POLITIČKI LILIPUTANCI
Recentna politička zbivanja u Crnoj Gori vezana za netom prošle parlamentarne izbore, na najbolji mogući način pokazuju da Srbija nije nimalo ustuknula od velikosrpske politike, a koja preferira, da Srbija bude glavni politički akter na prostorima bivše Jugoslavije, pa i šire. Sigurno je, da Srbija uz politički blagoslov Rusije želi i dalje zadržati svoj utjecaj na području interesantnom kako za Srbiju tako i za Rusiju, a Crna Gora je najbolji primjer. Porazom Đukanovića i njegove politike koja je imala niz negativnosti, na vlast bi – prema rezultatima izbora – trebale doći prosrpske i proruske političke stranke, koje su konačno dočekale svoj trenutak da Crnu Goru koja se „drznula“ biti samostalna, ponovno vrate pod skute majčice Srbije i bratske Rusije. U svemu tome najviše su im pomogli – a tko drugi nego naivni Hrvati u Crnoj Gori – razjedinjeni Hrvati, jer su na izborima sudjelovale dvije hrvatske političke stranke Hrvatska građanska inicijativa (HGI) koja je osvojila 0,27 posto glasova i Hrvatska reformska stranka (HRS) koja je osvojila 0,13 posto glasova. Budući da nijedna politička stranka nije osvojila dovoljan broj glasova, to jest nije prijeđen prag od 0,35 posto glasova, Hrvati su nakon 18 godina po prvi puta ostali bez svojeg predstavnika u parlamentu Crne Gore. Bivša čelnica HGI-a Marija Vučinović zbog „povrijeđene sujete“ osnovala je političku stranku dva tjedna prije izbora. Hrvata prema popisu stanovništva u Crnoj gori iz 2011. godine bilo je 6021 ili 0,97 posto.
Taj politički avanturizam Hrvata u crnoj Gori odlično je prikazao Jozo Pavković u svom članku: „Dovodi li podjela Hrvata na vlast antieuropsku srpsku oporbu u Crnoj Gori“ koji je objavljen u Večernjem listu 1. rujna 2020. godine: „Posljedice svojih podjela Hrvati u Crnoj Gori tek će osjetiti, a njihove pogreške mogu biti opomena sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini, koji su ih već do sada nekoliko puta skupo platili. Baš kao i Hrvati Vojvodine. Pluralizam je u demokraciji dobra stvar, ali ne uvijek. Dok se bore za puko političko preživljavanje, Hrvati u objema ovim državama sebi ne mogu dopustiti takvu vrstu luksuza. Dok ne riješe pitanje legitimnog zastupanja, Hrvati u BiH na izbore moraju izlaziti u zajedništvu žele li imati svoje predstavnike. Crnogorski Hrvati ih, zbog viška demokracije, iduće četiri godine neće imati ni u parlamentu ni u vlasti. Stoga bi u povijesti moglo ostati zapisano kako je zbog raskola Hrvata u Crnoj Gori vlast preuzela ujedinjena antieuropsko-atlantska srpska oporba. Umjesto crnogorskog čojstva pokazali su hrvatski jal.“
Mene osobno ništa ne čudi takvo nešto kada su Hrvati u pitanju ma gdje se nalazili, a ovaj puta se to odnosi na Crnu goru, jer je cjelokupna hrvatska politika bez glave i repa, a kada je u pitanju politika prema Srbiji tada hrvatski političari izgledaju ne samo naivni i prostodušni, već prije svega politički nepismeni, pravi politički liliputanci. U Crnoj gori našla se neka politička guska koja je mislila kako je jako pametna i da bez nje politika ne može, pa je osnovala svoju političku strančicu i time Hrvatima onemogućila zastupnika u parlamentu i sudjelovanje u izvršnoj vlasti. Političke analfabete koje vode ovu zemlju nikako da shvate kako Srbija već stoljećima gradi politiku hegemonizma na ovim prostorima i da od toga neće nikada odustati. Dok kod nas u Hrvatskoj dvije najvažnije političke osobe predsjednik i premijer komuniciraju između sebe poput dva mamlaza nije ništa čudno što im se u susjedstvu dešavaju takve političke zgode kao što je u ovom slučaju Crna Gora.
Rekao sam to sto puta i reći ću to još tisuću puta bude li potrebno, a nažalost bit će, da Hrvatska nakon Tuđmana provodi čistu antihrvatsku politiku. Neki to čine namjerno, a neki zbog neznanja i nesposobnosti. Potraje li to narednih godina, a bojim se i desetljećima, Hrvati će nestati kao narod kako u svojoj matičnoj državi, tako i svugdje u svijetu. Hrvatska politika to uopće nije akceptirala, pa onda nije ništa čudno da Hrvati iseljavaju iz svoje domovine više nego u vrijeme bivše Jugoslavije, a hrvatska država postoji još samo kao zemljopisni pojam.
Da bi tragedija u Crnoj Gori bila još veća od šeprtljavih Hrvata, pokazuju nam i Albanci koji su se okupili oko političke stranke Crno na bijelo „koju predvodi mladi crnogorski političar albanske nacionalnosti Dritan Abazović doktor političkih znanosti“ kojeg je Đukanović u Skupštini prije nekoliko godina nazvao „bitangom“. I sada, gle čuda, ta „bitanga“ doktor političkih znanosti i Albanac postaje jedan od onih koji će se možda prikloniti prosrpskim i proruskim političkim strankama u Crnoj Gori, i bude li tako, onda je Đukanović s punim pravom nazvao Abazovića bitangom. Bila bi to zaista prava politička groteska, kada bi Abazović kao politički čelnik svih Albanaca u Crnoj Gori podržao povratak velikosrpske politike u toj zemlji, i kao Albanac bio bijela vrana među crnima. To bi bila velika pobjeda velikosrpske politike, koja bi imala političke reperkusije i za samo Kosovo. Albanci ako žele opstati kao narod i politički faktor nikada ne smiju poput naivne hrvatske politike ući u nikakve političke koalicije i saveze sa srpskim političkim strankama. Oni koji misle suprotno, osuđeni su na propast i nestajanje. Samo jaki i politički mudri narodi opstaju, ma kako mali bili.
Miljenko Jerneić