SAN O DRŽAVI
Hrvati su svoju državu dobili – izborili – gotovo nakon tisuću godina, budemo precizni, točno 890 godina. Stoljećima su generacije Hrvata sanjale o hrvatskoj državi – Hrvati su izgubili svoju državu 1.102. godine – i od tada pa sve do 15. siječnja 1992. godine tisuće Hrvata dalo je svoje živote za Hrvatsku koju danas imamo. Svaki narod, pa tako i Hrvati imaju neotuđivo pravo na svoju državu te smo danas svjedoci da mnogi drugi narodi u Europi, ali i u svijetu žele svoju državu. U Europi to su prije svega Irci, Škoti, Velšani, Katalonci, Baski, Korzikanci, Flamanci i Valonci, a u svijetu to su Palestinci i Kurdi.
Nedavno smo imali prilike pročitati članak u Večernjem listu od 18. lipnja 2021. godine vrlo indikativnog naslova: „Irski lider poručio Britancima: Nadam se ujedinjenoj Irskoj“. Autor teksta je Denis Romac. Naime, radi se o izjavi za zamjenika irskog predsjednika vlade i donedavnog premijera Lea Varadkara koji je na konvenciji svoje stranke Fine Gael „s ponosom istaknuo kako je ujedinjenje irskog otoka cilj kojemu njegova stranka teži“ s posebnim naglaskom da se „taj cilj može ostvariti na više načina“. Leo Varadkar bivši irski premijer odbacio je mogućnost aneksije Sjeverne Irske „kao način ujedinjenja Irske, nudeći umjesto toga stvaranje ujedinjene i zajedničke države, s novim ustavom, koji će odražavati njezinu višenacionalnost, s obzirom na to da bi u novoj državi živjelo i milijun Britanaca“.
To je odmah izazvalo reakciju britanskog establišmenta, te je britanski državni tajnik za Sjevernu Irsku takvu izjavu Varadkara komentirao kao nekorisnu i nepromišljenu. Izjava o ujedinjenju Irske naročito je razbjesnila britanskog premijera Borisa Johnsona koji je izjavio „da će Britanija učiniti sve što treba“ kako bi zaštitila svoj teritorijalni integritet. Očito, da je po izlasku Britanije iz Europske unije, ojačala težnja i želja da se iz Ujedinjenog Kraljevstva odvoje Škotska, Wales i Sjeverna irska. Kako prenosi Večernji list, u Sjevernoj Irskoj „se nakon Brexita mogu čuti sve glasniji pozivi za ponovno ujedinjene s Republikom Irskom, koja je 1921. nakon rata za neovisnost, napustila Ujedinjeno Kraljevstvo velike Britanije i Irske, no šest pokrajina na sjeveru Irske ostalo je u Ujedinjenom Kraljevstvu“. Treba istaći, da su prije desetak godina katolici u Sjevernoj Irskoj „postali većina u odnosu na sjevernoirske protestante, koji se smatraju Britancima i žele ostanak u Ujedinjenom Kraljevstvu“.
Površina Sjeverne Irske iznosi 13.843 kilometara kvadratnih gdje živi 1.885.000 stanovnika – prema podacima statističkog ureda Europske unije. Za razliku od Sjeverne Irske, Irska se prostire na 70.273 kilometara kvadratna, gdje živi 4.588.252 stanovnika – podaci iz 2011. godine. kada usporedimo Irsku s Hrvatskom, vidljivo je da je površinski Irska veća od Hrvatske i ima više stanovnika. Potpuno je normalno da se Irci žele ujediniti i tako napokon imati svoju jedinstvenu državu Irsku u kojoj će živjeti svi Irci zajedno. Kada se to jednog dana desi, Irska će biti država površine 84.116 kilometara kvadratnih i imat će 6.473.252 stanovnika. I ono što je najvažnije – konačno će svi Irci biti svoj na svome u zajedničkoj državi Irskoj. Nadam se da Irci to neće morati čekati tako dugo kao što su to čekali Hrvati.
U Škotskoj čija je površina 78.782 kilometara kvadratna živi oko 5.300.00 Škota koji također žele izlazak iz Ujedinjenog Kraljevstva i svoju državu Škotsku. Treba istaći da su Škoti raspisali referendum za nezavisnost Škotske 18. rujna 2014. godine, no za nezavisnost je glasalo 44,7 %, a protiv 55,3%.
U rimsko doba Škotsku su Rimljani zvali Caledonia i to su područje rimski legionari željeli osvojiti i staviti ga pod rimsku jurisdikciju. Rimljani u tome nikada nisu uspjeli. Škoti koji su inače keltsko pleme iz sjevernoistočne Irske doselili su se u šestom stoljeću „na područje današnje grofovije Argyll“. Zajedno sa Škotima iz Irske došlo je i kršćanstvo, tako da od najranijih dana postoji bitna – kršćanska – veza između Iraca i Škota. U burnoj škotskoj povijesti, svakako treba spomenuti Duncana, koji je bio prvi vladar kraljevstva Škotske koji je poginuo u građanskom ratu (1040.) i to od ruke svog vojskovođe Macbetha, koji se proglasio Kraljem, sli je 1057. godine poražen od Duncanova sina Malcolma. U dugogodišnjoj borbi za nezavisnost Škotske William Wallace je krajem 13. stoljeća (1297.) bio zapovjednik „armije pučana Škotske“ koji su podigli ustanak protiv engleskih feudalaca. Wallace je 1305. godine uhvaćen i smaknut, no bez obzira na to ustanak za nezavisnost Škotske još je više ojačao. Škoti su stoljećima vodili borbu za vlastitu državu i tisuće njih dalo je svoje živote za nezavisnost i samostalnost Škotske. Kraljevstvo Škotske i Engleske spojeno je 1707. godine odlukom obaju parlamenta i od tada prestaju postojati škotski i engleski parlament, te od listopada 1707. godine postoji parlament Velike Britanije.
Škoti su isto kao i Irci stari narod koji je ponosan na svoju povijest i prošlost, i potpuno je legitimno da Škoti danas žele svoju državu i samostalnost. Zasigurno će to jednog dana i ostvariti, a izlaskom i Walesa iz Ujedinjenog Kraljevstva ostat će samo Engleska.
Wales se smjestio u jugozapadnom dijelu britanskog otočja čija je površina 20.779 kilometara kvadratnih na kojem živi 3.063.456 stanovnika (prema podacima iz 2011. godine). Smatra se da izvan Walesa živi negdje između 4.500.000 i 5.000.000 Velšana! Wales je izgubio svoju političku neovisnost još daleke 1282. godine, no Velšani su sačuvali svoj velški jezik kojim se i danas govori u Walesu.
Irska, Wales i Škotska imaju svoje himne, zastave i grbove koji se najbolje mogu vidjeti u sportskim nadmetanjima sportaša iz tih zemalja. Uprav dok pišem ovaj tekst, na Europskom nogometnom prvenstvu igraju Wales, Škotska i Engleska. Irci se nažalost nisu uspjeli kvalificirati, tako da ih nema na europskom nogometnom prvenstvu. Nameće nam se vrlo logično pitanje: Ako Irska, Wales i Škotska imaju svoje nogometne reprezentacije i himne, zbog čega onda Škotska i Wales ne bi bile države ako tome teže, a isto tako, zašto svi Irci ne bi živjeli u Irskoj?!!
Katalonija čije je površina 32.114 kilometara kvadratnih u kojoj živi 7.508.106 stanovnika – prema podacima iz 2015. godine – ima u sklopu Španjolske autonomiju, a u svom Autonomnom statutu deklariraju se kao nacija. Katalonci isto žele svoju državu, a kolika je velika želja i htijenje za samostalnom, slobodnom i suverenom državom Katalonijom, najbolje pokazuje anketa o nezavisnosti Katalonije koja je provedena 9. studenoga 2014. godine, a „na kojoj su se Katalonci s 80,72 posto izjasnili za neovisnost“. U provedenoj anketi „glasovalo je više od 2 milijuna birača od 5,4 milijuna osoba s pravom glasa. Tri godine kasnije , dne 1. listopada 2017. godine u Kataloniji je održan referendum „na kojem se više od 90 posto izašlih birača opredijelilo za katalonsku neovisnost“. Španjolska nije priznala referendum te ga je proglasila nelegalnim, a uhitila je čelnike i zatvorila ih u zatvoru u Madridu. U međuvremenu, španjolska vlada pomilovala je „9 zatvorenih katalonskih separatističkih vođa“. Katalonci će dobiti svoju državu bez obzira što Španjolska puni zatvore pristašama za Kataloniju kao nezavisnu državu. Španjolska ipak u zatvore ne može smjestiti gotovo 8 milijuna stanovnika.
Baskija je kao povijesna, jezična i kulturološka regija u zapadnoj Europi, podijeljena između Španjolske (veći dio) i Francuske (manji dio). Baskija se prostire na površini od 20.947,2 kilometara kvadratnih na kojem živi 2.902.962 stanovnika. U Španjolskoj Baskija ima veliku kulturnu i političku autonomiju i baskijski jezik je uz španjolski službeni jezik. Za razliku od Španjolske, Baskima u Francuskoj se onemogućava baskijski jezik u tom dijelu Francuske gdje žive Baski. Što se tiče Baskije treba napomenuti da je za Baske najveći problem što se Baskija proteže kroz dvije države, Španjolsku i Francusku, tako da su Baski uskraćeni za mogućnost jedinstvenog političkog djelovanja u čitavoj Baskiji. Baski se nikada neće odreći svojeg baskijskog jezika, jer dobro znaju da se odreknućem baskijskog jezika odriču sami od sebe i da će kao takvi bez jezika brzo nestati. Vjerujem u Baske i njihovu žilavost i upornost, jer to im je garancija za opstojnost.
Otok Korzika ima površinu 8.680 kilometara kvadratnih na kojem živi nešto više od 300.000 stanovnika (309.693 prema podacima iz 2010. godine). Korzika nije oduvijek bila dio Francuske. U sastava Francuske Korzika dolazi 1768. godine kad je „grad država Genova“ ustupila otok Francuskoj. Svakako jedna od najpoznatijih Korzikanaca je Napoleon Bonaparte koji je rođen u Ajacciu. Korzika se već godinama želi odvojiti od Francuske, a u tome prednjači najviše Fronta za nacionalno oslobođenje Korzike. Legitimno je pravo Korzikanaca tražiti odcjepljenje od Francuske, ako Francusku ne smatraju svojom državom. Očito da se Francuska odnosi prema Korzikancima slično kao i prema Baskima. Pa onda nije ni čudno što se Korzikanci ne vide u Francuskoj.
Belgija je država koja se prostire na površini od 30.528 kilometara kvadratnih i u kojoj živi 10,8 milijuna stanovnika. Belgija je nekada bila sastavni dio Nizozemske i to sve do 4. listopada 1830. godine kada je postala nezavisna i samostalna država. Belgiju danas čine dvije izrazito suprotstavljene regije: jedna je Flandrija u kojoj živi Flamanska zajednica na površini od 13.684 kilometara kvadratnih i ima 6.016.024 stanovnika, a druga je Valonija površine 16.844 kilometara kvadratnih u kojoj živi 3.358.560 stanovnika. Antagonizam između Flandrije i Valonije oduvijek je bio prisutan, a danas je taj jaz između Flamanaca i Valonaca toliki, da Belgiji prijeti raspad na dvije države: Flandriju i Valoniju. Da li će Belgija uspjeti sačuvati svoju državnost te neće doći do njezine disolucije pokazat će vrijeme.
Sve u svemu, europske države koje slove kao demokratske to baš i ne pokazuju kada je u pitanju ravnopravnost svih njezinih građana, a posebno naroda i nacionalnih zajednica. Zato nije ništa čudno kada iz država koje smo naprijed spomenuli stižu disonantni tonovi na tu temu.
Miljenko Jerneić