PAVELIĆ I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

Ono što me ponukalo napisati politički esej „Pavelić i Nezavisna Država Hrvatska“ prije svega je (pod)naslov „NDH se nije mogla spasiti“ koji se nalazi u knjizi Branka Tuđena „Tito, Tuđman, Hrvatska – 100 skica za portrete s političkog groblja“ (Znanje, Zagreb, 2013.; 15. i 16. str.). Na 16. stranici Tuđen o tome piše: Franjo Tuđman tvrdio je Jugoslavija bila privremenost na putu do neovisnosti. Godine 1918. bilo je prihvatljivije poći u „zagrljaj“ Srbima nego se boriti s teritorijalnim talijanskim težnjama. Ono gdje su se skupine Hrvata nepotrebno gubile jesu tvrdnje da se NDH mogla održati da se Pavelić na vrijeme povukao i da nije bilo partizana. Ni poslije mnogo godina nema osnova za stajalište da bi saveznici sačuvali državu nastalu voljom Hitlera i Mussolinija, koja je navijestila rat Americi, slala vojnike na istočno bojište i uništavala druge narode ponajprije Srbe i Židove. O tome sam se sporio s Vinkom Nikolićem, najpoznatijim emigrantskim izdavačem i piscem, koji je u jednom razdoblju bio ustaša, a nakon toga žestoki Pavelićev kritičar. Nikolić se pozivao na talijanski slučaj gdje je vojskovođa i političar Pietro Badoglio  25. srpnja 1943. godine srušio Mussolinija i praktički preveo Italiju na stranu saveznika. Njegovo je mišljenje bilo da se to moglo dogoditi i s NDH, da je 1944. godine uspio Vokićev i Lorkovićev puč protiv Pavelića.

Potpuno je normalno da su se pojedini dužnosnici NDH brinuli za opstanak hrvatske države i suprotno mišljenju B. Tuđena smatram da se NDH mogla spasiti, a za to su postojale četiri mogućnosti. Prva je mogućnost bila da Pavelić prihvati Staljinovu ponudu; druga je mogućnost bila uspješnost puča Vokić-Lorković; treća pregovori ustaša i partizana i četvrta je bila otpor vojske NDH partizanima i vojna obrana NDH. Pavelić nažalost nije pokušao iskoristiti nijednu od tih mogućnosti kako bi spasio mladu hrvatsku državu (v. Milutin Živković: „Nezavisna Država Hrvatska u Srbiji“, Despot infinitus d.o.o, Zagreb, 2000.; 71. str.).

Najbolja i najrealnija politička opcija bila je Staljinova ponuda, koju je Pavelić trebao prihvatiti, a za koju je i sam u razgovoru s dr. Matom Ujevićem rekao da je ponuda fantastična i vrlo privlačna. (v. Jere Jareb: „Sovjetski dodiri s dr. Antom Pavelićem od rujna 1944. do veljače 1945.“. U: Časopis za suvremenu povijest, Institut za suvremenu povijest, broj 1, 1995.; 18. str.). Kakva je bila Staljinova ponuda i što su Rusi nudili Paveliću? Rusi su, prije svega, garantirali „slobodu i nacionalnu neovisnost“. Staljin je bio voljan dati i pismenu garanciju da se nikada neće miješati u naše unutarnje stvari i niti će imati svojih oružanih snaga na hrvatskom teritoriju. Osim toga, oni (Rusi – opaska autora) su obećali da će nastojati da Hrvatska dođe u posjed svih svojih povijesnih zemalja, kao što je Istra i hrvatski otoci u Jadranu, koji su sada u posjedu Italije. Bosna, Hercegovina, Sandžak i Boka Kotorska, koje Srbija svojata za se, bit će pod hrvatskom upravom. Jedinu stvar, koju su Rusi od nas tražili, bila je da im dademo, odnosno njihovim brodovima, slobodan pristup našim lukama, kao što su Rijeka, Split, Gruž i Boka Kotorska. (Ivan Mužić: „Pavelić i Staljinova ponuda priznanja NDH“, Ogranak Matice hrvatske u Imotskom, Split, 2015.; 97. str.).

Prvi put Rusi su svoju ponudu iznijeli Paveliću u Berlinu u svibnju 1941. godine i to preko Filipova (ako se ne varam) koji je predao poruku Sovjetskog Saveza sljedećeg sadržaja: Vlada je Sovjetskog Saveza uvijek s velikim interesom pratila borbu hrvatskog naroda za državnu samostalnost te je sa zadovoljstvom primila vijest o proglašenju Nezavisne Države Hrvatske. (ibidem 59. str.) Sovjetski Savez kanio je priznati NDH još 1941., međutim berlinski poslanik NDH nikada nije o tomu izvijestio hrvatsku državnu vladu. (ibidem62.-64. str.)

Staljin je čitavo vrijeme trajanja NDH nudio Paveliću suradnju, a posebno u jesen i pred kraj 1944. godine kada je Paveliću nuđeno priznanje NDH od Sovjetskog Saveza pod uvjetom da sovjetske trupe preko teritorija Nezavisne Države Hrvatske dođu do Trsta, a za protuuslugu Staljin garantira opstanak NDH. Staljinovu ponudu u nekoliko navrata prenosio je ruski ambasador u Francuskoj Aleksandar Efremović Bogomolov preko hrvatskih predstavnika u Zürichu, ali je Pavelić svaki put te ponude odbijao. (ibidem 93. str.)

Treba istaknuti da su Rusi na čelu sa Staljinom oduvijek simpatizirali Hrvate i druge narode koji su na silu ušli u jugoslavensku državu o čemu nam i svjedoči „Peti kongres Kominterne godine 1924.“ koji je na Staljinovu inicijativu prihvatio rezoluciju da se obća parola prava naroda na samoodređenje, koju ističe KPJ, mora izraziti u formi izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranja od njih nezavisnih republika. (ibidem 8. str.) Zbog svega toga, upravo je nevjerojatno da Pavelić nije prihvatio Staljinovu ponudu jer je ona garantirala opstanak NDH, nikakvih daljnjih žrtava vojske NDH, nemogućnost stvaranja Jugoslavije, a ono što je najvažnije od svega – nikada ne bi bilo Bleiburga, križnoga puta i silnih hrvatskih žrtava. Bila bi očuvana hrvatska država u tadašnjim granicama bez gubitka i jednoga hrvatskog života.

Za Pavelića treba otvoreno reći da je bio slab vojskovođa i katastrofalan političar. Umjesto da spasi hrvatsku državu, zahvaljujući njegovoj nesposobnosti NDH je propala, a hrvatski je narod prepušten na milost i nemilost komunistima i partizanima koji su jedva čekali započeti s likvidacijom zarobljenika – vojnih, civilnih, žena i djece. Toliko se kleti u Hrvatsku i busati se u prsa, tobože za njezin spas, a onda iz te iste Hrvatske pobjeći poput bijesnoga psa podvijena repa, s nekolicinom svojih ustaških adepta, ostaviti svoju, hrvatsku, vojsku i narod u zbjegu, može samo netko tko nije imao ni srca, ni duše, ni morala. Kada usporedimo Pavelića i Tita, zaključujemo da je Tito bio lukaviji i politički pragmatičniji od Pavelića jer Tito nije odbio ponudu Rusa 1944. godine da Crvena Armija oslobodi Srbiju i Beograd. Pavelić je, trebamo to otvoreno reći, bio neodgovoran političar i krajnje stupidan.

Ivan Mužić na 99. stranici u vezi sa Staljinovom ponudom piše: U poslijeratnoj hrvatskoj emigraciji spominjalo se da Hrvati ne bi doživjeli Bleiburg ni križni put da je Ante Pavelić prihvatio Staljinovu ponudu priznanja Nezavisne Države Hrvatske. Stvarno je teško shvatiti držanje Ante Pavelića na kraju rata pa su zato o tome moguće razne pretpostavke. Nešto dalje, Ivan Mužić na 101. i 102. stranici citira Ante Ciligu koji u svom djelu „Sam kroz Europu u ratu (1939-1945)“ (Gordo – Udruga „Dr. Ante Ciliga“, Pula, 1998.; 338. str.) govori o posljednjim danima NDH i daje nam pravu sliku Pavelića. Ciliga o tome piše: Da olakša operaciju samolikvidiranja NDH i izvođenja iz Zagreba i Hrvatske 250.000 vojske i isto toliko civilnog pučanstva / valjda s namjerom da impresionira Angloamerikance u dokaz svoje popularnosti /, Pavelić je posljednjih dana bacio bio u Zagrebu glas da ima „sporazum s Englezima“ i da se „za osam dana svi vraćamo s Englezima u Zagreb“. O prvom odjeku u Zagrebu ove Pavelićeve prijevare i Bleiburške tragedije dobio sam najautoritativnije svjedočanstvo, izjavu Stepinca. Početkom pedesetih godina došla je iz Zagreba u Zapadnu Europu i Ameriku, poslovima svoga reda, č.s. Rafaela Grašovac koja mi je bila, kao što sam pripovijedao na prošlim stranicama, ugovorila susret s nadbiskupom Stepincem. Kod njezinog prolaza kroz Rim sastao sam se s njom i ona mi je pored ostalog rekla i ovo: „Kad sam nekoliko dana poslije odlaska vojske iz Zagreba došla prvi put k nadbiskupu, ovaj“ – i ne odgovarajući na moj pozdrav – odmah mi reče: „A, znate, nikakvog sporazuma s Englezima nije bilo, ljudi su odvedeni ravno na klaonicu!“

nastavlja se………