POVRATAK HRVATA
Za sve one koji misle – da je moguće govoriti i pisari o hrvatskoj povijesti, a da se ne akceptiraju Hrvati koji su raseljeni diljem svijeta – od Europe, Sjeverne Amerike (SAD i Kanada), Južne Amerike (Brazil, Čile, Argentina), Afrike (Južnoafrička Republika), Azije i Australije – krivo misle ili možda je bolje za reći, ne znaju misliti. Hrvata se u svijetu trenutno nalazi negdje oko četiri milijuna, ništa manje nego li nas ima u Hrvatskoj. Samo u SAD-u živi oko dva milijuna Hrvata, u Kanadi oko tristo tisuća, u Njemačkoj oko petsto tisuća, u Australiji oko dvjesto tisuća, u Mađarskoj devedeset do sto tisuća Hrvata… To je strašan potencijal – u gospodarskom, financijskom, znanstvenom, kulturnom i sportskom pogledu, a isto tako Hrvati u svijetu trebali bi biti – a nisu – vrlo važna komponenta u pronatalitetnoj politici Hrvatske. Procjenjuje se da naši hrvati u svijetu raspolažu kapitalom u iznosu oko 350 milijardi dolara!
Zbog svega toga, treba otvoreno reći da bez Hrvata u svijetu nema, niti može biti hrvatske povijesti. Hrvati u svijetu dio su hrvatske povijesti, a to su dokazali i pokazali u mnogo navrata – od Domovinskog rata, za vrijeme postojanja nekoliko Jugoslavija – od kraljevine do SFRJ – i uvije su im misli i dijela bili usmjereni prema Hrvatskoj.
Danas imamo svoju državu i možemo povezati sve Hrvate diljem svijeta te ih pozvati da ulažu u Hrvatsku, da njihova djeca i unuci dolaze na školovanje i ono što je najvažnije, da se vrate u svoju domovinu Hrvatsku. No hrvatska država zakazala je u svim tim segmentima. Od naših političara, jedino je dr. Franjo Tuđman znao i smatrao da je bitnim za Hrvatsku naše iseljenike u svijetu zvati, te ih je osobno i zvao, da se vrate u Hrvatsku. Tuđman je bio svjestan, da je iseljenička Hrvatska dio hrvatskog korpusa i da bez Hrvata raseljenih po mnogim državama svijeta ne možemo stvoriti Hrvatsku, a isto tako da je zajednički moramo graditi. Zadnji su cajti – kak mi Zagorci velimo – da se nešto konkretno pokrene po tom pitanju.
Sadašnja HDZ-ova vlast mora to što prije – već na proljeće iduće godine – pokrenuti, a u taj proces treba obavezno uključiti Crkvu u Hrvata. Plenković treba što prije pozvati sve značajnije Hrvate iz čitavog svijeta, sa svih kontinenata i država gdje Hrvati žive i stvoriti Svjetski nacionalni kongres Hrvata koji će provoditi jednu aktivnu i kontinuiranu politiku i biti glavna spona između iseljene i domovinske Hrvatske. Za jedan takav – mogu slobodno reći veličanstven skup – potrebno je zadužiti naše poznate Hrvate najprije na pojedinim kontinentima, a onda i pojedinim zemljama na tim kontinentima gdje Hrvati žive, tako da se ništa ne prepusti slučaju. Jedan od bitnih zadataka SNKH bio bi napraviti popis svih Hrvata u državama gdje oni žive, njihova glavna obilježja – od struke, čime se bave, njihova zvanja, potencijale (intelektualne, financijske, materijalne, sportske…) – s kojima raspolažu, te ih usmjeravati prema Hrvatskoj.
Hrvatska si više ne smije dozvoliti da se i dalje maćehinski i neodgovorno odnosi prema hrvatskim iseljenicima, jer bez njih mnogo toga ne bi u Hrvatskoj bilo. Hrvatska mora početi stvarati uvjete za povratak Hrvata u Hrvatsku, a za takvo nešto vrlo je bitno što više pojednostaviti legislativu. Komplicirana birokracija je ono što Hrvatima u svijetu najviše smeta, naravno uz mito i korupciju. U svim segmentima hrvatskog društva. Hrvatska recentna politika treba se probuditi iz svoje tromosti i letargije i biti aktivna na tom polju ali i svim drugim područjima.
Danas su naši Hrvati u svijetu prepušteni sami sebi. U mnogim zemljama gdje Hrvati žive, nemaju nikakve logistike niti financijske pomoći, nemaju vlastitoga prostora u kojem bi se mogli slobodno sastajati, a najbolji primjer je tu odmah pokraj nas, u susjednoj Srbiji-Beogradu u kojem živi oko osam tisuća Hrvata, a po nekim procjenama i deset tisuća, a nemaju svoj vlastiti prostor. Hrvatski kulturni centar u Beogradu egzemplaran je primjer o stanju Hrvata u tom gradu, jer nemaju svoj vlastiti prostor, nego moraju moljakati Vladu Srbije da im dodijeli prostor za korištenje, umjesto da im je Hrvatska već odavno kupila prostor u Beogradu. Hrvatskoj to treba biti prioritet broj jedan kada je u pitanju nacionalna strategija, bez obzira da li su na vlasti plavi, crveni, zeleni, žuti ili pitaj dragog Boga koji. Neka se naša hrvatska recentna vlast osvrne oko sebe i pogleda koliko kulturnih centara pojedinih stranih zemalja djeluje u Zagrebu, a niti jedan takav kulturni centar Hrvatska nije nigdje otvorila u svijetu. Hrvati izvan domovine, naša iseljenička Hrvatska mora se uključiti u sve tijekove hrvatske zbilje, jer bez Hrvata u svijetu nema niti Hrvatske, onakve kakva treba biti svaka istinska domovina.
Miljenko Jerneić