POPULACIJSKA POLITIKA U HRVATSKOJ
Točno je da populacijska politika u Hrvatskoj ne egzistira, jer ona bi kao takva trebala biti dio strateškog plana razvoja Hrvatske, koji nažalost, ne postoji.
Problem depopulacije u Hrvatskoj ne može se riješiti palijativnim mjerama ili djelovanjem samo jednog Ministarstva Vlade, nego učešćem svih resornih ministarstava. Depopulacija u Republici Hrvatskoj je kompleksan problem kojem treba prići studiozno, na jedan multidisciplinarni način, jer je to ekonomski, sociološki, politološki, kulturološki i povijesni fenomen u nas Hrvata.
Ova Vlada nema na žalost strateški plan razvoja RH (kratkoročni, srednjoročni i dugoročni), već ona, naprotiv tome, kao i sve hrvatske Vlade do sada provodi jednu ad hoc politiku od danas do sutra.
Vlada bi prije svega trebala kroz zakon osigurati egzistencijalnu sigurnost obitelji sa troje, a naročito sa četvero i više djece, uvesti stimulativne mjere za obitelji koje žele imati više od dvoje djece kroz veći dječji doplatak duži porodiljnji dopust, a ne ga još smanjivati na tri mjeseca za majke, što traži od nas Europska unija, što samo pokazuje svu sirovost i bezočnost te i takve asocijacije kojoj se toliko raduju naši političari. Kao dio pronatalitetne politike treba obavezno uključiti sva naša dobrostojeća poduzeća i korporacije u jedan takav populacijski projekt kroz materijalnu i financijsku pomoć obiteljima sa troje i više djece, osnovati financijski fond domovinske i iseljene Hrvatske kao dio programa za veći natalitet u Republici Hrvatskoj.
Svim majkama koje imaju troje i više djece trebalo bi zakonom omogućiti da mogu, ako to žele imati status odgajateljice, a to znači osiguranu plaću u rangu odgajateljice u vrtiću, sve do prava na mirovinu. Majke sa troje i više djece mogle bi konzumirati to pravo, ako bi to htjele ili obavljati svoj dosadašnji posao.
Kao što nam je poznato, u danjoj i bližoj prošlosti odvijao se proces iseljenja u svijet Hrvata iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine. Taj trend nažalost, prisutan je i danas, pa je kranji trenutak da zaustavimo taj proces, čak da ga i obrnemo, a to znači povratak Hrvata na stara ognjišta. To možemo učiniti na taj način što ćemo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stvoriti barem približne uvjete života, a negdje i bolje negoli je to u inozemstvu.
Konkretno to bi bilo sljedeće !
Ako želimo povratak Hrvata iz Mađarske, Rumunjske i Austrije, moramo pružiti adekvatno bolje uvjete tim povratnicima u smislu izgradnje obiteljskih farmerskih kuća, sa zemljom koju će obrađivati i uzgajati poljoprivredne kulture po potrebi, ali i po želji. To bi mogao biti čitav splet mini farmi: poljoprivrednih, stočarskih, peradarskih i dr.
Gradišćanski Hrvati su poznati po uzgoju vinove loze, obrtu i sl. Za sve to postoji zemlja koja je zapuštena i neobrađena. Konkretno, područje Slavonije je idealno za jedan takav pothvat.
Našu raseljenu obalu i otoke treba revitalizirati ozemljivanjem i ozelenjivanjem, te organiziranom izgradnjom obiteljskih kuća za povratnike.
Tu metodologiju povratka iseljenih Hrvata treba primijeniti i na sve ostale Hrvate koji se nalaze na svim kontinentima svijeta. Hrvati u inozemstvu moraju osjetiti da se njihova jedina domovina Hrvatska brine za njihov povratak kući, ali isto tako i njihove djece kojoj također treba omogućiti povratak kroz školovanje, studiranje, zapošljavanje, pokretanje biznisa itd.
Tada nam neće biti potreban «uvoz stanovnika» (500 000) iz Srbije, Ukrajine i Albanije za očuvanje hrvatske populacije kao što nam predlažu neki «naši dragi dušebrižnici».
NAPOMENA:
(Ovaj tekst objavljen je u „Hrvatskom listu“ 7. veljače 2006. godine. Zašto ga objavljujemo i danas? Pa moramo zato jer naša hrvatska vlada i dalje samo puno priča, a od dijela ni traga ni glasa.)
(M.J.)