UMIJEĆE POLITIKE
Sada je više nego jasno da se Hrvatska nalazi u dubokoj političkoj, gospodarskoj i društvenoj krizi. Kriza morala nikada nije bila veća o čemu najbolje svjedoči rangiranost Hrvatske kao zemlje visoke korumpiranosti u svijetu.
Službena hrvatska politika, a nažalost i sve parlamentarne političke stranke našle su se « pred zidom » zvanim Europska unija. Ne znajući što da čine, hrvatski političari rone krokodilske suze za nečim što je izgleda samo njima potrebno, naspram hrvatskog naroda koji ne želi postati djelom nečega za što smatra da mu je nepotrebno. Naši političari danas izgledaju poput izgubljenih u prostoru i vremenu, a guske u magli u vrijeme Stjepana Radića bile su potpuno bezopasne i beznačajne spram ovih danas.
Hrvatski političari moraju shvatiti da politika ima svoje određenje, tumačenje a prije svega definiranost sebe same ali ne kao nešto samo sebi dato, već kao nešto što je u stvari postojano radi tu-bitka ili bolje rečeno onih koji bivstvuju bitak po kojem nešto jest to što jest.
Politika je imanentna svojoj biti, odnosno politika ima svoj karakter ukoliko djeluje jednako prema svima i za sve ljude, shodno njihovim potrebama. To može samo ona politika koja je pravedna kako prema nepravednima, tako i prema pravednima. Naravno, politiku provode političari, a sam karakter politike ovisi također o imanju ili neimanju karaktera političara. Političari nikada ne smiju zaboraviti da politika i političari postoje radi građana a ne obratno.
Politika kao sveobuhvatna djelatnost bavi se određenjem kao i provođenjem tog određenog u najvećem interesu i potrebi ljudi, radi kojih i politika postoji. Svjedoci smo da u hrvatskoj državi politika i političari ne ispunjavaju svoju osnovnu zadaću, a to je da služe građanima koji su ih izabrali, a oni prvenstveno gledaju kako zadovoljiti svoje osobne interese. U tom slučaju, ne politika koja je plemenita ljudska djelatnost već političari negiraju osnovne postulate političkog bitka kao i osnove svakog moralnog i etičkog bivstvovanja po kojem bi političari trebali bivstvovati politički i svaki drugi bitak po kojem nešto jest to što jest.
Politika svoju svrhu ima u konzumiranju političkog bitka bića, a u interesu drugosti bitka po kojem ona-politika svoj cilj nalazi u konačnosti ozbiljenja ono-bitka. Jednostavno rečeno, politika postoji radi ljudi, a ne ljudi radi politike. Politika je sve pa čak i ono što nije. Politikom bi se trebali baviti svi, ali politika opet nije za svakoga.
Političari moraju znati da je osnovna i sveta zadaća politike da služe potrebama ljudi, a taj zadatak političari moraju ispuniti ako žele doživjeti sebe u punini političkog ono-bitka, odnosno ako ne žele biti privid tu-bitka.
Hrvatska politika nema političara ranga i formata jednog Franje Tuđmana prvog hrvatskog predsjednika i vizionara hrvatske državne politike. Koliko hrvatskoj nedostaje političar takvog kalibra, najbolje pokazuju današnje političke prilike u kojima se Hrvatska nalazi. Hrvatska je danas u potpuno bezizlaznoj situaciji u traženja sebe same kroz politiku nečega što nije imanentno bitku i interesima hrvatskog narodnog bića. Hrvatska politika nikada kao do sada nije bila toliko otuđena o hrvatskog naroda, pa je svime time još veća potreba za političarima koji bi bili sposobni Hrvatsku izvući iz krize u kojoj se našla. Nažalost, u hrvatskoj nemamo političara, a kamoli političare koji bi znali povući prave poteze i koji bi se dostojno nosili sa cjelokupnom hrvatskom državnom i svjetskom problematikom. Pa, što nam je onda činiti ?
Možemo se ugledati na one zemlje koje su na svoju sreću imale velike i sposobne političare a kao primjer može nam poslužiti Margaret Thatcher i njezini pogledi na politiku koja je uvijek bila u interesu Britanije. Kako i na koji način je « čelična lady » promišljala i doživljavala Europsku uniju braneći i štiteći interese svoje zemlje i naroda kojem je vjerno služila na najbolji mogući način govori knjiga : « Državničko umijeće » u izdanju Školske knjige, Zagreb 2004.
Margaret Thatcher bez kompromisa i uvijanja govori o interesima svoje zemlje u odnosu na Europsku uniju, pa tako na str. 278 i 279 kaže: « Sad nestaju i posljednji prividi da je Europska unija gospodarska organizacija u kojoj slobodno surađuju neovisne države. Sumnjam, primjerice, da bi bilo koji premijer iz kontinentalne Europe obećao svojim sunarodnjacima « da neće imati nikakva posla s europskom superdržavom », te da će se « boriti za interese Britanije i čuvati našu neovisnost na svakome koraku tog puta » – da bi zatim podupro jedinstvenu europsku valutu. Samo se još u Britaniji ljudima mogu prodavati takve besmislice i očekivati da netko u njih povjeruje.»
« Naravno, ja ne tvrdim kako su današnji zagovornici europskog jedinstva totalitaristi, mada zasigurno nisu poznati ni po svojoj toleranciji. No nakon svega čemu nas je naučila europska povijest moramo shvatiti da, kao prvo, programi europske integracije nisu nimalo dobronamjerni, kao drugo, da želja za ostvarivanjem veličanstvenih utopijskih planova često predstavlja ozbiljnu prijetnju slobodi, te kao treće da je već bilo pokušaja da se uspostavi jedinstvo Europe, i to s vrlo neveselim posljedicama.» ( ibidem str. 282 i 283)
« Osim geografski, Europa je potpuno umjetna tvorevina. Nema nikakva smisla baciti na istu gomilu Beethovena i Debussyja, Voltaiera i Burkea, Vermeera i Picassa, Notre Dame i katedralu sv. Pavla, kuhanu govedinu i bouillabaise, i prikazati ih kao sastavne dijelove « europske» glazbene, filozofske, likovne, arhitektonske ili pak gastronomske stvarnosti. Ako nas Europa očarava, kao što je i mene toliko puna očarala, to je upravo zbog njezinih kontrasta i proturječja a ne zbog njezine koherentnosti i kontinuiteta. Teško je zamisliti da bi se bilo što teže ukalupilo u uspješnu političku cjelinu od te nevjerojatno raznovrsne mješavine najrazličitijih stvari. Držim da su u dubini svog srca, to već shvatili čak i fanatični pobornici Europe. Oni šute o tome, i nikad to neće priznati, no u stvarnosti njima se baš nimalo ne sviđa ljudska svakodnevnica Europe. Zato ju oni žele uljepšati, regulirati i izokrenuti u nešto sasvim drukčije, nešto bezlično, bez korijena što bi se lako moglo uklopiti u njihove utopijske planove.» ( ibidem str. 284)
« Jedinstvena europska valuta osuđena je na propast, u gospodarskom, političkom, pa i društvenom smislu, iako se još uvijek ne može točno odrediti kad će se to dogoditi, ni kojim povodom, a ni koje će biti pune posljedice.
Stoga proizlazi da bi zemljama koje se još nisu priključile tom projektu najbolje bilo da se drže podalje od njega.
Taj se neuspjeh ne može ispraviti pokušajima Amerike, ili neke druge međunarodne organizacije, da se spasi euro, jer je euroland izgrađen na nepopravljivo krhkim temeljima.
Najvažniji prioritet za zemlje izvan EU-a jest da učine sve kako bi europska politika počinila što manju štetu svjetskomu gospodarstvu, i sad i u budućnosti.» (ibidem str. 305 i 306)
« Bez vlastite valute, Britanija bi izgubila moć da sama kroji svoju gospodarsku politiku… Nije teško shvatiti o kakvom je ulogu riječ. Uz jedinstvenu valutu, postojala bi i jedinstvena kamatna stopa, koja ne bi bila po mjeri Britanije, već po mjeri niza različitih država – što je pravi recept za «uspon i pad». A uslijedio bi i golem, a na kraju i neizdrživ pritisak da se i naš državni proračun određuje iz Europe. Štoviše, uz tzv. Pakt o stabilnosti, kojim se ograničavaju deficiti u proračunu, te uz progresivno usklađivanje porezne politike, već je jasno kamo to vodi.
Dodajmo tomu i socijalnu regulativu koja će doći iz Bruxellesa, pod bilo kojom odredbom za koju Komisija vjeruje kako ju može zloupotrijebiti, i rezultat je jasan. Glavna pitanja vezana uz britansku gospodarsku dobrobit izmaknut će nadzoru Britanije. ( ibidem str. 331)
«Euro nije nužan za prosperitet Britanije. Jedinstvena valuta nije nužna za slobodnu trgovinu; Sjevernoamerička slobodna trgovinska zona ( NAFTA), koja obuhvaća SAD, Kanadu i Meksiko, savršeno dobro funkcionira (kako ću pokazati, i bolje nego EU) bez nje. No euro zasigurno može nanijeti štetu svjetskoj slobodnoj trgovini, što bi pak donijelo nerazmjerno veliku štetu Britaniji, budući da bismo jedinstvenom valutom bili vezani uz veće troškove, čime bi se dodatno pothranio protekcionizam, toliko svojstven Europi.» (ibidem str. 333 i 334)
« Ukidanje funte u korist eura predstavljalo bi golem gubitak ovlasti Britanije da sama sobom vlada, što bi dakle bio i neprihvatljiv udarac za demokraciju.
Navodne gospodarske prednosti eura ili ne postoje, ili nisu vrijedne spomena, ili se mogu ostvariti na neki drugi način.
Nepovoljni učinci za gospodarstvo bitno su veći u slučaju Britanije, negoli bilo koje druge europske države.
Britanije ne bi smjela ni pomisliti na to da ukine funtu.» (ibidem str. 335)
« Mi Britanci trebali bismo iz temelja preispitati svoj odnos s ostatkom Europske unije, te pokrenuti nove pregovore o uvjetima članstva, kako bismo zaštitili svoje nacionalne interese i suverenitet.
Ne trebamo unaprijed odbaciti pojedini model udruživanja, sve dok on odgovara našim zadanim ciljevima.
Čini se kako je NAFTA najbolja trgovinska udruga kojoj bismo se u prvo vrijeme mogli priključiti s obzirom na britanske prekoatlantske veze nekad i sad, no mogli bi iskrsnuti i drugi, dodatni slobodno-trgovinski aranžmani.
Trgujemo globalno, pa moramo i razmišljati globalno; zašto bismo bili sputani u tijesnoj Europi?» ( istaknuo M. J., ibidem str. 354 i 355)
Tako razmišlja jedna žena političarka, koja je, po mojoj, neko će možda reći subjektivnoj procjeni, najznačajnija političarka u 20. st., ne samo u Britaniji, već i u Europi i svijetu. Margaret Thatcher je kroz jednu konzervativnu politiku, uvijek i prije svega vodila računa o nacionalnim interesima zemlje i nije robovala pomodnim političkim trendovima i kojekakvim utopističkim projektima, pa makar se radilo i o Europskoj uniji.
Margaret Thatcher uvijek je bila oprezna i sklona propitivanju svake političke ideje i akcije, i ako one nisu bile u skladu sa interesima Britanije nikada ih nije prihvaćala.
Margaret Thatcher je znala da u politici nema ništa značajnije od nacionalnih interesa koje je zastupala i branila možemo slobodno reći na častan i dostojanstven način.
Margaret Thatcher je na najbolji mogući način u svojoj političkoj karijeri pokazala svu političku nadarenost i umješnost, te u svakoj situaciji pokazala kako jedan političar treba obavljati svoju političku dužnost kada je premijer i onda kada to nije.
Od žena u europskoj i svjetskoj politici nitko joj nije ravan, te bi mnogi političari mogli štošta od nje naučiti, a naročito hrvatski političari.
NAPOMENA: Ovaj članak prvi puta je objavljen 24. listopada 2005. godine. Zbog svoje važnosti, možda je danas i aktualniji od vremena u kojem je nastao. Naročito sada, kada se naši treća-liga-političari, međunarodne sluge i poslušnici, žele odreći kune i uvesti euro.