SRAMOTA HRVATSKIH POLITIČARA
Hrvatska može biti sretna što ima tako kvalitetnu nogometnu reprezentaciju koja nas čini radosnima kada pobjeđuje i čini tužnima kad im loše ide, ali toga potonjeg je, hvala dragom Bogu znatno manje. U trideset godina postojanja Hrvatske (15. siječnja1992. – 15. siječnja 2022.) naši nogometaši bili su treći na svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998., a u Rusiji 2018. bili su u finalu i osvojili srebrnu medalju. Svojim igrama u Rusiji razgalili su dušu nas Hrvata koji su zdušno navijali – neki u Rusiji na utakmicama, a veći dio nas Hrvata ispred televizijskih ekrana – bodreći naše vatrene u svakoj utakmici. Povratak hrvatskih nogometaša iz Rusije zauvijek će ostati u sjećanju i srcima svih nas koji smo ih dočekali na aerodromu u Zagrebu i pratili kroz Zagreb sve do dolaska vatrenih na Trg Bana Jelačića. Dolaskom na Trg naših srebrnih nogometaša, nastala je prava euforija svih onih koji su tada bili prisutni, a i nas ostalih koji smo to pratili na TV ekranima. Bila je to prava fešta nas Hrvata, a srca su nam bila puna sreće i ponosa zbog fantastičnog uspjeha naših nogometaša. Upravo je nevjerojatno, da jedna tako mala zemlja poput Hrvatske sa jedva 4 milijuna stanovnika ima takve nogometaše koji se bore za naslov svjetskog prvaka. Treba reći i to, da su u finalu protiv Francuza, za Hrvatsku navijali Rusi kao domaćini i čitav svijet, a protiv nas su navijali Francuzi i normalno Srbi (čast izuzecima). Čitav svijet je bio na strani Hrvatske i to je ono što nas Hrvate čini ponosnim i sretnim, to je ono što nam daje snagu, da pokažemo svima tko smo i što smo u svijetu nogometa i športa.
Svi se čude našim uspjesima, zato jer znaju u kakvim uvjetima naši nogometaši treniraju, u kakvim uvjetima se stvaraju vanserijski igrači poput jednog Luke Modrića, Marcela Brozovića, Ivana Perišića, Maria Mandžukića, Dejana Lovrena, Vedrana Čorluke, Domagoja Vide, Matea Kovačića……
Treba im skinuti kapu i nakloniti im se do poda, jer hrvatski nogometaši u Rusiji su pokazali kako se bori za Hrvatsku i hrvatski narod. Naši hrvatski nogometaši mogu kao pravi primjer poslužiti svima nama, da i svi mi zapnemo koliko možemo za boljitak svih nas. Naročito se to odnosi na naše političare koji se naprosto takmiče u demagogiji – tko će više obećati, a ništa napraviti. To se najbolje vidi danas, tri godine poslije Rusije, jer naša vlada na čelu sa Plenkovićem nije učinila ništa po pitanju izgradnje nogometnog stadiona i to ne bilo kakvog, nego stadiona koji će imati kapacitet 50.000 sjedećih mjesta. Našim političarima nakon uspjeha naših nogometaša u Rusiji, bila su puna usta kako će izgraditi nacionalni nogometni stadion. Bile su to nažalost, samo puste priče i fraze tih istih koji ovako sjajno vode našu Hrvatsku. I dok Srbija gradi novi nogometni stadion – srpski Wembley – od 60.000 sjedećih mjesta koji će koštati 250.000.000 eura i bit će gotov do 2025. godine, naši hrvatski nogometaši i dalje će se morati sramotiti pred Europom i Svijetom, kada će svoje utakmice igrati na takvom derutnom stadionu kojeg je već odavno trebalo srušiti i na istom mjestu izgraditi novi nogometni stadion.
Naše hrvatske političare može biti sramota što nisu ni malim prstom maknuli, da su u Zagrebu, glavnom gradu svih Hrvata izgradi moderan nogometni stadion. To je gospodo političari vaše ogledalo svakodnevne jalove stvarnosti.
Miljenko Jerneić,