Zoran Milanović i Andrej Plenković u funkciji “duboke države”

            Hrvatska država i društvo suočeni su s dva velika izazova kakvi su zadesili zemlju, prije svega s potresima prvo u Zagrebu a potom još težim na Banovini, a zatim s pandemijom virusa Covid 19 koji je prijetnja cijelom čovječanstvu. U takvim okolnostima očekuje se od državnih institucija da djeluju brzo i učinkovito, ali se to nažalost ne događa. Potres u Zagrebu dogodio se u proljeće prošle godine a tek je krajem godine donesen zakon na temelju kojeg će se obnavljati oštećene zgrade. Kao i ostale europske države Hrvatska se bori protiv pandemije ali više na način da se širi panika, a ne da se odmjereno upravlja krizom. Sama činjenica da je prošle godine u jeku pandemije umrlo otprilike jednak broj ljudi kao i godinu dana ranije kad nije bilo nikakve pandemije ukazuje da je Vlada podlegla manipulacije Svjetske zdravstvene organizacije koja na globalnom planu upravlja pandemijom. I konačno, a nikako ni najmanje važno, dapače i te kako važno, katastrofalan razorni potres koji je pogodio Banovinu pokazao je  s jedne strane veliku nespremnost državnih institucija da na vrijeme i bez odlaganja interveniraju na teško ugroženom području, a s druge strane spremnost i odlučnost stanovništva cijele zemlje da pomogne ugroženim ljudima na Banovini, pri čemu je u svoje politikantske svrhe te ljude vođa velikosrpske pete kolone u državi Milorad Pupovac dijelio po etničkoj pripadnosti.

            U takvim okolnostima upravljati državnim poslovima nije nimalo laka zadaća. Međutim kad su odgovorne institucije u državi, koja je praktički zbog izostanka vladavine prava nefunkcionalna, nedorasle takvim velikim izazovima, onda nije slučajno da se u sadašnjem socijalno i politički kriznom trenutku poseže za oprobanim instrumentarijem. On se sastoji od jednostavne formule – skretanja pozornosti javnosti na nažalost nikad prevladane dnevnopolitikantske teme  kakva su pozdrav “Za dom spremni” ili pravne smicalice o tzv. govoru mržnje. Gledajući pravno-politički u sadašnjem trenutku na scenu je opet stupila “duboka država”, jer u širem smislu djelovanje “duboke države” nastupa kad se ne poštuje institucionalna regulativa države. Polazeći od njihovih istupa, premda toga možda nisu svjesni, ili su ipak svjesni, dva vodeća političara u tom scenariju ili čak performansu su čelne osobe hrvatske države, predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković.

            Zoran Milanović kao predsjednik Republike ponovio je istup što ga je prošle godine izveo u Okučanima kad je naprasno napustio svečanost zbog nazočnosti branitelja s HOS-ovim oznakama. Ovaj put je to ponovio u Zadru na obilježavanju obljetnice oslobađanja Maslenice i kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske čak je naredio najvišim časnicima HV-a da napuste svečanost. Zoran Milanović je dakle ponovno pokazao svoju prgavu narav kao predsjednik države “bez karaktera” jer je tim postupkom grubo prekršio prisegu što ju je dao prilikom stupanja na dužnost. U njoj jasno stoji da priseže svojom čašću da će dužnost predsjednika Republike obavljati “savjesno i odgovorno” na dobrobit hrvatskoga naroda i svih hrvatskih državljana, te da će se držati Ustava i zakona, brinuti za poštovanje ustavnopravnog poretka…Njegovo demonstrativno napuštanje proslave u Zadru pored toga što je time ukaljao svoju čast, nije bio ni svjestan ni odgovoran postupak a najmanje je to bilo na dobrobit hrvatskoga naroda i svih hrvatskih državljana, te je pogazio i Ustav i zakone na što se u prisezi obvezao. U svakoj pristojnoj državi zapadne demokracije njegov postupak izazvao bi hitro pokretanje parlamentarne procedure za njegovu smjenu, jer je tim postupkom pljunuo na sam temelj hrvatske državnosti i cijelu braniteljsku populaciju a ne samo na hosovce od kojih su mnogi položili živote da bi on, koji je praktički dezerter, obavljao najvišu političku dužnost u državi Hrvatskoj.  Budući da je teško vjerovati da će u Hrvatskome saboru biti pokrenut postupak za njegov opoziv, hrvatska javnost će morati još četiri godine trpjeti takvog  svojeglavog neotesanca s komunističkim naslijeđem na Pantovčaku, što naravno ide na dušu svima onima koji su glasovali za njega.

            Kao pobornika, prije svjesnog nego nesvjesnog, “duboke države” Andreja Plenkovića nije teško raskrinkati. Prije svega on je proizvod briselske birokracije koja je sama po sebi upitna jer samo djelomično odgovara Europskom parlamentu, dakle nije u potpunosti proizvod demokratske procedure. Čim je stupio na dužnost predsjednika hrvatske Vlade on je pokazao svoje nedemokratsko lice, dakle poziciju klasičnog autokrata. Na samom početku zaprijetio je Živom zidu kako garantira da će ga isključiti iz Sabora i to se dogodilo. Ali još više uz njegovu “mogu što hoću” pa je tako diktatorski smijenio tri Mostova ministra, on se pokazao kao dosljedan realizator “duboke države” najavom da će promijeniti HDZ a potom i Hrvatsku. To očito nije isključivo njegova ideja, nego ideja briselske birokracije koja ne odustaje od ideje stvaranja tzv. Zapadnog Balkana. Hrvatska je tako uz otvorenu podršku izdajničkog članstvu HDZ-a dobila egzekutora “duboke države” koja djeluje protiv hrvatskih nacionalnih i državnih interesa. Naravno i on kao i Zoran Milanović grubo krši prisegu koju je dao kao predsjednik Vlade. I za njega je pojava hosovaca na zadarskoj obljetnici bila “provokacija”.

            U aktualnom trenutku Andrej Plenković kao eksponent “duboke države” u cilju odvraćanja pozornosti javnosti s dvije krize koje potresaju državu, a to su potresi i pandemija, forsira napad na domoljubni pozdrav “Za dom spremni”, te izlazi pred javnost s Protokolom o postupanju u slučaju zločina iz mržnje. Osobito je važan napad na poklik “Za dom spremni” proglašavajući ga ustaškim premda je u raznim varijantama to stari hrvatski pozdrav, a ustaški je bio “Za poglavnika i dom spremni”. U tu kampanju uključio se i predsjednik Židovke općine Zagreb Ognjen Kraus deklarirani Jugoslaven koji je čak, vjerojatno po uputi izraelskog veleposlanika u Hrvatskoj sazvao predstavnike parlamentarnih stranaka da bi se pokrenula procedura za njegovu zabranu. Ako je u to umiješan i izraelski veleposlanik, onda je to klasično miješanje u unutarnje stvari Republike Hrvatske. Više sudskih instanci je odbilo kvalifikaciju pozdrava kao ustaškog, ali “duboka država” ne posustaje da ga proglasi ustaškim, kako bi se Republika Hrvatska izjednačila s NDH-a. Andrej Plenković je u ovom pitanju instrument njegovog velikosrpskog dakle četničkog partnera Milorada Pupovca koji sa samo 12 posto potpore njegove Srpske nacionalne manjine kontrolira Andreja Plenkovića koji je kao i Zoran Milanović bio dezerter. I konačno “duboka država” s Protokolom o zločinu iz mržnje praktički želi vratiti zlokobni “verbalni delikt” iz komunističke Jugoslavije. Sve je to usmjereno prema svraćanja pozornosti s dvije elementarne krize koje su pogodile Hrvatsku za koje postojeća Plenkovićeva Vlada samo pokazuje da nije sposobna na učinkovit način rješavati iskrsle probleme, dakle brzo zbrinjavanje stanovništva pogođenog potresom i gospodarskog oporavka nakon preforsirane pandemije virusa Covida 19. 

Vjekoslav Krsnik