ZNANSTVENE I POLITIČKE STRANPUTICE IVE GOLDSTEINA

ZNANSTVENE I POLITIČKE STRANPUTICE IVE GOLDSTEINA

                Što je bliža stota godišnjica rođenja prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, to su sve žešći napadi na njega, koji se pojavljuju u kojekakvim testovima – tobože povjesničarski i znanstveni – kojima se želi obezvrijediti sve ono što je Tuđman učinio u svom životu, a da bi Hrvati konačno dobili svoju državu koju su čekali gotovo tisuću godina.  U svemu tome ne biraju se sredstva, a najbolji primjer je nova knjiga Ive Goldsteina: „Hrvatska 1990.-2020.: Godine velikih nada i gorkih razočarenja“.

                Sveučilišni profesor i znanstvenik dr. Ivo Goldstein – a njegova najnovija knjiga koja se počela objavljivati „u jednom tjedniku“ to i potvrđuje – nastavlja već odavno utrtim putem još za života njegova oca Slavka Goldsteina, koji je čitavo vrijeme nastojao diskreditirati dr. Franju Tuđmana ne birajući pri tome sredstva. Za Goldsteinovu knjigu treba napomenuti da je prepuna netočnosti, izmišljotina, „zloćudnosti“, pa i zluradosti koja je više nego očita. Goldsteinova knjiga daleko je od akribije na koju se dotični autor neuspjele analize stalno poziva. Sva Goldsteinova malicioznost prema Tuđmanu najbolje se vidi kad uvaženi sveučilišni profesor zloupotrebljava znanost kroz politikantstvo, kojim nastoji obezvrijediti i kompromitirati, a na kraju i dezavuirati, ne samo politiku Tuđmana, nego i njega kao osobu i čovjeka. Sve u svemu sramotno, jadno i krajnje degutantno za jednog sveučilišnog profesora i znanstvenika kao što je dr. Ivo Goldstein.  

                Tvrditi da: „Franjo Tuđman ne spada u plejadu velikana kakvi su bili De Gaulle, Churchill ili Tito“, (sačuvaj me Bože od Tita) može tvrditi samo onaj koji želi pisati povijest onako kako njemu odgovara (po partizanski), a to je krajnje politikantsko i neznanstveno tumačenje hrvatske (političke) povijesti. Na Vašu žalost – zato ste i toliko kivni na prvog hrvatskog predsjednika – Franjo Tuđman ne samo da spada u plejadu velikana svjetske politike, već ih i on nadilazi u mnogo čemu, a ono što je najbitnije od svega – Franjo Tuđman je otac hrvatske države. Bez Tuđmana zasigurno ne bi bilo hrvatske države, jer je Tuđman jedini od svih hrvatskih političara znao i umio kao i na koji način izvući Hrvatsku iz Jugoslavije i osigurati Hrvatima da danas imaju svoju samostalnu, suverenu i slobodnu hrvatsku državu. Tuđman je jako dobro znao, da samo složni Hrvati mogu pobijediti srbočetničku soldatesku, te barbare s istoka, i zato je između ostaloga putovao po svijetu da ujedini sve Hrvate, one koju su živjeli u raznim državama u inozemstvu, zajedno s Hrvatima u Hrvatskoj. Tuđmanu je bilo potpuno jasno da samo jedinstveni i složni Hrvati mogu pobijediti u ratu koji im je nametnut od Srbije i njezine velikosrpske imperijalne politike na čelu koje je bio Slobodan Milošević, u to vrijeme neprikosnoveni vladar ne samo u Srbiji već i svih Srba u ondašnjoj Jugoslaviji.

                Nije nimalo sporno da je dr. Ivo Goldstein veliki titoljubac, i da od svoje slijepe ljubavi prema Titu percipira stvarnost kroz ideološke naočale, pa nas onda i ne treba čuditi da ugledni sveučilišni profesor sve oko sebe vidi na krivi način. U jednim dnevnim novinama, nedavno je objavljen tekst pod naslovom: „Goldsteinova analiza je zloća, a ne znanost“, čiji je autor Zvonimir Despot, a koji za najnoviju knjigu Goldsteina kaže: „Naime, Goldsteinovi uradci kompendij su svakovrsnog neznanja, nestručnosti i šlamperaja…. Ne štedeći truda, vremena, prostora, riječi i papira, uz svesrdnu podršku raznoraznih, sklonih mu medija, Goldstein nas, zabakadiran posvemašnjim neznanjem, površnostima i neistinama, već neko vrijeme uporno lobotomizira svojim „baš me briga“ pristupom. Goldsteinovi radovi školski su primjer kako se ne treba i ne smije pisati“.

                Goldstein najviše koristi pokojnog Ivu Banca u difamaciji Franje Tuđmana navodeći sve njegove objede protiv Tuđmana, ali ne navodi i one riječi koje o Tuđmanu govore sasvim suprotno od toga. Tako je dr. Ivo Banac na predavanju u washingtonskom centru „Woodrow Wilson“ između ostaloga rekao: „U Hrvatskoj za Tuđmanovo doba nije bilo diktature, a bilo bi glupo ozbiljno uzimati optužbe koje se često mogu čuti od Tuđmanovih kritičara kako je riječ o totalitarnoj državi“. Sto tako dr. ivo Banac je u večernjem listu od 5-. veljače 2000. godine izjavio: „Tuđmana smatram, zapravo, najznačajnijim hrvatskim političarem 20. stoljeća, čovjekom čije će zasluge ostati za sva vremena, kao onoga koji je stajao na čelu pokreta za ostvarenje hrvatske države i koji je, naravno, imao svojih pogrešaka i nedostataka. U usporedbi s onim pozitivnim, njegove su pogreške neznatne.“

                Od svih domaćih aktera koji su nešto imali za reći o Tuđmanu, svakako treba spomenuti akademika Ivana Aralicu, hrvatskog književnika koji za Tuđmana kaže: „Ostaje neprijeporno: Amerika duguje vječnu zahvalnost Washingtonu i Lincolnu, a Francuska De Gaulleu. Ništa manje, ako ne i više, Hrvatska duguje Tuđmanu i što nas vrijeme više udaljuje od njega, sve jasnija bit će nam istina: da je najsvjetlije razdoblje hrvatske povijesti zauvijek obilježeno njegovim imenom“.

                Od međunarodnih političkih čimbenika, svakako je najpoznatija izjava Henry Kissingera koji je za Tuđmana rekao: „Gospodine predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom“.

                Što je o Tuđmanu sve rečeno, mogla bi se napisati jedna posebna knjiga, a to sve govori na najbolji mogući način ne samo o Tuđmanu nego i o onima koji o njemu govore. Očito je da Goldsteinova  opsesivnost Tuđmanom ne dozvoljava ili bolje rečeno ne omogućuje istiniti i znanstveni pristup proučavanju životnog opusa prvog hrvatskog predsjednika, a Goldsteinova najnovija knjiga pravi je primjerak kvaziznastvenog pisanja. Zašto je tome tako, najbolje će se otkriti kada se knjiga pročita. Nekad treba čitati i takve knjige kako bi istina ugledala svjetlost dana.

                                                                                                                                                             Miljenko Jerneić