje gerile. Posve je sigurno da bi se u tom slučaju morale uplesti i velevlasti, pogotovu, kad se zna, da su i one došle do zaključka da izmedju Hrvata i Srba nema pomirenja, jer im se do krajnjih granica kose nacionalni interesi. Ta je okolnost bila razlogom da su Churchill i Staljin bili sporazumni za diobu 50:50, a to je značilo interesna sfera Rusije do Drine, a od Drine na Zapad interesna sfera Zapada. Odlaskom vojske na zapad, njezinim razoružanjem i uništenjem, naš je narod bio izručen na milost i nemilost neprijatelju. (ibidem 99.-101. str.) Kada je u pitanju vojna opcija spašavanja NDH, tada je potrebno spomenuti i Vinka Nikolića koji u svojoj knjizi „Tragedija se dogodila u svibnju…“ (knjiga prva, Školske novine, Zagreb, 1995.; 30.-32. str.) o stanju hrvatske vojske – u ratu nepobijeđene kaže: Hrvatsku vojsku porazila je hrvatska Vlada. Upravo tako! Hrvatska Vlada na čelu s državnim Poglavarom! Nju nisu porazili ni srpski četnici, ni jugoslavenski partizani (zajedno ispremiješani pod imenom narodno-oslobodilačke vojske). Vojska je ostala bez svojeg političkog i vojničkog vodstva, a previše naviknuta na stegu uzalud je čekala na zapovijed. I nastalo je opće rasulo! A onakva nepobijeđena vojska nije zaslužila onako okrutan i ponižavajući svršetak. Četiri godine junački se borila i nije potučena, ali ovdje je nastalo vlastito samouništenje. Vojska je bila prepuštena sama sebi, nitko se ni za koga nije brinuo. I od onih junačkih vojnih postrojbi nastali su obezglavljeni pojedinci. Takva vojska, bez organiziranog odstupanja, bez prethodnica i zalaznica, bez ikakve zaštite i osiguranja; ništa nije bilo predviđeno, ništa pripremljeno, ništa organizirano. Ako je ipak vojka morala napustiti svoju Državu, trebala je to učiniti organizirano, u borbenim postrojbama, a tada bi se bili našli ne samo Englezi, već i partizani pred posve drugim, teškim problemom. Tko zna kako bi sve to završilo? Ovako smo mi sve sami pripremili kako će nas što lakše likvidirati (doslovce)! U suprotnom bile bi se tisuće spasile uspješnim izlaskom iz Domovine; nikako ne bi bile izložene onakvom ponižavajućem i okrutnom umiranju. Ova je tragedija bila neodgovorno povećana jer je na ovaj fatalni bijeg bilo usmjereno mnoštvo civila. Glas o partizanskom teroru stršio je kao crna avet nas cijelom Hrvatskom, i to je zlokobno iskoristila i sama vlast. Ono obezumljeno mnoštvo trebalo je služiti kao neki žalosni „plebiscit“, a ujedno, u mnoštvu se lako izgube i sami „krivci“. Krivicom tog fatalnog raspoloženja bježali su mnogi koji nisu imali ništa sa samim režimom, a mnogi su mlađi po prvi put oblačili ustaške uniforme (jer idu u šumu, odlaze za samo kratko vrijeme). Tako su ih zatekli partizanski krvnici pa je sama ova uniforma proglašena „zločinom“ koji se naplaćivao smrću, bez ikakva ispitivanja i ikakva suđenja.
nastavlja se………….

Nastavak…….PAVELIĆ I NEZAVISNA REPUBLIKA HRVATSKA

Nastavak…….PAVELIĆ I NEZAVISNA REPUBLIKA HRVATSKA


NDH je imala vrlo važno geostrateško značenje, naravno više za Sovjete negoli Zapadne Saveznike, i Staljinu nikako nije odgovaralo da Tito stvori Jugoslaviju jer je dobro znao da je Tito neposlušan i kao takav mu nije odgovarao. (ibidem 26. str.) Zasigurno je zbog toga Staljin predložio Zapadnim Saveznicima da se engleske, odnosno nesavezničke trupe iskrcaju na gornjem Jadranu i uđu u Sloveniju? Ako se prihvati misao da je Staljinu bio glavni cilj potkopati Tita, onda je sasvim razumljiv taj njegov prijedlog Churchillu. Također mi izgleda vjerojatno, kada je Churchill odbio taj Staljinov prijedlog, da je Staljin nastavio dodire s Pavelićem i poslije Jalte, te možda i tijekom ožujka 1945. Sovjetski arhivi vjerojatno će dati odgovor na ova pitanja. (ibidem 30. str.) Druga mogućnost da se spasi NDH bila je dobro poznati puč Vokić-Lorković. No, prije toga, svakako treba ukazati na pregovore koji su vođeni između službenih predstavnika Vlade NDH koju su zastupali dr. Mladen Lorković i dr. Nikola Mandić koji je u rujnu 1943. godine imenovan predsjednikom Vlade NDH, a na drugoj su strani bili opunomoćenici HSS-a, ing. August Košutić i dr. Josip Torbar, s napomenom da su u pregovorima sudjelovali još i dr. Ivan Andres, dr. Ivan Pernar i dr. Bariša Smoljan. (Vidi Jozo Ivičević: „Iz novije hrvatske povijesti“, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.; 148. str.) Prijedlog ustaških vlasti bio je „da se uspostavi“ zajednička vlada ustaša i HSS-a. Jedan od opunomoćenika HSS-a, dr. Košutić, nije prihvatio taj prijedlog jer je smatrao da bi se suradnjom u takvoj vladi HSS politički kompromitirala i u domaćoj i u inozemnoj javnosti (o haesesovcima u takvoj vladi u narodu da bi se tek kazalo „evo dva ili tri nova ustaše“.) (ibidem 148. str.) U pregovorima koji su vođeni između ustaša i HSS-a, Košutić je predlagao da se ustaški pokret raspusti, dotično da se politički monopol tog pokreta ukine, a da ustaše, ako to žele, djeluju kao stranka među strankama, kao tek jedna od njih. Mandić i Lorković obećavali su pak da će HSS-u biti dopušteno djelovati pod uvjetom da pristane na koaliciju s ustaškim pokretom. (ibidem 150. str.) Pregovori ustaša i HSS-a nisu uspjeli jer je HSS inzistirao na stranački neutralnoj vladi koja bi na neki način bila uvertira u smjenu vlasti, a kojom bi, smjenom, na vlast u Hrvatskoj došla HSS. Bio je zaista politički naivno od strane HSS-a očekivati da će Pavelić „odstupiti s vlasti“ (ibidem 150. str.), iako je bilo nekih naznaka da bi Pavelić to i prihvatio. Neuspjeli pregovori između ustaša i HSS-a iz 1943. godine nastavili su se 1944. godine. No, i ti pregovori ubrzo su pali u vodu. Lorković je od HSS-a tražio da se izjasni, to jest da HSS izjavi da je za samostalnu hrvatsku državu, da provede protupartizansku akciju te da se emancipira od svoje emigracije. Kad preuzme vlast, HSS neka proglasi pun suverenitet te vlasti, dotično hrvatske države – na taj način da će Saveznike staviti pred gotov čin. (ibidem 153. str.) Košutić je ispred HSS-a odbio bilo kakve preduvjete možebitnim pregovorima s ustaškim prvacima jer je HSS mislio da hrvatska država može opstati samo u suradnji sa Saveznicima, a ne dovođenjem zapadnih Saveznika pred gotov čin. (ibidem 153. str.) Unatoč tome što pregovori nisu bili uspješni, Pavelić je zaključio da pregovore s HSS-om treba nastaviti, bez obzira na to što se Paveliću nije sviđalo to da je HSS imao odviše povjerenja u svoju emigraciju i u Engleze. (ibidem 155. str.) Što se tiče pregovora ustaške vlasti i HSS-a, svakako treba spomenuti zaključak što ga donosi J. Ivičević na 161. stranici. Ivičević o tome piše: O političkim kontaktima prvaka HSS-a i ustaških prvaka zaključiti je: ti kontakti nisu uspostavljeni tek u povodu „puča Vokić-Lorković“, u ljeto 1944., bilo ih je i prije toga, a osobito 1943. godine. U tim političkim kontaktima riječi je bilo o političkim promjenama u NDH i o tome kako i kad provesti. S time u svezi HSS je zastupala stajalište da promjene moraju biti korjenite, a da ih valja provesti u dvije faze, vremenski usklađene s promjenama u odnosu snaga na svjetskim ratištima. (ibidem 161. str.) HSS je u pregovorima s ustašama vodio dvostruku igru, naime …dok je 1944. godine pregovarala s ustaškim prvacima, HSS je pregovarao i s KPH (dotično KPJ, u sklopu koje je KPH djelovala). Ono što je važno još spomenuti u političkoj doktrini ondašnjeg HSS-a, da je za HSS najvažnija zadaća bila da se biološki sačuva što više života, obitelji i gospodarstva. (ibidem 167. str.) Kako je HSS bio politički naivan u pregovorima s ustašama i kako su haesesovci bili nerealni u svojim traženjima, najbolje nam je predočio J. Ivičević koji o tome piše: U pregovorima s ustašama HSS je ustaše nastojao stoga uvjeriti kako je u nacionalnom interesu da ponajprije porade na smirivanju političkih prilika u NDH, a potom, kad tome bude čas, da pristanu na politički prevrat, dotično da odstupe s vlasti, a vlast preuzme HSS. Osim toga, bez pristanka ustaša da odstupe s vlasti pokušaj vojno-političkog prevrata u NDH pretvorio bi se u obračun među oružanim snagama NDH, a pučisti bi se, k tome, sukobili i sa svim inim vojskama što su tad na području NDH ratovale (s Nijemcima, s partizanima, s četnicima) te u tom „ratu više“ pučisti vojno, a HSS politički jedva da bi imali kakvih izgleda. (ibidem 178. str.) Kakav je Pavelić bio manipulator najbolje nam pokazuje sjednica Vlade koja je održana u kolovozu 1944. godine u Tuškancu kod Pavelića. Na toj sjednici Pavelić je prisutnima između ostalog rekao da su dvojica ministra u svome radu prekoračili svoj djelokrug. Tu je mislio na Lorkovića i Vokića, ali spomenuo je i Jurčića. Pavelić je Lorkovića i Vokića na toj sjednici Vlade optužio na izdaju, a kad je trebalo glasovati o tome sjednica Vlade naprasno je prekinuta jer su u dvoranu banuli general Prebeg i nekoliko ustaških pukovnika (koje da je ugovorenim znakom vjerojatno dozvao Poglavnik) i Pavelić je nato sjednicu prekinuo. (ibidem 197. str.) Pavelić je o svemu tome obavijestio njemačke vlasti kako bi se još više približio Nijemcima i pokazao svoju privrženost i odanost. Prema izjavi dr. Mate Frkovića: …njihova je krivnja (Lorkovića i Vokića, op. autora) bila posve jasna i uvjerljiva, a jedina „odgovarajuća presuda“ koja se mogla izreći bila je smrtna presuda. Zasigurno je da bi Pavelić osudio na smrt Lorkovića, Vokića i sve pučiste, ali to nije odmah učinio jer se bojao reakcija na jedan takav potez od strane vojske, naroda, ali i samih Nijemaca. Pavelić nije tako postupio, već je na Frkovićevu zamolbu dao „sugestiju“ u pisanoj formi: Po svom radu protiv NDH i UP (ustaškog pokreta, op. J. I.) obojica su zaslužila smrtnu kaznu, ali pošto su svojim nacionalnim radom kod uspostave NDH i njezinom razvoju imali velikih zasluga, to se lišavaju svih vojničkih činova i dosadašnjih položaja i osuđuju na internaciju. Vokiću i Lorkoviću takvu su presudu pročitali i obrazložili u sudnici dr. Frković i pukovnik Servatzy. Koliko su Lorković i Vokić značili za Hrvate u svojim zapisima donosi nam „jedan od ustaških prvaka, Matija Kovačić“. Kovačić o tome piše: Onog dana (nakon one noćne sjednice Vlade, op. J. I.) razgovarao sam s mnogima, koji su nešto značili u javnom životu. Kod svih (…) primjećivalo se očajanje. Znalo se za uroke uhićenja , znalo se također da je u onoj nastajućoj tami utrnulo posljednje svjetlo. Odjek u cijeloj Hrvatskoj bio je težak. Imena Lorković i Vokić značila su mnogo i narodu. Ako oni izlaze iz vlade, to znači da sve kreće na zlo. Smatra se da su pučisti umoreni u Lepoglavi, i to između 24. i 30. travnja 1945. godine. (ibidem 208. str.) Kako su, kada i gdje ubijeni internirani pučisti upoznaje nas Jozo Ivičević u poglavlju svoje knjige , a već sam naslov poglavlja „Lepoglavski pokolj“ govori nam o sudbini i stradanju pučista. Ivičević o tome piše: Zatočenici koji su ubijeni u noći 30. travnja bacani su u bunar iskopan u kaznioničkome krugu. No pri uviđaju mjesnih vlasti nakon sloma NDH dva su leša pronađena u jednoj ćeliji, te ima indicija da bi to bili Lorković i Vokić (ta dva zatočenika bila su zaklana, jedan od njih bio je još i iznakažen, bio je to Lorković). Iz onog pak bunara izvađeni si leševi dvojice zatočenika koji su bili zaklani, a glave su im bile odrubljene (i nisu pronađene), te ima indicija da bi to bili Farolfi i Tomašić. Svi zatočenici što su bačeni u onaj bunar bili su, uostalom, usmrćeni na surov način – davljenjem, nožem, udaranjem, sjekirom. U lepoglavskom pokolju pučista umoreni su: od ustaša dr. Mladen Lorković i Ante Vokić, od haesesovaca Ivan Farolfi i prof. Ljudevit Tomašić; od pristaša i simpatizera HSS-a u oružanim snagama NDH: glavnostožerni pukovnici Ivan Klišanić i Stjepan Jendrašić, pješadijski pukovnici Stjepan Mateša i Vilim Lulić, zrakoplovni pukovnik Ivan Mrak, oružnički pukovnik Ladislav Nedved, inžinjerijski pukovnik Zbiljko Majer te kapetan bojnoga broda Hijancit Mundorfer. U Zagrebu pak ubijen je (11. veljače 1945.) dr. Milutin Jurčić, glavni ravnatelj Glavnoga ravnateljstva za javni red i sigurnost (iznakažen i je zaklan, a tijelo mu je bačeno na ulicu, pokraj tvornice „Elka“); u Zagrebu je, nadalje, ubijen (29. travnja 1945.) i Milivoj Karamarko, stožernik Ustaškoga sveučilišnog stožera (osumnjičen je da je pripadao pučističkome ustaškom krugu, zadavljen je u vojarni Luburićeve Ustaške obrane u Draškovićevoj ulici). U bolnici u Zagrebu umro je Pero Blašković, od tifusa kojim se je zarazio u lepoglavskome logoru. (ibidem 209. i 210. str.) Zbog važnosti teksta donosimo i citat fusnote 104.: Ti časnici oružanih snaga NDH ubijeni su vjerojatno s logorašima iz ona dva transporta što su iz Lepoglave krenula 11. i 13. travnja 1945.
nastavlja se……..

Nastavak…..PAVELIĆ I NEZAVISNA REPUBLIKA HRVATSKA

Nastavak…..PAVELIĆ I NEZAVISNA REPUBLIKA HRVATSKA


Iza svega ovoga razvidno je da Pavelić snosi povijesnu odgovornost kako za nestanak, to jest vojni poraz NDH, tako i za stradavanje pripadnika hrvatske vojske i civila koji su bježali prema Zapadu nadajući se da će tamo naći sigurno utočište i spas. Pavelić je prodao hrvatsku državu i hrvatski narod ostavio na cjedilu, a njemu je bilo najvažnije spasiti sebe i svoju vlastitu guzicu. Pravi vojnik nikada ne napušta svoju vojsku i svoj narod, već takvo nešto može učiniti samo onaj koji je krajnje neodgovoran i sebičan. Pavelić je trebao ostati uz svoj hrvatski narod, kao što je ostao uz svoje vjernike Stepinac i prihvatiti Staljinovu ponudu priznanja Nezavisne Države Hrvatske. Stvarno je teško shvatiti držanje Ante Pavelića na kraju rata pa su zato o tome moguće razne pretpostavke. To što je učinio Pavelić svrstava ga u kukavice i izdajnike hrvatske države i hrvatskog naroda. O Staljinovoj ponudi Paveliću govori i Jere Jareb u svom znanstvenom članku „Sovjetski dodiri s dr. Antom Pavelićem od rujna 1944. do veljače 1945.“ koji je objavljen u Časopisu za suvremenu povijest pri Institutu za suvremenu povijest. Jareb odmah na početku spominje da je koristio samo hrvatske izvore (7. str.), a ukazuje i na slavne hrvatske izvore koji još nisu objavljeni, a pohranjeni su u ostavštinama dr. Ante Pavelića, dr. Vinka Kriškovića i dr. Ante Smith Pavelića. Nakon pada komunizma u Rusiji sigurno su sada pristupačni i sovjetski izvori, te će biti dužnost budućeg istraživanja doći do njih i objaviti ih. (ibidem 7. str.)Na početku znanstvenog članka Jereb piše: Sovjetski Savez, odnosno Staljin, uspostavili su dodire s Nezavisnom Državom Hrvatskom u dva razdoblja tijekom Drugog svjetskog rata. U prvom razdoblju, od 10. travnja do 22. lipnja 1941. nije bilo dovoljno vremena da se dodiri razviju i dovedu do diplomatskog priznanja NDH od strane SSSR-a. To razdoblje nije predmet ovog rada. U drugom razdoblju od rujna 1944. do veljače 1945., a možda i kasnije, dodiri i razgovori su bili česti. Vođeni su u Švicarskoj valjda od siječnja 1945., a glavni sovjetski pregovarač bio je sovjetski poklisar odnosno veleposlanik u Parizu Aleksandar Jefremovič Bogomolov. Diplomatski odnosi između Švicarske i Sovjetskog Saveza uspostavljeni su tek 1946., te je možda to razlog da je pregovarao sovjetski veleposlanik iz Pariza. Kasnije su pregovori nastavljeni iz glavnog stana sovjetskog maršala Fjodora Ivanoviča Tolbuhina u Mađarskoj. Ono što je bitno u Jarebovu znanstvenom članku svakako je članak koji je napisao viceadmiral A. D. Joachim Lietzmann, njemački zapovijedajući admiral na Jadranu u razdoblju od 1943. do 1944. Iz članka ćemo citirati ponudu Sovjeta Paveliću, kao i Pavelićev odgovor na sovjetsku ponudu koju nam prenosi Lietzmann direktno s dokumenta koji mu je predočio sam Pavelić. Članak je objavljen u siječnju 1956. godine. Ponuda Sovjeta: VI TREBATE HRVATSKU DRŽAVU. MI NEMAMO NIŠTA PROTIVNO. AKO PRISTANETE NA NAŠ PRIEDLOG, MI ĆEMO PRIZNATI HRVATSKU DRŽAVU I NE ĆEMO NIŠTA PROTIV NJE PODUZIMATI. VAŠ REŽIM NE ZANIMA NAS, I VI ĆETE IMATI NAŠU PODPORU. MI TREBAMO PRILAZ K JADRANSKOM MORU I ZATO I PROLAZ ZA NAŠE ČETE KROZ VAŠE PODRUČJE I TO TAKO DA ZA VRIEME PROLAZA NAŠIH ČETA NE PADNE PROTIV NJIH NI JEDAN HITAC S VAŠE STRANE. [Velika tiskana slova u originalnom su članku – op. J. Jareba.]Odgovor na ponudu Sovjeta: U TOM POLOŽAJU, POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ ODBIO JE RUSKU PONUDU, JER – VJERAN VJEKOVNOJ TRADICIJI SVOJE ZEMLJE I NJENOJ ZAPADNJAČKOJ MISIJI, NIJE MOGAO RADITI PROTIV SVOGA PROTUKOMUNISTIČKOG UVJERENJA NITI SE OGRIEŠITI O SVOJU POLITIČKU PROŠLOST, KOJA JE VEĆ OD 1918. STAJALA U ZNAKU PROTUKOMUNISTIČKE BORBE. [Velika slova u originalu – op. J. Jareba.] (ibidem 13. str.)Koliko je Pavelić bio konzistentan u svojem antikomunizmu navodi J. Jareb na 24. i 25. stranici gdje, pozivajući se na Vilima Cecelju, iznosi: Danas ju iznosim, kao dokaz, da je Poglavnik upotrijebio i vezu s Titom, ne bi li – na bilo koji način – spasio Hrvatsku. (ibidem 24. str.) I odmah nešto dalje, na sljedećoj stranici: Da je Poglavnik uistinu imao vezu s Titom, to mi je potvrdila njegova kćerka Marija [Mirjana] – žena gosp. [dr. Srećka] Pšeničnika. Ona mi je rekla da je ta veza tekla preko kćerke pukovnika Prebega. (ibidem 25. str.)Nakon ovoga saznanja nameće nam se pitanje: Ako je Pavelić bio toliki antikomunist i želio je ostati vjeran samome sebi, kako to da je pregovarao s Titom o spašavanju NDH i što je uopće mogao očekivati od vodećeg komunističkog čelnika kojemu je Jugoslavija bila premala za njegove bizarne političke prohtjeve i grandomaniju? Možda priznanje NDH?! Ako je Pavelić, a očito da jest, očekivao spas NDH preko Tita, to samo pokazuje koliki je Pavelić politički naivac, a možemo slobodno reći i politički diletant. Od Tita je mogao očekivati samo metak u potiljak i ništa više od toga. Ponuda Rusa bila je povijesna prilika da se spasi hrvatska država i da hrvatski narod ne doživi pokolj i masakr od strane partizana i komunista. U političkom smislu, Pavelić je bio jedan običan politički dibidus i nije dorastao tome da donosi najbolje političke odluke. Nažalost, činio je, i u vojnom i u političkom smislu, kardinalne greške koje su skupo stajale hrvatski narod. Zahvaljujući Paveliću, Hrvati su prošli najveću golgotu u svojoj tisućljetnoj povijesti. Ono što je još vrlo važno u znanstvenom članku J. Jareba svakako je pitanje, ili bolje rečeno, svakako su razlozi zbog kojih je Staljinu bilo bitno pokušati približiti se Paveliću i NDH. O tome Jareb u svom znanstvenom članku piše: Ostaje ipak veliko pitanje kako rastumačiti, interpretirati, Staljinovo približavanje Hrvatskoj. Čini mi se da se je u objavljenoj dokumentaciji Ivo Bogdan najviše približio Staljinovu rasuđivanju, posebice u svojoj trećoj točci. Ponavljamo još jednom što Bogdan piše: „Po našem mišljenju, Staljin, tražeći sporazum s Pavelićem htio je postići tri prednosti: 1) preteći Zapadne Saveznike i zauzeti sjevernu Italiju prije njih; 2) spriječiti eventualno savezničko iskrcavanje na hrvatske obale; i 3) osigurati kontrolu na europskom jugoistoku pomoću Hrvatske i Bugarske. Ovdje treba držati u vidu staro i neizbježivo rivalstvo između Bugarske i Srbije, jer se radi o glavnim eksponentima na Balkanskom poluotoku. Staljin, kad je već jednom okupirana Bugarska, pribojavao se je poteškoća u budućnosti sa Srbima, zapostavljenih prema Bugarima… Izravna ruska kontrola Hrvatske i Bugarske bila bi olakšala Staljinu potpunu kontrolu europskog jugoistoka“. Čini mi se da bi trebao, prema važnosti za Staljina, Bogdanovu treću točku staviti na prvo mjesto, a prvu točku na treće mjesto. (ibidem 26. str.)
nastavlja se……

PAVELIĆ I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA (u nastavcima)

PAVELIĆ I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

Ono što me ponukalo napisati politički esej „Pavelić i Nezavisna Država Hrvatska“ prije svega je (pod)naslov „NDH se nije mogla spasiti“ koji se nalazi u knjizi Branka Tuđena „Tito, Tuđman, Hrvatska – 100 skica za portrete s političkog groblja“ (Znanje, Zagreb, 2013.; 15. i 16. str.). Na 16. stranici Tuđen o tome piše: Franjo Tuđman tvrdio je Jugoslavija bila privremenost na putu do neovisnosti. Godine 1918. bilo je prihvatljivije poći u „zagrljaj“ Srbima nego se boriti s teritorijalnim talijanskim težnjama. Ono gdje su se skupine Hrvata nepotrebno gubile jesu tvrdnje da se NDH mogla održati da se Pavelić na vrijeme povukao i da nije bilo partizana. Ni poslije mnogo godina nema osnova za stajalište da bi saveznici sačuvali državu nastalu voljom Hitlera i Mussolinija, koja je navijestila rat Americi, slala vojnike na istočno bojište i uništavala druge narode ponajprije Srbe i Židove. O tome sam se sporio s Vinkom Nikolićem, najpoznatijim emigrantskim izdavačem i piscem, koji je u jednom razdoblju bio ustaša, a nakon toga žestoki Pavelićev kritičar. Nikolić se pozivao na talijanski slučaj gdje je vojskovođa i političar Pietro Badoglio  25. srpnja 1943. godine srušio Mussolinija i praktički preveo Italiju na stranu saveznika. Njegovo je mišljenje bilo da se to moglo dogoditi i s NDH, da je 1944. godine uspio Vokićev i Lorkovićev puč protiv Pavelića.

Potpuno je normalno da su se pojedini dužnosnici NDH brinuli za opstanak hrvatske države i suprotno mišljenju B. Tuđena smatram da se NDH mogla spasiti, a za to su postojale četiri mogućnosti. Prva je mogućnost bila da Pavelić prihvati Staljinovu ponudu; druga je mogućnost bila uspješnost puča Vokić-Lorković; treća pregovori ustaša i partizana i četvrta je bila otpor vojske NDH partizanima i vojna obrana NDH. Pavelić nažalost nije pokušao iskoristiti nijednu od tih mogućnosti kako bi spasio mladu hrvatsku državu (v. Milutin Živković: „Nezavisna Država Hrvatska u Srbiji“, Despot infinitus d.o.o, Zagreb, 2000.; 71. str.).

Najbolja i najrealnija politička opcija bila je Staljinova ponuda, koju je Pavelić trebao prihvatiti, a za koju je i sam u razgovoru s dr. Matom Ujevićem rekao da je ponuda fantastična i vrlo privlačna. (v. Jere Jareb: „Sovjetski dodiri s dr. Antom Pavelićem od rujna 1944. do veljače 1945.“. U: Časopis za suvremenu povijest, Institut za suvremenu povijest, broj 1, 1995.; 18. str.). Kakva je bila Staljinova ponuda i što su Rusi nudili Paveliću? Rusi su, prije svega, garantirali „slobodu i nacionalnu neovisnost“. Staljin je bio voljan dati i pismenu garanciju da se nikada neće miješati u naše unutarnje stvari i niti će imati svojih oružanih snaga na hrvatskom teritoriju. Osim toga, oni (Rusi – opaska autora) su obećali da će nastojati da Hrvatska dođe u posjed svih svojih povijesnih zemalja, kao što je Istra i hrvatski otoci u Jadranu, koji su sada u posjedu Italije. Bosna, Hercegovina, Sandžak i Boka Kotorska, koje Srbija svojata za se, bit će pod hrvatskom upravom. Jedinu stvar, koju su Rusi od nas tražili, bila je da im dademo, odnosno njihovim brodovima, slobodan pristup našim lukama, kao što su Rijeka, Split, Gruž i Boka Kotorska. (Ivan Mužić: „Pavelić i Staljinova ponuda priznanja NDH“, Ogranak Matice hrvatske u Imotskom, Split, 2015.; 97. str.).

Prvi put Rusi su svoju ponudu iznijeli Paveliću u Berlinu u svibnju 1941. godine i to preko Filipova (ako se ne varam) koji je predao poruku Sovjetskog Saveza sljedećeg sadržaja: Vlada je Sovjetskog Saveza uvijek s velikim interesom pratila borbu hrvatskog naroda za državnu samostalnost te je sa zadovoljstvom primila vijest o proglašenju Nezavisne Države Hrvatske. (ibidem 59. str.) Sovjetski Savez kanio je priznati NDH još 1941., međutim berlinski poslanik NDH nikada nije o tomu izvijestio hrvatsku državnu vladu. (ibidem62.-64. str.)

Staljin je čitavo vrijeme trajanja NDH nudio Paveliću suradnju, a posebno u jesen i pred kraj 1944. godine kada je Paveliću nuđeno priznanje NDH od Sovjetskog Saveza pod uvjetom da sovjetske trupe preko teritorija Nezavisne Države Hrvatske dođu do Trsta, a za protuuslugu Staljin garantira opstanak NDH. Staljinovu ponudu u nekoliko navrata prenosio je ruski ambasador u Francuskoj Aleksandar Efremović Bogomolov preko hrvatskih predstavnika u Zürichu, ali je Pavelić svaki put te ponude odbijao. (ibidem 93. str.)

Treba istaknuti da su Rusi na čelu sa Staljinom oduvijek simpatizirali Hrvate i druge narode koji su na silu ušli u jugoslavensku državu o čemu nam i svjedoči „Peti kongres Kominterne godine 1924.“ koji je na Staljinovu inicijativu prihvatio rezoluciju da se obća parola prava naroda na samoodređenje, koju ističe KPJ, mora izraziti u formi izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranja od njih nezavisnih republika. (ibidem 8. str.) Zbog svega toga, upravo je nevjerojatno da Pavelić nije prihvatio Staljinovu ponudu jer je ona garantirala opstanak NDH, nikakvih daljnjih žrtava vojske NDH, nemogućnost stvaranja Jugoslavije, a ono što je najvažnije od svega – nikada ne bi bilo Bleiburga, križnoga puta i silnih hrvatskih žrtava. Bila bi očuvana hrvatska država u tadašnjim granicama bez gubitka i jednoga hrvatskog života.

Za Pavelića treba otvoreno reći da je bio slab vojskovođa i katastrofalan političar. Umjesto da spasi hrvatsku državu, zahvaljujući njegovoj nesposobnosti NDH je propala, a hrvatski je narod prepušten na milost i nemilost komunistima i partizanima koji su jedva čekali započeti s likvidacijom zarobljenika – vojnih, civilnih, žena i djece. Toliko se kleti u Hrvatsku i busati se u prsa, tobože za njezin spas, a onda iz te iste Hrvatske pobjeći poput bijesnoga psa podvijena repa, s nekolicinom svojih ustaških adepta, ostaviti svoju, hrvatsku, vojsku i narod u zbjegu, može samo netko tko nije imao ni srca, ni duše, ni morala. Kada usporedimo Pavelića i Tita, zaključujemo da je Tito bio lukaviji i politički pragmatičniji od Pavelića jer Tito nije odbio ponudu Rusa 1944. godine da Crvena Armija oslobodi Srbiju i Beograd. Pavelić je, trebamo to otvoreno reći, bio neodgovoran političar i krajnje stupidan.

Ivan Mužić na 99. stranici u vezi sa Staljinovom ponudom piše: U poslijeratnoj hrvatskoj emigraciji spominjalo se da Hrvati ne bi doživjeli Bleiburg ni križni put da je Ante Pavelić prihvatio Staljinovu ponudu priznanja Nezavisne Države Hrvatske. Stvarno je teško shvatiti držanje Ante Pavelića na kraju rata pa su zato o tome moguće razne pretpostavke. Nešto dalje, Ivan Mužić na 101. i 102. stranici citira Ante Ciligu koji u svom djelu „Sam kroz Europu u ratu (1939-1945)“ (Gordo – Udruga „Dr. Ante Ciliga“, Pula, 1998.; 338. str.) govori o posljednjim danima NDH i daje nam pravu sliku Pavelića. Ciliga o tome piše: Da olakša operaciju samolikvidiranja NDH i izvođenja iz Zagreba i Hrvatske 250.000 vojske i isto toliko civilnog pučanstva / valjda s namjerom da impresionira Angloamerikance u dokaz svoje popularnosti /, Pavelić je posljednjih dana bacio bio u Zagrebu glas da ima „sporazum s Englezima“ i da se „za osam dana svi vraćamo s Englezima u Zagreb“. O prvom odjeku u Zagrebu ove Pavelićeve prijevare i Bleiburške tragedije dobio sam najautoritativnije svjedočanstvo, izjavu Stepinca. Početkom pedesetih godina došla je iz Zagreba u Zapadnu Europu i Ameriku, poslovima svoga reda, č.s. Rafaela Grašovac koja mi je bila, kao što sam pripovijedao na prošlim stranicama, ugovorila susret s nadbiskupom Stepincem. Kod njezinog prolaza kroz Rim sastao sam se s njom i ona mi je pored ostalog rekla i ovo: „Kad sam nekoliko dana poslije odlaska vojske iz Zagreba došla prvi put k nadbiskupu, ovaj“ – i ne odgovarajući na moj pozdrav – odmah mi reče: „A, znate, nikakvog sporazuma s Englezima nije bilo, ljudi su odvedeni ravno na klaonicu!“

nastavlja se………

HIMBA

HIMBA

            Što sve Srbija neće poduzeti samo da opet postane Velika Srbija, najbolje nam ovih dana pokazuje nova-stara politička inicijativa, takozvani balkanski ˝mini Schengen˝, koji bi za početak trebao okupiti Srbiju kao glavnog pokretača, te Albaniju i Makedoniju. Tobože, radi se o gospodarskoj suradnji, prvenstveno radi ˝dobrobiti svih ljudi u tim državama. Naravno, Europska unija je pozdravila ˝novu ekonomsku integraciju˝ na zapadnom Balkanu ili bolje rečeno jugoistočnoj Europi. Jednom takvom Europskom integracijom, želi se postići ˝slobodno kretanje roba, usluga, ljudi i kapitala˝. (Vidi Večernji list od 30. srpnja 2021. godine, članak pod naslovom: ˝Vučić stvara zamjensku Europsku uniju na Balkanu˝, čiji je autor Denis Romac, str.2). Sve to sa velikim podozrenjem gleda Kosovo, koje naravno, ne vjeruje Srbima. Ta, kakti ekonomska inicijativa Srbije, u stvari je dio projekta ˝srpskog sveta˝. Srbija kroz jednu takvu ˝ekonomsku integraciju˝, želi zapravo pokušati vratiti Kosovo u svoje državne granice, te uključivanjem Bosne i Hercegovine, još više vezati Republiku Srpsku uz Srbiju. Sigurno je da Kosovo neće ući u Őtvoreni Balkan˝, jer ih time Srbija vraća pod svoje državne skute, a isto tako, to je opasno za Bosnu i Hercegovinu, jer bi to za Bosnu i Hercegovinu značilo početak disolucije te države u kojoj republika Srpska poduzima sve, kako bi se što prije priključila ˝majčici Srbiji˝. Također, vrlo je važno napomenuti, da Srbija želi tom ekonomskom inicijativom prisajediniti i Crnu Goru, koju Srbi nikada nisu akceptirali kao državu, a Crnogorce kao narod. Sve što poduzima srpska službena politika, sve je to samo sa ciljem stvaranja Velike Srbije. Srbija nikada u svojoj povijesti nije iskreno mislila na boljitak drugih naroda, već ih je samo koristila za stvaranje, ili bolje rečeno, proširenje srpskog imeprija. Srbija je odavno pročitana knjiga, koja danas misli da će promjenom ambalaže, a u kojem nudi stari sadržaj, po ne znam koji puta, na račun drugih ostvariti ˝vascelo srpstvo˝.

            Makedoncima i Albancima ta ekonomska integracija ne može škoditi, jer Srbija nije u stanju progutati te dvije zemlje. Makedonija i Albanija služe Srbiji kao politički paravan u konačnoj realizaciji projekta ˝srpskog sveta˝.  

            Srbiji se mora priznati, da je ipak nešto naučila iz povijesti, a to je, da joj se ratovi ne isplate, jer su sve ratove izgubili i ništa nisu postigli, te su stoga krenuli voditi politiku drugim sredstvima, za konačnu realizaciju one stare srpske imperijalne ideje:˝Svi Srbi u jednoj državi˝. Zbog svega toga, od Srbije se mogu očekivati novi politički potezi ili inicijative, a sve samo sa ciljem stvaranja Velike Srbije. Srbija je zauvijek izgubila Kosovo, i nikada više Kosovo neće biti dio Srbije, a to je ono što Srbima trenutno najviše smeta. Isto tako, Srbiji mora biti jasno, da Amerikanci nikada neće dozvoliti da Republika Srpska postane dijelom Srbije i da na taj način dođe do raspada Bosne i Hercegovine. Opstanak Bosne i Hercegovine kao države, vrlo je bitan, ne samo za sva tri konstitutivna naroda koji u njoj žive, već i za susjedne zemlje – najviše za Hrvatsku, ali isto tako i za crnu Goru kojoj Srbi uz pomoć Rusije žele ukrasti državu i Crnogorcima osporiti da su narod i da imaju pravo na svoju vlastitu državu.

            Sve što Srbija u političkom smislu poduzima u cilju stvaranja Velike Srbije, a koristeći se pri tome ˝plemenitim idejama˝, Srbiju još više udaljava od ˝srpskog sveta˝ te samo pridonosi daljnjoj razgradnji vlastite države. Možda će se Srbi -osobno ne vjerujem- otrijezniti od te svoje mitomanske politike tek onda kada izgube i Vojvodinu. Vojvodina je na najboljem putu da se odvoji od ˝majčice Srbije˝.

Miljenko Jerneić

ZGODE I NEZGODE U HRVATSKOM POLITIČKOM ŽIVOTU

ZGODE I NEZGODE U HRVATSKOM POLITIČKOM ŽIVOTU

                U životu, a isto tkao i u politici, ništa se ne dešava slučajno. Kao najbolji primjer može nam poslužiti – prije nekoliko dana – podnijeta ostavka sada već bivšeg predsjednika Domovinskog pokreta Miroslava Škore, čija je ostavka, za mnoge iznenađenje. No, d ali se to zaista može nazvati iznenađenjem?! Osnivačima Domovinskog pokreta, dakle političarima desne političke provinijencije, Miroslav Škoro izgledao je kao osoba koja može učiniti puno toga u političkom smislu na desnom kraku hrvatske politike. Oni su u njega istinski vjerovali i nadali se da će sa Škorom desnica konačno, u koaliciji s HDZ-om doći na vlast. No, ispostavilo se, da Škoro nije trkač na duge staze, što je na kraju krajeva pokazala i njegova ostavka.

                Pravi igrač na duge staze koji će, nema sumnje, preuzeti Domovinski pokret je Ivan Penava koji je da li „slučajno“ ili namjerno uvijek kao desničar stršao u HDZ-u i kao takav, u tom i takvom HDZ-u kojem je na čelu Andrej Plenković, izgledao poput bijele vrane među crnima. Zbog toga je, i još koječega drugog napustio HDZ, ali najvažniji razlog zbog čega je Penava „na vrijeme“ napustio HDZ je, da preuzme vodeću ulogu na desnom političkom spektru, te će Penava sigurno postati novi predsjednik Domovinskog pokreta. S Ivanom Penavom, Domovinski pokret ima šanse doći na vlast kroz koaliciju s HDZ-om, i bude li političke pameti i mudrosti među vodećim političarima Domovinskog pokreta, tada možemo očekivati puno prirodniju i stabilniju političku vlast u Hrvatskoj. Ivan Penava je dugoročni projekt HDZ-a, ali i hrvatske nacionalne politike. Izborom Penave za predsjednika, Domovinski pokret će opovrgnuti teze da je Domovinski pokret mrtav i daje to kraj za tu političku stranku kojoj je na čelu donedavno bio Miroslav Škoro. Miroslav Škoro je najavio ostanak u Saboru i svoje političko djelovanje nastavlja kao saborski zastupnik. Škoro je obavio veliki posao u hrvatskoj politici, a svojim odlaskom s mjesta predsjednika Domovinskog pokreta, dobro je učinio za svoje zdravlje prije svega. Za Miroslavu Škoru može se reći da je ipak bolji – talentiraniji muzičar nego li političar koji zna svirati i pjevati po notama, dok smo u politici – ne jednom – mogli čuti falš političke tonove.

                Ono što je važno još napomenuti za hrvatsku političku scenu, svakako je, sve bolja suradnja između Milanovića i Plenkovića, dakle između  predsjednika i premijera hrvatske države. I Plenković i Milanović dali su podršku Kolindi Grabar Kitarović za čelno mjesto u NATO-u; premijer i predsjednik imaju iste stavove prema BiH – slažu se o tome da su Hrvati jedan od triju konstitutivnih naroda te da Hrvatska mora „ustrajati na zaštiti njihova položaja i prava“; i treća dodirna točka u kojoj imaju isto mišljenje je ukidanje epidemioloških mjera u Hrvatskoj. Zasigurno je, da su Milanović i Plenković kao osobe u mnogočemu različiti, ali najvažnije je, da obojica vode računa o bitnim hrvatskim nacionalnim interesima. Tu oni moraju djelovati kao jedan, što nam i pokazuju u posljednje vrijeme. Neki od Milanovića očekuju, da njegove poruke budu što jasnije, makar su njegove poruke vrlo jasne, samo ih treba znati pročitati. Politički dvojac – nadam se bez kormilara – Milanović – Plenković tek treba iskazati svoj politički potencijal u cjelokupnosti hrvatske recentne politike, kako na unutarnjem, tako i na vanjskom planu.

Miljenko Jerneić

Kako prosrpski “Večernjak” promovira velikosrbina Milorada Pupovca

Kako prosrpski “Večernjak” promovira velikosrbina Milorada Pupovca

         Nije nikakvo čudo da je prošle nedjelje prosrpski dnevnik koji se tiska u Hrvatskoj “Večernji list” posvetio čak pet stranica čelniku velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj sveučilišnom profesoru i zastupniku u Hrvatskome saboru Miloradu Pupovcu.Taj opsežan intervju što ga je vodio novinar Hassan Haidar Diab koji je inače u tom dnevniku specijaliziran za problemtiku arapskih i muslimanskih zemalja samo je potvrdio već dosad ustaljenu političku orijentaciju “Večernjega lista”. To je dnevnik koji otvoreno zagovara prosrpsku politiku u Hrvatskoj, a dva-tri komentatora što se zalažu, i to ne baš otvoreno, za hrvatske nacionalne interese služe kao “smokvin list” takve uredničke orijentacije. Pored političke analize tog intervjua pozabavit ćemo se i profesionalnom analizom, jer taj intervju spada u klasičan obrazac manipulacije javnim mnijenjem

            Politički cilj tog intervjua bio je da se Milorad Pupovac promovira u tobože mirotvornog političara, što je kad je u pitanju čelnik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj “contradictio in adjecto”. Svatko imalo upućen u djelovanje Milorada Pupovca od samog raspada komunističke Jugoslavije do današnjih dana svjestan je njegove podrivačke politike protiv države u kojoj je zahvaljujući nakaradnom izbornom zakonodavstvu zastupnik u nacionalnom parlamentu. Kad Milorad Pupovac izjavi da su “ljudi stradali u padu Vukovara bili moja braća. Jednako kao i oni stradalai u Oluji i nakon nje”, što je glavni naslov tog intervjua, onda je to samo još jedna montirana laž iz usta samozvanog čelnika Srpske narodne manjine u Hrvatskoj, jer za njega ne glasuje više od 12 posto pripadnika te manjine budući da je većina integrirana u hrvatsko društvo. Prije svega kad govori o položaju Srpske narodne manjine, Milorad Pupovac ne govori o njoj u takvom statusu, nego, kao da Jugoslavija još uvijek postoji, govori o Srbima. Takvi njegovi Srbi po Ustavu i zakonu jednostavno u Hrvatskoj ne postoje. Po njemu “nastavlja se razdoblje najlošijeg povijesnog odnosa prema Srbima” Kakav je to najlošiji povijesni odnos prema Srbima, ako im je ustavnim zakonom zagarantirano tri zastupnička mjesta u Hrvatskome saboru, što ni jedna narodna manjina u članicama Europske unije nema. Da je intervju vodio profesionalno, novinar ga je mogao podsjetiti na tu činjenicu i opovrgnuti glavnu Pupovčevu tezu o najlošijem povijesnom odnosu prema Srbima.

            Najočigledniji primjer kako Milorad Pupovac gleda na zbivanja koja su se dogodila u Hrvatskoj nakon proglašenja samostalnosti i neovisnosti odnosi se na njegovu ocjenu postupaka njegovog brata koji je bio mobiliziran u vojsci tzv. Srpske krajine. Po Pupovcu njegov brat nije učinio “ništa što bi mene ili njega i našu obitelj osramotilo, osim što je bio mobiliziran jer se nije odlučio na bijeg”. Krajiška vojska ustanovljena je da bi se suprotstavila zakonima Republike Hrvatske, što je samo po sebi čin izdaje prema domovini, ali za Milorada Pupovca sama ta činjenica da mu je brat pristupio pobunjenim Srbima ne predstavlja nešto što je njega i njegovu obitelj osramotilo. Na tu njegovu izjavu reagirao je  vukovarski branitelj srpske nacionalnosti i zatočenik srbijanskih logora Predrag Peđa Mišić.Moj je brat ne samo osramotio mene, osramotio je moje pradjedove, časno prezime Mišić. I ja volim svog brata i srce puca.Ali istina je samo jedna. Pa kud veće sramote nego napadati, razarati, ubijati klati zemlju i njen narod, domovinu u kojoj si rođen. Žalosno je  i tragično da to za tebe nije sramota, kako će i biti kad srama nemaš.Dobro sad smo napokon saznali gdje je on bio.

Sad ti nama reci gdje si ti bio i zašto nisi branio svoju domovinu. Ah, umalo zaboravih, tebi je glavni grad Beograd.”

            Naravno novinar “Večernjeg lista” koji je specijalist za arapske islamističke zemlje nije se sjetio priupitati Milorada Pupovca kako to da on smatra da je za njegove Srbe u Hrvatskoj glavni grad Beograd, što je samo po sebi određeni čin izdaje. Nije ga upitao ni o Pupovčevoj lansiranoj laži da je u Hrvatskoj poćetkom 90-tih godina prisilno pokršteno 10.000 djece srpske nacionalnosti, niti o tome kakva je njegova uloga u slučaju bastijalnog ubojstva humanitarca dr. Josipa Šretera, ili pak na temelju čega demokratsku Hrvatsku uspoređuje s NDH-a, pa u tom kontekstu zašto sudjeluje na četničkim dernecima u Srbiji gdje se Hrvatsku uspoređuje s Hitlerovom Njemačkom. Ili kako to da je na čelu stranke SDSS koju je osnovao optuženi ratni zločinac Goran Hadžić. Da je želio napraviti ozbiljan profesionalni intervju s  čelnikom manjeg dijela Srpske narodne manjine u Hrvatskoj Hassan Haidar Diab bi obavio pošten i objektivan novinarski posao. On to međutim nije.

            Ovako je to ispao naručeni propagandistički uradak u kojemu se Milorad Pupovac zalaže za velikosrpsku politiku u Republici Hrvatskoj utemeljenu na Memoranduma2 Srpske akademije nauka i umetnosti kojoj je krajnji cilj izjednačiti odgovornost za zloičine koji su proistekli, kad je Hrvatska u pitanju, iz velikosrpske agresije. On nigdje ne spominje takvu odrednicu, jer stalno govori o ratu, pa je u tom kontekstu čak i referendum na kojemu se hrvatski narod opredijelio za samostalnost označio u jednom intervjuu kao referendum za rat. Za njega apsolutno ne postoji imperijalistička politika Slobodana Miloševića koja je povela četiri rata protiv susjednih naroda iz bivše Jugoslavije. Milorad Pupovac liucemjerno tvrdi da su stradali ljudi u Vukovaru za vrijeme pada bili njegova braća, kao što su stradali ljudi u Oluji i nakon nje njegova braća. “Ničim nisam, koliko znam, doprinio da nečiji brat strada. Nosio sam glavu u torbi samo zato što sam htio biti vojnik mira”. I tu Milorad Pupovac bezočno laž, jer je bio ne samo potajni nego i otvoreni pobornik Miloševićeve valikosrpske agresije, protiv koje, proglašavajući sebe “vojnikom mira”, nikad nije pa ni sada izrekao ni jednu optužujuću riječ. On jednostavno nije svjestan, ili je bizantinski do kraja pokvaren kad govori da nije doprinio da nečiji brat strada. I te kako je svojom politikom amnestiranja velikosrpke agresije doprinio da između ostalog strada ne nečiji brat nego 402 hrvatske djece ubijene iz velikosrpskog oružja, za što još nitko dosad nije odgovarao.

            Od takvog Milorada Pupovca kad je u pitanju pozdrav “Za dom spremni” ne može se ništa drugo očekivati nego da se drvljem i kamenjem obruši na njega. To je “najsramniji pozdrav u hrvatskoj povijesti”, tvrdi Milorad Pupovac čelnik velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj i dodaje “Naša se politika ne usudi riješiti pitanje ustaškog pozdrava”. Tko daje pravo Miloradu Pupovcu da s visoka govori o “našoj politici”, jer ta “naša politika” nije Pupovčeva politika kad je u pitanju pozdrav “Za dom spremni” legalno priznat kao pozdrav HOS-a. Odgovor na ovo jednostavno pitanje je jednostavan: to pravo daje Miloradu Pupovcu prosrpski dnevnik u demokratskoj Hrvatskoj  “Večernji list” kojemu zbog takve protuhrvatske politike iz dana u dan pada prodana naklada.

Vjekoslav Krsnik

Što drugi misle o nama

Što drugi misle o nama

            Nedavno sam dobio vrlo interesantne pisane materijale, a koji se odnose na stanje u Hrvatskoj, premijera, predsjednika kao i hrvatskih institucija, koje su u stvari ili bolje rečeno analiza jedne strane obavještajne agencije. U tim materijalima naročito se apostrofira Milanovićeva „vulgarna i sirova retorika i javni napadi“ koji su usmjereni prvenstveno na premijera Plenkovića „kao ključnu osobu koja je konsolidirala HDZ prije 5 godina i pobijedila na parlamentarnim izborima 2016./2020.. „Sekundarna je meta HDZ kao stranka kroz napade na stranačke dužnosnike. U analizi se smatra da predsjednik Milanović napada HDZ. Jer time „skuplja kredite u javnosti glumeći ulogu „desnog domoljuba“ (npr. Napadi na gospodina Pupovca kao predstavnika srpske nacionalne manjine). Činjenica je da prema tim postupcima u medijima nije okarakteriziran kao fašist/nacionalist/ekstremist što će biti obvezna oznaka dužnosnika HDZ-a (npr. bivša predsjednica Kitarović ili neki drugi). Ova će oznaka vjerojatno biti rezervirana čak i za premijera Plenkovića ako se koristi ovom retorikom (npr. izborni skup u Ciboni 2020. kada su Thompsonove pjesme bile uzrok takvom etiketiranju HDZ-a i gospodina Plenkovića – čak i u stranim medijima). To ukazuje na jaku povezanost medija i lijevih pokreta“.

            Što se tiče premijera Plenkovića, analiza nam ukazuje, to jest upućuje nas da : „Gospodin Plenković kao ključna osoba (premijer i predsjednik stranke):

– – Ima dobru reputaciju u Hrvatskoj, ali to neće biti dovoljno u sljedećem izbornom ciklusu

– ima dobar odnos u cijeloj Europi, posebno s Francuskom i Njemačkom kao čelnicima EU

– ima stabilne državne financije (kreditni rejting zemlje, vrlo dobro korištenje fondova EU)

– Dobro upravlja krizama (Covid, Agrokor…)

– Povećavaju se prosječne plaće i mirovine, smanjuju porezi, popuštanje zakona

– Znatno smanjen broj nezaposlenog stanovništva i povećana zaposlenost

– Osigurao dovoljno cjepiva za Covid prije ljeta 2021. (spašavanje turističke sezone)

– Zemlja pripremljena za Schengen

– Hrvatska vojska tijekom posljednjih godina značajno je nadogradila svoje sposobnosti (oružje, oprema, status vojnika, povratak jedinica u glavne gradove). Gradnja novih brodova u vlastitim brodogradilištima. Kupnja Bradleyja s nadogradnjom i Rafalea kao vrhunskog višenamjenskog lovca dramatično će povećati sposobnosti Hrvatske vojske koja će postati vodeća u regiji. Bit će potreban daljnji razvoj sustava protuzračne obrane

            U pisanim materijalima strane obavještajne agencije vrlo znakovito se govori o HDZ-u: „Mnogo članova i glasača dočekalo je 2016. i gospodina Plenkovića kao veliku promjenu i nadu za „bolji, europski“ HDZ. No, budući da je HDZ najveća stranka (ujedno i najduže na vlasti), najviše je i prisutan korupcijskim aferama što nažalost ruši ugled gospodina Plenkovića i očekivanja članova i glasača koji podržavaju njegovo predsjedništvo. Koalicija sa SDSS-om,  g. Pupovcem, i HNS-om, Istanbulska konvencija i nedostatak podrške istrazi srpskih ratnih zločina također prelaze njihova očekivanja.

Tijekom posljednjih 20 godina, HDZ je preplavljen sljedbenicima nekadašnjeg sustava s jedne i “domovinskim domoljubima” s druge strane koji ga oboje koriste kao paravan za preuzimanje gospodarskih tokova i financijsko usisavanje tvrtki (ministarstva i agencije, brodogradilišta, željeznice, elektroenergetika, autoceste, ceste, osiguranje, banke …). Sada se ova stara struktura bori za opstanak i kontinuirano promiče osrednje vodstvo koje služi njihovim ciljevima. Karakteristika ove strukture je da blokiraju zdravu konkurenciju na stranačkim izborima. Oni također imaju puno afera (npr. s fakultetskom diplomom ili s financijskim koristima). Zbog toga puno razočaranih članova stranke i glasača daju simpatije desnoj stranci “Domovinski pokret” ili, kao izraz protesta, čak glasaju za lijevu suprotnost (npr. “Možemo” u Zagrebu).

Razorna politika ljudskih resursa u stranci dovodi do daljnjeg slabljenja. Promocija osrednjih osoba je standardna. Ne postoji prava potraga za izvrsnim pojedincima i vođama. To stvara “vođe” koji ne traže bogatstvo stranke i društva, već nastoje ostati na pozicijama. Izvještavanje viših razina o stvarnim podatcima  s terena nije popularno. Vodstvo također voli lijepe slike i ne želi se suočiti sa stvarnošću. Primjer je neuspjeh Zagreba na izborima: nakon izbora bez bivšeg gradonačelnika Bandića, zagrebačka organizacija HDZ proglasila je pobjedu (bez pobjede u ijednoj gradskoj četvrti, potpunog neuspjeha za gradsku skupštinu i bez kandidata za gradonačelnika u drugom krugu). Ne postoje stvarne procjene i analiza aktivnosti u stranci.

Upravljanje promjenama u stranci ne postoji. HDZ kao stranka ne njeguje otvoreno izražavanje mišljenja i zdravu konkurenciju. Mišljenje nadređenog u organizaciji je poželjno i prihvatljivo. Nema kritičkog osvrta na ovo mišljenje. Osrednje vodstvo u ministarstvima, agencijama, gradskim i državnim tvrtkama dovodi do totalno neučinkovitog upravljanja (npr. Projekt Hrvatskih željeznica – Dugo Selo Križevci, kasni godinama i možda dovodi do problema s financiranjem iz EU fondova). Ako HDZ ne promijeni osrednje vodstvo, lako bi mogao propasti kao stranka (poput SDP-a) u sljedećih nekoliko izbornih ciklusa.“

            U materijalima strane obavještajne agencije govori se i o svemu onome što bi HDZ kao najjača politička stranka u Hrvatskoj morao poduzeti kako ne bi zaista doživio sudbinu SDP-a. HDZ-ovi koraci za poboljšanje:

„Potrebna promjena kako bi postali moderna,  učinkovita organizacija – novi stranački izbori krajem 2021. šansa su za brzu promjenu. Potrošiti energiju i vrijeme da se usredotoče na traženje novih vođa koji će biti promovirani u novom izbornom procesu. Takve su osobe obično u organizacijama ispod površine. Stvoriti kritičnu masu novih vođa (novi ne znači mladi, već oni koji su sposobni). Uspostaviti kompetentno i domoljubno vodstvo koje će imati integritet. U sljedeće 3 godine oni mogu promijeniti percepciju birača i preokrenuti trend. Službenici stranke koji imaju afere ili imaju nove afere otrovni su i moraju se hitno zamijeniti novim ili novoizabranim vođama Ovaj se postupak može završiti za jednu do najviše dvije godine. Ali ne bacajte staro vodstvo jer bi to moglo dovesti do sukoba i borbi. Oni se moraju osjećati sigurno i tada mogu biti korisni u nekim stražnjim ulogama. Naravno, ako nisu kršili zakon. Tim pristupom stranka će biti spremna za sljedeće izbore. Vodstvo mora stvoriti timski duh s otvorenom komunikacijom i učinkovitim načinom rada s izazovima i razmjenom ideja. Stalno raditi s članovima i glasačima na terenu. Priznati pogreške i tražiti razumijevanje. To obično generira pozitivno okruženje i postiže rezultat. Zagreb kao glavni grad vrlo je važan. Uspjeh u Zagrebu donosi stalnu vidljivost u medijima. Zagreb je glavna tema u javnosti.“

            U analizi stanja u Hrvtaskoj govori se i o institucijama: „ Mediji – pod kontrolom lijevih ili stranih dionika.

B. Pravosuđe – potpuno neučinkovito i uglavnom korumpirano. Blokira razvoj zemlje i plaši investitore (strane i domaće). Primjer: zadnja afera s gospodinom Zdravkom Mamićem.

C. Zdravstveni sustav – dobar, ali s vrlo velikim mogućnostima za poboljšanje. Potrebna je reorganizacija kako bi se povećala učinkovitost i smanjili troškovi. Dug za lijek je ogroman. Svatko zarađuje od ovog duga (farmacija putem cijena, banke putem kamata, neki zaposlenici utajom lijekova). Bolnice trebaju nadogradnju i osvježenje. Ova profesija treba promociju kako bi privukla mlado osoblje da ostane u zemlji).

D. Policija – treba reorganizaciju. Neki stari poglavari povezani su sa sumnjivim skupinama. To je dobro poznata činjenica (npr. Eksplozija u Zagrebu u civilnoj zgradi prije nekoliko tjedana). S druge strane, iskusni domoljubni stariji ne mogu djelovati protiv kolega ako nemaju podršku političkog sustava. Te stare veze s različitim dionicima mogle bi se prekinuti reorganizacijom i promocijom novih svježih osoba s energijom i bez obveze prema sustavu. Starije osobe povezane sa sumnjivim skupinama mogu se umiroviti ili premjestiti. Bilo bi pametno unaprijediti iskusne domoljube u starije savjetnike radi korisne podrške novopromoviranim osobama.

E. Aktivnost srpske BIA u stvaranju sukoba u društvu i političkom životu. Kroz medije, ali i kroz institucije u kojima je infiltrirano njihovo osoblje. BIA (i prethodne srpske tajne službe) ozbiljno djeluju u ovoj regiji više od 100 godina. Gotovo da ih nema samo tijekom Drugog svjetskog rata i 90-ih tijekom srpske agresije.

F. Hrvatska sigurnosno-obavještajna agencija SOA nažalost nema vodeću ulogu u Hrvatskoj od 2000-ih. U Bosni ili Srbiji gotovo nikakvu aktivnost. SOA -u koriste različiti klanovi za političke sukobe između političkih stranaka ili čak u HDZ-u (afera curenja SMS-a s bivšim tajnikom Brkićem, afera curenja e-maila o AGROKOR-u koja se koristi za napad na vladu, redovito curenje informacija iz stotina afera u medije … ). Bivši zagrebački gradonačelnik Bandić također je kontrolirao neke dijelove sustava. Poražavajuća je činjenica da vladini službenici informacije najčešće pročitaju iz novina.

G. Srpska pravoslavna crkva (SPC) djeluje kao promotor velikog srpskog plana, a ne kao vjerska institucija koja brine o vjernicima. Primjeri: Svećenici SPC-a izravno se plaćaju od hrvatske vlade, ali većina su državljani Srbije s radnim dozvolama u Hrvatskoj. Hrvatska kao vlada pokriva sve godišnje troškove (koji nisu definirani, već kao godišnji iznos definiran iz SPC-a). Ovaj ugovor sklopila je 2000. vlada SDP-a. Na primjer svećenik Jovan Culibrk dobro je poznat kao srpski borac specijalnih snaga iz 90-ih. Danas je obično gost u svojoj jedinici (Niš, Srbija) kao padobranac. Milijuni eura godišnje koje SPC dobiju od najma nekretnina u Zagrebu šalju se u Srbiju i koriste za financiranje SPC u Srbiji.“

            U razmatranju poboljšanja stanja institucija u Hrvatskoj strana obavještajna agencija predlaže: „U medijima uspostaviti fer odnose, ovo je spor i bolan proces, a prvo treba započeti s HRT-om. U pravosuđu bitna je borba protiv neučinkovitosti i korupcije. Glede policije potrebna je reorganizacija s ciljem kidanja duboko uspostavljenih veza s različitim „dionicima“. Što se tiče zdravstvenog sustava potrebno je dramatično povećati učinkovitost kako bi se smanjio dug. Nad tajnim službama potrebno je uspostaviti kontrolu. Povećavanje učinkovitosti u upravljanju ministarstvima, agencijama, gradovima i tvrtkama. Daljnje ublažavanje složenih zakona i poreza.“

            Evo, što o nama Hrvatima misli jedna strana obavještajna služba koja ništa ne prepušta slučaju, pa tako niti Hrvatsku. Strane obavještajne agencije su ogledalo stanja u pojedinoj zemlji i obično vide sve ono što se ne vidi iz vlastitog dvorišta i domaće kuhinje. A kada je u pitanju mišljenje i zapažanje jedne od najboljih obavještajnih agencija na svijetu, a tiče se Hrvatske tada smo u poziciji da se zamislimo nad samim sobom i zapitamo: gdje je i kuda to ide naša Hrvatska.

Miljenko Jerneić

Unatoč svemu, dok je “Vatrenih” bit će i Kroacije

Unatoč svemu, dok je “Vatrenih” bit će i Kroacije

         Još od planetarnog uspjeha na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, gdje je Hrvatska osvojila drugo mjesto postavlja se pitanje ima li taj uspjeh samo sportsku vrijednost, ili je nogomet u postojećim društvenim uvjetima i okolnostima s takvom reprezentacijom postao nacionalni sociopolitički simbol. Bez ustručavanja može se ustvrditi da je uspjeh reprezentacije na čelu s izbornikom Zlatkom Dalićem i globalno popularnim Lukom Modrićem više učinio za promidžbu Hrvatske u svijetu, nego cijela Granićeva (pola meni pola tebi, pola Bagi) uhljebnička hrvatska diplomacija u ovih 30-tak godina.

         U tim danima slave za Hrvatsku na svjetskoj razini hrvatska je politička kasta pokazala dno dna svoje vlastite nacionalne bijede Treba se  samo prisjetiti ponašanja  i ushita tadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je nakon šoua što ga je izvela u Moskvi  odbila je odmah po dolasku u Zagreb primiti hrvatske nogometne zvijezde koje je pola milijuna razdraganih Hrvatica i Hrvata dočekalo na putu od zračne luke do Trga bana Josipa Jelačića. Treba se prisjetiti da je u tom trenutku nacionalnim herojima jedan agramerski šminker redatelj Krešimir Dolenčić na pozornici na Trgu bana Josipa Jelačića isključio mikrofon, jer su oni kao svojeg počasnog gosta odabrali Marka Perkovića Thompsona. Totalno je neshvatljivo da se hrvatski politički establishment u tim trenutcima općenarodnog slavlja okrenuo protiv raspoloženja vlastitoga naroda.

         Gledajući širu društvenu i političku sliku cijele te dobro uhodane jugonostalgičarske bulumente obilno potpomognute vodećim medijima  kojoj je na čelu jugohrvatsko-četnička koalicija Plenković-Pupovac njoj nikako ne odgovara bilo kakva afirmacija nacionalnog identiteta. Hrvatska šutljiva javnost odavno je izgubila vjeru u svoje političare pa manje od 50 posto birača izlazi na izbore, u nametnutu  jugohrvatsku kulturnu politiku, u negiranje, čak i službeno, nacionalnog identiteta i očuvanja nacionalnih interesa, u slijepu poslušnost eurobirokratima u Bruxellesu, pa čak i zanemarivanje velike žrtve što su je njezini sinovi i kćeri dali u krvavom stvaranju hrvatske države. Štoviše hrvatska nacionalno svjesna javnost izgubila je i vjeru u braniteljsku populaciju, naravno izuzimajući one koji su razočarani počinili samoubojstva, jer branitelje sad predstavljaju oni koji nisu vidjeli ratišta, ali su se u razvodnjenom zakonu dobro uhljebili. Samo jedan detalj iz ove priče, kakav je to predsjednik Republike, nota bene praktički dezerter, koji za one koji su položili život da bi on postao predsjednik države kaže da njihovu spomen ploču treba negdje baciti. Ili moje osobno iskustvo s knjigom “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena…” koju je odbilo promovirati sedam braniteljskih udruga pod kontrolom HDZ-a, iz čega proizlazi da branitelji štite notorne hrvatske Jugoslavene.

         Takvim jugohrvatima smeta uspješan niz hrvatske nogometne reprezentacije koja se na službenoj svjetskoj rang listi uvijek nalazi među 15 najboljih reprezentacija u svijetu. Koristeći monopolistički položaj u tiskovnim i elektroničkim medijima ta antihrvatska bulumenta nastoji iskoristiti svaki detalj da bi ponizila ili obezvrijedila uspjehe hrvatske nogometne vrste. Treba se sjetiti kako su mediji razvlaćili Dejana Lovrena i Luku Modrića u “aferi Mamić”, kako su izmišljali razloge da se smijeni izbornik Zlatko Dalić jer im je najviše smetala njegova poniznost i ufanje u Boga. U ovoj prilici to smeta redikuloznom bivšem predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva Saši Lukoviću, što samo po sebi govori o jugokomunističkom ideološkom profilu novinarske organizacije u Hrvatskoj. Ona se u povodu 50. obljetnice “Hrvatskoga proljeća” nije sjetila ispričati pravim korifejima hrvatskog novinarstva (Božidar Novak, Ivo Bojanić, Neda Krmpotić, Krešimir Džeba, Josip Horvat) koji su u čistki nakon gušenja “Hrvatskog proljeća” bili izbačeni iz društva koje se tada nazivalo “Društvo novinara Hrvatske”, jer je pridjev “hrvatski” bio zabranjen. Možda najbolje ilustrira stupanj mržnje prema hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji izjava jednog od predvodnika protuhrvatske histerije u medijima, kolumnista zapadnobalkanskog ili projugoslavenskog  “Jutarnjega lista” Jurice Pavičića. On izravno poziva: “Srušimo kult hrvatske reprezentacije”.

         Ta antihrvatska bulumenta priželjkivala je i na ovom Europskom prvenstvu pad nogometne reprezentacije, što bi se dogodilo da nisu prošli uvodnu skupinu. Međutim momci Zlatka Dalića s novim svježim snagama nakon smjene generacija poslije epohalnog podviga u Rusiji plasirali su se u osminu finala gdje su u Kopenhagenu u ravnopravnoj borbi poklekli pred moćnim Španjolcima. Uz njih je od prve utakmice na ovom Europskom prvenstvu bila ona šutljiva većina u domovini, a u Kopenhagenu i na stadionu koja je zdušno bodrila svoje prave junake, jer u tmurnoj hrvatskoj političkoj situaciji, oni su jedini adut koji hrvatski narod i naciju drži u nacionalnom zajedništvu. Ni jedan blagdan u Hrvatskoj ne može izvjesiti toliko državnih zastava koliko može, bez obzira kako utakmica završila, nastup hrvatske nogometne reprezentacije. Cijela momčad pored toga što je i pojedinačno respektirana u inozemstvu odiše nacionalnim ponosom jer je svjesna svoje posebne uloge u promociji “Lijepe naše” u cijelome svijetu. I zato nakon svega parafrazirat ćemo genijalnog Antuna Gustava Matoša kojemu u ovoj maćehinskoj Hrvatskoj njegova rodna kuća ide na bubanj:  “Dok je Vatrenih bit će i Kroacije”.

Vjekoslav Krsnik

SAN O DRŽAVI

SAN O DRŽAVI

                Hrvati su svoju državu dobili – izborili – gotovo nakon tisuću godina, budemo precizni, točno 890 godina. Stoljećima su generacije Hrvata sanjale o hrvatskoj državi – Hrvati su izgubili svoju državu 1.102. godine – i od tada pa sve do 15. siječnja 1992. godine tisuće Hrvata dalo je svoje živote za Hrvatsku koju danas imamo. Svaki narod, pa tako i Hrvati imaju neotuđivo pravo na svoju državu te smo danas svjedoci da mnogi drugi narodi u Europi, ali i u svijetu žele svoju državu. U Europi to su prije svega Irci, Škoti, Velšani, Katalonci, Baski, Korzikanci, Flamanci i Valonci, a u svijetu to su Palestinci i Kurdi.

                Nedavno smo imali prilike pročitati članak u Večernjem listu od 18. lipnja 2021. godine vrlo indikativnog naslova: „Irski lider poručio Britancima: Nadam se ujedinjenoj Irskoj“. Autor teksta je Denis Romac. Naime, radi se o izjavi za zamjenika irskog predsjednika vlade i donedavnog premijera Lea Varadkara koji je na konvenciji svoje stranke Fine Gael „s ponosom istaknuo kako je ujedinjenje irskog otoka cilj kojemu njegova stranka teži“ s posebnim naglaskom da se „taj cilj može ostvariti na više načina“. Leo Varadkar bivši irski premijer odbacio je mogućnost aneksije Sjeverne Irske „kao način ujedinjenja Irske, nudeći umjesto toga stvaranje ujedinjene i zajedničke države, s novim ustavom, koji će odražavati njezinu višenacionalnost, s obzirom na to da bi u novoj državi živjelo i milijun Britanaca“.

                To je odmah izazvalo reakciju britanskog establišmenta, te je britanski državni tajnik za Sjevernu Irsku takvu izjavu Varadkara komentirao kao nekorisnu i nepromišljenu. Izjava o ujedinjenju Irske naročito je razbjesnila britanskog premijera Borisa Johnsona koji je izjavio „da će Britanija učiniti sve što treba“ kako bi zaštitila svoj teritorijalni integritet. Očito, da je po izlasku Britanije iz Europske unije, ojačala težnja i želja da se iz Ujedinjenog Kraljevstva odvoje Škotska, Wales i Sjeverna irska. Kako prenosi Večernji list, u Sjevernoj Irskoj „se nakon Brexita mogu čuti sve glasniji pozivi za ponovno ujedinjene s Republikom Irskom, koja je 1921. nakon rata za neovisnost, napustila Ujedinjeno Kraljevstvo velike Britanije i Irske, no šest pokrajina na sjeveru Irske ostalo je u Ujedinjenom Kraljevstvu“. Treba istaći, da su prije desetak godina katolici u Sjevernoj Irskoj „postali većina u odnosu na sjevernoirske protestante, koji se smatraju Britancima i žele ostanak u Ujedinjenom Kraljevstvu“.

                Površina Sjeverne Irske iznosi 13.843 kilometara kvadratnih gdje živi 1.885.000 stanovnika – prema podacima statističkog ureda Europske unije. Za razliku od Sjeverne Irske, Irska se prostire na 70.273 kilometara kvadratna, gdje živi 4.588.252 stanovnika – podaci iz 2011. godine. kada usporedimo Irsku s Hrvatskom, vidljivo je da je površinski Irska veća od Hrvatske i ima više stanovnika. Potpuno je normalno da se Irci žele ujediniti i tako napokon imati svoju jedinstvenu državu Irsku u kojoj će živjeti svi Irci zajedno. Kada se to jednog dana desi, Irska će biti država površine 84.116 kilometara kvadratnih i imat će 6.473.252 stanovnika. I ono što je najvažnije – konačno će svi Irci biti svoj na svome u zajedničkoj državi Irskoj. Nadam se da Irci to neće morati čekati tako dugo kao što su to čekali Hrvati.

                U Škotskoj čija je površina 78.782 kilometara kvadratna živi oko 5.300.00 Škota koji također žele izlazak iz Ujedinjenog Kraljevstva i svoju državu Škotsku. Treba istaći da su Škoti raspisali referendum za nezavisnost Škotske 18. rujna 2014. godine, no za nezavisnost je glasalo 44,7 %, a protiv 55,3%.

                U rimsko doba Škotsku su Rimljani zvali Caledonia i to su područje rimski legionari željeli osvojiti i staviti ga pod rimsku jurisdikciju. Rimljani u tome nikada nisu uspjeli. Škoti koji su inače keltsko pleme iz sjevernoistočne Irske doselili su se u šestom stoljeću „na područje današnje grofovije Argyll“. Zajedno sa Škotima iz Irske došlo je i kršćanstvo, tako da od najranijih dana postoji bitna – kršćanska – veza između Iraca i Škota. U burnoj škotskoj povijesti, svakako treba spomenuti Duncana, koji je bio prvi vladar kraljevstva Škotske koji je poginuo u građanskom ratu (1040.) i to od ruke svog vojskovođe Macbetha, koji se proglasio Kraljem, sli je 1057. godine poražen od Duncanova sina Malcolma. U dugogodišnjoj borbi za nezavisnost Škotske William Wallace je krajem 13. stoljeća (1297.) bio zapovjednik „armije pučana Škotske“ koji su podigli ustanak protiv engleskih feudalaca. Wallace je 1305. godine uhvaćen i smaknut, no bez obzira na to ustanak za nezavisnost Škotske još je više ojačao. Škoti su stoljećima vodili borbu za vlastitu državu i tisuće njih dalo je svoje živote za nezavisnost i samostalnost Škotske. Kraljevstvo Škotske i Engleske spojeno je 1707. godine odlukom obaju parlamenta i od tada prestaju postojati škotski i engleski parlament, te od listopada 1707. godine postoji parlament Velike Britanije.

                Škoti su isto kao i Irci stari narod koji je ponosan na svoju povijest i prošlost, i potpuno je legitimno da Škoti danas žele svoju državu i samostalnost. Zasigurno će to jednog dana i ostvariti, a izlaskom i Walesa iz Ujedinjenog Kraljevstva ostat će samo Engleska.

                Wales se smjestio u jugozapadnom dijelu britanskog otočja čija je površina 20.779 kilometara kvadratnih na kojem živi 3.063.456 stanovnika (prema podacima iz 2011. godine). Smatra se da izvan Walesa živi negdje između 4.500.000 i 5.000.000 Velšana! Wales je izgubio svoju političku neovisnost još daleke 1282. godine, no Velšani su sačuvali svoj velški jezik kojim se i danas govori u Walesu.

                Irska, Wales i Škotska imaju svoje himne, zastave i grbove koji se najbolje mogu vidjeti u sportskim nadmetanjima sportaša iz tih zemalja. Uprav dok pišem ovaj tekst, na Europskom nogometnom prvenstvu igraju Wales, Škotska i Engleska. Irci se nažalost nisu uspjeli kvalificirati, tako da ih nema na europskom nogometnom prvenstvu. Nameće nam se vrlo logično pitanje: Ako Irska, Wales i Škotska imaju svoje nogometne reprezentacije i himne, zbog čega onda Škotska i Wales ne bi bile države ako tome teže, a isto tako, zašto svi Irci ne bi živjeli u Irskoj?!!

                Katalonija čije je površina 32.114 kilometara kvadratnih u kojoj živi 7.508.106 stanovnika – prema podacima iz 2015. godine – ima u sklopu Španjolske autonomiju, a u svom Autonomnom statutu deklariraju se kao nacija. Katalonci isto žele svoju državu, a kolika je velika želja i htijenje za samostalnom, slobodnom i suverenom državom Katalonijom, najbolje pokazuje anketa o nezavisnosti Katalonije koja je provedena 9. studenoga 2014. godine, a „na kojoj su se Katalonci s 80,72 posto izjasnili za neovisnost“. U provedenoj anketi „glasovalo je više od 2 milijuna birača od 5,4 milijuna osoba s pravom glasa. Tri godine kasnije , dne 1. listopada 2017. godine u Kataloniji je održan referendum „na kojem se više od 90 posto izašlih birača opredijelilo za katalonsku neovisnost“. Španjolska nije priznala referendum te ga je proglasila nelegalnim, a uhitila je čelnike i zatvorila ih u  zatvoru u Madridu. U međuvremenu, španjolska vlada pomilovala je „9 zatvorenih katalonskih separatističkih vođa“. Katalonci će dobiti svoju državu bez obzira što Španjolska puni zatvore pristašama za Kataloniju kao nezavisnu državu. Španjolska ipak u zatvore ne može smjestiti gotovo 8 milijuna stanovnika.

                Baskija je kao povijesna, jezična i kulturološka regija u zapadnoj Europi, podijeljena između Španjolske (veći dio) i Francuske (manji dio). Baskija se prostire na površini od 20.947,2 kilometara kvadratnih na kojem živi 2.902.962 stanovnika. U Španjolskoj Baskija ima veliku kulturnu i političku autonomiju i baskijski jezik je uz španjolski službeni jezik. Za razliku od Španjolske, Baskima u Francuskoj se onemogućava baskijski jezik u tom dijelu Francuske gdje žive Baski. Što se tiče Baskije treba napomenuti da je za Baske najveći problem što se Baskija proteže kroz dvije države, Španjolsku i Francusku, tako da su Baski uskraćeni za mogućnost jedinstvenog političkog djelovanja u čitavoj Baskiji. Baski se nikada neće odreći svojeg baskijskog jezika, jer dobro znaju da se odreknućem baskijskog jezika odriču sami od sebe i da će kao takvi bez jezika brzo nestati. Vjerujem u Baske i njihovu žilavost i upornost, jer to im je garancija za opstojnost.

                Otok Korzika ima površinu 8.680 kilometara kvadratnih na kojem živi nešto više od 300.000 stanovnika (309.693 prema podacima iz 2010. godine). Korzika nije oduvijek bila dio Francuske. U sastava Francuske Korzika dolazi 1768. godine kad je „grad država Genova“ ustupila otok Francuskoj. Svakako jedna od najpoznatijih Korzikanaca je Napoleon Bonaparte koji je rođen u Ajacciu. Korzika se već godinama želi odvojiti od Francuske, a u tome prednjači najviše Fronta za nacionalno oslobođenje Korzike. Legitimno je pravo Korzikanaca tražiti odcjepljenje od Francuske, ako Francusku ne smatraju svojom državom. Očito da se Francuska odnosi prema Korzikancima slično kao i prema Baskima. Pa onda nije ni čudno što se Korzikanci ne vide u Francuskoj.

                Belgija je država koja se prostire na površini od 30.528 kilometara kvadratnih i u kojoj živi 10,8 milijuna stanovnika. Belgija je nekada bila sastavni dio Nizozemske i to sve do 4. listopada 1830. godine kada je postala nezavisna i samostalna država. Belgiju danas čine dvije izrazito suprotstavljene regije: jedna je Flandrija u kojoj živi Flamanska zajednica na površini od 13.684 kilometara kvadratnih i ima 6.016.024 stanovnika, a druga je Valonija površine 16.844 kilometara kvadratnih u kojoj živi 3.358.560 stanovnika. Antagonizam između Flandrije i Valonije oduvijek je bio prisutan, a danas je taj jaz između Flamanaca i Valonaca toliki, da Belgiji prijeti raspad na dvije države: Flandriju i Valoniju. Da li će Belgija uspjeti sačuvati svoju državnost te neće doći do njezine disolucije pokazat će vrijeme.

                Sve u svemu, europske države koje slove kao demokratske to baš i ne pokazuju kada je u pitanju ravnopravnost svih njezinih građana, a posebno naroda i nacionalnih zajednica. Zato nije ništa čudno kada iz država koje smo naprijed spomenuli stižu disonantni tonovi na tu temu.

Miljenko Jerneić

HRVATSKA TELEVIZIJA U SLUŽBI SAME SEBE

HRVATSKA TELEVIZIJA U SLUŽBI SAME SEBE

                Povodom osvajanja Wimbledona Mektića i Pavića, na naslovnicama pojedinih dnevnih novina kao i u sportskim rubrikama mogli smo ovih dana pročitati: „Nikola Mektić i Mate Pavić osvojili Wimbledon“, „Mektić i Pavić ispisali su povijest u Wimbledonu“. (Večernji list 12. srpnja 2021. godine; „Hrvatski dream team“ (Sportske novosti 12. srpnja 2021. godine);  „Mektić i Pavić osvojili smo najbolji turnir na svijetu, a sad idemo po zlato u Tokijo“ (Jutarnji list 12. srpnja 2021. godine.)

                Hrvati su u paru prvi put osvojili taj prestižni teniski turnir i time na najbolji mogući način nagovijestili da im je zlatna medalja u Tokiju jedina opcija. Osvajanje Wimbledona za Mektića i Pavića ogroman je uspjeh za  koji su „nagrađeni razdiobom novčanog kolača u iznosu od 480.000 funta (oko 4,2 milijuna kuna)“. Zbog svega toga nevjerojatno je da HTV nije direktno prenosio taj meč, što samo pokazuje koliko je nacionalna televizija hrvatska i koliko je HTV-u staklo – ako je uopće stalo – do direktnog prijenosa jedne takve sportske atrakcije i poslastice. Nije to prvi put da HTV ne prenosi finale pojedinih sportskih takmičenja u kojima se Hrvati bore – bilo pojedinačno, bilo kolektivno – za osvajanje zlatne medalje ili neke druge sportske nagrade. Za primjer nam može poslužiti svjetsko košarkaško finale mlađeg košarkaškog uzrasta u kojem su igrali Hrvatska i SAD, i gdje je do samog kraja bilo neizvjesno tko će pobijediti. Utakmica je bila gotova, Hrvatska ima dva slobodna bacanja i ako pogodimo oba slobodna bacanja postajemo svjetski prvaci, ili ako pogodimo samo jedan koš idemo u produžetke. Nažalost, promašili smo oba slobodna bacanja i Amerikanci su postali svjetski prvaci. Ta košarkaška triler utakmica podsjetila me na polufinale Hrvatske i Rusije na Olimpijadi u Barceloni 1992. godine, kada je isto tkao utakmica završila, ali Hrvatska to jest dražen Petrović ima dva slobodna bacanja i ako pogodi idemo u finale s Amerikancima. Rusi su imali vodstvo od pola koša, no Dražen Petrović, taj košarkaški i sportski genij pogodio je oba slobodna bacanja i Hrvatska je ušla u finale protiv američkog drem team-a. Bilo je to košarkaško finale za pamćenje koje više nikada neće biti igrano u košarkaškim finalima  na budućim olimpijadama. Amerikanci sa svojoj najjačom košarkaškom postavom u povijesti američke košarke, a Hrvatska predvođena Draženom Petrovićem.

                Koliko je HTV pravi primjer farizejstva kada su u pitanju najveća sportski dostignuća hrvatskih sportaša, još jednom pokazuje fantastičan uspjeh Mektića i Pavića na Wimbledonu, kojeg Hrvati nisu mogli pratiti direktno na HTV-u. A onda, pobjedom u finalu Mektić i Pavić naprosto su uskrsnuli ne samo na programima nacionalne televizije već i na ostalim televizijama koje nisu ništa bolje od HTV-a, jer da jesu, onda bi barem jedna od televizija direktno prenosila finalni meč u Wimbledonu kojeg bi Hrvati mogli pratiti na svojim malim ekranima. HTV koju građani plaćaju 80,00 kuna mjesečno još jednom je pokazala da im je najmanje stalo do hrvatskih gledatelja, a još manje do uspjeha naših sportaša u svijetu.

Miljenko Jerneić

NESPOSOBNA HRVATSKA POLITIKA

NESPOSOBNA HRVATSKA POLITIKA

                Odluka Vlade republike Hrvatske, da se kupi dvanaest (12) francuskih borbenih aviona Dassault Rafale F3R – deset (10) jednosjeda i dva (2) dvosjeda – sramotna je, jadna i tužna, a kako neki politički analitičari pišu to „je čin izdaje“. Zaista je nevjerojatno da Hrvatska ne prihvati američku ponudu za kupnju novih aviona F-16 blok 70/72 koje proizvodi Lockheed Martin, koji ne samo da su novi avioni, nego su i gotovo po svim karakteristikama bolji od francuskih. Tim više što su SAD-e „pravi strateški partner hrvatskog naroda“, od borbe za samostalnost Hrvatske, pa sve do današnjih dana kada nam Amerikanci i dalje pomažu kroz oružane donacije i obavještajne informacije. Kako napominje Vjekoslav Krsnik, nabava novih aviona „ne predstavlja isključivo vojno tehničko pitanje, ona je s obzirom na okolnosti u kojim je stvorena hrvatska država i izuzetno političko pitanje“.

                „Francuski đaci“ predviđeni premijerom Andrejom Plenkovićem – Davor Božinović ministar unutarnjih poslova, Nina Obuljen Koržinek ministrica kulture, predstojnik premijerovog ureda Zvonimir Frka Petešić kao i ravnatelj Sigurnosno obavještajne agencije Daniel Markić koji ima i francusko državljanstvo – odabirom francuskih aviona, pokazali su da im je Hrvatska zadnja briga, a predsjednik Hrvatske Zoran Milanović koji je na početku preferirao zadržavanje strateškog partnerstva sa SAD-om“, demantirao je samoga sebe kroz izjavu: „Što god se odabere, u redu je“, čime je pokazao da mu je do strateškog partnerstva s Amerikancima stalo kao do lanjskog snijega.

                Hrvatska Vlada dobro je znala da su Francuzi prije dvije godine prodali Srbima Mistral 3, „sofisticirani obrambeni protuzračni sustav“, valjda samo zato da bi se „u slučaju novog velikosrpskog napada na Hrvatsku“ što lakše rušili francuski avioni. Cijena francuskih aviona – ne slučajno – u iznosu od 999 milijuna eura, poruka je tih istih sotonskih (666) masonskih krugova , koji time pokazuju svoju moć (tko im što može), li se ujedno i sprdaju s Hrvatskom. I na primjeru odabira francuskih, a ne američkih borbenih aviona, najbolje se može vidjeti da su Hrvati nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana izgubili i hrvatsku državu. Smrću Tuđmana, umro je i HDZ, a agonija hrvatske države traje već više od dvadeset godina. Hrvatska je trenutno na respiratoru zahvaljujući samo nesposobnoj hrvatskoj politici koja iz dana u dan, polako i sigurno radi na gašenju hrvatske države. SAD su jedini i pravi strateški partner Hrvatske, što govori i povijest. Posljednjih sto godina najbolje govori o tome, da su Hrvatima jedini pravi prijatelji bi Amerikanci koji su nam pomagali od vremena Woodrowa Wilsona – „koji se nakon raspada Austrougarske monarhije zalagao za pravo naroda u toj monarhiji, dakle i hrvatskoga, na samoodređenje“ – pa sve do stvaranja hrvatske države, borbe protiv velikosrpske politike Slobodana Miloševića i danas protiv pokušaja ponovnog oživljavanja velikosrpske politike, ili bolje rečeno protiv srpske neoimperijalne politike od koje Srbija nikad nije niti će odustati.

                Francuska nikad nije, niti može, a niti će biti strateški partner Hrvatske, jer kroz povijest uvijek je bila protiv Hrvatske i nas Hrvata, a zato uvijek na strani Srbije. Francuska je danas u ozbiljnoj krizi i prema mnogim recentnim istraživanjima francuskog a društva, Francuskoj prijeti sveopći kolaps. Kao primjer navest ćemo anketu Harris Interactivea u kojoj 73% ispitanika „upozorava na raspad francuskog društva, dok gotovo polovina ispitanika (49%) predlaže intervenciju vojske kako bi se osigurao red i sigurnost u Francuskoj“. (Vidi članak u Novom listu: „Francuska je u ozbiljnoj krizi“, autor teksta Drago Kraljević, od 29. svibnja 2021. godine.)

                SAD a svu sreću nimalo ne ovisi o državama poput Hrvatske, za razliku od Hrvatske te se nadam da nam Amerikanci neće zamjeriti i uzeti za zlo glupost naših političara koji su kupnjom francuskih borbenih aviona narušili dugogodišnje prijateljstvo, partnerstvo, ali prije svega povjerenje prema našim američkim prijateljima.

Miljenko Jerneić

Milo za drago

Milo za drago

                Zagrepčani su veliku potporu dali listi Možemo – 130.850 glasova – a još veću – 147.631 – Tomislavu Tomaševiću za gradonačelnika. Purgeri su pokazali da im je dosta ofrlje kandidata iz HDZ-a i SDP-a koji su i na ovim izborima imali loše kandidate za gradonačelnika Grada Zagreba, tek toliko da sadržajem zadovolje formu. Birači su o takvoj politici rekli što misle, tako da su i HDZ i SDP prošli loše i sa svojim kandidatima za gradonačelnika, a također i listama za skupštinu Grada, jer naposljetku, ono što je loše zauvijek ostaje loše, ma koliko mi željeli da bude dobro. Tu situaciju, kao i iznenadnu smrt Mialna Bandića kao „dobru priliku“ iskoristio je Miroslav Škoro predsjednik Domovinskog pokreta, ne sluteći u kakvu zamku upada isticanjem svoje kandidature za gradonačelnika Zagreba. Stjecajem okolnosti, Škoro je otišao u drugi krug protiv Tomaševića, u kojem nema nikakve šanse da pobijedi i postane gradonačelnikom Zagreba. Škoro se doveo u jednu bizarnu situaciju, nešto slično kao i Kolinda Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima. Škorino pozivanje svojih birača da glasaju na predsjedničkim izborima u drugom krugu za redni broj tri (3), to jest za Škoru kojega naravno, nije bilo u drugom krugu predsjedničkih izbora, bila je direktna potpora aktualnom predsjedniku Zoranu Milanoviću, koji je najviše zbog toga i koječega drugoga, pobijedio sada već bivšu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. Škoro zasigurno neće dobiti podršku od HDZ-a, jer je na jedan perfidan način detronizirao hadezeovu predsjedničku kandidatkinju. HDZ je to dobro zapamtio i to za sva vremena. Stoga možemo slobodno reći, da se svakom vraća milo za drago, pa tako i Škori u gradu Zagrebu u drugom krugu na izborima za gradonačelnika Zagreba. Kao rođeni Zagrepčanin i purger, moram javno reći da moji kandidati zasigurno nisu Tomašević, a niti Škoro. Osobno sam Plenkoviću predložio Sandru Švaljek kao HDZ-ovu kandidatkinju za gradonačelnicu, no aktualni premijer  Hrvatske izabrao je ofrlje kandidata, pa je stoga i tako prošao na izborima.

                Možda Plenković u debeloj političkoj hladovini čuva dotičnu gospođu za onaj veliki trenutak kada će se Hrvatska odreći svoje nacionalne valute kune u korist eura. I to nam je kakti hrvatska politika. Da pukneš od jada. Zaista smo mi Hrvati čudan narod. Teškom mukom  došli smo do hrvatske države, a neopisivom lakoćom je rasprodajemo na svim nivoima. Nije stoga nimalo čudno što sve više i više Hrvata zaziva političara poput hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, kojega mnogi za njegova života nisu cijenili, a još manje shvaćali, a sada su kakti progledali.

Miljenko Jerneić

SAN O DRŽAVI

SAN O DRŽAVI

                Hrvati su svoju državu dobili – izborili – gotovo nakon tisuću godina, budemo precizni, točno 890 godina. Stoljećima su generacije Hrvata sanjale o hrvatskoj državi – Hrvati su izgubili svoju državu 1.102. godine – i od tada pa sve do 15. siječnja 1992. godine tisuće Hrvata dalo je svoje živote za Hrvatsku koju danas imamo. Svaki narod, pa tako i Hrvati imaju neotuđivo pravo na svoju državu te smo danas svjedoci da mnogi drugi narodi u Europi, ali i u svijetu žele svoju državu. U Europi to su prije svega Irci, Škoti, Velšani, Katalonci, Baski, Korzikanci, Flamanci i Valonci, a u svijetu to su Palestinci i Kurdi.

                Nedavno smo imali prilike pročitati članak u Večernjem listu od 18. lipnja 2021. godine vrlo indikativnog naslova: „Irski lider poručio Britancima: Nadam se ujedinjenoj Irskoj“. Autor teksta je Denis Romac. Naime, radi se o izjavi za zamjenika irskog predsjednika vlade i donedavnog premijera Lea Varadkara koji je na konvenciji svoje stranke Fine Gael „s ponosom istaknuo kako je ujedinjenje irskog otoka cilj kojemu njegova stranka teži“ s posebnim naglaskom da se „taj cilj može ostvariti na više načina“. Leo Varadkar bivši irski premijer odbacio je mogućnost aneksije Sjeverne Irske „kao način ujedinjenja Irske, nudeći umjesto toga stvaranje ujedinjene i zajedničke države, s novim ustavom, koji će odražavati njezinu višenacionalnost, s obzirom na to da bi u novoj državi živjelo i milijun Britanaca“.

                To je odmah izazvalo reakciju britanskog establišmenta, te je britanski državni tajnik za Sjevernu Irsku takvu izjavu Varadkara komentirao kao nekorisnu i nepromišljenu. Izjava o ujedinjenju Irske naročito je razbjesnila britanskog premijera Borisa Johnsona koji je izjavio „da će Britanija učiniti sve što treba“ kako bi zaštitila svoj teritorijalni integritet. Očito, da je po izlasku Britanije iz Europske unije, ojačala težnja i želja da se iz Ujedinjenog Kraljevstva odvoje Škotska, Wales i Sjeverna irska. Kako prenosi Večernji list, u Sjevernoj Irskoj „se nakon Brexita mogu čuti sve glasniji pozivi za ponovno ujedinjene s Republikom Irskom, koja je 1921. nakon rata za neovisnost, napustila Ujedinjeno Kraljevstvo velike Britanije i Irske, no šest pokrajina na sjeveru Irske ostalo je u Ujedinjenom Kraljevstvu“. Treba istaći, da su prije desetak godina katolici u Sjevernoj Irskoj „postali većina u odnosu na sjevernoirske protestante, koji se smatraju Britancima i žele ostanak u Ujedinjenom Kraljevstvu“.

                Površina Sjeverne Irske iznosi 13.843 kilometara kvadratnih gdje živi 1.885.000 stanovnika – prema podacima statističkog ureda Europske unije. Za razliku od Sjeverne Irske, Irska se prostire na 70.273 kilometara kvadratna, gdje živi 4.588.252 stanovnika – podaci iz 2011. godine. kada usporedimo Irsku s Hrvatskom, vidljivo je da je površinski Irska veća od Hrvatske i ima više stanovnika. Potpuno je normalno da se Irci žele ujediniti i tako napokon imati svoju jedinstvenu državu Irsku u kojoj će živjeti svi Irci zajedno. Kada se to jednog dana desi, Irska će biti država površine 84.116 kilometara kvadratnih i imat će 6.473.252 stanovnika. I ono što je najvažnije – konačno će svi Irci biti svoj na svome u zajedničkoj državi Irskoj. Nadam se da Irci to neće morati čekati tako dugo kao što su to čekali Hrvati.

                U Škotskoj čija je površina 78.782 kilometara kvadratna živi oko 5.300.00 Škota koji također žele izlazak iz Ujedinjenog Kraljevstva i svoju državu Škotsku. Treba istaći da su Škoti raspisali referendum za nezavisnost Škotske 18. rujna 2014. godine, no za nezavisnost je glasalo 44,7 %, a protiv 55,3%.

                U rimsko doba Škotsku su Rimljani zvali Caledonia i to su područje rimski legionari željeli osvojiti i staviti ga pod rimsku jurisdikciju. Rimljani u tome nikada nisu uspjeli. Škoti koji su inače keltsko pleme iz sjevernoistočne Irske doselili su se u šestom stoljeću „na područje današnje grofovije Argyll“. Zajedno sa Škotima iz Irske došlo je i kršćanstvo, tako da od najranijih dana postoji bitna – kršćanska – veza između Iraca i Škota. U burnoj škotskoj povijesti, svakako treba spomenuti Duncana, koji je bio prvi vladar kraljevstva Škotske koji je poginuo u građanskom ratu (1040.) i to od ruke svog vojskovođe Macbetha, koji se proglasio Kraljem, sli je 1057. godine poražen od Duncanova sina Malcolma. U dugogodišnjoj borbi za nezavisnost Škotske William Wallace je krajem 13. stoljeća (1297.) bio zapovjednik „armije pučana Škotske“ koji su podigli ustanak protiv engleskih feudalaca. Wallace je 1305. godine uhvaćen i smaknut, no bez obzira na to ustanak za nezavisnost Škotske još je više ojačao. Škoti su stoljećima vodili borbu za vlastitu državu i tisuće njih dalo je svoje živote za nezavisnost i samostalnost Škotske. Kraljevstvo Škotske i Engleske spojeno je 1707. godine odlukom obaju parlamenta i od tada prestaju postojati škotski i engleski parlament, te od listopada 1707. godine postoji parlament Velike Britanije.

                Škoti su isto kao i Irci stari narod koji je ponosan na svoju povijest i prošlost, i potpuno je legitimno da Škoti danas žele svoju državu i samostalnost. Zasigurno će to jednog dana i ostvariti, a izlaskom i Walesa iz Ujedinjenog Kraljevstva ostat će samo Engleska.

                Wales se smjestio u jugozapadnom dijelu britanskog otočja čija je površina 20.779 kilometara kvadratnih na kojem živi 3.063.456 stanovnika (prema podacima iz 2011. godine). Smatra se da izvan Walesa živi negdje između 4.500.000 i 5.000.000 Velšana! Wales je izgubio svoju političku neovisnost još daleke 1282. godine, no Velšani su sačuvali svoj velški jezik kojim se i danas govori u Walesu.

                Irska, Wales i Škotska imaju svoje himne, zastave i grbove koji se najbolje mogu vidjeti u sportskim nadmetanjima sportaša iz tih zemalja. Uprav dok pišem ovaj tekst, na Europskom nogometnom prvenstvu igraju Wales, Škotska i Engleska. Irci se nažalost nisu uspjeli kvalificirati, tako da ih nema na europskom nogometnom prvenstvu. Nameće nam se vrlo logično pitanje: Ako Irska, Wales i Škotska imaju svoje nogometne reprezentacije i himne, zbog čega onda Škotska i Wales ne bi bile države ako tome teže, a isto tako, zašto svi Irci ne bi živjeli u Irskoj?!!

                Katalonija čije je površina 32.114 kilometara kvadratnih u kojoj živi 7.508.106 stanovnika – prema podacima iz 2015. godine – ima u sklopu Španjolske autonomiju, a u svom Autonomnom statutu deklariraju se kao nacija. Katalonci isto žele svoju državu, a kolika je velika želja i htijenje za samostalnom, slobodnom i suverenom državom Katalonijom, najbolje pokazuje anketa o nezavisnosti Katalonije koja je provedena 9. studenoga 2014. godine, a „na kojoj su se Katalonci s 80,72 posto izjasnili za neovisnost“. U provedenoj anketi „glasovalo je više od 2 milijuna birača od 5,4 milijuna osoba s pravom glasa. Tri godine kasnije , dne 1. listopada 2017. godine u Kataloniji je održan referendum „na kojem se više od 90 posto izašlih birača opredijelilo za katalonsku neovisnost“. Španjolska nije priznala referendum te ga je proglasila nelegalnim, a uhitila je čelnike i zatvorila ih u  zatvoru u Madridu. U međuvremenu, španjolska vlada pomilovala je „9 zatvorenih katalonskih separatističkih vođa“. Katalonci će dobiti svoju državu bez obzira što Španjolska puni zatvore pristašama za Kataloniju kao nezavisnu državu. Španjolska ipak u zatvore ne može smjestiti gotovo 8 milijuna stanovnika.

                Baskija je kao povijesna, jezična i kulturološka regija u zapadnoj Europi, podijeljena između Španjolske (veći dio) i Francuske (manji dio). Baskija se prostire na površini od 20.947,2 kilometara kvadratnih na kojem živi 2.902.962 stanovnika. U Španjolskoj Baskija ima veliku kulturnu i političku autonomiju i baskijski jezik je uz španjolski službeni jezik. Za razliku od Španjolske, Baskima u Francuskoj se onemogućava baskijski jezik u tom dijelu Francuske gdje žive Baski. Što se tiče Baskije treba napomenuti da je za Baske najveći problem što se Baskija proteže kroz dvije države, Španjolsku i Francusku, tako da su Baski uskraćeni za mogućnost jedinstvenog političkog djelovanja u čitavoj Baskiji. Baski se nikada neće odreći svojeg baskijskog jezika, jer dobro znaju da se odreknućem baskijskog jezika odriču sami od sebe i da će kao takvi bez jezika brzo nestati. Vjerujem u Baske i njihovu žilavost i upornost, jer to im je garancija za opstojnost.

                Otok Korzika ima površinu 8.680 kilometara kvadratnih na kojem živi nešto više od 300.000 stanovnika (309.693 prema podacima iz 2010. godine). Korzika nije oduvijek bila dio Francuske. U sastava Francuske Korzika dolazi 1768. godine kad je „grad država Genova“ ustupila otok Francuskoj. Svakako jedna od najpoznatijih Korzikanaca je Napoleon Bonaparte koji je rođen u Ajacciu. Korzika se već godinama želi odvojiti od Francuske, a u tome prednjači najviše Fronta za nacionalno oslobođenje Korzike. Legitimno je pravo Korzikanaca tražiti odcjepljenje od Francuske, ako Francusku ne smatraju svojom državom. Očito da se Francuska odnosi prema Korzikancima slično kao i prema Baskima. Pa onda nije ni čudno što se Korzikanci ne vide u Francuskoj.

                Belgija je država koja se prostire na površini od 30.528 kilometara kvadratnih i u kojoj živi 10,8 milijuna stanovnika. Belgija je nekada bila sastavni dio Nizozemske i to sve do 4. listopada 1830. godine kada je postala nezavisna i samostalna država. Belgiju danas čine dvije izrazito suprotstavljene regije: jedna je Flandrija u kojoj živi Flamanska zajednica na površini od 13.684 kilometara kvadratnih i ima 6.016.024 stanovnika, a druga je Valonija površine 16.844 kilometara kvadratnih u kojoj živi 3.358.560 stanovnika. Antagonizam između Flandrije i Valonije oduvijek je bio prisutan, a danas je taj jaz između Flamanaca i Valonaca toliki, da Belgiji prijeti raspad na dvije države: Flandriju i Valoniju. Da li će Belgija uspjeti sačuvati svoju državnost te neće doći do njezine disolucije pokazat će vrijeme.

                Sve u svemu, europske države koje slove kao demokratske to baš i ne pokazuju kada je u pitanju ravnopravnost svih njezinih građana, a posebno naroda i nacionalnih zajednica. Zato nije ništa čudno kada iz država koje smo naprijed spomenuli stižu disonantni tonovi na tu temu.

Miljenko Jerneić